Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Hendikep me nije spriječio da ostvarim snove

Ljeto je već pokucalo na vrata mojeg doma i ja sam s čežnjom pogledao kroz prozor. Bio sam u posjeti majci i ocu, nisam mogao reći da mi kod njih bilo što nedostaje, ali je problem bio u meni. U posljednjih nekoliko godina moj život se odvijao daleko od rodnog sela, od mjesta koje je zauvijek obilježilo moj životni put. Nedostajao mi je šum mora i krikovi galebova koji su me budili svako jutro, a i moji prijatelji koji su se po mentalitetu i načinu življenja toliko razlikovali od ljudi iz mojeg kraja da sam imao osjećaj kao da živimo na dva različita planeta. Ovdje mi je bilo dosadno na neki način, ali ja sam došao zaliječiti ranjeno srce, ako tako mogu i nazvati sve ovo što mi se dogodilo u posljednje vrijeme. Samoća je bila najbolji lijek, a udaljenost kao da je još više produbila čežnju. Nije da se nisam uklapao u ovu sredinu, jer sam iz nje i potekao, nego sam sada živio sasvim drugačijim i dinamičnijim tempom od onog na kakav sam bio naviknuo ovdje.

Moja majka je bila moja snaga

Poznajem taj pogled, a i u potpunosti te razumijem, Vinko – čuo sam iza sebe glas svoje majke. Okrenuo sam se i pogledao u njene prelijepe smeđe oči koje su bile pune ljubavi, kakve mogu biti valjda samo majčine oči. – Ovdje se osjećaš začahureno, a u posljednjih nekoliko godina živiš kao da želiš nadoknaditi sve ono što si propustio. Teško je sve to uskladiti – njezin mi je pogled jasno govorio koliko me razumije, a ja ni u jednom trenutku nisam sumnjao da je to istina.

Moja majka je bila moja snaga, a njezina požrtvovanost mi je bila primjer kojeg sam slijedio. Bila je izvanredna žena, žena koja je posjedovala beskrajnu ljubav, ali i strpljenje. Bila je gotovo bez mane, i to ne zato što mi je majka, već zato što nikada nije priznavala poraz, a u svakom zlu je tražila zrnce dobrog koje bi na kraju pretvorila u svoju osobnu pobjedu. Tvrdoglavost sam naslijedio od nje, ali i onaj poriv koji je tjerao na uspjeh. Nikada nisam priznao da postoji riječ ‘ne mogu’. Za mene ona nije postojala kada je život bio u pitanju. Naučio sam da budem jači od samog sebe, od svoje bolesti, i na kraju sam postigao čudo kojem su se svi divili.

– Nisam začahuren. Nedostaje mi moj život na kojeg sam navikao, a i pomalo sam se razlijenio, tako da ne znam kuda bih sa sobom – pokušao sam je utješiti, jer sam vrlo dobro znao koliko joj znači ovih nekoliko dana što ću provesti uz nju.

– Skuhat ću kavu – rekla je tiho, i za samo nekoliko minuta vratila se s tekućinom koja je neodoljivo mirisala i koja mi je nedostajala svih ovih godina.

Gledao sam je kako mi miješa šećer i kako stavlja slamku u kavu. Na ovo sam se već bio naviknuo. Bio sam u potpunosti samostalan, ali neke stvari još uvijek nisam uspio savladati. Nisam mogao protiv prirode nestrpljenjem, već sam se morao naoružati sa strpljivošću i uložiti godine vježbe i truda da bih savladao prepreku koju još nisam savladao.

– I? Kako je prošla posljednja izložba? – to me je upitala po tko zna koji put, samo da bih joj ponovno pričao o tome.
Nasmijao sam se kada sam vidio s koliko ponosa gleda u mene. Ja sam za nju bio nešto posebno, nešto što je ostvarilo sve njene snove, a već se pomirila s tim da od njih nikada neće biti ništa.

– Predobro – rekao sam i otpio gutljaj kave.

Ništa nije nemoguće ako to želimo

Nastavio sam joj pričati o svojim slikama, o medijskoj pažnji koju je izazivala svaka moja izložba i o cijenama koje sam postizao za njih. A nisu bile malene, pogotovo za naše uvjete.

– Tako sam ponosna na tebe – sjaj u očima potvrdivao je njene riječi. – Kad bi zdravi ljudi imali barem zrnce tvoje upornosti, gdje bi nam bio kraj? – tek kada je izgovorila te riječi, sa malenom nelagodom je pogledala u mene.

– I ja sam zdrav, majko – rekao sam riječi koje sam bezbroj puta ponovio. – Iako imam cerebralnu paralizu, to me ne sprječava da živim onako kako želim. Razlikujem se od ostalih samo po tome što su meni trebale godine znoja i boli dok sam se naučio služiti nogama kao rukama, ali sam na kraju uspio, a to i jest ono najvažnije – rekao sam ono što je njoj i te kako bilo poznato.

Nikada nisam dozvoljavao da o meni govore kao o invalidu. Znam da imam fizički hendikep, ali sam toliko usavršio neke dijelove tijela da zamijene one koji nisu bili funkcionalni! Još i danas me bole pogledi sažaljenja kojeg mi znaju uputiti ljudi koje ne poznajem. Za njih je bitan samo fizički izgled, a ja sam se uzdigao iznad toga. Na osnovu njega cijene cijelo moje biće. Za njih se podrazumijeva da invalid s fizičkim manama ima i psihičkih mana. Mnogi su čak i moju inteligenciju stavljali u istu razinu u kojoj mi je bilo tjelesno stanje. Boljelo me je to, boljelo kao sam vrag. Sam Bog mi je bio svjedok koliko je godina trajala moja bitka, i u trenucima kada sam trebao pokleknuti, ja sam se izdizao iz pepela, i to samo snagom volje i ogromnom količinom boli koju sam trpio.

– Da, uspio si, ako to uopće možemo nazvati uspjehom. To je čudo, dijete moje, pravo čudo neviđeno – majka je rekla svojim nježnim glasom koji je obilovao ljubavlju.

– To je upornost. Ja sam samo dokazao da ništa nije nemoguće ako to želimo u tolikoj mjeri da nam je prioritet. Ako se u bilo kojem pogledu razlikuješ od većine, to zna biti i te kako bolno. Društvo nije nimalo tolerantno, niti prihvaća neke poput mene. Da pokažu otvorenu mržnju prema tebi, to bi bilo lakše od sažaljenja kojeg ti nijemo upućuju. Ponekad i u najboljoj namjeri povrijede čovjeka do same njegove srži – govorio sam, iako je to i njoj bilo dobro poznato, isto koliko i meni.

Jaka želja u meni nije jenjavala

Kad je majka otišla spremiti ručak, ja sam ostao sam sa svojim mislima. Ovaj me je razgovor podsjetio na prošlost, na sve ono što sam proživio u svojih trideset i nešto godina. Priroda se poigrala sa mnom na najokrutniji način. Od samog početka razlikovao sam se od drugih. Obolio sam od cerebralne paralize, a svi lijekovi koje sam koristio nisu poboljšali moje stanje. Moja prva sjećanja vezana su uz bol, i cijeli život mi je njome bio obilježen. Sama činjenica da se razlikujem od ostalih, na neki me je način izdvajala. Moji prijatelji nisu imali previše razumijevanja za mene, kao ni ja za njih. Dok su oni mene nespretno pokušavali uvesti u svoj način života, u svoje igre koje su na neki način bile rezervirane samo za zdrave, ali oni to u potpunosti nisu shvaćali, tiho sam patio. Ponekad im je moja nemoć bila zabavna na neki način i oni bi prasnuli u neobuzdan smijeh. Nije u njima bilo zloće, već one nesvjesne dječje okrutnosti koja proizlazi iz iskrenosti. Mene je to boljelo, pogađalo je moje srce, i ja sam noćima ostajao budan sanjajući da bih jednog dana mogao biti poput njih. Sve do škole ništa se nije promijenilo. Moj fizički hendikep bio je nepremostiv. Rukama se nisam mogao služiti, tako da su mi zadaće pisali ostali učenici. Iako sam bio odličan đak, to me ni u kojem slučaju nije zadovoljavalo. Želio sam postići mnogo više, nešto što će me dovesti u istu razinu na kojoj su i oni bili.

