Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Beskućnici smo, ali sinčiću ćemo osigurati dom

Nikada nisam imala previše samopouzdanja. U osnovnoj školi nastavnici su upozorili moje roditelje da imam problema s praćenjem nastave. Kad nešto ne bih razumjela, uznemirila bih se i povisivala ton glasa. Druga su me djeca zbog toga zadirkivala, udjeljujući mi pogrdne nadimke. Tek prošle godine jedna mi je liječnica objasnila da se svi moji problemi mogu pripisati tome što je moja majka tijekom trudnoće konzumirala alkohol. Trideset i devet godina živjela sam ne znajući da je on uzrok svih mojih jada.

Prije nego što sam se rodila, moja je majka običavala popiti piće svake večeri nakon posla, kako bi se opustila. Tvrdila je da nije alkoholičarka jer može prestati kad poželi. Ali jednostavno to nije željela. Piće prije odlaska u postelju bi je smirivalo i pomagalo joj da lakše utone u san nakon napornog dana na poslu. I trudnoća je za nju bila veliko opterećenje, a alkohol
joj je na neki način pomagao da se lakše nosi s njom. Ako bih se noću ritala u njenom trbuhu, ona bi odmah posegnula za čašicom. Bila je uvjerena da me alkohol smiruje, pomažući pritom njoj da se odmori. Nije ni slutila koliko je štetno piti tijekom trudnoće i dojenja. Vjerojatno u to vrijeme mnogi to nisu znali. Nitko o tome nije govorio i vjerojatno nije postojala svijest o oštećenjima koje alkohol može prouzročiti fetusu u razvoju.

Moja je majka prestala piti kad sam navršila dvije godine. Smjestila me u dječji vrtić i odmah primijetila kako se ne snalazim baš najbolje sa svojim vršnjacima. Nisam se znala uklopiti i sve je to u meni izazivalo frustraciju koja se očitovala nekontroliranim ispadima bijesa. S dvadeset godina i sama sam počela piti. Moja nesposobnost koncentracije i izljevi bijesa otežavali su mi da zadržim bilo koji posao. Vrlo brzo bi me otpuštali ili bih ja sama davala otkaz. Nisam uspjela zadržati čak ni posao konobarice u kvartovskom kafiću. Teško sam pamtila narudžbe i cijene, a još teže zbrajala ukupni iznos računa. Moje ionako krhko samopouzdanje srozalo se na nulu.

U to smo se vrijeme majka i ja neprestano svađale pa sam se s dvadeset i dvije godine odlučila na samostalan život. Ona je, nakon što sam na jedvite jade uspjela završiti srednju školu, očekivala da nastavim školovanje. Kad se danas sjetim tih godina, sigurna sam da su mi nastavnici poklonili i te ocjene. Zapravo, još uvijek nisam čitala brzinom kao drugi, a svaki, pa i najjednostavniji matematički račun, i dandanas mi je zagonetka.

Po prenoćištima

Nakon što sam se odselila od svoje majke, otišla sam živjeti k prijateljima, ali vrlo brzo sam završila u skloništu za beskućnike. Kome ne bi dosadilo moje svakodnevno pijančevanje! Govorili su mi da imam problem i da se moram liječiti, no ja nisam bila svjesna da sam i sama postala alkoholičarka. Vjerovala sam da sam poput svoje majke, da mogu prestati kad hoću. Međutim, samo sam se zavaravala, jer nisam imala kontrolu nad sobom niti mi je bilo do nje stalo. Kad sam ostala bez novca, posla i krova nad glavom, počela sam živjeti na ulici.

– Ivanka, naučit ću te kako se snaći i preživjeti na ulici ako mi pomogneš nabavljati alkohol i drogu – rekla mi je Sanela, jedna od prijateljica koje sam upoznala po prenoćištima i ubožnicama.

Ponuda mi se činila poštenom i prihvatila sam je. Sanela me naučila kako se nahraniti prekapajući po kantama za smeće i pokazala mi ispred kojih se dućana i restorana mogu naći najbolji ostaci hrane. Biti beskućnik, k tome još žena, nije bilo lako bez zaštite muškarca i bili su potrebni brojni trikovi za preživljavanje okrutnog zakona ulice. Jedan od njih bio je da se ne perem.

Danas sam svjesna da to može zvučati grozno i da je pogrešno, ali ako smrdiš, manja je vjerojatnost da će te netko silovati. I tako se mjesecima ne bih prala. osim kad bih završila u zatvoru zbog opijanja na javnom mjestu i remećenja javnog reda i mira. Tamo bih uvijek dobila topli obrok. krevet i njegu koja mi je bila potrebna. Liječnici koji bi me pregledavali govorili su mi da sam alkoholičarka i da moram prestati piti. Uvjeravali su me i da moram početi uzimati lijekove i vitamine ili ću imati ozbiljnih problema. Upravo kad bih se počela oporavljati, otpuštali bi me i tada bi sve kretalo ispočetka.

Na ulici ja nisam bila jedina zaostala u razvoju. Neki su se moji prijatelji beskućnici uništili teškim drogama, drugi alkoholom. Svi su me oni razumjeli, prvi put u životu osjećala sam da se nalazim među sebi sličnima.

Jedne sam večeri ostala u ubožnici jer je vani kišilo i bilo je hladno. Stigla sam rano kako bih pronašla krevet, jer kad bi bilo ružno vrijeme, nikome se nije spavalo vani. Na krevetu do mojeg sjedio je muškarac koji je bio otprilike mojih godina, i k tome vrlo zgodan.

– Zdravo, ja sam Ivanka – predstavila sam se i pružila mu ruku. Nikad nisam zaboravila na lijepo ponašanje kojem me naučila moja mama.

– Ja sam Branko, drago mi je. Uvijek si ovdje preko noći? – upitao me.
– Ne. Inače spavam gdje stignem, ali večeras je previše hladno. Moja prijateljica Sanela nekamo je otišla sa svojim društvom, ali meni se nije dalo, tako da sam završila ovdje. A ti?

– I ja radije spavam vani, ali u pravu si, večeras je zaista vrlo hladno. Volio bih imati šator, ali nikako da ga nabavim. Obično se smjestim negdje uz rijeku, kako bih se mogao oprati. čudim se da te nikada prije nisam vidio ovdje – rekao mi je Branko pažljivo me odmjerivši.
Posramljeno sam spustila pogled. Bila sam navikla da
me ljudi odmjeravaju kako bi mi se rugali, tako da mi je to užasno smetalo.

– Da, i ja se čudim. Poznaješ li Sanelu, Žanu ili Mladenku? To su moje prijateljice. One se brinu za mene – objasnila sam mu.

– Sigurna si da nisi ti ta koja se brine za Sanelu? Čini mi se da je njoj potrebnija pomoć. Osim toga, mlađa si od nje – rekao mi je Branko.

– Ne vjerujem da bih preživjela bez nje. Nisam znala ništa o životu na ulici prije nego što sam nju upoznala. Sada bih se već i uspjela snaći sama.

Uz rijeku

Branko je imao tople oči boje lješnjaka, no njegov je osmijeh bio tužan. Kosa mu je bila gusta i raščupana, no djelovao je previše uredno za beskućnika. Imao je sve zube i djelovali su zdravo, što je još jedan čudan detalj za nekoga tko živi na ulici. S njim sam se osjećala sigurno i bilo mi je ugodno razgovarati. Zapravo, u njegovom sam se društvu osjećala normalno, a to mi se nije često događalo. Poželjela sam ostati budna i razgovarati s njim do dugo u noć, no bila sam preumorna. Idući dan otišli smo zajedno na ručak u pučku kuhinju i nastavili naš razgovor. Kad smo izlazili iz kuhinje, on me zaustavio.

– Hoćeš li poći sa mnom da vidiš gdje živim, Ivanka? To je mirno mjesto i ondje uz rijeku su dragi ljudi. Rijeka je brzo tekla, nabujala od obilne sinoćnje kiše. Ispod mosta je bilo suho i većina je ljudi sjedila ondje i grijala se uz vatru. Bilo je tu nekoliko trošnih baraka. Meni je to mjesto djelovalo kao pravo, pristojno naselje. Branko je imao pravo. Ondje je bilo svježe vode za piće i pranje. Obala rijeke bila je prekrivena grmljem i visokim korovom, no ostali su uvjeti bili gotovo savršeni. Ljudi su ondje živjeli mirno i nije bilo ni traga nasilju. Kad me Branko upitao želim li ostati tamo s njim, odmah sam pristala.

Svako malo u naše “naselje” dolazila bi policija nekoga tražiti, ali zatim bi nas puštali na miru. Branko i ja imali smo mnogo toga zajedničkog, a najvažnije od svega bilo je to što je on uvijek znao kako me treba smiriti. U njegovoj blizini nikada nisam gubila kontrolu. Jedini je problem bio što je on mnogo pio, još više od mene. Nisam uspijevala držati korak s njim. Kad god bih to pokušala, padala bih u nesvijest i zatim se više ničega ne bih sjećala. Nisam se voljela buditi u takvom stanju, tako da sam se trudila ograničiti na četiri litre piva na dan ili bocu loze. Tako bih se uvijek sjećala onoga što sam činila. I prvi put u svom životu sam se malo udebljala, zbog čega sam bila vrlo sretna.

Branko je bio strpljiv, uvijek bi mi objašnjavao ono što nisam shvaćala. Iako je bio mojih godina, ponašao se očinski prema meni i uz njega sam se osjećala zaštićenom i voljenom. Mjeseci su prolazili brzo i relativno mirno. Sve do jedne noći kad smo svi pretjerali s pićem i počeli se derati i bocama gađati most i cestu. Jedan par novih pridošlica zapalio je vatru koja je zahvatila kartone na kojima smo spavali i proširila se na barake. Stigla je policija i sve nas je utrpala u maricu. Svaki put kad bih završila u zatvoru, morala sam na liječnički pregled i na prisilno odvikavanje od alkohola.

– Ivanka, imaš li kakvih poteškoća kad ne piješ? – upitala me taj put liječnica.
– Ne znam. U posljednje vrijeme me zna uhvatiti drhtavica – odgovorila sam.
– Trbuh ti je povećan. Je li moguće da si trudna?
– Ne znam, nikad nisam koristila nikakvu zaštitu.

– Idi onda u kupaonicu i donesi mi u ovoj plastičnoj šalici svoj urin kako bih mogla napraviti test na trudnoću. Moramo biti sigurni da nisi trudna prije nego što ti propišem lijekove za detoksikaciju, koji bi mogli ozbiljno ugroziti fetus.

To je smiješno, pomislila sam. Ne mogu ostati trudna. Zašto me nitko ne sluša? Zar svi misle da sam glupa?

Prst sudbine

Nakon što je napravila test, liječnica me odmah ponovno pozvala u svoju ordinaciju i ono što mi je rekla me iznenadilo.

– Ivanka, koliko mi se čini, trudna si barem pet mjeseci. Kad si posljednji put imala menstruaciju? Sjećaš li se?
– Nikad nisam imala redovite menstruacije i mislila sam da ne mogu zatrudnjeti. Jeste li sigurni?

– Naravno, Ivanka. Dat ću ti uputnicu za ultrazvuk kako bismo vidjeli u kakvom je stanju dijete. Shvaćaš li sada da više ne smiješ piti? Nastavi li žena piti u trudnoći, nanosi štetu svom djetetu, može se roditi s teškim oštećenjima, imati problema s logičkim zaključivanjem i poremećaj ponašanja. Alkohol utječe na neurološki razvoj i oštećuje djetetov živčani sustav.

– Zar mislite da sam naštetila svom djetetu?
– Ne mogu to tvrditi, ali ako piješ otkad si ga začela, postoji velika mogućnost da će tvoje dijete patiti od navedenih poremećaja. Je li tvoja majka pila dok je bila trudna? To te pitam jer i ti imaš neke od karakteristika takve djece – rekla mi je liječnica.

– Da, tvrdila je da joj to pomaže da zaspi. Govorila je i da me to smirivalo dok sam bila u trbuhu, pa se nisam toliko okretala. Ali sada više ne pije.

– Djeca koja pate od tog sindroma sporije zaključuju
od svojih vršnjaka i često imaju teškoća s učenjem: Jesi li ikada imala problema u školi, Ivanka? – upitala me.

Tada sam joj ispripovjedila sve o svojim naglim promjenama raspoloženja, o svom iznenadnom bijesu koji bi se još više pojačavao kad ne bih uspijevala nešto shvatiti i kad bih se osjećala frustriranom. Priznala sam joj i da se nisam baš najbolje slagala s ljudima. Iako naizgled mirna, u svakom sam trenutku mogla eksplodirati, posebno kad bih malo više popila.

– Ivanka, moram ti reći da je takvo tvoje stanje posljedica majčinog konzumiranja alkohola tijekom trudnoće i bojim, se da bi i tvoje dijete moglo doživjeti istu sudbinu. Ultrazvuk će nam više reći. Sada bi ti bilo najbolje da prestaneš piti i počneš se brinuti za sebe i dijete – objasnila mi je liječnica.

Upitala me i želim li zadržati dijete ili bih radije abortirala. Objasnila sam joj da me jako razveselila vijest o trudnoći i da sam to doživjela kao prst sudbine, znak da će se nešto promijeniti u mom životu. Željela sam to dijete, željela sam ga svim svojim bićem.

Jedne večeri nenadano mi je u posjet došla majka. Nisam je dugo vidjela i nisam očekivala da će me posjetiti u zatvoru. Sjedile smo jedna nasuprot drugoj u prostoriji za posjete, prisiljene koristiti telefon za razgovor. Rekla sam joj da sam trudna i da sam sretna zbog toga. Ona je željela znati tko je otac, a ja sam joj odgovorila samo da je to muškarac kojeg volim. Iako još nisam javila Branku novost, bila sam sigurna da će i on biti sretan što će postati otac. Majka mi je rekla da mogu računati na nju i da će mi pomoći koliko god bude mogla. I zamolila me da prestanem piti. Rekla mi je da zna o čemu govori jer je i sama proživjela slično iskustvo. Ja sam joj obećala da ću pokušati i da ću joj se javiti čim iziđem iz zatvora. Dan nakon ultrazvuka pustili su me iz zatvora, zajedno s Brankom. Ultrazvučnim pregledom utvrđeno je da je dijete manje od prosjeka, ali da nema drugih fizičkih deformacija. Nažalost, postojala je velika mogućnost da mu je živčani sustav oštećen.

– Zdravo, ljepotice, nedostajala si mi – rekao mi je Branko strastveno me poljubivši.

Bila sam vrlo sretna i uzbuđena što ga vidim.

– I ti si meni nedostajao, Branko. Imam jednu lijepu vijest. Postat ćeš otac!
– Trudna si? A ja sam mislio da si se samo udebljala! Jesi li potpuno sigurna u to? – ponovno me upitao.
– Da, zar to nije fantastično? Nikada nisam vjerovala da će mi se to dogoditi, ali zahvaljujući tebi… Sada bih trebala prestati piti i uzimati lijekove sve dok ne rodim. Ti mi moraš pomoći da više ne zavirujem u čašicu. Što kažeš na to, jesi li sretan?

Po starom

– Da, ali sam i zbunjen. Ne mogu vjerovati da ću postati otac! Možda bismo se trebali vjenčati? U tom bi slučaju dijete imalo oba roditelja i mi bismo imali manje problema. Nitko nam ne bi dosađivao – dodao je zabrinutim glasom.

– Što si pod time mislio? – upitala sam.

– Ljubavi, nas dvoje smo beskućnici i k tome alkoholičari. Socijalni radnici ne bi dopustili da dijete živi s nama u baraci. Ako nas zateknu ondje ili nas netko prijavi, mogu nam oduzeti dijete i mi nećemo moći učiniti ništa da to spriječimo. Ako se pak vjenčamo, veća je vjerojatnost da uspijemo zadržati dijete. Osim toga, volim te najviše na svijetu i želim da budeš moja žena, Ivanka.

