Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Do kraja nisam znao da umire

Ako je itko od ljudi koji će pročitati moju životnu priču bio oženjen za razmaženu jedinicu, znat će o čemu pišem i zbog koga mi se život okrenuo naopačke. Imati uz sebe ženu koja je navikla dobiti sve što poželi i to u trenutku kada je poželjela, pravi je pakao. Nije važno koliko ona dobro izgleda, koliko je ljudi vole, koliko se svima trudi svidjeti, jer kad svi za sobom zatvore vrata ostaješ sam s njom i shvaćaš kako se tvoja četiri zida umjesto u raj pretvaraju u deveti krug pakla. Trebale su proći godine dok sam shvatio kako nije sve u tome da se za Lidijom okreću svi muškarci koji prođu pored nas, kako nije sve u tome da ponosan hodam uz nju i zovem je svojom. Ono što me u samom početku privlačilo k njoj, s vremenom mi je postalo kamen oko vrata, i to ne običan kamenčić nego kamenčina koja me nezaustavljivo vukla na samo dno.

Bilo mi je trideset i pet godina kad sam se oženio Lidijom. Naši roditelji bili su dugogodišnji kućni prijatelji i poznavao sam je od najranijeg djetinjstva. Kao mladić nisam obraćao pozornost na nju jer je bila pet godina mlađa, te sam je smatrao derištem. Situacija se drastično promijenila kad smo jednom zgodom pukom igrom slučaja ostali sami u kući njezinih roditelja. Nisam je odavno vidio, a od tada se od djeteta pretvorila u predivnu djevojku. Svidjela mi se, a bilo je i više nego očito kako se sviđam i ja njoj. I tako, nisam gubio vrijeme. Počeli smo zajedno izlaziti, redovito se družiti, postali par u svakom smislu te riječi. O tome koliko su roditelji bili sretni zbog naše veze ne moram ni pisati.

Kod nas žene nikada nisu radile

Podržali su nas i potaknuli neka čim prije ozakonimo našu vezu. Tako smo i učinili. Oboje smo bili iz dobrostojećih obitelji. Lidija je završila studij, ali nikada nije imala namjeru zaposliti se i raditi. Za razliku od nje, s ocem sam radio u njegovom poduzeću. Čim bih završio s poslom dolazio sam kući, a potom bismo zajedno izlazili kamo je željela. Čim se doselila k meni u kuću, zaposlili smo dvije žene koje su kod nas radile. Jedna je kuhala, druga se brinula o čistoći. Lidija je cijele dane imala samo za sebe. Nije me mogla dočekati da dođem kući, a čim bih zakoračio u unutrašnjost ona je već bila spremna za izlazak. Nekoliko prvih mjeseci davao sam sve od sebe kako bih ugodio svojoj novopečenoj supruzi, no shvatio sam kako na dugoročne staze tako neću dugo izdržati. Naprosto nisam imao snage biti aktivan dvadeset i četiri sata na dan i to iz dana u dan. Pokušao sam joj to dati do znanja onako izdaleka, ali ona za moj umor nije pokazala nimalo sluha. Stalno bi ponavljala kako će izludjeti od dosade, te da ja ne mogu pojmiti što znači biti zatvoren u kući. Savjetovao sam joj neka i ona počne raditi sa mnom u uredu, ali je bez imalo razmišljanja odbila taj prijedlog i doslovno me ismijala.

– Ne budi smiješan. Žene u mojoj obitelji nikada nisu radile. Zaposlim li se, svi će misliti kako ti i tvoj otac propadate, uostalom kakav si ti muškarac ako ne možeš uzdržavati svoju ženu? Možeš li mene uopće zamisliti kako se ustajem svakog jutra i spremam na posao? Takvi smiješni prijedlozi uopće ne dolaze u obzir. Stvarno si me nasmijao s tim suludim prijedlogom – doslovno me ismijala zbog dobre namjere.

Svi moji prijedlozi bili su ismijani

Mislio sam, tako ti ne bi bilo dosadno. Imala bi obveza i ne bi samo razmišljala kamo ćemo ići. Umoran sam. Ne mogu više izdržati takav tempo. Na poslu moram biti koncentriran, a ne mogu se usmjeriti na obveze kad mi se oči sklapaju same od sebe. Ne znam ni sam kada sam se zadnji puta pošteno naspavao. Trebali bismo izlaske ostaviti za vikend, kada sam slobodan, a preko tjedna ne izlaziti – nastavio sam predlagati ali i taj moj prijedlog bio je jednako tako ismijan kao i prethodni. I tako su se polako prepirke uvukle u naš brak nakon samo nekoliko mjeseci zajedničkog života.

Kako je vrijeme odmicalo i one su postajale sve češće, sve žešće. Ja sam imao sve manje strpljenja, a Lidija sve manje razumijevanja. Zahtjevi su joj postajali sve veći, zahtijevala je sve više materijalnih sredstava. Ni sam se više ne mogu sjetiti zašto sam bio tako naivan, popuštao joj kada god bi zaželjela neku skupu stvar. Tako je u nekoliko mjeseci promijenila tri luksuzna automobila, putovala na najelitnija mjesta u svijetu i to s najboljom prijateljicom. Po povratku bi se samo tužila kako smo mi jadan i bijedan narod, a ja kao muž sirotinja koja joj rijetko što može omogućiti.

Kad je to prvi puta rekla doslovno sam se šokirao i pokazao joj koliko je novca potrošila na sebe i svoje luksuze u samo nekoliko mjeseci. Umjesto da se zabrine nad tom ogromnom sumom, ona mi je još predbacila kako sam škrtica koja joj broji svaku kunu i euro. Pokušavao sam razgovarati s njezinim roditeljima, uvjeravao ih kako se trudim, ali naprosto ne mogu shvatiti Lidijino ponašanje, preklinjao ih neka razgovaraju s njom i pomognu kako bismo nas dvoje spasili svoj brak.

Volio sam je, stvarno sam je volio svim srcem, ali je tim ponašanjem razmaženog derišta u meni sve više izazivala neki otpor, odbojnost. Umjesto da mi izađu u susret, njezini roditelji su mi objasnili kako je Lidija naviknuta imati sve što želi, te kako su oni polagali sve svoje nade u mene i moju sposobnost da je učinim sretnom, ispunjenom ženom. Nisam više znao što bih. Njezine prijateljice bile su poput nje, te mi je razgovor s njima bio uzaludan, a bilo me sramota mojim roditeljima priznati kako zapravo više ne mogu izlaziti na kraj s Lidijom. Dobro sam zarađivao, stvarno dobro, ali je to postalo nedovoljno za njezine apetite.

Naša divna kuća postala je smetlište

Kako se ne bih stalno prepirao s njom, podizao sam kredite u bankama, otplaćivao ih kako bi ona skitala i uživala u besmislicama. Roditelji su me poznavali i shvatili kako se nešto čudno događa u našem zajedničkom životu. Na kraju sam, spuštenog pogleda i posramljen, priznao istinu. Savjetovali su mi neka joj uskratim sve kartice, što sam na kraju i učinio. Ne moram ni pisati kakva je drama tada nastala. Naprosto joj nisam mogao dokazati da ne može živjeti poput kraljice i da život nije bajka, te da su mi sredstava ograničena. Moji roditelji su bili na mojoj strani, te su i oni pokušali razgovarati s njezinima, ali dobili su isti odgovor kao i ja. Mama mi je jednog dana savjetovala neka otpustim žene koje su radile u našoj kući, te će Lidija tako dobiti obveze kojima će se baviti. Poslušao sam je. Lidija je poludjela. Nije bila u stanju pospremati, a o kuhanju da i ne govorim. Ona je bila razmaženo derište uvijek željno novih avantura i novih stvari, žena koja je stvorena isključivo kako bi ugodila samoj sebi, a o nikome drugom nije željela ni čuti. Samoj sebi bila je na prvom, drugom, trećem, četvrtom, petom, šestom, sedmom, osmom i devetom mjestu. Na desetom si bili njezini roditelji, potom njezine prijateljice, a ja kao da više nisam ni postojao. Mene je doživljavala kao strašilo koje joj je oduzelo sve što je voljela.

Naša divna kuća nakon mjesec dana bez djelatnica u njoj, pretvorila se gotovo u smetlište. Shvatio sam da će od očekivanja da Lidija nešto napravi i dalje tek ostati moja očekivanja. Dao sam oglas u novine, obavio razgovore s nekoliko žena i odlučio se za jednu. Ivu sam izabrao jer mi se svidjela na prvi pogled. U njezinom životopisu stajalo je kako je završila srednju školu, ali i da je već radila kao domaćica na dva mjesta, te je imala pismene preporuke. Sve i da nije imala iste i da nije ranije radila kao domaćica, mislim kako bih je primio. Bilo je u njoj ono nešto posebno što je naprosto zračilo iz svake njezine riječi, iz svakog pogleda, pokreta. Ni to što je bila iznimno lijepa nije predstavljalo nikakvu smetnju.

Odlučila je otpustiti Ivu

Kad sam tog dana stigao kući obavijestio sam Lidiju da će idućeg dana u kuću stići domaćica Iva. Iskreno se razveselila, no ta radost je više nije držala kad sam se vratio kući s posla. Bila je doslovno izvan sebe.

– Je li Iva tvoja ljubavnica? Uzeo si je kako bi ti bila uvijek blizu? Zar su ti odjednom privlačne starije žene? To ti po onoj “stara koka dobra juha”, je li? – siktala je svojim otrovnim jezikom bez prestanka.

– Ne govori gluposti, kakva ljubavnica. Tek sam je upoznao kad se prijavila na oglas za posao, a uostalom nije važno koliko joj je godina za posao kojeg treba obavljati. Starija je od mene četiri godine, a imala je preporuke za posao, uostalom da sam uzeo mlađu ženu od sebe što bi tek tada rekla kad si sad ovako ljubomorna? Smiri se, prestani prigovarati! Nije li ti neugodno da te čuje? – pitao sam Lidiju.

– Bez brige, ne može čuti ni mene, ni tebe. Otpustila sam je – izjavila je odjednom potpuno smirena.

– Otpustila? Kako si je mogla otpustiti kad je ti nisi ni zaposlila? – viknuo sam na nju iz sveg glasa. Lidija se samo smješkala, a potom mi odgovorila kako je ona gazda u kući, te može činiti što je volja. Prekipjelo mi je. Posegnuo sam za mobitelom u kojem sam imao Ivin broj i nazvao je.

– Iva, Domagoj je s druge strane linije. Želim se ispričati za sve što se dogodilo s mojom suprugom i zamoliti vas da se vratite na posao. Ona i ja nismo se razumjeli, a vi ste nepravedno bili žrtva našeg nerazumijevanja.

– Poštovani gospodine, lijepo se služite riječima. Prihvaćam vašu ispriku, ali nisam sigurna želim li se vratiti u vašu kuću bez obzira koliko mi je posao neophodan. Vaša supruga ne služi se tako lijepim riječima poput vas. Ona se na mene danas nabacivala drvljem i kamenjem, ophodila se prema meni kao da sam vam priležnica. Vaše nesporazume riješite međusobno, ali mene nemojte petljati u njih. Poštena sam žena, a svoju plaću želim zaraditi isključivo na pošten način. Ako ste imali bilo kakve druge zamisli, a na osnovu riječi vaše supruge rekla bih da je upravo tako, tada ste se jako prevarili. Nisam prostitutka, niti sam to ikada bila, niti prema sebi dopuštam ikakve nemoralne radnje – tim mi je riječima odgovorila.

Bilo mi je silno neugodno. Za trenutak sam pomislio kako je možda bila i loša zamisao što sam je nazvao, ali nešto u meni govorilo je kako je ponovno želim vidjeti i taj glas je stalno postajao sve glasniji i glasniji.

– Iva, nikada nisam imao nikakvih primisli osim posla za kojeg sam vas zaposlio. Molim vas, ako ikako možete, zaboravite što se dogodilo s mojom suprugom i vratite se sutra natrag na posao – zamolio sam.

– Ne bih željela ponovno doživjeti situaciju kakva se danas dogodila. Obećajte li mi to? – pitala je.

– Obećavam. Lidija će vam se u jutro ispričati čim dođete – rekao sam i pogledao u suprugu. Ona je samo prezirno odmahnula rukom i pojačala glazbu kako uopće ne bi ni čula što govorim Ivi.

– U redu, tada ću zaboraviti ovu ružnu situaciju koja se dogodila i sve smatrati tek nesporazumom – rekla je.

Zahvalio sam joj od sveg srca, a potom se obratio Lidiji jasno joj dajući do znanja kako će idućeg jutra učiniti upravo ovo što sam obećao Ivi. Psovala je, prigovarala klela se svime na svijetu kako će prije umrijeti nego se ispričati Ivi. Jasno sam joj dao do znanja kako ima dvije mogućnosti od kojih je jedna isprika, a druga ta da se, ne učini li to, preseli natrag k roditeljima. Nevoljko i smrknuta, ali idućeg jutra ispričala se preda mnom Ivi kad je stigla u našu kuću. Svi troje smo se dogovorili oko Ivinih obveza, a ona je pristala raditi sve poslove, čak i one koje je Lidija predložila. Znao sam kako Lidija neće biti mirna, kako će pronalaziti sve moguće načine kako bi omalovažila Ivu, ali nekako sam se nadao da i ona jednom mora postupiti pozitivno i barem u nečemu prestati držati se poput razmažene djevojčice.

Tri mjeseca Iva je radila bez da se ikada potužila kako je imala bilo kakvih problema s Lidijom. Čudio sam se, iskreno čudio, vjerovao kako samo sve guta i drži u sebi. Nekoliko puta čak sam je otvoreno pitao je li imala problema s mojom suprugom, ali ona mi je odgovorila kako se dobro slažu. Bez obzira koliko mi je to nevjerojatno zvučalo, bio sam sretan što Lidija ponovno ne stvara neugodnosti. Nenaviknut na to da se Lidija ikada i ikome u bilo čemu pokori, stalno sam vrebao ne bih li napokon shvatio kakvo je stanje između Ive i nje.

Prekinuo sam ih u dvoboju

Tog sam jutra otišao na posao kao i uvijek, ali sam se vratio kući nakon samo dva sata i to pješice. Polako i na prstima sam ušao u kuću, te iznutra začuo čudne zvukove. Srce mi se stegnulo, samo mi je nedostajalo da su mi se spetljale supruga i domaćica i da sam ja u svojoj kući višak kojeg će odbaciti. Pokušavao sam odagnati tu misao, ali nisam mogao sve dok napokon u dnevnom boravku nisam ugledao neobičan prizor. Lidija i Iva, odjevene u bijelo, sa štitnicima na glavama i mačevima u rukama imale su dvoboj. Nekoliko trenutaka stajao sam kao okamenjen, naprosto ne vjerujući vlastitim očima.

– Lidija, znao sam da nećeš mirovati. Tvoja bolesna mašta u stanju je izvesti ovakvu ludost. Srami se! Jesi li možda pomislila kako bi nas Iva mogla tužiti? Je li ti i u kojem trenutku sinulo kako bi mogla odgovarati za zlostavljanje djelatnice na radnom mjestu? Ženo, što još od tebe neću dočekati! Koliko sam ti puta ponovio kako te ne varam i zašto opet mučiš tu jadnu ženu? Kao da joj nije dosta svih poslova koje umjesto tebe mora raditi? Da si kakva žena, ona bi imala manje posla – graknuo sam na Lidiju iz sveg glasa.

Kako sam prekinuo njihov dvoboj, obje su me najprije gledale bez riječi, a kad sam završio, stale se smijati.
Gospodine, nema potrebe za galamom. Gospođa i ja ne ratujemo, budite bez brige rekla je Iva.

– Ne ratujete? Možda mi želiš reći kako je ovo način na koji si iskazujete međusobno poštovanje i privrženost?

– Dragi, smiri se – Lidija je u tome trenutku skinula štitnik s lica, odložila mač na pod i krenula prema meni.

– Dođi, idemo u sobu. Iva, sići ću dolje za nekoliko trenutaka pa ćemo završiti – potom se obratila domaćici, a mene primila za ruku i doslovno me gurala prema našoj spavaćoj sobi. To mi je tek bilo čudno. Više od dvije godine nismo ni bili supružnici, te smo spavali svatko u svojoj sobi, a naša spavaća soba zjapila je prazna. Pomisao kako me gura u spavaću sobu već mi je budila maštu, ali i izazivala strah. Mislio sam, ako mi se u spavaćoj sobi želi ispričati zbog ovoga što sam vidio, što li je tek zapravo činila kada nisam bio kod kuće? Nisam bio načisto bih li se radovao ili se brinuo, no moja znatiželja uskoro je zadovoljena.

– Tako, sada smo sami i nakon dugo vremena možemo na miru razgovarati – rekla je kad je za sobom zatvorila vrata. Gledao sam je u tom bijelom odijelu koje joj je stvarno izvrsno pristajalo.

– Mislio sam da si zaboravila kako imamo ovu sobu, a pogotovo za što bi ona trebala služiti – bio sam ironičan.

– Nisam jedina koja je zaboravila na nju, a očito i na njezinu glavnu svrhu odvratila mi je istom mjerom.

– Znao sam, točno sam znao kako zatišje koje je vladalo između Ive i tebe ne može potrajati. Ti si naprosto razmaženo derište koje ne shvaća da postoje drugi ljudi i da ti isti ljudi imaju emocije. Nije te briga ni za koga, nizašto. Tvoj cilj si ti sama. Sve više se pitam kako sam se mogao tako prevariti u pogledu tebe. Mislio sam, poznajemo se, bit ćeš divna družica i supruga, ali prevario sam se. Očito nikada nisam poznavao ni tebe, ali ni tvoje. Tvoja sumanuta sebičnost dovela me na sam rub, no i dalje sam ti udovoljavao koliko god sam mogao. Ako sve što sam činio za tebe nije bio dovoljan dokaz ljubavi, tada sam siguran kako je došlo vrijeme da svatko od nas pođe svojim putem i negdje dalje potraži sreću. Dao sam ti sve što sam imao, mogao i znao. Više nemam puno ali i ono što imam nisam siguran želim li s tobom dijeliti. Zajedničke godine nisu me zadovoljile, ni ispunile, samo su me učinile tužnim i izgubljenim.

Više nisam ona stara Lidija

Dosta mi je toga. Dosta mi je da uvijek moraš imati sve, baš sve što poželiš i to u trenutku kada poželiš. Tvoji roditelji smatraju kako upravo tako mora biti. Njima si kći, pa ako će ti oni tako udovoljavati, vrati se k njima. Meni nisi dijete, nego bi trebala biti ravnopravna partnerica kako u užicima, tako i u svemu ostalom, a oboje znamo da to nikada nisi bila. Ti i samo ti, za tebe na ovome svijetu ne postoji nitko osim tebe. Draga moja, osvrni se oko sebe. I ja sam čovjek, a naša domaćica također je živo biće. Misliš li da joj dovoljan bol ne predstavljaju ružne riječi koje siđu s tvoje jezičine, nego si sada još morala izmisliti i dvoboje?

– Smiri se, čovječe, srce će te udariti ako se tako i toliko budeš uzrujavao – govorila je dok je sjedala na krevet. Pokazala mi je rukom neka sjednem pored nje. Promatrao sam je i unatoč svemu još uvijek sam je želio, pogotovo sada dok sam je gledao na krevetu i prisjećao se kako su izgledali naši prvi dani koje smo proveli tu, u ljubavi i strasti.

Poslušao sam je, sjeo pored nje. U trenutku kad je svojom rukom dotaknula moju, tijelo mi je potresao ugodan drhtaj. Čekao sam njezin idući potez, ali samo je tako sjedila, držala moju ruku u svojoj i gledala me u oči. Više u njima nije bilo onog sjaja, nimalo. Činilo mi se kao da gledam u duha, a ne u stvarnu osobu. Iznenada me prošla neka jeza, neka čudna studen i samome sebi zapravo nisam znao objasniti što se to u meni događa, što zapravo znače ti različiti osjećaji koji me potresaju. Čekao sam što će biti dalje.

– Dragi, promijenila sam se. Više nisam ona stara Lidija koja te je mučila, sad sam druga osoba rekla je.

– Da, sad si se iz vještice pretvorila u vještičju nadstojnicu. Nemoj mi samo, molim te, govoriti kako si sada dobra i draga, kako si odjednom progledala i kako ti je sve iznenada kristalno jasno, te uviđaš sve svoje pogreške. U to neću povjerovati i u to se odmah možeš kladiti. Lidija, dobro sam te upoznao kroz sve ove godine, vuk dlaku mijenja, ali nikada i ćud. Ti si derište i takva ćeš ostati dokle god si živa – odbrusio sam.

Otišla je bez glasa, bez oproštaja

Znam, zaslužila sam svaku ružnu riječ, ali dopusti mi da ti barem objasnim – ponovno je pokušala, ali bez imalo razmišljanja odbio sam slušati riječi koje sam ionako smatrao lažnima i samo još jednom, nekom novom manipulacijom koju je smislila. Previše sam puta slušao sve što je govorila i bio uvjeren kako znam što želi reći. U očima su joj se odjednom pojavile suze, ali ni njih nisam uzeo kao ozbiljan pokazatelj.

– U redu, neću te gnjaviti. Reći ću ti samo ovo: Iva i ja nismo na ratnoj nozi. Obje se bavimo mačevanjem i kad sam to otkrila, predložila sam joj da ponekad zajedno vježbamo – na kraju je rekla.

– Od kada se ti baviš mačevanjem i kako ja za to sada prvi puta čujem? – iskreno sam se začudio.

– Mačevala sam još kao djevojčica, a slučajno smo u razgovoru otkrile da se i Iva bavila mačevanjem. Odlučile smo se ponovno vratiti staroj ljubavi i to je sve što si vidio. I, vjerovao mi ili ne, nemam nikakvih prigovora na Ivu, dapače, jako mi se sviđa. Postale smo dobre prijateljice i mislim da je iskrenija prema meni nego što su sve moje prijateljice to ranije bile. Sretna sam što si je molio da se vrati natrag i što sam joj se ispričala. Iva mi je u život donijela puno radosti i samo i jedino dobroga. Kad me jednom ne bude, učini sve što bude u tvojoj moći da ta žena bude sretna. Vjeruj mi, ona je pravo blago – nastavila je.

Ne budi patetična – bio je jedini komentar koji sam tada rekao, a ona je nakon toga otišla završiti započeto s Ivom. Nakon toga su zajedno otišle u kuhinju, zajedno pripremale ručak. Stajao sam iza njih, promatrao ih i naprosto nisam vjerovao u prizor ispred sebe. Lidija ranije nije znala ni jaje ispeći, a sad je sjeckala luk upravo kao što to profesionalci čine, vješto i tako brzo da doslovno nisam mogao pošteno ni popratiti njezine pokrete. Smijale su se, razgovarale i toliko se dobro slagale da sam iza njih stajao više od pola sata, a da me zapravo nijedna nije zamijetila. Sve mi je to bilo čudno, ali sviđalo mi se što sam vidio i nisam prigovarao.

Dani koji su uslijedili su bili znatno drugačiji od onih na koje sam navikao, ali pozitivna promjena mi se sviđala. Lidija je svakim danom postajala sve mršavija, ali to nisam shvaćao kao problem. Uvijek je držala do sebe, na svoju savršenu figuru uvijek još nešto prigovarala, pa sam to samo shvatio kao još jedan hir. Naš odnos se znatno popravio ali još uvijek smo spavali svatko u svojoj sobi, a spavaća je bila samo mjesto gdje smo odlazili na miru razgovarati. Iva se u međuvremenu doselila k nama u kuću. Ni to za mene nije bio nikakav znak kojem bih posvetio neku ozbiljniju pozornost. Sviđalo mi se gledati je, jer je stvarno bila atraktivna žena, a privlačila me već od prvoga puta kada je došla na razgovor za posao. Često bih noću sklopio oči i maštao o njoj, no ni na pamet mi nije padalo poduzimati ikakav korak jer sam i dalje bio oženjen, a njih dvije, bilo bi to i slijepcu jasno, postale su nerazdvojne prijateljice.

Istinite priče: Do kraja nisam znao da umire

Do kraja nisam znao da umire

Mjeseci su se nizali, prošla je i godina. Naš trio iz kuće i dalje se jako lijepo slagao. Jednog jutra pokucao sam na vrata Lidijine sobe kao što sam to činio svakog jutra kad bih ustao. Otišao bih u kupaonicu, a za to vrijeme i Lidija bi ustala, te smo zajedno silazili dolje gdje nas je u blagovaonici već čekao doručak kojeg je Iva priredila. Lidija bi mi svakog jutra doviknula: “Evo me”, “Stižem” ili nešto takvo, ali tog jutra se nije odazivala. Ponovno sam pokucao. Odgovora nije bilo. Kucao sam još nekoliko puta sve glasnije, a kada se ni nakon toga nije javila, otvorio sam vrata. Lidija je ležala na krevetu. Činila mi se tako blijedom.

– Spavalice, što ti je jutros? Hajde, vrijeme je za doručak ili ćeš se danas duže izležavati? – pitao sam dok sam joj prilazio. Odgovora nije bilo. Nije se ni pomaknula. Sjeo sam na njezin krevet, pomilovao joj obraz. Bio je leden. Trgnuo sam se, dozivao je, drmao, ali sve je bilo uzalud. Lidijino tijelo bilo je hladno. Moje očajne povike čula je Iva, te mi se uskoro pridružila. Primila je Lidijinu ruku u svoju i poljubila je.

– Otišla si bez glasa, bez zadnjeg oproštaja, a možda je tako i bolje. Zašto si se predala? Zašto nisi dopustila da ti pomognemo? Trebala si ostati uz nas. Današnja znanost je napredna, tko zna što nosi svaki novi dan. Hvala ti od srca na svemu što si učinila za mene. Bila si najbolja prijateljica koju sam ikada imala. Tako sam tužna što si se predala – govorila je Iva uz suze. Te njezine riječi dodatno su me potresle.

Rekla mi je da je bila bolesna

Što to govoriš? O kakvoj je predaji riječ? Što si ti znala, a ja ne? – ispitivao sam je sav izvan sebe.

– Lidija je bila bolesna. Povjerila mi se samo mjesec dana nakon što sam počela ovdje raditi. Pripovijedala mi je o svemu, o vašoj nekadašnjoj ljubavi, o tome koliko je razmažena i sebična bila, o svojim lutanjima. Na jednom od putovanja na koja je išla, imala je avanturu. On ju je zarazio. Kad je saznala što joj se zapravo događa već je bila teško bolesna, znala je da joj se bliži kraj. Željela ti je sve priznati i zamoliti te za oprost, ali ti si odbio njezina objašnjenja. Sjećaš li se onog dana kad si nas zatekao prilikom mačevanja? Tada ti je namjeravala otvoriti srce, preklinjati te za oprost, ali nisi je želio saslušati. Tada je odlučila do kraja šutjeti o svojoj bolesti, o svemu što joj se događa, a tako je i učinila. Pogledaj ovo – rekla je i ustala, otišla do Lidijinog stolića za šminkanje i iz ladice izvukla bijelu omotnicu. Donijela ju je do mene i predala mi je.

Drhtavim rukama sam je otvorio, te pročitao nekoliko listova na kojima je svojim rukopisom moja supruga opisala sve što joj se dogodilo. Plakao sam, plakao kao nikada ranije u životu. Srce mi se kidalo, čak i ne zbog toga što sam bio jedan u nizu onih kojima je žena nabila rogove, nego što sam bio toliko slijep kraj tolikih znakova koji su bili više nego očiti da je Lidija teško bolesna. Kako li sam samo žalio što je tada nisam saslušao! Prešao bih preko avanture i pomogao joj jer sam je unatoč svemu negdje u sebi i dalje volio.

Otac je Ivu zaposlio u struci

O Lidijinoj smrti i sahrani brujalo je cijelo mjesto. O tome da mi je supruga preminula od side rekao sam samo rijetkima, uglavnom sam ispripovijedao izmišljenu priču u koju se lako moglo povjerovati. Bio sam očajan što je naš brak tako završio. Imali smo sve preduvjete za sreću, a ništa od svega nismo iskoristili, no lako je poslije bitke biti general. Tuga se uvukla u moje srce, misli, u svaki dio života.

Nitko nije pitao zašto je Iva ostala u kući nakon Lidijine smrti, valjda je to svima, upravo kao i meni, bilo logično. Ona je bila naša domaćica, a sada kad sam bio udovac, domaćica mi je bila više nego potrebna. S Ivom sam često razgovarao o Lidiji, o njihovom prijateljstvu, i u početku je krivio što mi nije na vrijeme rekla što se događa, ali brzo sam shvatio da je ta odluka bila isključivo Lidijin izbor i da se Iva ponijela poput prave prijateljice. I dalje smo jutrom nastavili zajedno objedovati, a isto smo tako zajedno večerali kada bih se vratio kući. Nakon nekog vremena po prvi puta sam se usudio pitati je o njezinom privatnom životu.

Ispripovijedala mi je kako je imala zaručnika u Londonu. Bila mu je u posjeti, te su se zajedno vozili prema njegovoj obitelji i doživjeli prometnu nesreću. On je preminuo na putu do bolnice, a ona je imala nekoliko prijeloma koji su lako zacijelili. Ono što nije moglo zacijeliti bila je rana koju je nosila na srcu. Nikada nakon njega nije imala drugog momka, nije si mogla dopustiti ljubav. Otkrila mi je da je doktorirala na području financija, te da nikada nije radila u struci. Bila je iz siromašne obitelji, bez ikakvih poznanstava, te joj nitko nikada čak nije dao mogućnost da u struci odradi pripravnički staž. Prihvatila je posao čišćenja u kući nekih imućnih ljudi, a kad su joj oni otkazali, preporučili su je kod druge obitelji gdje je počela raditi kao domaćica. Nakon njih, došla je u moju kuću. Slušao sam je i gledao s divljenjem. Oboje smo nosili svoje tuge, a te večeri naše su se usne po prvi puta spojile.

Započeli smo vezu, a ja sam ocu ispripovijedao dio Ivine životne priče. Otac ju je zaposlio u struci, a vrlo skoro moja nekadašnja domaćica, osim što mi je osvojila srce, unaprijedila je i naš posao. Vjenčali smo se osamnaest mjeseci nakon Lidijine sahrane, ne mareći previše o tome što ljudi govore o nama. Jednom sam izgubio mogućnost za sreću, ali više se nisam želio kockati. Volio sam svoju prvu suprugu, ali volim i Ivu. Lidija je prošlost, a Iva moja sadašnja radost i vedra i sretna budućnost. Lidiju nisam učinio sretnom, nisam joj pomogao kad me je najviše trebala, ali dat ću sve od sebe kako više nikada ne bih ponovio istu pogrešku.