Pokušao sam se služiti rukama, ali nisam uspijevao. One su bile dio mojeg tijela, ali samo to. Nisam mogao napredovati, jer ono što je odavno bilo skoro mrtvo, nije se moglo oživjeti. U mojim dječjim mislima ja to nikako nisam mogao prihvatiti. Dok su mi drugi učenici pisali zadaće, ja sam se osjećao beskorisnim. Odlučio sam da ću to primijeniti, ali sam samo trebao pronaći način. Rukama se nisam mogao služiti, jer su na meni bile poput drveta.

Nešto se u meni prelomilo jednu večer kada sam na televizoru vidio osobu koja je pisala nogama. S nevjericom sam promatrao taj prizor koji mi se činio nevjerojatnim. Nisam skidao pogled s televizora čak i kada je emisija završila. Da, istina je bila da smo imali udove da nam služe, i trebali smo samo preuzeti kontrolu nad njima. Imao sam noge, a to je bila jedina slamka za koju sam se mogao uhvatiti. Tu večer kada sam otišao u krevet, satima sam razmišljao. Pokušao sam zamisliti sebe u položaju osobe koju sam gledao. Sve mi je nekako bilo strano, čudno do besvijesti. No, nemir se uvukao u mene i nije mi davao mira. U gluho doba noći sam ustao i potražio olovku. Pokušavao sam je uhvatiti nožnim prstima, ali nije išlo. Imao sam osjećaj kao da noga nije moja, a i svaki me je pokret bolio. Nisam uspio napraviti nijedan pokret kojim bih bio zadovoljan. Suze su mi tekle od boli, ali nisam odustajao. Jaka želja koja je bila u meni nije jenjavala. Postajala je sve jača i jača. Kad drugi mogu uspjeti, zašto ne bih to mogao i ja? Bodrio sam sebe na sve moguće načine, ali sam na kraju ipak zaspao razočaran u tolikoj mjeri da sam bio siguran da je preda mnom poraz, a ne pobjeda. Nisam se mirio s tim, nisam se želio pomiriti. Imao sam tračak nade kao nikada do tada i to sam trebao iskoristiti. Ono što su nekome bile ruke, meni su mogle postati noge. Trebao sam se naučiti služiti njima, pa makar mi to bilo zadnje što ću učiniti. Želja u meni rasla je do neslućenih razmjera. Maštao sam otvorenih očiju, mada sam znao da je preda mnom put koji će biti obilježen s boli i suzama. Nisam se predavao. Želja u meni je postajala sve veća i veća kada sam gledao kako mi pišu zadaću. Vjerovao sam u sebe, a to mi je bilo i najvažnije od svega na svijetu.

Po danu je sve ostalo isto. U školi su me prihvatili onakvog kakav sam bio, ali to nije bilo to. Ja sam želio mnogo više od onog što mi je život dao. Gotovo sam im zavidio na vještini pisanja. Za mene je to bio nedosanjani san. Mjesecima sam vježbao po noći. Nitko nije znao za to, pa čak ni moja majka kojoj sam sve povjeravao. Nisam je želio još jednom rastužiti. Život je to dovoljno učinio. Dobro sam znao da će to biti još jedna rana na njenom izranjavanom srcu. Boljelo ju je to što se razlikujem od drugih, a još više činjenica da se ja nisam spreman pomiriti s tim. Znao sam da mogu pobijediti svoju bolest, a samo je trebalo pronaći način, a ja sam ga pronašao. Napredovao sam pomalo, previše sporo za moje shvaćanje, ali sam napredovao.

Želio sam biti potpuno samostalan

Naučio sam držati olovku među nožnim prstima i s vremenom sam sve više kontrolirao okrete, u tolikoj mjeri da sam i sam bio začuđen napretkom. Sa svakim pomakom zaboravljao sam sve ono što sam prolazio dok bih došao do toga. Suze i bol bile su sastavni dio mojeg života, ali iz tih suza moralo je izići nešto lijepo, nešto što će na kraju ipak rezultirati nagradom za svu onu patnju kroz koju sam prolazio sam. Bila je to moja bitka, bolna bitka koju nisam namjeravao predati. Kad sam se nakon višemjesečne vježbe napokon uspio potpisati držeći olovku među nožnim prstima, i sam sam zaplakao od sreće. To je bio tek početak, ali sam bio sretan kao nikada u životu. Baš u to vrijeme bio mi je majci rođendan. Nisam imao novca jer smo bili siromašni. Sve je odlazilo na moje liječenje, tako da joj nisam mogao kupiti ono što sam želio. I ona je to znala. Ipak, nije sve u novcu. Poklon koji sam joj namjeravao dati bit će joj draži od sveg materijalnog dobra na ovome svijetu, slutio sam. To će joj biti nagrada za sve ono što je proživjela zbog mene, i za svaki osmijeh koji mi je dala dok me je bodrila. Samo majčina ljubav zna biti toliko nesebična, a ja sam iz dana u dan postajao sve svjesniji koliko je ona žrtvovala svoj život. U sebi sam cvao od radosti. Ona nije ni slutila, pa je iznenađenje bilo na mojoj strani. Kad je osvanuo i taj dan, ustao sam i obukao se. Moje je oblačenje bilo prava predstava. želio sam biti samostalan, i nikomu nisam dozvoljavao da mi pomogne. U tom sam bio jako tvrdoglav, no s vremenom su se svi naučili na to. Kad god bi mi netko iz bilo kojeg razloga ponudio pomoć, imao sam osjećaj da to čini iz sažaljenja.

– Majko! – zovnuo sam je kada sam ušao u kuhinju. Nije bilo odgovora. Na stolu su bili kolači i kitica poljskog cvijeća. To mi je natjeralo suze u oči. Nije očekivala nikakav poklon, nije joj ga imao tko kupiti, ali je tom malenom gestom ipak željela napraviti ugođaj koji će biti barem donekle različit od onih koje je imala svakodnevno. Došao sam do stola i pomirisao cvijeće. Bio je to predivan osjećaj. Toliko puta do sada sam poželio da sam zdrav, da mogu potrčati livadom. To bi bio neponovljiv osjećaj kojeg nikada nisam osjetio. Mora da se čovjek u tim trenutcima osjeća kao da ima krila. Bio sam gotovo ljutit na ljude koji su bili zdravi. Nisu znali cijeniti svoje zdravlje, svoje ruke, svoje noge… Oni su sve uzimali zdravo za gotovo, a samo oni kojima je bolest onemogućila nešto što je za njih bilo tako normalno, znaju kolika je vrijednost svakog pokreta, koliko su ti ljudi sretni a da toga i nisu svjesni. Umjesto da žive svu puninu života, oni se opterećuju sitnim problemima koji im samo otežavaju život, a ništa s tim ne mogu promijeniti. Sreća ih okružuje, a oni je uporno traže. Da mogu, samo jedan dan bih im dao da prožive djelić mojeg života, onda bi im pogled na svijet bio sasvim drugačiji. Ali nisam mogao pomoći sebi, a kako ću njima. Svi mi imamo svoj križ, svoj teret kojeg moramo nositi cijeli život. Nekome je veći, nekome manji, ali svi smo po tome isti, svi ga ipak nosimo.

Ovo ti je moj poklon za rođendan

Kad sam čuo otvaranje vrata, okrenuo sam se. Ono što sam vidio u majčinim očima još jednom me je oduševilo. Nije u tom trenutku mislila na sebe. Njezin je pogled bio upućen meni, i ja sam bio taj s kojim je počinjala i završavala dan. Nekako joj je moj hendikep oteo djelić srca, i za nju ću ja uvijek biti samo dijete koje će o noj ovisiti, znao sam. Tim je moje iznenađenje trebalo biti još i veće. Čestitao sam joj rođendan i sjeo sam. Zamolio sam je da mi doda komadić papira i olovku, te mi stavi pored nogu. Učinila je to. Ništa nije pitala, mada ju je pogled odavao. Bio je pun čudenja, pun iznenađenja, ali i još nečega što još nikada nisam vidio u njenom pogledu. Pažljivo je promatrala svaki moj pokret. Izuo sam se i prstima obuhvatio olovku. Iako sam mjesecima vježbao taj pokret, trebalo mi je ipak dosta vremena dok sam ga uspio usavršiti do te mjere. Kad je napokon i to bilo iza mene, približio sam nogu listu papira i pomalo počeo pisati.

‘Sretan rođendan, mama. Hvala ti za sve.’ – napisao sam.

Potrajalo je dok sam pomalo oblikovao slova, ali su riječi ipak bile razumljive. Kad sam napokon bio gotov, pogledao sam je.

– Ovo ti je moj dar za rođendan – rekao sam tiho.

Bila je ganuta. Cijelo joj se tijelo treslo od suza. U nevjerici je odmahivala glavom. Činilo mi se da su joj suze ogromne. Bile su to suze sreće, suze koje su isprale svu onu patnju koja je obilježila naše živote. Činilo mi se da satima jeca. Kao u nekom čudu uzela je taj komadić papira, neprestano gledajući u njega, pa u mene.

– Ovo je najljepši dar kojeg sam ikada dobila. Ovo je… nije mogla dovršiti rečenicu.

Dobro sam znao što je to njoj značilo. Ovo je bila prekretnica za sve nas. Toliko godina uloženih u mene, toliko godina beznađa i toliko borbe da bi mi barem donekle osigurala ono što mi je bolest otela, morale su rezultirati ovakvom reakcijom. Ovo je premašilo sva njezina očekivanja, ali nije i moja. Njena mi je reakcija bila samo poticaj da nastavim i dalje, jer su bili rijetki trenuci kada sam vidio sjaj i radost u njenim očima. Ovaj je bio jedan od tih i zauvijek ću ga pamtiti.

– Kako li si samo uspio? – željela je znati kada se malo pribrala.

Nisam joj želio otkriti. To bi je rastužilo. Moja je patnja za nju bila bolnija nego za mene. Bila je majka, a ta je riječ dovoljno opisivala sve ono kroz što je prolazila.

Još kao učenik išao sam na natjecanja

Po uzoru na tebe. Pomalo i strpljivo, kao što si i ti sa mnom postupala – rekao sam ono što sam doista mislio, a to ju je još više natjeralo u plač. – Ne želim da plačeš. To mi nije bila namjera. Htio sam te razveseliti…

– I jesi. Sam Bog mi je svjedok koliko veselja ima u meni i koliko sam sretna. Ovo su suze radosnice, suze koje brišu tugu, a ne one koje ju produbljuju – prekinula me je.

Njezina mi je reakcija bila najljepši dar, ali i poticaj da ne odustanem. I nisam. Napredovao sam malo po malo, ali sam napredovao. Za svaki novi pokret mi je trebalo nekoliko mjeseci, ali mi to i nije bilo toliko teško. Radovao sam se rezultatu, mada ni sam nisam znao kakav bi on trebao biti. S vremenom je bol postajala sve manja, a pokreti sigurniji. Bezbroj puta sam nogom crtao lica koja su izvirala skoro ni iz čega. Nije to bilo nijedno određeno lice, već samo igrarija i istraživanje mogućnosti. Za idući rođendan sam nacrtao majku, i to joj je bio prvi opipljivi dar, prvi nagovještaj mojeg uspjeha. I sam sam bio iznenađen koliko sam bio uspješan u slikanju. U svojoj boli sam otkrio i novu ljubav koje se nisam imao namjeru odreći, ljubav prema slikanju. Kad sam svojima iz razreda pokazao svoje umijeće, izazvao sam pravu senzaciju. Čak i oni koji su o meni razmišljali kao o invalidu nisu ostali ravnodušni. Možda se to tako i trebalo dogoditi. U životu se sve posloži na način da svaki događaj ima pokriće u prošlosti i budućnosti. Onaj tko nije iskusio patnju u svim njezinim oblicima, ni ne zna cijeniti ono malo sreće što nam život poklanja. U školi sam bio odličan učenik, a na taj način kao da sam nadoknađivao svoj fizički nedostatak. Svi su imali razumijevanja prema meni, a pogotovo nastavnici. Iako im je u početku bilo neobično to što sam kao invalid u njihovu razredu, navikli su se. Neki su ljudi po izgledu procjenjivali i moju inteligenciju, a u tome su se i te kako prevarili.

Moj otkriveni talent za slikanje fascinirao je gotovo sve. Još kao učenik osmogodišnje škole išao sam na razna natjecanja i postao sam na neki način zaštitni znak škole. Ta moja malena slava bila je moja osobna pobjeda. Bio sam jači od svega, od bolesti i od predrasuda. Pomakao sam razinu tolerancije i po prvu put sam se doista osjećao kao jedan od njih. I srednja škola mi je ostala u lijepom sjećanju. Maštao sam o upisu na akademiju, i sve sam tome podložio. Svoj talent sam trebao razvijati i pravilno ga usmjeriti. Bog ti nikada sve ne oduzme. Uvijek te s nečim nagradi, ali i u nama čuči bezbroj talenata koji nisu otkriveni. Da nisam bio potaknut onom emisijom i željom da sam nešto napravim, možda nikada ne bih otkrio ovo što sam imao u sebi. Treba samo tražiti i uvijek će se pronaći pravi put, a ja sam najbolji primjer da je to tako. Tijekom srednje škole nisam bio ni u kojem pogledu nezadovoljan, realno gledajući, ali mi je ipak nešto nedostajalo. U meni se počeo buditi muškarac, a taj prirodni nagon bilo je teško zatomiti i još teže mu udovoljiti. Istina je bila da sam bio omiljen, da sam uvijek bio okružen prijateljima, no nitko od njih nije mogao popuniti prazninu koju sam osjećao u sebi. Svi su bili uz mene, ali nitko u potpunosti. Razlika koja je bila između nas kao da ih je podsjećala koliko su oni ipak sretni. Možda su se neki družili sa mnom samo da bi oni došli do izražaja, ali bi to druženje vrlo kratko trajalo. Nekako u to vrijeme sam upoznao Julija. On je bio opsjednut slikanjem i bio je spreman poučiti me u svemu što ja nisam znao. Uveo me je u tajne boja, u svijet koji sam postepeno otkrivao. Prazninu sam popunjavao druženjem s njim, ali i stvaranjem slika koje su mi iz dana u dan sve više značile. Nekako sam se začahurio, kao da sam samog sebe kažnjavao za nešto zbog čega nimalo nisam bio kriv. Sve mi je u to vrijeme bilo nekako iskrivljeno i sve sam teže podnosio samoću. Bio sam okružen ljudima, ali nitko od njih nije upoznao moju dušu. Ona je za njih bila nepoznanica koju nitko i nije želio otkriti, nitko osim Julija. U njemu sam stekao doživotnog prijatelja i nekog tko me je bodrio u najtežim trenutcima. Pomogao mi je da mi se ostvari najveći san, i ja sam se nakon završene škole preselio u drugi grad i upisao akademiju. Tako je počela moja karijera umjetnika. Uz mnogo truda i muke uspio sam svoje pokrete dovesti skoro do nivoa o kakvom sam sanjao. Pokreti su mi bili sve sigurniji, a slike koje sam radio kao da su bile djelić mene. Uskoro sam priredio prvu izložbu, pa drugu, pa sam se pomalo počeo angažirati i po drugim državama.

Zbog nje sam se osjećao kao drugi

Gotovo da i nisam bio svjestan onoga što se događa oko mene. Možda mi je jedan od najljepših osjećaja bio kada sam dobio novac za svoju prvu sliku. Bože, kako sam se samo lijepo osjećao! Ja, za kojeg se mislilo da ću uvijek ovisiti o drugima, počeo sam sam zarađivati za život. Nije u pitanju bilo značenje novca niti njegova vrijednost, već činjenica da je on obilježio uspjeh koji je i mene zatekao. Narudžbe su počele pristizati, a s njima je počeo rasti i osjećaj samostalnosti. Uspio sam, uspio, i to mi nitko više nije mogao poreći. Nadmašio sam samog sebe, na neki način sam prevario i prirodu, i bio je to iznad svega lijep osjećaj. Sreća kao ni nesreća nikada ne dolaze same. Bio sam na uzlaznoj putanji slave kada sam slučajno upoznao Milenu. Nije bila klasična ljepotica o kakvoj su svi maštali. Bila je osoba s dušom, osoba koja je plijenila svojim šarmom i iskrenošću koja je bila sve rjeđa vrlina kod ljudi. Naše je druženje počelo sasvim spontano, otvoreno i na prijateljskoj bazi. Za nešto više nisam imao nikakvih osnova, a vjerovao sam da ni ona to ne želi. Jedno drugom samo ublažavali osamljenost, odlazili bi na kave i satima pričali. S njom sam spoznao ono što mi je cijelu mladost bio misterij. Otvarala mi je djelić po djelić svijeta koji će možda vječno ostati tajna, strepio sam.
Obožavao sam je. Nije u pitanju bila samo činjenica da je žena, već je iznad svega bila čovjek, toplo ljudsko biće koje je imalo razumijevanja za sve i strpljenja da uz mene bude i u onim trenucima kada sam i sam sebi bio teret. Da nije bilo nje ne bih ustrajao u nekim situacijama koje su se kasnije pokazale od velike važnosti. Ona je za mene bila kao svjetionik, ali sam i te kako bio svjestan da je ne mogu zadržati za sebe. Zbog nje sam se osjećao poput drugih i počeo sam cijeniti sebe, ali i svoj talent. Naučila me je da vjerujem u sebe, ali je ona bila ta koja je tu nadu i pokopala. Znao sam da to neće vječno trajati, pa ipak sam se nadao… Bila je premlada i trebala je imati svoj život. Ja sam joj bio samo prijatelj, a želio sam mnogo više od toga. Strepio sam od trenutka kada će pronaći momka i kada će najvjerojatnije doći kraj našeg druženja. Život najčešće odlučuje umjesto nas – to je bila činjenica koje sam se bojao.

Kad mi je nedugo poslije došla s viješću da ne možemo na kavu jer izlazi s kolegom, imao sam osjećaj kao da se zemlja ispod mene otvorila. Osjetio sam kako boja nestaje iz mojeg lica. Iza sebe sam imao uspješnu izložbu u Francuskoj, i dok sam ja bio tamo, ovdje se događalo nešto čega sam se pribojavao. Bio sam prepun utisaka i želio sam ih podijeliti s njom, ali ona očito ima pametnijeg posla od slušanja i gubljenja vremena s jednim invalidom. Bio sam razočaran do beskraja. Sav onaj ponos zbog uspjeha pao je u sjenu, i tek sam u tim trenutcima shvatio koliko mi je ona važna u životu i koliko mi znači. Nije u pitanju bilo prijateljstvo, već ljubav koja je po svemu sudeći bila jednostrana. Sve sam više bio uvjeren da je sa mnom bila iz sažaljenja, a to nikako ne bih mogao podnijeti.

Da sam mogao, vrisnuo bih od sreće

Cijeli sam život bježao od tog osjećaja, ali me je on pratio u stopu. Uspjeh je bio samo privid koji je nadomještao nešto što nisam imao, ali mi nitko nije mogao darovati niti zamijeniti privatni život, što sam žarko želio. Druženje s Milenom u meni je upalilo titraj nade, ali se i on ugasnuo. Bez riječi objašnjenja, otišao sam kod svojih roditelja. Želio sam biti sam, želio sam složiti utiske. Za to je trebalo imati bistre misli, a ja ih nisam imao. Neprestano sam mislio na Milenu i to me je pomalo obeshrabrivalo. Bio bih nepravedan kada bih od nje nešto očekivao, ali sam se ipak u dubini duše nadao da bi naše druženje moglo prerasti u ljubav. Nada? Zašto ona uopće postoji? Svjesno zavaravamo sami sebe. Pored zdravog razuma slušamo srce i na kraju ispadnemo samo budale.

Mobitel sam isključio, a na telefon me nitko nije mogao dobiti. Želio sam izolaciju, i sve sam učinio da u njoj i ostanem. Nije da sam previše vjerovao ljudima, ali sam se ipak osjećao izigranim od osobe od koje sam to najmanje očekivao.

Kad sam to poslijepodne otišao da se odmorim, nisam ni slutio da će to biti jedan od onih dana koji su prekretnica u životu. Probudili su me glasovi, bolje rečeno, Milenin glas. Sav sam se spetljao. Nju ni u kojem slučaju nisam očekivao ovdje. Ona je u mojim mislima bila u gradu i uživala u ljubavi koja je cvala. Jesam li se prevario? Zašto je ona ovdje? Odgovore na ta pitanja nisam znao, ali ću ih uskoro doznati, vjerovao sam.

Trebalo mi je dosta vremena dok sam smogao snage da se pojavim u dnevnom boravku. Kada sam je vidio, činilo mi se da je ljepša nego prije. Nešto u njenom pogledu bilo je drugačije, a ja se nisam ni usuđivao pomisliti što je u pitanju.

– Kako si? – ona je prva ustala i krenula prema meni.
Zastao sam. Da sam se mogao služiti rukama tog bih je trenutka zagrlio, ali su one bile samo dio tijela kojim sam se vrlo malo služio, i to samo da bih se potpomogao.

– Dobro, rekao sam s naporom, trudeći se iz petnih žila sakriti ono što se u meni događalo.

Da sam mogao vrisnuti od sreće, učinio bih to, ali sam se suzdržao u tolikoj mjeri da sam skoro osjetio fizičku bol. Majka kao da je slutila o čemu se radi. Za samo nekoliko trenutaka mi smo ostali sami. Sjeo sam nasuprot nje i neko smo vrijeme razgovarali, ali se nismo doticali teme koja me je najviše mučila. Nakon kave smo otišli u šetnju, a ona mi je rekla da sam joj nedostajao.

– Molim? – nisam se mogao načuditi tim njenim riječima.

– Što se čudiš? Vezala sam se uz sebe, a u neku ruku me je bilo strah svega toga. Željela sam iskusiti život i na drugi način, ali kao da to nisam bila ja – na moje čuđenje otvorila mi je dušu.

To je bio samo djelić onog što mi je rekla. Iz njezinih se riječi mogla nazrijeti nada, a to je bilo mnogo više od onog što sam i u najluđim snovima mogao očekivati.

Otvoreno smo razgovarali, a ja sam bio presretan. život mi se počeo smiješiti i u ušima mi je već počeo odzvanjati njegov melodičan smijeh koji je bio nešto najljepše što mi se dogodilo. Tog sam dana zaključio da doista dobivam mnogo više od očekivanog, mnogo više nego što sam se usudio nadati. Nadam se, a imam temelj da gajim taj osjećaj, da će mi budućnost nagraditi svaku suzu prolivenu u boli, i da ću i ja uz Milenu doživjeti ono što sam mislio da nikada neću. Umjetnik sam i znam da ima različitih vrsta ljepote, a sretan sam što je Milena znala prepoznati ljepotu duše koju posjedujem, jer mi je to ujedno i najveći adut koji imam.

Za nju nikada nisam bio invalid, a svoje je mišljenje i opravdala, pa sam i ja prestao misliti o sebi na taj način. Imam sve što imaju i svi ostali, a to je ujedno i najveći dar kojeg sam mogao dobiti. Život mi je dao mnogo više od očekivanog, pa se nadam da će i dalje biti blagonaklon prema meni. Kroz trnje sam došao do svoje ruže…

Tags: