Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Ljubav s vatrenim Romom

Viziju svojeg života imala sam od malenih nogu. Željela sam sresti osobu koju ću voljeti do kraja života, koja će mi pružiti sigurnost i udobnost doma ispunjenog ljubavlju, a ako se tome pridoda i moja želja da imam mnogo djece, sve je bilo posloženo u idealnu sliku i viziju koju sam željela ostvariti. Nekako sam idealnog muškarca smatrala nekog tko će biti nalik na mojeg oca. On je bio miran čovjek kojem je obitelj bila na prvom mjestu, i koliko god da sam živjela uz njega, nisam mu pronašla nijednu manu. Nikada nije imao pretjerano burne reakcije, niti ga je bilo što moglo izbaciti iz takta. Na sve je gledao kao iz neke udaljenosti, i kao da sebe nije unosio ni u jedan događaj koji je bio u tijeku.

Odrastala sam mirno na obiteljskom imanju koje se nalazilo samo desetak kilometara van grada. Kilometrima oko nas nije bilo kuća, ali meni moji vršnjaci nisu nedostajali jer sam išla u školu u grad, a i svi su rado dolazili kod nas, tako da je kod mene uvijek bilo veselo i živo. Sve je bilo nekako tiho, bez adrenalina, predvidljivo u svakom pogledu. Iako sam navikla na takav način života, ponekad mi je nedostajalo malo divljine u njemu, ali sam se u većini slučajeva suzdržavala da ne izazovem očevo zgražanje. Za razliku od njega, majka je prštala od života, ali je taj njen entuzijazam s godinama kopnio, te je na kraju ona postala gotovo kopija mojeg oca. Ta bezličnost mi je počela smetati u adolescenciji.

Cijelo vrijeme sam mislila da je tako kod svih obitelji, a kada sam se uvjerila da nije, logično je bilo da krenem u istraživanje života. Prve ljubavi označile su i prve promjene mišljenja i uvjerenja. Nesvjesno sam tražila sve ono što sam mislila da nikada neću, momke koji su bili divlji, kojima je avanturizam označavao način života. Svoj intimni život držala sam podalje od moje obitelji. Za njih sam još uvijek bila curica na koju su bili ponosni i ponašali su se kao da previđaju da sam odrasla.

Velika prekretnica se dogodila u mojoj dvadesetoj godini. Pošto se naše imanje nalazilo nadomak grada, a oko nas je bilo zemljište koje ničemu nije služilo, nerijetko su Romi bili naši jedini susjedi. Sjećam se trenutka kada su prvi put došli. Moj se otac ponašao kao da su nam susjedi neka bića koja treba pod svaku cijenu izbjegavati. Mene je taj način razmišljanja zabavljao, ali sam morala samoj sebi priznati da sam i ja ponekad znala biti sumnjičava. Teško je bilo ne prisjetiti se svih onih priča koje sam čula o njima. Njihov način života mi je bio nepojmljiv. Bez doma, u stalnom pokretu, bez sigurnosti za kojom smo svi čeznuli, bez stalnog zaposlenja, oni su preživljavali skupljajući otpad. Ipak, koliko god da je grupa prošlo pored našeg doma, nikada s njima nismo imali problema. Oduvijek sam radoznalo gledala kroz prozor. Zanimalo me je sve što je bilo povezano s njima. Ponekad sam ih sažalijevala, a ponekad sam im zavidjela na toj slobodi koja je većini ljudi bila neprihvatljiva. Uvjeti u kojim su oni živjeli smatrala sam nemogućima. Kako im je polazilo za rukom živjeti tako, bez zaraza i bez topline doma, bez udobnosti koja je meni bila sastavni dio života?

Bilo je trenutaka kada sam osjećala grižnju savjesti. Nisam imala razloga buniti se ni za što. Okrenula sam se oko sebe. Naša kuća je bila udobna, a toplina koja je dolazila iz velike peći, te primamljivo pucketanje, podsjećalo me je da sam sve uzela zdravo za gotovo. Meni je bilo normalno da imam skuhan obrok, da imam televizor u sobi, da mi je dostupan Internet i sve ono što je većina imala. A oni? Doista sam bila radoznala. Kao nikada do tada, imala sam želju zaviriti u njihov život. Radoznalost u meni neprestano je rasla, a ponekad je imala tolike razmjere da sam se jedva suzdržavala da ne prijeđem ogradu i zadovoljim taj poriv koji je u meni bujao poput kvasca u vlažnom i toplom tijestu.

Majka je često promatrala moje ponašanje.
– Margarita – prišla mi je, prateći moj pogred. – Što promatraš? – nije joj bilo jasno.

Moja majka i bezličnost života

Dugo vremena sam stajala pred prozorom, promatrajući komešanje i živost koja je vladala oko daščara koje su njihovi prethodnici na brzinu sklepali. Djeca su se bezbrižno igrala, a kako su išli u školu? Toliko misterija je bilo oko njihova načina života da sam bila svjesna koliko je to moje neznanje. Bez obzira na to što sam bila školovana i što sam dobila dobar posao, moj mozak je grcao od praznina koje je trebalo popuniti.

– Gledam njih – rukom sam pokazala prema mjestu koje je vrvjelo od života.
– Što je tu čudno? – majka me je zaprepašteno pogledala.
– Njihov način života – odgovorila sam kruto. Okrenula sam se prema majci. Vidjela sam izraz gađenja na njenom licu: Ne samo da ona nije odobravala njihov način života,
već je prema njemu imala i predrasude koje su meni bile neshvatljive.
– Oni za nama kaskaju nekoliko stotina godina rekla je bezbojnim glasom i odmahnula rukom.
– A možda kaskamo mi za njima? – pogledala sam je u oči.
– Margarita – upozorila me je. – Kakvo je to razmišljanje? – nije joj bilo jasno. – Tko bi se mogao odreći topline doma i sigurnosti, da bi živio vani? – čuđenje na njenom licu bilo je vidljivo.

Da sam mogla pročitati njene misli, sigurno me one ne bi oduševile. Ona je bila osoba koja nije prihvaćala ništa što je virilo iz okvira njene osobne škučenosti. Možda je nisam mogla ni kriviti. Njen odgoj je bio drugačiji od mojeg. Ona je bila nalik na mirnu rijeku koja je prošla sve brzace i u tišini se ulijevala u ušće. Nju je jedino zanimalo da sve u njenom domu bude savršeno, a bezličnost života kao da nije ni primjećivala. Možda se s vremenom pomirila s tim, jer ništa drugo joj nije ni preostalo. Otac je bio savršen muž, pazio je na nju. Obasipao ju je lijepim riječima i poklonima, no je li to bilo dovoljno za sreću? Razmišljala sam o mišljenju koje se kod mene potpuno izokrenulo. Nekad mi je idealan muškarac bio nalik na oca, a sada sam tražila sve ono što on nije bio. Zov avanture kolao mi je žilama. Nekada sam taj poriv mogla kontrolirati, a ponekad bih mu se samo prepustila.

– Oni tako oduvijek žive – rekla sam oporo. – Pogledaj to zajedništvo! Na njemu im svatko može pozavidjeti. Oni imaju međusoban odnos kojeg smo mi izgubili u potpunosti. Civilizacija i napredak su uzeli danak, a oni su najbolji primjer da je to istina.
– Zavaravaš se – majka je odmahnula rukom.
– To nikako drugačije i ne mogu nazvati. Oni su svijet za sebe, pa neka tako i ostane – promrmljala je. Da su njene riječi istinite, znala sam i sama. Doista su bili posebni u svakom pogledu. Generacije su živjele zajedno, a nije im bilo pretijesno. Oni se sigurno neće svađati oko nasljedstva, pomislila sam u sebi. S ničim su došli na ovaj svijet, kao i svi, ništa nemaju tijekom života, a tako i odu. Jedino čime su se oni zamarali jest način da prežive, a kuda god da bi krenuli, sve svoje su nosili sa sobom.

– Nije mi nimalo drago što ovdie ostaju neko vrijeme – majka je pokazala svoju bojazan.
– Zašto? – nije mi bilo jasno. – Nikada nismo imali s njima nikakvih problema. Ponašaju se kao da su nevidljivi. Neko vrijeme su tu, a onda odu kako su i došli.
– Ali ih zamijene neki drugi – majka je bila na granici ljutnje. – Jednom bi se moglo dogoditi da nam nešto učine, da nas opljačkaju.
– Ne budi luda – planula sam. Oni nisu razbojnici – branila sam ih, a da ni sama nisam znala zašto. Nekako sam te ljude sažalijevala u pojedinim trenucima, ali im i zavidjela na zajedništvu koje je meni bilo potpuno strano. Kad je jedan imao, imali su svi.
Sve su međusobno dijelili. Čak i onda kada su bili u oskudici, imali su dovoljno ljubavi, a to je bilo najvažnije. Znam da bi mi mnogo njih reklo kako ljubav ne puni želudac, ali ja se s tim nikada ne bih složila. Ljubav je najvažnija u životu.

– Nemam povjerenja u njih – majka je ostala ustrajna.
– To je zato što ih ne poznajemo, kako njih, tako njihovu kulturu, ali i običaje.
– Zar oni imaju kulturu? – majka je podrugljivo upitala.
– Ti si stvarno tvrdoglava – promrmljala sam. Nisam imala volje ni želje da se raspravljam s njome. Njena tvrdoglavost mi je išla na živce, kao i njeno zastarjelo shvaćanje.
– Nisi li me učila da su svi ljudi isti? – upitala sam je uz osmijeh.
– Jesam, ali to nije istina. Svi smo različiti – pokušala je opravdati svoj trenutačni stav.

Bih li ja mogla bez svoje komocije?

Nekad smo isti, a nekad različiti? – podrugljivo sam je pogledala.
– Pa… – ni ona nije znala što kaže. Upala je u zamku riječi koje je sama izgovorila.
– Odrasla sam, majko napomenula sam joj. – Sposobna sam sama misliti, ali i razlučiti o sličnostima i različitostima.

– Valjda je to istina majka je slegnula ramenima. Sumnjičavo me je odmjeravala. – Ne odobravaš valjda njihov način života? – njeno pitanje me je zateklo na neki način. Napravila sam grimasu. O tome nisam razmišljala. Oni su živjeli onako kako su znali, a takav način života bio je njihovo nasljedstvo. Vrela krv tražila je putovanja, žudjela je za njima. Vjetar se ne može smiriti, pa tako ni oni. On se igra sa zrakom onako kako se i oni sa svojim životom. Za razliku od njih, mi smo voljeli imati mjesto gdje možemo pustiti korijenje. Sigurnost nam je značila vrlo mnogo, njoj smo pridavali veliki značaj, možda veći nego što smo trebali. Na taj način smo ugađali samima sebi. Da nam ne treba mnogo, Romi su bili najbolji dokaz. Čovjek može biti sretan s malim, ali smo mi to odavno zaboravili.

– Ujutro rano ustajem – promijenila sam temu. Meni je tako odgovaralo, a činilo mi se i mojoj majci. Zaostajem s poslom, pa bih to morala nadoknaditi – ni sama nisam znala zašto sam se pravdala.
– Posao je jako važan – majka me je uhvatila za ruku. – Drago mi je da si odgovorna – iako su joj se usne izvile u osmijeh, bilo je to tek pokretanje mišića, jer taj osmijeh nije dopirao do njenih očiju.
– Moram biti nehajno sam rekla. – Idem se odmoriti – željela sam biti sama, a odmor je uvijek bio dobar izgovor da se pobjegne s mjesta koje nam nije odgovaralo.

– Idi – majka je ravnodušno rekla. Kada sam došla u svoju sobu, okrenula sam se oko sebe. Sve je tu bilo namješteno po mojem ukusu. Svaku sitnicu sam sama odabrala. Željela sam imati mjesto na kojem bih se osjećala ugodno, a soba je bila moja oaza. U njoj je bilo doista mnogo sitnica koje su imale značenje za mene. Naravno, tu je bio i televizor, isto kao i kompjutor. Sve je bilo podređeno mojoj ugodi. Bih li ja mogla bez svega toga? Teško mi je to bilo zamisliti. Umjesto kuće ne imati ništa osim zavežljaja u koji stane samo ono najosnovnije… Odmahnula sam glavom. Ja u krvi nisam imala takav način života, zaključila sam.

Prišla sam kompjutoru. Istraživala sam njihov način života, ali je sve bilo nekako šturo i nije bilo ni približno istini. Želju da se zbližim s nekim zatomila sam u sebi. To je ionako bilo nemoguće. Svoj avanturistički duh sam trebala zatomiti u svojoj nutrini. Mene nikada ne bi prihvatili jer ja nisam bila jedna od njih. S kim da sklopim nekakvo poznanstvo? Sa starijim ženama? Ne, to nije dolazilo u obzir. Gotovo da sam mogla zamisliti njihov pogled koji dopire do same srži moje duše. Kako usporediti njihove žuljave ruke s mojima koje su bile mekane poput paperja? Samo jedan pogled bi bio dovoljan da se vide gotovo sve razlike koje su nas dijelile. A mladi? Ideja mi se nije činila nimalo privlačnom. Ni sama nisam znala zašto. Uvijek sam ljude dijelila po onom što se nalazi u njihovoj nutrini, nikakva drugačija mjerila nisu dolazila u obzir.

Misli koje sam im posvetila nekako su me oneraspoložile. Vrlo rijetko mislimo na druge. Kada je nama dobro, u stanju smo pomisliti da je tako svima, ali je to bilo daleko od istine. Dokaz sam imala pred sobom, nedaleko od vlastite kuće. Nisam više željela razmišljati o toj strani života koja me se zapravo nije ni ticala. Imao je takav život svojih draži, ali ja sam znala da ih nikada neću upoznati iz prve ruke.

Susret s vatrenim Romom

Dva dana nakon razgovora sa majkom u kojoj se vodila rasprava o ljudima koji su privremeno živjeli pored nas, dok sam se vraćala kući, automobil mi je stao. Nisam znala što da radim. Cesta kojom sam prolazila vodila je samo prema našem imanju. Nije imalo smisla čekati. Nikoga ne bih dočekala. To mi je bilo jasno. Uzela sam samo aktovku i neke sitnice, zaključala sam automobil i krenula prema kući. Trebala sam prijeći nekoliko kilometara. Nije me nimalo veselila šetnja na visokim potpeticama po neravnom putu. Čim dođem kući, zovnut ću svojeg mehaničara, razmišljala sam. Ideju da kupim novi automobil odgodila sam za neka bolja vremena. Mrzila sam situaciju u kojoj sam se nalazila. Tek sam u tim trenutcima shvatila kako uopće nemam nikog komu bih se mogla obratiti. Sva moja prijateljstva su bila površna, i iako je najvjerojatnije bilo onih koji bi mi pomogli, ja nisam imala volje, a ni želje nekoga zvati i moljakati. Činilo mi se da hodam satima. Do kuće sam imala još samo nekoliko kilometara.

Nemalo sam se iznenadila kada sam u daljini čula zvuk motora. Zastala sam, zaklonivši oči dlanovima da se obranim od sunčevih zraka. Pomaknula sam se u stranu, radoznalo očekujući putnika koji je dolazio prema meni. Kada sam vidjela pohabani žuti kamionet, razočarano sam odmahnula glavom. Mogla sam i pretpostaviti tko je u pitanju. Taj kamionet sam viđala kod Roma. Mojem razočarenju nije bilo kraja. Nada koja je dosegla same nebeske visine, pala je okrutno na samo dno. Kad se kamionet zaustavio pored mene, okrenula sam glavu. Ja sam bila ta koja se ponašala kao da dolazi iz srednjeg vijeka. Kada sam uhvatila svoje misli, osmjehnula sam se. Pogledala sam prema kamionetu.

– Automobil vam je ostao u kvaru? Čula sam pitanje, a nakon toga iza otvorenog prozora pojavila se glava muškarca. Nisam se začudila tamnom tenu kojeg sam prvog uočila, nego sam ostala bez riječi zbog ljepote muškarca. Promatrala sam ga bez daha. Bila sam toliko zatečena da sam zaboravila odgovoriti na njegovo pitanje.

– Ja sam Meho – muškarac se i dalje osmjehivao. Ugasio je automobil i izišao iz njega. Nisam tako zamišljala bilo kojeg Roma. U mojoj viziji su oni bili potpuno drugačiji, mnogo niži i ne toliko lijepi.
– A vi ste? – radoznalo mi se približio na dva koraka.
– Margarita rekla sam. Nisam mu pružila ruku. Nisam ni imala namjeru to učiniti. Ni sama ne znam zašto. Možda sam se bojala da moje drhtanje ruke ne oda ono što se u meni događalo. Najvjerojatnije je to bila istina.
– Da vas povezem? njegovo pitanje me je iznenadilo. – Ili da vas otpratim do kuće da budete sigurni, pa ću se ja vratiti po kamionet – predložio mi je ono što nijedan muškarac ne bi.
– Nisam toliko nemoćna – pokušala sam se pribrati.
– To nisam rekao – osmijeh kojeg mi je uputio, natjerao je moju krv da uzavre. Bio je to najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela. Biserni zubi bili su naglašeni zbog tena koji je bio taman, kao da je mnogo vremena provodio na suncu, što i jest bila istina. Taman ten bio mu je u genima, isto kao i visina, ali i mišićavost. Bio je izrazito vitak, viši od mene desetak centimetara. Tamna kosa, i još tamnije oči, ako je to bilo moguće, samo su bile dio sklada koji se nalazio na njegovom licu, i to prelijepog sklada.
– Ja sam samostalna – napomenula sam mu.
– Ne sumnjam – dalje se osmjehivao. Promatrao je moju nježnu put, plavu dugu kosu i vitko tijelo čije obline nije mogao skriti ni kostim koji je bio dio moje radne uniforme. Da je bio zadovoljan sa onim što vidi, bilo je očito.
– To da ste samostalni, bilo mi je jasno već pri prvom pogledu – rekao je tiho. Nisam mu mogla odrediti godine. Pretpostavljala sam da je bio nekoliko godina stariji od mene, i sigurno je kod kuće imao ženu i cijeli čopor djece koja su ga čekala.
– Prelijepi ste – rekao je jednostavno. Zatečeno sam ga promatrala.
– Najljepša ste djevojka koju sam ikada vidio. Možda nisam u prilici da vas pozovem da iziđemo, ali ću ja to ipak učiniti. Naići na božicu i propustiti priliku, to sebi ne bih mogao oprostiti nikada.

Zagrcnula sam se. Što da mu odgovorim? Ono što mi je razum nalagao, ako je uopće i bio sposoban za tu radnju u tom trenutku, ili ono što je srce željelo? Moja šutnja ga je očito razočarala.
– Znam rekao je s dozom hladnoće. – Boriti se s predrasudama nije nimalo lako, pogotovo kada smo mi Romi u pitanju – kiselo je dodao.
– Ja nemam predrasuda – odmah sam odgovorila.
– Onda bih mogao očekivati potvrdan odgovor na moje pitanje – likovao je. Prasnula sam u smijeh. I on mi se pridružio. Napetost koja je vladala između nas netragom je nestala.
– Postoji li žena u tvojem životu koja bi se bunila mojem potvrdnom odgovoru? – otvoreno sam ga upitala.
– Ne – rekao je mirno. – Moje srce je slobodno, isto onoliko koliko sam i ja. Čekam onu pravu – pogledao me je onim svojim pogledom koji me je opet ostavio bez riječi. – Za početak bih bio zadovoljan da te upoznam s načinom života kojeg vodimo – ni sama nisam znala zašto u tom trenutku nisam znala da postoji riječ ‘ne’. – Sutra nakon posla… – zastala sam.
– Imam mobitel – pročitao mi je misli. Razmijenili smo brojeve i dopustila sam mu da me odveze do kuće. Na sreću, moja majka nije vidjela tko me je dovezao. Da jest, znala bih da bi mi očitala bukvicu koju nikada ne bih zaboravila. Pozdravila sam se s Mehom. Kada sam ušla u kuću, sjela sam. Osjećala sam kako mi cijelo tijelo drhti. Taj muškarac je nada mnom imao nevjerojatnu moć. Već od prvog susreta! Nisam mu se mogla oduprijeti.

lzići ću s njim pa kud puklo da puklo!

Ta a fatalna privlačnost očito nije zahvatila samo mene. I on se našao u tom vrtlogu. Magnetizam između nas bio je gotovo opipljiv, i morala sam samoj sebi priznati da bi njemu teško bilo odoljeti, gotovo nemoguće. Vatra iz njegovih očiju plamtjela je dok je stajao preda mnom. Bio je vatren muškarac, možda najljepši primjerak svoje rase, a žena koja se u meni probudila tražila je da krenem stazom koja bi me mogla odvesti u pakao strasti. Teško je tome bilo odoljeti…

Brojala sam minute do idućeg jutra. Čitala sam o fatalnim ljubavima koje su se događale već pri prvom pogledu, ali u njih nisam vjerovala. U tom trenutku sam bila spremna zauvijek promijeniti mišljenje. Gubila sam glavu, a to mi se nikada nije dogodilo. Uvijek sam sebe smatrala osobom koja je čvrsto stajala na zemlji i to sam nastojala zadržati, ali je bilo nemoguće. Krila su mi rasla. Ja sam lagano plovila na tim krilima mašte. Sagorijevala sam u plamenu koji je buktao u meni, a samo jednom sam ga srela. Bila sam u stanju pomisliti da su se osjećaji probudili u krivo vrijeme, prema krivom muškarcu, u količini koje sam se gotovo posramila. Izazov je bio velik. Nisam uopće imala dilemu prihvatiti ga ili ne? Znala sam, doista sam odmah znala da bih mogla sagorjeti u plamenu strasti i preuzeti sav rizik. Znala sam zašto mi je predložio da me upozna s njegovim načinom života, ili njihovim. Želio me je razriješiti zabluda i srama. Bio je svjestan da neću tako olako izići u grad s njime, pa je napravio prvi korak koji me je potpuno zadivio.

Cijelu večer sam razmišljala o njemu. Bila sam zbunjena, isto kao i moje misli. U jednom trenutku sam donosila jednu odluku, u drugom drugu, a rezultat mi je bio itekako poznat. Izići ću s njim pa kud puklo da puklo! Imala sam osjećaj da između nas ne postoje nikakve razlike, kako one vjerske, tako i sve one koje su nas dijelile. Doista je bila istina da u ljubavi nikakve granice ne postoje. Jedva sam čekala da se vratim s posla i da se sastanem s Mehom. Kako se taj trenutak bližio, ja sam postajala sve nervoznija. Nazvao me je i rekao mi gdje će me sačekati. Sišla sam i rekla majci da idem u šetnju. Nije ni reagirala na te moje riječi. Navikla je na moje odlaske u prirodu, a da je znala povod, sigurno bi se srušila od užasa koji bi se probudio u njoj.

S Mehom sam se susrela u šumarku koji se nalazio pored moje kuće. Kako da opišem trenutak kada sam ga vidjela. Nešto u njemu me je privlačilo neodoljivom snagom, a ja sam bila nemoćna i nesposobna oduprijeti se toj sirovoj snazi, magnetizmu koji me je opčinio i natjerao moje tijelo da naprosto poludi a da me još nije ni taknuo.
– Margarita… – prišao mi je i uhvatio me za ruke. Imala sam osjećaj da sam doživjela strujni udar. Nisam mogla odvojiti pogled od njega. I on se tako osjećao. Bilo je to očito. – Ne mogu vjerovati da si tu – šaputao je.

Morala sam izabrati: Meho ili roditelji

Ne znam kako sam se našla u njegovu zagrljaju. To mi ni dan danas nije jasno. Uživala sam u njegovim poljupcima bez srama. Njegove su ruke istraživale moje tijelo, ali meni nije bilo ni na kraj pamti da ga odbijem. Uživala sam u svakom njegovom dodiru. Krv je uzavrela u meni, ali i u njemu. Onaj maleni dio mojeg razuma me je natjerao da se odmaknem od njega.

– Ne – rekla sam odlučno. Ja nisam bila osoba koja bi strancu dala da uživa u mojem tijelu. A sve je upućivalo na to da bi se moglo dogoditi ono što nisam željela, ne na takav način, i ne tako brzo.
– Ne – ponovila sam, odmičući se od njega.
– Ali… – Meho je jedva kontrolirao samog sebe. – U redu – pristao je na kraju, razočaran. – Ti imaš pravo odbiti, a ja tražiti – rekao je naočigled mirno, ali sam znala da se teko kontrolira.

To je bio početak našeg druženja, početak jedne velike ljubavi. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam mu prvi put pripala. Nije to bilo samo tjelesno sjedinjenje, bilo je to nešto mnogo više od toga. Pamtila sam svaki trenutak, jer su ti trenuci bili početak promjena, oni sti odredili moju sudbinu.

Po tko zna koji put proživljavala sam te osjećaje, taj tajfun što je harao u meni tada, ali i svakim idućim pripadanjem. Nije mi smetalo što je on Rom. Nije mi ništa kod njega smetalo. On je bio muškarac kojeg sam voljela i kojeg ću zauvijek voljeti. Svega sam se bila u stanju odreći da bih bila s njim. Znala sam što će uslijediti i na kakve osude ću naići, ali mi to nije bilo važno. Meho će ostati još neko vrijeme, a onda ću ja krenuti s njim. Postat ću dio onih koje sam nekad gledala s nerazumijevanjem, a to sam smatrala izuzetnom srećom. Imali smo mi mnogo planova, a većinu smo donosili nakon što bi se naše strasti smirile.

– Margarita… Moja Rita… – Meho me je gladio po kosi. – Vjenčanje je logičan nastavak – iako je njegova prošnja bila čudna, ja sam ga jače stisnula za ruku. Ne bih mogao živjeti bez tebe – ozbiljno je rekao. Rukama je prelazio preko mojih ušnih školjki, zatim je pratio liniju lica, da bi mu se prsti zaustavili na mojim usnama. Ljubila sam ih nježno, te ruke koje su ogrubjele od rada.
– Ni ja bez tebe – prošaputala sam. Nalazili smo se u prirodi. Nisam osjećala bockanje trave, nisam osjećala ništa osim njegova prisustva. Naša je ljubav bila prirodna kao i sve ono što nas je okruživalo. Nastavio je milovati moje grudi. Pokreti su mu postajali sve slobodniji. Imali su samo jedan cilj: da ponovno probude strast u meni, jer je on već gorio u plamenu koji je dosezao i do samog neba. Ni ja nisam zaostajala za njim. Imala sam samo jednu želju: da mu opet pripadnem, a on je te moje želje uvijek ispunjavao. Poljupcima je obasuo svaki milimetar mojeg tijela. Pred njim nisam osjećala sram, jer je ljubav sve te osjećaje potisnula. Promatrala sam njegovo prelijepo lice, lice čovjeka koji će zauvijek ostati uz mene. Pogled mi se mutio od strasti, ali sam znala da će on opet pomaknuti granicu izdržljivosti. Njemu je bilo važno da probudi svaku stanicu u mojem tijelu, da ga svaka moja stanica želi, i nije u pitanju bio samo seks, nego vođenje ljubavi. Bila su to dva različita pojma koja se često brkaju, a samo oni koji su doživjeli ono što sam ja doživjela, znali su prepoznati razliku.

On me je odveo do neslućenih visina, čak i dalje. Želio je da mu obećam da ću zauvijek biti samo njegova, i obećala sam. Kad su se strasti po drugi put stišale, zatvorila sam oči. Morala sam razgovarati s roditeljima, a znala sam da oni neće shvatiti moje postupke. Ako budem morala birati između njih i Mehe, znala sam, ni jednog trenutka se neću dvoumiti.

– Sutra ću razgovarati s roditeljima – rekla sam mu. Poljupcima me je prekinuo. Hoću – rekla sam odlučno. Znala sam da se on boji, a bojala sam se i ja, no taj je strah bio manji od onog kojeg bih imala da je prijetila mogućnost da njega izgubim. Svaki rastanak s njime, pa
makar on bio i privremen, sličilo mi je na maleno odumiranje duše. Živjela sam za njega, i za svaki trenutak proveden s njime. Ne trebam govoriti kako je
moj razgovor s roditeljima tekao.

Nevjerica, prijetnje, strah suze, sve se to mijenjalo iz trenutka u trenutak. Čak i moj otac čiji su postupci uvijek bili odmjereni, gotovo je rikao od bijesa. Nisam se dala odgovoriti. Ne, to nikako. Moje stvari, bolje rečeno, samo ono što mi je bilo neophodno, već je bilo spremljeno. Više mi nije ni trebalo. Meho me je čekao, jer sam mu rekla da je postojala mogućnost da ću već te večeri doći. Čak ni teške riječi koje su pale između mene i mojih roditelja, nisu me pokolebale.

Sat vremena nakon što je razgovor započeo, ja sam izlazila iz kuće. Bila sam ispraćena suzama i prijetnjama, ali se na njih nisam obazirala. Kad sam se odmaknula od kuće stotinjak metara, okrenula sam se. Oči su mi bile pune suza, ali na usnama mi je bio osmijeh. Odrekla sam se svega u ime ljubavi. Bila sam spremna promijeniti način života i svoja uvjerenja, i prihvatiti sve ono što je Meho predstavljao. Ako je on živio bez kuće, to mogu i ja. Nisam mogla očekivati oprost od roditelja, ali sam znala da će on jednom doći. Bila sam siguma da će nas put opet nanijeti na isto ovo mjesto, a onda bi sve moglo biti drugačije. Ljutnja će splasnuti i prevladat će ljubav. Bila sam uvjerena da će tako biti. Roditelji djeci opraštaju neoprostivo, no njima je trebalo vremena za to, a imali su sve vrijeme ovoga svijeta.

Dvadesetak minuta kasnije, ušla sam u sklepanu kućicu u kojoj se nalazio Meho. Raširio je ruke i privinuo me u zagrljaj.

– Ja sam ono što si ti – rekla sam mu jasno. – Živjet ću po tvojim običajima, jer ništa više od tebe mi i ne treba. Poveo me je prema improviziranom krevetu. Cijelu večer me je držao u zagrljaju, objašnjavao mi je svoj način života i otkrivao mi tajne koje su ih činile drugačijima od drugih. Bili su izopćeni, radili su najprljavije poslove da bi preživjeli, ali povezanost između njih je bila na zavidnoj razini.

Sada sam dio njih, dio njega i dio života koji nije nimalo lagan za mene, ali se ničega ne bojim. Predala sam se ljubavi s povjerenjem, i koliko god mjesta da promijenimo, bit ćemo zajedno, a to je jedino važno. Između nas dvoje više nema prepreka. Ljubav ih je sve srušila. Ako mi ikada bude teško, snagu ću crpiti iz njegove ljubavi, jer me on nikada neće iznevjeriti. Osjećam da je to istina. I da je to moja sudbina.