Čvrsto me zagrlio jer je primijetio da sam se rastužila. Nastavili smo živjeti u našoj baraci uz rijeku. Trudila sam se redovito jesti i uzimati vitamine koje mi je propisala liječnica, ali nisam se mogla odreći pića. Kad me je jedan prijatelj ponudio pivom, popila sam ga i tako je krenulo. I Branko se vratio piću i tako smo nastavili po starom. Jednog jutra, dok smo još bili trijezni, odlučili smo se vjenčati. Svaki put kad bih pomislila da bih mogla izgubiti svoje dijete, obuzela bi me panika. Rekla sam Branku da se moramo što prije vjenčati. Zamolila sam Sanelu da mi bude kuma, a Branko je pozvao svog prijatelja Mladena. Mladen je bio šahovski prvak u bivšoj državi, prije nego što je u pijanom stanju automobilom usmrtio dvije osobe. Nakon odslužene zatvorske kazne društvo ga više nije prihvatilo i završio je na ulici, opijajući se iz dana u dan. Meni se cijela ceremonija činila prekrasnom, iako, zapravo, nije bila ništa posebno. Sada sam konačno postala Brankova supruga. Nazvala sam svoju majku i javila joj lijepu vijest, koja ju je silno razveselila. Rekla je da bi voljela upoznati Branka i pozvala nas na večeru k sebi. Ja sam sva sretna prihvatila poziv. Konačno smo bili obitelj. Mjeseci su brzo prolazili, ali ne sjećam se gotovo ničeg iz tog razdoblja. Pila sam do besvijesti i zaboravljala odlaziti na preglede kod liječnice, koja mi je savjetovala da redovito kontroliram trudnoću. Alkohol mi je potpuno pomutio um. Osjećala sam bebu kako se miče u mom trbuhu i bila sam sretna jer je to bio znak da je bila živa. Molila sam Boga da bude dobro i obećavala samoj sebi da ću prije poroda prestati piti.

Hapšenje pred porod

Jedne su večeri u naše naselje došli novi ljudi. Običavali smo dijeliti sve što smo imali pa smo tako i njih ponudili jelom i pićem, a oni su nam zauzvrat poklonili bocu viskija. Netko je nešto prokomentirao, što je bilo pogrešno shvaćeno i izbila je svađa. Pridošlice su počeli uništavati naše barake i zapalili ih. Ja sam bila očajna jer je i moje sklonište gorjelo. Branko i ostali muškarci pokušavali su ugasiti požar. U daljini su se začule policijske sirene i shvatila sam da je netko pezvao vatrogasce i policiju. Stigla su tri automobila, marica i jedan vatrogasni kamion. Uskoro smo svi bili uhapšeni, uključujući i mene. Stavili su mi lisice i posjeli me u maricu. Znala sam što me čeka, ponovni boravak u zatvoru zbog remećenja javnog reda i mira, nasilnog ponašanja i opijanja.

Zapisali su moje podatke, a zatim mi naredili da se istuširam prije nego što me pošalju u ćeliju. Ogledala sam se oko sebe tražeći Branka, ali nisam ga ugledala. Drhtala sam i osjećala se vrlo loše. Bila sam u posljednjem mjesecu trudnoće i uskoro sam trebala roditi. Osjećala sam se poput kita, iako sam, zapravo, bila vrlo mršava i jedino mi je trbuh bio zaobljen. Kosa mi je bila mokra, slijepljena za lice i nisam mogla prestati plakati. Vapila sam za pićem, iako sam se nalazila na posljednjem mjestu na svijetu gdje sam ga mogla dobiti. Idućeg me jutra pregledala liječnica i ponovno mi propisala neke vitamine.

– Ivanka, niste uspjeli prestati piti. Jeste li barem bili kod ginekologa? – upitala me.
– Ne, nisam. Već sam bila dogovorila pregled, no zatim sam ponovno počela piti i sve je otišlo k vragu. Tako je teško, doktorice, pokušati promijeniti život – pokušala sam joj objasniti.

– Govorite o sebi, ali niste vodili računa o svom djetetu koje ima pravo roditi se živo i zdravo. Vi samo što niste rodili i smatram da bi carski rez bio najbolje rješenje. Trebalo bi vas odmah pripremiti za porod. Otkucaji srca vašeg djeteta su usporeni, Ivanka. Želim da vas već večeras smjeste u bolnicu. Uz vas će biti policajac koji će paziti da ne pobjegnete, ali ja se ne brinem za to. Više me brine zdravlje vašeg djeteta.

Nešto kasnije odvezli su me u bolnicu. Liječnik me pregledao i složio se sa zatvorskom liječnicom. Moje dijete nije bilo u dobrom stanju i odlučili su me odmah poroditi, tako da nisam imala vremena nazvati ni svoju majku. Bila sam sama i silno preplašena. Bolničarke su me pripremile za carski rez, a zatim me odvele u operacijsku dvoranu.

