Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Djecu je iskoristila kako bi se osvetila mužu

Uvijek svi govore kako su blizanci vrlo bliski i povezani. Čula sam čak priče da ponekad u razdvojenosti osjete kad onog drugog nešto boli ili mu se nešto ružno dogodi. No, kao što sam rekla, to su samo priče. Moje iskustvo potpuno je drukčije, iako imam sestru blizanku koja mi nalikuje kao jaje jajetu. Frapantna sličnost među nama postoji, naime, samo izvana, dok su nam karakteri potpuno različiti: ona uvijek uspješna i iz meni nekog neobjašnjivog razloga obožavana, ja vječiti vjetropir i dežurna crna ovca sklona nestašlucima.

Vrhunac razlika među nama isplivao je na površinu kad smo Darinka i ja ušle u pubertet. A koju godinu kasnije svojim sam roditeljima zadala i konačan udarac rekavši im da nakon mature ne namjeravam studirati, nego da ću se udati! I to ni manje ni više nego za Dražena, dežurnog šmokljana iz susjedstva koji je dvije godine stariji od mene. Moji su roditelji, naravno, bili zgroženi, tim više što ni Draženu nije mirisala škola, a uz to nije nigdje ni radio.

– Od čega ćete živjeti? – vikao je moj otac uzrujano, no ja sam samo slijegala ramenima i preselila se jedan blok kuća niže, u kuću koju su sagradili Draženovi roditelji, gastarbajteri u Njemačkoj, i u kojoj je Dražen živio sa svojim starijim bratom.

Darinka je u međuvremenu upisala fakultet i na drugoj godini se udala za svog profesora sociologije, Mikija, kako je od milja zvala svog četrnaest godina starijeg odabranika. Ne vjerujem da su moji roditelji bili zadovoljni izborom svoje druge kćeri. No, iako pomalo prestar za njihov ukus, Milan je ipak bio cijenjeni profesor i sigurna karta za diplomu njihove ljubimice.

U vrijeme Darinkina vjenčanja Dražen i ja smo se danonoćno svađali, financijski jedva izlazili na kraj ukratko rečeno, živjeli u totalnom kaosu. Ispočetka sam sve to pripisivala našoj temperamentnosti, no kako je vrijeme odmicalo, nalazila sam sve manje opravdanja za ružne riječi kojima smo jedno drugo obasipali. Kad sam se jednog jutra pogledala u zrcalo i shvatila da se zgodna mlada djevojka pretvara u turobno i ispijeno stvorenje, donijela sam jedinu moguću odluku: pobjeći iz katastrofalnog braka glavom bez obzira. I tako sam s nepunih dvadeset i pet bila razvedena neobrazovana mlada žena, ali odlučna da nešto učini od svog života.

I dok sam ja počinjala ispočetka, Darinka je imala već potpuno izgrađen život: muža koji ju je obožavao, raskošno uređenu kuću u otmjenom kvartu i dvoje prekrasne djece. S razlogom su nas ljudi čak i sada, kao odrasle, dijelili na dobru i lošu blizanku. Naravno, sasvim je suvišno spominjati da sam ona lošija uvijek bila i ostala ja.

Nakon što sam se uspjela zaposliti kao tajnica u jednom malom privatnom poduzeću, sve je u mom životu krenulo nabolje. Novi posao pružio mi je sve ono za što sam tolike godine bila zakinuta: sigurnost, prijatelje i mogućnost daljnjeg školovanja. Bila sam sretna i osjećala sam da su crni dani daleko iza mene, no bila je to zabluda jer je najgore razdoblje u mom životu tek trebalo uslijediti. A sve je počelo jedne nedjelje kad sam odlučila posjetiti svoju sestru, ili bolje rečeno, svoju “bolju polovicu”.

Vrata mi je otvorila Inka, moja trogodišnja nećakinja. Bila je slatka poput šećera u svojoj ružičastoj pamučnoj haljinici.

– Dođi, ljepotice! – čučnula sam i ispružila ruke prema njoj. – Daj pusu svojoj teti Željki!

Djevojčica se zahihotala i bacila mi se u zagrljaj.

– Imaš najljepšu kćer na svijetu – rekla sam svojoj sestri koja se pojavila iza malene.

– Da – promrmljala je odsutno, gledajući doslovce kroz mene. Dala bih se zakleti da uopće nije čula što sam joj rekla.

– Gdje ti je brat? – upitala je djevojčicu.
– Mislim da je s tatom – odgovorila je malena sitnim glasićem i uključila televizor.

– Stišaj to! – Darinka je tako glasno podviknula da se dijete lecnulo i brzo ugasilo televizor.

– Vito! Dolazi odmah ovamo! – počela je glasno dozivati svog sina. Zatim se okrenula prema djevojčici koja je ponovno pokušavala uključiti televizor. Brzom kretnjom oduzela joj je daljinski upravljač i podigla je u naručje. Malena se zbog toga nije činila suviše sretnom, ali nije ni plakala.

Gledala sam u čudu u svoju razdražljivu sestru, pitajući se što se to događa. No, prije nego što sam stigla išta pitati, iz stražnjeg dijela kuće dojurio je Vito. Djelovao je neuredno. Izgužvana majica visjela mu je iz traperica.

– Hajde, brzo se uredi – požurivala ga je Darinka. – Teta Željka je došla po nas i svi zajedno idemo u kino. Tako će tvoj tata imati malo vremena za sebe.

Dok je izgovarala ovu posljednju primjedbu, glas joj je bio bridak i nabijen gorčinom. Kad su djeca izašla iz sobe, okrenula sam se prema sestri i upitno pogledala.

– Što se to ovdje događa? – upitala sam je.
– Ništa. Što bi se događalo!

– Dobar dan, Željka – začula sam iznenada glas iza sebe. Na vratima sobe sada je stajao Milan.

– Hej – mahnula sam rukom na pozdrav šogoru. Djelovao je vrlo mladoliko i nitko ne bi nikada rekao da je toliko stariji od moje sestre. Ipak, ovaj put je nešto bilo drukčije. Inače uvijek pomno dotjeran, sada je izgledao zapušteno i iscrpljeno.

– Izgledaš kao da si tek ustao – izletjelo mi je.
– Priznajem, kriv sam pokušao je okrenuti na šalu podigavši obje ruke u zrak kao da se predaje, ali oko usana mu je zatitrao otužan smiješak.

– I onda? Namjeravate li dugo ostati vani? – okrenuo se prema svojoj ženi.

– Ne toliko dugo koliko bi tebi odgovaralo – zajedljivo mu je odgovorila.

– Ah, Darinka – bio je sav njegov komentar. Zaustio je da još nešto doda, ali onda je samo rekao: – Lijepo se provedite. Kasnije ćemo razgovarati.

Napeta atmosfera

Darinka je čvrsto stisnula usnice pretvorivši ih u sasvim tanku crtu. Bio mi je poznat taj njen izraz.

– Dođite, maleni – pozvala sam djecu, osjećajući da bi iz njihove mame svakoga trena mogao provaliti vulkan. – Pričekat ćemo mamu u autu.

Dok smo sjedili u Darinkinom luksuznom autu, mogla sam kroz veliki prozor dnevne sobe vidjeti svoju sestru i šogora kako se svađaju.

– Mama je ljuta – trgnuo me Vitin glas sa stražnjeg sjedala. Brzo sam se okrenula k njemu pokušavajući svojim tijelom zakloniti mučan prizor. Osmjehnula sam mu se.
Konačno je Darinka izišla iz kuće i žustrim korakom krenula prema autu.

Lice joj je bilo iskrivljeno u ljutitu grimasu. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, progovorila je ne pogledavši me.

– Ni riječi, Željka. Da nisi ništa pitala!

Stisnula sam usnice i prekrižila ruke na prsima. Pa dobro, šutjet ću. Ako ona tako želi!

Nešto kasnije u predvorju kina, dok smo čekali da nas puste u dvoranu, Darinka je odlučno prekrižila ruke na prsima i teatralno prebacila nogu preko noge, što je meni bio pouzdan znak da nešto smišlja. Zacijelo ništa dobro jer je posljednji put kad sam je vidjela ovakvu, razbila staklo na susjedovu autu samo zato što su se Vito i njegov sin posvađali.

– Razvodimo se – promrmljala mi je na uho pet minuta nakon što je počelo prikazivanje filma.

Svjedok svađe

Dobacila sam zabrinut pogled prema Viti, koji je umjesto u platno napeto gledao u svoju majku. Podigla sam obrve i trknuvši sestru laktom pokazala glavom na dječaka. No, ona je na to samo odmahnula rukom.

– On dobro zna kakvo je čudovište njegov otac.

Ove riječi probole su me poput koplja, a jasno sam mogla vidjeti kako probadaju i mog nećaka. Njegovo maleno lišce odjednom se snuždilo, a kad je primijetio da ga gledam, naglo je okrenuo glavu praveći se da gleda film. Iz profila sam vidjela kako se ugrizao za usnicu, trudeći se da ne brizne u plač.

– Kasnije ćemo o tome – došapnula sam sestri i dobacila zabrinut pogled prema svojoj malenoj nećakinji. Na sreću, ona je bila zaokupljena filmom i ništa nije primijetila.

– Dobro – Darinka je kimnula glavom i još čvršće stisnula ruke na prsima.

Neko vrijeme je među nama vladala tišina, a onda me ponovno trgnuo njen glas.

– Vara me – doprlo je do mene iz mraka.
– Tko? Milan? – upitala sam s nevjericom.
Moj šogor se uvijek činio tako pouzdan i tako zaljubljen u moju sestru.

– Jesi li sigurna? Darinka je pročistila grlo, ali mi ništa nije odgovorila. Samo je ponovno vratila pogled na platno. Uvidjevši da neću dobiti odgovor, i sama sam se zagledala preda se.

– Vjerojatno ću te trebati kao svjedoka – uskoro mi se ponovno obratila šapatom.

Vito je ponovno pogledao svoju majku, a zatim mene. I u mraku sam mogla osjetiti kako napeto iščekuje moju reakciju. Upravo zato sam nastojala zadržati neutralan izraz lica.

– Svjedoka? Za što? – upitala sam.

– Da posvjedočiš ono što je radio – rekla je uspravivši se na sjedalu. Iz profila lice joj je djelovalo tvrdo, kao isklesano iz kamena. Morala sam se zapitati ne izgledam li i ja tako zastrašujuće kad sam ljuta.

– Misliš li da će se boriti protiv razvoda? – upitala sam.

Na usnama joj je zatitrao zloban smiješak.
– O borit će se – promrmljala je više za sebe. – Ali ja ću se pobrinuti da požali što se uopće upustio u sve to. Vidjet ćeš.

Njezine posljednje riječi i ton kojim ih je izrekla natjerali su mi ledene trnce niz leđa. Nakon što sam ostatak filma provela razmišljajući o onome što sam upravo čula, jedini zaključak do kojeg sam došla bio je da je između Darinke i Milana došlo do obične svađe koju je ona preuveličala. Očito je imala previše slobodnog vremena za razmišljanje. Da se morala boriti za egzistenciju, kao što sam to morala ja, ne bi joj padale svakakve gluposti na pamet. Odlučila sam ne razgovarati s njome više te večeri o toj temi i pustiti je da se ohladi. Zato sam, čim smo izašli iz kina, pohitala prema tramvaju, lažući kako sam se sjetila da moram još nešto hitno obaviti. Međutim, još nisam ni ušla u stan, a već me na vratima dočekala uporna zvonjava telefona.

– Željka, zašto si tako brzo nestala? – začula sam gotovo histeričan glas svoje sestre. – Htjela sam te još uputiti u neke detalje!

Zastala sam.

– I sama si jutros vidjela što se događa – nestrpljivo me prekinula.

– Ne znam o čemu govoriš… – bila sam zbunjena.

– Pa vidjela si Milana kako je bio sav izgužvan kad je došao, a takav je bio i Vito – njezine posljednje riječi imale su dramatičan ton. Pričekala sam da nastavi.

– Ne možeš poreći ono što si vidjela, Željka. Oboje su izišli iz spavaće sobe. Milan je tamo Vitu…

– Darinka – prekinula sam je nastojeći zadržati miran ton. – Vidjela sam svog nećaka kako popravlja majicu i svog šogora koji je dugo spavao. To je sve što sam vidjela. A sad mi reci, o čemu ti to zapravo pričaš?

– Milan ne samo što me vara nego i zlostavlja naše dijete!

Nema pomirenja

Naglo sam odmaknula slušalicu od uha i smeteno se zagledala u nju. Darinkin glas dopirao je do mene iz daljine, slabašan i nerazgovjetan.

– Jesi li tu, Željka? Željka?!
– Da, tu sam – ponovno sam vratila slušalicu na uho. Na trenutak sam zaklopila oči. – Darinka, molim te, razmisli malo što govoriš. Znam da si ljuta, ali Milan obožava svoju djecu i nikada im ne bi naudio.

– Ti ga uopće ne poznaješ! Vjeruj mi.

– Poznajem vas oboje i znam da si zbog nečega vrlo ljuta. Jeste li se pokušali pomiriti?

Nekoliko je trenutaka vladala tišina, a onda je do mene ponovno dopro Darinkin ledeni glas.
– Upravo sam ti rekla da mi muž zlostavlja sina, a ti mi se usuđuješ govoriti o pomirenju?

Osjećala sam kako mi tijelom prolaze žmarci. Dlanovi su mi u trenu postali toliko znojni da sam jedva uspijevala držati slušalicu.

– Što namjeravaš učiniti? – upitala sam je slabašnim glasom.
– Milan se upravo sada, dok razgovaramo, pakira i odlazi. U ponedjeljak ujutro razgovarat ću sa svojim odvjetnikom. Želim da mi ovih dana budeš na raspolaganju.

– U ponedjeljak radim – rekla sam osjećajući zbog toga golemo olakšanje. Međutim, Darinka se nije dala smesti.

– Ne moraš biti uz mene, ali morat ćeš mi dati broj telefona na koji te mogu dobiti ako te zatrebam.

Nisam mogla vjerovati svojim ušima kakvim zapovjedničkim tonom mi se obraćala. Bez odgovora i bez pozdrava spustila sam slušalicu. Još sam nekoliko trenutaka ostala zbunjeno stajati uz telefon. Zar je bilo moguće da je sve to što je upravo rekla bila istina?

Nepuna dva tjedna nakon razgovora s Darinkom izišla sam na kavu s Matom, dečkom s kojim sam već pola godine bila u sretnoj vezi. Nakon neozbiljnog i eksplozivnog Dražena, staloženi i dobroćudni Mate bio je upravo ono što mi je trebalo. Baš nam je stigla narudžba kad me netko potapšao odostraga po ramenu. Okrenula sam se i iznenadila ugledavši svog šogora.

Susret sa šogorom

– Hej, otkud ti ovdje? – upitala sam ga tražeći automatski pogledom svoju sestru. Kad je nisam našla, ponovno sam vratila pogled na njega. Djelovao je nekako drukčije. Nije kao obično bio u odijelu, nego je na sebi imao ležernu sportsku odjeću. Morala sam ustvrditi da ovako izgleda još mlađe. Na moje iznenađenje, ispostavilo se da se Mato i Milan poznaju te da su čak više puta bili u istom društvu.

– Darinka nije s tobom? – upitala sam ga ono što je bilo očito. Odmahnuo je glavom.

– Iselio sam iz kuće, Željka. Već duže vrijeme nismo bili sretni, došao je trenutak da se i konačno raziđemo.

– A ja sam se nadala da je ona sve to samo preuveličala – rekla sam otpivši gutljaj kave, a potom se nagnula bliže njemu.

– Milane, moram te nešto pitati. Darinka je zaista bila strašno ljuta kad smo se zadnji put vidjele. Rekla je da je varaš…

Milan se polako okrenuo prema šanku.

– Vidiš li onu plavušu za stolom u desnom uglu?
Bila je možda koju godinu starija od moje sestre i djelovala vrlo profinjeno. Osjećala sam kako mi se grči želudac. Ipak se radilo o mojoj sestri. O mojoj blizanki!

– Gledaj… – pokušao mi je objasniti. – Ja bih radije da je sve drukčije završilo, ali život s tvojom sestrom nije bio nimalo lagan. Čudi me da smo i toliko dugo izdržali.
Šutke sam ga promatrala.

– Žao mi je, željka – rekao je kao da čita moje misli. – Znam da ti ovo nije lako, ali, molim te, nemoj me zamrziti. Je li da nećeš?

Pogledi su nam se sreli. Imao je tako dobre oči. Milan mi je oduvijek bio drag i zato sam mu, potisnuvši sve one užasne optužbe koje je moja sestra izgovorila protiv njega, potvrdno kimnula.

– Milan je dobar čovjek – rekao je Mate kad se Milan vratio za stol k ženi koja ga je ondje čekala.
– Da, vrlo dobar čovjek, koji se namjerava razvesti od moje sestre!

Dok sam se trudila nastaviti opuštenu konverzaciju sa svojim dragim, pogled mi je i nehotice stalno bježao prema stolu za kojim je moj šogor sjedio sa svojom ljubavnicom. Naravno da je to bilo smiješno, ali na trenutak sam osjetila kao da varajući moju blizanku vara i mene!

Sljedećih dana nisam čula ni riječi o Darinki. Niti sam ja zvala nju, niti je ona zvala mene, i baš kad sam odahnula misleći kako se možda u obitelji moje sestre sve sredilo, stigao je telefonski poziv.

Ništa ne sluteći, opušteno sam se javila, međutim kad sam čula zašto me nepoznati glas treba, sledila mi se krv u žilama.

– Gospođica Željka? Ovdje policijski inspektor Klas, policijski odjel za zaštitu djece. Biste li mogli danas poslije posla navratiti do mene? Morali bismo vam postaviti nekoliko pitanja.

Što? – upitala sam piskutavim glasom.

– Radije ne bih o tome preko telefona. Samo ću vam reći da se radi o obitelji vaše sestre.

Zaklopila sam oči poželjevši da se zemlja otvori i da propadnem u nju.

– Doći ću čim budem mogla rekla sam brzo prekinuvši vezu. Bila sam svjesna da taj razgovor neću moći izbjeći i ta me činjenica užasavala.

Iako sam bila čisto klupko živaca kad sam stigla u policijsku postaju, trudila sam se djelovati smireno. Na kraju krajeva, nisam učinila ništa loše.

– Trebala bih inspektora Klasa – rekla sam policajcu na porti.

– Hodnikom ravno, pa četvrta vrata desno. Piše vam na vratima.

Prije nego što sam pokucala, obrisala sam vlažne dlanove o suknju i poravnala kosu.

– Gospodine Klas?

Za stolom je sjedio niži, čvrsti muškarac kratko podšišane prosijede kose.

– Da, ja sam. Izvolite, uđite.

Nakon što sam mu se predstavila i objasnila zašto sam došla, ljubazno mi je ponudio da sjednem.

– Gospođice, morao bih vam postaviti par pitanja. Nijemo sam kimnula.

– Gledajte, vaša sestra je iznijela određene optužbe protiv vašeg šogora. Ponovno sam kimnula.

– Vaša sestra je također rekla da ćete vi potvrditi te optužbe.

O, ne, Darinka, zavapila sam u sebi!

Na policiji

Načelnik Klas se nakašljao, a onda nastavio. – Vaša sestra tvrdi da ste u jednoj situaciji bili neposredni očevidac napastovanja vašeg nećaka od strane vašeg šogora.

Osjetila sam kako mi se vrućina penje u obraze i zbunjeno spustila glavu:

– Jeste li dobro, gospođice? – zabrinuto me upitao. Kimnula sam.

– Možete li mi opisati detalje zlostavljanja kojem ste prisustvovali?

Kad nisam ništa odgovorila, inspektor je spustio pogled na notes na svom stolu i nastavio:
– Vaša sestra tvrdi da ste prošle subote došli k njima u posjet i zatekli vašeg šogora kako napastuje svog malodobnog sina Vitu.

– Nikoga ja nisam ni pri čemu zatekla – konačno sam uspjela protisnuti, osjećajući se poput izdajice jer sam dala iskaz suprotan sestrinom.

– A tako? – rekao je inspektor podigavši obrve. Kimnula sam.
– Prošle subote sam zaista bila u kući svoje sestre, ali jedino što sam vidjela bio je moj nećak u izgužvanoj majici i šogor u također izgužvanoj majici i raščupan.

– Nije li dječak izišao iz spavaće sobe neposredno prije svog oca i nije li pritom zakopčavao zatvarač na hlačama?
Na trenutak sam se zamislila, a onda zatresla glavom.

– Mislim da Vito uopće nije bio u sobi sa svojim ocem.
– Je li dječakov otac bio u njegovoj sobi?

Ponovno sam se na trenutak zamislila. Vitu sam vidjela kako dolazi iz stražnjeg dijela kuće, ali Milana nisam vidjela odakle je došao.

– Ne znam – konačno sam rekla.

– Moja kolegica je stručnjak u ovakvim stvarima. Nemate ništa protiv toga da je pozovem? – upitao me inspektor i već dohvatio kvaku na vratima.

Kimnula sam, nadajući se da će taj razgovor što prije završiti. Zaista im nisam imala što reći.

Socijalna radnica zaposlena na policiji bila je žena srednjih godina, sitna, ali odlučnog izraza lica. Prije nego što ju je pozvao, inspektor mi je objasnio da ona uglavnom radi na slučajevima zlostavljanja djece. Gledajući je, učinilo mi se da zaista ima iskustva na tom području, a osim toga i tvrdila je da će mi olakšati da se prisjetim što se one sporne subote zaista dogodilo. No, istog trena čim me počela ispitivati, postalo mi je jasno da je bila uvjerena u Milanovu krivnju.

Noćna mora

Dva sata kasnije, dok sam izlazila iz policijske postaje, osjećala sam se totalno iscrpljeno. Niz lice su mi tekle suze i jedva sam uspjela pronaći parkiralište na kojem sam ostavila auto. Kad sam sjela za volan, dala sam si oduška i glasno zaplakala. Tek nešto kasnije uspjela sam se smiriti i krenula sam kući.

Lampica na automatskoj sekretarici pokazivala mi je da imam nove poruke, no nisam ih imala volje preslušati. Jedino što sam istinski željela bilo je leći i zaklopiti oči. Ne znam kako sam dugo spavala kad me iz sna trgnulo zvono telefona. Još snena podigla sam slušalicu.

– Zašto mi se nisi javila? – začula sam s druge strane ljutiti glas svoje sestre. – Čekala sam da mi kažeš kako je prošao razgovor!

– Sutra ćemo o tome – promrmljala sam u slušalicu.
– Ne! Reci mi sve sada. Jesi li razgovarala s onom iz socijalnog? Je li ti rekla što je ono čudovište od mog muža napravilo mome djetetu?

Automatski sam stavila ruku preko usta, sjetivši se opisa policijske službenice kako je mali Vito plakao dok je svjedočio o zlostavljanju svog oca. Ne, nisam mogla o tome razgovarati. Čudilo me kako je moja sestra mogla.

– Ne znam zašto se tako čudno ponašaš, Željka. Ali, shvaćam ako ne možeš o tome razgovarati.

S olakšanjem sam odahnula.

– Ta žena je prilično odlučna u svom poslu – konačno sam uspjela progovoriti. – Jesi li sigurna da nije utjecala na Vitu da kaže nešto što nije istina?

– Kako možeš to i pomisliti? Pogotovo nakon onog što si u subotu vidjela?

Zatresla sam glavom, ponovno očiju punih suza. Darinka je baš inzistirala na tome da kažem kako sam vidjela nešto što uopće nisam vidjela.

– Ja samo mislim da je ona mogla…
– Slušaj, Željka – grubo me prekinula. – Što god ti mislila, više nema povratka.
– Kako to misliš? – začudeno sam je upitala.
– Milan je uhićen!

Čak i danas, tolike godine poslije toga, vrlo dobro se sjećam svojih znojnih ruku i knedle u grlu kad sam to čula.
– Jesi li čula što sam rekla? – Darinkin oštar glas vratio me u stvarnost.

Kimnula sam u slušalicu kao da je ona mogla vidjeti moju reakciju.

– Darinka, znam da si užasno ljuta na Milana jer te prevario, ali dati ga uhititi…? – pokušala sam je urazumiti.

– Nisam ga dala uhiti zato jer me prevario, mada nije da ga ne bih, samo kad bih mogla. Dala sam ga uhititi zbog onoga što je učinio našem sinu!

Osjećala sam kako mi suze klize niz lice. Nisam mogla izustiti ni riječ. Sve je to bilo tako užasno.

– Javit ću ti kad bude suđenje – rekla je nakon nekoliko trenutaka šutnje.

Žalosna kao nikad ranije u životu, spustila sam slušalicu.
Sljedećih nekoliko tjedana bili su prava noćna mora. Milan nije priznao optužbe koje su ga teretile i tako je suđenje bilo neizbježno. Jadni mali Vito morao je u prisutnosti socijalne radnice dati izjavu sucu, koja se snimala na vrpcu i kasnije puštala u sudnici. Cijelo vrijeme dok je govorio što mu je sve njegov otac radio, Vito je plakao.

I ja sam također bila prisiljena svjedočiti. Kažem prisiljena, jer upravo ta riječ najbolje opisuje ono što mi je Darinka učinila. Rekla mi je da će, ne budem li svjedočila protiv Milana, već naći načina kako da mi vrati milo za drago. Ako ništa drugo, kako je rekla, optužit će mog Matu da je sudjelovao u zlostavljanju njezinog sina! Poznajući vrlo dobro vlastitu sestru, fizičku kopiju mene same, bojala sam se da bi mogla ostvariti svoju prijetnju. Upravo zato sam na sudu rekla da sam vidjela Vitu i njegovog oca kako zajedno izlaze iz spavaće sobe i kako je dječak djelovao uznemireno. Bila je to čista laž, ali nisam znala što drugo učiniti.

Istina kao bumerang

U cijelom tom užasnom razdoblju Mato mi je bio jedini oslonac. Nakon što je Milan proglašen krivim i određen mu zatvorski pritvor, Darinka kao da je potpuno poludjela. Otvoreno se radovala kako je “sredila” svog muža, dok su djeca bila žalosna i patila za ocem. Mato i ja uzimali smo ih često k sebi ne bi li ih barem malo razvedrili i maknuli od majke koja nije prestajala govoriti grozote o njihovom ocu.

Jednog takvog popodneva, nakon što smo vratili djecu kući, odlučila sam ozbiljno razgovarati s Matom. Milan je u to vrijeme bio već dva mjeseca u zatvoru i ja više nisam mogla podnijeti pomisao da bude i dana dulje zatvoren.

– Mato – rekla sam te večeri. – Odlučila sam reći istinu. Moram pomoći Milanu da iziđe iz zatvora.

Matinim licem razlio se širok osmijeh. Od dana kada sam lažno svjedočila, Mato me tjerao da napišem pismo sucu i povučem svoju izjavu.

– Shvaćam zašto si to učinila. Mislila si da tako štitiš mene od neugodnosti. Ali, shvati da meni nije potrebna zaštita. Ako sada kažeš istinu, Milana će vjerojatno odmah osloboditi.

Osjećala sam silno olakšanje što sam konačno donijela ispravnu odluku i što me Mato podržao.

– Da kažem Darinki što sam odlučila? – upitala sam ga.
– Ne – odlučno je odmahnuo glavom. – Tvoja sestra ima suviše jak utjecaj nad tobom. Radije to riješi sama.

Kimnula sam, složivši se s njim. Smjesta sam sjela za stol i učinila ono što mi je savjest nalagala. Pismo koje sam te večeri napisala sucu, poslala sam rano ujutro. Bila sam sasvim sigurna da sam postupila ispravno, međutim, upravo je nevjerojatno kako se čovjek može prevariti u svojim osjećajima. Naime, to pismo je jedino značilo priznanje moje krivnje i razbilo mi se poput bumeranga o glavu takvom snagom o kakvoj nisam mogla niti sanjati.

Niti tjedan dana nakon što sam poslala pismo, Darinka je podnijela tužbu protiv Mate za zlostavljanje njene djece. Ponovno je u procesu važnu ulogu odigrala socijalna radnica, pomogavši djeci u svjedočenju. I ja sam također bila pozvana kao svjedok, no mojoj izjavi u Matinu korist nitko nije vjerovao. Priznala sam da sam lagala tijekom prvog suđenja i morala sam biti sretna što sama zbog toga nisam bila osuđena.

Optužuju Matu

Darinka je na sudu rekla da je, iako nije mogla biti potpuno sigurna, već dulje vrijeme sumnjala da i Mato zlostavlja njezino dijete.

– Milan i Mato izvodili bi Vitu van pod izgovorom da idu na nekakve glupe nogometne utakmice, a Vito bi se uvijek plačući vraćao kući – lagala je Darinka ne trepnuvši okom. – Nikad nisam zbrojila dva i dva, sve dok Milan nije bio osuđen, a Mato počeo sam provoditi vrijeme s mojom djecom.

Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima ono što sam čula. Darinka je mrtva hladna optuživala Matu za neviđena zlodjela, ne spomenuvši ni jednom da Mato nikad nije bio sam s djecom, nego da sam uvijek s njima bila i ja. Darinka, “sirota majka i supruga” uspjela je još jednom pobijediti i strpati i Matu u pritvor! I tako ne samo da nisam oslobodila svog šogora od zatvora, nego sam uspjela i svog dečka lišiti slobode!

Nakon drugog suđenja ostala sam potpuno sama. S posla sam se vraćala ravno u svoj prazni stan. S Darinkom se više nisam čula niti sam pokušavala vidjeti djecu. Poznajući svoju sestru, još je mogla i mene optužiti za zlostavljanje. Osjećala sam se prazno i iscrpljeno. Moj život odjednom je počeo gubiti smisao. Dvojica meni dragih muškaraca bila su u zatvoru, a za sve je to bila kriva moja zločesta sestra blizanka! Moja odbojnost prema njoj postala je toliko jaka da više nisam mogla niti sebe pogledati u zrcalo. Previše sam nalikovala njoj.

S Matom sam se dopisivala i povremeno čula telefonom. Ni njemu niti Milanu nije bilo lako. Na kraju krajeva, obojica su bila optužena za zlostavljanje djece, a takve ne vole ni u zatvoru.

Kako su prolazili mjeseci, sve sam bila uvjerenija da na ovom svijetu nema pravde. Gotovo svakodnevno pisala sam pisma svim mogućim nadležnim organima, no uvijek bih dobila samo uljudan odgovor i ništa više. Ako se Darinka ikad i pokajala zbog toga što je učinila dvojici nevinih muškaraca, meni to nikad nije priznala.

A onda, jednog dana, sve se u trenu promijenilo. Započelo je tragedijom za koju sam, kao i za sve loše stvari u svom životu, saznala telefonom. Upravo sam sjela za svoj radni stol, kad je zazvonio. Zvali su me iz bolnice. Moj nećak se pokušao ubiti i tražio je da vidi mene…

Tresnuvši slušalicom o aparat pojurila sam u bolnicu.

– Vaš hećak je popio cijelu bočicu tableta za spavanje. Ispumpali smo mu želudac i sada je izvan životne opasnosti. No, preklinjao me da pozovem vas prije nego što obavijestimo njegovu majku – rekao mi je liječnik koji me ranije telefonski obavijestio.

Kimnula sam i uputila se prema krevetu ograđenom zavjesom na koji mi je pokazao.

– Morat ću obavijestiti njegovu majku – začula sam glas doktora iza sebe.

Još jednom sam kimnula, osjećajući kako mi se njegove riječi zabadaju izravno u srce.

– Vito? – tiho sam zazvala:
Moj je nećak ležao na leđima, blijed i iscrpljen. Čuvši moj glas, otvorio je oči i iz njih su potekle suze.

– Teta Željka, tako si mi nedostajala.

Osjetila sam kako me preplavljuje grižnja savjesti što se nisam suprotstavila svojoj sestri i dalje viđala sa svojim nećacima.

– Sada sam uz tebe, zlato – rekla sam tiho, uzevši ga za ruku. – Zašto si to učinio?

Suze su se počele brže kotrljati niz njegovo lice. – Mama me natjerala na to.

– Što? – upitala sam zbunjeno.

Nećakovo priznanje

Vito je nekoliko puta kratko udahnuo, a tek potom podigavši pogled prema meni nastavio.

– Nisam više mogao podnijeti tu krivnju. Tako mi nedostaje tata, a žao mi je i zbog Mate.

– Što mi pokušavaš reći, Vito? – upitala sam ustavši s kreveta.

– Ona me natjerala da sve ono kažem – rekao je u jednom dahu. – Mama me natjerala da lažem. Nisam to više mogao podnijeti. Jednostavno nisam – jecaji su potresali njegovo mršavo tijelo.

Znači, bila sam u pravu kad sam vjerovala u Milanovu nevinost. Darinka je zaista iskoristila vlastitog sina da bi se osvetila mužu zbog nevjere. Istina je konačno izišla na vidjelo. Zatresla sam glavom. Kako je to mogla učiniti?

Vito je nastavio.

– Zaključavala me u moju sobu tako dugo dok nisam pristao da ću reći sve što je tražila od mene. Tjerala me da kažem neke stvari koje nisam niti razumio.

– O, srce tetino, tako mi je žao – rekla sam osjećajući kako mi se grlo steže.

– Zašto me žališ, pa ja sam poslao tatu u zatvor!
– Ti si dijete, Vito. Nisi se znao niti mogao suprotstaviti svojoj mami.

– Sjećam se – započeo je zagledavši se preko mog ramena u prazan zid – kako je znala kupiti svakakve slatkiše i ne bi mi ih davala sve dok ne bih rekao ono što je željela da kažem. – Hoćeš reći da ti nije davala jesti?

– Ponekad ni doručak, ni ručak, ni večeru. Čak nije htjela ni razgovarati sa mnom, sve dok joj ne bih popustio. Kasnije je to radila i s Inkom.

– Ali, zar nisi mogao reći istinu gospođi iz socijalne službe? – upitala sam ga.

– Pokušao sam jednom, ali uopće mi nije povjerovala. Činilo se da želi da moj tata bude kriv.

Istog trena sam se prisjetila kako je bila agresivna i prema meni onoga dana kad su me prvi put pozvali na razgovor i kako me uspjela pokolebati, a ja sam, za razliku od Vite, ipak bila odrasla.

– Sjećam se kako mi je ta teta rekla da mi se, ne budem li rekao isto što i moja mama, može dogoditi da završim u domu.

– Jadni moj mali, kako si samo morao biti uplašen! – zavapila sam sklopivši ruke.

– Htio sam tebi reći istinu, ali onda si i ti lagala u sudnici – rekao je pogledavši me ravno u oči.

Iako sam mu htjela objasniti da sam to učinila kako bih zaštitila Matu, ipak nisam.

– Pogriješila sam, dušo – rekla sam umjesto toga. – No kad sam to pokušala ispraviti, nisam postigla ništa osim Matinog uhićenja.

– Je li moja mama najmoćnija osoba na svijetu? – upitao me Vito.

Nisam mu mogla na to odgovoriti. Nisam znala što bih mu rekla.

Izravni dvoboj

U kratkim sam crtama objasnila doktoru cijelu situaciju i uspjela ga nekako uvjeriti da još neko vrijeme ne obavijesti Vitinu mamu. Potom sam se upustila u izravan dvoboj s “dobrom blizankom”.

Darinka je otvorila vrata čim sam pozvonila. Bila je dotjerana i pažljivo našminkana. Bilo je očigledno da je nekog očekivala. Gledala sam u nju i vidjela sebe u zavodljivom izdanju. Kako sam samo mrzila taj prizor.

– Čemu mogu zahvaliti tu čast da si me se sjetila? – upitala me posprdnim tonom.

– Znam da si sve lagala – rekla sam produživši kraj nje u dnevnu sobu. – Znam da si muža strpala u zatvor jer te prevario, a Matu zato jer sam prijetila da ću te raskrinkati. Sada konačno imam i dokaze za to.

Kad nije ništa odgovorila, nastavila sam.
– Vlastitu djecu si izgladnjivala, maltretirala i iskorištavala samo da bi ostvarila svoje ciljeve. Ti si čudovište, Darinka.

Stajala je nasred sobe, ruku prekriženih preko grudi.
– A kako si, za ime svega, došla do takvih zaključaka?

– Upravo sam razgovarala s Vitom. Sve mi je priznao!

Darinka je još čvršće stisnula ruke na grudima. – Nemam pojma o čemu govoriš – protisnula je kroz zube. – Gdje je Vito? – upitala je zavirivši kroz prozor prema mom autu.

– Nije ovdje – odgovorila sam. – U bolnici je, oporavlja se od pokušaja samoubojstva!

Sad se naglo okrenula od prozora i zagledala u mene.

– Kome je još ispričao te gluposti? – upitala je, napravivši nekoliko brzih koraka prema meni.

– Tebi uopće nije stalo do njega, zar ne? – upitala sam, osjećajući odjednom kako moj bijes zamjenjuje golema tuga. Jadni Vito, jadna Inka, pomislila sam.

– On je moj sin, Željka – rekla je. – Naravno da mi je stalo.

– Pa kako to da onda ne pitaš kako je? Kako to da te ne zanima zašto je tvoje dijete bilo toliko nesretno da se pokušalo ubiti?

Okrenula mi je leđa. Zamalo sam mogla vidjeti kotačiće kako joj se vrte u glavi u pokušaju pronalaženja izlaza iz ove nezavidne situacije.

Ustala sam s kauča i uputila se prema vratima.
– Rekla sam doktoru koji brine o Viti da ćeš mu se javiti – rekla sam uhvativši kvaku na vratima.

– Kamo ćeš? – vrisnula je i pohitala dugačkim koracima prema meni, no ja sam se u tren oka našla u svom autu. Ništa više nisam imala reći svojoj sestri niti me zanimalo što je ona htjela reći meni.

Odmah nakon Vitinog priznanja, Milan i Mato pušteni su iz pritvora. Darinka je, dakako, pokušala uvjeriti suca kako njezina djeca lažu, međutim, svima je bilo više nego jasno da su govorila istinu. Stjerana u kut, Darinka je noć prije nego što se Milan trebao vratiti kući nestala.

Inka i Vito pretrpjeli su teške posljedice zbog svega što su proživjeli, no nadam se da će uz brižnog oca i mene, svoju tetu, koja je fizička kopija njihove majke, njihove rane zacijeljeti.

Ponekad, dok ležim na Matinom ramenu, znam razmišljati o svojoj sestri. Kolike sam godine provela želeći biti poput nje, biti dobra blizanka. A cijelo to vrijeme dobra blizanka bila sam upravo ja, samo to nisam znala.