Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Priče poput onih koje objavljuju popularni časopisi: Mila, Gloria, Moja tajna, Moja sudbina ...

Moji roditelji – sakupljači

Nema dugo, kad je sestra došla k meni vrlo brzo mi je digla tlak. Sjedile smo u kuhinji za stolom i pijuckale kavu a ona je zvjerala očima svuda uokolo po stanu i zaključila:

– Ista si kao mama, sve čuvaš i skupljaš.

Iako mi je para krenula na uši, malo sam se skontrolirala i mirno pogledala u smjeru gdje je i ona gledala. Tamo su stajale vreće s plastičnom ambalažom i starim papirom i čekale da budu odnesene do kontejnera ili do reciklažnog dvorišta.

– Pa ne čuvam to – rekla sam malo iziritirano. – To je sve za reciklažu, zakaj me odmah uspoređuješ s mamom?

– A zašto to onda stoji tu? Zašto to ne odnesete? – pitala me malo namršteno, no vidjela sam da se ne želi svađati i da se odmah povukla.

– Jer mi se ne da. Kad me dođe volja, odnijet ću. Ili ja ili već netko. A uglavnom nosim ja. Jer mojim muškima je to glupo nositi, sram ih je.

Sestra više nije željela o tome razgovarati. Recimo da je skrenula na novu temu, iako je bilo povezano. Počela se žaliti na mamu.

– Neki sam dan bila kod nje jer me zvala da joj pomognem oko pospremanja. Znaš da uvijek prije Uskrsa hoće da kuća bude sređena. No nakon nekog vremena sam izgubila strpljenje i izvikala se na nju.

– Zašto? – pitala sam iako sam znala cijelu priču. Mama me sva jadna nazvala kad je sestra otišla i žalila mi se. No slušala sam što mi sestra govori kao da sve čujem prvi puta.

– Jer sam pokušavala pospremiti dnevni boravak i očistiti podove, no prije sam morala sve s podova maknuti, a znaš i sama kako to kod njih izgleda.

Da, znala sam, nažalost. U dnevnom boravku naših roditelja uopće nema mjesta za ljude, sve je prepuno starih stvari. To je jednom u prošlosti bila prekrasna velika soba od tridesetak kvadrata, sa tri velika prozora, tako da je bila svijetla i puna šarma i ljepote. Namještaj je bio jednostavan, ali nježne zavjese i svjetlost koja se kroz njih probijala davali su joj pomalo rustikalni, čak filmski štih. No sada je tamo bilo skladište svega i svačega. I nije samo majka bila za to odgovorna, jednako je tome pridonio i otac. Najveća i najmasivnija hrpa koju bi definitivno trebalo izbaciti činile su stare novine. One su stajale u tako visokim gomilama da sam se, kad su naša djeca bila mala, pribojavala da će, zalete li se u taj papirnati toranj koji je bio viši od njih, naći zatrpani ispod tone papira. No ako oca zatražite papira za potpalu ili za brisanje prozora, ni jedne od tih novina ne smije se dirati. Čuva ih jer će ih jednog dana, kad bude imao više vremena, sve pregledati i izrezati sve što mu je bitno. Pitala sam se kada će se to dogoditi. I kako to on nema vremena kad je već godinama u mirovini i uglavnom to svoje vrijeme troši ispred televizora. No znala sam da su sve to samo priče i izgovori i pokušavala sam se odvojiti od nezadovoljstva pri samom pogledu na sve to smeće. Oh, kako bih to sve s guštom pobacala u najbliži kontejner! Tada bi se kroz sobu moglo normalnije hodati. I usisavati. I čistiti podove. I doći do prozora kako bi ih se moglo otvoriti i prozračiti sobu. Jer sve je to bilo otežano u ovako pretrpanoj sobi.

Drugi dio problema bile su mamine stvari koje je skupljala. Svuda, po stolu, po policama regala, po podu i po kaučima bile su raznorazne kutije prepune sitnica koje je čuvala za uspomenu. Ona se čak svojski trudila da to bude koliko-toliko uredno. Trudila se na kutije napisati što je u njima. No svejedno, bilo je toga posvuda. A najčešće i nije bilo složeno po kutijama već je čekalo da bude pospremljeno u neku kutiju ili da se nabavi još novih kutija jer u starima nije više bilo mjesta.

Zašto ne baci sve te stvari?

Teško mi je uopće zamisliti što li sve čuva u njima, znam da je u nekima od njih pohranjena svaka autobusna ili vlak-karta, svaka tramvajska, trajektna ili brodska karta i na svakoj od njih uredno je napisano s kim je bila ili neka slična napomena. Isto tako tu su negdje bila pohranjena sva pisamca, porukice, razglednice, salvete iz kafića ili restorana, vrećice šećera, plastične žličice. Sve bi se to moglo pospremiti negdje u regal, kada bi bilo mjesta. Ali nema mjesta. Tko zna što li sve tamo čuči već nekoliko desetljeća. Sjećam se kao kroz maglu da je u njemu bilo starih gumbiju i konaca, tabletića i stolnjaka, nekih čaša i zdjela koje se nisu nikada koristile, a dalje ne znam. A regal je velik i masivan.

– Onda sam poludjela – i dalje je objašnjavala sestra. – Usisavač mi je zapinjao za sve i svašta. I svaki puta kad je zapeo, gunđala sam i prigovarala mami da što sve to već jednom ne baci, a ona se sva uplašena žurila za mnom i micala mi sve te kutije s puta, no koja je korist od toga kad ih je samo zagurala nekamo gdje će opet samo smetati i skupljati prašinu! Ali glavno da je svu krivicu prebacivala na oca i prigovarala kako je tvrdoglav i ne želi se riješiti tih nepotrebnih novina i kako se stalno svađaju oko toga. A onda sam joj odbrusila da zašto stalno njega krivi, da je ona ista! Pa se ona uvrijedila i pojavile su joj se suze u očima. Uh – šizila je sestra – onda se ja osjećam grozno i počne me “prati” krivica pa sam još luđa od svega toga.

Nikada nije bacila cvijeće u smeće

Ja sam uglavnom šutjela jer nisam odobravala način na koji im je, našim roditeljima, očitavala lekcije i pametovala im. Pa što joj je to važno, niti je njena kuća niti njena briga? Meni je bio problem kada sam živjela s njima. Borila sam se s tim silnim stvarima na svakodnevnoj bazi. Sad kad više nisam u toj kući, ne želim imati ništa s tim. Jednako kao što ne želim da mi netko govori da sam ista takva i da sve skupljam.

Htjela bi ih razumjeti, oni su ratna djeca, rodili su se i odrasli u velikoj neimaštini, nisu imali što obući niti što jesti pa su valjda zato postali takvi – glasno je razmišljala sestra.

– Znaš da sam i ja tako mislila prije. Već smo pričale o tome, zar ne? I iskreno, nisam mislila da ima još takvih ljudi kao što su oni, nisam nikoga takvog poznavala i jednostavno sam ih opravdavala teškim djetinjstvom u neimaštini.

– Pa to i jest razlog – završila je moja sestra samouvjereno.

– Ne, nije. Jednom ili dva puta gledala sam na televiziji neke američke emisije, znaš one u koje pozivaju različite ljude i govore o njihovim životima. Pa su prikazali neke slučajeve za koje bih rekla da su još i gori nego ovi naših staraca. Bili su to mladi ljudi, Amerikanci, znači da nisu odrasli u ratno doba i u neimaštini, bar nitko nije spominjao neimaštinu koliko se sjećam. To je neki psihički poremećaj ali uopće se ne sjećam jesu li išta objašnjavali. Ne vjerujem. Pretpostavljam da bi onda takvim ljudima preporučili neku terapiju. Uh, baš mi je žao što se ničega korisnog ne sjećam. Znam da su na neki način pomogli tim ljudima da se oslobode smeća i to je sve – rekla sam nezadovoljna sama sobom što nisam zapamtila nešto bitno iz tih priča.

