Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Maštam o svom svekru

Još uvijek ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Kako je samo moj život bio lijep! Kako sam bila sretna, a nisam to znala cijeniti. Da mi je netko pričao… Prije bih umrla nego povjerovala da će mi se ovakvo što dogoditi! Ne znam odakle bih započela. Ah, valjda otpočetka.

Rodila sam se u Zagrebu prije 28 godina. Majka i otac vodili su privatnu tvrtku koja se bavila knjigovotstvom pa mogu reći da bratu i meni ništa nije nedostajalo. Zapravo, bili smo neki srednji sloj duštva, ni prebogati ni siromašni. Kao djevojčica išla sam na balet i svirala klavir ali nisam se nastavila time baviti nakon srednje škole. Zainteresirao me biznis pa sam odlučila upisati Ekonomski fakultet, smjer menadžmenta. I nisam pogriješila. Kao jedna od najboljih studentica sve sam položila u roku, uzela akademsku godinu na kojoj sam polako počela spremati diplomski rad, nakon godinu dana diplomirala i tako si osigurala egzistenciju za budućnost.

Cijelo vrijeme fakulteta povremeno sam se zabavljala s momcima koji su mi se sviđali. Nikada nisam bila pretjerano sramežljiva pa su intimni odnosi za mene bili normalna stvar među ljudima koji se privlače. No ipak ih nisam imala puno, svega dvojicu. Prvi, Matej, bio je moja ljubav još iz srednje škole. Prekinuli smo dok sam bila još na prvoj godini. Nismo se svađali, jednostavno je svatko otišao za svojim interesima, na svoju stranu. Ostao mi je u lijepom sjećanju, ipak mi je on bio prvi i voljela sam ga kao što se voli prva ljubav.

Drugi, Tomislav, bio mi je ljubav na prvi pogled. Nikada neću zaboraviti noć kada sam ga upoznala: dan prije Stare godine s prijateljicama sam otišla u jedan mali bar smješten na barci uz Savu i odmah ga spazila. Sa nekolicinom prijatelja plesao je u ritmu žive kubanske glazbe, kao da je cijeli svijet njegov. Oči su mi se zalijepile za njega. Kao da je osjetio, okrenuo se i nasmiješio mi se najljepšim osmijehom koji sam do tada vidjela. Velike crne oči zračile su nemirom koji mi je uzburkao dušu u trenutku. Obuzeo me čudan, slatkasti osjećaj… Već te večeri strastveno smo se ljubili dok me pratio kući. Ostali smo skupa pune dvije godine, a bili su to mjeseci bura i strasti u svakom pogledu: strasno smo se voljeli i još strasnije svađaii. Nakon nekoliko prekida i ponovnih mirenja, definitivno smo zaključili da nismo jedno za drugo. Prekinuli smo kada su se emocije stišale, mirno i prijateljski.

Poslijediplomski u Londonu

Zadnju godinu fakulteta provela sam sama, nadoknađujući propuštene izlaske s prijateljicama, učeći i spremajući se za neki posao. Bilo je par sitnih flerotva ali ništa ozbiljno. Nitko me nije previše zaintrigirao pa se u površne veze nisam željela ni upuštati. Smatrala sam kako sam još dovoljno mlada i sve će doći na svoje.
Kad sam diplomirala, kao odlikašici iskrsnula mi je neplanirano izvanredna prilika da nastavim školovanje, poslijediplomski studij u trajanju od jedne godine u Londonu. Nisam ni znala da je moj otac povukao neke svoje
poslovne veze kako bi mi osigurao stipendiju i stažiranje, pa za financije nisam morala brinuti.

– Ti si odlikašica i zaslužuješ to, Ksenija – uvjeravao me dok sam se ja malo nećkala, samo zbog straha od nepoznatog. Znala sam da će mi u karijeri i poslu stručno usavršavanje u inozemstvu biti od velike koristi, nije
mi bilo svejedno na godinu dana otići u nepoznato, ipak se ja u sve te godine nisam odvojila od roditeljske kuće. Na kraju je razum pobijedio i strah je zamijenilo uzbuđenje. Napokon, što sam to morala ostaviti da ne bih otišla? Pa kada ću živjeti ako ne sada?, mislila sam. Ovakva mi se prilika nikada neće pružiti.

Sa slatkim uzbuđenjem i velikim očekivanjima ukrcala sam se u zrakoplov. Ponijela sam sve što bi mi moglo zatrebati. Bila sam presretna kad smo poletjeli, bilo mi je to prvi put da letim i osjećaj je bio božanstven. Velika metalna ptica kao da me na svojim krilima nosila u prekrasnu budućnost. Stigavši u studentski dom u kojem sam bila smještena, odmah sam se sprijateljila s cimeicom Goldom, prekrasnom Izraelkom duge kovrčave crne kose i živahnih očiju. I ona je tu bila na studiju, kao i uostalom i svi mi drugi, iz svih krajeva svijeta. U ritam predavanja brzo sam ušla, jezik sam ionako otprije dobro znala pa tu nisam imala poteškoća, a malo-pomalo počela sam upoznavati i mnoge druge ljude, izlaziti i dobro se zabavljati. Nisam se ni okrenula a prvi je mjesec već bio iza mene. Osjećala sam se odlično.

Te večeri Golda me povela na otvorenje izložbe, u poznatu galeriju, argentinskog slikara Diega.
– Vidjet ćeš kako je odličan – bila je sva uzbuđena dok smo se spremale – nisam još vidjela toliko nadarenog slikara a znaš da se ja razumijem u umjetnost – oduševljeno je mahala rukama.

Golda je studirala na umjetničkoj akademiji i znala sam da je u pravu. Nikada je još nisam vidjela toliko uzbuđenu. Sva je prštala od sreće. Uskoro smo se našle na Green Hillu, u povećem salonu u kojem je bilo otvorenje. Gužva pred ulazom dala je naslutiti kako je autor zaista cijenjen. Kad smo konačno ušle, od sparine me uhvatila nesvjestica.
– Jeste li dobro? – visoki crni mladić primio me za lakat.
– Uf, ovdje je očajno vruće – zavapila sam – da sam znala da će bili ovako ne bih došla ni zbog samog Picassa! – mahala sam rukom ispred lica hladeći se i tjerajući mušicu.
– A zbog Diega? – mladić je znatiželjno podigao obrvu.
– Ne znam tog Diega a, kako stvari stoje, od ove gužve neću ni vidjeti njegove slike.
– To se ne smije dogoditi! – mladić me povukao za ruku. – Mjesta, molim! – viknuo je dok su se ljudi, kao omađijani, raširili i pustili nas da prođemo.

Odjednom, sa svih se strana začulo vikanje.
– Diego, Diego! Bravo! – gomila je zapljeskala. Ostala sam skamenjena. Pa taj je mladić bio slikar Diego! Htjela sam propasti u zemlju od srama. Kad se žamor stišao, prišla sam mu i ispričala se. Nasmiješio mi se pokazavši savršeno bijele zube koji su se isticali na njegovome tamnom tenu. Tamne oči sjale su vrckavim sjajem.
– Ispriku uvažavam samo ako uz nju ide i kava – vragolasto mi je namignuo. Moram priznati da sam ostala zbunjena.
– Sutra u osam? Gdje da dođem po sramežljivu damu? – on se nije dao zbuniti.
S uzdahom i klimanjem glave lijevo-desno dala sam mu adresu. Ne zato što mi se nije sviđao, baš naprotiv! Zato što mi se jako sviđao, a nisam željela da pomisli kako će sa mnom lako.

Za Diega sam se odlučila udati

Sutradan, oboružala sam se cinizmom do zuba. Ali i prekrasnom lanenom haljinom te sandalama koje čuvam samo za posebne prigode. Golda me s divljenjem promatrala.
– Koja si ti sretnica! Uspješan i zgodan! – zadirkivala me.
Došao je točan kao sat i odveo me u jedan nepoznati ali atraktivan klub gdje su se okupljali uglavnom umjetnici. Početnu tremu brzo smo razbili. Čaša-dvije šampanjca, dobra glazba i žamor oko nas potpuno su me opustili. Nakon malo vremena shvatila sam da mi cinizam uopće nije potreban s ovim momkom. Toliko smo se dobro razumjeli da su uskoro sve maske pale i ja sam se s njim ponašala kao da ga poznajem stotinu godina. Bila sam Ksenija kakva i jesam. Vrijeme nam je proletjelo u trenu a tema nam nije uzmanjkalo. Ispričala sam mu skoro sve o sebi, a on mi je uzvratio istom mjerom. Saznala sam kako mu je slikarstvo u genima, naime, i njegov otac i djed su također slikari. Otac je prije nešto više od trideset godina doselio u Englesku, gdje je kupio kuću na selu. Diego se tu rodio. Majka mu je umrla još prije jedanaest godina od raka. S ocem živi sam i nikada nije pomišljao da se preseli u London. Na selu mu je ljepše jer je daleko od gradske gužve. U Argentinu ode često u posjet djedu i baki, koji pak ne žele napustiti domovinu na dulje od dva-tri tjedna. Otac mu živi isljučivo od slikarstva i priznati je umjetnik.

Susret po susret i… Već nakon dva mjeseca Diego i ja odlučili smo se vjenčati. Mojim roditeljima nije bilo drago isprve jer nisu znali u što se upuštam a bili su i skeptični jer se radi o momku iz tako daleke zemlje. No nakon brojnih telefonskih razgovora u kojima sam im sve ispričala o njemu i njegovima, i kada su uvidjeli koliko sam zaljubljena u njega, složili su se s našim brakom. Nas dvoje prštali smo od sreće i nismo uopće htjeli trošiti vrijeme: željeli smo se vjenčati odmah! Odlučili smo svoju vezu ozakoniti upravo u Londonu, gdje smo se i upoznali. Tek kad smo odredili datum svadbe, Diego je
dogovorio moj posjet njegovoj kući i upoznavanje s ocem.

Nikada u životu nisam imala toliku tremu i isčekivanja! Veliki slikar ženi sina jedinca! Znala sam da mi neće biti lako zadobiti njegove simpatije. Pripremila sam se na i na najgore.

Dok smo automobilom klizili vijugavom cestom prema Diegovom domu, u meni je raslo nestrpljenje. Diego me smirivao, komentirajući kako zaista uzaludno brinem jer je njegov otac spontan i pristupačan čovjek ali nisam mu vjerovala.

Nevini zagrljaj bio je fatalan

Sva djeca tako misle – kukala sam neutješno.
Uskoro smo stigli.
– I ti ovo zoveš kućicom?!? – zaprepastila sam se kad se parkirao na ogromnom parkiralištu nedaleko od prave pravcate vile. Smještena na samom rubu šume, na tri kata i poprilično hektara zemlje, djelovala je kao dvorac koji je dominirao okolinom.

– Dobra večer! – u susret nam je prišao nasmiješeni markantan lik.
– Ti si moja buduća snaha? Ja sam Armando – prišao je i snažno me zagrlio. Sledila sam se a koža mi sva naježila. Zašto? Ne mogu si to ni dan-danas objasniti. Tek, nevini zagrljaj u meni je pokrenuo lavinu strasti. Bila sam mokra od glave do pete. I potpuno zbunjena.

Jedva sam promumljala svoj ime. Armando me zagrlio dok smo kretali prema kući veselo mi objašnjavajući sve o okolici, voćkama koje je svojedobno zasadio, ljekovitim biljkama koje su mu hobi a smještene su tu nedaleko od sjenice… Uopće ga nisam čula što govori. Plamen strasti ključao mi je u venama i jedino o čemu sam razmišljala bilo je: kako li se taj čovjek ljubi? Pune usne, malo podignute u uglovima, bile su kao stvorene za grijeh.

– Sada znam od koga je Diego naslijedio šarm – morala sam to izustiti.
Armando se malo odmaknuo od mene, znatiželjno me mjerkajući.
– A meni je drago da je od oca naslijedio i dobar ukus kad su žene u pitanju – namignuo mi je.

Srce mi je poskočilo od sreće. Samo, što ja to radim?! O tome ne smijem ni misliti!, tutnjalo mi je u glavi. Ali, bura u meni nije se stišala ni sat vremena kasnije, kad smo svi troje sjedili za velikim hrastovim stolom u dnevnom boravku, na večeri. Armando me prethodno upoznao sa sićušnom sluškinjom Mariom, koja im je kuhala i pospremala, proveo me kroz kuću, pokazao mi u kojoj sobi ću spavati, a koja je bila odvojena od Diegove… I nije mi se prestajao unositi u lice dok mi je sve objašnjavao. Posramljena onim što sam iznenada osjetila prema ocu svoga budućeg supruga, stalno sam skretala pogled u stranu.

Bože, još će pomisliti da sam stvarno zadnja seljanka – grozničavo mi je prolazilo glavom ali pogleda jednostavno nisam mogla dići prema njemu. Imala sam osjećaj da će mi taj iskusni muškarac u očima pročitati sve.

Nakon večere, dok se Diego tuširao, Armando me poveo u svoj atelier nedaleko od kuće, na samom ulazu u šumu.

– Ovo je moja oaza u kojoj provodim najviše vremena – rekao je dok je otključavao vrata velikim metalnim ključem. – Pogledaj! – nastavio je upalivši svjetla. Osupnuta, blenula sam u raskoš ispred sebe. Bezbroj ulja na platnu velikih dimenzija gledalo me sa zidova i s poda,
iz kuteva. Bilo je jasno da je Armando čovjek velike maštovitosti; platna su vrvila mnoštvom boja a na njima se ocrtavao simbolizam u punom jeku. Mjesečina, usamljeni pas koji zavija, prekrasna djevojka s mačem u ruci, tamni horizont pred kišu… Naspram ovih, Diegove su mi se slike činile mlakima. Duboko sam uzdahnula. Kao da je shvatio o čemu mislim, nježno mi se osmijehnuo.

– Usamljen čovjek najbolji je umjetnik – kratko je izustio. Morala sam se složiti s njim. Iz svih je slika izvirala velika osamljenost. Tada, u tom djeliću sekunde, najradije bih mu se bacila u zagrljaj i ne pustila ga nikada više od sebe. Ali nisam. I vječno ću žaliti. Možda sam već tada trebala učiniti nešto što bi promijenilo sve naredne događaje. Nisam. Bila sam prevelika kukavica i mislila sam da je ovo samo jedna moja ludost koja će me ubrzo proći. Samo … Nije.

Zbunjena do u dubinu duše, napustila sam nakon dva dana njihov dom. Trebalo je pripremiti sve za dolazak roditelja na vjenčanje. U pripremama za taj veliki dan Armanda sam izgurala na sami rub mozga i nisam o njemu uopće željela razmišljati. Tješila sam se kako će me sve te glupe misli proći kad jednom kažem vječno “da”. Diego nije ni naslutio da sa mnom nešto nije u redu. Moju povišenu nervozu odmah je pripisao predstojećem vjenčanju. Da je samo znao o čemu razmišljam… Umro bi na mjestu!

Pristala sam na zajednički život

Vjenčali smo se i bili smo prekrasan par. Čak su i moji roditelji zaključili kako boljeg nisam mogla naći. Rekli smo im sve o našim planovima za budućnost: ja ću završiti svoj poslijediplomski i u Londonu naći posao u struci, on će slikati a živjet ćemo kod njegovog oca.

– Kuća je i tako velika i ima mjesta za sve – čula sam Diega kako veselo objašnjava mom ocu. Pristala sam na zajednički život misleći kako će me grešne misli o svekru napustiti. Kako sam se samo prevarila!

Ni sada, dvije godine nakon našeg vjenčanja, ne mogu ga izbiti iz glave. Život s njim, a bez njega, za mene je pravo mučenje. No Diego ne želi ni čuti da odselimo. Nije mu jasno zašto bih mijenjala ovaj komfor za mali stančić u Londonu. A ja? Očajna sam. Povrh svega, čini mi se da je Armando shvatio da sam zaljubljena u njega. Još gore, počela sam primjećivati njegove skrivene poglede koji su mi upućeni. Zuri u mene kada misli da ga ne vidim. Kao žena, osjećam da me želi. Samo, kako ćemo utažiti tu glad i istovremeno se ne pokajati? Njegov sin, moj muž… Ulog je zaista previsok. Nadam se samo da će mi Bog dati pameti i snage da sve ovo izdržim i ostanem čistog obraza.