Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Kad sam se neizlječivo razboljela, htjela sam napustiti zaručnika

Istinite priče: Kad sam se neizlječivo razboljela, htjela sam napustiti zaručnikaKad se god sjetim svega kroz što sam prošla, a sjetim se često, zadrhtim cijelim tijelom. Toliko se toga dogodilo, toliko se toga promijenilo, na putu od šoka i beznađa, do onoga što danas imam. Moja je budućnost i dalje neizvjesna, ali sada čvrsto stojim na vlastitim nogama. Zahvalna sam ljudima koji su mi pomogli, bez njih, tko zna kako bi sve završilo. Naročito sam zahvalna polusestri Maji s kojom se ranije nisam naročito slagala. Zapravo mi je bila prilično strana. Danas smo, naprotiv, vrlo bliske.

Moram pošteno priznati, Maja mi je prije zaista išla na živce. Znam da treba vremena da bi se s drugom osobom izgradio dubok i skladan odnos, ali smatrala sam da s Majom u tome nikada neću uspjeti. Vjerojatno zato što smo bile različite, kao što su, po karakteru, bili različiti i naši očevi. Moj je tata umro od raka pluća dok sam još bila mala. Otkad znam za sebe, jako sam se vezala uz njega. Poslije sam od mame uzela mnoge njegove fotografije i izvjesila ih po svojoj sobi. Tako sam imala osjećaj da je uvijek tu, sa mnom. Moglo bi se reći da ga zapravo i nisam dobro poznavala kao osobu, ali za mene je bio i ostao najbolji tata na svijetu. Dobro se sjećam, i zauvijek ću se sjećati, njegove nježnosti prema meni, ljubavi kojom me je obasipao. Bio je, jednostavno, tata mojih snova i kao takvog ću ga uvijek pamtiti. Drugi muž moje majke i Majin otac, ni po čemu mu nije bio ravan. Tako sam zaključila od prvog trenutka i zacijelo bila vrlo nepravedna prema njemu. Bez tate sam se osjećala jako usamljenom, kao da nisam pripadala u tu novu obitelj.

Iako me je majka, to mi je jasno, jako voljela i trudila se da mi koliko je to moguće olakša gubitak oca, nisam joj mogla oprostiti što se ponovno udala. Doživljavala sam to kao da je izdala tatu. Jasno mi je da sam i prema njoj bila nepravedna.

– Voljela sam tvog tatu više od svega na svijetu, vjeruj mi, Mirela. Nijednog drugog muškarca nikada neću voljeti kao što sam voljela njega. Ali više ne mogu biti sama, moram imati nekoga. Josip je dobar čovjek, vidjet ćeš – objašnjavala mi je i opravdavala se kada mi je rekla da će se ponovno udati.

– Meni ne treba drugi otac, što će mi drugi otac uporno sam ponavljala i gotovo se rasplakala nemajući nimalo razumijevanja za njezina objašnjenja.

Bilo joj je teško zbog takvog mog stava, željela je svim srcem da prihvatim Josipa, ali ja sam se nastavila duriti. Išla sam u sedmi razred osnovne škole kada su se vjenčali. Očuh je potpuna suprotnost mom ocu, koji je bio tiha i mirna osoba. Josip je, naprotiv, bučan, brbljav, preglasno se smije, neprestano sav u pokretu.

– Dobro je da je toliko drukčiji od tate, nećemo ih stalno uspoređivati. Vidjet ćeš, dopast će ti se – tješila me mama poslije vjenčanja.

Tada je već bila trudna. Uskoro sam dobila polusestru. Maja je bila sva na svog oca, dinamična i živahna, dok sam ja, baš kao i moj tata, bila ozbiljna i prilično povučena. Suprotnosti se, kažu, privlače, ali nas dvije nismo uspjele uspostaviti pravi kontakt. Nismo se mrzile, nismo se svađale, ali niti voljele. Zapravo, smo se samo tolerirale. Majci i Josipu bilo bi drago da smo se zbližile, da smo bile poput istinskih sestara. Doista su se trudili oko toga, ali bez rezultata. Danas, kada o svemu mogu zrelo razmišljati, jasno mi je da smo nas dvije, iako razlika u godinama nije bila velika, na neki način pripadale gotovo različitim generacijama i da vjerojatno zbog toga nismo uspijevale naći zajednički jezik. Na mnoge je stvari gledala sasvim drukčije od mene, imale smo različite interese i sklonosti. Ja sam sve doživljavala ozbiljno, sve gledala kritički, ona je bila nesputana, slobodna, ponekad, činilo mi se, i prilično neodgovorna.

– Kako mogu s njom uspostaviti bilo kakav kontakt kad je tako vjetropirasta. Zanimaju je samo tulumi, provodi i dečki, ta u životu nije pročitala ozbiljnu knjigu, osim možda neko skraćeno izdanje – rekla sam jednom majci kada mi je po tko zna koji put predbacila da se nimalo ne trudim uspostaviti kontakt s Majom.

Razlikovale smo se, naravno, i u ljubavi. Maja se zaljubljivala brzo i često, u trenu bi se oduševila nekim dečkom, bio bi uvijek najbolji i najljepši na svijetu, ali bi se isto tako brzo i ohladila. Ja, naprotiv, dugo nisam mogla naći muškarca koji bi mi se uistinu dopadao. Uvijek sam ih uspoređivala s ocem i uvijek su gubili. Nitko nije bio ravan, nitko zapravo nije bio ni blizu mom tati. Bilo je tako dok nisam naletjela na Davora na rodenđanskoj proslavi svoje najbolje prijateljice Damire. Zapravo, u početku mi se ni on nije naročito dopadao, razgovarala sam s njim samo iz pristojnosti, iako mi se očigledno udvarao. Ohladi, frajeru, ništa od toga, mislila sam. No, ispalo je sasvim drukčije. Slučajno smo se susreli još nekoliko puta, iako ne bih dala ruku u vatru da u tim slučajnostima nije svoje prste imala Damira, jer su ona i Davor bili prijatelji od djetinjstva. Polako mi se počeo uvlačiti pod kožu. S vremenom sam ga zavoljela. Bio je prvi muškarac u mom životu s kojim mi je bio lijepo, s kojim sam se ugodno osjećala, kojega, napokon, nisam uspoređivala s ocem. Voljela sam njegove oči, njegov osmijeh, njegovu kosu. I on je meni bio sklon, u to nije bilo sumnje, ali ni sa čim nije pokazivao da gaji iste osjećaje. Družili smo se, često izlazili, ali još me nije ni pokušao poljubiti.

Ipak, bila sam sigurna da će se i to uskoro dogoditi.

A onda se u jednom trenutku sve srušilo. U posljednje su me vrijeme često pogađale nevolje s rukama i nogama, otkazivale bi poslušnost, a imala sam i smetnje vida. No poteškoće bi uvijek vrlo brzo nestale. U početku sam smatrala da su to posljedice stresa kojem sam svakodnevno bila izložena u uredu. Imali smo puno problema, tvrtki je prijetio ključ u bravu, vjerovala sam da će, kada prebrodimo teškoće, nestati i moje nevolje.

Kako tegobe nisu prestajale, otišla sam na pregled. Liječnik je posumnjao na multiplu sklerozu, uputio me na specijalističke kontrole, a nalazi su, na žalost, tu sumnju potvrdili. Bila sam očajna. Sa mnom je gotovo.

– Ne mora se bolest uvijek dramatično razvijati, vjerujem da ćemo je dugo moći držati pod kontrolom – tješio me je liječnik, a ja sam jedva razabirala što mi govori.

Sebe sam već vidjela doživotno prikovanu za invalidska kolica, ovisnu o tuđoj njezi i brizi, bez nade za ozdravljenje. Često sam čula ljude kako spominju tu bolest, ali sam mislila da se to mene ne tiče, da se tako nešto uvijek događa drugima. Kad sam se malo pribrala od šoka, na moju mi je zamolbu liječnik strpljivo, ali i sasvim iskreno, objasnio o čemu je točno riječ. Nije bilo razloga za optimizam, shvatila sam. Bolesna se žarišta, u kojima se raspadaju moždane ovojnice, stvaraju na raznim mjestima u mozgu, u leđnoj moždini, u autonomnom živčanom sustavu, bolest se odvija na mahove, može se smiriti i pritajiti čak godinama, a onda neizbježno dolazi do novog udara i pogoršanja. Smetnje se čak ponekad mogu povući i nestati, a događa se i da stanje dugo vremena bude posve stabilno. Ali tko me je mogao uvjeriti da će tako biti i u mom slučaju, da ću imati toliko sreće da bolest godinama miruje? I kakva je to uopće sreća kada svaki trenutak mogu očekivati novo pogoršanje? Tada je uslijedio još jedan udarac.

– Moram vam još nešto reći. Bez obzira na tok bolesti, čak ako se i povuče, jedno morate znati: trudnoća nije preporučljiva. Ona bi mogla pogoršati bolest – objasnio mi je.

Kada sam čula dijagnozu, već sam se vidjela u invalidskim kolicima, pa ni o čemu drugome nisam ni razmišljala. Tek kada sam izašla iz ordinacije, ta me je njegova rečenica dodatno pogodila. Ako i svladam bolest, nikada neću biti majka! A toliko sam željela roditi. Kako se sve u životu u trenutku može promijeniti. Uvijek sam mislila da još imam puno vremena pred sobom, mnoge sam stvari planirala i odgađala za budućnost: jednom ću sigurno naići na pravog muškarca, jednom ću imati svoj stan, zasnovati obitelj, roditi djecu. A sada budućnosti više nije bilo. Ostala je samo sadašnjost, iz koje, budem li imala snage volje, moram izvući maksimum, jer tko zna što mi donosi sutrašnji dan. Što mogu očekivati, čemu uopće živjeti?

Loading...

U početku nikomu kod kuće nisam ni spominjala da mi je dijagnosticirana multipla skleroza. Ni Davoru. Nisam ih željela opterećivati dok se sama koliko-toliko ne stabiliziram. Noćima sam se prevrtala po krevetu, nisam mogla usnuti, puno sam razmišljala o Davoru i sebi, o našoj mogućoj vezi. Sada ona više nije imala nikakvu perspektivu. Što će mu žena u invalidskim kolicima? Zaključila sam da je najpoštenije da se udaljim od njega, da ohladim našu vezu, da se, ma koliko će mi to biti bolno, prestanemo viđati. Osjećala sam se jadno, osamljeno, trebala mi je podrška i napokon sam kod kuće rekla što se sa mnom događa. Uostalom, svi su već primijetili da nešto sa mnom nije u redu. Davoru još ništa nisam spomenula, samo sam sve češće izbjegavala naše susrete izmišljajući bezbrojne razloge. Nisam željela njegovu samilost, nisam željela da se žrtvuje zbog mene, htjela sam da se mirno raziđemo. On će lako naći drugu, a ja na muškarce i obitelj ionako mogu zaboraviti.

Onda mi je velika pomoć stigla od osobe od koje sam to najmanje očekivala. Dočekala sam Maju na aerodromu. Doletjela je iz Frankfurta s puno prtljage pa sam otišla pred nju. Došla je na proslavu očeva šezdesetog rođendana, a nakon toga namjeravala je na dva tjedna u Dubrovnik gdje joj se trebao priključiti njezin Dejan.

Iako se nismo baš ljubile, često bismo jedna drugoj učinile kakvu uslugu. Uostalom, što smo bile starije, naš se odnos, polako, ali sigurno, poboljšavao. Posljednje smo se dvije-tri godine rijetko viđale jer je Maja napokon uplovila u ozbiljniju vezu i za svojim je budućim otišla u Njemačku gdje je on radio u predstavništvu jedne naše tvrtke. Ugledala sam je čim je prošla carinsku kontrolu. Veselo mi je mahnula rukom. Zinula sam od iznenađenja. Na sebi je imala bezobrazno duboko dekoltirani sako koji je više otkrivao, nego skrivao. Istina, bio je srpanj, carevale su vrućine, ali što je previše, previše je, odmah sam joj u sebi prigovorila. Ona se, međutim, srdačno smijala i bacila mi se u zagrljaj. Zapravo, iznudila mi zagrljaj. Činilo mi se da je istinski sretna što me vidi i gotovo sam se postidjela svoje suzdržanosti.

– Vidim, tebi je stvarno vruće – nisam mogla odoljeti a da je ne podbodem.

– Nije loše, zar ne? Frajer koji je sjedio pokraj mene u avionu nije mogao odlijepiti pogled – srdačno se nasmijala, baš onako kako je to činio i njezin otac. – Znaš, moram ti priznati, ima tu malo i silikona – namignula mi je.

Nije mi bilo jasno šali li se ili ipak govori istinu. Bilo kako bilo, držala sam to i nepriličnim i neozbiljnim. Čim smo sjele u automobil, obrušila sam se na nju.

– Nadam se da se samo šališ – pogledala sam je prijekorno.

– S čim? – pravila se da ne razumije. – Pa, s tim glupim silikonima. Nisi to valjda zaista učinila?

– Naravno da jesam. Nije li cool? – razvukla je smiješak od usta do usta.

Uopće nisam bila impresionirana i rekla sam joj to prilično grubo:

– Kako ti samo pada na pamet trošiti novac na takve gluposti. Daj odrasti već jedanput!

Za trenutak je ostala bez riječi. Bila je vidno pogođena mojom reakcijom, no ubrzo se pribrala.

– Znaš što, to se tebe zapravo uopće ne tiče. Novac nije tvoj, a sa sobom i svojim tijelom mogu raditi što hoću. Mene ovo veseli, Marko nije imao ništa protiv, on mi je i dao novac za zahvat. Nemaš baš nikakvo pravo prigovarati mi – bila je iznenađujuće odrješita.

Uvijek je bila samouvjerena, a otkako je u Njemačkoj još je u tome napredovala. Možda nisam trebala tako reagirati, ima pravo uživati u životu na svoj način. Ako je već meni to uskraćeno, ne znači da se ona mora bilo čega odricati. I Maja je, očigledno, požalila zbog svojih oštrih riječi pa je brzo promijenila temu. Nismo puno pričale o mojoj bolesti, tu se ionako nije imalo što nova reći. Tu smo temu, na svoj način, načele idućeg jutra dok smo same u kuhinji ispijale kavu.

– Kako tvoja veza s Davorom? – upitala me je.

– Ništa od toga, moram ga zaboraviti – odgovorila sam drhtavim glasom.

– Kako to misliš zaboraviti? Našao je drugu? – začuđeno me je pogledala.

– Reci mi, molim te, koji bi se muškarac dobrovoljno upustio u vezu sa ženom koja boluje od multipla skleroze i koja će kad-tad ostati prikovana za invalidska kolica? – trudila sam se da mi se u glasu ne osjeti ogorčenje i očaj. Nekoliko me je trenutaka nijemo gledala, kao da smišlja što će mi odgovoriti. Tada je izgovorila rečenicu koja će presudno utjecati na moj budući život.

– Želiš li time reći da ti njega ne bi voljela kad bi doznala da ima multipla sklerozu ili neku drugu bolest? – izgovorila je mirno gledajući me ravno u oči.

Uzdrmalo me to, imala sam o čemu razmišljati. Zaista, s čovjekom kojeg volim ostala bih pod svaku cijenu, a pogotovo u trenucima kada bi mu moja pomoć i podrška bili najpotrebniji.

– Naravno, ne bih ga ostavila. Ali mi još nismo par, nikada mi zapravo nije rekao da me voli – objasnila sam joj.

– A ti, jesi li ti njemu rekla?

– Pa, nisam baš izravno – priznala sam.

– Krasan ljubavni par! Očigledno je da se volite, a šutite o tome. Zanijemite od sreće kad ste jedno s drugim, ili što? Obje smo se nasmijale. Nestalo je napetosti među nama. U tom mi je trenutku zaista bila bliska. Prvi sam se put uz nju osjećala potpuno opuštenom.

– A sada ćeš odmah nazvati Davora i dogovoriti se da se nađete u gradu. I sve ćeš mu lijepo ispričati – rekla je zapovjednim glasom.

– Ne dolazi u obzir. Moram se pripremiti za to – odbacila sam njezin prijedlog.

Ali moja je polusestra zapela i nije htjela popustiti. Uspjela me nagovoriti, gotovo prisiliti da se javim Davoru i dogovorili smo susret još istog poslijepodneva. Bio je, osjetila sam mu po glasu, prilično iznenađen zbog moje želje da ga odmah vidim jer sam u posljednje vrijeme izbjegavala razgovore s njim. Bila sam kao na iglama, čak sam dva-tri puta došla u napast da otkažem susret, ali Maja me nije puštala s oka. I tako sam stisnula zube, zaključila da je i za Davora i za mene zaista najbolje istjerati stvari na čistac.

– U posljednje sam se vrijeme malo čudno ponašala – rekla sam iskreno čim nam je konobar donio piće.

– Pa, ne znam, nisam nešto posebno primijetio – odgovorio je diplomatski jer mi je bilo jasno da je i te kako primijetio.

– Želiš reći da sam bila kakva sam i inače? – upitala sam ga gotovo ljutito.

– Znaš, Mirela, još prije nekoliko tjedana mislio sam da ćemo biti sjajan par. Priznajem, nisam bio osobito poduzetan, puštao sam da sve polako ide svojim tokom, želio sam da budeš sigurna da me želiš. Danas više u to nisam siguran, ali te i dalje volim – govorio je smireno, ali osjećala sam da je napet.

Dok sam slušala te riječi, zadrhtala su mi koljena. Da nisam sjedila, srušila bih se. Srce mi je ludo tuklo. Bože moj, voli me! Sreća koja me je obuzela potpuno je potisnula okrutnu stvarnost. U tim sam trenucima jednostavno zaboravila na svoju bolest.

– I ja tebe volim, jako te volim – nježno sam rekla i stisnula mu ruku.

Nagnuo se prema meni i utisnuo mi poljubac u usta. Bili smo na javnom mjestu, mislila sam da se nikada neću ljubiti u nekom kafiću, ali sada mi to nimalo nije smetalo. Nikada se nisam tako lijepo osjećala. Bili smo puni jedno drugog, pokupili smo se iz lokala i otišli u njegov stan. Vodili smo ljubav i bilo je prelijepo. Odjednom sam se vratila u stvarnost. On se još odijevao, a ja sam sjela u naslonjač u dnevnom boravku i glavu zarila u ruke.

– Što ti je, dušo? Nešto nije bilo u redu, povrijedio sam te? – zabrinuto me je upitao.

Nalazila sam se gotovo na rubu plača. Bilo mi je tako lijepo s njim, ali zaista nemam pravo vezati ga uz sebe. Užasno me strašila pomisao da bih ga mogla zauvijek izgubiti. Shvatila sam da nemam zašto oklijevati, ovoga mu trenutka moram reći punu istinu.

– Bolesna sam, prilično teško bolesna. Nisam ti to htjela reći da te ne opterećujem, – počela sam tihim glasom, dok je on iznenađen i uznemiren sjeo do mene i čvrsto me zagrlio.

– Polako, smiri se. Sigurno pretjeruješ. Reci mi o čemu je riječ? – govorio mi je nježno.

Sve sam mu ispričala. Kakva je bolest multipla skleroza, što mogu očekivati u budućnosti, opisala sam mu sve svoje strahove, govorila mu o depresiji koja me sve češće obuzima.

– Možda neće biti tako strašno, ali ni u što ne mogu biti sigurna. Preostaje mi samo nada da me moja sudbina neće tako skoro staviti u invalidska kolica. Zato mislim da bi bilo najbolje da prekinemo. Nađi zdravu ženu, što ćeš sa mnom – dok sam govorila, navrle su mi suze.

– Molim te, ne govori to. Nemoj mi nikada više tako nešto reći. Volim te i sav si moj život. Ne očekuješ valjda da ću ti okrenuti leđa zato što si bolesna. Pa što ti misliš o meni? – još me čvršće stisnuo u naručje i nježno poljubio.

Bilo je to lijepo čuti. Znala sam da tako zaista misli i to mi je davalo i hrabrost i nadu. No morao je znati još jednu važnu činjenicu. Napomenula sam mu da mi je liječnik rekao da bi mi eventualna trudnoća mogla pogoršati stanje. Vjerojatno nikada neću smjeti roditi. Govorila sam mu kao da je naš brak gotova stvar, a nitko ga još nije ni spomenuo.

– Koliko shvaćam, ako se bolest povuče, smjet ćeš zatrudnjeti. Budem li te sreće da se jednoga dana pristaneš udati za mene, uvijek ćemo imati mogućnost posvojiti dijete, ako ne budemo mogli imati vlastito – nježno me tješio.

Kamen mi je pao sa srca. Reagirao je zaista sjajno. Kakvu sreću imam što sam naišla na njega. U tom mi se trenutku ni moja bolest nije činila tako strašnom. Zajedno ćemo je svladati. Obasula sam ga poljupcima, rasplakala se kao kišna godina. Poslije toga sve je išlo vrlo brzo. Uskoro smo se vjenčali. Preselila sam se k njemu. Moj je život dobio smisao, radujem se svakom danu, nekako sam se naučila nositi s bolešću, ali sve više jača i nada da neće biti tako crno kako mi je u početku izgledalo. Uostalom, sada imam Davora. I Maju. S njom sam se jako zbližila. Da nje nije bilo, da ona nije navaljivala, pitanje je bih li i kada, smogla snage učiniti odlučujući korak. A da to nisam učinila, moj bi život danas vjerojatno bio poput noćne more.

Loading...