Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Bolest mi je vratila jedinu ljubav

Nakon što sam zalupio vratima automobila, žurno sam ušao u kuću. Spustio sam se na naslonjač i kroz prozor promatrao prve zrake proljetnog sunca. Vani je bio lijep dan, a u mojim mislima svakog trenutka rađalo se sve više crnih misli. Bio sam još uvijek premlad kako bih pošao na drugi svijet. Još toliko toga želio sam vidjeti, saznati, naučiti, isprobati, upoznati … Želio sam osnovati obitelj, iza sebe ostaviti trag postojanja, biti voljen i dijeliti ljubav. Srce mi je kucalo sve brže, ruke su mi počele drhtati i došlo mi je da kriknem iz sveg glasa. Želio sam preklinjati sudbinu za još nekoliko godina, za samo nekoliko godina u kojima bih mogao učiniti sve ono o čemu sam godinama sanjao. Moje raspoloženje prekinuo je britki zvuk telefona. Odmjeravao sam slušalicu razmišljajući trebam li se javiti ili ne.

Molim? – na kraju sam ipak odlučio vidjeti tko me to treba i što želi od jadnika poput mene.

– Branko, Lidija je. Kako si? Što radiš? Imaš li danas vremena za jednu kavicu? – pitala je.

Njezin glas bio je zadnji kojeg sam u tom trenutku želio čuti. Trebao sam vremena, beskrajno puno vremena i to kako bih najprije samome sebi objasnio što me čeka u danima koji dolaze.

– Ne, žao mi je. Zauzet sam – namjerno sam odgovorio s puno mrzovolje u glasu, nadajući se kako će shvatiti da je ne želim u blizini. Na žalost, nisam bio te sreće. Njezina upornost bila je neusporediva s bilo čime. Kad bi si nešto zacrtala, nije odustajala dok to ne bi i ostvarila.

– Daj, ne budi takav prema meni. Znaš da nam može biti lijepo. Doći ću po tebe, prošetat ćemo, popiti kavicu, a potom, tko zna gdje sve možemo završiti? Mišiću, što kažeš?

– Lidija, ne mogu danas. Imam mnoštvo obveza i ne mogu ih odgoditi. Stvarno mi je žao, ali ne mogu. Možda neki drugi dan? – još jednom sam očajno pokušao provesti svoju volju.

– Dragi, ja sam ti nadređena, a osim toga sam vlasnica tvrtke u kojoj radiš i dajem ti slobodno. Danas si oslobođen svih poslova i jedini ti je zadatak učiniti šeficu zadovoljnom.

Lidija mi se već zgadila

Nikada mi se niti jedna žena nije toliko gadila kao Lidija u tom trenutku. Bio sam svjestan njezinih riječi, ali sam je sve teže podnosio. Toga dana, kada sam saznao da sam smrtno bolestan i da mi preostaje svega nekoliko mjeseci života, pohotna šefica zaista mi je zadnja bila u mislima.

– Lidija, upravo sam se vratio sa specijalističkog pregleda … – još jednom sam je pokušao odbiti.

– Izvrsno, stižem. Lijepo je znati da si dobro. Čekaj me otvorenih vrata i pripremljenog kreveta – mazno je rekla, ni ne pitajući kakvi su rezultati pretraga, te prekinula vezu.

– Kako je moguće da sam se spetljao s takvom ženom? Gdje mi je bila pamet? Prokleta bila i ona i ja. Najradije bih je zadavio golim rukama i bacio u wc školjku – psovao sam na glas.

Prošlo je svega nekoliko minuta nakon razgovora, kad se oglasilo i zvono na vratima. “Bože, ja umirem i dopuštam si da ova luda i dalje manipulira sa mnom. Godinama činim sve kako ona poželi i bez obzira koliko joj pažnje poklonim, ona uvijek hoće još više i više. Umoran sam od njezinih zahtjeva i želja. Zapravo mi se nikada i nije sviđala kao žena. Prihvatio sam njezinu igru jer me ucjenjivala poslom i plaćom, ali sada je tome kraj”, mislio sam u sebi i odlučio kako joj neću otvoriti vrata. Pretpostavio sam i kakve bih posljedice zbog toga mogao snositi, ali to me više stvarno nije zabrinjavalo. Zvono na vratima oglasilo se još desetak puta, a sa svakim njegovim zvukom, ja bih se u sebi slavodobitno smješkao.

– Luđakinjo! Ne vidiš dalje od svog nosa. Uzalud ti sve tvoje bogatstvo. Gadiš mi se. Ti nisi žena, ti si aždaja i pomahnitala ženturača – govorio sam polutiho kako me ipak ne bi čula.

Nakon zvona na vratima, oglasio se mobitel, pa telefon, ali ja se nisam želio javiti. Znao sam da je to Lidija i da je nestrpljiva kako bi uletjela u moj krevet. Kad sam bio siguran da je otišla s mojih vrata, isključio sam telefon, ugasio mobitel, a potom do kraja smanjio i zvono na vratima. Znao sam da će Lidija divljati tijekom cijelog dana i noći i da će se zasigurno ponovno vratiti k meni.

Život srušen u jednom trenutku

Već odavno mi je bilo nepodnošljivo njezino društvo, ali nikako nisam pronalazio pravi način da je se bezbolno riješim. Ona je u mom životu bila veliko klupko zapetljane vune i bez obzira koliko se trudio, nikako ga nisam uspijevao otpetljati.

Još jednom sam uzeo nalaze u ruku i stao čitati mnoštvo nepoznatih riječi. Iz papirnatog dijela informacija ništa mi nije bilo jasno, ali sam još uvijek u ušima mogao čuti liječnikov glas.

– Žao mi je. Bilo bi najbolje da odmah ostanete kod nas. Bolest je u uznapredovalom stadiju.

– Što vi to govorite? Kakva bolest? – zaprepastio sam se od svega što sam upravo bio čuo. Liječnik me dugo gledao pravo u oči. Iz njegova pogledao shvatio sam ozbiljnost situacije.

– Koliko je loše? – bilo je jedino što sam mogao upitati nakon njegovih riječi.

– Jako, jako loše – sućutno je odgovorio i napomenuo da će učiniti sve što je u njegovoj moći.

– Znači li to da umirem? – riječi su naprosto izletjele iz mojih usta, iako čak nisam bio siguran želim li čuti liječnikov odgovor. Krupni muškarac samo se promeškoljio na stolici.

– Jedino što vam mogu obećati je da ću se ja, a i moji kolege potruditi koliko god možemo.

– Koliko mi života preostaje? – tiho sam ga upitao, silno potresen ružnim vijestima. Liječnik mi opet nije dao konkretan odgovor i samo me gledao. Odmah mi je bilo sve jasno. Cijeli život srušio mi se u samo jednom trenutku. Najgore od svega, bilo je što nisam osjećao nikakve simptome bolesti. I sada, kad sam znao da je preda mnom još svega nekoliko mjeseci, nisam osjećao nikakve bolove, mučnine, glavobolje, umor, ništa, baš ništa. Naravno, nije mi ni palo na pamet posumnjati u liječnikove nalaze, savjete i riječi. Odlučio sam si uzeti dva dana kako bih kod kuće sredio osobne stvari, a potom otići ležati u bolnicu i činiti sve što mi medicina savjetuje. Upalio sam televizijski aparat i dok sam gledao reklamu, vitka, plava manekenka podsjetila me na Tanju. U tom sam je trenutku poželio vidjeti, čuti, dotaknuti. Njezina blizina bila bi mi lijek za ovakav očajan i težak dan. Tanja, moja Tanja! Gdje li si?

Još uvijek sam mogao čuti njezin smijeh. Bila je najveselija osoba koju sam poznavao. Uz nju je život imao puno više smisla, više draži. Nasmijavala me i kad mi je bilo najteže. Uvijek je znala reći pravu riječ, dati pravi savjet i pravovremeno me upozoriti na moguće komplikacije i nadolazeće nevolje. Tanja je bila primjer samostalne žene. Ničega se nije bojala, ni pred kime zazirala. Hrabro je kročila kroz život, dobronamjerno gledala na ljude, pošteno i iskreno otvarala svoje srce. Pružila mi je sve ono o čemu bi mogao sanjati svaki muškarac. Bila je izvrsna kuharica, domaćica, prijateljica i ljubavnica. Imala je sve kvalitete koje bi trebale krasiti savršenu ženu. Njezina ljepota i fizički izgled također su bili neupitni. Mnogi su se muškarci okretali dok smo zajedno znali šetati po gradu. Bio sam ponosan što ju držim za ruku, što je pokraj mene i što pripada samo meni. Volio sam je više nego što ću ikada voljeti neku drugu ženu, ali moju ljubav i osjećaje nadvladala je glupost i muški ponos. Pokleknuo sam, pao na najnižoj stubi morala i iskrenosti. Pošao sam krivim putem, odabirao mnoge sporedne ceste, kopao po najdubljem mulju, odbacio njezinu čistoću i izgubio je.

Prisjećanje na voljenu Tanju

Znao sam da se takve pogreške ne praštaju. Nikada si ni sam nisam uspio oprostiti …

Tanja i ja upoznali smo se prije deset godina na proslavi rođendana moje sestrične. Njih dvije bile su najbolje prijateljice, a kako sam ja godinama volio biti slobodan momak, sestrična je odlučila biti posrednik između nas dvoje. Voljela je mene, Tanja joj je bila draga, i po njezinoj procjeni mi smo bili idealan par. Nakon što se u njezinoj kući okupilo mnoštvo gostiju, sestrična je poslala Tanju k meni s velikim komadom ukusne, čokoladne torte.

– Ovo ti je poslala sestrična – rekla je Tanja i pružila mi bijeli tanjur od akropala.

– Poslala mi je komad torte? Što joj je? Zar misli da sam toliko malen da si ga sam ne mogu uzeti? – grohotom sam se nasmijao i nastavio čavrljati s muškim društvom ljutit što me ometa.

– Momčiću, slušaj me! Pretpostavljam da nisam nevidljiva i nečujna. Ona ti je ovo po meni poslala i ja neću otići dok ne prihvatiš kolač – povukla me za rukav i samouvjereno mi rekla.

Nakon tih njezinih riječi bolje sam je pogledao. Odmjerio sam je od glave do pete.

– Istina, djevojka poput tebe ne može proći nezamijećeno. Čudim se kako te nisam prije ugledao. Dugo si ovdje? Poznaješ moju sestričnu? Osim toga, ja nisam momčić – naglasio sam.

– Nisi? Čudno! Po tvom ponašanju ne bi se uopće reklo da si odrastao mladić – nastavila je samouvjerenim tonom.

– Ti si neka opasna cura ili tako nešto? – nastavio sam je provocirati, a njezine oči sve više su me privlačile. U njima kao da se ocrtavala silna dubina i neopisiva morska snaga.

– Hoćeš li uzeti taj kolač ili želiš da ti ga ja stavim u usta? – oštro je upitala, a ja sam shvatio da je vrag odnio šalu.

Uzeo sam tanjurić iz njezinih ruku, a kad se okrenula i željela poći, povukao sam je natrag k sebi. Magnetskom silom nešto me privlačilo k ovoj neobičnoj ženi.

– Ja sam Branko. Kako se ti zoveš? – tiho sam joj prošaputao na uho. Zapuhnuo me oblačić prekrasnog, cvjetnog parfema i što sam duže bio u njezinoj blizini, to mi je postajalo sve ugodnije. Duga plava kosa u slapovima joj se slijevala niz ramena, a sportska odjeća koju je nosila, izvrsno je pristajala uz njezino prelijepo oblikovano, vitko tijelo. Mamila je uzdahe.

– Tanja. Zanima li te još nešto ili sad mogu ići? – nastavila je jednako oštrim tonom.

– Zanima me jesi li slobodna ili imaš dečka? – ponovno sam joj prošaputao na uho.

– Ne vidim iz kojeg bi to razloga tebe trebalo zanimati – bilo je jasno da nije laka djevojka.

– Oprosti za ono prije nekoliko trenutaka. Sviđaš mi se. Ne želim biti patetičan, ali ti si najljepša djevojka koju sam u životu vidio. Rado bih bio s tobom, ako si slobodna – otvoreno sam priznao, i dok su me prijatelji odvlačili od nje, nisam im se bio spreman pridružiti. Tanja mi se činila puno zanimljivijom od slušanja i prepričavanja dobro poznatih ‘lovačkih priča’.

– Direktan si i ne gubiš vrijeme. To mi se sviđa. Možda ipak nisi momčić? Možda si stvarno odrastao mladi čovjek kao što te vidi tvoja sestrična? – sada joj je glas bio manje oštar.

– Možemo li izići van u dvorište? Ondje nema buke i galame. Bolje ćemo se razumjeti – predložio sam i ponudio joj ruku. Nekoliko me trenutaka prodorno gledala, a potom pristala.

– Znači, slobodna si? – ponovno sam upitao, jer sam već imao loših iskustava s dečkima zauzetih djevojaka, a nisam želio tučnjavom i svađom poremetiti sestričninu proslavu.

Zaljubljen i sretan kao nikada

– Što mi nudiš kao potencijalni partner? – zaprepastila me pitanjem.

– Završio sam studij arhitekture i počeo raditi prije svega nekoliko mjeseci. Nemam neku ušteđevinu. Još uvijek živim s roditeljima. Uglavnom sam se dobro zabavljao i na to trošio svoje prihode. Do sada nisam upoznao djevojku koja bi zaokupila svu moju pažnju. Imao sam mnoštvo površnih veza, ali ne želim tako nastaviti. Dvadeset i šest mi je godina. Jedino što ti trenutačno mogu ponuditi sam ja. Mogu ti ponuditi lijepa druženja, a ako se budemo dobro slagali, obećavam da ću ti u najkraćem vremenu ponuditi puno više od ovoga što trenutno imam. Spreman sam se potruditi i u našu vezu uložiti cijelog sebe – odgovorio sam.

Ne, nisu to bile puste riječi. U životu svakog čovjeka valjda se dogodi taj čarobni trenutak kad znaš da si upoznao osobu s kojom se želiš smijati, plakati, uživati, s kojom naprosto želiš okusiti život. Amorova strelica snažno me pogodila, a očaranost me potpuno preplavila. Tanja me gledala svojim prekrasnim očima, a njezine punašne usne razvukle su se u osmijeh.

– Iskren si. U današnje vrijeme to je rijetka vrlina. Ja uzimam sve ili ništa.

I dajem sve ili ništa. Želiš li hodati sa mnom, moramo dogovoriti pravila ponašanja. Volim tradicionalne vrijednosti. Ne pristajem na ludovanje s drugim djevojkama dok si sa mnom. Želim poštene odgovore i dogovore. Ne podnosim laži i pretvaranja. Tvoja mi je sestrična puno pričala o tebi. Drago mi je da smo se napokon upoznali. Ja nisam obična djevojka. Ne zadovoljavam se s minimumom. Uvijek težim za kvalitetnijim stvarima i odnosima. Radim kao profesorica matematike u osnovnoj školi. I ja sam tvoje godište i želim ozbiljnu vezu. Trebam pored sebe ozbiljnog muškarca, a ne momčića koji će se ponašati poput tinejdžera kojima predajem.

Svidjele su mi se njezine riječi. Bilo je jasno da je odrasla i odgovorna osoba. Umjesto odgovora, utisnuo sam poljubac na njezine usne i tako smo se u sestričninu kuću vratili kao par. Bila je presretna zbog nas, a pogotovo kad smo samo godinu dana kasnije odlučili živjeti zajedno.

Sve sam pokvario

Tanja je prethodno postala moja zaručnica, zajedno smo podigli kredit i kupili maleni stančić. I moji i njezini roditelji bili su zadovoljni našim odabirima. I, baš kad se sve činilo idealno, moji su roditelji poginuli u teškoj prometnoj nezgodi. Za mene, sina jedinca, bio je to strašan udarac, nepodnošljiv gubitak. Uvijek sam se izvrsno slagao s njima i naprosto nisam mogao zamisliti život bez njih. Počeo sam se povlačiti u sebe, zatvoren u sobi jecati i gušiti svoju bol. Nisam dopuštao Tanji da mi se približi, niti da mi pokuša pomoći. Trudila se razumjeti me, ali ja sam postajao sve čudniji. Umjesto da s njom dijelim život, počeo sam nakon posla redovito navraćati u obližnji kafić i ondje utapati svoju tugu. Alkohol mi je postajao sve bolji prijatelj, a ljudi koji su pili zajedno sa mnom, mislio sam, jedini su koji me razumiju i shvaćaju o čemu im pričam. Što sam sve činio dok sam bio pod utjecajem alkohola, sve i kada bih želio, ne mogu opisati. Često sam radio ludosti i nepromišljene stvari, budio se jutrom na nepoznatim mjestima i krevetima. Ispod pokrivača su me gledale nepoznate žene ružnih i podbulih očiju, a ja sam mamuran ustajao i bježao glavom bez obzira. Takvo ponašanje odrazilo se i na moj posao. Nakon nekoliko upozorenja dobio sam otkaz.

Tek tada sam potpuno podivljao. Za svoj jad optuživao sam Tanju i činio sve kako bi joj život bio što jadniji. Trpjela me je još dvije godine, pokušavala savjetovati i pomoći mi, a potom me u našem krevetu našta s drugom ženom, kojoj se danas čak ni imena ne sjećam. Naravno, poludjela je, spakirala stvari, ostavila mi zajednički stan i pobjegla od mene glavom bez obzira. Tada se nisam previše brinuo. Pretpostavljao sam da će je ljutnja proći za koji dan i da će mi sve, baš kao i uvijek, oprostiti. Prošlo je dva, tri, deset dana, čak i puni mjesec, a Tanja me nije čak niti nazvala. Za to vrijeme i dalje sam pijančevao, a onda sam jednog jutra sasvim slučajno zapeo rukom za našu zajedničku fotografiju. U tom trenutku kao da me netko prosvijetlio s nebeskih visina. Prisjetio sam se svega što sam joj učinio, pokajao se i gorko zažalio, te je odlučio potražiti. Pošao sam u školu u kojoj je radila, ali su me obavijestili da je dala otkaz i otišla. Potom sam potražio njezine roditelje i preklinjao ih za pomoć, ali oni su me odbili. Čak i moja sestrična nije bila ništa bolje raspoložena priteći mi u pomoć. Shvatio sam da sam je izgubio i previše lako odustao od svega. Ostavio sam se alkohola, potražio novi posao i pokušavao ponovno normalno živjeti. Dani su mi prolazili, životario sam, a više nisam imao volje za traženje životne družice. U međuvremenu sam upoznao Lidiju.

Oporučno sam sve ostavio Tanji

Osim bolje plaćenog posla, ponudila mi je i svoje tijelo. Jedno je uvjetovalo drugo i tako sam godinama tapkao na istom mjestu. U početku mi je imponiralo Lidijino zanimanje za mene, tim više što je bila udana žena. Bilo mi je zanimljivo skrivati se i činiti ludosti, ali sam se s vremenom i nje zasitio. Ona je zapravo bila žena s kojom sam zadovoljavao tjelesne potrebe i ništa više. Da mi nije dala bolji posao i sama se uvukla u moj krevet, nikada je ni ne bih pogledao kao ženu. Moj srce i dalje je pripadalo samo Tanji, unatoč tome što sam sve bacio i pogazio. Mislim da je jedan dio mene čak nije želio dalje tražiti, jer sam želio patiti i mučiti se zbog svega što sam joj učinio. Valjda sam smatrao da je to kazna koju moram otrpjeti.

Ostatak dana, baš kao i noći, proveo sam kao u lošem filmu strave i užasa. S jutrom sam donio važnu odluku. Nazvao sam odvjetnika, te ga zamolio da me primi istog dana. Uz njegovu pomoć sačinio sam oporuku. Stan, baš kao i sve što sam naslijedio od roditelja, ostavio sam Tanji u nasljedstvo. Kod kuće sam se posvetio kućanskim obvezama, a u dogovoreno vrijeme pojavio sam se u bolnici. Primio me isti liječnik i poveo u sobu. Ondje sam se smjestio, a potom nazvao i Lidiju i sve joj objasnio, iako je bila ljuta na mene, kad je čula gdje sam i što je na stvari, odmah mi je dotrčala u posjet. Bila je zabrinuta i obećala mi naći najbolje liječnike kako bih ozdravio. Nisam želio njezinu pomoć, te sam je nekoliko puta morao uvjeravati da nemam namjeru ići ni u kakvu privatnu kliniku. Objasnio sam da vjerujem ovdašnjim liječnicima i da ću dati sve od sebe da poživim što duže. Dolazila je k meni svakodnevno i odlazila sa suzama u očima. Očito sam bio puno bolji ljubavnik nego sam mislio, kad me je toliko voljela i čak i s takvim bolesnim uživala u mome društvu.

Prvih nekoliko dana liječnici su obavljali razne pretrage. Neke su bile lake i jednostavne, a od nekih mi se dizala kosa na glavi. Izmučili su me i s dijetalnom prehranom, te sam se nakon desetak dana provedenih u bolnici, stvarno i osjećao loše i proklinjao svako novo jutro.

Ponovno u njezinu naručju

Jedne noći usnuo sam san i u njemu Tanju. Izgledala je ljepše nego ikada, a moje srce bolno je jecalo njezino ime. Sinulo mi je da bih je možda ipak trebao potražiti i pred smrt joj priznati svaki svoj grijeh, te je moliti za oprost. Kako mi je mobitel bio jedino sredstvo komunikacije, obratio sam se sestrični. Zaprepastila se kad je začula za moju bolest i odlučila mi pomoći.

– Ovo je njezin telefonski broj. Nemoj samo spominjati da si ga dobio od mene. Poslije svega, rekla je da te više nikada ne želi čuti, ni vidjeti. Nas dvije čujemo se uglavnom za blagdane i rođendane. Više nismo dobre kao nekada, a ti si tome jedan od glavnih uzroka. Znaš kako je, poslije svega više ni meni nije imala snage vjerovati – rekla mi je za vrijeme posjeta i plačući otišla od mene. Da sam barem mogao vratiti vrijeme i preskočiti sve svoje gluposti, ali to je bilo nemoguće. Dva sam se dana predomišljao hoću li okrenuti Tanjin broj ili ne, a tada mi je liječnik odredio kemoterapiju i zračenje za nadolazeći tjedan. Već sami ti izrazi budili su u meni stravu i užas. Nikada nisam bio hipohondar, niti su me zanimale raznorazne boleštine, pa o njima gotovo ništa i nisam znao. Kad sam čuo kakva me terapija očekuje, konačno sam skupio hrabrosti otkucati Tanjin broj. Bila je kasna večer. Pomolio sam se u sebi i nazvao je. Dok sam iščekivao da mi se Tanja javi, drhtala mi je ruka u kojoj sam držao mobilni telefon.

– Molim? – napokon sam začuo taj dobro poznati, dragi glas jedine žene koju sam volio.

– Tanja, Branko je. Molim te, nemoj prekinuti vezu. Znam da to zaslužujem, ali preklinjem te da me saslušaš. Prošlo je toliko godina, a ja još uvijek mislim na tebe. Nikada te nisam zaboravio, niti prebolio. Još te volim. Nema dana da ne pomislim da tebe – tiho sam rekao.

– I ja jednom mjesečno, kad god mi skinu ratu kredita s plaće za tvoj stan, pomislim na tebe. Proklinjem i tebe i sudbinu i dan kad sam te upoznala. Ti si bio najgore što mi se u životu dogodilo. Ukrao si mi najljepše dane, a nisi mi ništa dao zauzvrat. Kako se usuđuješ nazvati me, osim ako mi možda ne želiš vratiti novac koji si mi dužan? To bi stvarno, za promjenu, bilo jako lijepo od tebe. Samo u tom slučaju, mogu reći da me je razveselio tvoj poziv – svakom je riječju isticala silni bijes kojeg je zasigurno godinama pokušavala odagnati.

– Tanja, oprosti mi. Na neki način te zbog toga i zovem. O tome vidiš, uopće nisam razmišljao – iskreno sam priznao i u sebi proklinjao svoju ludu glavu koja je tako nešto mogla zaboraviti. Možemo li se vidjeti? Bi li htjela doći k meni? Znam da si daleko petstotinjak kilometara, ali molim te, možeš li me posjetiti? – napokon sam se usudio predložiti.

– Ako je u pitanju moj novac, još jednom ću progutati svoj ponos – hladno je odvratila.

– Ja sam u bolnici – rekao sam i naveo joj adresu.

Nije me pitala što mi je, ali pretpostavio sam da je tako i najbolje. Idućih dana sam je očekivao i dobio dvije terapije. Njezin posjet bio mi je jedina nada da ću napokon doživjeti nešto lijepo. Prošlo je tri dana od mog poziva, a onda se u kasno popodne pojavila u mojoj bolesničkoj sobi. Svijet je odmah bio ljepši.

Bila je lijepo odjevena, kosu je skratila, a velike oči netremice su me optuživački promatrale.

– Branko, stvarno izgledaš bolesno. Što ti je? – upitala je nakon nekoliko trenutaka.

– Leukemija – odvratio sam i nemoćno slijegnuo ramenima.

Niz obraze su joj krenule suze.

– To je nemoguće. Nemoguće … – jecala je glasno. Ispružio sam ruke prema njoj i ona ih je primila. Sjela je pored mene, zagrlila me i tako smo ostali neko vrijeme. Osjećao sam se tako sigurno i ugodno u njezinu zagrljaju. Poželio sam da taj trenutak zauvijek potraje i da me tako drži u naručju sve dok ne budem zauvijek sklopio oči.

– Moramo te premjestiti u drugu bolnicu. Moj tetak je ravnatelj poznate klinike u Njemačkoj. Odmah ću ga nazvati. Potražit ću tvog liječnika i pitati kad možeš otputovati. Ja ću te odvesti k njemu. Sigurna sam da će nam on pomoći. Ja ću sve srediti, ništa ti ne brini – rekla je zabrinuto.

– Ne želim nikamo putovati. Osim toga, privatne klinike zasigurno puno koštaju. Nisam siguran da si ja mogu priuštiti nešto takvo, a i nisam zaslužio da mi pomogneš – rekao sam.

Bi li mi dala drugu priliku?

– Ne pričaj gluposti. Naravno da si zaslužio pomoć. Svatko zaslužuje drugu priliku – dodala je. U toj sekundi kao da me milo, proljetno sunce dotaknulo svojom nježnom zrakom.

– Čak i ja? Tanja, dala bi mi drugu priliku? Oprostila bi mi sve što sam ti učinio? – promucao sam i nastavio gledati njezino veličanstveno lice i najljepše oči na svijetu.

– Sada nije važan moj oprost. Bitno je jedino da ti dobiješ najbolje moguće liječenje.

– Bez tebe mi ništa nije važno. Bez tebe moj život nema smisla. Ako mi ne možeš oprostiti, ne želim nikamo putovati. Volim te, nikada te nisam prestao voljeti – priznao sam još jednom, a potom me Tanja poljubila kao nekada. Svaki atomčić u mome tijelu reagirao je na njezin poljubac. Još uvijek je u meni budila one ugodne leptiriće u trbuhu, u cijelom krvotoku.

– I ja tebe još uvijek volim. Uništio si mi život, a ja te i dalje volim. Sigurno sam luda, ali zbog nas ti dajem još jedu priliku i da ti slučajno nije palo na pamet da me još jednom iznevjeriš! – zaprijetila mi je, a potom još jednom poljubila.

– Ključevi našeg stana su u ormariću. Sve sam ti oporučno ostavio u nasljedstvo. Želim da ostaneš u stanu. Sve sam počistio prije nego sam došao u bolnicu. Trebat ćeš jedino obrisati prašinu – rekao sam potpuno lud od sreće i u tom trenutku mi više nije bilo važno što sam na pragu smrti. Ako sam trebao umrijeti, bolje i da umrem uz nju, nego život provedem bez nje. Ni u najsmjelijim snovima nisam se usudio nadati da bi mi Tanja mogla sve oprostiti.

Pošla je k liječniku na razgovor, a kada se vratila, nazvala je tetka i dogovorila da stignemo u što kraćem roku. Nisam joj se protivio. Bilo mi je važno jedino da je ona u mojoj blizini i ništa više. Otputovali smo u inozemnu kliniku dva dana kasnije. Uz nju, osjećao sam se znatno bolje, a i terapije više nisam dobivao. Više sam spavao, lakše podnosio lijekove koje su mi davali. Njezin tetak podvrgnuo me pretragama istog dana. U rano poslijepodne dok smo Tanja i ja razgovarali, njezin tetak ušao je u sobu i zaprepašteno me gledao. Njegov izraz lica oboje nas je uplašio. I, prije nego je što rekao, posumnjao sam na najgore.

– Iskreno, ja ne znam zašto ste vas dvoje ovamo došli – rekao je nakon kraće stanke.

– Tetak, želim da mu pomogneš. Nije me briga koliko će koštati. Branko će prodati svoj stan i ja svoj ako bude trebalo. Ne zanima me cijena. Moraš mu pomoći – govorila je Tanja.

– Žao mi je, ali ja mu ne mogu pomoći. Meni nije jasno odakle uopće ovi liječnički nalazi – snebivao se.

