Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


I kao udovica imam pravo na ljubav

Istinite pričeKad sam prešla pedesetu godinu života, nije me deprimirao broj godina, ali kad bih negdje pročitala da dolazi jesen života, postajala bih tjeskobna. A baš je bila jesen kad sam upoznala Marijana. Mjesto našeg upoznavanja nije bilo nimalo romantično – groblje!

Bio je četvrtak popodne, dan kad na groblju nema mnogo ljudi. Samo nekoliko starica što po navici obilaze počivališta svojih najmilijih. Podsjećale su me na slike iz udžbenika, ali i na mene samu. Tako ću ja izgledati za dvadesetak godina. Poput osušene grane, bez nade da će ikad više prolistati.

Iako mi se nije žurilo, brzo sam počistila Damirov grob, stavila novo cvijeće u vazu, upalila svijeću i krenula kući. Nebo je, što od večeri koja se prebrzo spuštala, što od prijetećih oblaka, postajalo sve tamnije i teže. Da sam barem došla automobilom, razmišljala sam. Ah, da jesam! Ali, eto, nisam. Uostalom, odlaske na groblje odlučila sam smatrati rekreacijom.

Moram li više hodati i kretati se na čistom zraku? Moram. Onda, zašto ne spojiti zdravo s korisnim? Hodanje je u mojim godinama ljekovito, i zbog kilograma koji se nemilosrdno skupljaju oko pojasa i zbog pokretljivosti zglobova. Dakle, put pod noge.

Dva-tri kilograma viška oko struka nije mi smetalo zbog izgleda, na njega sam odavno prestala paziti, ali zdravlje je važno. Njega je trebalo čuvati. Nedotjerana sam smjela biti, ali bolesna nisam. Bolest bi značila ne samo muku za mene nego i sputavanje moje djece. Pogotovo bi to Iri bilo oduzimanje dragocjenog vremena, kojeg i tako nikad nije imala dovoljno.

Goran je bio sasvim u redu. Zadovoljavao se time da bude dobar student i ništa više. Ira je zato oduvijek smatrala da mora biti dostojna kći svoga oca i postići sve što se postići može u području medicine. To joj kao supruzi i majci nije bilo jednostavno. Imala je obitelj, posao, kuću i silno je željela karijeru poput Damirove.

Damirova smrt prije nešto više od godinu dana snažno ju je potresla. On joj je bio ne samo otac nego i putokaz na poslovnom planu. Ponosila se time. Mnogi su zlobno govorili da svoje visoke ocjene na fakultetu više duguje očevu ugledu nego svom radu. Da bi im dokazala suprotno, za svaki je ispit udvostručavala napore. Damir joj je bio i otac i mentor. Obožavala ga je, a ja sam to, usuđujem se reći, pretjerano obožavanje djelomično i sama skrivila. Uvijek sam joj ga predstavljala u ljepšem svjetlu.

Njegova stalna izbivanja iz kuće ostavljala su mi dovoljno prostora za stvaranje ljepše slike o njemu nego što je on to uistinu zasluživao. Smatrala sam važnim da djeca u ocu imaj uzor u svakom pogledu. Zato sam njegovo nesudjelovanje u našem svakodnevnom životu pravdala njegovom silnom zaposlenošću, želeći im dati na znanje da se samo velikim trudom postižu vrhunski rezultati. Tako je Damir u njihovim očima postao pojam idealnog oca, supruga i stručnjaka. A to sam nastavila činiti i poslije njegove smrti.

Znala sam da se sada od mene očekivalo da budem uzorna udovica. Prihvatila sam tu ulogu koja mi i nije teško pala, jer se s njegovim odlaskom u mom životu i nije mnogo toga promijenilo. S njim ili bez njega, moj je život zapravo bio poprilično monoton. Sve je teklo po ustaljenom redu i pravilima koje je on postavio.

Ja sam odgajala djecu, održavala naš dom i “usput” odlazila na posao. Moja je karijera oduvijek bila u drugom, trećem, još bolje, četvrtom planu na ljestvici važnosti u mom životu. Zapravo ona nije ni postojala jer je za karijeru u našoj kući bio zadužen Damir. A ja sam, kako bi se to vojničkim rječnikom reklo, bila logistika. On je bio heroj na fronti, a ja nevažna osoba u pozadini. Svrha mog postojanja bila je stvaranje uvjeta za njegovo napredovanje.

Tako je bilo od samog početka. Meni, gimnazijalki, imponiralo je što se mlad i naočit student medicine zainteresirao za mene. Kad smo počeli hodati, bila sam sretna, a kad me zaprosio, presretna. I ne samo ja. Ispunio se i životni san mojih roditelja. Dobili su zeta doktora! U malim, provincijskim sredinama to je bilo najviše što jedna obitelj može poželjeti.

Svojom sam udajom ispunila i njihove i svoje snove. No brak je bio manje bajkovit nego što sam zamišljala, jer je moj ambiciozni liječnik svoju prvu veliku operaciju izveo na meni. Amputirao mi je sve ideje o mom vlastitom napredovanju i stvaranju vlastite karljere. Nije on to, doduše, nikad izričito rekao, ali je tako bilo.

Uz ambicioznog muža, koji je sve podredio svome napredovanju, nikad nisam mogla isplanirati nedjeljni odlazak u kazalište, jer on nije bio siguran kad će doći kući, niti hoće li noć provesti kod kuće. Na mnoge ispite nisam otišla jer je njegov posao bio toliko važan i nepredvidljiv da ništa nisam mogla planirati za sebe. Za razliku od moga, ništa se njegovo nije moglo odgađati jer je bio tip čovjeka koji nije želio ništa propustiti.

U početku sam se divila njegovoj ambiciji, požrtvovnosti i predanosti poslu, ali sam poslije na to počela gledati s manje poštovanja. Shvatila sam da on i nije toliko predan poslu koliko samom sebi, da je bolesno ambiciozan i odlučan da svoje ciljeve ostvari pod svaku cijenu.

Nije propuštao niti jednu priliku da se nađe u društvu uvaženih stručnjaka, ne zato da nešto nauči, nego da učvrsti svoje mjesto među njima. Ostavljao je dojam da želi učiti, da ga zanima znanost, ali sve je to manje-više bila poza. No ne želim reći da nije bio stručnjak. Bolesno je želio biti uvažavan. I bio je. Ali pod koju cijenu? I što je još važnije, tko ju je plaćao?

Njegov je život bio samo njegov, a u njega sam ja imala pristupa samo onoliko koliko mi je dopuštao. Kod kuće je boravio onoliko koliko je to njemu trebalo i kad mu je trebalo. A od mene je očekivao da ga dočekujem vedra i nasmijana.

Ne mogu reći da je bio loš otac, ali bio je to samo onda kad je za to imao vremena. Djecom se nije bavio kad su ona to željela, nego kad bi imao vremena za njih. Djeca i ja to smo prihvatili. Obožavali smo ga iz daljine, divili se njegovim uspjesima i sa zahvalnošću prihvaćali svaku minutu koju bi nam poklonio. Moje vrijeme nije bilo dragocjeno, ali njegovo jest poput zlata. Ja sam, naprotiv, uvijek i svima bila pri ruci.

Jedne sam večeri, međutim, učinila nečuvenu drskost. Dogodilo se to spontano. Najprije sam posjetila tatu koji je bio bolestan, ali ni on Damira nije želio opterećivati. No kako me njegovo zaravstveno stanje zabrinulo, poželjela sam svoja razmišljanja podijeliti sa svojim mužem. Iako je bilo kasno, nenajavljeno sam svratila u bolnicu koja mi je bila usput. Sve je bilo mirno i tiho, kako i treba biti noću u bolnici. Tiho sam došla do njegove ordinacije i pokucala. Muk.

Možda je prilegao na pomoćni krevet u susjednoj prostoriji, pomislila sam. Otvorila sam tiho vrata i provirila unutra. Prizor koji sam vidjela obilježio je cijeli moj daljnji život s Damirom. Bio je u zagrljaju s mladom i zgodnom medicinskom sestrom.

Kad su shvatili da ih gledam, ne znam tko je od nas troje bio više šokiran. Ona se, zbunjena, zakopčala i pobjegla niz hodnik, a ja sam nijemo stajala i zurila u Damira. No on se nije dao zbuniti. Zapravo, želio je pokazati da se ne da zbuniti. Popravio je odjeću, prošao rukom kroz kosu i već je bio spreman za svoj superiorni stav.

Umjesto da se on meni ispričava, ljutito me upitao što tu radim u to doba i kako se usuđujem ušetati u bolnicu bez najave. Tko me je uopće pustio. Bolnica nije birtija da ljudi ulaze i izlaze kako hoće. I što ja uopće tu tražim. Uhodim ga. Kako si dopuštam takvu slobodu. Želim možda napraviti skandal, prirediti neugodnosti ne samo njemu nego i cijeloj obitelji, nabrajao je.

Poželjela sam mu odgovoriti, izvikati se, izvrijeđati ga, reći mu sve što mislim o njegovu licemjerju, ali nisam progovorila ni riječi. Iz podsvijesti mi je naviralo sve što me godinama tištilo i imala sam potrebu izbaciti to iz sebe, ali misli nisu pronalazile odgovarajuću glasovnu formu. Željela sam vikati, vrištati, lupati, razbijati, ali nisam učinila ništa. I danas mi je drago zbog toga.

Dogodilo mi se nešto sasvim drugo. Zbunjenost i nemoć polako su popuštale, a u meni je raslo nešto novo. Ponos i inat. Drsko sam ga gledala u uči i pustila da govori. Njegove su se riječi odbijale od moj zaštitni oklop. Prvi put u životu njegove su mi riječi bile sasvim nevažne. Bile su prazne i bez težine i on je to osjećao, što ga je izluđivalo. Njegov oklop dostojanstvenoga i uvaženog supruga pucao je po svim šavovima, a moj je jačao. Komad po komad otpadale su krhotine Damira i otkrivao se onaj pravi narcisoidni slabić koji se nije uplašio za svoj brak, ni za
moje osjećaje i osjećaje svoje djece, nego za svoj ugled. Dok se njegov ugled srozavao, moje je samopoštovanje raslo. Prvi sam put u životu osjetila koliko je on zapravo malen i jadan. Poput djeteta uhvaćenog u nedopuštenoj situaciji koprcao se u velikim riječima. Sličio je psiću koji se silnim lajanjem želi zaštititi od mnogo jačeg protivnika. Bio je smiješan, a ne opasan.

Na kraju uopće nisam slušala što govori. Nemam pojma ni koliko je to trajalo. Znam samo da sam se mirno okrenula i otišla. Kući sam se vraćala razočarana i ogorčena, ali ne jadna i ponižena. Damir kakvog sam poznavala više za mene nije postojao. Bila sam ljuta na sebe što sam supruga takvog čovjeka.

Kad je sljedećeg dana došao kući, sve je bilo kao i obično. Istuširao se, sjeo u svoj naslonjač, čitao svoje knjige, činio je sve ono što obično čini. I ja sam se tako ponašala. Nisam rekla ni riječi. Nisam plakala, nisam odlazila iz kuće. Sve je bilo kao i obično. No znala sam da više ništa ne može biti kao prije jer više nisam bila ista. Bio je to čudan osjećaj. Mješavina snage, zbunjenosti, slobode i straha od nje. Osjećala sam se kao pile koje se tek izleglo iz jajeta, zbunjeno i nezaštićeno, ali bila sam slobodna i dozrela za samostalan život.

Poslije toga slijedili su dani košmara. Tuga, ljubomora, jad, osvetoljubivost, bijes, potištenost, sve je to dolazilo jedno za drugim u valovima. A nakon oluje došlo je i smirenje. More se povuklo i iza sebe ostavilo pustoš. Velikoga i poštovanog supruga više nije bilo. Iza njega zjapila je praznina, ali i osjećaj pobjede i prostora za građenje nečega novog.

Shvatila sam koliko sam bila ponižavana i potiskivana u svojoj ulozi supruge velikog čovjeka. Osjećala sam se slobodnom, ali zapravo nisam znala što bih s tom slobodom. Odjednom sam se osjećala i mudrom i znala sam da sada ne trebam učiniti niti jedan ishitren korak.

Razmišljala sam o rastavi. Bio bi to častan izlaz iz situacije u kojoj sam se našla, ali što bih time dobila? Slobodu. Za što? Više slobode nego što sam je imala i što sam je odlučila imati, nije mi bilo potrebno. A treba li sloboda Damiru? Možda se želi oženiti tom ženom? Mlada je i zgodna, muškarcima u godinama to često imponira.

On se o tome nije izjašnjavao. Je li šutio zbog toga da mu se ne naruši ugled ili mu je to bila samo prolazna avantura? Koliko to traje? Je li mu to bilo prvi put da me vara ili se već događalo? Pitanja su me mučila, ali sam ipak smogla snage i rekla sebi da mi to više uopće nije važno. To je njegov problem. Trebam pustiti vremenu da učini svoje.

Potom sam postala ravnodušna prema svemu. Toliko ravnodušna da mu uopće nisam željela niti napakostiti. Koliko sam samo toga podredila njemu i njegovoj karijeri, a što sam za to dobila! Vagala sam dano i dobiveno bez velike tuge. Bio je to najbolji znak da je moj brak doista gotov.

Pitala sam se kako bi djeca reagirala na pravu istinu o svom ocu i to mi je bilo jedino mjerilo za moje daljnje postupke. Znala sam da bi u slučaju naše rastave oni bili jedini koji bi uistinu patili. Treba li ih u ovim osjetljivim godinama izložiti takvom iskušenju, vagala sam i odmjeravala. Na kraju sam zaključila da bi rastava bila velik stres za njih, meni ne bi ništa donijela, a Damir je nije ni tražio. Dakle, nastavljamo tamo gdje smo stali, kao da se ništa nije dogodilo.

I tko zna dokad bih glumila sretno udanu ženu da Damiru nije iznenada pozlilo.

– Moždani udar ne može se predvidjeti – komentirali su njegovi kolege.

Spasa mu nije bilo. Umro je nakon tri dana. Nitko to nije glasno rekao, ali mi je bilo jasno da su svi pomislili isto: kad se već moralo dogoditi, bolje je i tako nego da je ostao vegetirati.

Onih nekoliko dana koliko je živio nakon tog udara svi smo mu pružili najbolju moguću njegu. Ispratili smo ga dostojanstveno. Pola je grada bilo na pogrebu, razni su uglednici držali govore, hvalili njegov doprinos razvoju znanosti, govorili o njegovim ljudskim vrlinama, predstavljali ga kao velikog liječnika, ali i obiteljskog čovjeka.

Ne mogu reći da mi njegov odlazak nije teško pao. Uostalom, cijeli sam život provela u njegovoj sjeni, ali kad sam u masi ljudi ugledala i lice žene s kojom sam ga zatekla u zagrljaju, ne mogu reći da sam bila shrvana udovica. Nikad mu to nisam oprostila.

O njoj nismo razgovarali, a i da jesmo, sumnjam da bi mi rekao istinu. Međutim, moj mi je ženski instikt govorio da je ta veza trajala dulje od nekoliko strastvenih susreta. Mislim da se čak nastavila i nakon što sam za nju doznala. Damir to, naravno, nije spominjao, a ja sam mislila kako je bolje da što manje znam.

Žena koja se petlja u tuđi brak nije dostojna toga da se o njoj pobliže raspitam, smatrala sam. Uostalom, ako i imam problem u braku, to je moj i mužev problem, a ne neke treće osobe. I tako je sve ostalo na tome. Do Damirova pogreba za mene nije postojala.

Materijalno sam bila dobro osigurana, a s obzirom na bivši suživot s Damirom, povratak u svakodnevicu nije bio toliko težak koliko su to ljudi oko mene mislili. Pustila sam ih da vjeruju u to kako je Damirova smrt iz temelja poljuljala moj život. Igrala sam i dalje igru koja se od mene očekivala. Držala sam obitelj na okupu, nosila crninu, odlazila na groblje. I nimalo nisam osjećala grižnju savjesti što sve oko sebe varam. Život je i mene prevario, pa se to nikoga ne tiče. Jedino mi je bilo teško što to nisam prije shvatila, a ne u jesen svoga života, kad je kasno za bilo kakav novi početak.

I tako je došla jesen i taj tmurni kišni dan. Bila bih zacijelo mokra do kože da nisam prihvatila Marijanov poziv da me poveze s groblja. Žurio je da bi pobjegao od kiše. Samo je, za razliku od mene, u ruci imao ključeve automobila.

– Gospođo, moramo požuriti ako ne želimo ovdje dočekati potop. Gadno se nevrijeme sprema. Jeste li došli autom? Ako niste, mogu vas povesti, jer samo što se nebo nije spustilo na nas.

Nije mi baš bilo do novih poznanstava, ali pogled na tmurno nebo i grane koje su se počele gibati nisu mi ostavili previše prostora za razmišljanje. Osim toga, poziv je bio upućen tako izravno i sugestivno da ga je bilo teško odbiti.

U posljednji smo tren ušli u automobil. Debele kapi kiše već su počele udarati o staklo. Moj je vozač uključio brisače. Kiša je postajala sve jača. Uskoro se pretvorila u pravi prolom oblaka. Vjetar je lupao o stakla i dodatno stvarao osjećaj nelagode. Postalo je i tamno. Nismo bili jedini koji su se nastojali spasiti od nevremena. Kiša, vjetar, svjetla drugih automobila, sve je to otežavalo vožnju.

