Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Dvaput prevarena

Uvijek sam na život gledala idealistički. Mislila sam da je dovoljno samo nešto jako htjeti, malo se pomučiti i to se onda i dogodi. U stvari mi se i događalo, ali ne zato što sam ja to jako htjela, već zato jer su tu uvijek bili moji roditelji i uskakali mi. Jednostavno, voljeli su me i činili sve da me zaštite i učine djetinjstvo, pa i djevojaštvo sretnim. Meni i mojoj sestri. Sve su to mogli raditi u našem malom mjestu, gdje svi sve znaju, svi su sa svima prijatelji. Bar tako kažu. Moglo bi se reći da sam bila tip princeze. Ali ne princeza koja ima sve materijalne blagodati jer to nisam imala. Čak štoviše, puno stvari nisam imala koje su neke moje prijateljice imale. Međutim, imala sam puno ljubavi i sigurnosti. Zato sam bila prilično sigurna u sebe i tako se ponašala. Bila sam i beskrajno radoznala i željna znanja, a to je rezultiralo mojim uspjehom u školi. Imala sam i tu sreću da sam zgodna djevojka, ugodna za razgovor te sam imala puno prijateljica i prijatelja.

Moja sestra od mene je starija deset godina. Udala se dok sam ja bila desetogodišnjakinja i otišla od kuće u drugo mjesto udaljeno osam kilometara. Vrijeme djetinjstva i djevojaštva prošlo je bez problema. Poslije sam shvatila da je to iznimka – život uglavnom nije mirna rijeka. Tako je i moj život krenuo divljom rijekom kad sam krenula u veliki grad studirati. Željela sam to i znala sam da mogu uspjeti. Roditelji su bili spremni odricati se svega samo da mi to omoguće. Bili su jako ponosni što sam je prva u našoj široj obitelji krenula na fakultet.

Smjestila sam se u malom stančiću sa još jednom cimericom koju do tada nisam poznavala. Ona je bila na drugoj godini veterine i prije je stanovala sa sestrom jedne moje prijateljice. Međutim, sestra te moje prijateljice preselila se svom dečku, tj. njih dvoje iznajmili su garsonjeru. Tako mi se ovo činilo dobrom prilikom. Djevojka mi se činila simpatična i pristupačna. Činilo se da ćemo se slagati.

Roditelji su mi slali novaca taman, taman dovoljno. Za nekakve izlaske nisam imala. A privlačilo me da izlazim jer cimerica jest izlazila. Jednog dana mi je predložila:

– Jelena, ti bi si mogla naći neki posao, na crno ili preko student servisa. A znam i jedno mjesto za tebe. Mama jednog mog prijatelja ima butik i treba prodavačicu za poslijepodne, od pet do pola osam. To bi ti mogla ugurati u svoj raspored, a sigurna sam da bi ti dobro platila, što bi ti dobro došlo.

– Ali ja nemam prodavačkog iskustva! – bila sam nesigurna.

– Hajde, molim te! Kao da je to nešto teško. Laskaš mušterijama i malo paziš s novcem. Ako nećeš moći, uvijek možeš odustati.

O njezinom prijedlogu razmišljala sam jedan dan i na kraju ga prihvatila. – Dobro, upoznaj me s tim prijateljem i njegovom mamom.

Ona je dogovorila susret u butiku. Došle smo i ja sam bila prilično zbunjena, ali me je potreba za novcem tjerala dalje. No, gospođa Lacković mi je bila ugodno iznenađenje. A i sam butik nije bio obična rupa. Garderoba koja se tu prodavala nije bila ona ‘plac’ kvalitete, već malo bolja, iako uglavnom iz uvoza. Cijene su bile pristupačne i prodaja je išla relativno dobro. Djevojka koja je radila pola radnog vremena, naglo je otkazala, a bila se sezona pred ljeto kad se najviše prodaje. Gospođa Lacković trebala je hitno nekoga. Ja sam joj se dopala iako sam priznala da nemam uopće prodavačkog iskustva. Nasmijala se i rekla da sutra počinjem. Ona će biti nekoliko dana sa mnom i sve mi pokazati. Po utržak će dolaziti svaku večer. Sve će ići preko student servisa i honorar mi se činio pristojan.

Roditelji su bili zabrinuti za mene

Naravno, posao nije bio zahtjevan. Tih 3-4 sata bila sam spremna odgovarati na kojekakva pitanja i stalno sam se držala one da je kupac ikhbmhm uvijek u pravu. Gazdarica je bila zadovoljna mnome i na kraju prvog tjedna dobila sam malu novčanu nagradu. Bila sam presretna.

Roditeljima nisam još ništa govorila o svom honorarnom radu jer sam nekako osjećala da se oni s time ne bi složili. Mislili su da moram sve svoje vrijeme posvetiti fakultetu i učenju. Nisu shvaćali kakvih sve izazova ima u velikom gradu. A svi ti izazovi koštaju. Odlučila sam im reći nakon što primim prvu plaću i svima kupim neku sitnicu. Tako je i bilo. Svima sam kupila nešto malo i preostali iznos ponijela kući da se pohvalim roditeljima zaradom.

Kad sam im rekla da radim, mama i tata su zastali i značajno se pogledali. Znala sam što to znači. Nisu odobravali moj postupak.

– Ali zašto? Pa zar nemaš dovoljno novaca? Nećeš imati vremena za učenje – zabrinuto se javila mama.

– Ako treba mi ćemo naći još novaca. Sve što se očekuje od tebe je da učiš i redovito polažeš ispite – nadovezao se tata.

– Kako ne razumijete! Ja vidim da se vi već previše odričete i jednostavno želim pomoći. Želim dokazati, a i dokazala sam ovaj protekli mjesec da mogu oboje, raditi i studirati. Dok nema mušterija u butiku, ja učim. A to je skoro sedamdeset posto vremena provedenog tamo. Zar nisam prošli tjedan položila jedan kolokvij?

Diskusija se tako nastavila do duboko u noć, ali sam ih na kraju uvjerila da mogu. Ustvari, oni su i dalje mislili da mi to ne treba, ali su isto tako vidjeli koliko mi znači dokazati da to mogu. Ipak, morala sam obećati da ću prestati čim mi se ispiti nagomilaju.

Vratila sam se u grad i osjećala se nekako važno jer mi se činilo da imam kontrolu nad svojim životom. Osjećala sam se odraslo.

Jedno poslijepodne sjedila sam u praznom butiku pred kraj radnog vremena. Prije toga je bilo nekoliko kupaca. Uto je u butik ušla moja cimerica Vesna i njezin prijatelj, gazdaričin sin.

– Bok Jelena. Sama si? – bila je nekako vesela i vrckava i širila je dobro raspoloženje.

– Da, sad jesam, ali bilo je prije kupaca. Bila je jedna gospođa, zahtjevna i pomalo nekritična spram svoje figure. Ali čuj, kupila je par prilično skupih komada. Vidjela si onu crvenu haljinu sa kineskim kopčanjem?

E baš tu je kupila! – valjda sam još bila pod dojmom dobre prodaje i nisam baš obraćala pažnju što se oko mene događa, ali se sjećam da sam primijetila njihovu razmjenu pogleda.

– Častimo te sladoledom, ali da ti odeš po njega – reče Vesna.

– Ne mogu ostaviti dućan – bila sam neodlučna.

– Ma što će biti tih pet minuta. Konačno Davor je tu isto neki gazda. – Vesna je bila ustrajana, a Davor se činio nezainteresiran i prelistavao je neke novine.

Nekako je prevagnula želja za sladoledom od osjećaja odgovornosti. Ponijela sam se neodgovorno, čak nezrelo, sada to znam. Prodala sam svoju čast za jedan sladoled! Dućančić je bio odmah preko. Vratila sam se sa sladoledima, veselo smo čavrljali, kupaca više nije bilo. Nakon pola sata Vesna i Davor su otišli, a ja sam polako počela pospremati po dućanu i očekivala šeficu da dođe po utržak.

Znala sam da su mi namjestili

Došla je i posvetila se kasi, a ja sam samo čekala da mi kaže kako mogu otići kao i mnogo puta do sada. Međutim, ona je nekako bila zadubljena u tu kasu i nije me primjećivala. Odvažila sam se pitati:

– Mogu li ja ići? – već sam razmišljala o večeri koju ću si pripremiti.

– Čekaj Jelena. Nešto nije u redu s novcem. Fali dosta novaca! – uputila mi je strog pogled.

– Molim? Kako? Ja … Pa ja sam sve stavila u ladicu kase!

– Da!? Fali četiri tisuće i dvjesto kuna – ton joj je bivao sve oštriji.

Ostala sam skamenjena. To ne može biti istina. To ja sanjam. Kako, pa cijelo sam vrijeme bila tu. Osim kad sam išla po sladoled, a onda su tu bili Vesna i Davor. Glas mi je odjednom počeo drhtati i preplavio me osjećaj straha i panike. To je puno novaca. Mora biti tu negdje. Možda je negdje ispao. Došla sam do kase i panično gledala svuda okolo, ispod, u ladicama, po podu. Smiješno. Naravno da novaca nije bilo. Šefica me gledala sve strože, a ja sam se sve više crvenila. Opisala sam joj točno što se događalo i na to je ona rekla da će pozvati svog sina da dođe u butik i da povede Vesnu. Rekla mi je i da ne mogu otići dok se to ne razjasni.

Dalje se sve događalo kao u snu, točnije u noćnoj mori. Šefica je pitala svog sina ima li nešto s nestankom novca iz kase, na što je on začuđeno odmahnuo glavom. Moram priznati da je bila stroga dok ih je oboje ispitivala. Ali oni su bili dobro pripremljeni i odavali sliku potpunih nevinašaca. Ako nisu oni, onda sam ja. Poricala sam i govorila da ne znam kako je taj novac mogao nestati. Naravno da je vjerovala svom sinu. Ali ja nisam. Znala sam da su mi namjestili i da ne mogu dokazati da nisu. Nakon dugog rešetanja, šefica mi je rekla da ako do sutra poslijepodne ne donesem novac, prijavit će me policiji.

Došla sam u stan sva u nevjerici. I ne znam kako sam to popodne došla do stana.

Naravno da Vesna nije išla zamnom. Što da radim? Nemam tu nikoga da mi pomogne.

Ako hoću izbjeći policiju moram nadoknaditi sav novac. A nemam toliki novac! Moram sve reći roditeljima. Oni će znati što treba uraditi. Sjela sam na autobus i došla kući. Mama i tata bili su iznenađeni, ali su me svejedno sretni zagrlili i poljubili. No, kad me mama pogledala, odmah je rekla:

– Jelena, što nije u redu?

Još sam se morala i iseliti iz stana

Briznula sam u plač i tako kroz suze ispričala što mi se dogodilo. Dugo u noć smo razgovarali. Oni su mi vjerovali – ja nisam ukrala taj novac. Mama je bila za to da idemo na policiju pa neka oni to riješe. Ali tako bih ja dobila dosje osumnjičene za krađu. Stoga su na kraju zaključili da je bolje štetu podmiriti. Sutra rano ujutro tata je otišao u banku i dignuo zadnju ušteđevinu da bi namaknuo potreban novac. Sjeli smo u naš stari auto, u tišini, oni zabrinuti ali sigurni da rade dobm stvar, a ja isto zabrinuta jer sam se bojala da me šefica možda ipak prijavila policiji. Zajedno smo došli u butik i šefici je tata predao novac. Njezin je komentar samo bio:

– Tako sam i mislila. Pazite na malu, neodgovorna je.

Ja neodgovorna! Bila sam posramljena. Uvijek sam bila ponos svojih roditelja, a sada sam bila proglašena za kradljivicu. I ne mogu dokazati da nisam. Znala sam kako mi oni vjemju da nisam ja ukrala taj novac, ali su mi zamjerali što sam se dovela u situaciju da ispadam kradljivica. I to me boljelo. Zbog toga sam bila ljuta sama na sebe. Bila sam nemoćna. Moja je mama jako dobro osjećala što proživljavam. Samo mi je rekla: – Pusti Jelena da prođe vrijeme. Sad ništa ne možeš, ali krivci će jednom pogriješiti i ti ćeš onda oprati ljagu. Mi ti vjerujemo. I ti znaš istinu. Zato hodaj uzdignutog čela, nemoj biti posramljena zbog nečeg što nisi učinila.

– Ali mama, sramim se svoje naivnosti – govorila sam na rubu suza.

– Da, jedina je tvoja greška što si vjerovala svim ljudima.

Tako smo došli i do mog stana. Vidjela sam da se oboje spremaju popeti gore samnom. Bojala sam se što bi se desilo da se nađu oči u oči sa Vesnom. Nekako sam se bojala da bi Vesna mogla to zloupotrijebiti ako je napadnu moji roditelji. Pa makar i samo verbalno. Stoga sam ih zamolila da me puste samu, da ću se ja sama suočiti s Vesnom. Mama se najprije nije dala odgovoriti od svog nauma, ali je na kraju ipak odustala.

Popela sam se sama. Vesne nije bilo u stanu. Nije došla do slijedeće večeri. Kad je ušla nije me ni pogledala, niti je progovorila riječ. Ponašala se kao da me nema. U meni je bijes sve više rastao i jednostavno sam morala progovoriti

– Vesna, zašto ste mi ti i Davor to učinili? – izrekla sam to na rubu suza.

– Što to? – pravila se blesava.

– Znaš ti dobro što! Ja taj novac nisam ukrala. Ili si ti sama, ili ste zajedno to isplanirali. Taj novac je bio u kasi prije nego ste se vi tamo pojavili. Zašto ste me poslali po sladoled baš jučer? Nikad dotada nisi me ni s čim ponudila! – sve sam više podizala glas.

– Znaš ti što, želim da se iseliš iz stana. Još ćeš me i okrasti! – Vesna se nije predavala.

Bila sam osupnuta njenim riječima. Pa ona je u stanju namjestiti mi još neku krađu! Ja moram bježati glavom bez obzira. Ja to zaista nikako drugačije ne mogu riješiti, nego bijegom što dalje od nje. Moram se iseliti već sutra. Ali kamo? Imam par prijateljica no one nemaju mjesta. Mogu me primiti na dan ili dva, ali gdje ću dalje? I sigurno će to koštati još više novaca. Više s njom nisam progovorila ni riječi. Legla sam u krevet i intenzivno razmišljala što ću i kako ću. Onda sam se sjetila da mi je prijateljica čiju sam sestru naslijedila u stanu nedugo ispričala da ta ista sestra ima prazan sobičak u garsonjeri koju je iznajmila sa dečkom. Možda bi me primili. Razmišljala sam da li da je nazovem. Bila je već skoro ponoć. A opet, u ovom sam se stanu osjećala kao u zatvoru. Morala sam nešto poduzeti. Digla sam se i spustila u dvorište. Sa zadnjim kunama na mobitelu nazvala sam ju. Nekako sam osjećala da joj nije bilo pravo što je zovem tako kasno, ali je i ona osjetila u mom glasu da mi je to jako važno.

– Zašto se moraš iseliti tako naglo? – bila je uporna.

– Vesna mi je problem – nisam imala volje pričati cijelu priču.

– Ah, to mogu zamisliti, ja se s njom nisam previše upuštala u neke odnose. Mislila sam da ćeš je prokužiti i držati se na distanci.

– Nisam. A sad želim biti samo što dalje od nje.

– Dobro. Samo što mi imamo jednog prijatelja u onoj sobici. No znam za dvije kolegice s faksa koje traže još jednu cimericu. Bile biste tri. Ako ti to odgovara, možemo već noćas to riješiti.

Tako je i bilo. Za dva sata bila sam u novom stanu sa dvije nove, nepoznate djevojke. Nisu me puno ispitivale. Jednostavno su mi pokazale sobicu i pustile me na miru.

Ratko mi je ponudio prvi posao

Tek kad sam ostala sama, suze su provalile iz mene. Plakala m sam do jutra. Taj dan sam propustila predavanja. Jednostavno nisam imala volje suočiti se s bilo kim. Mama me nazvala i jednostavno sam joj rekla da sam se preselila, Njezine su riječi na to bile: – Jelena, čuvaj se.

Bila sam puna samosažaljenja ali i samokritike. Bojala sam se da Vesna nekako ne proširi glas da sam ja kradljivica. Bojala sam se uopće s nekim biti bliska jer svi su mi se činili potencijalni spletkaroši i prevaranti. Čak sam pomišljala da napustim fakultet i vratim se u svoje selo, zaposlim se bilo gdje i živim jednostavnim životom. Tamo bar znam koje su društvene norme. A onda bih se opet sjetila svojih roditelja i s koliko su me ljubavi i ponosa poslali na školovanje. Bilo bi to samo još jedno veliko razočaranje za njih. Možda čak i veće. Jer, to što sam proglašena kradljivicom, a nedužna, nije bila moja krivnja. Ali ako odustanem od fakulteta, to će biti moja odluka. Po svemu sudeći kriva odluka. Ne, ja ne želim odustati od fakulteta. Ne zbog mojih roditelja, već zbog sebe. Ja želim diplomirati i raditi u struci, po mogućnosti negdje u marketingu ili nešto u vezi s promocijom. Dok sam tako razmišljala, odlučila sam: nastavljam i ostajem!

Provela sam četiri godine na fakultetu i diplomirala u roku. Sve te godine bila sam nekako povučena. Nisam puno izlazila i puno se družila. Uglavnom mi je važno bilo studirati, ispite polagati u roku, i ne upadati u nevolje. Imala sam i par veza s dečkima. No sve se nekako prekidalo čim bi postajalo ozbiljnije. Ja sam uvijek prekidala. Ona epizoda s početka mog školovanja stvorila je od mene prilično nepovjerljivo stvorenje. Teško sam se otvarala i bila prirodna. A naravno, veza s ukočenom djevojkom i nema neku perspektivu. Jednostavno nisam naišla na nekoga tko bi mi zarobio srce i zbog koga bi bilo vrijedno riskirati.

Nakon što sam diplomirala vratila sam se u svoje selo i počela je intenzivna potraga za poslom. Jedan me petak nazvala moja sestra i pozvala da svratim na neobaveznu večeru k njima. Kako je rekla, bit će još neki njihovi prijatelji. Naravno da sam otišla. Tamo su zaista bili neki njihovi prijatelji koje sam poznavala od prije, jedan bračni par. Međutim, bio je i jedan muškarac kojeg nisam poznavala. Šogor mi ga je predstavio.

– Ovo je moj prijatelj iz škole. Dugo je radio u inozemstvu i sada se vratio i kupio je jednu ogromnu konfekcijsku firmu – započeo je moj šogor.

– Ja sam Ratko. I nemojte mu vjerovati. Firma broji stotinjak zaposlenih, tako da o nekom gigantu nema govora – bio je pomalo u neprilici.

– Ja sam Jelena i nemam nikakvu firmu. Ustvari sam nezaposlena. Diplomirala sam pred par mjeseci i tražim posao u ekonomskoj struci. Ali teško je to. Na kraju ću prihvatiti bilo što. Jedino prodavačica ne bih htjela biti ni pod kojim uvjetima – izletjelo mi je bez razmišljanja.

– O, a zašto? – bio je radoznao Ratko.

– Ah, stara i ružna priča. Ne bih o tome.

Večer je protjecala u ugodnoj atmosferi i Ratko me iznenadio kao ugodni sugovornik. Na kraju večeri kad su svi odlazili, pa i ja, slučajno se našao kraj mene i šapnuo mi u uho da će me nazvati jer misli da zna za neki posao koji bi mi se možda svidio. Što sam na to mogla reći? Kako odbiti nekoga tko nudi posao? Pametno je to izveo. Sigurno nema nikakvog posla, ali to je bio način da ga ne odbijem. No, kad sam malo bolje razmislila, zašto bi ga i odbila? Pa bilo mi je ugodno s njime!

Mi nismo velika firma ali ide nam

I zaista, prošlo je dva dana i Ratko me nazvao na mobitel. Vjerojatno mu je broj dala moja sestra. On je bio osoba s kojom je bilo lako komunicirati. Uvijek je znao ispuniti zastoje u razgovoru a da to ne zvuči usiljeno. Pozvao me da se nađemo na kavi popodne u obližnjem gradiću. Nisam bila u dilemi otići ili ne. Jedina dilema bila je što obući. Zašto se žene uvijek muče zbog toga? Obučem li kostim, hoće li to biti prestrogo? Ili bi više odgovaralo nešto sportski? Ili nešto otkačeno, upadljivo? Na kraju sam išla u traperu. Kad sam ja došla već me čekao. Vidjeli smo se tek drugi put, a razgovor je krenuo kao da se znamo već godinama. Već sam pomislila da sam bila u pravu, da je posao bio samo način da me dovabi.

– A sad Jelena, imam i dobru vijest za tebe. Šefica računovodstva u mojoj firmi već mi neko vrijeme govori kako bismo trebali zaposliti još jednu osobu u računovodstvu. Tražimo službenicu sa srednjom stručnom spremom, tako da je to možda ispod tvog očekivanja. I stoga se neću uvrijediti ako odbiješ – cijelo me vrijeme gledao u oči dok je to govorio.

– Ti zaista imaš posao za mene? A ja sam mislila da je to varka. Ja zaista želim raditi. Želim početi makar kao službenica. Kad da dođem? Što moram još uraditi? Koje dokumente donijeti?

– Polako. Sve ćeš dogovoriti s mojom šeficom kadrovske službe i šeficom računovodstva, šeficom Šteficom. Dođi sutra u bilo koje vrijeme prijepodne, reci da si razgovarala sa mnom i dalje ćeš biti upućena. Mi nismo velika firma, ali želim da radimo ozbiljno. Stoga i zapošljavam samo ozbiljne ljude. Ti mi djeluješ ozbiljno i pouzdano i želim te u svojoj firmi.

– Znaš, nisam baš u situaciji da mogu birati i puno razmišljati. Pristajem – bivala sam sve više oduševljena. I tako sam nakon nekoliko dogovora i liječničkog pregleda bila zaposlena. Ratka nisam puno sretala. Kad bi se i sreli na hodnicima, uvijek je bio ugodan, ali kratak: – Kako ti ide? Snašla si se?

Lebdjela sam zbog poziva na zabavu

I jesam, snašla sam se. Šefica Štefica bila je ugodna žena srednjih godina, stručna u svom poslu. Sve je poslovne knjige i izvještaje, bilance i izvode imala u malom prstu. A svoje je veliko znanje rado dijelila i prenosila ga. Ona mi je bila mentor i bila sam jako zadovoljna. Plaća mi nije bila velika, ali vidjela sam mogućnost napredovanja. Radila sam nekih dva mjeseca, kad je kolegica iz sobe najavila da se vraća s porodiljnog još jedna kolegica. Kaže, bila je odsutna skoro dvije godine, održavanje trudnoće nekoliko mjeseci i godina porodiljnog. Dolazi sutra i priredit ćemo joj mali doček, par kolača, peciva i kavu.

Sutradan ujutro kad sam došla u zajedničku sobu gdje pijemo kavu, ostala sam bez riječi. Kolegicu koja se vratila s porodiljnog ja sam jako dobro poznavala. Bila je to Vesna, moja lažljiva cimerica iz studentskih dana. Koliko god sam bila osupnuta u prvi trenutak, ipak sam promrmljala neki pozdrav. Otkud ona tu?

Poslije sam se diskretno raspitivala o Vesni. Naime, udala se tu i sad je rodila prvo dijete. Veterinu nikad nije završila. I radi u ovoj firmi već četiri godine kao službenica na blagajni. No zaista je ona prava osoba za blagajnicu! No dobro, ljudi se i mijenjaju. Možda je ono bio ispad mladih, ludih dana. Neozbiljna i neodgovorna mladost! Ako ima obitelj onda je sigurno postala odgovorna osoba, razmišljala sam tako. Odlučila sam da nikome ništa neću spominjati u vezi Vesne.

Prolazili su mjeseci i ja sam već bila član kolektiva sa svojim zadacima koje sam samostalno obavljala. S Vesnom nikad nisam razgovarala o studentskim danima. Uglavnom smo razgovarale službeno.

U posljednje vrijeme, Ratko me češće pozivao na neke radne dogovore. Usput bismo popili kavu i onako neobavezno razgovarali o svemu i svačemu. Bio mi je ugodan. Ustvari, bolje da priznam, zaljubila sam se u njega. Zato sam sva sretna odlazila na posao svako jutro. Signali s njegove strane bili su dvosmisleni. Nikad nije otvoreno rekao ili pokazao da mu se sviđam, ali neke usputne pohvale o mojoj eleganciji ili prekrasnom osmijehu mogle su se tumačiti u tom smislu. Ja se nisam usudila ništa učiniti. Ipak je on bio moj šef i vlasnik firme.

Bio je razveden još od vremena kad se vratio iz inozemstva. I kolegice bi govorile o nekim njegovim vezama, ali ni jedna nije bila ozbiljna i dugotrajna. I što je najvažnije, nikad nije bio u vezi s nekom ženom u firmi. A firma je tekstilna i devedeset posto zaposlenih su bile žene.

Onda me jedne srijede navečer nazvala sestra. Rekla je da ih je upravo pred pet minuta Ratko pozvao na večeru i da je usput spomenuo kako bi pozvao i mene, ali nije siguran da li sam slobodna. Naravno, moja mu je sestra rekla da sam, koliko ona zna, slobodna. Cijeli sam idući dan očekivala poziv, no ništa se nije dešavalo. Na svaki bi zvon telefona sva ustreptala, ali ništa. Zar se predomislio? Međutim, pred kraj radnog vremena, prolazila sam hodnikom i srela sam Ratkovu tajnicu. Usput mi je spomenula da me Ratko nešto treba, neka idem k njemu.

Svo ono uzbuđenje u trenu se opet pojavilo. Mora da sam mu izgledala smiješno onako zbunjena jer mu je lagani osmijeh zatitrao na usnama kad me ugledao da ulazim.

– Tražio si me?

– Da, ali nema veze s poslom. Pozvao sam neke prijatelje na večeru, i tvoju sestru i šogora, a bilo bi mi drago da i ti dođeš. Naravno, ako si slobodna u subotu – nije bio nimalo zbunjen i cijelo me vrijeme gledao u oči.

– Pa ovaj, nemam … Da, ovaj … Mogu doći. Doći ću sa sestrom.

Izašla sam u hodnik lebdeći, ne hodajući. I onako nesvjesna okoline umalo se zaletim u Vesnu koja je naglo izašla iz svoje sobe.

– Jelena, možeš li doći na trenutak. Trebala bih samo skoknuti u dućan, a čekam da me nazovu iz banke radi jednog naloga. Molim te budi kraj telefona. Vraćam se za minutu!

Ja nisam bila svjesna okoline, mogla bih glasno pjevati koliko sam bila sretna. Konačno je pokazao što misli! Sjela sam kraj telefona i sanjarila. Ipak sam primijetila da je velika čelična kasa malo odškrinuta. Onako u pozadini mozga obradila sam tu informaciju i znam da bi kasa trebala biti zatvorena jer ponekad bude i dosta novaca za putne naloge. Ali ja sam bila u oblacima. Već sam razmišljala što ću kupiti od garderobe.

Opet sam se našla na meti policije

Zamolit ću šeficu da malo zakasnim sutra ujutro i obavim neku nerazumnu kupovinu. Ovo je bio pravi trenutak da budem malo rastrošna. Uto se pojavila Vesna. Nitko je nije zvao, ali ona mi je ipak zahvalila što sam pazila na telefon. Vratila sam se po stvari u svoju sobu jer svi su već pomalo odlazili, radno je vrijeme završilo.

Sutradan sam otišla u grad i nisam nimalo štedjela u kupovini po buticima. Bila sam zadovoljna onime što sam kupila. I tako još uvijek sanjareći došla sam na posao. U hodniku sam srela jednu kolegicu, veselo je pozdravila i nastavila do svoje sobe. Međutim, primijetila sam da me ta kolegica značajno pogledala, da je stala i gledala za mnom. Zar se već zna da idem na večeru sa direktorom? Ušla sam u sobu veselo pozdravivši šeficu Šteficu. No, onda sam zastala. U sobi su bila dva gospodina, jedan je sjedio za mojim stolom i otvarao moje ladice premećući papire i fascikle. Što se to događa? Kako se usuđuje? I zašto je šefica Štefica tako ozbiljna?

– Vi ste Jelena? – upitao me taj za mojim stolom.

– Da. A vi ste? – upitala sam ga ljutitim tonom.

– Inspektor Radas iz odjela za opći kriminal. Izvolite, sjednite. Postavit ćemo vam par pitanja – bio je ozbiljan.

– Molim? O čemu se tu radi? Šefice, vi mi recite što se to događa?

Inspektor Radas je nastavio.

– Prijavljena je krađa iz kase u vašoj firmi. Ukradena je izvjesna svota novaca, jučer tijekom popodneva. Vi ste viđeni u blizini te kase. Niste jedini koju ispitujemo stoga se nemojte osjećati povrijeđeno. Najbolje da nam kažete što ste radili, kuda se kretali, jučer poslije 14 sati.

Osjećala sam da mi se izmjenjuju boje na licu, od bljedila do crvenila. Odjednom sam se spustila sa oblaka na kojima sam dotad plovila. Tresnula sam svom težinom na tvrdu zemlju. U djeliću sekunde sve mi je bilo jasno. Vesna. Zar sam opet njezina žrtva? Namamila me, a ja sam opet ispala naivna seljančica. Međutim, kad sam se sjetila da je ona izašla iz sobe, a da nije mogla znati da ću ja biti u tom trenutku na hodniku, postalo mi je jasno da nije ona namjerno meni namjestila, već sam ja prikladno naišla. Da nisam ja naišla, bio bi to netko drugi, netko bi bio naišao. Ali novac je definitivno ona uzela. Tko zna koliko je krađa već izvela, ali očigledno nikad nije bila ulovljena.

Taj dan morala sam ići i na policiju, tamo su me opet svašta ispitivali. Dok sam ja ulazila u jednu sobu, iz nje je izašao Ratko. Nisam znala što bih rekla i kamo da gledam. Ali pogledati u oči ga nisam mogla. To što sam izbjegavala pogled on si je mogao protumačiti kao da sam kriva. Ali nije. U prolazu me ulovio za ruku i tako me prisilio da ga pogledam. Vidjela sam toplinu u njegovim očima i da me nikako ne smatra kradljivicom. Samo je rekao:

– Jelena, izdrži još malo, a sutra ćeš sve zaboraviti. Siguran sam da će policija naći pravog krivca.

– Meni je tako neugodno – promucala sam nekako.

– I meni. Prepustimo policiji da radi svoj posao.

Sve sam ispričala. A onda sam ispričala i epizodu iz studentskih dana u koju je Vesna bila umiješana. I začudo, dvojica policajaca nisu bila iznenađena kad sam spomenula Vesnu. Vidjela sam da su se na spomen njenog imena samo značajno pogledali. Nakon sat vremena rekli su mi da sam slobodna i da će me potražiti budu li se tijekom istrage pojavile još kakve nejasnoće. Vratila sam se na posao. Svi su bili nekako zbunjeni, sami u svojim mislima. Nisam mogla izdržati i pitala sam šeficu što ona misli da je to bilo.

– Znaš Jelena, tu su se povremeno događale sitne krađe iz novčanika. Uvijek je to bilo malo novaca i pročulo bi se o tome jer oštećena bi govorila o tome, ali nikad nismo zvali policiju. I ja sam jednom bila pokradena, ali samo za sto kuna.

– Ali ja ništa o tome ne znam – bila sam sad sve radoznalija.

– Pa otkad si ti tu nije se desila ni jedna krađa. Zapravo, otkako je Vesna bila na porodiljnom, nije se desila ni jedna krađa. Nekako su se sve te krađe događale kada je bila tu.

– Znači i vi ste posumnjali na nju? A ja sam već mislila da svi sumnjaju na mene. Ja sam tu najkraće, pa sam time i najsumnjivija. Moram vam reći da ja imam loše iskustvo s Vesnom još ih studentskih dana – osjećala sam da mogu biti otvorena.

– Nisi mogla znati što se tu događalo prije. Bezrazložno si se bojala.

– Mislite li da će joj moći dokazati krađu? – pomislila sam kako je ona to sigurno dobro i dugo planirala. Bila je u tome vješta. Znala sam to iz vlastitog iskustva.

– Ne znam, ali previše je indicija protiv nje. Koliko znam, još se nije vratila sa ispitivanja.

Taj dan je prošao u tihim šaputanjima po hodniku. No nije bilo pouzdanih informacija. Ratka nije bilo. Bojala sam se da će otkazati večeru. Jer, ipak je on taj koji je bio oštećen. A onda tko zna kada će opet biti prilike da se tako nađemo …

Sutradan se sve pročulo i razjasnilo. U Vesninom automobilu policija je pronašla ukradeni novac. Cijelu sumu.

Koliko god je bila dobra u planiranju, ipak nije dobro sakrila novac. Možda nije stigla? Tko to sada zna. Pomalo me prođu žmarci kad pomislim da sam opet bila tako blizu da budem proglašena kradljivicom. A nevina. I to pred čovjekom kojeg volim! Volim ga. To sad mogu reći svima, a voli i on mene. Rekao mi je to. Ne na onoj večeri u subotu poslije krađe. Tamo mi je samo jasno pokazao da mu se sviđam. A pokazao je i dmgima. Od te večere sve smo se češće nalazili, sami. Sad sam sve sigurnija da je on pravi čovjek za mene.

A što se Vesni dalje događalo? Policija i pravosuđe to su dalje rješavali. Pravda je spora, ali dostižna. U mom slučaju trebalo je šest godina da operem ljagu sa sebe.