Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Lukavica nas je na prevaru pomirila

Prošle su pune tri godine otkako smo Zlatko i ja rastavljeni. Prošlo je vrijeme razočaranja, ljutnje, želje za osvetom. Ma nije toga ni onda bilo puno, ali sad više nema baš ničega. Glava se ohladila od svih tih gluposti i razmišlja trezvenije. Glava jest, ali srce? Pa i ono, naravno. Ono se urazumilo i ohladilo čak i prije glave. Zar bih inače mogla pri zdravoj pameti i punoj svijesti izgovoriti ono sudbonosno: Ne želim više živjeti s tobom. Hoću razvod. Ne bi, naravno da ne bi.

Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. Nije se dogodio neplanirano i ishitreno. Bio je pripreman, pomno biran i organiziran. Da bih svoj naum mogla provesti u djelo, Matei sam izmislila razlog za vikend kod bake. Mama se uvijek veselila dolasku unuke i nije ni slutila kakvu mi uslugu čini ovaj put. Nisam joj ništa rekla, ni njoj niti bilo kome drugome, da ne bih gubila snagu na objašnjavanja i uvjeravanja okoline jesam li dobro promislila što radim. Jesam, već sam ranije sama sebi postavila sva pitanja koja bi mi i drugi postavili: te zašto, te tko je kriv, te postoji li treća osoba? Ma sve je to bilo samo uzaludno trošenje riječi. Dobro sam razmislila, odvagnula sve pozitivne i negativne strane našeg braka i riješila se dilemama. Nakon toga bilo je potrebno samo sve mirno i smišljeno provesti u djelo. Nisam bila spremna na kompromise u ljubavi.

Zlatkov i moj odnos prestao je biti onakav kakav sam željela, kakav je bio u početku. Bio je to samo blijeda slika nečega što smo nekad imali. Sve je postalo čista rutina. Osjećali smo to oboje, ali smo nekako bili pretromi da bilo što učinimo da tako ne bude. Nije bilo laži, nije bilo prevara, nije bilo trećeg ni treće, postojali smo samo mi. Ali ne onakvi kakvi smo bili nekad. Puno toga što nas je nekad vezalo bilo je još uvijek tu, ali nekako nije bilo u funkciji. Imali smo iste interese, ali ih nismo upražnjavali, prijatelje s kojima smo se sve manje družili, kuću u kojoj smo prestali uživati. Ma, sve u svemu, naš je brak nalikovao na lijepo uređenu kuhinju prepunu kućanskih aparata koje nitko ne upotrebljava.

Da, baš tako. Znate onu kad domaćica silno želi čudesni aparat koji će joj pomoći sjeckati, miksati, gnječiti, cijediti i praviti čudesa. A kad ga kupi, shvati da bi joj bilo pametnije da je naučila kako se sjecka luk za gulaš. E tako je baš bilo s nama.

Manijački smo gradili kuću, dizali kredite, kupovali namještaj, a kad smo sve to završili, sjedili smo u toj kući otuđeni jedno od drugoga, gladni starih osjećaja, ludih ideja, smijeha i veselja.

Jedino što nas je još povezivalo bila je Matea. Naša lijepa, pametna princeza. Veselili smo se svakom njezinom danu: odrastanju, prvim zadaćama, treninzima, rođendanima. Ali to nekako nije dovoljno dugo trajalo. Prvo smo se tješili da ćemo imati više vremena za sebe kad ona malo odraste, a kad se to dogodilo, ostali smo iznenađeni činjenicom da imamo dovoljno, čak i previše, vremena za nas, ali da ne znamo što s njim. Matea više nije trebala toliko nas koliko mi nju. Postala je naša jedina prava poveznica za koju smo se, iako nesvjesno, grčevito držali.

A onda su stigli rođendani na kojima Zlatko i ja nismo više bili poželjni. Prvi put nam je bilo smiješno kad je rekla da će joj doći društvo i da bi bilo lijepo da nas nema kod kuće. Predložila nam je da se i mi zabavimo za naš račun, da zajedno odemo u kino i poslije na pizzu. Nismo je poslušali.

Svatko je otišao na svoju stranu: on sa svojim dečkima na preferans, a ja sam s prijateljicom priredila djevojačku večer.

I tako se nekako počelo događati da smo postali obitelj u kojoj se najvažnije stvari ne događaju utroje.

Procviljela sam o tome nekim prijateljicama. I što su mi rekle?

– Pa to je normalno. Što bi ti htjela, da ti vječno sjedi u krilu. Daj se urazumi, sretna si što znaš s kim je i u kakvom se društvu kreće …

Ni mama me nije baš jako utješila:

– A što misliš, kako je meni bilo kad si ti odrastala, kad si počela izlaziti na plesove, ljetovanja …

Stvarno. Imaju pravo, rekla sam sama sebi i prisjetila se dana kad sam s ljetovanja zaboravila mami poslati razglednicu. A tek kad su došli studentski dani i kad smo otišle od kuće i sestra i ja. Mama se veselila našem napredovanju na studiju, ali je i plakala kad bi počinjala nova školska godina jer je to značilo da nas neće tako često viđati.

Dobro, Matea još nije bila na studiju, tek je bila završila osnovnu kad sam shvatila da sam ustvari jako sama u tom braku. Nešto sam na tu temu natuknula Zlatku, ali ga se moje riječi nisu baš dojmile. Ne znam ni je li me dobro slušao. Bio je u euforiji napredovanja na poslu. Imali su nekakve nove planove, projekte, ideje. Širili su se pa su se otvarale i nove mogućnosti. Želio je napredovati. I napredovao je. Na poslu. U privatnom životu nekako nam je krenulo nizbrdo. A kad jednom lavina krene, teško ju je zaustaviti. Ja nisam ni pokušala.

Tog vikenda Mateu sam odvela svojoj mami u susjedni grad na vikend i odlučila sa Zlatkom stvari izvesti na čistac.

Šutio je kad sam mu rekla da želim razvod. Ni riječi nije rekao. Nije se ni ljutio niti je bio tužan. Ma, lažem. Nije baš sasvim šutio. Rekao je:

– Zar baš sad?

Možda je rekao još nešto, ali sve skupa ništa važno. Mislim da uopće nije bio svjestan što mu govorim. Bio je u drugom svijetu, na drugom planetu. Ne znam je li me to više razbjesnjelo ili uvrijedilo.

Zar baš sad? Pa zar je to sve što mi ima reći? A neeee, što je previše, previše je. Da je postojala i iskrica nade da se nešto može učiniti, tog bi se trenutka ugasila.

Već u ponedjeljak podnijela sam zahtjev za razvod. Ljeto je bilo pred vratima i ja sam ga odlučila provesti kao rastavljena žena.

Zlatko je kasnije shvatio da se ne šalim, htio je razgovarati, ali ja više nisam bila spremna za diskusije. Na njegove pozive na razgovor samo bi odgovarala “zar baš sad?”

A onda se želio iskupiti pričom da je cijelo vrijeme bio zaokupljen stvarima koje će nam promijeniti život. Napredovao je na poslu, dobio veću plaću i, što je još važnije, premještaj za Zagreb!

– Lijepo, a pitam li se ja tu išta? Ja sam samo kovčeg koji treba prenijeti u drugi grad? – odgovorila sam hladno. – Sretan ti put. Ja sam odlučila.

Ta priča s premještajem sasvim je dobro sjela u cijelu priču, barem što se tiče Matee. Ispalo je nekako kao da se Zlatko i ja ustvari i nismo razveli, nego je on samo dobio bolje radno mjesto u velikom gradu.

Činjenica da će sada imati priliku češće i duže boraviti u velikom gradu, obilaziti njegove trgovačke centre, butike, za djevojku njezinih godina ima posebno značenje. Nije joj bilo svejedno što se mama i tata rastaju, ali se i veselila što će odsad imati i zagrebačku adresu.

Eto, tako je to bilo prije nešto više od tri godine. Nakon nekoliko mlakih pokušaja pomirbe Zlatko je spakirao svoje stvari i odvezao ih na novu adresu u Zagreb. Kad je otišao, sjela sam u fotelju i duboko uzdahnula.

– I to smo dakle obavili, a što sad?

Nisam imala prave predodžbe o tome što bih sad trebala učiniti i što će se to revolucionarno u mom životu dogoditi. Pa i nije se dogodilo ništa jako veliko, osim što mi je standard poprilično pao. Režije za kuću su ostale iste, a prihodi su se prepolovili. Uzela sam olovku u ruke i počela voditi računa o svakoj kuni. Nije bilo lako vezati kraj s krajem pa sam se morala malo okrenuti oko sebe i naći dodatne izvore zarade.

Nisu bili veliki, ali godili su i duši i novčaniku. Radeći više, nisam imala vremena puno razmišljati, a i Zlatko nije spadao među očeve koji se rastaju i od djece. Naša rastava nije značila za njega i rastavu od roditeljskih obaveza. Što se tiče Matee, mogla sam mu prigovoriti samo da joj daje previše, da joj popušta u svemu, da će je razmaziti. Ne bi bilo dobro da je nauči na to da se u životu sve dobiva. Moram s njim o tome porazgovarati, razmišljala sam spremajući kuhinju u kojoj, ruku na srce, i nije baš bilo nereda.

– Bok, mama, gladna sam k’o vuk. Daš mi nešto pojesti na brzinu …

– Velika si i ne moram ti ja davati. Uzmi sama, a čemu opet ta brzina?

– Pa moram se vidjeti s frendicama, napisati zadaću i stići na trening.

– Pa vikend je pred nama, stići ćeš sve to …

– Ma baš zato što je vikend. Neće me biti doma. Zar si zaboravila da sam cijeli ovaj vikend kod tate, a u ponedjeljak ujutro imam školu. Moram, dakle, sve danas obaviti.

– Pa bila si prošli vikend kod tate, ne moraš baš svaki juriti tamo. Uspori malo.

– Mama, postala si zaboravna. Stariš. Zar ti nisam rekla da je ovaj vikend u Zagrebu onaj koncert što ga ne želim propustiti …

Ah da, rekla mi je to čim se prošle nedjelje vratila iz Zagreba. Pričala je i cvrkutala o svemu i svačemu, nisam je previše slušala. Sve mi se to činilo tako daleko da sam sve smjestila u neku daleku budućnost. A vikend je, eto, opet tu. Ona će u Zagreb, a ja?

Odjednom mi dođe da joj zabranim odlazak u Zagreb. Nisam željela opet biti sama. Znala sam da ću, i bude li kod kuće, većinu dana provesti sama jer će ona ili nekamo ići s prijateljicama ili će se zatvoriti u svoju sobu i učiti. Ipak, osjećaj da je tu negdje u blizini i da se može svaki čas pojaviti ispunjavao mi je prazninu. Kuća bez Matee bila je sablasno pusta. Što će tek biti kad ode na studij. Pomisao na to me užasnula. A njezin odlazak je samo pitanje dana. U završnom je razred gimnazije, začas će se preseliti Zlatku, a meni dolaziti na vikende. Pomisao na to stegnula mi je grlo. Ostavila sam posao koji sam radila i zamišljeno sjela u fotelju besciljno gledajući u prazno.

– Hej, starice majko, što si se ušutjela. O čemu razmišljaš?

– Pa ništa posebno – slagala sam. – A zar baš moraš i ovaj vikend tati? Možda on ima svojih planova, možda nije računao na tebe.

– Ma ne. A i da ima, to ni njemu ni meni ne smeta. Osim toga, nema on posla oko mene nego Irena. Ona sve pripremi. Baš je simpatična. Odmah smo se skompale.

– S Irenom? Tko je to? – trgnula sam se, ali nisam željela pokazati.

– Njegova prijateljica, ustvari mislim da je malo više od prijateljice – i tu je Matea zastala. U očima joj se pojavio neki tajanstveni sjaj, a oko usana neodređen smiješak.

– Kako to misliš da mu je više od prijateljice? – nastojala sam zvučati mimo.

– Pa tako, ona ima ključ od njegovog stana, a prošli vikend ju je počastio i izlaskom u kazalište. Za moj dolazak ona je spremila kolače, i to baš one koje ja volim. Tata joj je rekao.

– Što ona ima tebe upoznavati? – izletjelo mi je glupo pitanje zbog kojeg sam se odmah pokajala. Pa zar je i ja ne predstavljam svojim prijateljima? Ako sam ja ponosna na nju, kako Zlatko ne bi bio?

– Pa zato ti i kažem da mislim da mu je malo više od prijateljice. Pozvao ju je na piće, upoznao sa mnom, pa onda u kazalište. Ali što jest jest: simpatična je, inteligentna, obrazovana, vidjela je svijeta. Ne shvaćam kako nekim ženama sve polazi za rukom.

– Sigurno i mlada, puno mlađa od njega? – pomislila sam odmah, ali nisam to rekla.

– Da nije kakva sponzoruša? Samo da se ne uvali u kakvu glupu vezu, to ipak nije zaslužio.

– Ma daj, mama, i sama znaš da moj tata nije tako glup. Vidjela sam ranije na poslu kako ga neke mlade pripravnice malo previše gledaju, ali nije tata od tih. Irena je jako OK. Ne znam koliko ima godina. Spada u kategoriju žena koje ne stare. Ona je stvarno nešto izvanserijski, svjetska žena.

Tih pohvala na Irenin račun odjednom mi je bilo i malo previše. Promijenila sam temu razgovora. O Ireni više nismo razgovarale, ali nisam je mogla izbiti iz glave.

Tako dakle, moj bivši se uspješno tješi. Baš me briga. Već smo tri godine razvedeni. Bilo bi i čudno da ostane samac. Muškarcima je teže nego ženama. Oni jednostavno nisu sposobni za samački život. Osim toga ja imam Mateu, a on? Kako li on živi sam u tom velikom gradu? Pitala sam se to već i ranije, ali nikad tako intenzivno kao tog vikenda kad je Matea otišla.

Toliko sam o tome razmišljala da sam sama sebi počela ići na živce. Pa što me, dovraga, briga kako živi. Neka živi kako hoće. Njegov život, njegova stvar, kao što je i moj život samo moja stvar. A kakav je to moj život?

E, tu sam malo zastala i zamislila se. Ma zapravo mi nije loše, nemam se na što žaliti, sama sam svoj gospodar i gospodar svoga vremena.

Da, vremena kojeg sada imam i previše. I vremena i slobode s kojom ne znam što ću. A da se onda nisam odlučila na rastavu, tko zna kakav bi mi danas život bio. Možda bih sada bila u Zagrebu, spremala se u kazalište umjesto te Irene i … Ma dovraga i razmišljanja! Briga me i za Zlatka i za Irenu. Neka vode svoj život. Ja imam svoj.

Svejedno, te sam večeri prije spavanja još jednom pomislila kako dugo nisam bila u kazalištu. Moram se dogovoriti s prijateljicama za odlazak na kakvu dobru predstavu. Tu noć nekako nisam baš dobro spavala. Sama sam sebe uvjeravala da je to zbog punog mjeseca. Potražila sam nešto za čitanje. Pod ruku mi došao neki glupi ljubić.

Svi su na isti kalup, već nakon prvih stranica znamo što će se dogoditi, a ipak čitamo. Gode nam lijepe ljubavne priče. Kad ih već nema u životu, neka je barem u mašti.

Hej, pa što se to događa sa mnom Kako ja to razmišljam. Bacila sam ljubić na pod, ugasila svjetlo i počela razmišljati o pametnijim stvarima. O tome kako bi trebalo promijeniti pločice u kupaonici i zavjese u sobi. U izlogu jednog dućani vidjela sam krasnu posteljinu. Na žalost za dupli, bračni krevet. Takva mi ne treba.

Matea je u nedjelju popodne sva sretna dolepršala iz Zagreba. Postavila sam joj samo uobičajeno pitanje o tome kako se provela. Odgovorila je vrlo kratko – super, i nestala u svojoj sobi. Hm, da mi je samo znati što se sve skriva iza tog super. Ipak, suzdržala sam se od zapitkivanja i odlučila čekati da sama progovori. To se čekanje oduljilo u beskonačnost. Odlučila sam malo potaknuti stvar. Možda uz večeru …

– Matea, dušo, što želiš za večeru?

– Joj, mama, nemoj se ljutiti, ali nisam gladna.

– Ali, spremit ću ti nešto što voliš. Hoćeš omlet sa sirom i salatu od rajčica – pokušala sam je namamiti na njezino omiljeno jelo.

– Hvala, mama, ali stvarno ne bih. Tamo su me mazili i pazili. Nemaš pojma kako Irena super kuha!

– Ozbiljno? A što je to bilo tako super da mi ti sad ne bi mogla praviti društvo za večerom? – osjetila sam se uvrijeđenom.

– Mogu s tobom malo posjediti, ali ne bih jela. Ručak je bio tako obilan, a tek popodnevni kolači. Evo, spremila mi je malo i za doma.

Gorjela sam od znatiželje čime je to Irena oduševila moju izbirljivu kćer. Ali nije to biia samo znatiželja, bilo je i ljubomore koju sama sebi nisam htjela priznati. Vrtjela sam se oko teme kao mačka oko vruće kaše, ali nisam previše doznala. Sve u svemu, izgleda da je više bila stvar u ugođaju nego u biranim jelima. Ali kolačima stvarno nije bilo prigovora. Pravi domaći. A tek kako su izgledali! Jednostavno ih je bilo šteta pojesti.

Matea je onda spomenula da bi svoj skori rođendan mogla tamo proslaviti. Moooolim? Da mojoj kćeri tamo neka Irena priređuje rođendan? E neće ići! Krv mi je šiknula u lice, ali sam diplomatski počela istraživati stvar.

– To ti je tata predložio?

– Ne, nije on, ali si nešto mislim, možda bi bilo zgodno za promjenu. Navečer bih se mogla počastiti izlaskom. Imam i tamo dobro društvo.

– O tome ne želim ni čuti! – prekinula sam ljutito njezino izlaganje. – Ovdje je tvoja kuća i ja sam ti majka. Tvoj rođendan je, ako se ne varam, i za mene bio događaj!

– Pa dobro, ne moraš se odmah ljutiti. To je bilo samo onako, usputna ideja.

Zlatko još nikad nije propustio dolazak na Matein rođendan. Bio je to u našoj kući oduvijek poseban dan kojem smo se sve troje radovali.

Počela sam se prisjećati torti koje sam ukrašavala do kasno u noć, prijatelja koje smo pozivali, djece koja su svojom grajom ispunjavala naš dom. Navečer bismo svi bili iscrpljeni, ali sretni. Da, bili su to neki drugi dani. Dani kad smo bili obitelj a sad je Matea narasla, Zlatko živi svoj život, a ja …

Obuzelo me samosažaljenje. Ništa gore si nisam mogla zakuhati. Osjećala sam neku mučninu i težinu u želucu, bježala u krevet i u san od same sebe. Tonula sam sve dok nisam dotakla dno. A ne, ne može to tako. Ne spadam ja u tu vrstu žena. Moram hitno poraditi na vlastitom oporavku, a onda na tome da Matea ima rođendan ljepši nego ikada. Neka vidi Zlatko što je izgubio.

Bezvoljnost me tih nekoliko dana stalno tjerala pred hladnjak. Te bih si spremila sendvič, te komadić sira, pršuta, čašu vina. Kad sam stala na vagu, iznenadila sam se. Kako tako malo hrane može proizvesti toliko povećanje težine? Ne, ne i ne! Ti kilogrami moraju smjesta nestati! Umjesto gledanja serija na TV-u izvoli se izvesti u šetnju ili vožnju biciklom. Nađem li društvo da me prati, dobro, ako ne, morat ću sama. Odustajanja nema. Ali i ta frizura i boja kose, pa kako ja to izgledam?!

Odlučila sam se počastiti kompletnim tretmanom uljepšavanja. Ali ne bilo kada i bilo gdje. Sve mora biti tako tempirano da zablistam baš za Matein rođendan. Frizeru sam otišla ipak tjedan dana prije jer ako mi se boja ne svidi, da je do rođendana stignem promijeniti.

– Oho, pa tko to ovdje slavi rođendan, ti ili Matea? Ili možda obje? Vi ste sestre blizanke? – Zlatko je počeo dijeliti Komplimente već s vrata. Ja sam se suzdržala da ne udijelim koji kompliment njemu. Gospode Bože, kako taj čovjek dobro izgleda! Pa da, ljubav sasvim pozitivno utječe na ljude, još ako je žena mlađa. To sam sve pomislila a misli brzo istjerala iz glave. Sad mi to stvarno nije trebalo. Bilo je vrijeme da se pokažem u punom sjaju, a to mi je, barem što se tiče izgleda, i uspjelo.

– U pnncipu obje slavimo – odgovorila sam smijući se. – Toga sam dana postala majka. Zar to nije razlog za slavlje?

– Istina, ali zar onda nemam pravo i ja na slavlje? I ja sam tada postao otac. Ponosni otac – nasmijao se Zlatko.

– Ne, ti nemaš pravo na slavlje. Ti si onda slavio. I to čak tri dana. Još se dugo pričalo o tome kako si častio na sve strane i kako si jedva doveo kuću u red prije nego što sam se vratila iz bolnice.

– E što jest, jest. Ne vrijedi mi se pravdati. Pa nije mi bilo lako. Ne vjerujete vi žene da ni očevima nije lako. Trebalo je prvo izdržati trudnoću, sve hirove i prohtjeve buduće majke. A tek porod, pa to je muka živa. Lako je vama ženama, vi uđete u bolnicu i na licu mjesta ste. Znate što se događa, a mi jadničci patimo se vani. Nemamo pristupa vlastitom unapređenju u zvanje “otac”. Nije ni čudno što brojni izbezumljeni završe u birtiji. Meni su prijatelji došli kući pomagati u tim teškim trenucima.

– Da, da, jadni vi. Svi ste se izbezumili dok sam ja rađala, zato ste i zvali bolnicu svakih pet minuta kao da odbrojavate sekunde do lansiranja rakete. Sestre su se u početku ljutile na to zivkanje, a kasnije im je postalo smiješno.

– Što je to tata radio dok si me ti rađala? – znatiželjno se u razgovor uključila Matea.

Htjela je znati sve detalje te noći kad je došla na svijet. Pričali smo joj i ranije o tome, ali je, eto, željela ponovno čuti priču kako su Zlatko i prijatelji naizmjence zvali bolnicu svaki čas da pitaju jesam li rodila, a da ne bi jedan bio dosadan, izmjenjivali su se u pozivima. Bila je to glupa ideja.

Dežurne sestre odmah su shvatile o čemu je riječ. Jedna je čak bila predložila da im kažu da sam rodila četvorke: svakome po jedno dijete kad se toliki raspituju za nas.

Priča o toj noći sve nas je nasmijala i raznježila. Svakoga na svoj način. A onda je došlo vrijeme ručka. Svojski sam si dala truda da bude maksimalno dobar.

Ovaj put nisam se natjecala samo sama sa sobom, nego i s tom Irenom koja mi nikako nije izlazila iz glave. Zbog nje sam tog rođendana dobro pazila da Zlatka ne dočekam s pregačom i rukama masnim od rezanja mesa. Sve sam tako isplanirala da se od prvog trenutka mogu ponašati kao dama, kao prava slavljenica. Uspjelo mi je.

Nakon što smo popričali i popili čašicu aperitiva, pozvala sam ih za stol.

– Zar ne čekamo još nekoga? – upitao je Zlatko s nekim čudnim prizvukom u glasu.

– Ne, koga bismo čekali? Bake, djedovi, tete i ostala rodbina su posebna tura. Prijateljice i prijatelji posebna. Ovo je naš obiteljski ručak. Ne bismo svi stali da sve pozovem odjednom.

– Da, ali mislio sam da će doći i Krešo … – promrmljao je Zlatko sebi u bradu.

– Krešo? Koji Krešo? – upitala sam iznenađeno. – Što on ima s rođendanom?

Nisam uspjela završiti pitanje jer je Matea već sva ozarena tražila od nas da još jednom napunimo čaše šampanjcem i nazdravimo. Moje najljepše šampanjske čaše koje sam čuvala samo za izuzetne prilike stvarno su bile izuzetne. Kristalno čistog stakla i kristalno čistog zvuka. Već je to bilo dovoljno da se čovjek osjeća posebno kad pije iz njih.

Tortu sam poslužila na skupocjenom porculanskom pladnju koji sam kao svadbeni dar dobila od Zlatkove bake. Tanjurići su bili prava umjetnička djela. Bio je to porculan kakav se nekad držao u staklenim vitrinama, više za pokazivanje nego za posluživanje.

Zlatko ga je odmah prepoznao. Bio je to poticaj da se sjetimo te drage starice koja je tako željela dočekati svoje praunuče. Silno je voljela Zlatka pa se ta ljubav obilno slijevala i na mene. A o Matei da i ne govorim.

Sve u svemu, rođendan je protekao gotovo savršeno. Toliko savršeno da je iza sebe ostavio savršeno veliku prazninu koja me osvijestila da ću uskoro biti potpuno sama.

Do tada mi je bilo normalno da Zlatka viđam samo prigodno, ali nakon toga neki se nemir uvukao u mene. Sve mi je bilo teže shvatiti da on sada ima svoj život, svoj stan, svoju … A ne, to nisam mogla ni izgovoriti.

Zbog toga sam valjda i odugovlačila prihvatiti njegov poziv da dođem jedan vikend u Zagreb i da zajedno na licu mjesta vidimo gdje će i kako naša kći stanovati od jeseni kad krene na fakultet.

Nikako nisam željela prihvatiti činjenicu da će Matea uskoro otići k njemu. Samo to? Ne, nisam se željela suočiti ni s postojanjem Irene.

Dok je ne vidim, ona ne postoji, sugerirala mi je nekako moja podsvijest. Ali to nije moglo trajati vječno. Ovaj put vrijeme nije radilo za mene. Morala sam otići u Zagreb i provesti pola dana sa Zlatkom u njegovu stanu.

Kad sam ušla, osjećala sam se kao uljez na tuđem terenu. Puno toga mi je bilo poznato: knjige, teniski reket, slike, neko posuđe. Svejedno, manijački sam se osvrtala i u svakom uglu tražila tragove ruku neke druge žene. Pokušala sam nanjušiti njezinu prisutnost.

I Zlatko je bio pomalo zbunjen. Razgovarali smo o fakultetu, o sobi za Mateu, o tome što će donijeti, gdje to staviti. Ali bilo je među nama još nečeg nedorečenog čega se nijedno nismo odlučivali dotaknuti. Zlatko je ipak bio malo hrabriji.

– Nisi baš sretna što će Matea sada više vremena provoditi kod mene, zar ne?

– Pa ne mogu reći da nisam sretna, postat će studentica, ali sve je došlo tako brzo. Jednostavno ne mogu zamisliti kako će mi sad izgledati život – priznala sam iskreno. Ono drugo, o Ireni, naravno da nisam ni spominjala.

– Potpuno te razumijem, ali ne budi tužna. To se kad-tad moralo dogoditi. Pa nismo ni mi vječno ostali uz svoje roditelje. Nije na nama da je zaustavljamo, nego da joj pomognemo odletjeti.

Pogledaj stvari i iz drugog ugla. Sad ćeš imati više vremena za sebe. Moći ćeš se posvetiti onome što voliš i onome koga voliš.

Nismo mi još tako stari, još ima vremena za nove početke.

Nisam znala što bih mu odgovorila na te riječi. Izrekao ih je tako blago i s razumijevanjem, ali i s nekom dozom tuge u glasu. Dovoljno sam ga poznavala da osjetim da ni njemu nije lako, ali nisam znala cilja li na mene ili govori o sebi.

– Da, sada će se ona živjeti s tobom. Jesi li svjestan da više nije mala? Ponekad zna biti i vrlo svojeglava. Smatra se odraslom, a onda opet reagira kao dijete. Neće ti uvijek biti lako. Osim toga, ograničit će tvoju slobodu, inkomodirat će te.

– Pa na to da je već odrasla pokušavam se priviknuti, a što se tiče inkomodiranja, neće me često viđati. Puno radim, kad sam slobodan, igram tenis, ponekad se nalazim s prijateljima, putujem …

Irenu nije spominjao, pa sam i ja šutjela o tome. Ipak, znala sam da njezino ime kad-tad mora biti izgovoreno. Čekala sam pogodnu priliku, a ona nikako da se ukaže. Nikako mi nije bilo jasno zašto on tu vezu skriva.

Od Matee sam čula sve najljepše o njoj, nije se imao čega sramiti. Nisam željela otići iz Zagreba, a da i tu stvar ne razjasnim. Razjasnila se, međutim, sama od sebe.

Dok smo razgovarali, zazvonio je telefon.

– Da, Irena, srce si. Ostaje sve kako smo se dogovorili. Znao sam da se na tebe uvijek mogu osloniti.

Otišla sam na zahod da ne remetim privatnost razgovora, a i bilo mi je teško sve to slušati. Priznala ja to sebi ili ne, ali spopala me ljubomora u svom najgorem obliku. Suze samo što nisu potekle. Znala sam da moram otići iz tog stana što prije.

– Zlatko, vidim da imaš svoje planove i dogovore, ne bih ti više smetala. Ono najvažnije sam vidjela i dogovorili smo se, ostalo možemo i telefonom.

– A ne, ni govora. Sada tek dolazi najbolje. Prošli put si ti mene iznenadila gastronomskim užicima, sad je red na mene.

– Ti bi da ručamo negdje zajedno?

– Ne negdje, nego ovdje. Irena samo što nije stigla.

Irena? Pa neću valjda s njom ručati? Kako mi to može prirediti kao iznenađenje? Krv mi je šiknula u glavu. On nije uspio ništa primijetiti jer se na vratima oglasilo zvono.

Požurio ih je otvoriti. Veseli ženski glas se približavao poput nadolazeće oluje od koje nisam mogla pobjeći. Na vratima se s pladnjem u ruci ukazala vremešna lijepa žena.

– Napokon da upoznam i vas. Baš sam se pitala kako izgleda majka onako lijepe djevojke. Dobro nam došli! Ja sam Irena, susjeda i prijateljica. Zlatko mi je u detalje opisivao što vi volite. Pokušala sam to spremiti za ručak, ali nisam sigurna da je tako dobro kao što vi pripremate.

Mome iznenađenju nije bilo kraja, Irena je žena malo mlađa od moje majke. Vrlo njegovana i kulturna. Pa kako mi to Matea nije rekla! Nije mi ispričala ni to da je nekada bila domaćica u nekim otmjenim, plemićkim obiteljima u Njemačko, a sad je u mirovini i ima želje i volje ponekad nekoga razveseliti svojim umijećem. Zlatkova je susjeda, pa zašto da ne …

U stilu dame koja zna osjetiti kada treba otići, popričala je s nama, servirala na stol sve delicije s kojima se ja stvarno ne bih mogla mjeriti i otišla.

Kad je zatvorila vrata, nisam znala što bih rekla. Spopao me smijeh. Došlo mi je da se smijem i plačem istodobno. Zlatko me začuđeno gledao.

– Što se događa? Ne možeš biti pijana od čaše vina, a ipak se čudno ponašaš. Hajde, reci i meni, da se i ja nasmijem.

Nisam znala kako da počnem s objašnjenjima. Zlatko je ipak prepametan čovjek da ne shvati da sam ustvari bila ljubomorna.

– Hej, Petra, pa ti si bila malo ljubomorna. Vidi, vidi, tko bi rekao!

– Ja? Ja ljubomorna na tebe? Ni govora. Možda malo na Mateu, znaš kakve su majke, žele vječno ostati idoli svojoj djeci, a ona je o Ireni napričala bajke.

– Pa Irena na svoj način i jest žena iz bajke, ali ti stvarno ne bi trebala biti ni na koga ljubomorna. Tako savršenu ženu i majku teško je naći. Ne znam je li Krešo toga svjestan …

– Krešo? Koji Krešo?

– Kako koji, pa onaj s kojim se viđaš i koji te svaki dan odvozi i dovozi s posla.

– Čekaj malo, da ti nisi pobrkao lončiće. Krešo je moj mladi kolega s posla, divan dečko, ali što on ima biti svjestan?

– Pa Matea mi je rekla da ste više nego prijatelji, da je on super čovjek, da je …

– Ma nemoj! To ti je rekla? A je li ti rekla i to da si takvog zeta želim. Pa on bi mi mogao biti sin. Odlazimo zajedno ne posao i vraćamo se zajedno kući jer tako štedimo na gorivu. Usput rečeno, rado ga imam u blizini zbog Matee. Čini mi se da mu se sviđa. Možda ti se čini staromodnim, ali još uvijek smatram da roditelji moraju imati otvorene oči i paziti s kim im se djeca druže.

Sad je bio red na Zlatku da prasne u smijeh. Pa ta spletkarica Matea je kod nas oboje izazvala ljubomoru. Osjećaj za koji smo mislili da je odavno ugasnuo. A neće to tek tako proći, ispitat ćemo mi motive takvog ponašanja. I ispitali smo. Odgovor je bio vrlo jednostavan.

– Joj, što ste vi starci glupi. Prošle su tri godine kako ste se razveli. Ni jedno od vas dvoje nije našlo novog partnera. Zašto? Pa stvar je jasna kao dan. Još vam je stalo jednome do drugoga, ali to ne želite priznati. Pa sam si mislila kako je sada prava prilika da vas malo poguram u tom smjeru.

Osim toga, ja nisam romantična kao vi. Vrlo sam praktična. Odgovaralo bi mi kad bi se preko vikenda imala s kime voziti kući, odnosno kad bih imala prazan stan ako Krešo dođe u Zagreb.

– Krešo? Rekla si Krešo? A što on sada ima s tim?

– Joj, mama, stvarno si slijepa ako nisi primijetila da je između nas odavno proradila kemija, ali nam nekako nije bilo jednostavno priznati vam da se viđamo. Znaš i sama kako je: mala sredina, odmah će se sve pročuti, počevši od tvoje firme pa susjedstvo. Ustvari, mislili smo da ste vi prioritet.

– Mislili?

– Ma da, zajedno smo malo razmotrili situaciju. Ali da sam bilo kome od vas dvoje došla s idejom da se pomirite, ušutkali biste me kao zadnju balavicu, ovako je baš bilo zabavno promatrati vas. Usput rečeno, i gospođa Irena je znala za našu nakanu i svesrdno nas podržavala. Ma ta je žena stvarno zakon. Od nje je ustvari i potekla ideja da bi tatu trebalo malo pogurnuti. Nije mi to odmah rekla, ali brzo smo se razumjele. Shvatila je da je osamljen jer ustvari nikad nije prežalio rastavu od mame. I tako to.

Da baš je bilo “i tako to”, kako da se na kraju ljutimo i na koga? Kad se toliko dobrih namjera udružilo da nas usreći, bilo bi glupo ne prihvatiti priliku za drugu sreću, zar ne?