– A što kažete na to da se sklonimo u prvi kafić, gostionicu ili bilo kamo, popijemo kavu i pričekamo da ovaj smak svijeta protutnji pokraj nas?

Imali smo sreće te smo ubrzo naišli na našu Noinu arku. Ne samo da je imala svoje parkiralište nego je bila i vrlo ugodna. Kapučino im je bio zanosan, topao i mirisav. I cijela atmosfera odisala je mirom i decentnošću.

– Često ovuda prolazim, a nisam znao da je ovdje tako ugodno. Idete li često na groblje?

– Prilično često. Prošlo je tek nešto više od godinu dana kako mi je muž umro pa mi baš i nije do kafića.

– Potpuno vas razumijem.

Kad mi je žena umrla, mislio sam da će se svijet preokrenuti. Ali nije. Život ide dalje iako sam mislio da ga nikad više neću uspjeti dovesti u red. Poginula je u prometnoj nesreći u Italiji. Tamo smo živjeli. Pokopali smo je ipak ovdje, jer sam znao da ću se kad-tad vratiti.

– I sada živite ovdje sami? Imate li djece? – upustila sam se u razgovor.

– Troje. Već su odrasli i žive samostalno. Prosuli su se po Europi. Svijet je uistinu postao veliko selo. Ja sam se vratio i sada živim sa sestrom. Tako je u jednoj životnoj fazi bilo bolje i meni i njoj, ali sada namjeravam nešto promijeniti. Imala je i ona svoje probleme, bila je u nekim krizama, tako da je za oboje bilo bolje da smo zajedno. Trenutačno, međutim, razmišljamo o odvojenim kućanstvima. A vi?

– Moj je suprug bio poznati liječnik. Da ste živjeli ovdje, znali biste cijelu priču. Bio je vrlo ambiciozan, pun ideja, poleta, radoholik. Ponekad pomišljam da ga je to i ubilo. Bio je to veliki šok za sve koji su ga poznavali, ali kao što znate iz vlastitog iskustva, život mora ići dalje. Imam kćer koja je također liječnica i to vrlo ambiciozna, a sin završava fakultet. Oboje me na neki način još trebaju.

Razgovor s Marijanom potrajao je i kad je kiša prestala. Bilo je ugodno, a nije nam se žurilo. Znala sam kako smatra neprimjerenim da mi odmah predloži novi susret, ali sam bila uvjerena da će se to brzo dogoditi.

Tako je i bilo: Iako se nismo dogovarali, već sljedeći tjedan ponovno smo se sreli na groblju. Kiša nije padala, ali smo svratili u kafić. Uskoro je to već postao “naš kafić”, a počeli smo se dogovarati i o drugim izlascima. Bili smo dvoje zrelih ljudi i nismo trebali filozofirati o tome kamo to naše druženje vodi. Ipak nije sve teklo glatko. Ja sam bila udovica kratko vrijeme, i to ne obična udovica, nego udovica uvaženoga i poznatog liječnika. Moje pojavljivanje s drugim muškarcem ne samo da bi izazvalo sablazan znanaca nego bi teško pogodilo i moju obitelj.

Bila sam uhvaćena u vlastitu klopku laži. Godinama sam pomagala Damiru kako bi izgradio sliku savršenog čovjeka, stručnjaka, oca, supruga. Bila sam sudionik u njegovoj farsi i to mi se sada obijalo o glavu. Uspomenu na takvog čovjeka nisam smjela okaljati izlascima s drugim.

S druge pak strane znala sam da je samo pitanje dana kad će Marijanu dosaditi ta igra skrivača. Upoznavanje s njegovom sestrom shvatila sam kao prvi korak prema izlasku u javnost. Pozvao me jednog dana k njima na ručak. Nisam željela ići, ali nisam imala valjan razlog za odbijanje.
Ustreptala poput mlade djevojke, spremala sam se za taj susret. O njoj nisam znala ništa više osim da se zove Mirjana i da je imala nekakvu životnu traumu poslije koje se povukla u sebe. Detalje nije povjerila ni bratu. Sada je svoj život ponovno dovodila u red i Marijan se želio diskretno izvući iz njihove roditeljske kuće. Bio je trezven, situiran muškarac koji je želio da novo poglavlje u njezinu i njegovu životu započne što prije.