– Kako to misliš? Ništa mi nije jasno – Tanja je bila zbunjena, a i ja također.

– Tanja, na ovim se nalazima ne nalazi stvarno Brankovo stanje. Branko je zdrav čovjek. Njegov organizam iscrpljen je od terapija i lijekova koje je dobivao, ali on ne treba lijekove.

Tetak, što želiš reći? Objasni mi cijelu situaciju – Tanja je tražila objašnjenje.

– Ukratko: Branko, ti si zdrav čovjek. Netko se gadno zabunio – rekao je Tanjin tetak.

Nisam mogao vjerovati onome što sam čuo. Sudbina mi se dva puta smilovala u tako kratkom vremenu. Činilo mi se da sam stavio ružičaste naočale i sve vidim nekako ljepše i veselije.

– Gospodine, vi to ozbiljno? Nije to neka šala kako biste razveselili čovjeka na samrti? – napokon sam se i ja usudio prozboriti. Trebalo mi je vremena dok sam shvatio njegove riječi.

– Nije šala. Ako želite sutra možemo ponoviti sve pretrage, ali ja sam potpuno siguran u ono što sam upravo rekao. Kod nas su rijetke takve liječničke pogreške – naglasio je. Tanja je poskočila od sreće. Uhvatila je tetka pod ruku i zavrtjela ga nasred sobe.

– Nećakinjo, zar si poludjela? Pusti me, ha-ha-ha! – sada se i on nasmijao cijeloj situaciji.

– Jesam, poludjela sam od sreće. Ništa mi ljepše nisi mogao reći – oduševljeno je uzviknula. – Dobro, a što ti čekaš? Ustani napokon iz tog kreveta! – sada je i mene pozvala da im se pridružim.

Čuda se ipak događaju

Nisam se dugo predomišljao. Poput malenog dječaka i ja sam se pridružio njezinom plesu.

Iste večeri, Tanja i ja unajmili smo hotelsku sobu. Naša tijela ponovno su pronašla put jedno do drugoga. Nikada u životu nisam bio sretniji, a pogotovo kad sam idućeg dana ponovio pretrage i kad je njezin tetak zaključio da se stvarno radi o strašnoj pogrešci. Nekoliko dana ostali smo zajedno u hotelskoj sobi, a potom sam je ponovno zaprosio.

– Još uvijek čuvam tvoj prvi prsten – rekla je veselo, a ja sam se samo nasmijao.

– Ne dolazi u obzir. Kupio sam ti novi prsten, a ti ih zaslužuješ još mnogo, mnogo, ljubavi moja …

Po povratku kući, potražio sam Lidiju i sve joj objasnio. Dao sam otkaz, prodao stan i kuću koju sam naslijedio, a potom se preselio petsto kilometara dalje od rodnog grada. Doselio sam se u Tanjin stan i započeo novi život. Naime, nisam od nje mogao tražiti da još jednom zbog mojih pogrešaka mijenja radnu okolinu. Ravnatelj njezine škole pomogao mi je oko zaposlenja i zajednički život godio mi je više nego išta drugo. Za samo dva mjeseca postali smo bračni par. Moja sestrična bila nam je vjenčana kuma. Tanjin otac zaprijetio mi je smrću ako još jednom povrijedim njegovu kći. To mi, naravno, nije ni palo na pamet. Želio sam usrećiti voljenu ženu više nego ikoga drugoga. Bolest me potaknula da pronađem svoju jedinu ljubav i više nisam imao namjeru puštati je daleko od sebe. Tanja je postala moj smisao, moje jutro, dan i noć.

Dotični liječnik koji mi je dijagnozirao strašnu bolest, nije mogao vjerovati nalazima koje mi je dao Tanjin tetak. I sam je ponovio pretrage i ustanovio vlastitu pogrešku. Njegovim isprikama nije bilo kraja. Uplašio se da ću ga tužiti i osramotiti njegov dobar glas, ali sam mu odmah dao do znanja kako se toga ne mora bojati. Meni je bilo važno da se napokon sve dobro završilo. Čudni su putovi života. Nakon svega što sam proživio, sa sigurnošću mogu reći da se ništa ne događa slučajno. Dijagnosticirana bolest vratila mi je jedinu ljubav. Kada bih sve morao ponoviti, nikada se ne bih ustručavao ni bolovati, samo da je Tanja pored mene.