I tako smo Branko i ja dobili sina! Nije odmah zaplakao, nego tek nakon nekoliko trenutaka. Liječnik je dopustio da ga nakratko pogledam, zatim su ga odnijeli kako bi ga oprali i izvagali. Bio je tako sićušan, ali izgledao mi je normalno i prekrasno.

– Doktore, je li moj sin dobro? – upitala sam ga.
– Slab je i ispodprosječne težine, ali diše. Dok ne
napravimo pretrage, ne mogu reći kakve je posljedice na njega ostavilo vaše konzumiranje alkohola – rekao mi je.

Bolničarka me vratila u moju sobu. Zaspala sam iscrpljena. Znala sam da ondje u kutu stoji policajac koji pazi da ne pobjegnem, ali to mi nije bilo važno. Postala sam majka, moj je život konačno dobio smisao. Idućeg me jutra posjetila socijalna radnica. Ušla je u sobu i strogo me pogledala.

– Vi ste gospođa Ivanka? Ja sam Marta iz centra za socijalnu skrb. Primili smo upozorenje u vezi s vašim sinom. Javljeno nam je da ste beskućnica i da imate problema s alkoholom. Je li to istina, gospođo?

– Da, moj muž i ja živimo u jednom napuštenom naselju uz rijeku i u posljednje sam vrijeme mnogo pila. Ali sada želim prestati. Muž i ja volimo naše dijete i želimo se brinuti za njega – objasnila sam joj.

– Vjerujem vam, ali sve dok ne prestanete piti, o vašem će se sinu brinuti vaša majka. Kad nam budete uspjeli dokazati da ste se izliječili od ovisnosti o alkoholu i da ste u stanju svom djetetu pružiti dom, moći ćete ga dobiti natrag. Morate shvatiti da vas nitko ne želi kazniti, već da samo pokušavamo zaštititi vaše dijete – dodala je žena.

Dijete na sigurnom

– Obećavam da ću prestati piti! Molim vas, nemojte mi oduzeti dijete! Vi ne razumijete, ono je jedino dobro što mi se dogodilo u životu! Potrebna sam mu.

– U to sam sigurna, gospođo Ivanka, ali ako ga zaista volite, onda sigurno želite da bude na sigurnom i dobiva potrebnu njegu. Vaša će se majka pobrinuti za sve to. Iskreno se nadam da ćete uspjeti srediti svoj život i preuzeti kontrolu nad njim kako biste se mogli vi brinuti za svoje dijete. Bit će teško i vama i vašem mužu. Morate oboje prestati piti i čuvati se da više ne završite u zatvoru. Shvaćate li što vam govorim? – upitala me.

Ostala sam ležati u krevetu i čitati bolničku brošuru o odvikavanju od alkohola. Prijavim li se na odvikavanje skupa s Brankom, moći ćemo zadržati naše dijete. Morala sam to učiniti, nisam imala drugog izbora. Majka me nazvala toga dana i obavijestila da će Branko ostati u zatvoru još barem četiri dana i da ga je obavijestila o posjetu socijalne radnice. On se složio s tim da krenemo na odvikavanje. Kad je moja majka navratila idući dan, donijela mi je fotografiju mog sina. Oči su mi se napunile suzama. Imao je okruglo lišce i zadovoljno je zijevao. Odlučila sam ga nazvati Jakob jer mi je to bilo predivno ime.

Majka mi je objasnila da će za nekoliko dana moći odnijeti Jakoba svojoj kući i da je maleni trenutno dobro. Problemi u njegovu razvoju trebali su se pojaviti tek kasnije i nije mi preostalo drugo nego nadati se da će biti što blaži. Kad sam se oporavila, morala sam se vratiti u zatvor, a zatim pojaviti na sudu. Odvjetnik po službenoj dužnosti obavijestio je suca o mojoj odluci da krenem na odvikavanje kako bih dobila skrbništvo nad svojim sinom.

Sudac je prihvatio njegove argumente i pustio me na uvjetnu slobodu. Bila sam vrlo sretna jer sam osjećala da ponovno počinjem držati konce svog života u svojim rukama. Branko je također odlučio poći sa mnom na odvikavanje i potražiti posao koji bi nam omogućio koliko toliko pristojan život. Bio je to prvi korak prema novoj budućnosti, u koju smo svim srcem vjerovali, puni ljubavi za naše malo biće koje je zasluživalo da mu stvorimo bolje uvjete za život nego što smo ih sami imali.