Sve je to bilo u redu, ali ja sam se bojala da bi ona mogla poznavati moju obitelj i osuđivati me što se tako brzo nakon muževe smrti sastajem s drugim muškarcem, pa makar to bio i njezin brat. Nastojala sam taj susret izbjeći i zbog toga što sam znala da je on značio ulazak u Marijanovu obitelj. Nisam to željela, ali nisam ga željela ni izgubiti.

Otkad sam ga upoznala, moj je život dobio novu dimenziju. Nasuprot Damiru, kojemu sam trebala za ostvarenje njegovih ciljeva, Marijanu sam trebala kao životni partner s kojim će podijeliti sve svoje lijepe i tužne trenutke. Iako smo tolike godine proveli zajedno, Damir mi nikad nije dopustio da mu budem bliska koliko sam to željela. Marijan je, naprotiv, trebao moju bliskost. Ponekad bi me sačekao poslije posla, kupnje, odlaska frizeru ili bi jednostavno nazvao tijekom dana, tek toliko da mi nešto kaže. Želio je sa mnom dijeliti sve brige, radost i tugu.

Mučilo me i to što sam znala da bih poslije tog upoznavanja s njegovom sestrom trebala ja njih upoznati sa svojom djecom, a strepila sam i od same pomisli na to. No naša je veza ušla u tu fazu da se to jednostavno moralo dogoditi. Morali smo se maknuti s mrtve točke, krenuti naprijed ili se prestati viđati. Bilo je glupo u tim godinama odugovlačiti s odlukom.

Nisam ga željela izgubiti, pa sam odlučila skupiti hrabrost i doći na taj ručak. Možda pretjerujem i umišljam da smo poznata obitelj. Jedan ručak kod prijatelja ne mora značiti ništa, tješila sam se. Da sam samo znala što me čeka.

Kad su se otvorila vrata, našla sam se licem u lice s ljubavnicom svoga muža. Da mi se noge nisu odsjekle, okrenula bih se i otišla. Ni ona nije bila manje iznenađena. Zurile smo jedna u drugu ne uspijevajući izustiti ni riječi.

Marijan je vidio našu zbunjenost, ali nije znao o čemu je riječ. Iz njezina pogleda izbijali su iznenađenje i strah. Ona je obitelji tajila da je bila ljubavnica svog šefa, oženjenog muškarca, i u tom joj je trenutku bilo teže. Ja sam o nekim stvarima mogla šutjeti, ali ih se nisam morala sramiti.

– Vas dvije kao da ste se negdje već srele – šutnju je prekinuo Marijan.

– Pa, nazdravimo tome susretu.

Godine i iskustvo ipak imaju svoju vrijednost. Prva sam se sabrala i odlučila ublažiiti napetost.

– Točno, no ne sjećam se više detalja – rekla sam.

Mirjana me zahvalno pogledala, ali joj zajednički ručak nije bio baš doboar događaj. Prolila je juhu po stolu, zapinjala je za čaše, zaboravila je iznijeti na stol sve što je pripremila. Kaos je vladao njome. Ja sam, za razliku od Marijana, znala i zašto, ali ta me situacija nije zabavljala.

Došavši kući, pitala sam se kako to da mi je sudbina od svih mogućih muškaraca poslala baš brata ljubavnice moga muža. Te noći nisam zaspala. Razmišljala sam što nam se sve dogodilo od onog trenutka kad sam je zatekla u Damirovu zagrljaju. Ja sam od tog trenutka postala sasvim druga žena, a ona?

Ali dani koji su došli nisu mi ostavljali prostora za razmišljanje o njoj. Marijan je s pravom očekivao da sada i ja svojoj obitelji dam na znanje kako u mom životu postoji muškarac koji mi je više od prijatelja. To je bilo lakše reći nego izvesti.

Goran, koji je još uvijek živio sa mnom, slutio je da se u mom životu nešto zbiva, ali zaokupljen svojim ljubavima, ispitima, planovima, meni nije posvećivao osobitu pozornost. S Irom je bilo drukčije. Ona je vijest primila vrlo teško. Za nju je to bilo poput bogohuljenja ili veleizdaje. Ona je oca idealizirala i nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da bi ga ikad itko u mom životu mogao zamijeniti. Osobito ne tako brzo. Plakala je, bjesnjela, pale su i ružne riječi i uvrede. Čak me je nazvala ženom nedostojnom njezina oca.

Teško su mi pale te riječi i suze. Lomila sam se. Osjećala sam da i ja imam pravo na svoj život, ali odmah sam pomišljala i na to, ali ne pod cijenu da unesrećim svoju djecu. Pokušala sam joj objasniti kako mi je teško samoj proživljavati jesen života.

Da sam mlada i da sam na pragu života, mogla bih i čekati, odgađati neke stvari, sačekati da vrijeme učini svoje, i da Damirova smrt postane manje bolna. Da sam mlada, imala bih mnogo vremena i velik izbor mogućnosti što da učinim sa svojim životom. Da sam mlada, mnoge bi stvari bile drukčije. Ali nisam. Moje vrijeme istječe, nemam ga za razbacivanje. Na vezu s Marijanom mogu gledati kao na Božji dar. Bila je to prilika da moj život ne prestane s Damirovim.

– Ti već imaš svoju obitelj, posao, karijeru. Pitanje je dana kad će me Goran napustiti. To je normalno i prirodno. Vi ćete živjeti svoj život, a ja? Mislite li na mene? Hoćeš li biti sretnija ako znaš da živim ispraznim staračkim životom i samujem u kući čuvajući uspomene, ili kad bih našla nove motive i sadržaje?

Sve sam joj to pokušavala objasniti, ali nije išlo. Njezino obožavanje oca poslije njegove smrti još se pojačalo. Na kraju me stavila pred dvojbu: Marijan ili ona!

Pokušala sam Marijanu objasniti u kakvom sam se procjepu našla i on je to isprva s velikim razumijevanjem primio. Nadali smo se da će se smiriti kad prespava prvi šok, ali nije. Ira je postala nervozna, razdražljiva, čak zla. Naprosto me kinjila svojim zahtjevima i posesivnošću. Sve me češće molila za pomoć u kući, da joj vikendom pričuvam kćer, da je odvedem na sate jezika. Svoju sam unučicu obožavala, ali sam shvatila zašto to Ira čini. I uspijevala je u svojim nakanama.

Marijanu su moje nagle promjene planova počele ići na živce. To mi je čak otvoreno rekao te je tražio od mene da se u nekim stvarima postavim čvršće. Lako je to bilo njemu reći. Njegova su djeca bila daleko. Nije imao nikakvih obveza, a ja sam cijeli život bila na usluzi svojoj obitelji. Teško je to sada promijeniti. Znala sam da ima pravo, ali Ira je ipak moja kći.

U tom natezanju prošlo je cijelo ljeto i došla divna rana jesen. Najpogodnije doba za putovanja. Marijan je već dugo sanjao o tome da zajedno posjetimo Egipat te je u jednoj agenciji našao atraktivno putovanje po povoljnim cijenama. Veselio mu se poput malog djeteta. Ja sam unaprijed strepila od Irine reakcije. Bila je gora nego što sam mogla i zamisliti.

U svojoj ludoj opsesiji da me odvoji od Marijana otišla je toliko daleko da ga je nazvala kući. Ne znam što mu je planirala reći, ali se, na moju sreću ili nesreću, umjesto njega javila Mirjana. Kako je tekao taj razgovor, nikad nisam otkrila, ali mu znam posljedice.

Mirjana je očito bila dobro upoznata s mojom i Marijanovom situacijom. Lukavo je Iru namamila u njihovu kuću. Slijepa od bijesa što se Marijan drznuo i pomisliti da bi mogao zauzeti mjesto njezina oca, oholo je stupila u tu kuću u nadi da će tamo zateći Marijana i zauvijek ga se riješiti. Umjesto njega, dočekala ju je Mirjana. Ponudila ju je kavom i navela da prva kaže što ima reći.

Moja luda Ira s visoka je počela govoriti o tome kako neće dopustiti da se itko useli u kuću njezina oca. Ispalo je kao da je Marijan lakom i pohlepan čovjek koji želi iskoristiti moju dobrodušnost i naivnost te se dočepati kuće koju je gradio njezin otac. No nije bila riječ samo o materijalnim dobrima, govorila je o društvenom ugledu, spominjala moral i tko zna što sve još. Mirjana ju je saslušala, a potom spustila na zemlju.

– Draga moja Ira, sada je red na meni da kažem ono što nikad nikome nisam rekla, što od srama, a što od straha. Da je tvoj otac bio tako divno, moralno i uzvišeno biće, ti i ja danas ovdje ne bismo razgovarale u ovim okolnostima, nego bih s tobom razgovarala kao tvoja maćeha barem kao majka tvoga polubrata ili polusestre.

Tvoj divni otac bio je sebična i narcisoidna osoba koja je ugađala samo sebi. Što je najgore, znao je sve to odlično prikrivati. Ljudi su ga voljeli jer ga nisu poznavali, ali ja i tvoja majka najbolje znamo tko je i što je on bio. Ili još bolje, ja znam više nego tvoja jadna mama, jer sam mu bila ljubavnica. Ona je sjedila kod kuće i brinula se o vama dok je on vodio dvostruki život. Znam da to s moje strane nije bilo lijepo, ali nije bilo ni lako. Mlada i naivna, obožavala sam ga. Iskoristio je moju mladost, svoj ugled i svoj položaj.

U početku mi je pričao bajke, obećavao brda i doline, a ja sam mu vjerovala. Mislila sam da će se rastati, barem nakon onog događaja kad nas je tvoja majka zatekla u zagrljaju, to više što sam ostala trudna s njim. Aii ništa od toga. Nije mario ni za moje ni za njezine osjećaje. Natjerao me je da pobacim.

Plakala sam i molila, obećavala da ću se maknuti iz njegova života i da nikad nikome neću reći čije je dijete. Nije mi dopustio. Zaprijetio mi je gubitkom posla, i to ne samo u našoj bolnici. A kad sam to učinila, ponašao se kao da me jedva poznaje.

Bila sam na rubu sloma živaca. Mi smo iz patrijarhalne i čestite obitelji. Moji nikad nisu saznali da sam mu bila ljubavnica, a kamoli da sam pobacila. Godine su mi trebale da se vratim u život. Ne možeš ni zamisliti kako sam živjela. Izbjegavala sam dio grada u kojemu je postojala mogućnost da sretnem tvoju majku.

Koliko god sam prije umirala od ljubomore, poslije sam umirala od srama. Da mi je barem rekla jednu ružnu riječ kad nas je zatekla, da me izvrijeđala, da me ikad igdje ogovarala, bilo bi mi lakše. Ali nije, ponašala se kao dama, što je mene srozalo na razinu drolje.

Zbog tvog oca i trauma koje mi je nanio, prošle su mi najljepše godine kad sam trebala izlaziti, zabavljati se, imati mladiće, udati se. Da, uništio mi je velik dio života. Ali ne samo meni. Nisam ja bila jedina. Tvoja majka i ne zna sve i ne treba ni znati.

Ona je održala vaš dom, podigla vas i dostojanstveno pokopala supruga kojemu ne duguje previše. Dala mu je više nego što zaslužuje. I zato sad ja tebi kažem: pusti je da nastavi svoj život ili ću javno progovoriti o drugom licu tvoga oca.

Od tih riječi Ira je zanijemila. Nije mogla vjerovati u to, poput lavice se bacila u obranu očeve časti. Bila je spremna optužiti Mirjanu za laži i klevetu. Mirjana se nije dala smesti, detaljno joj je pričala o Damirovim navikama, koje je mogao poznavati samo netko tko mu je bio blizak. Znala je kakve je pidžame volio, koje mirise upotrebljavao, koje knjige čitao.

Moja se ohola lavica vratila kući podvijena repa. Dugo je plakala i razmišljala treba li mi reći što joj se dogodilo. Došla je tek nakon nekoliko dana, sva izobličena od neprospavanih noći, i upitala:

– Je li istina da te tata varao?

Soba se okrenula oko mene kad mi je postavila to pitanje. Odmah mi je bilo jasno na koga misli, ali kako je doznala? Pokušala sam izbjeći odgovor, ali moja zbunjenost pitanjem već je bila odgovor. Nisam je imala snage upitati ni odakle joj to. S obzirom na to koliko je bila protiv moje veze s Marijanom, bojala sam se da će se stvar dodatno zakomplicirati. Idućih nekoliko noći nisam spavala ni ja.

Iako bolno, Ira je prihvatila činjenicu da joj otac nije bio savršen i razumjela je moju odluku da ostatak života ne želim potrošiti na njegovanje Damirove imaginarne slike.

Svečani ispraćaj Marijana i mene na putovanje u Egipat bilo je nešto najljepše što mi se u životu moglo dogoditi. Doček je bio još ljepši. Mirjana i Ira priredile su ručak za cijelu obitelj. Iznenađenje je bilo utoliko veće što su tu bila i Marijanova djeca.