– Ma da? – čudila se moja sestra. Očito ni ona nije čula za to prije. – Hoćeš reći da su to isto kao i naši “ništa nemoj bacati, sve će to jednog dana zatrebati?”

– Hmmm … – pokušavala sam se prisjetiti – čini mi se da nisu bili samo takvi slučajevi, možda više oni što neumjereno kupuju sve što im dođe pod ruku pa to onda samo skupljaju, a ne koriste.

– Onda su naši dvostruko zaglibili – snuždeno je rekla sestra. Ne samo što ništa ne bacaju, nego i kupuju neumjereno. Čim je nešto na akciji, oni ne znaju reći “ne” pa kupuju. Imaju toliko knjiga i kojekakvih drugih “korisnih” stvari, a što će im to?

Da, istina je to: kupovali su knjige koje nisu nikada čitali, DVD-ove s filmovima i crtićima koje bi tek ponekad nekome poklonili, ostalo se spremalo da se pročita ili pogleda kad bude vremena. A onda posuđa, pribora za jelo, plastičnih posuda, čaša, šalica … Kupite knjigu i na poklon dobivate tavu! Ako još danas kupite ove prekrasne ručnike, na poklon ćete dobiti set DVD-ova s prekrasnim dokumentarnim filmovima! Samo u sutrašnjem broju dnevnih novina na poklon dobivate ručni sat! I tako se to nizalo i gomilalo. Mislim da bi se opremom iz kuće naših roditelja mogle opremiti barem tri, ako ne i četiri obiteljske kuće.

– E, nisam ti rekla da sam se nakon dnevnog boravka preselila u hodnik i htjela počistiti onaj ormar, ali uskoro sam sve zapalila od bijesa.

Znaš, ono suho bilje izgorilo bi u trenu – pomalo zlurado je komentirala sestra.

Oh, bože, da! U hodniku je bio poseban režim skladištenja. Prvo je tamo bio samo ogroman trokrilni ormar za kojeg opet ne znam što skriva u unutrašnjosti. Ako se ne varam, jedan dio ispunjen je starim i prastarim cipelama, ali čega još ima, to ni Interpol ne zna. Ali zato gore na ormaru, u silnim vezicama i staklenkama stoji suho cvijeće iz svih perioda naših života.

Mislim da mama nikada nije bacila ni jedan buket koji je dobila i sve ih je pospremila tamo gore i još upotpunila raznim biljem koje je kao suvenire donosila sa svojih putovanja. Ne razumijem to. Imam potrebu sačuvati neke uspomene, ali ne baš sve. Kad vidim da mi se neka kutija ili polica previše nakrca, napravim čistku i to je to. I opet se svejedno ljutim kad mi sestra kaže da sam ista mama.

Jednom sam dobila živčani slom

Uglavnom, osim tog starog ormara s godinama se tamo pospremilo još nekoliko starih vitrina tako da je hodnik, koji je ionako mračan i zbit, sada poput katakombe. A kroz njega se dolazi do garaže u kojoj ima toliko starih stvari da mislim da više nema mjesta za automobil.

Ni tu ne znam što se sve skriva, znam da je tamo otac spremao alate, žice, stare električne naprave, daske, dijelove namještaja koji bi se možda mogli iskoristiti za nešto drugo. A čime su je napunili posljednjih godina, ne znam. I ne zanima me. Pa to je ipak njihov svemir, zar ne?

– Znaš, uvijek sam mislila da je to ionako nevažno. Mislim, živcirala sam se oko toga kad sam tamo živjela, ali skulirala sam se i rekla sama sebi da se oko toga ne vrijedi sukobljavati i da moram pronaći svoj mir. No ponekad se dvoumim. Znaš kako tata stalno šmrca i kašljuca? – pitala sam sestru.

– Znam, da, stalno mu je maramica u ruci.

Da, i uvijek je neke sive boje puti. Pa sam pomislila da je tome uzrok sva ta prašina u kojoj boravi po cijele dane okružen onim hrpama novina. A tko zna, možda i ona boja kojom se štampaju dnevne novine, za nju kažu da je prepuna olova, možda ona ispušta neke otrovne tvari u zrak? Možda on to udiše i truje se?

– Ma to mi zbilja nisi trebala reći! Osim što me smeta taj đumbus, sad ću se još početi i brinuti za njihovo zdravlje! naljutila se sestra.

– Ah, kao da se ionako ne brineš – podsjetila sam ju malo posprdno.

– Baš ti hvala – otfrknula je nosom. – Uostalom, nećemo više o tome. Ajmo o nekim vedrijim temama. O tome više nećemo razmišljati, eto – nasmiješila se.

No svejedno, nakon što je sestra otišla, ja sam i dalje o tome razmišljala. I inače sam bila sklona beskrajnom filozofiranju tako da sam se na ovo zalijepila satima. Prisjećala sam se nekih poprilično bolnih situacija i ni u čemu nisam našla ništa zabavno ili pozitivno. Toliko o onim silnim uputama “razmišljajte pozitivno”. Bože, vjerujem, bolje je reći ZNAM da ima ljudskih drama koje su bolne i trgaju dušu i da je ovo o čemu sam ja tada razmišljala više apsurdno nego bolno, ali nikako nisam u tome pronalazila ništa pozitivno. Da živimo u Americi vjerojatno bismo mogli sve te stvari ponuditi na takozvanoj “garažnoj prodaji” ako je istina da to zaista i postoji u Americi. Naime, riječ je o običaju da se ispred vlastite kuće ili garaže prodaje sve ono što ti ne treba i na taj si način malo popuniš kućni budžet. No tko bi kupovao prastare pljesnive cipele ili rabljene električne kablove? Još bi možda – jedno veliko možda s obzirom na prezasićenost tržišta – uspjeli prodati knjige i slične nikad upotrebljavane stvari. No sve ostalo …?

Najbolnija situacija koju pamtim, a koja me najvjerojatnije koštala jednog živčanog sloma, bila je kad je jednog popodneva tata s posla dovukao neke metalne kontejnere i ogromne šipke. Tog smo dana mama i ja počistile dvorište i cvjetnjak pripremivši sve za nove nasade kojima smo željele uljepšati okućnicu.

Znam da sam poprilično samozadovoljno promatrala rezultat našega višesatnog rada i u mašti složila prekrasne cvjetne lijehe. Odmarala sam se u svojoj sobi kad je otac došao s posla a po buci koja se čula iz dvorišta shvatila sam da se nešto neobično zbiva. Spustila sam se i izašla iz kuće van i stala kao gromom pogođena. Na travnjaku i na mjestima gdje je trebalo biti posađeno šareno cvijeće, ležale su glomazne metalne kanturine i hrđave šipke dugačke i po četiri metra. Mama je već vikala na njega da što to radi, a kad sam čula njegova objašnjenja “da su to na poslu rashodovali i da će nam to dobro doći”, slomila sam se k’o šibica.

Suze su me zagušile i odjurila sam u svoju sobu i plakala tamo satima. Osjećala sam kao da mi je svaka koščica u tijelu slomljena i svaki organ izubijan. Jedan nevjerojatan tjelesni doživljaj samo zbog psihičke traume koja se drugima može učiniti smiješnom, no mene je slomila. Nikada više nisam željela raditi u tom dijelu dvorišta a svaki dan kada bih prošla pokraj te limene krame, srce bi mi se steglo. Da je to tada bilo prvi puta da se neko smeće donese kući pod izgovorom da će nam trebati, ne bi mi se ništa dogodilo. No to se ponavljalo godinama i tog sam popodneva izgubila bitku. Vjerojatno je to bio dan kada sam kapitulirala, digla ruke od svega i shvatila da nema koristi od razgovora s njima o toj temi.

lzvadila je iz smeća ono što sam bacila

Kad sam prije toga pokušavala s tatom o tome razgovarati, njegov je tvrdi odgovor uvijek bio jednak: – Kad ja odapnem, ti radi s tim što god hoćeš! Njegov ton i izraz lica u tim bi me trenucima smrvili. Ali sam si je bio kriv jer sam nakon takvih njegovih riječi znala zamišljati kako će sve biti lijepo i uredno kad on umre. Grozno! Nisu to bile lijepe misli, strašila sam ih se i tjerala samu sebe da prestanem razmišljati o tome, no trebalo mi je dosta godina da se discipliniram. Vjerujem da bih mu dala za pravo da je to njegova kuća i da on može određivati što će u njoj raditi, no nije nas tako odgajao. Uvijek nas je – i mene i sestru – tretirao kao sebi ravnima no očito je pitanje, odnosno problem skupljanja stvari bilo područje na kojem se nije mogao kontrolirati i zbog toga bi se pretvarao u despota.

No mama nikada nije reagirala tako, ona je uvijek imala neki sentimentalniji razlog i time bi me ušutkala i natjerala me da se osjećam loše. Ali i ona mi je priredila jedno gadno vatreno otrežnjenje. Počelo je s dogovorom da ću pospremiti malu kupaonicu u podrumu. Nije ju gotovo nitko koristio, no bila je dobrodošla ako bi se u kući okupilo više ljudi pa ne bi svi trebali čekati na red za upotrebu samo jednog wc-a, na primjer. A i za neke prljavije poslove radije smo nju koristili – nakon rada po dvorištu, zalijevanja vrta i sličnih stvari uvijek smo radije isprljali tu malu kupaonicu nego onu ljepšu, veliku. I sve tegle i kante tamo smo čistili i prali. Ali kao i u svakoj drugoj prostoriji u kući, i tamo se skupilo krame koju godinama nitko nije ni pogledao. I tako sam ja jednog dana, uz dogovor s mamom i njeno dopuštenje da bacim sve što ne treba, sva se presretna bacila na posao.

Počistila sam policu s nekim starim kemikalijama, odnosno bolje reći bile su to prazne kante i boce u kojima su nekada davno, još za stare Juge, bile kemikalije. U svakoj je na dnu bilo malo zasušene boje ili nekog praha ili nije bilo ničega ili se nije moglo ni otvoriti … Sve sam to s guštom počistila i pobacala. U jednom sam ćošku pronašla staru dasku za wc koja je pukla kod vijaka i nije se više nikako mogla pričvrstiti za zahodsku školjku, no očito je još nečemu mogla poslužiti. I nju sam izbacila, sve lijepo oprala i namirisala a na sada prazne police stavila sam poneku vazicu ili neku drugu posudicu. I komadiće vate s mirisnim uljima.

Bila sam sretna. Baš onako kako kažu da je dijete sretno kad mu dadete slatkiš. No slijedećeg jutra u kanti za smeće više nije bilo ničega. Samo dvije posude od neke stare boje. Sve ostalo je nekamo nestalo.

– Jesi li ti izvadila iz smeća ono što sam ja jučer bacila? – ljutito sam pitala mamu kad sam se vratila u kuću.

Vidjelo se da je zbunjena i da joj je neugodno, počela je nešto muljati.

– Ma učinilo mi se da bi se one plastične boce mogle još iskoristiti za nešto, recimo za vodu za cvijeće – zgrozila sam se jer nam je balkon bio prepun plastičnih boca punih vode “za cvijeće” i nije ih trebalo više. Niti jedna više! A bile su tamo i neke kutije od sapuna koje su prava uspomena na dobra, stara vremena.

– Pa dobro a što je s wc daskom? – zavapila sam.

– Joj, od nje sam složila super sjedalicu na balkonu, stavila sam ju na jednu staru kantu od jupol boje i sad tamo možemo sjesti kad zalijevamo cvijeće.

Sjećam se da mi je bilo pozlilo i da mi se počelo vrtjeti u glavi pa sam se samo pokupila jer se nisam željela svađati. Kasnije sam joj rekla da se više nikada neću upuštati u tako nešto i da me nije briga ni za čistoću ni za red po kući jer da nema smisla da radim a u biti ne napravim ništa. Mogu oprati wc školjku i pobrisati pod i to je sve. Šutjela je vjerojatno uvjerena da sam samo ljuta i da će me to proći te da ću za koji dan opet biti spremna za iskorištavanje. Jer meni se tada činilo da me iskorištava. Koliko god da je voljela skupljati sve te silne gluposti, jednako je voljela i željela da kuća bude uredna i čista. A njoj samoj je bilo teško sve to održavati urednim jer umjesto da obriše prašinu s jednog predmeta na polici, morala je brisati prašinu s njih stotinu. Isto to je vrijedilo i za pranje i za pospremanje. Umjesto da očisti jednu ili dvije stvari, i ona i ja morale smo se boriti sa tonama i tonama bezbrojnih “dobro će doći jednog dana” predmeta. Bilo je to vrijeme kada je sestra bila uglavnom daleko od kuće, na studiju i kasnije u braku, tako da je sve to što sam ja s njima proživljavala ona lijepo zaobišla. Pa se sada živcira zbog svega a ja sam se davno, zbog vlastitog mentalnog zdravlja, potrudila da se ne živciram zbog toga. I kao što sam rekla, trebalo mi je vremena da to i postignem. Ali ono što sam tada mami rekla, onu svoju očajničku prijetnju da nikada više neću niti pospremati niti raspremati svu tu kramu – sam i ispunila. Majka je nakon nekog vremena shvatila da sam bila ozbiljna i šutke se povukla. Valjda je shvatila da sam u pravu.

U ostavu se ne može ni ući

I tako, kad odem kod roditelja u posjet, pomalo drsko radujem se kad vidim što su sami sebi napravili. Jer samo njih to košta tonu živaca. I moju sestru ponekad, kad im želi pomoći pa uvidi da je to Sizifov posao.

Gotovo svaki puta kad dođem kod njih otac pokušava naći nešto što nikako ne može pronaći. Što nije ni čudno, ta tko bi se uopće uspio snaći u takvom prenatrpanom skladištu? To onda uzrokuje u njemu nervozu, ljutite ispade, samoprijegor jer ne može zapamtiti gdje je to nešto stavio. A mama ima sve više problema kako prikriti da joj sve to što je skupljala u biti uopće ne treba pa nas uvijek dočeka nekom pričom kako je “baš neki dan nešto bacila i onda joj je za dva dana upravo to baš trebalo.” Ah, rekla bih – kako su posijali tako i žanju. No vjerujem da to vrijedi za sve jednako kao i za mene. Njihovom se nesretnom žetvom ja na sebičan način povremeno naslađujem.

Ali uglavnom se trudim osloboditi tih negativnih misli. Jer inače ne znam kako bih izdržala a da ne zaplačem kad me mama pošalje u ostavu po protvan, a u ostavu se ne može ni ući. Kod ulaza je puna vreća plastičnih čaša od jogurta. Do nje je vreća za smeće puna onih raznobojnih podložaka od stiropora na kojima su pakirani pilići. Onda znam da je tamo kutija puna čepova od piva i pitam se vadi li ih ona iz smeća kada ih mi tamo bacimo? Jer kada su neke proslave rođendana ili drugih prigoda, pive otvara svatko tko je žedan ili u blizini boce a čepovi se uvijek bacaju u kantu. Naravno, i plastični čepovi od gaziranih sokova se čuvaju. Jednom će se od njih napraviti nešto korisno, sigurna sam. Možda neka modemistička skulptura? A onda shvatim da sam došla po protvan, ali ima ih bar deset na nekoj hrpi pa ne znam koju uopće trebam uzeti. A sve ono što se još uokolo tih čepova i protvana i lonaca nagomilalo ni ne gledam jer ne mogu. I znam da se hrpe protežu do dna ostave jer nikako bez bagera ne bih mogla doći do onog tamo ćoška koji je udaljen svega dva metra, ali kao da je na drugom planetu. I sada dok ovo pišem zaključujem da sam bila skromna u procjeni koliko bi se domaćinstava opskrbilo stvarima iz te kuće – deset domaćinstava mi se sada čini kao puno bolja procjena.

Zašto ne odneseš one vreće?

Jer iako to do sada još nisam spomenula, u tri spavaće sobe koliko ih ima u kući, sve je popunjeno odjećom. Od odjeće za dojenčad koja je ostala iza naše djece pa do odjeće naših baka koje su umrle prije više od trideset godina. Sve se tamo čuva. A u tim se sobama ne može spavati jer su kreveti zatrpani odjećom, starim kaputima i starim poplunima i dekama. Sjećam se da sam ponekad sumnjala u stabilnost kuće, činilo mi se mogućim da se zbog preopterećenja podovi jednostavno uruše i iako znam da zakoni fizike govore da se to ne može dogoditi, ipak se ponekad pitam koliko će dugo još ostati u jednom komadu.

Sada se svemu tome pomalo smijem. Došla sam u one fine, mudre godine kada sam naučila odvojiti bitno od nebitnog. Iako me mali grč u predjelu pleksusa podsjeti na to da su uspomene na neugodu i živciranje oko nenormalnog gomilanja stvari još uvijek malčice bockave za moj um, ipak se dobro nosim s tim. Bolje mi je nego mojim roditeljima koji se svakodnevno moraju probijati kroz gomile “uspomena” i “korisnih stvari”. A opet, njima je to uobičajena svakodnevica pa je većinu vremena možda ni ne primjećuju. Sve dok se nešto nepovratno ne zagubi ili se najave gosti pa se pothitno mora kuća upristojiti i sve zakamuflirati da nitko ne vidi nered.

Ma nije im lako, znam, iako im ne mogu pomoći. Ni sestra. Niti bilo tko drugi. Tako je kako je, oni su ljudi u poznim godinama i takve ih trebamo prihvatiti. Upravo to sam rekla sestri i ona se potpuno složila s tim. Naravno, do slijedećeg puta kada će otići k njima pomoći u kućnim poslovima i opet se naživcirati. Sve je to za ljude, znam da je to prazna fraza, no ima u njoj mudrosti.

Moji roditelji - sakupljači

Moji roditelji – sakupljači

Dan nakon te naše kavice malo sam pretraživala Internet u potrazi za onim emisijama o ljudima koji skupljaju nered i zatrpavaju kuće stvarima. Malo sam se mučila s engleskim izrazima jer što god sam utipkala, vodilo me na stranice o korisnom zbrinjavanju otpada, u biti na pozitivne i ekološke stranice. No to nije bilo ono što sam tražila. Još sam se malo mučila s izrazima i napokon sam našla. Probajte i vi, utipkajte u tražilicu “compulsive hoarding” i zaprepastit će vas ono što ćete vidjeti. Nekoliko sam internetskih stranica poslala mailom sestri i ona mi se ubrzo javila zgrožena slikama koje je tamo vidjela.

– Čovječe, pa ovo je strašno! Pa ti ljudi žive u takvoj prljavštini, možda spavaju i sa žoharima ili još nekim gadnijim čudima! Znaš kaj, naši roditelji su mala djeca spram ovih stručnjaka! – u glasu joj se čulo istovremeno gađenje i olakšanje.

– Pa jesu, da – složila sam se. – No sad bih najradije dodala jedno “ali” – nasmijala sam se – ali neću.

– I nemoj jer bih ja dodala još puno tih “ali” i više nego ti, recimo jedan “ali zašto ne odneseš one vreće s plastikom i papirom nego ti stoje tamo u sobi kao smeće na podu …”

Naravno da nije uopće trebala reći taj “ali” jer sam odmah osjetila lagani bijes, no udahnula sam i smirila sam se za sekundu, dvije. Prešutjela sam odgovor i pitala ju je li za šetnju koji dan da joj nešto pokažem. Složila se.

Naime, dok sam službeno obilazila neke lokacije po gradu, vidjela sam dvije kuće potpuno zatrpane smećem, ne smećem kao smećem već skupljenim stvarima koje “se mogu iskoristiti za nešto”. Ne znam koliko ti ljudi vjeruju u to, ali rekla bih da oni to kompulzivno gomilanje ozbiljno shvaćaju. Kao i naši roditelji. Voljela bih saznati psihološku pozadinu toga i potrudit ću se makar je sve što nađem na engleskom, ali radoznala sam. Ako ništa drugo, ako ću i ja jednog dana početi gomilati stvari, da znam barem neki način prevencije.

Kad sam se našla sa sestrom, bila je malo nepovjerljiva jer sam je vodila u nepoznato. Dovela sam je do prve kuće. Teško je bilo reći kakva je to kuća, no bila je velika dvokatnica, vidjele smo krov i prozor na drugom katu, no sve je ostalo bilo nevidljivo našim očima. Drveće, šipražje i grmlje sasvim su je obrasli. A svaki slobodni prostor malenog dvorišta bio je prekriven stvarima koje smo prepoznale kao suncobran, okvir od starog televizora, dječja kolica bez jednog kotača, noćni ormarić s ladicama, bubanj od perilice rublja, jelove daske već pune mahovine, lavor u kojem se močilo nešto crno, milijarda drugih stvari i sve to još okruženo vrećama u kojima je bilo bogzna što i kartonskim kutijama koje su se već raspadale od vlage ali su još uvijek bile pune pitaj boga čega.

Moram biti oprezna u životu

Vidjela su se ulazna vrata u kuću, no jedva, a i sama su vrata bila zatrpana tako da je postojalo možda desetak centimetara slobodnog prostora za noge što je bio u biti kraj stazice širine desetak centimetara koja je od ulice vodila do kuće. A što se skrivalo u kući, bolje da ne znamo. Imam osjećaj da niti jedna fotografija koju smo vidjele na internetu nije bila tako strašna kako bi mogla biti da se uslika u toj kući.

Druga kuća do koje sam je odvela nije izgledala tako mračno i prijeteće i recimo da je bila pristojnija. Dvorište je bilo prepuno starih stvari različite namjene, djelomično nabacane, djelomično zgurane po kutovima, no nije bilo onog mračnoga i prijetećeg zagrljaja jer nije bilo nikakvog drveća ili grmlja, ni bilo kakve travke u blizini. Sve je bilo izbetonirano, čak i zidovi ograda između susjednih kuća. Ubrzo smo shvatile da su se susjedi ogradili upravo zbog jednoga očitog razloga.

Tko živi u tim kućama, ne znam i nije važno, no to je očito sveprisutna pojava. Obje kuće koje smo obišle nalaze se u dobrim i lijepim ulicama, okružene lijepim i velikim, dobro uređenim kućama. I onda se netko od tih stanara izdvoji svojim čudnim navikama i izgubi u svom svemiru.

– Vidiš, po ovim se kućama odmah vidi da su unutra sakupljači. Srećom, a zahvaljujući prvenstveno mami, okućnica naše kuće je koliko-toliko pristojna. Sve ono što je tata dovukao mama je nekako posložila i urednije sve to izgleda, ali ovo, ovo je prestrašno – završila je moja sestra rečenicu rječju kojom se voljela koristiti. Nije baš “prestrašno” ali nije baš ni ugodno. I kad nakon ljudi koji sakupljaju abnormalne količine stvari pročitam neku od knjiga poznatog engleskog pisca o bivšem vojnom policajcu koji ne posjeduje ništa, odjeću kupuje da bi je nosio tri dana i onda je zamjeni novom, čistom, spava u motelima, ruča u zalogajnicama i putuje Amerikom od mjesta do mjesta gdje ga put nanese oduševim se. Voljela bih, barem u svojim maštanjima, voditi takav život, no i ova zlatna sredina u kojoj imam pokoju knjigu ili DVD, te većinu za život potrebnih stvari i nešto nepotrebnih morat će me zadovoljiti. