Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Kći me otjerala na ulicu

Već dugo ne mislim ni na što, samo na tugu i osamljenost koju osjećam. Hladnoća se pomalo uvlači u moje onemoćalo tijelo. Smijem se i spuštam pogled na svoje ruke. Već ih godinama nastojim ne gledati. On su dio mene, ali i nijemi svjedok vremena koje je netragom prohujalo. Prsti su mi nekako ukočeni, a koža naborana, posuta staračkim pjegama. Nosim težak teret od sedamdeset godina, ali i breme koje je život ostavio na mojim leđima.

Nikako se ne mogu pomiriti s godinama koje imam. Moj duh je mlad, ali zarobljen u ovom smežuranom oklopu. Tijelo me odavno već ne sluša kao prije. Odjednom, misli mi se počinju vraćati u prošlost, u dane kada nisam mogla ni
naslutiti da mi život priprema sve ono što sam proživjela. Hranim se sjećanjima, jer samo još njih imam.

Rođena sam u krševitom selu Dalmatinske zagore, gdje smo živjeli od poljoprivrede. Težak je to bio život. Zemlja je uzimala mnogo truda, a tako je škrto uzvraćala. Bila sam najstarija od petoro djece, a samim tim se podrazumijevalo da ću se, čim malo porastem, uputiti u obližnji grad u potrazi za poslom. Nisam mogla birati. Znalo se da su poslovi koji su najslabije plaćeni, i oni koje nitko neće, rezervirani za ovakve poput mene. Čim sam napunila petnaest godina, otišla sam u grad. Kako je dojmljiv bio taj prvi susret! Osjećala sam se poput Pepeljuge koja je išla na svoj prvi bal. S nevjericom sam gledala zgrade, kuće, ljude koji su bili tako smiješno odjeveni, a što mi je najčudnije bilo, nitko nikoga nije pozdravljao. Na nekoliko prvotno upućenih pozdrava, majka me samo jače stisnula za ruku. Nadala se da ću shvatiti, a pošto nisam, ljutito se okrenula prema meni.
– Ne pozdravljaj nikoga – rekla je kruto.
Znala sam da se iza tog hladnog držanja krije ogromna tuga i nisam se obazirala na njene riječi.
– A zašto? – naivno sam upitala.
– Zato što ovdje vrijede druga pravila. Mi u selu smo poput velike obitelji, a ovi ljudi se niti ne poznaju.
– A kako oni tako mogu živjeti? – željela sam toliko toga znati, ali mi majka nije objasnila ili možda ni ona nije znala.

– Vidjet ćeš kako žive. To je sasvim drugi svijet. Nemoj nikada dozvoliti sebi da te zavede lažni sjaj novca ili života koji nikako ne bi priličio jednoj djevojci. Budi poštena, vrijedna i uzmi samo ono što si svojim radom zaslužila. Uskoro će doći gospođa kod koje trebaš raditi. Bilo je tako teško pronaći ti posao. Moraš
biti odgovorna. Ako ti nekad i ne bude pravo, sjeti se da tvoja braća i sestre ovise o tebi. Koliko god ti bilo teško, nama je na selu još teže. Samo jedna pogreška i vraćaš se kući – pokušala me posljednji put upozoriti, a ujedno i podsjetiti na sve one riječi koje mi je mjesecima neprestano ponavljala.

Činilo mi se da smo satima čekali dok nisu došli po nas. Tek kad su nas odveli u prekrasnu kući u samom centru grada, shvatila sam da je život nepravedan. Ljudima poput mene davao je samo mrvice, a drugi su uživali u životu i živjeli ga onako kako bi i dolikovalo svakom čovjeku. Dok je majka s gospođom razgovarala, ja sam stajala i zapanjeno promatrala sav onaj luksuz koji me okruživao. Većinu stvari nikada nisam ni vidjela, i u sebi sam se pitala čemu su služile.

– Dođi, Suzana – majka me uskoro pozvala.
Bojažljivo sam im prišla. Ruke sam grčevito stiskala u šaku. Bojala sam se. Ja sam jednostavno bila na mjestu kojem nisam pripadala.
– Ja moram ići kući. Gospođa Domina će ti objasniti sve što budeš trebala znati – majka je brzo rekla. Kimnula sam glavom. Majka se ubrzo oprostila. Imala
sam osjećaj kao da je pobjegla.
– Dođi – čula sam glas tete Domine. Prišla sam joj. S negodovanjem je gledala u moju čistu ali iznošenu odjeću koja je odudarala od odjeće koju je ona nosila.
– Dođi, pokazat ću ti tvoju sobu. U ormaru ima nešto odjeće koja će ti sigumo odgovarati. Ne boj se – rekla je, kao da je pročitala moje misli.

Zašto mu to dopuštate?

Kod nje sam ostala sve do njene smrti, pune četiri godine.
Ne mogu reći da mi je bilo idealno, jer nije, ali sam bila zadovoljna. Bila je grintava poput većine starih ljudi, ali i plemenita. Voljela me je na neki svoj čudan način, onako kako je najbolje znala. Tek nakon njene smrti nastao je pravi pakao. Mjesecim sam tražila posao, ali bez uspjeha. Moji su ovisili o meni, a ja nisam imala prihoda. Prihvatila sam prvi ponuđeni posao, i to je bio početak pravog pakla koji je trajao skoro cijeli život.
U kući u koju sam došla vladala je nekakva čudna atmosfera. Ljudi su bili bogati, ali i pravi tirani. Gospodarica se bojala i svoje sjene, a kamoli ne muža. Prvih nekoliko mjeseci nekako sam i izdržala, ali kad me je njezin muž silovao, za mene je to bio početak kraja. Znala sam da mu žena zna za ono što on radi ali se ne protivi.

– Zašto mu to dozvoljavate? – planula sam idućeg dana. Pogledajte što mi je učinio? Znali ste to, ne možete mi reći da niste – plačući sam joj objašnjavala.
– Žao mi je, jedva je prošaputala. Bila je blijeda, iscrpljena, i puna očaja. Tek kasnije sam shvatila kolika je bila njezina agonija.
– Ne odobravam to, ali što mogu?
– Što možete? Kako je to jadan odgovor! Ja sam svoju nevinost čuvala za brak, a ne za nekog luđaka koji misli da za ono malo bijedne plaće može dobiti i moje tijelo. Vi ste gori od njega. Trebali ste me upozoriti – bila sam na rubu živčanog sloma.
– Ni mene nitko nije upozorio. Život je takav. Ne mogu se boriti protiv njega. Previše je utjecajan. Ovisim o njemu, isto kao i ti.
Okrenula sam se i izišla van. Nije mi se vraćalo u onaj stan ali nisam imala kamo. Vratila sam se nakon nekoliko sati.

– Gdje si bila? – njezin muž je planuo. Da nisi ni pomislila da bi mogla otići. Nikada više nigdje ne bi radila. Svi bi znali kakva si! Moja si dok te budem želio, a poslije idi gdje te je volja – s visine je rekao.

Roditelji su me osudili i otjerali

Pogledala sam u pod. Lice mi se zajapurilo od nelagode.
Toliko toga sam mu željela reći, ali nisam. Bila sam svjesna da bi on bio u stanju ostvariti svoju prijetnju. Kao da je on obilježio početak kraja. Uskoro sam ostala trudna i njegova žena me izbacila na ulicu. Slijedeći logiku, vratila sam se u svoje selo. Kad sam svojima rekla razlog zbog kojeg sam se vratila i što sam sve proživjela, s gađenjem su me gledali.

– Lažeš! – očev glas odjekivao je poput grmljavine.
– Naravno da je lakše reći da lažem, nego priznati sebi da sam tvoja žrtva, žrtva djece koju si ti trebao hraniti. Kad je trebalo vama pomagati, ja sam morala, a sada, kad je pomoć meni potrebna, nemam je od koga dobiti – bila sam ogorčena na njih.
– Ne kukaj mi tu i ne laži mi! Osramotila si ovu obitelj i u ovoj kući nema mjesta za tebe. Od sada, više mi nisi kći! Možeš prespavati do sutra, a onda idi kamo te volja. Sama si izabrala put kojim si krenula, ali na nas zaboravi – bio je nepokolebljiv.
– I ti si mi otac? – ogorčeno sam izustila. Gledala sam ga s mržnjom u očima, s mržnjom koja me razarala iznutra. Tek tog trenutk sam shvatila svoju situaciju. Dok sam im pomagala, bila sam dobra za svakoga i nitko se od njih nije pitao kako je meni, kako sam ja podnosila ovu životnu stvarnost.
– Da, otac sam ti. Nisam te tako odgajao. Dobro si znala posljedice svoje požude, ali je ona bila jača od savjesti i svega onog što sam ti kao roditelj odgojem usadio.
– A što si mi usadio? Rad, rad i samo rad.
– Da. Dobro si rekla, ali širenje nogu nikako ne možeš nazvati radom.
– Zar stvarno misliš da sam to dobrovoljno napravila?
– Nisam progutao tu tvoju priču. Otišla si u grad i željela si biti moderna, poput njih. I budi, ali samo daleko od moje kuće.
– A što da radim? Kamo da idem?
– Idi ocu svojeg djeteta, ako uopće znaš tko bi to mogao biti.
– Ali…
– Ne želim raspravljati o tome. Mrtva si za mene, mrtva. Kamo sreće da jesi. Tvoja smrt bi mi bila manja tuga od ove sramote.

Boljele su me njegove riječi, boljele kao živa rana. Pogledala sam prema majci. Sjedila je u kutu i plakala. Činilo mi se da je u ovih nekoliko posljednjih minuta nekako ostarjela, smanjila se. Znala sam da je njezina tuga golema, ali je šutjela.
– Majko?!- tiho sam je zovnula.
– Bit će onako kako ti otac odluči – tiho je rekla. Oči su mi se napunile suzama. Nemoćno sam gledala jedno, pa drugo. Bila sam osuđenik, a sudili su mi moji roditelji, oni koji su mi dali život. Nikada jedno zlo ne -lolazi samo, a to se pokazalo istinitim i u ovom slučaju.

– A što si ti? Zar ti -nemaš nikakva prava? ljutito sam viknula.
– Ja mu se moram pokoravati.
Mrzim vas. Mrzim, i uvijek ću vas mrziti.
– Mrtva si za sve nas. Ako ti se itko od moje djece usudi javiti, on će biti sljedeći koji će ići na ulicu. Ne trudi se da stupiš u kontakt s nama.
Ne brini, neću – plačući sam rekla. Krenula sam prema prostoriji u koju sam odložila svoje stvari. Svih ovih godina, sebi ništa nisam kupila, sve sam njima davala. Nisu mogli shvatiti da sam ja žrtva. Lakše im je bilo otjerati kći od kuće, nego trpjeti porugu cijelog sela. Kako su mogli? Otjerali su me poput šugavog psa. A kamo da odem? Što da radim? Gdje ću se smjestiti? Kamo s djetetom? Toliko se pitanja vrzmalo po mojoj glavi, a ni na jedan nisam imala odgovor.

Išla sam u nepoznato, ali ovaj put situacija je bila kudikamo teža. Uskoro neću biti sama. Trudnoća se ne može skriti. Ma koliko grad bio velik, ipak se u njemu sve znalo. Svi će upirati prstom u mene, i bojala sam se da mi nitko više neće htjeti dati posao, jer moj “nemoral” će me pratiti poput sjene.

Paul je održao obećanje

Idućeg dana sam otišla iz svojeg doma. Nisam se ni okrenula, nisam imala razloga da to učinim. Kad sam došla u grad, prvih nekoliko dana sam provela u iznajmljenoj sobici. Po cijeli dan sam tražila posao, ali ga nisam uspjela pronaći. Gotovo da nisam jela. Nisam se imala kome obratiti. Višegodišnji boravak u gradu sveo se samo na rad, tako da gotovo nikoga nisam ni poznavala. Ono malo ušteđevine se topilo, i kad sam ostala bez ijednog novčića, pala sam u duboki očaj. Bila sam sama na svijetu.

Kad sam se prestala nadati, pronašla sam posao. Nije bio dobro plaćen ali sam barem imala krov nad glavom i koliko-toliko pristojan obrok. Nisam mogla birati. Uskoro sam rodila kćer. I samim tim što sam kod nekog radila, bila sam dovoljna neprijatnost za ukućane. Godinama sam se borila na samo meni znan način. Čak i ne znam kako sam uspijevala u tome. Bila sam uvijek na rubu, ali sam opstajala.

Kad je Karla napunila sedam godina, upoznala sam predivnog momka koji se zvao Paul. Došao je na ljetovanje kod svojih predaka, ali je živio u Americi. Bila je to ljubav na prvi pogled. Bili smo vršnjaci ali je bio neobično zreo za svoju dob. Nije mu smetalo dijete i mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon mjesec dana, otišao je uz obećanje da će mi poslati kartu, te da ću mu se i ja uskoro pridružiti. Sumnjala sam da će se to ostvariti. Pomirila sam se s tim. Znala sam da rijetko imamo priliku za sreću i zato sam te mrvice čuvala poput najveće dragocjenosti.

