Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Ljubav liječnice i pacijenta

Oduvijek sam mrzio jutra, svitanja. Budio bih se neraspoložen, gotovo ljut, a zvuk budilice toliko me oduvijek nervirao da bih svakog jutra zgrabio sat i bijesno ga isključio, bacio na pod. Pravo je čudo kako je izdržao toliko godine i još uvijek besprijekorno radio. Tog sam jutra postupio po običaju, zveknuo budilicu dolje, iskočio iz kreveta kao da me tjeraju svi vragovi ovog svijeta, poskliznuo se na maleni sag koji je stajao pored kreveta i pao na pod koliko sam dug i širok. Pri tome padu sam na noćnom ormariću rukom zahvatio supruginu keramičku posudicu u kojoj je držala nakit. Pala je, a krhotine keramike i nakit rasuli se također po podu. Ne moram ni pisati, psovao sam iz sveg glasa, proklinjao jutra i sve oko sebe. Nespretno sam se ustao i bio tjeskoban toliko da mi je došlo da iskočim iz vlastite kože. Buka koju sam stvorio, probudila je moju suprugu Ivu. Kad sam napokon svrnuo pogled na nju, bila je podbočena na lakat, osmjehivala se i rukom mi pokazivala neka joj priđem sasvim blizu. Poslušao sam je bez pogovora.

– Dobro jutro, najdraži moj. Dogodila ti se malena nezgoda, ništa strašno, svakome se to može dogoditi. Dođi, idemo popiti kavicu. Nećeš valjda dopustiti da ti ovako nešto pokvari cijeli dan – rekla je tiho, poljubila me, a potom mi svojim vještim rukama izmasirala leđa. Njezini dodiri su mi godili i opuštali me.

– Tako sam nespretan, a i razbio sam ti najdražu posudicu za nakit, oprosti, jako mi je žao – ispričavao sam se poput djeteta koje je svjesno da je napravilo nešto pogrešno i iskreno žalio zbog svoje nespretnosti.

Što bih ja bez tebe

Ti si mi kupio tu kutijicu, a samome sebi više nećeš prigovarati zbog toga. Kupit ćeš mi novu kutijicu i problem je riješen – Iva je oduvijek i u svemu vidjela nešto pozitivno i malo toga ju je moglo izbaciti iz takta. I u nemogućim situacijama ona je uvijek imala hladnu glavu, točno je znala što treba reći i kako postupati. Bila je omiljena među rodbinom, prijateljima i susjedima. Ona je naprosto bila takva osoba koja obasja prostor u kojem se pojavi. Bili smo sušta suprotnost i nikako nisam mogao shvatiti kako je moguće da je tako divna žena odlučila provesti životom s’nekim poput mene, nekim tko je nikako ne zaslužuje.

– Tako sam nervozan. U glavi mi bruji, ruke mi se opet počinju tresti, možda bih trebao tabletu?

Samo polako, idemo u kuhinju. Doručkovat ćemo i sve će biti u redu – uvjeravala me Iva. Imala je na mene poseban utjecaj i to ne samo kao žena koju beskrajno volim nego i kao stručnjakinja.
– Što bih ja bez tebe? Bio bih izgubljen i nemoćan – postavio sam pitanje i odmah na njega sam i odgovorio. Iva se samo nasmijala, primila me za ruku, te smo zajedno napustili spavaću sobu i sišli u prizemlje.

Ivu sam upoznao prije devet godina. Tada mi je bilo trideset i dvije godine. Nakon silnih obijanja psihijatrijskih vrata konačno sam pokucao na prava. Sjećam se jasno tog poslijepodneva kao da je bilo jučer. Iva je sjedila u tamnom, kožnom naslonjaču, zadubljena u knjigu koju je držala u rukama. Zamijetila me tek kad sam je pozdravio i nekoliko puta se glasno nakašljucao. Odmah je knjigu odložila na stol i pozdravila me.

– Samo se udobno smjestite. Onda, kako ste danas? – pitala je glasom koji kao da je milovao.

– Loše, dosta loše se osjećam. Vi ste nova liječnica? – osjećao sam se još gore kad sam shvatio da se u ordinaciji u koju sam često navraćao opet nalazi nepoznato, novo lice, nova stručna osoba.

Moj je liječnik otišao u mirovinu

Da, zovem se Iva. Iskreno se nadam, sprijateljit ćemo se i bit ću vam od pomoći – kulturno je rekla.

– Ja sam Tomislav. A, gdje je gospodin Igor? Je li otišao na neki stručni skup, odmor? Kada se vraća?

Moja sudbina: Ljubav liječnice i pacijenta– Dragi kolega otišao je u zasluženu mirovinu i neće se vratiti. Vjerujte mi na riječ, barem do daljnjega, i ja znam svoj posao. Istina, nemam još onoliko bora i sijedih vlasi, ne kašljucam svakih nekoliko trenutaka i ne prijetim kažiprstom ako me ne budete slušali kao moj dobri, dragi kolega – odvratila je, a osmijeh joj se razlio licem. Taj osmijeh nije bio umjetan ni lažan, nego iskren i doslovno zarazan tako da sam se i sam morao nasmijati na njezine riječi. Ruku na srce, osim onog što je ona navela, bilo mi je znatno draže gledati lik prelijepe žene nego starog liječnika. Time je nekako odmah osvojila moje povjerenje, a njezini savjeti i terapija napokon su počeli djelovati pozitivno na mene i to doslovno na cijeli moj život.

Prije nego sam stigao u Ivinu ordinaciju, prošao sam kroz mnoge liječničke ruke. Jedni su govorili jedno, drugi nešto potpuno suprotno, svatko je tvrdio kako je baš on u pravu, a meni je svakim danom postajalo sve gore i nekako više nisam bio siguran koliko ću moći izdržati u vlastitoj koži. Od samog djetinjstva bio sam jadan i nesretan. Život s ocem alkoholičarom i majkom preljubnicom nije bio nimalo ugodan niti je nudio išta lijepo za maleno dijete. Majci sam najčešće bio teret, a otac gotovo i nije obraćao pozornost na mene. Jedini trenuci kada bi on uopće zamijetio da sam i ja živ, bili su kada bi se u kasne noćne sate vratio kući pijan kao letva. Tada bi ulazio u moju sobu, budio me ako sam već usnuo, gurao i tjerao van iz kuće. Slao me je neka idem u trgovinu i kupim mu lozovaču. Plakao sam, preklinjao ga neka me ne tjera bosog i onako u pidžami van na zimu, jer trgovine ionako više ne rade, ali pijanoj glavi nije se moglo dokazati. On je tupio po svome, zatvarao vrata i ostavljao me u dvorištu neka se smrzavam. Dok ne bi zaspao, najčešće bi lupao po kući i svađao se s majkom, a bez obzira koliko god je pijan bio, uvijek je vidio ako sam pokušao ući natrag u kuću. Tada bi me ponovno dohvatio, snažno udario još nekoliko puta i ponovno izbacivao van.

Sve više sam se povlačio u sebe

Onako malen i očajan najčešće bih čekao dok se svjetla u kući ne pogase. Bio je to znak kojim mi je majka javljala da je pijanac zaspao i da je put do moje sobe prohodan. Smrznut i tužan tako sam se gotovo svake noći uvlačio u krevet i sa strahom sklapao oči. Ni jutra u toj kući nisu bila bolja. Nikad nisam znao je li otac ustao prije mene, a njegovo mamurno stanje nije bilo ništa blagonaklonije od stanja pijanstva.

On se nikada prema meni nije ponio kao otac. Nikada mi nije dao nikakav savjet, nikada me nije pomilovao po obrazu, nikada me nije poljubio, nikada mi rekao lijepu riječ, nikada mi nije čestitao rođendan, niti me nekamo sa sobom poveo kao što su to činili očevi dječaka s kojima sam išao u školu. Žena koja me rodila nije bila ništa bolja ni osjećajnija prema meni. Ona mi je uglavnom prigovarala ako sam zatražio jesti ili čistu odjeću. Prigovarala je kako sve ona mora raditi u toj prokletoj kući, te kako ću i ja postati propalica poput svog oca. Proklinjala je dan kad me rodila i ponavljala kako jedva čeka trenutak kada ću odrasti i napustiti kuću.

Što sam bio stariji, to sam se sve više povlačio u samoga sebe. Bilo mi je dosta tih dvoje ljudi koji ničime nisu pokazivali da im je barem mrvicu stalo do moje malenkosti. Uglavnom sam im se klonio s puta, nastojao izbjeći konfliktne situacije. Za lijepog bih vremena najčešće sjedio na klupi u parku, a s lošim vremenom povlačio sam se u podrum kojeg smo imali ispod kuće. Knjige su mi postale najbolji prijatelji. One me nisu omalovažavale, nisu mi se rugale, nisu me nazivale propalicom. Knjige su mi nudile jedan potpuno drugačiji život, prozor u svijet kakvog nisam imao. Osnovnu i srednju školu završio sam kao najbolji učenik, s najviše nagrada i osvojenih prvih mjesta s brojnih natjecanja na kojima sam sudjelovao. Bez problema sam upisao studij, bio prvi na listi nakon prijemnih ispita. Kako sam dobivao stipendiju dok sam studirao, odselio sam se iz roditeljske kuće. Tada sam napokon uhvatio malo svježeg zraka, ali to nije trajalo dugo. Dokle god bih bio na fakultetu ili učio, dotle sam se izvrsno osjećao. U učenju mi nije bilo premca, no kad bih se ostavio knjiga, započeo bi horor od mog života. Miran, samouvjeren i staložen kakav sam bio dok sam učio, daleko od knjige pretvarao bih se u razdražljivu bijesnu zvijer.

Djetinjstvo u velikim traumama

Reagirao bih na svaku pojedinost koja mi nije bila po volji, psovao, urlao iz sveg glasa, razbijao stvari koje bi mi došle pod ruku. Onda bih se opet iznenada i bez nekog posebnog razloga rastužio, plakao, pomišljao na samoubojstvo i u svemu vidio apsolutni besmisao. Sjećao bih se nesretnog djetinjstva i suze bi nezaustavljivo lile niz obraze. Nisam znao u kojim trenucima mi je zapravo bilo najgore, jer ni stanje ljutnje, ni tuge nije mi se sviđalo i nikako nisam uživao u tim raspoloženjima.

U samom početku mislio sam kako je to tek posljedica samostalnog života, svega što sam proživio u djetinjstvu i nesređene obiteljske situacije, no kako je vrijeme prolazilo shvatio sam kako to nije nešto kratkotrajno ni prolazno. Diplomirao sam kao prvi u generaciji i odmah dobio posao na fakultetu. Dolazio sam prvi i odlazio zadnji s posla. Moji mentori bili su iznimno zadovoljni mojim radom, često mi povjeravali i najteže zadatke, ali svaki bih problem rješavao, svaki zadatak obavljao u najkraćem mogućem roku. Svi kolege su za mene imali samo riječi hvale. I ja sam bio zadovoljan sobom, barem tim dijelom sebe kada sam bio na poslu, no onaj drugi dio mene koji sam bio kada sam bio daleko od obveza me sve više zabrinjavao. Jednog nedjeljnoj jutra kad sam se probudio i pogledalo u zrcalo u odrazu sam vidio na sebi čipkastu, crnu, žensku odjeću. Pripijena, ženska haljina stajala mi je odvratno. Pored kreveta bile su cipele s visokim potpeticama i perika s dugom kosom. Odjeća, ni cipele nisu mi bile poznate, niti sam se sjećao kako je to uopće završilo na meni. Nastojao sam se sjetiti gdje sam bio prethodne noći, ali koliko god pokušavao, uzalud, mozak kao da mi je bio blokiran. Uhvatila me panika, počeo sam vrištati i bio doslovno užasnut. O svemu što mi se dogodilo šutio sam, nikome nisam rekao ni riječi, a iskrenog prijatelja i nisam imao da bih se nekome mogao povjeriti. Kolegama na poslu ionako nisam govorio o svome privatnom životu jer nisam imao što reći po tome pitanju. Oduvijek vuk samotnjak, lako sam sve kao i uvijek do tada pohranio duboko u sebi, uvjeravajući samoga sebe kako je to tek izniman slučaj koji mi se zasigurno više nikada neće dogoditi. I nije, barem ne više na identičan način. Ono što me potaknulo da po prvi puta posjetim liječnika je kad sam jednog dana pored kreveta ugledao mnoštvo vrećica. Nakupovao sam toliko odjeće koliko nisam kupio sve zajedno tijekom života. Ni tada se nisam sjećao gdje sam bio i zašto sam kupio toliko stvari. Tu sam situaciju shvatio kao alarmantnu i pošao k liječniku opće prakse. Slušao je dok sam mu pripovijedao što mi se događa i rekao kako je to sve rezultat današnjeg modernog vremena u kojem živimo, kako je sve ubrzano i da se takve stvari ne događaju samo meni nego da svakog dana ima po nekolicinu pacijenata koji ga posjete zbog istog ili sličnog problema. Smatrao je kako samo trebam uzeti nekoliko dana godišnjeg odmora, dobro se naspavati, pojesti nekoliko pristojnih, kuhanih obroka i sve će biti u redu. Nisam mu proturječio, ipak je on bio liječnik. Bio sam uvjeren da zna što govori. Poslušao sam ga, uzeo desetak slobodnih dana, kuhao i kvalitetno se hranio, ali nije mi bilo nimalo bolje, upravo suprotno. Zatvoren u svom unajmljenom stanu, osjećao sam se kao da svakim trenutkom propadam u sve dublji krug pakla.

Svega sam se bojao. Sklupčao bih se ispred vrata, osluškivao zvukove izvana i umirao od straha što bi se moglo dogoditi. Najgori scenariji vrtjeli su mi se u glavi. Bojao sam se da mi netko provali u stan i odnese to malo sirotinje što sam imao, a mene muči u strašnim mukama sve dok me napokon ne ubije. Prestao sam se kupati, brijati i uređivati, prepustio depresiji i strahovima. Onda bi me odjednom to stanje napustilo i uhvatila neka luda euforija. Danima i noćima nisam mogao usnuti, nisam mogao jesti, ni piti, a o stvarima koje sam radio neugodno mi je i pisati. Iskakao sam s drugog kata kroz prozor, hvatao mačke koje su se penjale po drvetu i činio razne ludosti. Jedino što mi je u glavi svjesno udaralo bio je datum kada se ponovno moram vratiti na posao. Kad je odmor konačno prošao i ja se vratio, svi kolege su se zaprepastili mojim izgledom. Govorili su kako izgledam poput kostura, ali ja sam samo odmahivao rukama i hvatao se posla. I dokle god sam bio u kabinetu i na fakultetu nije bilo nikakvih problema.

Dijagnoza: bipolarna psihoza

Da sam mogao, najradije bih se bio zatvorio u kabinet i živio u njemu. Ondje nisam imao nikakvih strahova, nije bilo nikakvih nepoznanica s kojima se nisam mogao nositi. Očajan zbog svega, ponovno sam posjetio svog liječnika opće prakse i objašnjavao mu kako mi odmor nije pomogao nego odmogao. Govorio sam mu o promjenama raspoloženja tijekom dana, o tome kako mi jutra najgore padaju, kako ne mogu zaspati, kako gubim koncentraciju, koliko se beznadno osjećam i kako za sve krivim samoga sebe. Liječnik me samo umirivao i otpravljao iz ordinacije lijepim riječima, a nakon sedmog posjeta napokon mi je dao uputnicu za psihijatra, valjda su mu više prisjeli moji dolasci, pa mu je to bio najjednostavniji način da me se riješi. Psihijatru sam ponavljao sve isto, samo što je on za razliku od liječnika opće prakse imao mnoštvo pitanja. Nakon nekoliko seansi, kako ih je on običavao zvati, zaključio je kako sam u depresiji i prepisao mi lijek. Poslušno sam ga uzimao upravo onako kao što mi je i prepisao. Nakon nekog vremena uzimanja lijeka dobio sam promjene na koži, te mi je prepisao drugi lijek. Ni taj mi nije odgovarao, te me je psihijatar uputio svome kolegi. Ovaj je pak ustvrdio kako imam sve simptome manije. Prepisao mi je litij, koji pomaže stabilizirati raspoloženja, s time da se mora kontrolirati razina lijeka u krvi. Velika količina lijeka može biti otrovna, a nedovoljna neće uopće pomoći. I, taman kad sam pomislio kako mi se stanje koliko-toliko popravlja, kako možda i za mene ima nade, moj psihijatar je preminuo. Nakon njega dospio sam u ruke Ivinog prethodnika. On je bio drag čovjek, imao sam osjećaj da nekako suosjeća sa mnom, a kad je on otišao u mirovinu, dospio sam kod Ive.

– Bipolarna psihoza – rekla mi je Iva već nakon našeg drugog susreta. Blijedo sam je gledao.

– Boluješ od bipolarne psihoze – Iva je shvatila kako ne razumijem što je željela reći s te dvije riječi.

– Što je to? Neka bolest koja je ovamo doputovala s drugih svjetova i iz drugih galaktika? Nikada čuo.

– To je endogena duševna bolest, tijekom koje se izmjenjuju razdoblja depresija i manija. Slijed i smjenjivanje faza je neodređeno. Znači, mogu se pojaviti kraća manična i duža depresivna razdoblja ili obrnuto. Takva bolest zapravo ne oštećuje ličnost, a između faza bolesnik izgleda potpuno zdrav. To nije česta bolest. Onoliko koliko danas znamo o toj bolesti, najčešći su uzroci nasljeđe i način života. Bez liječenja ova bolest vodi ka psihičkom hendikepu, ali bez brige, kod mene ste u sigurnim rukama. Znam svoj posao. S poremećajima koji se pojavljuje u ciklusima, pola borbe u svladavanju bolesti je praćenje gdje ste u ciklusu u koje vrijeme. Od ogromne pomoći bit će vam osoba koja živi s vama, koja vam je bliska i kojoj je stalo do vas. Ta osoba treba pozorno pratiti vaša raspoloženja. Oženjeni ste? – pitala je.

– Nisam oženjen i nikako mi nije jasno zašto mi je potrebna neka osoba. Nikome nisam govorio o ovome svom problemu i ne bih rado da o tome svi trube. Sve što treba, pratit ću sam – odmah sam se uspaničio.

– Nije nužno da ste oženjeni, može to biti i neka osoba koja vam je jako draga – nastavila je Iva.

– Nemam nikoga. Živim sam samcat. Nemam se na koga osloniti niti sam ikada u životu imao. Moj je život pakao od malih nogu, pravo je čudo da sam još imalo normalan – tog sam joj dana doslovno otvorio svoje srce i dušu.

Zanima me jesi li udana

Prestali smo se oslovljavati kao stručnjak i pacijent, a ona je bila nekako blagonaklona prema meni. Godile su mi njezine riječi ohrabrenja, podrške i vjere koju je imala u mene. Došlo je dotle da sam zapravo jedva čekao naše susrete i počeo živjeti za njih. Iva je bila prva od svih koja je mi je odmah pokazala kako njoj nije do mene stalo samo kao do pacijenta nego i kao do čovjeka. Često se znalo dogoditi da bi mi pripremila neko sitno iznenađenje kojim bi me dirnula u srce. Bili su to sitni znakovi pažnje poput toga da bi mi donijela čokoladu ili voće koje sam spomenuo da volim jesti. Uživao sam poput djeteta. Njezine darove uzimao bih kao najveće svetinje i tako se odnosio prema njima. Često sam počeo razmišljati o njoj i to ne samo kao o svojoj liječnici nego kao o ženi, o predivnoj ženi koja toliko nudi. Jednog dana, ni sam ne znam kako, ali skupio sam hrabrost i postavio joj vrlo važno pitanje.

– Iva, smijem li te nešto pitati? – bio je to uvod kojim sam započeo nesiguran bih li se usudio ili ne.

– Naravno, slobodno me pitaj što god želiš. Mislim kako smo odavno prestali biti samo pacijent i liječnik i da smo kroz ovo vrijeme koliko dolaziš k meni u ordinaciju postali prijatelji. A, prijatelji otvoreno postavljaju pitanja jedno drugome. Rado ću odgovoriti na sve što te zanima – potaknula me.

– Možda je neukusno zadirati u tvoj privatni život, ali zanima me, jesi li udana? – jedva sam izustio.

– Nisam, poput tebe i ja sam sama. Nemam supruga, zaručnika, nemam dečka – tiho je odgovorila.

– Kako je moguće da je tako lijepa i pametna žena sama? Svaki bi te muškarac poželio – rekao sam.

– Pazi što govoriš, još ću ti povjerovati na riječ – našalila se i opet od srca nasmijala. Potom mi je povjerila kako je davnih dana imala mladića koji ju je prevario i od tada je sama. Izgubila je povjerenje u muški rod i smatrala kako je bolje da bude sama i usamljena nego da je netko vara iza leđa i pravi budalu od nje. Tada sam učinio ono što sam mislio da se nikada neće dogoditi, pozvao sam je na piće nakon posla. Nije se premišljala, odmah je dala potvrdan odgovor. Bio sam na sedmom nebu. Kad je moj termin završen, napustio sam njezinu ordinaciju pjevušeći. Otišao sam u park koji je okruživao bolnicu i sjeo na klupu.

Pozvala me da se doselim k njoj

Kad sam je ugledao kako izlazi iz zgrade, mahnuo sam joj i ona me je odmah zamijetila.

– Oprosti, zadnja pacijentica je malo produžila termin. Čekaš li me dugo? – zanimalo ju je.

– Od kada sam izašao iz tvoje ordinacije, sjeo sam ovdje na klupu i čekao te – bio sam iskren.

– Ne mogu vjerovati! Kako ti se samo dalo čekati me vani nekoliko sati? – radosno se smijala.

– Iva, tebe bih strpljivo čekao i cijeli život – prošaputao sam i po prvi puta u životu osjetio poriv da k sebi privučem ženu i da je poljubim. Poslušao sam svoj unutamji glas, zagrlio je i svoje usne prislonio na njezine. Blago me odgurnula, konstatirajući kako je to manija. Na te riječi smo se glasno nasmijali.

– Varaš se, već dovoljno znam o svojoj bolesti kako bih mogao potvrditi da ovo ni u kom slučaju nije manija nego zaljubljenost i iskreni osjećaji koje već neko vrijeme gajim prema tebi. Ti si ono najbolje u mome životu. Nikada nisam bio sretan kao u trenucima koje provodim s tobom – priznao sam joj. Umjesto odgovora, primila me je pod ruku, te smo bez riječi zajedno pošli do obližnjeg kafića. Sjeli smo za stol, naručili piće i nastavili razgovarati o svemu i svačemu. Kad nije bila liječnica, bila je zapravo sasvim obična, jednostavna, pristupačna djevojka. Znala je razgovarati o puno raznolikih tema, pa čak i o nekima koje su se ticale moje struke. Bilo mi je predivno sjediti blizu nje i osjećati miris njezinog parfema. Bio sam žalostan kad smo se rastali i kad je svatko od nas krenuo putem svog doma.

Nakon tog prvog poljupca više se nisam ni usudio pomisliti da bih ga ponovio. Više čak nisam bio samo zaljubljen nego sam prema Ivi gajio iskrene osjećaje prepune duboke ljubavi. Dok sam promatrao nju i gledao samoga sebe bilo mi je više nego jasno kako ja nisam nikakav partner za takvu ženu. Ona je zaslužila lijepog, naočitog, dobrog i divnog muškarca, a ne bolesnika poput mene. Nakon tog izlaska u kafić često smo znali zajedno šetati gradom i objedovati u restoranu, čak sam je slijedio u kupovinu. Pitala bi me za moje mišljenje o nekom proizvodu, a ja bih iznosio vlastite stavove. Bio sam presretan i zbog toga. Bila mi je važna njezina blizina, važno čuti njezin glas, osjetiti na sebi pogled ta dva predivna oka. Jedne večeri nazvala me kad se već prilično smračilo. Pokvario joj se televizor, te ju je zanimalo bih li ga mogao pogledati. Dala mi je adresu, te sam se odvezao onamo. Parkirao sam ispred velike, prekrasne kuće i pozvonio. Kad mi je otvorila vrata ispred mene je doslovno stajala predivna vila. Imala je lijepu, crnu, usku haljinu koja joj je savršeno pristajala, otkrivala njezinu savršenu tjelesnu figuru. Zbunio sam se.

Uvela me i pokazala televizor koji se pokvario. Vrlo lako sam ustanovio u čemu je kvar, rekao kako ću sutra kupiti rezervni dio i zamijeniti ga. Pitala je jesam li za večeru. Rado sam prihvatio poziv. I dok smo tako objedovali u njezinoj ogromnoj blagovaonici, priznao sam joj kako nikada nisam bio u tako predivnoj kući kao što je njezina. Rekla je, kuću je naslijedila nakon prometne nesreće svojih roditelja i ona je djelo njezinog oca koji je bio arhitekt. Morao sam priznati da joj je otac bio vrhunski arhitekt.

– Znaš, ova kuća mi puno znači. Uz nju me vežu tolike prekrasne uspomene. U njoj se osjećam siguma, iako ne volim živjeti sama. Vidiš i sam što se sve događa u gradu, a kuća je uistinu ogromna. Kad smo već kod toga, imam jedan prijedlog. Zanima me, bi li se htio doseliti k meni u kuću? Gornji kat je prazan.

– Misliš li to ozbiljno? Ovakvog bolešnog bi me primila u kuću – nisam se mogao načuditi prijedlogu.

– Nemoj više o sebi govoriti kao o bolesniku, molim te. Ne bih ti iznijela ovaj prijedlog da nisam ozbiljno mislila. Osjećala bih se puno sigurnije kada bih znala da si ti u kući, a i ja bih tebi mogla pomoći budeš li imao kakvih problema. Ne moraš mi odmah odgovoriti, razmisli pa mi javi – predložila je. Nisam želio ispasti neozbiljan, te sam nekoliko dana promišljao o prijedlogu iako sam pravi odgovor znao još iste večeri kada je prijedlog i dala. Nakon nekoliko dana u ordinaciji sam joj povjerio da sam spreman preseliti se. Nisam mogla čuti bolje vijesti. Kada dolaziš? – pitala je, a istovremeno poskočila sa svog naslonjača, dotrčala mi u zagrljaj i poljubila me.

Pomagao sam joj u svemu

Bio sam zbunjen, ali ona je shvatila moje dvojbe. Preuzela je inicijativu i ljubila me upravo onako kao što sam želio da me ljubi. Nije joj smetalo ni što smo u ordinaciji, ni to što bi svakog trenutka netko mogao ući unutra. S moje pak strane, bojao sam se prekinuti tu čaroliju nesiguran je li to uistinu stvarnost ili samo umišljanje mog ionako nezdravog uma. Nakon nekog vremena Iva se pribrala i malko se udaljila od mene. Prstom mi je pokazala na prostor u kojem se nalazimo.

– Zamisli što bi se dogodilo da je netko ušao unutra i ovako nas zatekao – nasmijao sam se od srca.

– Ne moram zamišljati, jasno je kao dan kako bih još istog dana letjela s posla, a glas o vezi s pacijentom čuo bi se prilično daleko – i ona se nasmijala tim divnim osmijehom.

Istog sam dana k njoj prebacio ono malo stvari koje sam imao. Iva mi je ponudila kat svoje kuće. Ondje sam imao spavaću sobu, kupaonicu i dnevni boravak. Predložila je da zajedno kuhamo, a ja nisam imao ništa protiv. Tog sam se dana malo razočarao kad sam shvatio kako nema namjeru sa mnom dijeliti svoju spavaću sobu, ali istovremeno sam prekorio samoga sebe zbog takvog očekivanja. Smjestio sam se i lako navikao na bolje. Iva je još iste večeri sa mnom razgovarala o zaduženjima u kući, te smo podijelili poslove. Bez obzira što je ona držala kako je napravila ravnopravnu raspodjelu aktivnosti, bilo mi je jasno kako imam puno manje obveza od nje. Nisam je htio iskorištavati, stoga sam odlučio, pomagat ću u svemu i koliko god budem mogao. I, tako je započeo naš suživot.

Prvobitno Ivino oduševljenje mojim useljenjem brzo je splasnulo. Naime, nakon onog poljupca u ordinaciji danima mi nije pokazivala nikakvu naklonost osim prijateljske. Bio sam potpuno zbunjen, nisam znao bih li uopće započinjao razgovor o tome, a kamoli nešto pokušao. I dalje sam, po navici, odlazio k njoj u ordinaciju, i dalje bio njezin pacijent. Kod kuće smo zajedno provodili vikende i družili se u slobodno vrijeme, ali o ljubavi o kojoj sam sanjao, ona više nije pokazivala nikakve znakove. Moje zdravstveno stanje bilo je bolje nego ikada, odlično sam se osjećao, a ona je budnim okom pratila sve što mi se događa, sve što proživljavam. Činilo mi se jedino kako ne želi pogledati u moje srce.

Tog sam poslijepodneva, kao i mnogo puta ranije, stigao u njezinu ordinaciju. Pokucao sam, a kad sam ušao, u naslonjaču u kojem je uvijek sjedila, tada je sjedio prosijedi muškarac. Na upit gdje je Iva, odgovorio je kako je dala otkaz. Odjurio sam iz ordinacije pravac kuči. Iva je taman kuhala tjesteninu.

– Što ovo znači? Kako je moguće da si u ovo vrijeme kod kuće? Imao sam termin kod tebe – rekao sam.

– Znam, evo me, nisam te razočarala. Tvoje vrijeme upravo počinje teći. Sjedni na stolac na kojem uvijek sjediš u kuhinji i reci mi kako si proveo dan – započela je. U ruci je držala kuhaču i isprobavala umak.

– Zašto si dala otkaz? – nisam mogao glumiti da je sve u redu. Iva je kuhačom promiješala umak, zagrabila malo i donijela mi da probam. Pri tome mi je kuhaču doslovno gurnula u usta i nisam mogao ne kušati. Dao sam joj kompliment u vezi probanog, a ona me pogledala milo i sretno kao nikada.

– Zato što sam svim srcem zavoljela svog pacijenta. Nisam mogla dopustiti da pukne bruka i da me izbace kao kakvu djevojčicu. Najprije sam se pobrinula za novi posao, a sada kad sam ga pronašla, slobodna sam živjeti za svoju ljubav. Napokon i bez ikakvog straha možemo biti zajedno objasnila mi je i nakon dugo vremena me ponovno poljubila. Kako li sam samo sretan bio! Napokon se dogodilo i ono što sam dugo priželjkivao, preselio sam se u njezinu spavaću sobu, a uskoro smo se i vjenčali. Moje zdravstveno stanje bolje je nego ikada.

I dok zajedno doručkujemo u kuhinji, promatram njezine divne oči i to lice anđela. Toliko me je voljela da je zbog mene ostavila i posao kojeg je obožavala raditi i ništa joj nije bilo toliko važno kao naša ljubav. Zbog nje sam vratio vjeru u ljude, zbog nje sam napokon i ja voljen.


Tags: