Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Djeca su moje svjetlo u tami

Kažu da anoreksija pogađa većim dijelom mlađe osobe opsjednute svojim izgledom. Ja sam onda očito jedna od rijetkih koje su tu dob odavno prerasle, ali se i suočile s paklom anoreksije. Naime, imam već skoro četrdeset godina. Ovo su trebale biti moje najljepše godine, a i jesu. To su godine kada je plaha i naivna mladost iza nas, a još sam uvijek dovoljno mlada da očekujem nešto od života ispred sebe. I trebala sam očekivati. Ovo je bilo žetveno razdoblje, ono u kojem se ubiru plodovi mladosti, pa makar ti plodovi bili potpuno kržljavi.

No, moji su napokon bili slasni, lijepog okusa i boje. Da, trebala sam biti zadovoljna s onim što sam postigla. Napokon je razvod bio iza mene, napokon se sve svelo na nekakvu normalu, mada sam o tome još prije kratkog vremena mogla samo sanjati. Zatvorila sam oči i otpila gutljaj kave. Lagane proljetne zrake sunca milovale su mi lice. Zadovoljan osmijeh nije mi silazio s usana. Instinktivno sam rukom krenula prema paketiću cigareta. Bio je to moj jedini porok, moja jedina slabost u kojem sam uživala. Pokušavala sam smanjiti pušenje, ali sam samo zavaravala samu sebe.

U svemu sam bila uporna, osim u tome. Nekako mi se nije dalo odreći se tog zadovoljstva, a možda sam samo tražila izgovore da to ne učinim, kao i većina ljudi koji su bili u mojoj koži. Imala sam slobodan dan, jedan od rijetkih, a djeca su mi bila na vikendu kod oca. Imala sam dan samo za sebe, što mi je bilo potpuno strano. Nisam znala kud bih sa sobom, ni kako bih ga provela. Previše vremena, doista previše kada sam ja bila u pitanju. Već godinama nisam imala slobodan dan, jer mi je to bio luksuz kojeg si nisam mogla priuštiti. Iako sam uživala u miru, tišina me je pritiskala poput tereta koji je bio nevidljiv.

Prva ljubav u 21. godini

Znala sam da mi nedostaju djeca, njihovo neprestano zadirkivanje, a kao da je nedostajao i dio mene. Iako su mi njihovo neprestano zadirkivanje i svađe ponekad predstavljali problem, sada su mi silno nedostajali. Što da radim? Da zovnem Stipu i iziđem? Ne, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Željela sam taj dan za sebe, željela sam ispuniti snove o ljenčarenju, jer sam o ovom sanjala toliko puta kad sam padala s nogu od umora.

Ne, neće nitko danas prijeći prag mojeg stana, barem nitko pozvan, pomislila sam u sebi. Prstima sam nervozno lupkala po rubu stola. Trebalo mi je nešto što će prekinuti tišinu koja me je okruživala. Rukom sam prošla kroz svoju kratku kosu. Već godinama mi je bila kratka. Na taj način sam je mogla lako održavati i bila je praktična, što je bilo presudno kad je odabir dužine bio u pitanju. A nekad sam imala kosu ispod struka i naprosto sam je obožavala. No, vremena se mijenjaju, isto kao i mi. Iz dana u dan se oblikujemo poput glinene mase, a oblikuje nas život, prilike i sve ono što se događa s nama i oko nas.

Ne znam kako, ali su mi se misli vratile dvadesetak godina unatrag. Imala sam djetinjstvo doista lijepo, ali smo živjeli u skromnim mogućostima. Previše djece, jedna plaća i na kraju smo svi bili naučeni da cijenimo i ono malo što dobijemo, kao da nam je darovano cijelo bogatstvo. Mladost mi je bila uobičajena. Ni u čemu se nisam razlikovala od vršnjaka, samo što sam u dubini duše uvijek bila ona malena poštena seljančica i uvijek sam se znala skloniti kada su nevolje bile u pitanju. Nisam voljela razuzdane zabave, izlaske koji bi se protezali do duboko u noć, i nisam voljela nikakva eksperimentiranja po bilo kojem polju. Umjesto izlazaka, više sam voljela knjigu. Smatrala sam da se na taj način obogaćuje duh, i postiže mir, tj. bijeg od stvarnosti koja i nije bila baš bajna. Imala sam vezica kao i većina mojih vršnjakinja, ali su sve to bile kratkotrajne i beznačajne veze koje nisu ostavile nikakvog traga na meni.

Prve ljubavi, prva zaljubljivanja, sve je to bilo fantastično, ali kao da nije dodirnulo moje srce, sve do dvadeset i prve godine. Bila je to godina koja će zauvijek obilježiti cijeli moj život, koja će ga iz mirne luke baciti u nemiran ocean. Preko prijatelja sam upoznala Gorana. Nije me se dojmio pri prvom pogledu, ali što sam ga više upoznavala, činilo mi se da se led oko mojeg srca sve više topi. U početku su to bili samo prijateljski izlasci, a s vremenom se sve počelo mijenjati. Kako sam samo bila naivna! Od površine nisam znala zaviriti dublje, a bila sam tako ponosna što znam procijeniti ljude. I znala sam, ali mi je moja intuicija zakazala samo jednom, i to onda kada nije smjela. Bila sam opčinjena njegovim prelijepim očima, osmijehom kojeg je čuvao samo za mene i odlučnošću koja je izvirala iz svakog njegova pokreta. Bio je tako ljubomoran i posesivan da sam morala paziti na svaki svoj korak, ali je to bio dokaz slijepe ljubavi, barem sam tada tako vjerovala. No, nakon dvije godine hodanja, vjenčali smo se. Uskoro je na svijet došlo moje prvo dijete, pa drugo, pa treće … Ostala sam bez posla, ovisna o njemu u svakom pogledu. No, zaokupljena djecom i kućnim obavezama, nisam ni primijetila da se moj muž mijenja. Jednostavno, nisam bila slijepa, ali sam bila preumorna u svakom pogledu. Možda je za to bio kriv moj odgoj, možda sigurnost braka u koji sam se uljuljala.

Jedva smo preživljavali.

Za mene je brak značio zajedništvo do smrti, ali očito ne i mojem mužu. Njemu je značio sigurnost, ali se nije imao namjeru odreći avantura, bolje rečeno, jednonoćnih izleta je bilo na pretek, a ja naravno, ništa nisam znala, nisam ni slutila da bi to mogao učiniti.

A onda se on zaljubio. Sasvim slučajno sam to saznala, i to na samom početku veze koju je imao sa tom rastavljenom ženom. Trebao mi je mobitel za poslati poruku i uzela sam njegov. Pošto je znao da ja nemam nikakvu naviku provjeravanja, nije se ni potrudio da izbriše poruke koje mu je ona slala. U tom se trenutku srušio cijeli moj svijet, ako sam ga i imala, jer sam ja živjela za druge a ne za sebe. U meni se nešto slomilo, nešto je nepovratno umrlo, a ono nešto što je ostalo živo boljelo je poput samog vraga.

Nakon toga su uslijedile svađe. U njega kao da je sam vrag ušao. Napokon su pale sve maske i on se ponašao onako kako to nikada nisam mogla ni u snu zamisliti. Ja i djeca smo mu smetali. To nije ni skrivao. On je bio zaljubljen i sretan, a mi smo mu bili prepreka koju je želio maknuti pod svaku cijenu. Vraćao bi se od ljubavnice i mene tukao pred djecom. Očajavala sam. Pakao nije imao kraja. Bila sam tako razočarana, tako bezvoljna, izdana, povrijeđena, bez posla i sa troje djece, a od njega nismo dobivali ni jedan novčić. Sve je trošio na drugu ženu, na sebe, na izlaske, ili na što li već. Što je bilo najgore, nisam imala kamo. Nisam imala izbora. Morala sam trpjeti sva ta poniženja, i u tim mi je trenutcima doista svašta padalo na um. Stigla me je sudbina tolikih žena koje su bile prisiljene biti u nikakvom braku, samo zato što nisu imale kamo. Za razliku od mene, njemu je odgovarala situacija kakva je bila. On se gotovo preselio kod ljubavnice, a mene je ostavio sa svojom obitelji koja mi je neprestano pila mozak na slamku. Bila sam suvišna njemu, pa tako i njima. Smetala sam svima, osim svojoj djeci. Njima sam bila sve, ali sam se trebala trgnuti, a to nikako nisam uspijevala. Ono malo hrane što sam imala, davala sam njima. Jedva smo preživljavali. Tražila sam posao, ali sam nalazila samo privremene posliće koji nisu mogli pokrpati ni ono osnovno što nam je trebalo. Čistila sam stanove, urede, prodavala voće, trčala svom snagom za svakom kunom, samo da bi preživjeli, a o nekom luksuzu nije bilo ni spomena. Davala sam djeci sebe i sve što sam zaradila. Meni je trebalo tako malo, pa još manje, pa još manje, tako da ja nisam skoro ni primjećivala što se sa mnom događalo. Umjesto vitke žene kakva sam oduvijek bila, pretvarala sam se u kostur.

Bila sam visoka metar i sedamdeset, a spala sam na nešto više od četrdeset kilograma. Ljudi su me počeli gledati sa sažaljenjem, a ja sam taj pogled mrzila više od ičega na svijetu. Ono što sam proživljavala, odrazilo se i na meni. Moj unutarnji nemir, nezadovoljstvo, tuga, protiv svega toga sam se trebala boriti, a i borila sam se na svoj način. Um se borio na jedan, a tijelo na sasvim drugačiji način. Počelo je odbacivati hranu. Što je bilo najgore, ja sam svega bila svjesna. Nisam mogla jesti, a željela sam to. Jednostavno nisam mogla. Dok sam se sjećala tih dana, oči su mi se napunile suzama. U glavi mi je sve bilo savršeno posloženo, ali tijelo je prolazilo neku svoju čudnu fazu.

Sjećam se kad sam bodrila samu sebe, uvjeravajući se da imam razloga za život – svoje troje djece – ali uzalud. Što je bilo najčudnije, bila sam gladna. Kad bih stigla kući, s veseljem bih pripremala večeru, ali kad bih sjela da jedem, to je bila sasvim drugačija priča. Bile su mi gladne oči, ali ne i tijelo. Jedan zalogaj bih nekako i pojela, a drugi … Nakon njega bih trčala u kupaonicu povraćati. Toliko puta sam stajala pred ogledalom plačući. To nisam bila ja, to nikako nisam mogla biti ja. Kost i koža, to je bio doslovni, vjeran opis mojeg stanja. Željela sam jesti, sanjala sam hranu, ali nisam mogla.

– Tijelo prolazi kroz svoje faze. Svaka bolest ima svoje faze, pa tako i ono što ti se dogodilo. Sve je to na tebe ostavilo posljedice – uvjeravala me je moja starija sestra.

Nećeš me vidjeti na koljenima!

Djeca su moje svjetlo u tami

Djeca su moje svjetlo u tami

Bodrila sam samu sebe, ali nisam znala koliko je to uzelo maha. Kako sam samo preživjela, to mi nikada nije bilo jasno. Radila sam po cijele dane, a nisam jela ništa. Kamo sam ja to išla? Jednom nogom sam već bila u grobu, a drugom na kori od banane. Moja djeca nisu imala oca, a znala sam da neće imati ni majku ako ovako nastavim. Toga sam bila bolno svjesna. Što će onda biti od njih? Pa, ne bi trebalo biti problem jesti. Moje je tijelo svašta proživjelo, ali jednu prepreku nikako nije moglo prijeći. Znala sam kamo to vodi, a i vidjela sam kako moj muž uživa gledajući me u takvom stanju. Imao je izliku za prijevaru i znao je da će mu svatko dati blagoslov kad me vidi na što sličim.

– E, pa nećeš imati to zadovoljstvo – rekla sam samoj sebi bezbroj puta i to isto ponavljala iz dana u dan. – Nećeš me vidjeti na koljenima. Jednog ću ti dana biti zahvalna na svemu ovome – rekla sam samoj sebi, gledajući u njegova leđa.

Trudila sam se, doista sam se trudila. Kad bih pojela jednu žlicu jogurta, to bi bio moj uspjeh. Pila sam dovoljno tekućine, ali u malenim gutljajima. Tjednima sam bila na toj žlici, ali bih idući pojela žlicu i pola druge. To je za mene bio uspjeh, čudo koje me je tjeralo naprijed. Željela sam živjeti, željela sam to iznad svega. Moj je životni roman tek dobio naslov i korice, i tako malo stranica. Trebao je imati sadržaj, trebao je imati lijep sadržaj, a ja se gotovo mirim s time da stranice budu neispisane. Inat, prkos, sve u meni je bujalo. Počela sam jesti i krutu hranu, pomalo, ali sam je jela. Sve u svemu, održavala sam težinu.

Godina mi je bila potrebna dok sam pojela jedan normalan obrok. Godina koja je bila duga poput vječnosti. Jela sam, a to je bio moj najveći uspjeh. Otjerala sam sjenu smrti od sebe i u mojim očima se pojavio sjaj koji je odavno bio ugasnuo. Nije to bilo jelo kao u vremenima dok nisam doživjela toliko razočarenje da je moj organizam reagirao na način na koji sam najmanje očekivala. Nikada mi ne bi palo na um da je jesti, da je ono što je trebalo biti normalno i uobičajeno, da je to tako teško postići kada stvari krenu niz brdo.

Ja, koja sam i te kako bila poznata po upornosti, i u tome sam bila uporna. Jela sam i kad mi se nije jelo. Lako je sitog najesti, a tako je i moje tijelo bilo lako zadovoljiti hranom, jer ju i nije odveć trebalo, bolje rečeno, slalo mi je lažne signale da je to tako, a istina je bila sasvim daleko od toga. No, slušala sam razum. Imala sam cilj, a to je bilo da ponovno postanem onakva kakva sam nekad bila, ili barem nalik na onu ženu otprije. Ako mi je trebala godina dok sam počela jesti, druga mi je trebala da postignem onu ravnotežu koju sam imala sada. Kako su se moji obroci mijenjali, tako se mijenjalo i moje tijelo. U iduće dvije godine sam se udebljala više od desetak kilograma i napokon sam sa zadovoljstvom mogla stati pred ogledalo. Opet sam imala obline, imala sam ženstvenu liniju, a to sam iznad svega i sama željela. Trebala sam voljeti sebe i svoje tijelo. To mi je bio zadatak i moja obaveza. Ako ga ja ne volim, zašto bi ga netko drugi volio? To mi se pitanje sasvim logičnim nametalo. U to se vrijeme nekako sve počelo slagati u moju korist.

Poput dobro složenih kockica mozaika, ali ipak nedovršenih, moj život je počeo biti život. Dobila sam posao, uz njega sam radila još dva, ne svakodnevno, ali sam ih radila. Odvajala sam svaku kunu koju sam mogla odvojiti, i kad su se stekli uvjeti za dizanje kredita i za kupnju stana, nitko nije bio sretniji od mene. Imala sam dio gotovine, jedan dio sam posudila od svojih, a kredit je samo popunio ono što mi je nedostajalo da bi se moj san i ostvario. Kako li je samo bio lijep osjećaj znati da imaš nešto svoje! To je bilo posebno, to je bilo saznanje koje je protkano nadom i vjerom da će ipak sve biti u redu, i da mi život napokon daje nagradu za svu onu patnju kroz koju sam prošla uz svojeg, sada bivšeg, muža. Uspjela sam kupiti stan, uspjela sam ondje gdje sam mislila da nikada neću. Djeca su znala za svaki moj potez, ali su šutjela. Imali smo krov nad glavom, ali smo ga trebali i urediti. Ni to nije trajalo vječno. Tome sam prionula s još većim žarom, jer sam znala da se nalazim na samom kraju puta patnje kojim sam godinama išla.

Muževa veza nije dugo trajala, ali meni nije bilo ni na kraj pameti da se pomirim s njime. To nikada ne bih učinila. Činilo mi se da bih mu time samo dala blagoslov za sve ono što mi je učinio. Godinama sam živjela uz njega, ali kao da i nisam. Mene je tjerala nada i išla sam naprijed korak po korak, sve dok nisam postigla ono što sam željela. Sve što sam učinila, učinila sam tako da zaštitim sebe. Majku sam upisala kao vlasnicu stana, tako da on nije imao na njega nikakvo pravo, a kredit sam digla gotovinski. Zakonski, on bi imao to pravo jer je taj stan stečen u braku, bez obzira na činjenicu kakav je on bio, i bez obzira na to što on u njega nije uložio niti jedan novčić. Na kraju se ispostavilo da sam to pametno učinila. Da nisam, dijelila bih s njim ono što sam samo svojim radom stekla.

Dok se on rasipao okolo s novcem, ja sam hranila djecu i radila po cijele dane pokušavajući napraviti nemoguće, no uspjela sam. Da, uspjela sam! Nisam imala ni četrdeset godina, a imala sam troje već odrasle djece, svoj stan, svoj automobil, svojih nekoliko poslova koje sam i dalje radila. Znam da sam za sve ovo platila visoku cijenu, ali mi nije žao. Netom prije nego što su se stekli svi uvjeti za razvod, rekla sam djeci da mu mogu reći za stan. Bio je to šok za njega, šok od kojeg se nikada nije oporavio, a mislim da i neće. Kad sam pokušala s njim razgovarati u vezi razvoda, prijetio je i pokušao me ucjenjivati, ali mi po prvi puta ništa nije mogao.

Ti idi, ali djecu ti ne dam!

Samo želim razvod – pokušala sam biti što mirnija. – Znaš da ću ga i dobiti, ali želim da to bude što prije i što mirnije. Dosta mi je svađa. Samo želim svoju djecu i želim da mi ne praviš probleme. Dovoljno si mi ih napravio – pokušala sam s njim na lijep način, ali čovjek koji poznaje jedino zakon sile, nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom da nikada više neće imati koga maltretirati, niti ponižavati, kao što je to nama godinama znao raditi.

– Ti idi, ali djecu ne dam – odjednom je postao jako dobar otac.

Čovjek koji se godinama nije obazirao ni na jedno od svoje djece, živio s ljubavnicom, pričao mi je kako je on velika žrtva za njih. Je li on uopće znao komu je to govorio? S vremena na vrijeme kupio bi im pokoju čokoladicu i on je smatrao da ih time hrani.

– Miran ili grub razvod, biraj – bila sam neumoljiva.

– Grub. S tobom se jedino i može na taj način.

– U redu – odmahnula sam rukom. – Ja imam svu potrebnu dokumentaciju, potvrde s hitne pomoći za zlostavljanje i s policije. Na kraju će te ubiti oružje s kojim si i dijelio pravdu – rekla sam kratko. Za mene je razgovor bio završen. Sve što smo nas dvoje imali reći bilo je rečeno već godinama prije.

Naravno, razvod se odužio ali sam na kraju ja bila ta koja je pobijedila. Djeca su mi pripala, i ta ista djeca su napokon vidjela kako izgleda kad se nešto kupi od očevog novca. Barem je uredno plaćao alimentaciju, što me je jedino tješilo. Kad sam se preselila, činilo mi se da sanjam i da se sve to odigrava nekom drugom, a ne meni. Naviknuta na vječite svađe, mir je za mene bio poput raja.

Nakon kalvarije, znala sam cijeniti svaku minutu koju sam provela u onome što je bilo moje. Lijegala sam bez straha i tako isto ustajala. Više nije bilo nikoga tko bi mi prijetio da ću na ulicu s djecom, više nije bilo onog koji bi me šakama izbacio napolje i na isti takav način vraćao u kuću. Sav moj trud mi se konačno isplatio.

Da, bilo je dana kada bih spavala svega dva sata, bilo je dana kada ne bih imala vremena niti nešto pojesti i bilo je dana u kojima me je pekla savjest kao vatra pakla. Moja djeca su isto tako ispaštala za cijelu situaciju. Oca kao da nisu ni imala, a majka im je neprestano radila. No, oni su bili tako puni razumijevanja. Bili su moja podrška, bili su moje svjetlo u tami. Da nije bilo njih, ja bih se predala. Ali, nisam mogla biti toliko okrutna. Znala sam da sam bila u najgoroj fazi u kojoj mi je bilo sasvim lako prepustiti se stihiji anoreksije. Tako malo je nedostajalo da to učinim.

No, sve to je bilo iza mene. Anoreksija, muž koji je bio kukavica i koji je svoju muškost pokazivao upotrebljavajući samo fizičku snagu, jer mu je umna bila na jako niskoj razini. Iza mene je bio i razvod, i ja sam izišla kao pobjednica. Nakon razvoda sve se počelo mijenjati. Imala sam više vremena za sebe i za neke svoje sitne hobije. Nekako u to vrijeme ponovno sam srela brata svoje dugogodišnje prijateljice. Pošto se godinama nismo vidjeli, otišli smo na kavu. Bila je to samo jedna od niza koji je uslijedio. Kao i ja, i on je imao razvod iza sebe, jer mojih vršnjaka koji su bili slobodni bilo je jako malo. Za razliku od mene, on je imao samo jedno dijete. Naše prijateljstvo gotovo neosjetno se pretvaralo u nešto više, mada ja to sebi nisam bila u stanju priznati, koliko sebi, toliko ni njemu. Možda to još dugo neću moći. Iza mene je bio pakao, a drugi mi pakao nije bio ni na kraj pameti.

Zar nisi sposobna voljeti?

Nisam se imala namjeru vezati ni za koga, jer sam sa svojim životom napokon bila zadovoljna. Stipe je bio prelijep muškarac, bio je dobar čovjek, ali je jedna stvar bila izići s njim na kavu ili ga pozvati na večeru, a sasvim druga je bila biti s njime u braku ili živjeti s njim. Meni je ovakva situacija odgovarala, ali ne i njemu. U posljednje vrijeme je pokazivao nezadovoljstvo svojom ulogom koju je imao u mojem životu. Ja mu u tome nisam imala namjeru pomoći. Ako se nije mogao zadovoljiti s ovim što imamo, a imali smo nešto posebno, onda mu je bilo krajnje vrijeme da digne sidro i isplovi iz mojeg života. Pokušala sa mu to diskretno objasniti, ali on kao da nije imao namjeru slušati što mu ja govorim, ili je jednostavno shvaćao na drugačiji način. Kako je mogao biti tako uporan? Kako nije shvaćao da se ja jednostavno bojim i da sam naprosto paralizirana od straha? Nisam imala namjeru ponovno se vezati. Ja sam bila od onih žena koje nisu mogle dati samo djelić sebe, jer sam se davala cijela. Davala sam svoje srce drugome, da bi na kraju to srce bilo ranjeno. Nisam imala namjeru ponoviti grešku koju sam jednom počinila. Sa svojim životom sam bila vrlo zadovoljna. Samoća mi je odgovarala, ali isto tako postojala je i druga strana medalje.

I ja sam bila živo biće, bila sam željna ljubavi i željna pažnje, jer svih proteklih godina nisam mislila na sebe ni na koji način. Jesam li imala pravo na to ili sam se svjesno željela odreći svega a samo iz straha da opet ne budem povrijeđena? Bojala sam se, panično sam se bojala, i to je bilo jedino objašnjenje. Ja, koja sam pobijedila anoreksiju, koja sam bila jaka ondje gdje bi većina pokleknula, bojala sam se osjećaja. Bio je to paničan strah koji me paralizirao. Uvjeravala sam sebe kako želim ostatak života provesti sama, pa ipak …

Zvono me prekinulo u razmišljanju. Svi moji planovi netragom su nestali. Željela sam uživati u samoći, a ta samoća kao da je bila magnet za nepoznatog posjetitelja. Tko li je sada – postavila sam sebi pitanje na koje ću saznati odgovor za samo nekoliko trenutaka.

Nisam znala da li da budem sretna što je baš Stipe naišao u tom trenutku, ili da budem tužna što mi je pomrsio ideju o danu kojeg sam trebala imati samo za sebe. Otvorila sam vrata, pokušavajući mu se osmjehnuti. Stipe je stajao nekoliko trenutaka. Imala sam osjećaj kao da se nema namjeru pomaknuti sa mjesta na kojem se nalazio.

– Smetam li? – bila sam iznenađena kada me je to upitao.

– Malo – našalila sam se.

– Morao sam doći. Znao sam da si slobodna i da djeca nisu kod tebe. Želim samo u miru razgovarati – objasnio je razlog svojeg posjeta.

– To u posljednje vrijeme samo i radimo – slegnula sam ramenima.

Nisam znala kako da mu objasnim ono što nije želio shvatiti.
Pustila sam ga da uđe u stan. Sjeo je i ja sam mu skuhala nescafe. Osjećala sam kako prati svaki moj korak. Bila sam napeta, a trebala sam biti opuštena, barem danas.

– Što želiš? – upitala sam ga kada sam sjela nasuprot njega.

– Ne znam odakle da počnem – tiho je rekao. Gledao me je ravno u oči. Njegove su bile tako plave, i ja kao da sam imala peh kada je boja očiju bila u pitanju. Svi muškarci koji su bili u mojem životu imali su plave oči, a ni on nije bio izuzetak.

– Stalo mi je do tebe, ali mi je stalo do tebe kao do žene – napokon je izgovorio ono što sam i očekivala da će izgovoriti, ono čega sam se najviše i bojala.

– Ponašaš se kao da si sišao s uma – upozorila sam ga.

– Zašto? nije mu bilo jasno.

– Ja sam sve što ti ne treba. Kako to ne možeš shvatiti? Rastavljena sam. Imam troje djece, u kreditu sam, emocionalni invalid. Bojim se da nisam u stanju nikoga voljeti.

– Molim? prekinuo me je. Oči su mu se raširile od iznenađenja.

– Kad bi me željela poslušati, mene i druge, shvatila bi koliko si posebna. Kako možeš to govoriti za sebe? Rastavljena si? Znam to. Sve što si mi rekla, sve znam, ali činjenica da si emocionalni invalid je novost za mene. U čemu je problem? Nisi sposobna voljeti? Pogledao me je s onim pogledom kojeg sam tako zavoljela kod njega.

Trebam se boriti za svoju sreću

Nisam sposobna voljeti – odgovorila sam na njegovo pitanje.

– Mene ili sve muškarce? – ponašao se kao da ga sve ovo zabavlja.

– Nikoga – objasnila sam mu.

– Karla – pogledao me je u oči.

– Bojiš se, ali mi je to razumljivo. Ponašaš se kao da nisi zavrijedila ničiju ljubav. Razumijem strah, i ja ga osjećam. Znam kako je to kada je srce ranjeno, ali sve se rane zaliječe, a ti si se već trebala na to naviknuti. Nedostaje ti samopouzdanja kada su emocije u pitanju. Muž te je prevario, pa misliš da nisi vrijedna ničije ljubavi? Misliš da svi muškarci varaju? To nije istina.

Muškarci se razlikuju. To što si ti imala nesreću da naiđeš na najgori primjerak, nije razlog da kroz njega procjenjuješ sve muškarce. Znam da imaš djecu ali ta će djeca uskoro otići svojim putem. Tebi treba netko tko bi te volio, a ja ti nudim ljubav, nudim ti ono što zaslužuješ više od ijedne žene. Dajem ti melem za rane. Ne očekujem čudo, ali očekujem da naš odnos napreduje korak po korak. Znam da si vješta u tome. Ako si bila u stanju pobijediti anoreksiju, ako si imala snage izboriti se za sve ovo što imaš, daj sebi još jednu šansu. Zaslužila si da te se voli. A ja te doista volim. Ni meni se ne žuri u novi brak. Daj nam šansu. Samo to tražim. Korak po korak, pa ćemo vidjeti kamo će nas to odvesti. Opusti se i uživaj u životu.

– Nemam vremena za osobni život. Znaš da sam prezaposlena – poslužila sam se izgovorom, jer mu nisam željela odgovoriti na pitanje koje je on postavio.

– Ti nemaš volje – kruto je rekao.

– Ne tražim puno. U početku ću se zadovoljiti i s malim. Ti si žena o kakvoj sam oduvijek sanjao. Od snova se ne odustaje, to bi ti trebala znati više od ikoga. Ne smetaju meni tvoja djeca, ne smeta meni ni tvoj posao. Znam da nisi ravnodušna prema meni, to mi je i te kako poznato. Ali, to trebaš najprije priznati sebi. Ja ću čekati, Karla. Ako sam mogao čekati cijeli život, mogu još neko vrijeme.

Bila sam dirnuta njegovim riječima. Doista sam bila dirnuta.

– Nisam sigurna. Nisam ni ravnodušna, ali se bojim da … – napokon sam mu priznala.

– Samo mi vjeruj i strah će nestati. Želim te usrećiti, koliko tebe, toliko i sebe. Shvati da si voljena, to ti ne bi trebalo biti teško.

Klimnula sam glavom. Stipe je imao pravo. Trebala sam pokušati, trebala sam zatomiti strah i trebala sam se boriti za svoju sreću, isto onako kako sam se borila za svoj život. Bilo je lijepo znati da si voljen, ali i ljubav ima svoju cijenu.

Odlučila sam sve prepustiti vremenu, jer ono je jedini ispravni pokazatelj naših odluka. Imala sam pravo na sreću, napokon sam je imala, ali sam se bojala. Stipe je bio muškarac kakvog sam željela, ali se nisam htjela zaletjeti, ne ovaj put. Nisam mu obećala ništa, iako se u meni ipak probudila malena nada, toliko malena da sam je jedva zamjećivala.

– Treba mi vremena – rekla sam tiho.

– Imaš sve vrijeme ovoga svijeta, kao i svu moju ljubav – rekao je i uhvatio me za ruku. Bila je to gesta koja me je dirnula. Bio je zreo muškarac, zreo i pun razumijevanja. Nije me požurivao. Bio je to malen korak, no ja sam bila sigurna da se takvim koracima najduže i ide. Život nam priprema razna iznenađenja, a ja vjerujem da je ovo jedno od ugodnijih i ljepših, i da će još dugo biti u mojem životu.