Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Priče poput onih koje objavljuju popularni časopisi: Mila, Gloria, Moja tajna, Moja sudbina ...

Kako sam umjesto djeda postao otac

Često sam razmišljao što ću učiniti ako supruga jednog dana sazna od čega živimo. Premetao sam po glavi brojne situacije, unaprijed smišljao izgovore i isprike, negdje u sebi pripremao se na ono što bi moglo uslijediti. Koliko god sam maštovit bio, nisam mogao ni naslutiti na koji način će se srušiti kula od karata koju sam sagradio. Više nikada neću unaprijed razmišljati o budućnosti. Živjet ću dan po dan, sat po sat, minutu po minutu. Brinući o budućnosti izgubio sam mnoge trenutke koji su mogli biti sveti. Koliko god planirali, život i situacije idu svojim tijekom, najčešće neplaniranim. Život valja živjeti u sadašnjosti, prošlost ostaviti u prošlosti, a budućnost prepustiti budućnosti. Samo tako život je ima smisao.

Tog se dana supruga Vera vratila iz kupovine znatno ranije nego inače. Na moje veliko iznenađenje u ruci nije nosila ništa drugo doli svoje osobne torbice. Pretpostavio sam, ostavila je stvari u automobilu.

– Vera, dobaci mi ključ. Odmah ću donijeti vrećice iz automobila – rekao sam joj nakon što me pozdravila.

– Nisam ništa kupila – odvratila je, a po izrazu lica i tonu glasa kojim je to izgovorila jasno se vidjelo kako nije dobre volje. Odložila je torbicu na stol, a potom sjela na naslonjač preko puta onoga na kojem sam sjedio. Prekrižila je nogu preko noge, ruku preko ruke, a svoj pogled usmjerila ravno u moje oči. Ništa nije rekla. Nikada se nije tako ponašala. Obično je bila radosna i nasmijana, a pogotovo kad bi se vratila iz kupovine. U meni se javio glas koji je urlao da mi se sprema nešto neočekivano. Progutao sam pljuvačku, nestrpljivo čekao razvoj situacije. Vera je uporno sjedila, promatrala me, šutjela. Ne znam ni sam koliko je to moglo potrajati, ali svaka sekunda koja je prolazila doslovno me iz1uđivala. Na kraju više nisam mogao izdržati tu strašnu neizvjesnost. Bilo mi je jasno, nešto se događa i zasigurno nije ništa lijepo. Skupio sam hrabrost i žurno po mislima prebirao moguće situacije o kojima sam bezbroj puta razmišljao.

– Vera, zašto me tako promatraš? Je li se nešto dogodilo? – promucao sam poput djeteta uhvaćenog s prstima u pekmezu. Očekivao sam buru i oluju, munje i gromove s njezine strane, pripremao sam svoju obranu.

– Malo je reći dogodilo se – odvratila je konačno i uzdahnula teškom mukom.
Za trenutak mi se smračilo pred očima. Vjerovao sam, došao je i moj “Dan D”, dan kada će pasti maska.

– Vera, molim te, daj mi mogućnost da ti sve objasnim. Ispripovijedat ću sve od početka do kraja. Preklinjem te, slušaj me i ne osuđuj, imaj razumijevanja – cvilio sam poput ranjenog psića i gledao je molećivim pogledom. Njezine su oči izgubile sjaj, a lice kao da joj je odjednom postalo skulptura. Nije ni okom trepnula na moje riječi. Nikada se ranije nisam osjećao tako bespomoćnim. Bio sam u panici, strahu koji me doslovno obuzeo. Gotovo sam je mogao vidjeti kako odlazi, uzima mi djecu i brani da ih više ikada vidim. Izvana i iznutra drhtao sam čitavim bićem i poželio nestati bar za trenutak kako bih se sabrao.

– Petre, o čemu ti to? Što si ti mogao tako strašno učiniti kad imaš potrebu objašnjavati i preklinjati? Nisi prešao cestu i pomogao starici prijeći ulicu? Nisi starom gospodinu pomogao ponijeti kruh iz pekarnice ili možda nisi pokupio sve lišće po dvorištu? – ispalila je riječi koje nikada ne bih očekivao, a koje su me samo dodatno zbunile.

Skoro sam se `zakopao’ priznanjem

Stresao sam se. Gotovo sam samog sebe zakopao strašnim priznanjem, a ona očito nije ni pomišljala na ono što sam joj namjeravao priznati. U glavi mi je brujala jedna jedina misao: spas.

– Ma, u pravu si, ni o čemu. Vidim, loše si volje, neobično se ponašaš, pa sam pomislio kako si ljuta zbog razbijene vaze. Htio sam ti priznati još neki dan kad sam je razbio, ali nekako sam se pribojavao tvoje reakcije. Znam koliko ti je draga ta vaza i koliko je cijeniš. Bio sam šeprtljav, okliznuo se na parket kojeg uvijek tako jako uglancaš i u padu se rukama pokušavao uhvatiti za komodu, ali sam umjesto nje dohvatio tabletić. Vaza je staja na njemu, povezla se, pala i razbila se baš kao i ja. Sretan sam što još njome nisam dobio po glavi. Čudio sam se kako to nisi ranije zamijetila, pomislio sam da si jutros vidjela da je nema – smišljao sam besmislice kako ne bih dodatno skrenuo pozornost na sebe.

– Nisam zamijetila, a to što si je razbio nije najgore što se dogodilo u našoj kući – odvratila je.

O, draga moja, to si itekako u pravu, samo kad bi ti znala što se stvarno događa u našem braku ne bi oka sklopila, a mene više nikada ne bi ni pogledala. Izbacila bi me iz kuće kako se izbacuje najgore smeće – pomislio sam, ali sam šutio kako se ponovno ne bih doveo u novu opasnost. Kad čovjek laže tada je svjestan kako mu se svakog trena može izmaknuti stolac od laži na kojeg je zasjeo.

– Draga, bi li mi rekla zašto si tako ozbiljna, neraspoložena – ustao sam sa svog naslonjača, prišao joj, ćućnuo pored nje, posegnuo za njezinom rukom, te je nježno po njoj i pomilovao. Uzdahnula je.

– Petre, ne zaslužujem tvoje nježnosti ni lijepe riječi niti ikakve lijepe geste – rekla je Vera.

– Draga, slobodno mi se povjeri bez obzira o čemu se radi. Saslušat ću te i razumjeti, vjeruj mi.

– Nisam baš sigurna kako želiš čuti ovo što ti moram reći. Nije mi lako, ali više ne mogu šutjeti – rekla je.

– Vera, smiri se, nije vrag tako crn kako se čini. Ti i ja sve možemo riješiti – hrabrio sam je, a istovremeno bio iznimno znatiželjan oko čega ona pravi toliku paniku. Bila je iznimna žena, divna prijateljica i partnerica, izvrsna domaćica i majka i naprosto nisam mogao zamisliti što ju je toliko izbacilo iz takta.

– Vrag je obično još crnji nego se čini. Imam ljubavnika – odjednom je ispalila kao iz topa.

Ti si dobar čovjek, a ja zla žena

Ti imaš ljubavnika? – začudio sam se, jer mi je ta njezina izjava zvučala gotovo smiješno. Bila je iznimno sramežljiva dok je bila djevojka, a takva je i tijekom svih ovih zajedničkih godina koje smo zajedno proveli. Kad god bi joj netko nešto rekao ili dobacio uvijek je čekala moju zaštitu, a ja sam redovito spremno reagirao. Naš intiman odnos uvijek je hvalila, a i osobno sam njime bio više nego zadovoljan, stoga nikako nisam mogao zamisliti da bi Vera uopće imala bilo kakvu potrebu za ljubavnikom. Umjesto odgovora samo je potvrdno klimnula glavom. Bio sam toliko zatečen tim saznanjem da nisam znao što misliti. Nisam je mogao osuđivati i biti prokleti licemjer, ali nisam mogao ni šutjeti. Saznanje da me vara nije mi zvučalo nimalo ugodno, a oko srca doslovno sam osjetio bol. U našoj sam kući ja bio taj koji je bio loš i nevaljao, a nju sam držao sveticom kojoj nikada loše stvari ne bi ni pale na um.

– Nećeš ništa reći? Zašto uvijek moraš imati razumijevanja za sve? Zašto ne galamiš i urlaš poput ostalih muževa? Zašto nisi ljut? Zašto me ne udariš? Zaslužila sam najgoru moguću kaznu. Kazni me, kazni! Učinit ću sve, doslovno sve što budeš zahtijevao. Imaš potpuno pravo tražiti od mene štogod poželiš. Ja sam prevarantica. Nisi zaslužio takvu prevaranticu. Ti si dobar čovjek, a ja zla žena nedostojna i pogleda vlastitog supruga – vikala je, a potom stala histerično plakati.

Za trenutak mi je sinulo kako je to pravi trenutak da joj priznam sve ono što ja radim, ali brzo sam odagnao tu misao. Ego u meni urlao je kako trebam učiniti sve što je Vera upravo izgovorila, a savjest je šaputala kako na to ni u kom slučaju nemam pravo. Vera je plakala i plakala, a ja nisam znao što bih. Sve ovo kao da je bila noćna mora.

– U drugom sam stanju. Otići ću kod tete u Njemačku, ondje ću sve srediti. Povest ću našu kći Nataliju sa sobom. Ona ima četrnaest godina. Rekla sam joj koliko sam joj mogla reći, tako da ona djelomično zna o čemu se radi. Marin neka ostane s tobom. Znaš i sam koliko je Natalija uvijek željela ići živjeti u inozemstvo, a i bolje je da nastavi obrazovanje ondje nego ovdje kod nas. Vidiš i sam kakva je situacija u cijeloj državi, a sve mi se čini, bit će još gore.

Donijela je strašne odluke bez mene

Natalija ima pravo na sretan i ispunjen život, a ostane li ovdje tko zna kako će biti. Naši političari ne ulijevaju povjerenje, a ni globalna ekonomska situacija. Kad riješim što moram, zaposlit ću se i brinuti o Nataliji. Bude li Marin želio k nama, povući ću i njega kad se malo snađem – supruga mi je svoje planove objašnjavala kroz suze. Bila je u pravu, vrag može biti crnji. Donijela je strašne odluke koje su se ticale cijele naše obitelji, a da se sa mnom ni o čemu nije dogovorila. To je bilo dodatno dolijevanje ulja na vatru. Dok sam spokojno živio u uvjerenju kako imam divan brak, Vera je iz temelja sve okrenula samo u jednom, jedinom trenutku. Vrtjelo mi se u glavi od tolikih vijesti.

– Šokiran sam svime što sam čuo, posebno odlukom o preseljenju. Razgovarala si prije s našom kćeri od četrnaest godina nego sa mnom. To bi mi kao muškarcu trebalo sve reći. Ljubavnik je očito taj kojem želiš posvetiti svoj život, svoju budućnost, a za mene tu očigledno više nema mjesta. Vjerovao sam kako imamo čvrst odnos kojeg nitko i ništa ne mogu poljuljati, a ti si sve izbrisala s nekoliko riječi. Nisam ja taj koji bi te trebao kažnjavati na bilo koji način. Ti si izabrala, pa ćeš tako sa svojim izborima morati živjeti bez obzira hoće li oni biti nagrade ili kazne. Što nije bilo u redu s nama? Što je nedostajalo našem braku? Zašto si pored mene tražila drugog muškarca? Bio sam uvjeren da imamo odličan seks. Ako nešto nije bilo u redu, zašto to nikada nisi rekla, ničim pokazala? Kao obitelj živimo sasvim pristojno, čak puno bolje od većine ljudi koje poznajemo i s kojima se družimo.

Nikada nisam pio, kockao ni razbacivao novac. Svaki sam novčić donosio kući za našu obitelj. Odlazili smo na ljetovanja, zimovanja, na izlete za vikend. Ti i djeca se nosite po zadnjoj modi, a ne hodate u jeftinim krpicama nego u odjeći poznatih dizajnera. Omogućio sam vam lagodan život. Što je nedostajalo našem braku? – uporno sam ponavljao to zadnje pitanje jer nikako nisam shvaćao zašto me varala. Vera je samo plakala, rukama prekrivala oči i povremeno prstima brisala suze s lica.

U tom sam trenutku čuo kako se otvaraju ulazna vrata. Nisam želio nikakve posjetitelje, nikoga u blizini. Na moje veliko iznenađenje pojavila se naša kći Natalija. Vera je žurno brisala suze, ali se nije trudila skriti stanje u kojem se nalazila. Gledao sam u Nataliju koja nas je pozdravila glasom koji je iznimno drhtao. Čekao sam objašnjenje zašto se iznenada tako rano vratila kući iz škole, ali ona je šutjela. Sjela pored svoje majke. I ja sam se vratio u naslonjač, zavalio, prstima nervozno lupkao po naslonu. Njih dvije su se grlile, šutjele.

Činilo mi se kao da je vrijeme stalo. Majka i kćer samo su se grlile, ljubile i naprosto se vidjela i mogla osjetiti njihova bliskost. Ja kao da sam bio stranac, prokleti stranac u svojoj vlastitoj kući. Dok sam ih promatrao bilo je očito da sam višak, čovjek kojeg ne trebaju ni supruga ni kći. Osjećao sam, ja sam nitko, za njih sam ja nitko. Kako li je to sam težak osjećaj, strašan. Sve u meni kao da se lomilo.

– Zašto si došla ranije iz škole? – jedva sam promucao nakon nekih desetak minuta tupe tišine. Natalija se u tom trenutku odvojila od Vere, ustala i polako prilazila prema meni. Nisam znao što slijedi.

– Tata, znala sam da će mama danas razgovarati s tobom. Nisam željela da se sve ovo dogodi, ali dogodilo se i naprosto nisam imala mira u školi. Morala sam vam se pridružiti. Zamolila sam razrednicu da me pusti i dobila dopuštenje dolaska. Znam sve što ti je mama rekla – počela je Natalija i pogledala u Veru.

– Želiš ići s mamom u Njemačku, uistinu želiš ondje živjeti? – iskreno sam pitao svoju kći.

– Tata, ne radi se o tome što želim, malo je prekasno za moje želje – rekla je s beskrajnom tugom u glasu, a ja sam to shvatio kao nadu da Natalija uopće ne želi ići živjeti u inozemstvo. Srce mi je napokon zaigralo od nade koja se u meni probudila. Ako me već supruga željela napustiti, bilo bi predivno da isto ne učini i moja kći. Nisam znao kako ću se bez supruge brinuti o dvoje djece, ali to u tome trenutku i nije bilo važno. Želio sam više od ičega da mi kći ostane u svojoj kuči, da mi bude blizu i uz mene.

– Natalija, nemoj tako više nikada ni govoriti. Tvoje su želje meni sve na svijetu. Nadam se, znaš da bih za tebe učio sve što je u mojoj moći. Ne želiš li ići s majkom, ne moraš. Ostani sa mnom i bratom. Bit ću presretan. Tvoja je majka izabrala svoj put, ali to ne znači da ga ti moraš slijediti. Želiš li, ostani tu gdje ti je i mjesto. Kao i do sada brinut ću se da imaš sve što budeš trebala i željela – odgovorio sam joj.

Ja sam ti otac i jednako te volim

Tata, vratila sam se iz škole jer ne mogu dopustiti da mama preuzme krivnju umjesto mene. To ne bi bilo fer.

– Natalija, vrati se ovamo, sjedni i smiri se. Nikome od nas nije lako, ali moramo se ponašati kako je najbolje moguće u skladu s trenutnom situacijom. Dođi ovamo, smiri se i šuti – pozvala ju je Vera.

Vera, ona ima dovoljno godina kako bi sama odlučila gdje i s kime želi živjeti. Nije pošteno što je okrećeš na svoju stranu. Želi li Natalija uistinu u Njemačku, pomirit ću se s njezinom odlukom, ali ako bi radije ostala ovdje nemaš je pravo nagovarati da prihvati tvoju odluku – odmah sam se usprotivio i bio odlučan pokazati zube Veri. Kao da nije bilo dosta što ima ljubavnika, što je trudna, što me napušta i odlazi, nego je još i našu kći željela odvesti daleko od mene. Znao sam, kad je Vera donijela tako čvrstu i važnu odluku umjesto mene, nju mi je uzalud zadržavati, ali za kći sam bio spreman ratovati i s njom i s cijelim svijetom bude li potrebno.

Gledao sam svoje dijete, a njezin izraz lica djelovao je kao da joj se srušio cijeli svijet. Bilo je sasvim jasno da ona ne može biti sretna znajući za probleme koje imamo mi kao roditelji, ali sam na trenutak pomislio kako je ona previše snuždena, utučena, žalosna i zabrinuta.

– Tata, smiri se: Nisam nazočila vašem razgovoru, ali otprilike znam što ti je mama rekla. Čuo si ono što smo se nas dvije dogovorile da ćemo ti reći. Mama me beskrajno voli, sve bi za mene učinila – rekla je.

– Znam, ali nemoj zaboraviti da sam ti i ja otac i volim te jednako kao i tvoja majka. S njom si oduvijek bila bliskija, ali to ne znači da te ne volim. Ti si moja malena, divna, dobra, draga curica, moja princeza kojoj bih skinuo i zvijezde s neba kada bih mogao. Ti i tvoj brat ste mi najveće vrijednosti na svijetu.

– Varaš se, kako se samo varaš. Nisam ništa od ovog što si naveo – Natalija je briznula u grčevit plač.

Vera je odmah skočila, čvrsto je privukla k sebi. Ljubila je, uvjeravala kako će sve biti u redu. Vera je uvijek bila zaštitnički raspoložena prema djeci, ali u tome trenutku nisam mogao shvatiti od koga je želi zaštiti. Obožavao sam našu djecu, uvijek bio dobar otac i morala je znati kako nikada ne bih naudio djeci niti učinio bilo što, a što ne bi bilo u njihovom interesu. Vera mi je u tome trenutku djelovala doslovno poput lavice kojoj netko želi oduzeti potomstvo i kao da ju je svom snagom željela odgurnuti od mene.

– Vera, o onome što se tiče nas dvoje ćemo razgovarati nasamo, ali ovo što upravo radiš je nevjerojatno. Pusti Nataliju neka kaže što želi. Ona zna što misli i što želi, pametna je djevojka i poštuj njezin izbor.

– Mama, pusti me. Tata mora znati istinu. Sve ovo nije pošteno prema tebi, ali ni prema tati. Vi ne smijete ispaštati zbog moje pogreške. Tata, mama ti je lagala. Nije ona trudna nego ja – kroz suze, ali ipak je to što je izgovorila bilo sasvim razumljivo. Imao sam osjećaj kao da će mi oči iskočiti iz glave od toga koliko sam pogled upro u nju. Natalija me gledala i gledala, plačući je klimala glavom kao znak da je istina ovo što mi je upravo priopćila. Mislio sam kako me srce zaboljelo kad je Vera rekla da ima ljubavnika, ali ubod kojeg sam tog trena osjetio u srcu doslovno je bio kao da me netko kopljem probo.

– Kako misliš, ti si trudna, a ne mama? – bubnuo sam pitanje koje nije imalo smisla, ali u tome trenutku ništa više nije imalo smisla, ništa se nije činilo normalnim. Nestalo je sve što sam znao, u što sam vjerovao.

Smiri se, dobit ćeš infarkt

Kako sam umjesto djeda postao otac

Kako sam umjesto djeda postao otac

Eto tako, mama je rekla da je trudna kako bi mene zaštitila, ali to nije u redu. Nije ispravno da se vaš brak raspadne zbog mog grijeha. Mama neće roditi, a niti te ikada prevarila. Znaš i sam kakva je mama. Sramila sam se tebi priznati istinu, strahovala od tvoje reakcije, preklinjala majku da ti ništa ne kaže. Kako bi me zaštitila, ona je smisla laž koju si čuo. Planirale smo otići u Njemačku k njezinoj teti. Mama je već razgovarala s njom. Ona će nas primiti. Ne mogu ubiti život kojeg nosim u sebi. Znam, premlada sam da budem majka, ali ne mogu ubiti svoje dijete. Planirale smo, rodit ću, dati ondje dijete na posvajanje, a potom nastaviti obrazovanje. Znaš i sam, uvijek sam govorila kako želim živjeti u inozemstvu, pa sam mamin prijedlog prihvatila kao spas. Eto, to je istina. Ja sam ta na koju se trebaš ljutiti, a ne mama.

– Tko je taj koji je okaljao moju djevojčicu? Tko se usudio, iskoristiti te i odbaciti? Ubit ću ga, ubit ću ga kao bijesnog psa, nikada više neće ugledati svjetlo dana ni tamu noći – urlao sam sav izvan sebe.

– Smiri se, dobit ćeš infarkt – sada je Vera napokon prišla k meni i zagrlila me. Kako mi je samo godio njezin zagrljaj, njezine vrele i nježne ruke oko moga vrata. Novo saznanje o tome da me supruga nikada nije prevarila mi je bilo dragocjeno, te sam i ja nju zagrlio, ljubio joj kosu, obraze. Zagrljeni, zajedno smo plakali. Bili smo u nevolji, naše dijete zadesilo je ludilo ovih modernih vremena i Natalija mu je podlegla. Popustila je mladosti, ludosti, znatiželji, neznanju, neiskustvu i dovela se u nezavidnu situaciju.

– Natalija, drago mi je što si mi povjerila istinu, jer to unatoč svemu što ti se dogodilo, govori da postaješ odrasla osoba i razmišljaš o mogućim posljedicama. Ne moraš ići u tuđu državu, ne moraš bježati od mene i obitelji da bismo riješili tvoj problem. Idi gore u sobu, odmori se. Mama i ja ćemo o svemu na miru razgovarati i dogovoriti se i onda doći k tebi kako bismo zajednički donijeli konačnu odluku. Jesi li bila kod liječnika? Što ti je rekao? Koliko dugo si trudna? – pitanja iz mene su doslovno navirala.

– Vodila sam je k liječniku. Sve je u redu. Trudna je dva i pol mjeseca – odvratila je Vera umjesto Natalije. Potom je otišla u kuhinju, složila Nataliji sendvič i poslala je gore u njezinu sobu. Prethodno smo je i ona i ja izljubili i uvjerili da ćemo riješiti problem, te neka se samo odmara i ni zbog čega ne brine.

Natalija je shvatila da je pogriješila

Kad smo ostali sami, Vera mi je sve potanko objasnila. Naša kći hodala je s tri godine starijim mladićem. Znatiželja i zanos odveli su ih putem strasti, a rezultat toga je Natalijina trudnoća. Kad je mladić saznao što se dogodilo, jasno je našoj kćeri rekao da nije spreman postati ocem, a ni ona sama nije bila u stanju postati majkom. Mladić je odluku prepustio našoj kćeri, a ona je dvojila što treba učiniti. Povjerila se supruzi, preklinjala je neka mi ne kaže istinu jer ne želi da padne u mojim očima. Vera je zbog silne ljubavi prema Nataliji smislila plan i bila ga spremna ostvariti kako bi joj pomogla. Natalija je u međuvremenu prekinula s mladićem i uporno ponavlja kako ga više ne želi vidjeti. Svjesna je, pogriješila je, te je sada spremna postati odgovornijom osobom.

Vera i ja dugo smo razgovarali. Posjedujemo stan u Zagrebu, te smo odlučili da ćemo Nataliju ostatak školske godine onamo prebaciti. Nitko od njezinih prijateljica i naše rodbine od nas neće saznati za njezinu trudnoću. Kad rodi, Vera i ja ćemo svima reći da je to naše dijete, te ćemo ga mi odgojiti, a tako ćemo svima i opravdati što je Natalija s majkom bila u Zagrebu.

Javnost će znati da Vera ima problematičnu trudnoću i da je zbog toga s kćeri otišla u Zagreb kako bi bila blizu liječniku koji ju već ranije liječio, a koji nam je inače dobar prijatelj. Ja sam se obvezao s njime sve dogovoriti i sve mu objasniti i tako ćemo na neki način zadovoljit zle jezike, a istovremeno riješiti naše probleme. Jedino što supruga i ja nismo znali, bilo je hoće li Natalija prihvatiti naš prijedlog. Na našu sreću, ona se također složila, te smo idućih dana obavljali sve pripreme potrebne za naš pothvat.

Obitelj i ja živjeli smo kvalitetnim životom. Supruga nikada nije radila, a za to nije bilo ni potrebe. Zarađivao sam dovoljno kako bih cijeloj obitelji omogućio pristojan život. Po struci sam arhitekt, ali se nikada nisam bavio strukom. Još kao student počeo sam zarađivati vlastiti novac i to na iznimno lak način. Jednog dana na fakultetu mi je pristupila profesorica koja mi je predavala, i pitala bih li mogao doći k njoj u kabinet nakon predavanja. Ništa nisam slutio. Nije bilo neobično da netko od profesora pozove k sebi studenta ako je zamijetio da su mu potrebne dodatne upute ili instrukcije. Taj mi je predmet inače prilično šepao, te sam bio uvjeren kako će me profesorica odgovarati od toga da pristupim ispitu odmah na prvom roku. Profesorica je bila žena u godinama, ali se iznimno dobro držala. Kad sam stupio u njezin kabinet, ponudila mi je neka sjednem. Najprije smo razgovarali upravo o onome što sam i pretpostavljao, a kad sam odlučno objasnio kako namjeravam pristupiti prvom ispitnom roku samo se zavodljivo osmjehnula.

– Vidim, odlučan si. Volim muškarce koji znaju što žele i ne daju se odgovoriti od svog nauma. Ako si već tako odlučan za pristupanje ispitu, jesi li jednako odlučan i u tome da ga položiš? – pitala me je.

– Naravno, učit ću sve ove preostale dane koliko ih ima i dati sve od sebe na ispitu – odgovorio sam joj.

– Nije sve u učenju, nešto je i u snalažljivosti. Želiš li, već danas si možeš osigurati odličnu ocjenu iz mog predmeta – rekla je, ustala iz naslonjača u kojem je ostala, a potom otkopčala dva gumba na košulji. Više me nije gledala poput profesorice nego žene koja gleda muškarca. Zavodila me pogledom, koketirala, a potom mi jasno dala do znanja što želi. Prihvatio sam njezinu igricu i to ne zbog odlične ocjene iz njezinog predmeta nego zbog činjenice da joj se sviđam i da me želi uvažena žena poput nje. Ruku na srce, uvijek su mi se i sviđale znatno starije žene od mene. Za razliku od djevojaka koje su uglavnom gnjavile, žene su znale što žele i kako to uzeti. Odlična ocjena koju sam dobio, a da knjigu nakon tog susreta nisam ni otvorio, također mi je dobro došla.

Profesorica je bila iznimno zadovoljna našim druženjem, a isto je tako nastojala da ja budem zadovoljan. Svaki puta kada bih išao kući od nje u džepu bih napipao smotuljak novca kojim me nagrađivala za naša druženja. I tako je započela moja karijera žigola. Profesorica me preporučila nekolicini svojih poznanica, a ja sam se rado družio s njima i redovito bio bogato nagrađen. Što sam se više družio s damama, dobivao sam sve više poziva.

Optužio me da sam muška kurva

Nijednu nisam htio uvrijediti odbijanjem, te sam poput pčelice vrludao od cvijeta do cvijeta. Po završetku studija tražio sam posao u struci, a kad sam ga dobio i čuo koliku mi plaću nude, odustao sam. Mjesečni iznos plaće zaradio bih za manje od sat vremena u ugodnom društvu. Seksualni odnosi s ženama bili su mi draži od mukotrpnog sjedenja u uredu.

I prije nego sam postao žigolo, još na fakultetu, upoznao sam Veru i prohodao s njom. Nikada joj nisam rekao čime se bavim, a kad me je pitala gdje to i što konkretno radim, slagao sam da radim kao tjelesni čuvar za važnog, imućnog čovjeka, te da je njegov identitet stroga poslovna tajna koju sam obećao čuvati. Još na faksu sam odlazio u teretanu, a i ranije sam se amaterski bavio boksom, tako da Vera nije posumnjala u moje riječi. Istu sam priču prodavao svima oko sebe, kako najbližima tako i onim površnim znancima. Lijepo sam uobličio svoje riječi, a tako ni moji pozivi i odlasci u svako doba dana i noći nisu bili neobični. Veru sam volio na poseban način. Bila je čista i iskrena, bilo ju je lako voljeti, stoga sam je nakon četiri godina hodanja zaprosio. Vjenčali smo se, uselili u vlastiti stan, a ona nikada nije posumnjala u mene. Kako su godine prolazile, nisam imao namjeru odreći se svog posla. Imućne žene nagrađivale su iznimnim novčanim svotama, tako da je i moj financijski status svake godine bio sve zavidniji. Možda se nikada ne bi ni otkrilo čime se bavim da se nije dogodilo sve to s Natalijom.

Tog jutra smo nas troje ušli u ordinaciju kod prijatelja liječnika s kojim sam sve unaprijed dogovorio. Taman kad smo se smjestili u ordinaciju je ušao još jedan liječnik. Bio mi je potpuno nepoznat. Kad me ugledao, doslovno je izgledalo kao da je ugledao vraga paklenoga. Našao se pored mene u nekoliko koraka, rukama me zgrabio za vrat i počeo gušiti. Prijatelj i moja obitelj samo su zbunjeno gledali.

Čovječe, što ti je? Smiri se! Ovo je moj dobar prijatelj – prvi se pribrao naš prijatelj liječnik i stao umirivati svog kolegu, ali ovaj je i njega odgurnuo. Za to kratko vrijeme jedva sam došao do daha, a neznanac se svom svojom snagom bacio na mene. Ovoga puta nisam se dao iznenaditi, branio sam se. Trenirajući boks naučio sam da nikada ne napadam čovjeka da bih mu nanio povredu nego sam se samo branio, jer da sam mu pokazao što znam za kratko bi vrijeme, iako je liječnik, završio bi u invalidskim kolicima.

Tebe, prokletniče, plaća moja žena. Ti si muška kurva kojoj ona daje ono što ja zaradim! Prepoznao sam te s fotografija koje ona čuva kao da su biseri – urlao je, a ja sam u glavi pokušavao shvatiti čiji bi suprug mogao biti.

Posao nisam ostavio jer moram živjeti

Kad sam mu pročitao ime na pločici koju je nosio na mantilu, odmah sam znao o kome se radi. Ne mogu ni zamisliti kakav su te riječi ostavile utisak na članice moje obitelji, ali pokušavao sam ga razuvjeriti, uvjeriti kako se radi o pogrešci. Nažalost, nije bilo spasa. Dotični je rekao da se on i žena upravo rastaju zbog mene, poput vjetra napustio ordinaciju i vratio se u nju isto takvom brzinom s fotografijom kao dokazom u ruci, te je pokazao mojoj supruzi. Sa suzama u očima ona ju je pokazala meni. Na fotografiji sam bio glavom i bradom i znao sam da više nema smisla lagati. Ispričali smo se prijatelju liječniku, zakazali ponovni susret, a nas troje šutke smo napustili ordinaciju.

U našem stanu napokon sam sve priznao Veri. Bila je zgrožena, rekla je da o svemu treba razmisliti. Vratio sam se kući, a ona je ostala s Natalijom u Zagrebu. Kad je kći rodila, zajedno su se vratile u naš grad i držale dogovora. Jedino što je bilo izvan dogovora je to da je Vera zahtijevala razvod. Nije mi mogla oprostiti, te sam svoju najmanju kći tj. unuku i njih troje ostavio u našoj kući, a ja se odselio u stan u Zagrebu. Vera nije htjela ništa od imovine, ali je na kraju pristala ostati u kući zbog djece. Unuka se vodi kao naša kći i samo nas nekoliko zna istinu.

Izgubljen sam, ali valjda je to kazna koju moram podnijeti zbog života kojeg sam živio. Posla se nisam ostavio. Moram od nečega živjeti, a kako sam slobodan, tko zna, možda mi budućnost donese ženu koja će imati sluha za posao kojim se bavim ili koja će me natjerati da se promijenim. Da mi je Vera oprostila, ostavio bih se drugih žena i radio što god bih našao, ali ovako ću nastaviti poznatom stazom. Tko zna, možda mi sudbina donese bolje dane i neočekivane promjene.