Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Dijete – da, ali brak – ne

Pozorno sam promatrala svaki očev pokret. Bijes je izbijao iz svake njegove pore, U trenucima poput ovog od njega se je moglo sve očekivati. Nije znao što znači riječ samokontrola, a što je bilo najgore, svi smo mi plaćali danak njegovoj naravi. Naučila sam da mu se ne suprotstavljam, iako je u meni sve tinjalo od želje za osvetom. Šutjela sam samo zbog majke, zbog prividnog mira koji je bio poput dima cigarete. Ovaj put je svoj bijes iskaljivao na majci. Ništa čudnog tu nije bilo. Ona je za njega bila sluškinja, vlasništvo koje je dobio činom vjenčanja i prema njoj se ponašao kao prema životinji. Nikada mi nije bilo jasno zašto je sve to trpjela? Da nije imala gdje ni kamo, razumjela bih, ali je ona bila iz bogate obitelji, a on siromašan kao crkveni miš. Možda to i jest bio razlog što ju je neprestano ponižavao. Nikada se nije mogao pomiriti s činjenicom da je na ženinu imanju, i zato je uvijek dokazivao tko je gazda. Jadno je to bilo, prejadno za osobu ljudskog roda.

Od trenutka kada sam počela razumjeti neke stvari, shvatila sam da nešto tu ne štima.

– Rekao sam da ga ne puštaš van -i dalje je sijao otrov svojeg bijesa na nekog tko je bio u svakom pogledu slabiji od njega.

Mogla sam razumjeti nesuglasice, čak i to što meni nije dao da izlazim vani do kasno, ali zašto to nije dozvoljavao bratu? Njegova je riječ morala biti posljednja, a njegove zabrane zakoni koji se nisu smjeli kršiti ni pod koju cijenu.

– Ali… – pokušala mu je objasniti, no on joj to nije dozvoljavao.

Za njega nije bilo objašnjenja kada su pogreške bile u pitanju.

– Rekao sam mu da ima zabranu izlazaka – pjenio se, a lice mu se izobličilo u tolikoj mjeri da je postalo skoro neprepoznatljivo.

Zašto da ga odvajam od prijatelja

Ne mogu ja momku zabraniti da iziđe van. Zašto da ga odvajam od prijatelja? Zar on uvijek treba biti crna ovca? Neka se ponaša onako kako se od njega očekuje, u skladu s njegovim godinama – to je bio prvi put da sam čula kako mu se ona suprotstavila.

Bila sam iznenađena u tolikoj mjeri da su mi usta ostala otvorena, a ja sam ih nekoliko trenutaka zaboravila zatvoriti. Nisam skidala pogleda s oca. Da sam u tom trenutku mogla nestati poput duha, nitko ne bi bio sretniji od mene. Osjećala sam da dolazi oluja, a ja sam se nalazila u njenom središtu. Mrzila sam ovakve situacije više od ičega. Skrenula sam pogled prema majci. Bila je blijeda, a oči su joj bile raširene od straha. U nevjerici je odmahivala glavom. Valjda ni ona nije bila svjesna onoga što je učinila. Nagon da obrani svoje dijete nadjačao je strah od oca. Nisam mogla u tom trenutku a da ne osjetim sažaljenje prema njoj. Imala je jedva četrdeset godina, a izgledala je kao da joj je preko pedeset. Stajala je pred njim poput osuđenika, skrušeno i pokajnički. Zar je to bio život? Zar je ovaj odnos između njih dvoje bio brak? Ako jest, ja ga ne želim. Pakao bi bila prikladnija riječ nego brak. Taj suživot koji se krio iza zavjese ljubavi bio je pravi pakao. Ja nisam mogla birati oca, ali ona muža jest.

– Ako želiš izigravati glavu kuće, onda ću se ja povući – prijetio joj je onim što je nju užasavalo, a to joj se moglo vidjeti na licu.

– Bit će kako ti želiš – na kraju je ona popustila.

Nije mi promaknuo očev samozadovoljan osmijeh. Tog sam trenutka izišla iz kuće, snažno zalupivši vratima. Bilo mi je svega dosta.

Moja je majka bila ovisna o ocu

Otac je bio rob morala, onog istog morala kojeg on ni u kojem pogledu nije poštivao.

Nama je nametao pravila koja je sam kršio, i zato ga nisam mogla ni cijeniti onako kako se otac cijeni. Bio je jak jedino kada je prijetio slabijima, a to je najčešće bila moja majka. On je njoj nametao pravila, a ona ih je morala prenositi na nas. Svaki naš neposluh plaćala je ona. , Tek sam s vremenom shvatila koliki je on monstrum bio prema njoj. Otišla sam nekoliko desetaka metara od kuće. Sjela sam na kamen s kojeg se pružao pogled koji me je uvijek smirivao, ali ne i sada. Bila sam previše bijesna na njega, ali i na majku. Jednostavno nisam mogla shvatiti zašto ona sve to trpi. Bezbroj puta sam je pitala, ali je ona nijemo slijegala ramenima. Iako su joj suze bile u očima, ona nije imala snage da prekine ono što za nju nikako nije bilo dobro. Ako se pakao krio iza ljubavi, nije mi bilo jasno kako je mogla ta ljubav opstati svih proteklih godina? Kako očevo ponašanje nije ubilo sve ono lijepo što je nekada bilo između njih? Činilo mi se kao da je moja majka ovisna o njemu, pa makar on bio i oličenje zla. Bio je to odnos kojeg nisam razumjela, ali mi je jasno pokazivao ono što nisam željela biti. Imala sam dvadeset godina i sama pomisao na brak izazivala je u meni jezu koje se nikako nisam mogla riješiti. Nisam znala što želim no dobro sam znala što ne želim. Brak je spadao u ono što nisam željela nikada, ni pod koju cijenu. Ne postoji ljubav te jadne koja bi me natjerala da promijenim mišljenje, slutjela sam.

– Anka! – čula sam majku kako me doziva.

Nevoljko sam ustala. Čak ni ovdje nisam imala mira. Bila sam na neki način marioneta u očevim rukama. Samim tim što mi je bio otac, nije mu davalo za pravo da upravlja mojim životom. Ja više nisam bila dijete, već odrasla mlada žena. Jesam bila dio njega, ali nisam morala razmišljati kao on. Požurila sam. Mrzila sam kada nisam za sebe mogla odvojiti niti nekoliko minuta vremena. Ako se zaposlim, a po svemu sudeći postojala je šansa da budem primljena na posao, ja ću se istog trenutka odseliti od njih. Živjet ću svoj život, a to je u ovom trenutku bilo jedino što sam željela.

– Pomozi mi oko pripremanja večere – rekla je majka jednoličnim glasom koji joj nije ni sličio.

Nije bilo ni čudo što je to tako. Kad sam otišla, sigurno je morala otrpjeti još prodika od oca, a to neprestano kljucanje po mozgu bilo je ubojitije od svega što sam poznavala. Gotovo sam mrzila svojeg oca. Nije to bilo pohvalno od mene, ali bolje nije zaslužio. Nekad sam mislila da to tako mora biti, ali više nisam bila dijete koje je on mogao zavarati. Bila sam mlada žena, znala sam što je život, ali i brak.

Zašto trpiš sve njegove uvrede?

Gledajući u brak svojih roditelja, nisam imala nikakvu želju da i ja stupim u njega. Voljeti se može i bez tih papira koji ponekad znaju biti kobni. Sve je bez njih manje komplicirano, početak ali i kraj.

– Zašto trpiš sve te njegove uvrede i ponašanje koje graniči s ludilom? -nisam mogla, a da je ne upitam dok smo pripremale jelo.

– Da sam ja na tvojem mjestu, odavno bih se razvela – kao da sam je svojim riječima htjela potaći da mi napokon kaže razlog koji je meni sve protekle godine bio nedokučiv.

– Ne razumiješ – bio je njen odgovor na moje pitanje.

– Da razumijem, ne bih te ni pitala. Naravno da ne razumijem. Svaka iole pametna žena bi to okončala odavno. Ponekad mi se čini da si ti ovisna o strahu i utjecaju kojeg on ima na tebe. Ne zavaravaj se. On te ne voli. Da te voli, ponašao bi se sasvim drugačije. Voli on samo sebe, i uvijek je sebi bio na prvom mjestu. Liječio je svoje komplekse na nama, a najviše na tebi. Zar ne vidiš da on nije baš pri zdravoj pameti? – okrenula sam se prema njoj i pogledala je u oči koje su bile pune suza.

– Nije zavrijedio da imaš tako loše mišljenje o njemu – i dalje ga je pravdala.

– A što je zavrijedio? Da mu dignem spomenik za sve zlo koje nam je nanio? Ne budi smiješna. On nema nimalo ljudskog u sebi. Da si upoznala nekog tko bi te poštivao i cijenio, drugačije bi govorila. On je iskrivio cijelu tvoju sliku o braku. Možda misliš da to tako mora biti. Ne budi glupa. Ako si do sada imala izgovore, sada ih doista nemaš. Mi smo odrasli, ti si samostalna, na svojem si, i ne postoji prepreka tvojem razvodu – kao da sam joj željela skinuti povez sa očiju koji je cijelo vrijeme nosila.

– O čemu ti govoriš? – oči su joj se raširile od užasa.

– O razvodu, majko! – viknula sam uz njenoj blizini.

– Nije mi ni na kraj pameti – kao da se nije mogla povratiti od šoka kojeg je doživjela mojim spominjanjem razvoda.

– Ne cijeniš ti sebe dovoljno, pa zašto bi on to uradio? Ne razumijem ništa od svega ovoga. Ljubav ima nekoliko lica, a ti si upoznala samo ono koje je bilo potpuno izobličeno.

Bila je rob svojih osjećaja i zabluda

Da je on moj muž, gledala bih ga točno onoliko koliko bi mu bilo potrebno da spakira svoje stvari – tvrdoglavo sam je nastojala dozvati pameti, ali bez imalo uspjeha.

– Ja ga volim. To ti ne možeš razumjeti. On ima svojih mana, ali su one neznatne prema onome što osjećam prema njemu – napokon je istina prešla preko njenih usana, i ja skoro da i nisam bila iznenađena njenim riječima.

Da su njene riječi istinite, dokazivala je iz dana u dan. Nije ona bila samo očev rob, već i svojih osjećaja i zabluda. Još uvijek je bila dovoljno mlada za novi početak, ali ona nije bila sposobna za to. Taj novi početak bi za nju značio i kraj. Jednostavno nisam mogla vjerovati da se naša mišljenja toliko razilaze. Otkud toliko sljepilo u ljubavi. Zar se netko može voljeti ako ti nanosi zlo? Nisam se snalazila u teorijama koje su bile očite. Znala sam da moja vizija ljubavi ne odgovara ovoj koju je živjela moja majka. Tog sam se trenutka zaklela da nikada neću biti rob ljubavi, i da će svim mojim postupcima upravljati razum, a ne srce.

Ono je slijepo i vrlo lako može odvesti putem koji nije poželjan za jednu osobu. Razumjela sam potrebu da budeš voljen, potrebu za zagrljajem, nježnom riječi, ali je ovo prelazilo sve mjere.

Ako ikada upoznam ljubav, nikada se neću ponašati poput majke. Morala sam biti sve ono što ona nije, čvrsta, postojana, prisebna, i uvijek svoj gospodar. Prošla su vremena ženskog robovanja, jer se drugačije nije mogao nazvati njihov odnos.

Diktatorski očev odnos prema nama mi je uvelike smetao, i čim sam se zaposlila, odselila sam se iz naše kuće. Nije to prošlo bez skandala, ali me nije nimalo briga zbog toga. Ostajala sam čvrsto pri svojem stajalištu. Nisam mu ja bila majka i sa mnom nije mogao upravljati kako je želio. Dovoljno sam odrasla da sama sebi organiziram život. Čak se nisam bojala ni njegovih prijetnji. Odavno sam prestala biti njegova marioneta. Bilo je krajnje vrijeme da se maknem iz pakla koji se krio pod okriljem obitelji.

– Za mene si mrtva. Ideš u podstanare pored svoje kuće! – vikao je na mene kao luđak.

– Platit ću sebi mir jer ga ovdje nikada nisam imala – nisam mu ostajala dužna. – I ne miješaj majku u ovo. Ovo je moja odluka. Nisu joj pomogla sva njena uvjeravanja. Odrasla sam, ako to nisi primijetio – mahala sam mu rukom pred nosom.

Na moje iznenađenje, snažno me je pljusnuo.

– Jadan si! Sve rješavaš udarcima, ali samo kada su slabiji od tebe u pitanju – bilo je sve što sam rekla na njegov izljev bijesa.

Odselila sam se od njih i činilo mi se da mi nikada u životu nije bilo ljepše. Uživala sam u svojem novo stečenom miru, a i znala sam ga cijeniti. Ali, kao da se sudbina poigravala sa mnom. Samo nekoliko mjeseci poslije upoznala sam Sinišu. Ne znam što se dogodilo, ali je bio dovoljna samo jedan pogled na njega pa da samoj sebi priznam da je oličenje svih mojih snova. Potpuno sam se izgubila u vrtlogu osjećaja koji su me zahvatili nevjerojatnom snagom. Sve više mi se činilo da ja jednostavno ne upravljam svojim postupcima. Samu sebe sam uvjeravala da sam ja jača od svih osjećaja, i počela je bespoštedna borba koja se mjesecima odvijala.

I Siniša je primijetio što se sa mnom zbiva, ali je bio zaprepašten svim mojim odbijanjima. Neprestano je pokušavao da me privoli na izlazak, ali sam ga ja uvijek odbijala. Svoju sam slabost pokušala okrenuti u svoju korist, i očvrsnuti u tolikoj mjeri da razumom vladam u svakoj situaciji. Što sam ga ja više odbijala, on je bio uporniji. Nisam imala pojma odakle mu toliko snage i upornosti.

– Večeras je proslava u poduzeću. Deseta godišnjica osnutka. Bit će to zabava koja će se godinama pamtiti. Naravno, doći ćeš – kolegica se okrenula prema meni s izrazom lica koji je bio komičan u tolikoj mjeri da je kod mene izazvao salvu smijeha.

– Naravno – rekla sam, i okrenula se prema svojem kompjutoru.

To je bio jedini način da izbjegnem sva njena nastojanja da spoji mene i Sinišu. Znala sam da to radi u najboljoj namjeri, ali ona nije mogla razumjeti što se sa mnom događa. Ja sam se željela odreći ljubavi, braka i svega onog o čemu su druge djevojke maštale.

Hvatala me nervoza zbog zabave

Na moju žalost, bila sam svjesna da sam zaljubljena, da su moji osjećaji snažni u tolikoj mjeri da sam ih se čak i bojala, ali sam ipak bila jača od njih. Tako sam se ponosila na sebe, ali sam ipak znala da i ta moja tvrdoglavost ima cijenu koja se plaćala velikom patnjom. Tek sam u toj situaciji donekle razumjela svoju majku, ali ja nisam bila poput nje, ja to nisam željela biti. Crpila sam posljednje atome snage da još jednom odbijem njegov poziv za izlazak. Nisam znala koliko ću još moći izdržati? A što će se dogoditi večeras? Drugačije je bilo odbiti ga na radnom mjestu, a drugačije će biti to učiniti na zabavi.

Pokušala sam se usredotočiti na posao, ali mi to nije polazilo za rukom. Bila sam previše rastresena za efikasan rad. Misli su mi već plovile prema pripremama koje sam trebala obaviti za to poslijepodne. Haljinu sam kupila, cipele i torbicu sam već imala, a one završne finese sam sama trebala uraditi. Bila sam ekspert u tome. Kosa mi je bila blago valovita, tako da sam od nje mogla napraviti frizuru kakvu sam željela. Što se šminkanja tiče, o njemu sam znala gotovo sve. Teta me je podučila svemu, i tek sam mnogo kasnije shvatila koliku ulogu u životu ima uljepšavanje.

Zabava je počinjala oko deset sati. Morala sam samoj sebi priznati da me hvata nervoza. Nisam bila naviknuta na ovakve društvene događaje, a s obzirom s kakvim sam ocem živjela, to i nije bilo čudno. Držao nas je u nekoj vrsti izolacije, što se izlazaka tiče. Zato se i nisam snalazila u tome najbolje, ali je to imalo i svojih prednosti. Zbog njega nisam vjerovala u instituciju braka, u ljubav i sve ono što se pod tim podrazumijeva. Obožavala sam djecu, ona su mi bila nekakva vrsta opsesije, a ako ih budem željela imati, bit će to nezakonita djeca. Za mene to nije predstavljalo nikakav problem, ali znala sam da hoće za moje roditelje. Oni me nisu odgajali na taj način, iako mi nisu bili ni dobar primjer. Zbog njih se sve ovo i događa. Brak sam željela izbjeći po svaku cijenu, što mi nitko i nije mogao zamjeriti.

Što izabrati: svoje principe ili sreću?

Kad sam se te večeri pojavila na vratima, mnoge su se glave okrenule prema meni. To me je ispunilo zadovoljstvom. Znala sam da izgledam bolje nego ikada u životu, a i potrudila sam se da tako i bude. Moje poljuljano samopouzdanje naglo je poraslo. Nesvjesno, pogledom sam potražila Sinišu. Kad sam ga vidjela, skoro sam ostala bez daha: u odijelu koje mu je stajalo kao saliveno, izgledao je neodoljivo. Brzo sam skrenula pogled, ali ne dovoljno, jer su se naše oči na trenutak susrele. Odmah je krenuo prema meni. Nisam mogla vjerovati da on ne zna za poraz. Kako mu nije dosadilo da oblijeće oko mene, i to bez ikakvog rezultata.

– Predivna si – rekao mi je čim mi je došao u blizinu.

– I ti – ne znam kako su te kratke riječi prešle preko mojih usana.

Uhvatio me je pod ruku i poveo prema mjestu gdje je on bio do prije nekoliko trenutaka. Okrenuo se prema meni. Nije skidao pogled s mojeg lica. Vidjela sam sjenu tuge u njima i u tom mi ga je trenutku bilo žao. Patio je zbog mojeg odbijanja, ali sam i ja patila. Trudila sam se da to ne pokažem, ali mi je to sve lošije uspijevalo. Jednostavno sam dolazila u situaciju da pogazim sve ono u što sam vjerovala svih ovih godina. Željela sam malo sreće, ali mi moji principi nisu dozvoljavali da se prepustim. U meni je bio ugniježđen strah od braka, a to me je kočilo i u najjednostavnijim odnosima prema suprotnom spolu. Bila sam svjesna da moji strahovi upravljaju sa mnom u tolikoj mjeri da se uopće nisam usuđivala ni na najjednostavnije stvari kao što je izlazak s njim. Pravdala sa se pred sobom, nalazila razne izgovore, ali sam sada bila spremna položiti oružje i priznati poraz. Voljela sam Sinišu i ničeg lošeg nije bilo u tome da pokušamo. Ne znam kako smo se našli na terasi. To će mi vječno biti misterij kojeg neću riješiti. Odjednom, gužva je bila iza nas, a mi smo se nalazili na svježem povjetarcu, dok se zvjezdani tepih pružao nad nama dajući tom trenutku poseban čar.

Bila sam u strahu od budućnosti

Znam da nešto osjećaš prema meni, ali ne razumijem zašto me izbjegavaš – njegovo je pitanje bilo ono koje sam očekivala, ali nisam bila sigurna trebam li mu odgovoriti.

– Ne bi razumio ni kada bih ti rekla – bila sam skroz neodređena s odgovorom.

– Nije u pitanju samo tvoje izbjegavanje. Borba koju vodiš sama sa sobom više je nego očita. Prelijepa si, nisi umišljena, tako da sam to isključio kao razlog, ali si tajnovita u tolikoj mjeri da sam ja jednostavno nemoćan. Možda je u pitanju tvoja prošlost, neugodno iskustvo koje te koči, ili… – slegnuo je ramenima, a da nije ni bio svjestan da je tako blizu istine.

Dvoumila sam se. Nešto je u meni govorilo da bih mogla u njega imati povjerenja, a ako mu se povjerim, dajem mu u ruke moćno oružje koje bi jednom mogao upotrijebiti protiv mene. Sve sam muškarce gledala kroz oca, i tako je postojala veoma malena mogućnost da budem razočarana.

– Nije u pitanju moja prošlost, niti moja pogreška. Takva sam – opet sam bila neodređena, što mu nije bilo nimalo drago.

Vidjela sam to po njegovoj reakciji. Bio je zapanjen. Naišao je na zid nerazumijevanja, a to što sam se na neki način izdvajala od ostalih djevojaka samo je raspirilo njegovu maštu.

To je bila večer koja je donijela preokret. Počeli smo izlaziti. U početku rijetko, a onda sve češće i češće. Iako sam veći dio vremena provodila s njim, ipak sam još vladala nad svojim osjećajima. Vrlo polagano je stjecao moje povjerenje i na moje iznenađenje, ja sam bila ta koja se počela mijenjati. Nije mi bila nimalo mrska pomisao da budem s njim, dapače, uživala sam u njegovu društvu. Veza je napredovala. Počela sam savladavati svoje strahove, makar strah od braka nije iščeznuo. Bila sam ludo zaljubljena u njega i bilo je sasvim logično da se naša veza obogati i fizičkim zadovoljstvom. Sve je to bilo povezano, a mi smo i dalje bili skladni i slijepo zaljubljeni.

Na moje iznenađenje, ostala sam trudna. Čak i ne znam kako se to dogodilo. Maleni trenutak nepažnje, i počeo je nastajati novi život u meni. Prvi simptomi su me zavarali. Mislila sam da sam pojela nešto što mi ne odgovara, ali kada su mučnine postale učestalije, počela sam sumnjati.

Bili su to dani kojih se nerado sjećam. Očajavala sam. Nisam odlazila na posao, nisam odgovarala na telefonske pozive i nikoga nisam željela vidjeti. Siniša je dolazio pred moja vrata, kucao je, odlazio, pa se opet vraćao. Trebala sam samu sebe dovesti u nekakvu ravnotežu, ali mi to nije uspijevalo. Bila sam previše mlada da bih bila majka. Osjećala sam se izdanom od života, a ipak… Voljela sam Sinišu i željela sam ovo dijete. Sve u svemu, bila sam nespremna na ovo što mi se događalo. Bilo me je strah budućnosti. Ova neplanirana trudnoća sve je poremetila, i nisam se mogla ponašati kao da se ništa nije dogodilo. Snosila sam posljedice svoje ljubavi, svojih postupaka i prepuštanja osjećajima. Tek što sam osjetila slast ljubavi, ona mi je pokazala da ima i sasvim drugačije lice.

Nakon nekoliko dana provedenih u izolaciji, odlučila sam da Siniši moram reći za dijete. Ono je ipak njegovo i imao je pravo znati da će postati otac, ali samo biološki otac.

Nije mi bilo ni na kraj pameti da se s njim vežem brakom. Željela sam dijete, ali ne i brak, u to sam bila potpuno sigurna. Nisu mi trebali okovi, ne oni koji će me sputavati. Voljela sam svoju slobodu iznad svega i nisam je se željela odreći. Voljela jesam, ali to nije nužno značilo i da se moram udati. Ja sam imala mogućnost izbora, a on je to morao poštivati. Bila sam nemilosrdna.

Kad sam idućeg dana nazvala Sinišu i dogovorila se s njim da se vidimo, osjetila sam tugu u srcu. Znala sam da ću ga razočarati i da se ovo neće odvijati onako glatko kako sam ja to željela. Kako da mu objasnim ono što ni meni nije bilo jasno? Morat će prihvatiti situaciju ovakvu kakva ona jest, jer drugačijeg izbora nije imao. Ako se bude protivio, jednostavno ću iz njegovog života nestati isto onako tiho kako sam i ušla. I ja sam bila pod dojmom svega, čak i u šoku kojeg se nisam mogla riješiti. Veo tuge pratio me je poput sjene. Voljela sam ga, no nisam imala hrabrosti da riskiram brak s njim. Je li doista u pitanju bila iskrena ljubav ili samo tračak djevojačkog zanosa? Ni u što više nisam bila sigurna. Kad sam ga vidjela, srce mi je poskočilo u grudima.

– Kako to izgledaš? – u čudu me je promatrao.

Pokušala sam mu se nasmiješiti, ali je taj moj pokušaj samo to i ostao. – Što ti se dogodilo? Prepao sam se -govorio mi je dok mi je pomagao da sjednem.

-Zar nisam dovoljno dobar za tebe?

Nekoliko sam ga trenutaka gledala, a onda sam odmahnula glavom. Nije imalo smisla da odugovlačim. Samo ću dodatno zakomplicirati situaciju, a to nisam željela.

– Dogodilo se nešto neplanirano. Siniša, trudna sam – tiho sam rekla izbjegavajući ga pogledati u oči.

Nekoliko me je trenutaka gledao kao da sam došla s drugog planeta, a onda su mu oči zablistale posebnim sjajem. Radost je izvirala iz njih. Ustao je i zagrlio me, ljubeći me neprestano. Iznenadila sam se njegovom reakcijom. Slutila sam da će mu biti drago, ali ovoliko… On mi je samo otežao situaciju. Jedva sam se izvukla iz njegova čvrstog zagrljaja. Kad je vidio izraz mojeg lice, naglo se odmaknuo od mene.

– Što nije u redu? – lice koje je prije nekoliko trenutaka isijavalo radost, dobilo je pečat straha kojeg nije ni pokušao skriti.

– Sve je u redu – bila sam kratka s odgovorom.

– Odlično! Čemu onda takav izraz lica? Ovo je samo ubrzalo slijed događaja. Ljubavi nam ne nedostaje i doista imamo odlične temelje za brak. Zbunjen sam pomalo. Ovo nije ono što si očekivala. Ovakva prošnja je samo zbog iznenađenja – naglo se uozbiljio, pokušavajući složiti riječi koje će izgovoriti sljedeći trenutku.

– Anka, volim te. To ti je odavno jasno. Ti si žena kakvu sam oduvijek želio i koju ću zadržati po svaku cijenu. Bio bih izuzetno sretan kada bi pristala ostatak života podijeliti sa mnom – zamuckivao je vidljivo uzbuđen.

Gledala sam ga bez riječi. Kako je vrijeme odmicalo, njegova je nervoza postajala sve veća. Nemirno se vrpoljio, ni sam ne znajući zašto mu ne odgovaram. Razumjela sam da se ne nalazi u zavidnoj situaciji, ali je moja bila i teža. Ja sam mu morala objasniti da ne želim brak, a te su moje riječi mogle izazvati reakciju kakvu nisam željela. – Reci već jednom. Hoćeš li se udati za mene? – gorio je od nestrpljenja.

– Ne – kratko sam rekla, ali odlučno.

Lice mu je naglo problijedio. U nevjerici je odmahivao glavom. Pokušavao mi je nešto reći, ali nije uspijevao. Ni jedan zvuk nije izlazio iz njegovih usana. Jednostavno je bio šokiran u tolikoj mjeri da se nije mogao pribrati.

– Ne razumijem. Zar nisam dovoljno dobar za tebe? Ne voliš me? Što sam ja? Poslužio sam ti kao igračka? – već je bio pomalo ljutit, ali i povrijeđen. Reagirao je tipično onako kako bi svaki muškarac reagirao. To mi je zasmetalo.

– Volim te, ali ne želim brak – pokušala sam mu objasniti, ali nikako uspijevala.

– Voliš me, a ne želiš brak? – ogorčeno je ponovio moje riječi.

– Imat ćemo dijete i bilo bi sasvim logično da to dijete ima obitelj – nastavio je govoriti.

Ponos mu nije dozvoljavao poraz

I imat će obitelj, oca i majku, a to nužno ne znači da se mi trebamo vjenčati. Želim ovo dijete, ali ne i brak. Koliko ti puta to trebam ponoviti? Ja imam svoje razloge za to i ne preostaje ti ništa drugo nego da prihvatiš situaciju ovakvu kakva ona doista jest. Na ovaj način će sve biti onako kako bi trebalo biti, bez ikakvog razočarenja, bez svađa, razvoda, bez…

– Ti nisi pri sebi! O čemu ti razmišljaš? O razvodu? To dijete je i moje. Ima pravo na oca, kao i na majku – više ni on nije imao kontrolu nad svojim postupcima.

– Nisam porekla da si mu ti otac. To ćeš uvijek biti, ali moj muž nećeš. To ti pokušavam objasniti. Nema načina ni situacije koja bi me natjerala u brak. Neću, ne želim ga, i moje se stajalište nikada neće promijeniti. Dajem ti najviše što mogu, a ti ne razumiješ.

– A što mi daješ? Ništa, razumiješ li ti! Prosula si mrvice ispod stola i očekuješ da ti budem zahvalan dok ih kupim. Nikada! – viknuo je, ustao i bijesno otišao.

Samo nekoliko trenutaka poslije gledala sam njegova leđa na odlasku. Oči su mi se napunile suzama. Nisam željela da se ovo dogodi, ali to nisam mogla izbjeći. Njegov povrijeđeni muški ponos mu nije dozvoljavao da prihvati poraz, a meni moj da prihvatim brak.

Morala sam samoj sebi priznati da je to bila neka vrsta kukavičluka, ali ja drugačije nisam mogla. Samo sam se željela zaštiti od razočarenja, ali nikomu to nije uspjelo, pa neće ni meni. Jednostavno nisam željela brak i nije mi preostalo ništa drugo nego da se nadam da će se on pomiriti s tim. Ni meni ovo nije bilo jednostavno. Bila sam samostalna, a to sam željela i ostati. Odrasla sam i imala sam pravo izbora. Bila sam dovoljno emancipirana da znam što želim, a što ne.

Nadam se da će ga ova ljutnja proći i da će shvatiti da me ne može promijeniti. Kad ova ljutnja prođe, bila sam sigurna da ćemo moći imati lijep odnos pun poštovanja, a to što nismo bili u braku samo će nas zbližiti jer nijedno od nas dvoje neće imati onu sigurnost koja se dobije s potpisom. Dijete, ali ne i brak. To i nije ništa čudno za današnje vrijeme. Sve je više takvih odluka, mada sve nemaju i isti razlog. Ja sam odlučila poslušati svoje srce.


Ukoliko smatrate da je istiniteprice.com zanimljiva web stranica, podržite nas:

Hvala.