Na moje veliko iznenađenje, održao je obećanje. Već nekoliko mjeseci poslije, ja sam bila u Americi, udana za čovjeka kojeg sam obožavala. Koliko li je to samo bilo olakšanje! Daleko od rodnog grada, od podozrivih i podrugljivih pogleda. Po prvi put u životu se nisam morala brinuti kako da prehranim sebe i svoje dijete. Imala sam sve. Predivnog muža, dijete, miran život pun ljubavi. Dobila sam od života mnogo više nego što sam se nadala. Prošla sam trnovit put do sreće, ali je vrijedilo. Sva ona žrtva mi se činila ništavnom, bila je samo zaobilazan put do cilja.

Godine su se nizale kao perle na nisci, a svaka mi je i bila poput najljepšeg bisera. Znala sam cijeniti sva-
ku sekundu sreće i maksimalno sam uživala u svakom trenutku. Već sam se pomalo i uljuljkala u sigurnost te su mi kočnice opreza znatno popustile. Jednostavno, to je bilo sasvim normalno u toj situaciji.

Katarina je rasla i već je duboko zašla u pubertet. S mojim mužem se neobično dobro slagala. Bio je tako ponosan na nju. Imali su vrlo prisan odnos, pa sam im ponekad čak i zavidjela na tome. Nije mi bilo ni na kraj pameti da u nešto posumnjam. Istina je da je ona bila predivna mlada žena. Sve na njoj je bilo skladno, od vitkog tijela do lica. Jednostavno, nije imala nikakvu manu.

Njegovi osjećaji nisu bili očinski

A onda, Paul se počeo mijenjati. Više nije bilo nikakvih intimnosti između nas. Smatrala sam to prolaznom krizom i nije me previše zabrinjavalo. Bilo je očito da ga nešto muči. Pokušavala sam na razne načine proniknuti u srž problema, ali sam nailazila na zid šutnje. Pošto se nije mijenjao na bolje, alarm za uzbunu je zazvonio.

– Je li druga žena u pitanju? – sa zebnjom sam ga jednom upitala.
Ništa nije odgovorio, samo je šutke gledao u pod. Protrnula sam od straha. Nastojala sam uhvatiti njegov pogled ali nisam uspjela.
– Paule! – uzviknula sam u strahu. Što se događa?
Umjesto odgovora, samo je slegnuo ramenima. U taj trenutak ušla je Katarina. Nije bilo smisla da
nastavimo s razgovorom, ako tako mogu nazvati to što sam samo ja pričala, a on je šutio.
– Mama, moramo razgovarati – oprezno mi se obratila.
– To nam očito u posljednje vrijeme nikako ne ide. Kao da ste svi mutavi. Obraćate mi se samo kad vam nešto treba – bila sam na rubu živaca.
– Trudna sam – gotovo je s osmijehom rekla.
Trgnula sam se kao oparena. Došla sam u iskušenje da joj pljuskom skinem taj samouvjereni izraz lica ali sam se suzdržala. I ja sam nekad bila u njezinoj situaciji. Očito se povijest ponavljala.
– Trudna si? – okrenula sam se.
– Da. A što je tu čudno? – očito smo zamijenile uloge. Ja sam bila zbunjena, a ne ona.
– Čije je to dijete? – napokon sam upitala.
Ponovno mi se nasmiješila. Pogledala sam u Paula. Tražila sam potporu od njega ali je ona izostala. Promatrao je Katarinu nekako čudno, kao da su njih dvoje sami u prostoriji. Imao je potpuno promijenjen izraz lica. Ništa mi nije bilo jasno. Gledala sam u jedno, pa u drugo ali ipak ništa nisam povezala.
– Pitaj svoga muža – rekla je s likovanjem.
– Molim? – skočila sam kao oparena. Otkud bi on to mogao znati?
Svirepo mi se nasmiješila. Tog mi je trenutka sve postalo kristalno jasno.
– Ne! – kriknula sam. To nije istina! To ne može biti istina! Paule, o čemu ona to govori?
– Žao mi je – jedva čujno je rekao.
– Ali, ti si joj kao otac – rekla sam rečenicu koja u ovakvoj situaciji doista nije imala smisla.
– Moji osjećaji prema njoj nisu nimalo očinski. Volim je kao ženu, a ne kao kći.

Okrutna igra muža i kćeri

Klonula sam. Ponestajalo mi je daha. Lice mi je postalo avetinjski blijedo. Ponovno su me izdali moji najdraži. Bol je postala gotovo neizdrživa. Izdala me moja kći, ista ona zbog koje me moja obitelj odbacila. Prošla sam Kalvariju zbog nje ali mi se činilo da me to nije boljelo ovoliko kao sada. Zašto mi se ovo dogada? O, Bože, zašto? Nisam imala snage ni plakati.
– Kao ženu? – tiho sam ponovila. Kako si mogao? Sigurno si iskoristio njenu naivnost i mladost.
– Ako je itko ovdje naivan, onda si to ti. Jednostavno, dogodilo se. Nisam se mogao boriti protiv osjećaja. Kada je ljubav u pitanju, onda ništa nije važno. Mi se volimo. Pomiri se s tim – ustao je i prišao Katarini. Stao je iza nje i zaštitnički je obgrlio. Skamenjeno sam ih gledala. Pokrila sam lice rukama i zajecala. Nisam ni primijetila da sam ostala sama. Moj svijet se srušio, srušilo se sve. Trebala sam ih mrziti ali ni to nisam mogla.

Moje srce je bilo mrtvo, oni su ga upravo ubili. Bila sam samo spomenik boli, osoba koja je samo fizički bila živa. Rukom sam krenula prema grudima. Imala sam osjećaj da mi je u njima vatrena kugla koja je pekla poput pakla. U prsima vatra, ali u glavi praznina. Tupo sam zurila u svoje ruke koje su se nekontrolirano tresle. Dva bića koja sam najviše voljela, na moju ljubav su uzvratila paklom.

Ne znam koliko sam tako stajala. Kad sam se pomaknula, udovi su mi bili ukočeni. Ovako nisam mogla dalje. Sjedenjem u naslonjaču ništa se neće promijeniti. Tromo sam ustala i krenula prema kupatilu. Pogledala sam se u ogledalo. Samoj sebi sam bila neprepoznatljiva. Oči su mi sjale kao u groznici, a lice je bilo blijedo poput kreča. Još uvijek sam bila mlada i lijepa. Godine gotovo da nisu ostavile traga na meni ali sam itekako bila svjesna da se nisam mogla boriti s nekim mlađim od sebe, a nisam ni željela.

Kakvog bi smisla imalo boriti se za nekog tko te je izdao, i da nije moja kći bila u pitanju? On je jednostavno postao bezvrijedan nakon ovog. Bijes je počeo mijenjati tupilo i rastao je iz trenutka u trenutak. Ovo nisam zaslužila, to nikako! Kako su mogli? Nekako sam i mogla razumjeti Paula, ali ne i svoju kći. Zašto mi je to učinila? Dobro je znala koliko sam propatila u životu, i to upravo zbog nje. Gdje su sada?

S užasom sam zamišljala različite scene. Stresla sam se od jeze. Moja kći i Paul? Nemoguće! Još uvijek mi se sve sličilo na ružan san, ali sam znala da nije. Neizdrživa bol me podsjećala da je sve to bila stvarnost. Muškarci? Svi su isti, samo što neke upoznamo u janjećoj koži, u dobro upakiranoj ambalaži. Jadni su. Sve bi učinili samo da zadovolje sebe i ništa im nije sveto.

Mislila sam da ju je prihvatio kao kći, ali ne! On je jednim udarcem ubio dvije muhe. Bio je sa mnom, a odgajao je drugu za sebe. Oblikovao ju je onako kako je želio, jerje s Karlom od njene sedme godine. A zašto sam se čudila? Zar još nisam naučila da je ovaj svijet
tako beskrupulozan? Kako sam ikad i mogla pomisliti da mu je ona kći, i da su njegovi osjećaji samo roditeljski prema njoj?

Nije imalo smisla sažalijevati samu sebe. Trebala sam nešto poduzeti, ali što? Po drugi put u životu našla sam se pred problemom kojem se nije ni nazirao izlaz. Činilo mi se da sam nekada imala više snage za borbu. Bilo mi je loše u mladosti ali dobro nisam ni upoznala sve dok se nisam udala. A tko bi se nadao da ću ovo doživjeti? Sreća je tako varljiva, kao magla. U jednom si trenutku okružen njom, a već u drugom nema joj ni traga. Teturajući sam krenula u sobu. Uzela sam kofer i počela trpati stvari u njega. Ono malo svojih stvari lako sam spakirala.

Zar misliš da si mi naškodila?

S tugom sam pogledala u njih. To je bila sva moja višegodišnja imovina. Živjela sam skromno. Sve što sam imala ulagala sam u Paula i Karlu, a za sebe gotovo da nisam ni marila. Tek mi je u tom trenutku sinulo da ja uopće nemam gdje. Čak ni putovnicu nisam imala. Sjela sam na jednu torbu i tužno zajecala. Iz mene su istekli potoci suza ali mi bol nimalo nije bila lakša. Nisam mogla ostati ovdje, to bi bilo kopanje po živoj rani, a nisam mogla ni u Hrvatsku.

Uskoro sam čula otvaranje vrata i smijeh. Protrnula sam. Poželjela sam propasti u zemlju, ali su to bile samo puste želje.
– Još uvijek si tu? – Paul me je začuđeno pogledao.
– A kamo da idem? – rekla sam s gorčinom u glasu.
– Možeš ti živjeti i ovdje. I tako će nam trebati dadilja za dijete – rekao je krutim glasom, glasom u kojem se osjećao trijumf.
– Ne! – naglo sam ustala. Ne dolazi u obzir.
– A kamo ćeš?
– Samo što dalje od vas dvoje. Uopće mi nije važno gdje ću biti. Teško mi je moliti te, ali ipak imam pravo na to. Treba mi novac – jedva sam izustila.
– Novac? Mislim da je meni, odnosno nama, potrebniji nego tebi. Ipak, dat ću ti samo da te se riješim.

Karla se kikotala. Očito joj je sve ovo bilo zabavno. Ustala sam i došla do nje. Nekoliko trenutaka sam je promatrala pokušavajući joj uhvatiti pogled, a onda sam je snažno pljusnula. Činilo mi se da sam nakon tog udarca osjetila ogromno olakšanje. Trgnula se, a onda pogledala s mržnjom.

– Zar misliš da si mi naškodila? Jadan je taj tvoj pokušaj. To ti je posljednja mrvica ponosa, ponosa kojeg nikada nisi ni imala. Gadiš mi se. Uvijek si bila beskičmenjak i plesala si oko Paula. A sada on pleše oko mene. Bez njega si nitko i ništa, kao što si bila prije njega. Nikada ga nisi voljela kao što ga ja volim. Za tebe, on je bio samo osoba koja ti je pružila ono što ti nitko nije htio pružiti. Sa ulice si došla, tamo se i vrati – u njenim se riječima jasno mogla nazrijeti mržnja.
– Koga sam ja to odgojila? – postavila sam pitanje više sebi nego njima, uzela svoje kofere i bez okretanja izišla na ulicu.

Naučila sam biti odbačena

Suze su mi zamaglile pogled. Bila sam jedna od mnogih beskućnika. Danima sam tražila posao, preživljavala proseći, što me zbilja dokrajčilo. Nikada nisam pala toliko nisko. Ali, bila sam uporna. Obilazila sam kuće i restorane u potrazi za poslom, i napokon mi se nasmiješila sreća. Dobila sam zaposlenje. Bilo je slabo plaćeno, ali ja sam bila sretna. Godinama sam ostala u Americi. Nisam se željela vratiti u Hrvatsku bez novca. Tek kada sam dobila invalidsku mirovinu, pokupila sam svu svoju ušteđevinu i vratila se u rodni grad.

Kupila sam sebi malenu kućicu i napokon se smirila. Sve sam nekako podnosila ali me je samoća pritiskala poput najtežeg tereta. S vremenom sam stekla uski krug prijatelja ali nitko od njih nije znao moju tajnu. Kako je samo sudbina okrutna?! Mene se moj otac odrekao, a i ja sam isto, odrekla se svoje kćeri. On je imao svoje razloge, ja svoje. Kći mi se nakon nekoliko godina pokušala približiti ali ilisam htjela ni čuti za nju, a najmanje za Paula. Čak mi ni njezina djeca nisu ništa značila. Možda sam pogriješila, ali sam smatrala da je to jedini način da opet ne budem povrijeđena. Naučila sam biti odbačena, no nikome nisam željela pružiti priliku da to opet učini.

Sada, na zalasku života, mogu zaključiti da je život ipak bio nepravedan prema meni. Odbacili su me svi koji su bili u krvnom srodstvu sa mnom. Život me satirao ali me nije i dokrajčio, Ja sam ipak naučila da život treba voljeti, da treba uzimati ono malo što ti pruži, i nikada se ne predati. Ipak, imala sam lijepu i mirnu starost, a to je san mnogih mojih vršnjaka. Iz svega toga čovjek iziđe jači i nauči cijeniti svaki trenutak u kojem se nazire barem tračak sreće.

Tags: