Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ispod vela otkrio sam neobuzdanu strast

Prije dva dana vratio sam se iz Afganistana i osjećao sam se još uvijek prilično izgubljeno. Ondje sam proveo tri mjeseca i to mi baš nije bilo ugodno razdoblje. Bio sam inženjer u jednoj međunarodnoj kompaniji koja je cijeli svijet opskrbljivala naftom i naftnim derivatima i ovo mi nije bilo prvi put da sam se našao u ratnoj zoni, ali ovaj put bilo mi je mnogo teže nego inače. Tri sam mjeseca spavao s pištoljem pod jastukom i napetih živaca. Na strane kompanije neki Afganistanci nisu gledali baš dobronamjerno i, vraćajući se kući, namjeravao sam zatražiti da me premjeste na neko mirnije radno mjesto, možda u neki europski grad. Želio sam sjediti osam sati u odijelu s kravatom, imati slobodne subotu i nedjelju te ljeti praznike. Naravno, znao sam da ću, čim se oporavim od stresa, ponovno otputovati. To je sada bio moj život i nisam bio siguran da bih se mogao prilagoditi običnoj svakodnevici. Upravo sam namjeravao izići i prošetati kad je zazvonio telefon i veseo glas mog prijatelja Alena umalo mi je probio bubnjić.

– Gregore, kućo stara, konačno si se vratio! Kako si? Je li sve u redu?
– Da, odlično, a kako si ti?
– Nikad bolje! Rekao sam ti da sam se oženio, zar ne?
– Da, posljednji put kad smo se čuli, prošle godine, čini mi se.
– Točno, putovao si nekamo na istok, ne sjećam se više kamo…
– U Rusiju. Ondje sam proveo šest mjeseci.
– A odakle si sada došao? – Iz Afganistana.

Alen je ispustio zvižduk ushićenja.

– Uh, opasno područje, zar ne?

Kiselo sam se nasmiješio.

– Ovisi kako na to gledaš, a malo se i navikneš.
– Kada ponovno putuješ? – Ne znam točno, za dva ili tri tjedna.
– Onda se moramo naći i nemoj reći ne jer ne prihvaćam nikakvo odbijanje. Moram te upoznati s Mirelom, svojom ženom, i Mijom, svojom tromjesečnom djevojčicom, koja je preslatka, vidjet ćeš.

Zašto me prožeo čudan osjećaj beskorisnosti? Alen i ja zajedno smo studirali i diplomirali, ali dok se on zaposlio u uredu jedne zagrebačke tvrtke, ja sam krenuo u osvajanje svijeta. Rezultat je bio taj da je on sada imao kuću, mjesečnu ratu kredita, ženu koju je volio i dijete. A ja sam imao načete živce, račun u banci na kojem bi mi mnogi pozavidjeli i kroničnu nesanicu. Jesam li se zbog te usporedbe osjećao manje vrijedan? Alen je, ne znajući o čemu razmišljam, nastavio planirati naš susret:

– Što kažeš da večeras izađemo u četvero? Danas imamo slobodnu večer. Doći će i prijateljica moje žene, a Mia će ostati s bakom i djedom. Otići ćemo na večeru, možda kasnije i u diskoteku, ništa posebno.

Svidjela mi se njegova ideja i prihvatio sam poziv. Dogovorili smo susret u osam navečer pred njegovom kućom. Točno u osam izišao sam iz auta i odmah ugledao Alena kako širi ruke prema meni. Uz njega je stajala lijepa plavuša koja mi se smiješila. Izgrlili smo se, zatim me upoznao sa svojom ženom Mirelom, ne prestajući pričati, veseo i dobro raspoložen, kao i uvijek.

– Mirelina prijateljica čeka nas u restoranu. Sada ću ti na brzinu pokazati Mijine fotografije, ali moraš doći k nama na večeru da se i sam uvjeriš koliko je slatka. Što da ti kažem, zaljubljen sam u svoju djevojčicu!

Restoran nije bio daleko i kad smo prišli našem stolu, za njim je već sjedila jedna žena. Ustala je da nas pozdravi. Vjerujem da sam napravio čudnu grimasu jer mi susret s njom nije bio nimalo ugodan.

Kao prvo, bila je visoka poput mene, a ja sam bio visok metar i devedeset. Na sebi je imala široke sive hlače i crni sako koji joj je, po mom ukusu, bio predugačak. I bila je vrlo ružna. Kunem se da nikada nisam vidio ružniju ženu. Imala je sitne oči smještene preblizu, tanka i široka usta i velik povijeni nos. Lice joj je bilo uokvireno gustom crnom i još k tome neurednom kosom. Stisnuo sam joj ruku, a ona mi je uzvratila snažnim i odlučnim stiskom, poput kakvog muškarca. Primijetio sam da me promatra s blagim tračkom ironije. Vjerojatno je shvatila da sam šokiran njezinim izgledom. Činilo se da Alen nije ništa primijetio jer je rekao:

Ugodna večer

– Ovo je Silvana, Mirelina prijateljica iz djetinjstva. Bavi se prevođenjem, govori pet ili šest jezika. A ovo je Gregor, svjetski putnik po profesiji i inženjer iz hobija.

Nasmiješio sam se i sjeo, a Silvana nije rekla ni riječ dok joj je Alen pridržavao stolac. Večera je bila odlična. Ako mi je išta nedostajalo na mojim putovanjima po svijetu, bila je to naša domaća kuhinja, iako sam se silom prilika navikao jesti sve. Kad smo izišli iz restorana i krenuli u diskoteku, bili smo odlično raspoloženi, iako je to najvećim dijelom bila Alenova zasluga. Ja nisam baš mnogo sudjelovao u razgovoru, niti Silvana, koja bi tek povremeno dobacila kakvu opasku. U diskoteci su Mirela i Alen odmah otišli plesati i nas dvoje ostali smo u separeu, pijuckajući piće koje smo naručili. Nisam znao o čemu bih razgovarao sa Silvanom, činilo mi se da nemamo baš mnogo zajedničkih tema. Osim toga, izbjegavao sam je pogledati u oči, bojao sam se da ne shvati što mislim o njoj.

U svakom slučaju, ako mi je Alen namjeravao prirediti iznenađenje, uspio je u tome! Uvijek je tvrdio da sam okorjeli neženja, da bih si trebao naći ženu, ali valjda me nije mislio spojiti sa Silvanom! U tom me trenutku ona upitala toplim, ugodnim glasom:

– Nose li sve žene u Afganistanu burku?
– Većinom da – potvrdio sam. – Iako to više nije obavezno kao u vrijeme talibanskog režima.

Silvana je tiho promrmljala:
– Alahova pravda!
– Što si rekla?

Ona se nasmiješila.
– Prošle sam godine upoznala jednu Arapkinju koja mi je objasnila kako se burka smatra “Alahovom pravdom” za žene. Rekla mi je da ovdje kod nas, na Zapadu, muškarce na ženama najprije privuče fizički izgled, a tek onda njihov karakter i inteligencija. No, kod njih je drukčije. Kad se upoznaju, ženama se vide samo oči, a katkad ni one, i zaljubljuju se zbog zajedničkih stavova, sličnih pogleda na svijet, inteligencije i osjećajnosti. Žene lice otkrivaju tek kad su muškarci već zaljubljeni i tada im fizički izgled više nije toliko važan. Zbog toga se veo smatra Alahovom pravdom jer dopušta svim ženama da si nađu muškarca, bile lijepe ili ružne.

Muško viđenje

U tišini sam slušao njezine riječi. Zapravo je imala pravo, nas muškarce najviše je privlačilo lijepo lice, bujno poprsje, duge noge i ni najmanje se nismo zamarali je li djevojka inteligentna i dobra srca. Možda je zbog toga i bilo toliko razvoda. Silvana je nastavila:

– Ponekad poželim odjenuti burku, sakriti se iza nje. I vidjeti što će se dogoditi.

Žalio sam je, pa sam joj iskreno rekao:
– Siguran sam da ćeš i bez burke naći pravog muškarca za sebe.
Ona se nasmijala.
– Nije važno. Nego, kako to da ti još nisi oženjen?
Nervozno sam prošao rukom kroz kosu.
– Ne znam ni sam, da budem iskren. Imao sam nekoliko duljih veza, ali još nisam pronašao onu pravu.
– Kakva bi ona trebala biti?

Teško je opisati ženu svojih snova, no potrudio sam joj se, najbolje što mogu, objasniti što očekujem od osobe koju bih zauvijek volio imati uza se.

– Inteligentna, duhovita, ironična, nježna, strastvena i…
– lijepa! Dragi Gregore, bojim se da ćeš ostati sam, takve žene ne postoje.

Nasmijao sam se skupa s njom. Očito sam previše očekivao. Led između nas sada je bio probijen i počeli smo pričati kao da se poznajemo godinama. Silvana je bila elokventna, duhovita i samoironična i nekoliko puta me nasmijala gotovo do suza. Ja sam njoj pak pričao o svojim putovanjima, o mjestima koja sam vidio i o ljudima koje sam upoznao. Nastavili smo pričati o Afganistanu i pokušao sam joj objasniti pod kakvim sam pritiskom radio i koliko mi je puta došlo da sve ostavim i skrasim se u nekom mirnom gradiću, sa ženom i djecom. Ona me u tišini slušala, puna razumijevanja, i više mi se uopće nije činila tako ružnom. Kad su se Alen i Mirela zadihani vratili s podija, nas dvoje bili smo potpuno udubljeni u razgovor. Dotaknuli smo se svih tema, od politike, religije, glazbe pa sve do naših najdražih filmova i recepata. Sve sam više uviđao da se odavno nisam osjećao ovako ugodno u nečijem društvu. Pogledavši nas, Alen je upitao:

– Zašto i vas dvoje ne odete plesati?
Oboje smo odgovorili u isti glas:
– Ne, hvala!
Zatim smo se pogledali prasnuvši u smijeh, a ja sam objasnio:

– Ples nikada nije bio moja strast, a kamoli po krcatim diskotekama! No, vi se ne obazirite na nas i slobodno se nastavite zabavljati, mi ćemo ostati sjediti ovdje.

– Nama je još ostalo viška energije, dakle, ostavljamo vas! – rekla je Mirela uhvativši muža za ruku.

Dok smo ih promatrali kako se probijaju kroz gomilu prema podiju, Silvana se osmjehnula.

– Nikada nisam voljela diskoteke…
– Ni ja. Više volim mirnija mjesta gdje se ne moram nadvikivati kad s nekim razgovaram.

Pogledali smo se, oboje pomislili isto. Probio sam se do Alena i objasnio mu da Silvana i ja odlazimo. Zatim sam je uhvatio za ruku i izveo iz diskoteke. Ona se samouvjereno uputila prema svom autu.

Hoćeš li da te odvezem kući? Ili idemo nekamo na još jedno pivo?

– Idemo popiti pivo, ionako je još rano.

I tako smo se našli u jednom pubu, u kojem su ljudi sjedili za stolovima, smijali se i tiho razgovarali, kao da su u svojoj kući. Našli smo jedan lijepi stol osvijetljen prigušenom svjetlošću. Pogledao sam Silvanu malo bolje: više mi se nije činila tako ružnom kao na prvi pogled. Naravno, nos joj je i dalje bio velik i dug, a oči malene, ali kad se smiješila, ozarilo bi joj se cijelo lice i glas joj je bio topao i nadasve ugodan. U pubu smo ostali nekoliko sati. Razgovarali smo o svemu: o meni, o njoj, o muškarcima, o ženama. Ispričala mi je kako je prvo seksualno iskustvo imala s petnaest godina. U školi su se dečki okladili, a onaj tko izgubi okladu trebao je spavati s najružnijom curom. Izabrali su nju i gubitnik oklade odvukao ju je u školski toalet i praktički silovao, hvaleći se zatim tim “pothvatom” svojim prijateljima. Njezini su je roditelji nakon toga na nekoliko dana udaljili s nastave, a zatim odlučili da je za nju najbolje da promijeni školu. No rane na srcu nikada nisu uspjele zacijeljeti. Pokušao sam je utješiti, uhvativši je za ruku. Da se dočepam tog bijednika, ubio bih ga, rekao sam, a ona se razdragano nasmijala.

Čudna molba

– Oh, to je sada stvar prošlosti, uvjeravam te.
– Jesi li ikada bila u braku?
– Nisam. Imala sam nekoliko kratkih veza, ali sve su loše završile. Vjerujem da ja nisam za brak i obitelj. I bolje je tako, zar ne? Zamisli da rodim djecu koja nalikuju na mene.

Dok se šalila na račun svog izgleda, meni se stegnulo srce. Poželio sam joj reći da nije tako, da je iznutra predivna, da se ne smije tako podcjenjivati. U jednom je trenutku pogledala na sat.

– Mislim da je bolje da te odvezem do tvog auta, sutra moram rano ustati.
– Ne bih te želio gnjaviti, mogu uzeti taksi.
– Ma kakvi, ne gnjaviš me uopće.
– Onda bi mi bilo drago da me ti odvezeš, radije nego neki brkati taksist.

Izašli smo ruku pod ruku i začas stigli ispred restorana gdje sam ostavio auto. Silvana se okrenula da me pozdravi.

– Provela sam divnu večer, hvala ti, Gregore.
– I ja, hvala tebi.
– Kada ponovno putuješ? – Još ne znam, možda potkraj mjeseca.
– Vraćaš li se u Afganistan?
– Vjerojatno, jer ondje još nismo završili posao.

Izgledalo je kao da mi želi nešto reći, ali oklijeva.
– Što mi želiš reći? – bio sam direktan.
– Bi li mi donio jednu burku?

Došlo mi je da se nasmijem.
– Zašto? Zar ćeš je nositi po Zagrebu?

Ona se ironično nasmiješila.
– Zašto ne? Ja ću sve vidjeti, a mene nitko… To bi moglo biti rješenje, zar ne? Hoćeš li mi je donijeti?

Nasmijao sam se, to mi se činilo glupošću, ali ako je baš to željela…
– Donijet ću ti je, obećavam! No želim te vidjeti kad je budeš stavila.
– Dogovoreno!

Stisnuli smo si ruke, znam da sam se barem trebao pretvarati da je želim poljubiti, ali nisam to učinio, a činilo se da ona nije ništa primijetila. Izišao sam iz auta i zamišljeno je promatrao kako odlazi, a zatim ušao u svoj auto. Osjećao sam se čudno, kao da sam izgubio nekoga koga volim. Idući su tjedni proletjeli. Jedne sam večeri otišao k Alenu na večeru i oduševio se njegovom kćerkicom, prekrasnom, punašnom djevojčicom. Svojom oblom ručicom uhvatila me za prst i nije ga ispuštala, ispunivši mi srce dotad nepoznatom radošću. Mirela mi je pričala o Silvani, o tome kako je divna i s koliko optimizma kroči kroz život. Ja sam sa zadovoljstvom slušao komplimente na Silvanin račun, shvativši da je Mirela uopće ne smatra ružnom, a i ja sam je počinjao gledati drukčijim očima. Još smo nekoliko puta izišli u četvero, a nekoliko sam puta izišao i sam sa Silvanom.

Iznenađenje večeri

Zatim me jednog poslijepodneva nazvao direktor kompanije i obavijestio da se ponovno ide u Afganistan dovršiti započeti posao. Večer prije nego što sam otputovao, nazvao sam Silvanu i sat vremena proveli smo u ugodnom razgovoru, kojeg sam se poslije prisjećao na putu, uživajući u duhovitim šalama i pronicljivim Silvaninim primjedbama.

Nastavio sam s poslom, stres je ponovno bio tu, ali sada mi se više nije činilo toliko teško biti ondje jer sam u mislima bio kod kuće, sa ženom koja me je, možda, čekala… Poput prijatelja, naravno. Između nas nikad nije bilo ni riječi o nečem drugom, ni s moje ni s njezine strane. Jer ona me uopće nije fizički privlačila, iako su mi se sviđali njezin šarm, inteligencija, način zaključivanja.

Vrijeme je brzo proletjelo i iznenada sam shvatio da je posao dovršen i da se mogu vratiti u Zagreb. Nekoliko dana prije odlaska nazvao sam šefa afganistanskih radnika i zamolio ga da mi nabavi burku, objasnivši mu da je želim pokloniti svojoj prijateljici. Fahed mi je obećao da će mi je donijeti prije puta, ali kad sam na dan svog odlaska otišao u svoj ured, ondje me dočekalo dvadesetak burki uredno posloženih na moj radni stol. Fahed mi je objasnio da to nije samo njegov dar, već i dar ostalih radnika, kako bi pokazali da cijene to što poštujem njihovu tradiciju. Morao sam zahvaliti i uzeti sve burke. Silvana će biti zadovoljna, sada ih je imala dovoljno za cijeli život!

Kad sam stigao kući, pozvao sam je na večeru u restoran, najavivši kako imam iznenađenje za nju. Ona se nasmijala i imao sam osjećaj da bih se mogao zaljubiti u taj njezin grleni smijeh, senzualan i uzbudljiv. Te je večeri Silvana odjenula bijelu košulju koja je isticala njezinu tamnu put, ali uz uobičajene široke hlače i dugački, bezoblični prsluk bez rukava. Čak se bila i diskretno našminkala i zagrlio sam je s iskrenim zadovoljstvom što je ponovno vidim.

– Prekrasna si večeras! Kako si?
Ona se odmah gotovo preplašeno odmaknula od mene.
– Dobro, a ti ? Kako je bilo u Afganistanu?
– Odlično, ponajviše zato što je posao završen i više se ne moram vraćati.
– Ah, dakle, ostaješ ovdje?
Slegnuo sam ramenima.
– Još ne znam za sigurno. Možda me ponovno nekamo pošalju. A možda ću zatražiti da me više nikamo ne šalju i da me zaposle u nekom uredu.

Večerali smo i razgovarali o svemu i svačemu. Tako lijepo mi još nije bilo ni s kim prije. S njom se nisam – morao pretvarati da sam ono što nisam, bez straha da ću biti pogrešno shvaćen. Silvana je znala kako ogoliti moje najintimnije misli na nenametljiv način. Pri kraju večere rekao sam joj kroz smijeh:

– Još uvijek me nisi pitala kakvo iznenađenje imam za tebe.
Ona je podigla obrve.

– Mislim da znam. Donio si mi burku!
– Jednu? Ne, draga, donio sam ti ih dvadesetak. Plave, crne, bijele, na cvjetiće… Toplije za zimu, laganije za ljeto…

Ona se iznenadila.
– Šališ se!

Razdragano sam joj ispričao o Fahedu i njegovim radnicima i ona se nije mogla prestati smijati.
– Ne mogu dočekati da ih vidim. Gdje su?
– U autu.
– Pa što čekaš? Pokaži mi ih!
– Što ćeš mi dati zauzvrat?
Sumnjičavo me pogledala.
– Svoje vječno prijateljstvo – odgovorila je.
Zadovoljno sam kimnuo.
– U redu, dogovoreno. Ali želim da još večeras staviš burku i pokažeš mi kako izgledaš.

Silvana je ustala i odlučno krenula prema izlazu.
– Idemo u moj stan. Zovem te na piće i modnu reviju burki!

Modna revija

Vozio sam za njom sve do njezine zgrade i parkirao iza nje. S paketom burki pod rukom, pošao sam za njom u stan. Silvana je stanovala u prilično velikom i lijepo uređenom stanu, na prvom katu jedne urbane vile okružene vrtom i zelenilom. Čim smo ušli, rukom mi je pokazala na kauč i rekla da je ondje pričekam.

– Idem nam natočiti piće. Što ćeš popiti?
– Hladno pivo, ako imaš. – Stiže.

Za dvije minute donijela je bocu i čašu, a zatim uzela paket s burkama.
– To je to?
– Naravno, hoćeš li da ti pokažem kako se odijevaju?
Nasmijala se.

– Ne trebaš. Na kraju krajeva, burka je poput vreće s otvorom na dnu i pokrivalom za lice. Pričekaj me tu!

Zatvorila se u jednu sobu na dnu hodnika, a ja sam se udobno smjestio na kauču i pijuckao pivo. Osjećao sam se opušteno i zadovoljno. Jedva sam odolio porivu da se ne ispružim i zaspim! Možda sam zbilja malo i zadrijemao, jer kad me Silvana pozvala i kad sam otvorio oči, oko mene je bila polutama.

Ispred kauča je stajala Silvana u plavoj burki, koja nije otkrivala ni jedan obris njezina tijela, tako da je izgledala gotovo bestjelesno. Ustao sam i ugledao njezine oči kako svijetle kroz otvor burke. Osjećao sam se čudno, kao da sam nešto zgriješio.

– Kako se osjećaš?

Njezin glas mi je zvučao daleko, gotovo neprepoznatljivo dok mi je odgovarala:

– Odlično. Ja vidim svaku pojedinost na tebi, a ti mene uopće ne… Ne znaš čak ni tko sam.
– Vrlo dobro znam tko si – nasmijao sam se. Polumrak sobe čudno je djelovao na mene.
– Jesi li siguran? Po čemu me prepoznaješ?
– Po glasu.

Ona se nasmijala svojim grlenim smijehom.
– Oh, po glasu! Ali što vidiš od mene?
– Vidim tvoje oči. Približio sam joj se i osjetio miris njezinog egzotičnog i uzbudljivog parfema. Oči su joj, gotovo u razini s mojima, svjetlucale poput zvijezda u noći. Rukom sam joj prešao preko lica, osjećajući pod prstima obrise. Kad sam kažiprstom dotakao njezine usne, osjetio sam kako se rastvaraju i nježno obuhvaćaju moj prst. Nekoliko se minuta njezin jezik poigravao mojim prstom, kroz sve vlažniju tkaninu. Zatim je tihim, gotovo neosobnim glasom, rekla:

– Tko zna kako je ljubiti se kroz burku?

Provala strasti

Osjećajući ugodnu uzbuđenost u svakom djeliću tijela, automatski sam joj odgovorio.

– Ne ljube se s burkom. Zapravo, ne vjerujem da se uopće ljube. Ali i mene zanima kako bi to izgledalo…

Približio sam lice njezinom i spustio usne na tkaninu, uguravši jezik među njezine usne. Pod već sasvim mokrom tkaninom osjetio sam njezin jezik. Disanje joj se produbilo, a oči lagano sklopile. Bio je to divan poljubac, uzbuđujući, koji je u meni probudio snažnu želju za njom. Promuklim glasom sam rekao: – Sviđa mi se, a tebi?
Ona je uzdahnula.

– Jako. Poljubi me još jednom.

Jedva sam dočekao da ponovno spojim svoje usne s njezinima, koje su me dočekale spremne i meke. Osjećao sam kako mi žmarci ugode struje cijelim tijelom. Uhvatio sam je za ramena i privukao k sebi. Osjetio sam njezine grudi na svojima, oble i čvrste. Još sam je jače stisnuo uza se i rukom kliznuo niz njezina leđa. Odmah sam shvatio da ispod burke nema ništa na sebi i to me je još više uzbudilo. Čvrsto sam je držao uza se, želio sam osjetiti njezino tijelo kako se privija uz moje, želio sam osjetiti kako drhti od želje. Šapnuo sam joj:

– Želim voditi ljubav s tobom, Silvana.

Oteo joj se jecaj zadovoljstva, ali se nije pomaknula i ja sam nastavio s istraživanjem njezina tijela kroz tanku tkaninu burke. Bilo je nevjerojatno uzbudljivo dodirivati je po najintimnijim dijelovima njezina tijela kroz meku tkaninu. Dignuo sam je u naručje i odnio do kauča. Polegnuo sam je i nastavio je ljubiti sve dok nisam osjetio kako joj cijelo tijelo drhti od užitka.

Kad sam shvatio da nijedno od nas dvoje više ne može izdržati, brzo sam svukao sve sa sebe i polako joj zadigao burku. Njezino mi se tijelo otkrilo u potpunoj nagosti i s olakšanjem sam se nadvio nad nju, s tolikom strašću kao da sam samo to želio cijeloga svog života. Bila je to duga noć, za oboje. Silvana nije željela skinuti burku sa sebe, a ja sam vodio ljubav s njom pomičući svilu čas s jedne, čas s druge strane njezina tijela, smijući se i strastveno je ljubeći.

U jednom se trenutku odmaknula od mene i sišla s kreveta. Vidio sam kako se udaljuje, burku kako leluja oko njezina tijela, bose noge kako proviruju kroz plavu tkaninu i došlo mi je da se nasmijem: ponašali smo se poput dva zaigrana djeteta! Vratila se s dvije limenke piva i pružila mi jednu, rekavši razdragano:

– Kako se jede i pije s ovim čudom na sebi?
Nasmijao sam se s njom. – S burkom se ni ne jede ni ne pije! Te stvari žene rade samo kod kuće, kad je skidaju, a nikad na ulici.

– A ja je pak oblačim u kući! Luda sam, zar ne? Iznenada sam je privukao k sebi i promrmljao: – Jesi, luda si. Sada bi je konačno mogla skinuti, ionako te već dobro poznajem!

Ona je bila vrlo ozbiljna.
– Ne, Gregore, ti me ne poznaješ. Ti poznaješ samo ženu koja je vodila ljubav s tobom.

– Nije istina! Ja sam vodio ljubav sa Silvanom i želim je ponovno voditi ovdje, sada, odmah. I to bez ičega između nas.

Njezin je glas bio gotovo na rubu suza.
– Ali ako je skinem… vidjet ćeš me!
Odlučno sam je uhvatio za ramena.
– Naravno da ću te vidjeti, upravo to i želim! Želim znati s kim vodim ljubav!
– Ali ja sam… ja sam ružna!

Zagrlio sam je, poljubio, povukao joj burku prema gore, sve dok joj nije otkrila grudi. Nježno sam ih pomilovao i ona je zajecala. Zatim sam joj maknuo tkaninu s lica i poljubio njezine male prodorne oči, zatim prevelika usta koja su se lagano rastvorila samo za mene i nos koji je ponosno dominirao njezinim licem.

Od žabe do princeze

– To si ti i ja te volim takvu kakva jesi – promrmljao sam. – Zato prestani govoriti gluposti i opusti se, želim do jutra voditi ljubav s tobom!

S uzdahom mi se prepustila i konačno je bila potpuno moja, bez ikakve zadrške i ograničenja. Uživao sam u zagrljaju strastvene i maštovite ljubavnice koja me uzbuđivala kao još ni jedna žena u mom životu.

Idućeg dana Silvana nije otišla na posao i ostali smo kod kuće, razgovarajući, vodeći ljubav, otvarajući jedno drugome dušu, osjećajući sve veću bliskost.

Od te je večeri prošlo šest mjeseci i mnogo se toga promijenilo. Zaprosio sam Silvanu i ona je, nakon kraćeg oklijevanja, pristala. Zatim sam odlučio da više nikamo ne putujem i prihvatio sam posao u uredu u jednom od sjedišta tvrtke za koju sam radio, u Frankfurtu. Silvana je pristala poći sa mnom, rekavši da će me slijediti i na kraj svijeta bude li potrebno. Alen i Mirela bili su nam kumovi na vjenčanju, koje smo organizirali prije preseljenja u Frankfurt. Nisam im mogao prestati zahvaljivati što su me upoznali sa ženom mog života. Silvana se tih dana odlučila podvrgnuti estetskoj operaciji nosa. Ja to nisam želio, meni se sviđala takva kakva jest, ali ona je inzistirala na tome.

– Zaslužuješ najbolje, Gregore. Baš kao u bajci, imao si hrabrosti poljubiti žabu i sada bi bilo pošteno da dobiješ princezu. Naravno, znam da nikada neću biti ljepotica, ali barem me se nećeš sramiti pred svojim novim prijateljima.

I tako sam s nestrpljenjem iščekivao konačni ishod operacije i gotovo se plašio da to više neće biti moja Silvana, da će mi je novi nos oduzeti, promijeniti… iako sam znao da je ništa ne može promijeniti iznutra, da će zauvijek biti žena koja me razumije i voli. Mirela se tih zadnjih dana prije našeg odlaska zaista potrudila oko Silvane. Naučila ju je kako se našminkati i ženstvenije odijevati. Sada mi je užitak promatrati svoju ženu kako prije svakog izlaska provjerava svoj izgled u ogledalu. Osim toga, i dalje imamo burke, skrivene u ormaru. Ponekad ih izvlačimo van i Silvana izabire jednu i odijeva je.

Tada se ponovno, kao i prvi put, zabavljam otkrivajući malo po malo njezino tijelo, dodirujući je kroz tkaninu, prelazeći prstima preko zamamnih obrisa njezina tijela i osjećajući njezinu želju kako raste. Silvana me naučila da žena nije samo tijelo i lice, već i mozak i srce i da zaista može biti lijepa iznutra. Iako tu frazu često koristimo, vrlo rijetko smo svjesni njezina pravog značenja. Ja sam ga iskusio na vlastitoj koži: zavolio sam ženu u burki i otkrio njezinu unutarnju ljepotu, do te mjere da više i ne primjećujem kakva je izvana.

Tags: