Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Brat me na prevaru uveo u prostituciju

Bilo bi najlakše kada bih za sve okrivio svog brata. Uvijek je najjednostavnije prebaciti krivnju na drugoga, tražiti izgovore za samoga sebe, ali kad sebe pogledam u zrcalo jasno vidim koliko sam za sve kriv, koliko je svemu kumovala moja ludost, želja da se zbližim s bratom, postanem mu sličan i omiljen kao što je on to uvijek u našoj kući bio. Iz vlastitog iskustva sam naučio kako ne treba težiti biti poput nikoga, jer malo tko je onakav kakav se čini na prvi pogled. Treba biti svoj, držati se vlastitih uvjerenja i nikome ne dopuštati da ti poljulja zamisli, da te skrene s puta kojim si namjeravao dugoročno kročiti.

Tog sam dana došao u Zagreb i neumorno hodao po trgovinama. Ruke su mi bile pune šarenih vrećica dok sam gledao crni džemper na lutki u izlogu. Odjednom sam osjetio udarac u bok, zateturao i da se nisam naslonio na staklo od izloga zasigurno bih licem poljubio ledeni pločnik, ovako sam poljubio staklo.

– Tako je to kad je muškarac mlad, naočit i lijep – začuo sam nepoznati glas, okrenuo se i ugledao nepoznatog gospodina u kasnim godinama koji mi se veselo osmjehivao i očima pokazivao na suprotnu stranu. Instinktivno sam slijedio njegov pogled, a kad sam napokon shvatio zašto mi se tako obratio, srce mi je poželjelo iskočiti iz grudi. U crvenom kaputu, zamotana u šal crne boje, kratke, gotovo dječačke frizure i s čarobnim osmijehom na licu nedaleko je stajala Marinela. Kratka kosa izvrsno joj je pristajala, činila je da izgleda poput djevojčice. Bila je još puno ljepša nego sam je pamtio, a godine su joj očito samo išle u prilog. Naprosto nisam mogao, nisam želio odvojiti pogled od tih divnih očiju, tog divnog lica.

– Marinela, jesi li to stvarno ti? – napokon sam izustio kad sam se pribrao od iznenađenja što je vidim.

– Ja sam, glavom i bradom – odvratila je, a svoje divne, pune, rumene usne razvukla u široki osmijeh, pokazujući prekrasnu nisku savršenih, bijelih zubi koji su djelovali poput biserne ogrlice.

– Dragi mladiću, ako poznaješ ovu ljepoticu, tada ne gubi vrijeme – opet se javio gospodin, domahnuo i Marineli i meni, te nastavio svojim putem. Gledao sam je, uživao u pogledu na nju. Došlo mi je pritrčati joj, snažno je zagrliti i više nikada ne pustiti iz zagrljaja. Tog trenutka znao sam, nikad je neću preboljeti.

Odakle ti u Zagrebu?

Zlatko, pogledaj kamo su se sve razletjele tvoje vrećice. Čovječe, što si toliko nakupovao? – pitala je dok je po pločniku promatrala raznobojne vrećice koje su mi ispale iz ruku kad se sudarila sa mnom.

– Oprosti, kucala sam poruku i naprosto nisam gledala ispred sebe – ispričala se prije nego sam odgovorio.

– Sve je u redu, nisam se rasuo po pločniku ja nego vrećice, a njih ću lako pokupiti – odvratio sam, sagnuo se, a potom stao sakupljati stvari okolo po podu. Marinela se također sagnula, pokupila nekoliko vrećica i predala mi ih.

– Ne pamtim te kao nekoga tko voli kupovati. Ili si se promijenio ili imaš opasnu suprugu koja te natjerala činiti ono što ti nikada ranije nije bilo milo – nastavila se šaliti na moj račun. Nije me to smetalo.

– Nisam se promijenio. Znaš i sama, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Godinama nisam bio u kupovini, stoga sam odlučio iskoristiti ove poslije blagdanske popuste i obnoviti garderobu. Koliko god mi kupnja bila mrska, ne mogu vječito hodati u istim odjevnim stvarima. Danas kupujem i sve to nosim idućih nekoliko godina neovisno o tome kakva će biti trenutna moda – iskreno sam priznao i doslovno zurio u nju kao što dijete gleda u šarenu lizalicu. Još uvijek sam je volio, beskrajno volio.

– Odakle ti u Zagrebu? Živiš ovdje? – napokon sam uspio postaviti i neko smisleno pitanje.

– Ne, samo sam došla sestri u posjet. Ona radi, pa sam odlučila malo prošetati gradom – rekla je.

– Imaš li vremena za kavu? – pitao sam dok su mi u glavi odzvanjale slike našeg zadnjeg susreta.

– Žao mi je, ne mogu. Dogovorila sam se sa sestrinom susjedom, već me zasigurno čeka u onom kafiću – rekla je, i prstom poput djevojčice pokazala mjesto kamo ide, slegnula ramenima i namignula mi.

– Jesi li slobodna kasnije ili sutra? – nisam je mogao pustiti da samo tako ode, želio sam je ponovno vidjeti, ponovno uživati u njezinoj blizini. Taj slučajni susret u meni je pobudio silne emocije i sjećanja.

Nisam se želio braniti

Danas ne mogu, ali sutra bih mogla. Nađemo se sutra na istom mjestu, u isto vrijeme? – pitala je.

Pristao sam bez pogovora, naravno, nisam joj rekao kako godinama ne živim u Zagrebu, te kako sam zapravo doputovao samo na jedan dan radi kupovine. Pružila mi je ruku na pozdrav i produžila mimo mene na dogovoreno mjesto, a ja sam poput dječarca gledao za njom. Još uvijek je bila vitka, imala izvrsnu tjelesnu figuru. Za njom je još na trenutak ostao miris kojeg sam tako dobro poznavao, koji me i usred ledene zime podsjetio na cvjetne, proljetne livade, na divne dane kada sam imao ljubav i radost.

Još sam neko vrijeme hodao po trgovinama, a potom se odvezao do hotela, unajmio sobu, prespavao i s nestrpljenjem dočekao idući dan i vrijeme kada ću ponovno ugledati jedinu ženu koju sam iskreno volio.

Na dogovoreno mjesto stigao sam pola sata ranije. Nije mi predstavljalo problem čekati je. Kad znaš kako čekaš nekoga tko beskrajno vrijedi, nekoga za koga srce kuca, čekanje je samo dio čežnje.

– Bog! Evo me – dovikivala mi je kad me je ugledala, a ja sam joj mahnuo. Poljubila me u obraz kad mi je prišla, te predložila da odemo u kafiću u koji je ona i jučer išla. Nisam imao ništa protiv tog prijedloga.

– Kako si? Jesi li još uvijek u Londonu? Jesi li se udala, postala majka? – pitanje koje me najviše zanimalo postavio sam na kraju, jer nisam želio odmah ispasti previše znatiželjan. Marinela me nekoliko trenutaka gledala bez riječi i napokon skinula rukavice. Naravno, prvo sam gledao nosi li prsten na ruci. Nije ga bilo. U tom trenutku kao da mi je pao ogroman kamen sa srca, iako to nije moralo ništa značiti.

Zlatko, iskreno mi je drago što te vidim, ali nekako nisam sigurna želim li tebi govoriti o svome osobnom životu. Vjerujem, shvatit ćeš to nakon svega što se dogodilo među nama – otvoreno je rekla.

– Ne želim se braniti. Zaslužujem samo najgore. Nisam vrijedan, ni dostojan ni ovog susreta s tobom. Možeš li mi, sada nakon što je prošlo osam godina, dopustiti da ti napokon sve objasnim? Klimnula je glavom, a to sam shvatio kao potvrdu. Tijekom cijele noći razmišljao sam kako ću započeti razgovor, bio siguran da sam smislio prave riječi, ali te iste riječi sada mi nije bilo nimalo lako izreći dok je ona sjedila nasuprot mene, dok sam je gledao u oči. Krivnja me doslovno izjedala i valjalo je napokon sve izreći i priznati.

Oduvijek sam volio svog brata

Marinela, ti znaš koliko sam oduvijek držao do svoje obitelji, koliko sam volio svog brata Krešu. Pet godina stariji od mene, prvi sin u obitelji i jedini miljenik naših roditelja. Oduvijek je bio njihovo zlato, njihova sreća, njihov ponos i dika. Bio je izvrstan učenik, najbolji vratar na školi, najbolje je svirao gitaru, bio omiljen u društvu i među djevojkama. Među prvima u svojoj generaciji je završio studij, zaposlio se kao profesor matematike i fizike, omiljen među suradnicima, susjedima. Za razliku od njega, bio sam prosječan učenik, trapav u svakom sportu u kojem bih se okušao. Nikada nisam bio glazbeno, ni likovno nadaren, niti sam imao ikakvih sklonosti prema ičemu. Nikada me nitko nije posebno cijenio, nisam bio omiljen, ničime se i nikada isticao. Nisam išao u gimnaziju poput njega, nego teškom mukom završio i automehaničarsku školu. Nisam izabrao taj zanat zato što sam volio taj posao, nego stoga što su mi ocjene bile takve da me nigdje drugdje nisu primili. Mjesec dana po završetku škole otac me zaposlio u automehaničarskoj radnji svoga prijatelja. Ne mogu ti ni opisati kakav je to pakao za mene bio, već prvi radni dan bio je prava katastrofa, a svaki idući sve gori. Mrzio sam biti prljav, a posebno nisam podnosio prljave ruke od motornih ulja. Očev prijatelj bio je iznimno zahtjevan čovjek. Još ne bih ni završio jedan posao, a on bi mi već dao drugi.

Osam mjeseci sam radio kod njega, svaki dan u sebi proklinjao i sebe i šefa i prokleti posao koji me izluđivao. Odlazio bih umoran na posao, kući se doslovno vraćao iscrpljen i smrvljen. Jednog jutra donio sam odluku kako više neću ondje raditi. Ne moram ti ni pripovijedati kako su na sve to reagirali moji roditelji, posebno otac. No, kao da mi to nije bilo dovoljno, Krešo mi je održao takvu bukvicu kakvu ni roditelji nisu. Oduvijek sam volio svog brata i zapravo želio biti poput njega. Uvijek sam mu htio biti blizu, ali on nije želio sa mnom nikakav prijateljski, a pogotovo ne bratski odnos.

Želio sam sam uspjeti u životu

Mnoge sam stvari još kao dječak činio samo kako bih se omilio bratu, ali on ništa od toga nije zamijetio. Nakon govora kojeg mi je održao, odlučio sam promijeniti svoj život. Otišao sam na prekvalifikaciju i tako postao kuhar. Bez znanja roditelja i brata prijavio sam se za posao na prekooceanskom brodu i dobio ga. Ni taj posao u početku nisam volio, ali mi je bilo lakše i jednostavnije biti u toploj kuhinji, nego u ledenoj radionici.

Otputovao sam jer sam shvaćao kako nešto moram učiniti, a to nisam mogao dokle god mi je brat bio u blizini, jer je on uvijek i u svemu bio znatno bolji, uspješniji. Prvi mjeseci rada na brodu bili su iznimno teški, ali kad sam se navikao, počeo sam uživati u poslu. Za razliku do bijednog minimalca kojeg sam dobivao u automehaničarskoj radnji, na brodu sam lijepo zarađivao, ali to mi nije bilo važno. Mi, djelatnici u kuhinji, iznimno smo se svi dobro slagali. Glavni kuhar bio je strog, ali pravedan. Tražio je puno od nas, ali se od njega dalo i puno naučiti. Nakon što bi nam završile smjene, on je često organizirao naša druženja. Kartali bismo, igrali šah, pričali muške, lovačke priče. On, ali i ostali kolege cijenili su me kao djelatnika. Trudio sam se, a moj trud je napokon bio zamijećen. Zajedno sa svojim kolegama zapravo sam sačinjavao jednu veliku, sretnu obitelj. I to obitelj u kojoj su držali do mene, u kojoj su me grdili kada bih zaslužio, ali su isto tako vrlo često imali riječi pohvale za mene.

Iskreno, u toj sam se obitelji osjećao puno sretnije nego što sam se ikada osjećao s ljudima s kojima sam bio u krvnom srodstvu. Na brodu je bilo puno lijepih žena, ali nekako sam još bio neozbiljan za prave veze. Brod je plovio morima, pristajao u raznim lukama, ali nikada nisam imao previše vremena kako bih upoznao grad u kojem smo se usidrili. Uglavnom bih napustio brod kako bih kupio suvenir za brata, mamu i tatu, a potom se ponovno vraćao obvezama. Na brodu sam imao svoj ležaj i hranu, a dobiveni novac sam uglavnom štedio, slao ga kući roditeljima. Iznenada se počeo mijenjati njihov stav prema meni. Napokon su me i oni počeli doživljavati kao člana koji može brinuti sam o sebi, ali i koji može pomoći svojoj obitelji. Mama i tata su mi se često javljali, ali brat se i dalje jednako odnosio prema meni. Imao je svoju plaću, živio kod roditelja, izlazio i provodio dane kako je držao da je najbolje. Kad bih došao doma u posjet, njega najčešće ne bi bilo kod kuće. Sretali bismo se tek ponekad tijekom nedjeljnog ručka, a i tada bi hranu žurno nabacao u sebe i odlazio od kuće. Ni sam se ne sjećam koliko puta sam mu se pokušao približiti, no nikada me nije doživljavao kao brata, ni kao nekoga s kime bi se on družio.

– Sad sam se upravo sjetila dana kad smo se upoznali. Brod na kojem si radio usidrio se u Hamburgu. Došao si u trgovinu, kupio skupocjeni fotoaparat za svog brata. Nisi dobro govorio njemački jezik, pa kad si od mene tražio filtar za aparat, nisi znao pravu riječ i ja te nikako nisam shvaćala što želiš. Nakon nekoliko minuta neuspješne komunikacije, na našem materinjem jeziku si mi prigovorio kako brzo govorim da me ni rođena majka ne bi razumjela. Nasmijala sam se i rekla da ćemo se na hrvatskom bolje sporazumjeti. Tada si mi objasnio kakav filtar zapravo želiš, iako ni sam nisi točno znao što tražiš i sjećam se kako si naglasio da je aparat i ostala oprema koja ide uz njega poklon za brata. Tada sam poželjela imati tako divnog brata široke ruke poput tebe – prekinula me Marinela, prisjećajući se našeg prvog susreta.

– Da, upravo tako je bilo. Kad sam idući puta stigao u Hamburg ponovno sam došao u trgovinu u kojoj si radila i pozvao te na piće. Smjena ti je upravo završavala i ti si prihvatila poziv. Kako li sam samo bio sretan. Od trenutka kad sam te vidio stalno sam mislio na tebe, želio te ponovno vidjeti.

– Mjesecima sam čekala na tvoj povratak. Kod nas je sve išlo tako brzo. Zaručili smo se nakon samo pet kratkih susreta i počeli zajedno živjeti. Možda je to bila ogromna pogreška, možda smo se trebali upoznati.

– Marinela, možda i imaš pravo, ali nikada nisam požalio što sam se zaručio s tobom, nikada. Kad smo donijeli odluku o zajedničkom životu bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Ništa mi nije značilo to, što sam ostavio posao na brodu, što sam se doselio u Zagreb, gdje si željela da živimo.

Imam automobil, kuću i dva stana

Zbog tebe sam bio spreman sve učiniti. Poslom kuhara u hotelu znatno manje sam zarađivao, ali dokle god si ti bila blizu ništa drugo mi nije bilo važno. Pogriješio sam, silno sam pogriješio i dao bih sve što imam kada bih to mogao ispraviti, kada bi mi pružila novu priliku. Sjećaš li se one noći kad nam je moj brat došao poslije ponoći u posjet? – pitao sam je, a ona je dala potvrdan odgovor.

Te je noći moj brat prvi puta rekao da mu je stalo do mene. Ispitivao me je kako mi je raditi u hotelu, kolika mi je plaća, pokazao interes u vezi svega što je povezano sa mnom. Ne mogu ti ni opisati koliko mi je to značilo, silno, beskrajno. Nekoliko minuta prije nego što je otišao, zaključio je kako ja previše vrijedim da bih tako malo zarađivao. Rekao je, ima ozbiljan posao kojeg mi želi ponuditi, zapravo, rekao je kako traži partnera za posao kojeg više nije u stanju obavljati sam. Nikada se nisam ni usudio sanjati da bi mi brat nešto takvo ponudio. On je bio intelektualac, a ja fizikalac i jasno sam mu dao do znanja kako ne mogu ni zamisliti što bih ja mogao raditi u školi. Kako li se Krešo samo smijao na te moje riječi, gotovo mu i danas mogu čuti smijeh.

– Čovječe, dođi ovamo! Pogledaj onaj automobil na parkiralištu. To je moj automobil. Imam kuću i dva stana, ne misliš valjda da sam to zaradio u školi? Proputovao sam svijet, vidio sve i svašta, ali sasvim sigurno ne školskom plaćom – grohotom se smijao dok sam se divio njegovom skupom automobilu.

– Imaš kuću i dva stana, a i dalje živiš kod roditelja? čudio sam se, ali on je ignorirao to pitanje.

– Nudim ti partnerstvo i zanima me želiš li surađivati sa mnom ili ne? – ponovio je taj upit.

– Naravno da želim. Ako ti misliš kako mogu raditi određeni posao, nema problema – odmah sam pristao.

Za posao kojeg ti nudim ne treba ti fakultetska diploma. Taj posao svi znaju raditi – nasmijao se. Tražio sam neka mi kaže o čemu se radi, ali rekao je kako je u žurbi i neka idućeg dana dođem u hotel u 14 sati, a on će me ondje čekati i sve mi objasniti. Kako sam u to vrijeme trebao raditi, nazvao sam na posao i zamolio slobodan dan, dobio ga. Kad sam stigao u hotel, Krešo me već nestrpljivo čekao u predvorju.

– Idi na recepciju. Traži ključ od sobe broj dvanaest. Idi i obavi posao – rekao je pomalo nervozno.

– Molim? Kakav posao? Nisi mi rekao da bih odmah počeo s poslom. Tek tri mjeseca radim u hotelu, ne mogu se neodgovorno ponašati protestirao sam ni ne sluteći o kakvom se poslu radi, što mi Krešo nudi.

– Mislio sam, odrastao si, postao odgovoran i snalažljiv, ali očito je kako se ti nikada nećeš promijeniti. Čovječe, vidio si moj automobil, Ovih dana ću te odvesti da vidiš moje nekretnine. Ne trebaš više uopće ići kuhati u hotel, tamo ionako radiš za bijednu crkavicu naspram ovoga koliko ćeš zaraditi. Uzeo sam te za partnera zato što je posla toliko i fizički mi je nemoguće sam ga obaviti. Čovječe, posao doslovno cvjeta, a zarada je enormna. Tvoje kuharske avanture nećeš se ni sjećati kad budeš vidio koliki je novac u igri. Poslušaj što sam ti rekao, obavi posao, a onda me nazovi. Vidjet ćeš, svidjet će ti se – govorio je, a ja ga ni tada uopće nisam shvaćao. Više se ni ne sjećam koliko sam mu pitanja još postavio, ali on me doslovno odvukao do recepcije, zatražio ključ, gurnuo mi ga u ruke i otpremio na kat hotela.

Krešo me ucijenio da će sve reći

Istinite priče: Brat me na prevaru uveo u prostituciju

Brat me na prevaru uveo u prostituciju

Ponašao se kao da sam trebao biti pametan i znati o čemu se radi, ali nikako nisam mogao čak ni zaključiti što je na stvari. Na kraju sam otključao vrata i ušao u sobu. Ondje je, na krevetu, sjedila polugola neznanka. Rukom me pozvala k sebi dok se zavodljivo smješkala. Pokušao sam se ispričati, uvjeren kako sam pogriješio sobu, ali ona me dohvatila, bacila na krevet i počela ljubiti. Nisam shvaćao što se događa, pokušao sam je odmaknuti sa sebe. Shvatila je kako nisam baš raspoložen za njezinu igricu, te se za trenutak odmaknula od mene. Potom mi je objasnila kako se ona već duže vrijeme druži s mojim bratom i za to ga bogato nagradi. Tek tada sam shvatio o čemu se radi.

Pokušao sam ustati, ali ona se nije dala odbiti. Bila je starija nekoliko godina od mene, ali je bilo više nego očito koliko se dobro drži, osim toga kad je spomenula čija je supruga gotovo sam se onesvijestio. Bila je imućna supruga uglednika, zapostavljena s njegove strane i samoj sebi je na takav način ispunjavala samačke dane. Nisam želio imati ništa s njom, ali ona me nije puštala. Malo po malo i moje tijelo je jednostavno reagiralo. Bili su to trenuci kada sam zaboravio na ljubav, kada su me ponijele niske strasti. Ostao sam s njom gotovo dva sata. Kad sam odlazio iz sobe, dala mi je iznos novca koji je bio veći od moje mjesečne plaće. Nisam ga želio uzeti, bio sam posramljen, ali ona mi je ugurala novac u džep od jakne naglašavajući kako sam bolji od brata. Čim sam napustio hotel, javio sam se Kreši. Smijao se dok je slušao što mi se dogodilo. Rekao je kako ga je dotična gospođa već nazvala, te kako je iznimno zadovoljna sa mnom i želi me ponovno vidjeti. Odbio sam takvu mogućnost, ali Krešo nije odustajao. Na kraju me je ucijenio kako će ti sve reći ako mu ponovno ne izađem u susret i nađem se s istom, ali kasnije i s nekoliko drugih gospođa. I, tako je sve počelo – napokon sam joj priznao.

– Nikada neću zaboraviti trenutak kad sam došla u hotel u kojem si ranije radio, kad sam te tražila i kad su mi rekli da ti ondje ne radiš više od mjesec dana.

Roditeljima nikad nisam rekao istinu

Svakog si dana odlazio na posao, vraćao se, uvjeravao me koliko ti je naporno raditi, a ja sam bila budala koja je nasjedala na sve te tvoje priče. Kad sam shvatila da si me lagao na takav način, istog sam dana spakirala svoje stvari, otišla k sestri i sve joj povjerila. Imala sam prijateljicu u Londonu, nazvala sam je i pitala bi li mi mogla pomoći. U kući u kojoj je radila, tražili su ženu za čišćenje. Pristala sam, otputovala i pet godina u toj kući radila kao čistačica. Za to sam vrijeme izvanredno studirala, pohađala razne tečajeve. Jednog dana sam ugledala natječaj u novinama i prijavila se. Moja kolekcija osvojila je prvo mjesto. Od tada se profesionalno bavim modom. Moja kolekcija nedavno je predstavljena u Milanu. Uživam u poslu i svemu onome što ide uz njega, sve je to još uvijek prilično svježe i moram se boriti, ali rad mi nikada nije predstavljao problem – ukratko je ispripovijedala o sebi.

Kako li sam samo bio sretan zbog njezinog uspjeha! Uvijek je govorila da želi više od života. S druge pak strane, saznanje da je tako uspjela samo mi je umanjivalo moguće šanse kod nje.

– Pamtim taj dan kad sam došao kući i našao prazne ormare. Nestala si i ti i tvoje stvari. Zvao sam tvoju sestru, išao na njezina vrata, ali nije mi se javljala, nije otvarala vrata. Slučajno sam je susreo jednog jutra godinu dana nakon što si me bez riječi napustila. Prišao sam joj. Nije me mogla izbjeći. Na moj upit bi li mi mogla reći gdje si i što se dogodilo s tobom, samo je odvratila da si u Londonu i da ona ništa ne zna. Preklinjao sam je, ponovno je zvao i dolazio joj na vrata, ali to su bile sve informacije koje mi je dala.

Nisam znao zašto si me točno napustila, ni što si otkrila, ali sam znao što sam radio i znao da sam svemu tome jedini krivac. Još sam nekoliko mjeseci bio partner s Krešom, upoznao nekolicinu žena uglednika. Kad sam uštedio onoliko koliko sam smatrao dovoljnim, napustio sam i brata i te žene. Otišao sam u maleni primorski gradić, unajmio restoran i posvetio se kuhanju. Prve dvije godine jedva sam pokrivao troškove, ali onda je posao krenuo. Imam redovite goste, zapošljavam desetak djelatnika i pristojno živim. Sramim se suradnje s Krešom. Sramim se prvenstveno sebe, ali i njega. Godinama sam htio biti poput njega, ali on je maramica s dva lica. Ne želim, niti sam poput njega. Bili su to dani koje sam odavno ostavio iza sebe, pogreška koju sam platio na najskuplji mogući način. Ostavila si me, a bolje nisam ni zaslužio.

Roditeljima nikada nisam rekao istinu o bratu, ni o sebi. Često puta sam došao u napast sve priznati, ali oni nisu zaslužili da slušaju sramote koje smo činili. Udaljio sam se od njih, a oni su i dalje blisko povezani s Krešom. To, što ih on vara i laže, njegova je stvar. Oni u njemu i dalje gledaju divnog, najboljeg sina, a ja ih neću razuvjeravati. I sam nosim mrlje na duši, a i odavno sam shvatio kako više nikada neću poželjeti biti poput nekoga. Takav sam, kakav sam, sa svim nedostacima, manama i vrlinama. Tko drži do mene kao takvoga, u redu. Tko ne drži, opet u redu – otvorio sam joj svoju dušu.

– Uvijek sam se pitala zašto si mi lagao da još radiš u hotelu, ali ovakav odgovor nikada mi nije čak ni sinuo, a možda i bolje. Da sam znala kako si istovremeno spavao sa mnom i s tko zna koliko žena, uvjerila bih sebe kako je to nemoguće oprostiti ti. Ovako, nisam znala i nije me boljelo. Pitala sam samu sebe što bi bilo da sam te sačekala i dopustila da mi objasniš laži, čak sam godinama prekoravala samu sebe što sam tako nepromišljeno postupila i otputovala. Danas su druga vremena. Oboje smo odrasli i napokon oboje znamo što se stvarno dogodilo, valjda je tako htjela sudbina i ovaj slučajni susret naprosto se morao dogoditi. Nekako s vremenom valjda sve sjedne na svoje mjesto – rekla je Marinela. Bila je prelijepa, najljepša žena koju sam ikada vidio. Razumio sam sve što je rekla i sve je imala pravo.

– I dalje te volim. Nikada nisam prestao razmišljati o tebi. Sad, kad znaš pravu istinu, bi, li mi dala novu priliku? – morao sam postaviti to pitanje koje mi se stalno provlačilo kroz misli. Nisam mogao dopustiti da otputuje i da je ponovno pustim. Bila je istina, nisam je dostojan, ali isto tako sam bio siguran ako mi pruži drugu mogućnost da više nikada neću napraviti pogrešku i da ću dati sve od sebe kako bi ona bila najsretnija žena na svijetu.

Vratio sam se kući srušenih snova

Bilo je očito kako ju je moje pitanje, nakon sveg priznanja, iznenadilo.

– Stvarno imaš hrabrosti. Koliko dugo ostaješ u Zagrebu? – zanimalo ju je. Iskreno sam priznao kako sam i taj dan ostao samo zbog nje, ali i da ću ostati toliko dugo dokle god je ona u Hrvatskoj ako mi da nadu. Rastali smo se i dogovorili kako ćemo se idućeg dana ponovno naći u isto vrijeme, na istom mjestu. Sutradan sam je ponovno čekao. Prošlo je dogovoreno vrijeme, sat, dva, tri. Nije je bilo. Čekao sam i dalje. Prošla su i četiri sata i pet. Bio sam poput sante leda, ali čekao sam i dalje. Nije došla. Tek u kasnu noć vratio sam se u hotelsku sobu. Nije bilo nikakve poruke za mene, nikakvog glasa od Marinele. Gotovo cijelu noć nisam oka sklopio. Njezin nedolazak bio je više nego jasan odgovor na to da mi pruži novu priliku.

Kad sam pojeo doručak, odjavio sam se u hotelu i vratio u maleni, primorski gradić. Osjećao sam se tako jadno, tužno, tako izgubljeno. Otišao sam u Zagreb samo na jedan dan i samo zato kako bih obnovio garderobu. Ostao sam znatno duže nego sam planirao, a vratio se kući srušenih snova. U trenucima kad sam nakon toliko vremena gledao u njezine oči osjećao sam se kao na sedmom nebu. Taj susret samo me ponovno vratio u prošlost, u pogreške koje su me palile poput žeravice. Svi moji djelatnici zamijetili su kako se sa mnom nešto događa, kako sam iznimno sjetan i žalostan. Nikome nisam govorio što se dogodilo. Svoje osjećaje skrio sam duboko u sebi uvjeren kako ću zauvijek ostati neženja slomljenog srca. Ponovno sam se predao poslu – iako sam bio vlasnik radio sam više od svih.

Bilo je rano jutro kad me probudio jedan od mojih djelatnika, iako je moja smjena u kuhinji toga dana bila poslijepodne. Ponekad se događalo da ne dođe netko od djelatnika jer ima problema, te sam tada uskakao.

– U restoranu je gospođa koja želi omlet s bananama. Rekla je neka vam osobno prenesem narudžbu – rekao je konobar koji je radio kod mene. Poskočio sam iz kreveta kao nikad ranije u životu. Onako, u majici kratkih rukava i donjem rublju strčao sam se dolje u restoran dok mi je konobar dovikivao kako se nisam odjenuo. Nije mi to bilo važno. Postojala je samo i jedino ona, i jedino njezina narudžba. Sjedila je za stolom pogleda uprtog u more, a kad je čula da netko dovikuje za mnom, okrenula se i doslovno prasnula u smijeh. Rukama je prekrila lice i dalje se glasno smijući.

– Čovječe, jesi li poludio? Zar u tvome restoranu ne vrijede ni osnovna pravila kulture i morala? – pitala je.

– Gospođo Marinela, vaša narudžba će biti gotova u najkraćem mogućem vremenu. Neopisiva mi je čast što ste svojom nazočnošću počastili ovaj moj skroman restoran – rekao sam s beskrajnom radošću.

Ne želimo srljati pa idemo polako

U redu, bit ću strpljiva, tim više jer ne želim da mi narudžbu priprema goli kuhar – nasmijala se.

Tek tada sam shvatio i konobarove riječi i posramio se. Kao da mi nije bilo dovoljno već jednom što mi se vlastita ludost obila o glavu, te sam još i u restoran morao istrčati ovako neumjesno razodjeven.

– Gospo moja, dopustite da se kuhar povuče u svoje odaje, samo se prije mora odjenuti – primio sam je za ruku. Osjetio sam kako je njezina ruka zadrhtala u mojoj. Taj drhtaj i njezin dolazak bili su dovoljan znak. Bio sam svjestan koliko smiješno moram izgledati takav iz kreveta, ali sve je to bilo u drugom planu. Njezin pogled i drhtaj bili su to što sam godinama čekao.

– Gospodine, dođe li inspekcija i nađe vas ovakvog u restoranu, moglo bi biti veselo – javio se konobar koji mi je prišao. Potapšao sam ga po ramenu, otrčao u stan u kojem sam živio iznad restorana, odjenuo se, a potom u kuhinji svojoj najdražoj spravio omlet kojeg je valjda jedino ona jela. Kad sam joj ga poslužio, željela mi je objasniti zašto nije došla onog dana. Nije mi bilo važno. Što god da mi je učinila, zaslužio sam. Nisam morao čuti razlog nedolaska, znao sam da je bio opravdan. Bila je zadovoljna omletom, pohvalila moje kuharsko umijeće.

Taj dan smo proveli zajedno. Bilo mi je ljepše nego ikada ranije. Dogovorili smo se kako nećemo nikamo srljati. Ostala je kod mene desetak dana, potom se vratila u London. Nastavili smo se posjećivati, a potom se i vjenčali. Živimo na dvije adrese. Malo smo u domovini, malo u Londonu. Svatko se i dalje bavi svojim poslom i zajedno uživamo u životu. Sve o čemu razmišljam i što planiram dijelim s Marinelom. Jednom sam platio zbog ludosti i naučio iz iskustva.