Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ljetna ljubav zaborava nema

Da život piše neobične životne priče, ja sam se uvjerila na osobnom iskustvu. Sa svojih dvadeset i osam godina mislila sam da me nikada neće pogoditi Amorova strelica, ali sam se prevarila. Nije da ja nisam imala svojih ljubavi koje su većim dijelom završavale raskidom bez imalo pompe, ali sam neprestano bila u potrazi za nečim što je bilo samo u mojim snovima. Ja sam imala svoj cilj, a to što me drugi nisu shvaćali, to je već bio njihov problem. Sve dok nisu zadirali u moj život, to mi nije smetalo. Za neke sam već bila ‘stara cura’, ali mene to nije nimalo pogađalo. Ja sam imala lijep život, iako moja majka nije smatrala da sam u pravu.

– U tvojim sam godinama imala dvoje djece koja nisu bila baš ni mala – kao da me je požurivala u želji za unucima, ali meni se nije upropaštavao život zbog nečega što su bile samo njezine želje, ali ne i moje, barem ne pod svaku cijenu.

Pa… – nisam znala što da joj odgovorim, a nije mi se dalo po tko zna koji put prepirati s njome.

Njeno mi je nastojanje bilo smiješno. Valjda se bojala da ja ne ostanem sama i da ne ostane bez unuka. Zato je u svakoj prilici koja bi joj se ukazala napominjala da ona voli djecu i da su djeca najvažniji smisao života.

– Neću se udavati dok ne naiđe pravi – rekla sam joj po tko zna koji put tu rečenicu.

– S obzirom koliko si izbirljiva, taj pravi nikada neće ni naići. Znam ja što je tebi na pameti. Današnje žene samo pričaju o emancipaciji, o samostalnosti, a želja za neovisnošću tjera vas na kolosijek koji remeti tradiciju koja je vjekovima vladala. A što meni nedostaje? Ja sam bila samo majka, supruga i domaćica, i nikada se nisam pokajala zbog toga – njezina želja da me uda prelazila je sve granice moje strpljivosti.

– Ma daj, majko, pa ima vremena! – rekla sam ljutito. Moj biološki sat ne otkucava posljednje minute. Do toga će proći još godine, a meni se i ne žuri. Ovako mi je prelijepo pokušala sam je uvjeriti, ali mi ona nije nimalo vjerovala. – Moram na posao. Dolazi grupa turista iz Italije i ja ih moram dočekati u trajektnoj luci – pogledala sam na sat i veselo poskočila.

Uvijek sam bila u žurbi

Iako sam imala još više od jednog sata do njihovog dolaska, ja sam to preuveličala. Dosta mi je bilo njenih prodika. Željela sam u miru popiti kavu i odmoriti mozak koji je u posljednje vrijeme radio punim kapacitetom. Za posao turističkog vodiča ljeto je bilo vrijeme kada se radilo punom parom i kada se na odmor nije ni mislilo.

– Lena! – majka me je upozorila.

Nije voljela moju žurbu. Za nju je život bio mirna luka, a u mojoj su bili sami valovi. Posjedovala sam nemiran duh kojeg nisam naslijedila ni od oca, ali od majke ni u ludilu. Ja sam bila njena čista suprotnost i to mi je uvijek naglašavala. Govorila je da bi više sličnosti s njom imala da me je nosila u torbi devet mjeseci, a ne u svojoj utrobi. Ta mi je usporedba bila smiješna, ali sam ja i sama znala da je istinita.

– Žurim rekla sam veselo i za samo nekoliko trenutaka izišla sam iz kuće u kojoj sam stanovala i za koju sam bila posebno vezana.

Stanovali smo u predgrađu Splita i zato mi je automobil bio neophodan, a i obožavala sam vožnju. Ona mi je davala osjećaj slobode, a usto sam bila i luda za autima. Kad sam došla u centar, imala sam problema da nađem parkirno mjesto. To je u ovom gradu bilo skoro nemoguće. Sve više sam se udaljavala od centra, a vrijeme je teklo kao da je na mlazni pogon. Ništa od mojeg ispijanja kave u miru, pomislila sam u sebi. I baš kada sam namjeravala odustati, ukazalo mi se jedno slobodno mjesto. Odahnula sam. Dvadeset minuta mi je preostalo.

Voljela sam posao vezan uz ljude

Uzela sam torbicu i izjurila kao da me nešto tjera. Kad sam došla u luku, ipak sam jela i naručila kavu. Desetak minuta će biti dovoljno da je ispijem, a i preko razglasa ću čuti kada brod stigne, znala sam. Opustila sam se uživajući u vrevi koja je vladala oko mene. Činilo mi se da život počinje i završava ovdje. Ovo je bio naprosto nevjerojatno. Toliko ljudi na jednom mjestu, a tu se čovjek osjeća i najusamljeniji. Kad sam malo bolje promotrila lica koja su me okruživala, imala sam osjećaj kao da su se ovdje spojile sve narodnosti. Čuli su se glasovi na raznim jezicima i bilo je gotovo nevjerojatno s koliko užitka sam promatrala svu tu gužvu. Inače, moj tajni hobi je bio promatranje lica ljudi. To je bio užitak koji je bio neponovljiv. Toliko pojedinaca, a niti jedno lice nije bilo isto. Svatko je imao nekakve karakteristike koje su ga činile jedinstvenim, a bilo je tu svega i svačega.

Gotovo da sam i zaboravila zbog čega sam ovdje. Toliko sam se uživjela u promatranje, da sam potpuno izgubila pojam o vremenu. Razglas je najavio dolazak broda iz Ancone. Ustala sam i dočekala svoju grupu gostiju. Osjećala sam malenu nervozu, a tako je bilo svaki put kada je dolazila nova grupa. Ja još nikada nisam imala problema s njima, ali se znalo dogoditi da bude i pokoja neugodnost. Voljela sam ovaj posao. Sve što je bilo vezano za ljude, za mene je predstavljalo izazov. Upravo zbog toga sam i izabrala ovo zanimanje. Tu sam pronašla sebe i ono što me je potpuno ispunjavalo. Tečno sam govorila tri jezika: talijanski, engleski i njemački, a moj je otac uvijek govorio da vrijedimo onoliko koliko jezika govorimo. Na moju sreću, doista sam imala talenta za njih. S lakoćom sam učila, a i voljela sam upoznavati ljude različitih kultura i vjera. Ovo je bio idealan posao po mom ukusu.

Kad se moja grupa iskrcala, odmah sam ih izdvojila i smjestila u autobus koji je bio rezerviran samo za njih. Smještaj im je bio osiguran, a i ja sam im bila na raspolaganju. Dobro sam promotrila tu grupu od petnaestak ljudi. Bila su tu razna lica. Neka su ostavila dojam na mene, a neka su bila potpuno bezlična bez imalo osjećaja na licu. Užasavala sam se takvih osoba. Jedno lice mi je posebno privuklo pažnju. Bio je to mladić od nekih trideset i pet godina, s očima koje su bile zelenije od jesenje otave.

Zašto mi je srce od njega zadrhtalo?

Kosa mu je bila crna kao ugljen, a put tamna u tolikoj mjeri da sam imala osjećaj kao da je cijelo dosadašnje vrijeme provodio na plaži. Pogledi su nam se susreli. Vidjela sam iznenađenje u njegovom pogledu i to mi je podiglo samopouzdanje. Nešto je strujalo između nas, nešto što je bilo skoro pa opipljivo. Nisam mogla odvojiti pogled od njega. Prijatna jeza prostrujala mi je tijelom. Moja reakcija na njegovo prisustvo bila je prosto nevjerojatna. To je bio prvi put da sam takvo nešto osjetila. Potpuno sam se zbunila, a to mi nimalo nije bilo svojstveno. Skrenula sam pogled, iako sam u to morala uložiti silan trud. Poželjela sam im dobrodošlicu i nastavila odgovarati na postavljena pitanja. Svi su me nešto zapitkivali. Svi osim njega. Nisam mu još uspjela čuti glas, a toliko me je zanimala njegova boja i intonacija.

Kada su se smjestili, odahnula sam. Sišla sam u salon i sjela. Naručila sam sok, pokušavajući razbistriti misli koje su bile u potpunom kaosu. Ništa mi nije bilo jasno. Ako su ovi osjećaji samo nagovještaj ljubavi koju žena može osjetiti prema jednom muškarcu, onda sam doista propuštala nešto predivno. Ali, ljubav ne ide na silu. Ona se dogodi ili ne dogodi. Nije mi bilo ni na kraj pameti da se udam samo zato da zadovoljim nekakvu formu. Ja sam željela biti sretna, a to sam mogla samo uz biće koje bih voljela tolikom snagom da mi pomisao da provedem ostatak života s njim ne izazove nikakvu sumnju. Vjerovala sam u ljubav, ali sam ponekad i sumnjala u njezino postojanje. Nakon susreta s neznancem, činilo mi se da sam ipak ja bila ta koja je u pravu. Zašto je moje srce zadrhtalo u njegovoj blizini? Ovaj grad je bio pun lijepih momaka, ali ljepota kod mene nije bila presudna. Ja sam voljela skinuti prvi sloj duše i zaviriti u nju. Ona je bila ta koja me je uvijek fascinirala. Vanjska ljepota je samo privremena, i ona nestaje nagrižena vremenom.

Ona unutarnja ostaje cijelu vječnost, a upoznati nju je bilo kao otkrivanje blaga koje je stoljećima bilo pokopano. Zadubljena u misli nisam ni primijetila da netko stoji pored mene. Osjetila sam nečiju tihu nazočnost, a kada sam podigla pogled, susrela sam se s očima koje su bile još ljepše iz neposredne blizine.

Pričali smo kao da se znamo godinama

Njegove su oči bile tako lijepe da su me naprosto ostavile bez daha. Činilo mi se kao da ponirem u dva planinska izvora vode, a duge trepavice samo su upotpunjavale taj prirodni sklad koji je bio samo jedan detalj savršenstva koje je stajalo preda mnom.

– Slobodno? – upitao je glasom koji je bio dubok i zvučan, s prikrivenim i pomalo tajnovitim seksepilom koji nije mogao ostati nezapažen ni u kojem slučaju.

Nisam odgovorila. Nisam mogla. Bila sam toliko zbunjena kao nikada u životu. Klimnula sam glavom, a ta je moja gesta bila nagrađena prelijepim osmijehom koji je izgledao kao osmijeh filmske zvijezde.

– Ja sam Harry M. – rekao je i pružio ruku prema meni.

Rekla sam mu svoje ime. Kad su se naši prsti dotaknuli, imala sam osjećaj kao da sam doživjela strujni udar. Nisam se snalazila u svemu tome. Bilo mi je iskreno žao što će on steći pogrešan dojam o meni na osnovu ove moje nespretnosti koja je izazvana nečim na što ja nisam mogla utjecati. Pokušala sam disanjem kontrolirati drhtanje koje je bilo produkt tog bezazlenog dodira, ali uzalud. Trudila sam se da on to ne primijeti, ali sam sumnjala da mu je promaknulo. On je bio tako samouvjeren da sam mu zavidjela na tome. Iz svakog njegovog pokreta izviralo je iskustvo kojim je bez sumnje obilovao. S obzirom na činjenicu koliko je bio lijep, nije bilo ni čudo.

– Lijepo ime, uostalom, kao i osoba koja ga nosi – odmah mi je udijelio kompliment, što je bilo tako karakteristično za naciju iz koje je potjecao.

Naručio je piće i za nekoliko miuta bombardirao me je pitanjima o gradu, o povijesti ovog podneblja, onda je prešao na osobni život. Izveo je to tako znalački da sam ja bila naprosto oduševljena. Bez usučavanja sam mu sve rekla, barem onoliko koliko sam smatrala da bi trebao znati.

– A što je s tobom? – upitala sam ga kada mi je vrlo brzo rekao da prijeđemo na ‘ti’.

– Ja sam sasvim običan, uostalom, kao i moj život.

Nisam se složila s tim, jer mi njegove riječi nisu imale logike. Sjedili smo i pričali kao da se poznajemo godinama. To je bilo uobičajeno za mene jer sam spadala u osobe koje su bile otvorene i iskrene, ali on je bio na prvi pogled tajnovit, što se kasnije pokazalo kao neosnovano. Smijala sam se njegovim dosjetkama, a on me je uzdizao do nebesa. Gotovo da mi je bilo žao kada sam morala poći. Još se nikada nisam tako osjećala. Osjećaji koji su se probudili u meni pali su na plodno tlo i bujali su iz trenutka u trenutak. Jedva sam čekala da dođem kući i da u miru razmislim o svemu.

Ostatak dana prošao mi je u takvoj zbrci da sam na kraju bila toliko umorna da sam počela sanjati o krevetu i tušu. Ali, u mojoj podsvijesti lebdio je lik koji je ostavio na mene dojam kojeg ću pamtiti dok sam živa. Da sam i htjela, ne bih se upustila u bilo kakvu vezu s njim. On je ovdje na proputovanju, možda je u potrazi za avanturom, a ja sam trebala odraditi svoj posao u kojem nisam mogla dozvoliti miješenja zadovoljstva s onim za što sam plaćena.

Tu večer, kada sam legla na plahte, bila sam toliko umorna da mi san nikako nije dolazio na oči. Harryjev lik dominirao je mojim mislima, što je bilo jako smiješno. Ponašala sam se kao da mi je petnaest godina, a ne skoro duplo više. Možda sam samo bila zatečena, možda nepripremljena na to što se dogadalo, a možda sam od silne želje za ljubavlju pronašla nešto što ne postoji za njega, ali je za mene bilo veliko poput planine. Njegov pogled… Bože, sanjala sam otvorenih očiju. Prema njemu sam doista osjetila nešto posebno. Je li u pitanju ljubav ili samo fizička privlačnost koja je imala nevjerojatnu snagu? Bio je dovoljan samo jedan bezazlen dodir pa da svaki atom u mojem tijelu osjeti ono što nikada nije, a kako bih se tek osjećala kada bih bila mnogo prisnija s njim? Bi li to bila oluja nesmiljenih razmjera ili sam samo umislila nešto što je bilo daleko od stvarnosti, vrtjelo mi se po glavi. Nije u pitanju bio samo njegov lijep izgled. On je posjedovao neku iskru koja je bila fatalna za mene, mada je i izgled imao vrlo bitnu ulogu. Na njegovom se mjestu mogao naći bilo tko.

Pitao me zašto ga izbjegavam

Loading...

Godinama sam radila s ljudima, ali nitko još nije pokrenuo u meni nešto za što sam smatrala da je mrtvo. Da, istina je. U meni je probudio ženu koja je bila uspavana i koja je samo čekala pravi trenutak da zasja u svoj svojoj ljepoti. Žena bez ljubavi nije dugo mogla opstati. Dok ne spozna te osjećaje, nije ni svjesna što propušta, a kad ih upozna, o njima naprosto postaje ovisna. Tek sam tada mogla razumjeti svu bol zbog neuzvraćene ljubavi, sav onaj očaj o kojemu sam čitala bezbroj puta. Nikada nije prekasno, ali sam znala da ovo nema budućnosti. On je samo bio ljubazan prema meni i nije mi dao nikakvog povoda da mislim drugačije. Ono što se u meni događalo bilo je samo moje, moja bitka koju sam ja vodila sama sa svojim srcem. To je bilo potpuno nepoznato za mene…

Ne znam kada sam zaspala. Ništa nisam sanjala. Bila sam toliko umorna da mozak nije ni slao nikakve signale. Kad sam se ujutro probudila, prva misao bila mi je upućena njemu. Da sam mogla, pljusnula bih samu sebe. Bila sam ozbiljna poslovna žena, a nisam se tako ponašala. Ako ovako nastavim, samo ću napraviti budalu od sebe. Uložila sam silan trud da se donekle priberem. Bojala sam se susreta s njim, bojala jer sam mislila da ću sa svakim susretom osjećati sve više. I nisam se prevarila. Svaki idući susret bio je s jačim intenzitetom.

Trudila sam se da on to ne primijeti. Bila sam hladna i poslovna, a na njegova sam pitanja odgovarala kratko i s određenom količinom suzdržanosti.

– Zašto me uporno izbjegavaš? – upitao me je jednom prilikom kada smo se slučajno susreli.

– Ja? Izbjegavam? – odglumila sam začuđenost, a vjerujem da sam doista i bila uvjerljiva.

– Nemaš razloga za to. Mogu li te zamoliti da mi pokloniš nekoliko sati svojeg slobodnog vremena? Bio bih ti zahvalan na tome njegov neodoljivi osmijeh stavio me je na popriličnu kušnju.

Nekoliko sam trenutaka šutjela. U meni se vodila nepoštena borba. Razum mi je savjetovao jedno, ali ga srce nije htjelo slušati.

– Molim te, Lena… – u glasu mu je bilo toliko nježnosti da sam samo potvrdno klimnula glavom.

Želim još jednom pogledati centar, ona mjesta na koja nas nisi odvela i koja su tebi dobro poznata. Ovo nije posao. Jednostavno se opusti – savjetovao me je.

Pokajala sam se zbog svoje odluke, ali nisam mogla pogaziti ono što sam napravila. Ustali smo, i on me je uhvatio za ruku. Činilo mi se kao da je to najnormalniji pokret kojeg je mogao napraviti. Osjećala sam se božanstveno uz njega. Ukočenosti je nestalo i ja sam se prvi put osjećala opušteno i sretno. Smijala sam se njegovim dosjetkama. Vodila sam ga u uličice i radnje koje sam ja obožavala. Pokazala sam mu dio grada koji je meni nešto značio, a na taj način sam mu i dosta toga otkrivala o sebi.

– Tako si jednostavna, a to te čini neodoljivom. Nisi opterećena svojim izgledom, mada ni na njega nemam primjedbi. Nijedna žena nije ružna, a ti spadaš među one malobrojne koje odišu unutrašnjom srećom, koje su lijepe, a uz to još i pametne. Kombinacija koja se rijetko susreće, bolje rečeno, ovo je bio prvi puta da sam naišao na takvo nešto. Jesi li slobodna da iziđemo na večeru? – iznenada se okrenuo prema meni i kao ovlaš upitao.

Čini se da oboje osjećamo isto…

Ukočila sam se. Što je taj njegov poziv mogao značiti? Odražava li samoću ili je tu upleteno i nešto više? Nisam se usuđivala nadati. Dugo sam ga držala u neizvjesnosti. Stišavala sam orkan u sebi, orkan koji je bjesnio. Ovo nisam smjela odbiti. Prilika mi se nudila, a ja sam prema ovom čovjeku osjećala mnogo više nego prema bilo kojem muškarcu kojeg sam upoznala.

– I? – okrenuo se prema meni, gledajući me u oči. – Ako osjećaš ono što i ja osjećam, pristat ćeš. Još samo nekoliko dana i ja moram otići, a o tebi ovisi hoću li se uskoro vratiti. Ti si tako posebna, tako lijepa, i kao stvorena si za mene. U tebi se slio ideal kojeg sam ja zamislio da ga žena mojih snova mora imati. Ne znam koliko mi vjeruješ, ali nemam razloga da te lažem. Ako prema nekome ne osjetiš snažne osjećaje već pri prvom susretu, sve je uzalud. A ja sam ih osjetio, i bio sam začuđen koliko su ti osjećaji jaki, koliko me otimaju od mene samog i koliko želim to podijeliti s tobom. Ove su riječi istinite, ma koliko možda sumnjala u njih. Da ih i ti možeš izgovoriti, nitko ne bi bio sretniji od mene. Čudan je život. Ovdje sam pronašao ono što sam cijeli život tražio, i to u trenutku kada sam izgubio svaku nadu.

Nakon tih riječi, pogledao je u pod kao da mu je bilo pomalo neugodno zbog onoga što je izgovorio. Srce mi je kucalo kao ludo. Htjela sam nešto reći, ali sam samo zijevala kao riba na suhom. Za divno čudo, ja sam mu vjerovala svaku riječ. Možda sam to željela, ali me doista nije bilo briga ni za što. Ako je ljubav pokucala na moja vrata, onda ću joj ih ja i otvoriti.

– Čini mi se da oboje osjećamo isto. Znam da ovo neće potrajati, ovo… Mislim, ako se išta dogodi između nas. Ljetne romance su kao rosa: bljesnu i nestanu. Ostat će mi barem sjećanja. Naravno da prihvaćam poziv – rekla sam u jednom dahu.

Na njegovu iskrenost sam odgovorila iskrenošću. To je bilo najmanje što sam mogla učiniti. Nisam imala što izgubiti. Čovjek najviše žali za propuštenim prilikama, a ja to nisam željela. Možda ću se kajati nakon svega, ali ću barem imati sjećanja koja će mi postati mjerilo budućeg života, razmišljala sam.

Ponavljao mi je da će se vratiti

Rastali smo se i ja sam otišla kući da se spremim za izlazak. Istuširala sam se i otvorila ormar. Samoprijekorno sam zaključila da mi je odjeća za večernji izlazak bila prava rijetkost. Kombinirala sam sve i svašta sve dok nisam bila potpuno zadovoljna. Posebnu pažnju sam posvetila šminkanju. Još mi nikada nije ovoliko bilo važno kako ću izgledati i kakav ću utisak ostaviti. Ali, ovo je bila posebna situacija, posebna večer i posebna osoba s kojom ću je provesti. Otišla sam do ugovorenog mjesta, a on je već čekao. Uslijedio je poljubac koji mi je pokazao koliko se divi mojem izgledu. Tako je sve zapravo počelo…

Večer je bila divna, predivna poput sna. Harry je bio tako poseban, a ja sam svaku njegovu riječ slušala s velikim oduševljenjem. Susretala sam razne ljude, no nitko do tada još nije bio ostavio utisak na mene kao on. Koristio je svaku priliku da me dotakne, da mi pokaže divljenje, ali i ono što osjeća. Bila sam centar njegovog svijeta. I idućih nekoliko dana koristili smo svaki trenutak da budemo zajedno. Osjećaji između nas su bjesnili u tolikoj mjeri da ih nismo mogli kontrolirati. Pripala sam mu u pravom smislu te riječi. Znam da bi me mnogi mogli osuđivati zbog toga, ali im ja neću zamjeriti. Ja sam samo voljela, a ljubav ne poznaje granice ni prirodne, kao ni bilo koje druge. Bila sam spremna sve riskirati za njega. Sve sam stavila na kocku i nije imalo smisla da se poslije kajem. Voljela sam, a to mi je bilo dovoljno opravdanje za postupke.

– Ti si moja, a uvijek ćeš i biti – rekao mi je večer uoči odlaska.

– Nemoj – rekla sam glasom koji je pucao od boli. – Imali smo nešto posebno i neka tako i ostane. Ne govori. Riječi će samo pokvariti ove trenutke – govorila sam u strahu od kraja koji je bio samo nekoliko sati od nas.

– Volim te i vratit ću se – neprestano je ponavljao.

Željela sam mu povjerovati, ali… To bi bilo samo zanošenje, gajenje lažne nade koja bi na kraju mogla biti kobna za mene. Voljela sam ga, volio je i one mene, a kad ode… Nadala sam se barem da će me se ponekad sjetiti. I to bi mi bilo sasvim dovoljno. Ovo je bila avantura u koju sam svjesno ušla. Nije tu bilo mjesta očekivanju, riječima koje nisu mnogo značile u ovakvim situacijama. Bila sam dovoljno zrela da se ne zavaravam, dovoljno svjesna skorog rastanka i dovoljno svjesna boli i pustoši koju će on ostaviti iza sebe. Bio je moj nekoliko dana, voljela sam kao nikada u životu, ali ovo će biti samo još jedna ljetna priča koja neće imati sretan kraj. Bit ćemo upisani u knjigu onih koji su se voljeli, a koji su trajali tako kratko i koji su bili žrtve ljetne ljubavi koja je prolazna. Ma koliko trajali, osjećaji su snažni. Još jače sam se pripila uz njega. Oči su mi se napunile suzama. Nisam željela plakati, ali je to bilo jače od mene.

– Čemu suze? Vratit ću se – ponovio je riječi koje sam najčešće slušala u posljednje vrijeme, i koje su bile izrečene u namjeri da me barem malo umire.

– Ne želim da mi to obećavaš – pokušala sam ga prekinuti, ali je on to uporno ponavljao.

– Volim te Lena i ovo nije avantura, daj shvati to! – bio je uporan kao proljetno rominjanje kiše.

Željela sam mu vjerovati i jesam na neki način. Bila sam sigurna da on osjeća u ovom trenutku sve što govori, ali kad ode sve će biti drugačije, mnogo drugačije od ovog ovdje, bojala sam se. Daljina sve mijenja, a ja nisam bila ni mlada, ni naivna.

Rastanak mi je teško pao. Nisam mogla ni pretpostaviti koliko je boli i tuge bilo nakupljeno u meni. Gledala sam ga dok je odlazio i mislila da je ovo posljednji put da ga
vidim. Imala sam osjećaj kao da on sa sobom odnosi i dio mene, i da moj život nikada više neće biti onako lijep
i bezbrižan kao što je do sada bio.

Javio mi se kad je došao u Italiju, javljao mi se svaki dan, a onda su pozivi postajali sve rjeđi. Iako sam to očekivala, boljelo me je više nego što sam samoj sebi mogla priznati. Lako je bilo reći dok je on bio uz mene da je to samo avantura, ali u njoj je bilo toliko osjećaja da je nisam mogla olako zaboraviti.

Moja je čežnja bila neizdrživa

Lutala sam bespućima svojeg jednoličnog života. Ništa me više nije moglo zadovoljiti. Bol je bila duboko usađena u meni, čežnja je bila neizdrživa, a osjećaj samoće prevladavao je u mom srcu i mozgu.

Ništa više nije bilo kao prije. Hrabrila sam samu sebe, prisiljavala se da nastavim živjeti normalno, ali je to bilo nemoguće. Voljela sam Harryja, voljela više od ičega na svijetu. Sve bih bila dala da ga mogu vidjeti barem još jednom, da mu čujem glas, ili da sve to mogu zaboraviti. Majka je slutila što se događa, ali mi se činilo kao da mi je željela pomoći svojom šutnjom.

Bila sam joj zahvalna na tome. Nijema podrška je bolja od riječi, jer sam se i sama uvjerila kako riječi ponekad malo znače, kako samo oslikavaju taj trenutak i kako ih olako izgovaramo. Dajemo obećanja koja nismo spremni ispuniti, zavaravamo sebe i druge, a svjesno znamo kakav će biti ishod.

Dani su prolazili, a moje je razočarenje bilo sve veće. Podsvjesno sam se nadala, ali je i ta nada kopnila. Nisam mogla biti toliko luda da s tim nastavim, ali srce se opiralo spoznaji da sam bila samo avantura. Ono je i dalje voljelo istim žarom, istom snagom koja je bila nevjerojatno velika.

Prošao je i prvi mjesec, i ljeto je već počelo gasnuti. Posla je bivalo sve manje, a meni to nije odgovaralo. Umjesto da blijede, sjećanja su bila sve bistrija i sve više su mi se urezivala u svaku moždanu stanicu. Bezbroj puta sam željela nazvati Harryja, ali mi ponos to nije dozvoljavao. Ja sam bila ta koja mu je pokušala objasniti da je u pitanju avantura, a on je uporno obećavao ono što nikada neće ispuniti. Svaki dan sam uzimala mobitel, okrenula njegov broj i nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da uspostavim vezu. Bojala sam se da bih doživjela razočarenje koje ne bih mogla podnijeti, a ovako ću imati sjećanja koja mi nitko ne može oteti.

Nisam se više ni nadala, nisam mogla. Pokušala sam živjeti s razočarenjem, ali sam plivala u moru samosažaljenja. Nije to bio moj način života, ali sam živjela onako kako sam umjela, pokušavajući ojačati u boli koja je bila nusprodukt neizmjerne sreće. Svaki lijepi trenutak sam platila s kamatama, ali to je valjda bila cijena svega onoga što smo skupa proživjeli.

Tog je trenutka zazvonio mobitel. Kad sam vidjela Harryjevo ime na zaslonu, protrnula sam. Nekoliko se trenutaka nisam javljala. Pokušala sam se pribrati. Što on sada hoće? Najprije se ne javlja, a onda se sjeti da ipak postojim. Ipak sam podigla slušalicu.

– Za nekoliko sati stižem u Split bilo je prvo što je rekao. – Ne možeš me odgovoriti. Već sam na brodu. Javit ću ti se netom prije nego što stignem – bio je uzbuđen u tolikoj mjeri da sam ga jedva razumjela što govori. Pozdravio me i veza se prekinula. Ništa mi nije bilo jasno, ama baš ništa. Što je njegov dolazak trebao značiti? Košmar, radost, veselje, sve se to uskovitlalo u meni.

Jedva sam dočekala da stigne. Činilo mi se da sanjam, da se snovi pretaču u stvarnost i da je on doista osoba koja je u stanju održati riječ. Ali, čemu onda ova šutnja? Ništa mi nije bilo jasno, osim činjenice da sam sretna i da bih mogla biti još i sretnija.

Otišla sam u luku, a kad sam ga ugledala, činilo mi se kao da su mi se noge odsjekle. Nekoliko smo trenutaka stajali jedno nasuprot drugome, a onda sam mu poletjela u zagrljaj. Uzeo me je i zavrtio oko sebe. Vrisnuo je od oduševljenja. Poljupcem je izbrisao sve ono što je bilo neugodno i bolno nakon našeg rastanka.

– Došao sam po tebe. Obećao sam ti. Stavio sam sebe na kušnju, ali i tebe. Doista nema sumnje, u pitanju je prava ljubav. Udaj se za mene, najmilija moja Lena – rekao je glasno, toliko glasno da su se ljudi počeli okretati u našem smjeru.

Naravno da sam pristala. To je bilo sve što sam od života željela. Ipak postoje i izuzetci, i ljubavi koje iz ljetne romance prerastu u nešto mnogo trajnije. Formula je ljubav, jer samo treba voljeti, a ako je ljubav uzajamna, onda je tu i sretan završetak. Baš kao i kod nas dvoje.

Loading...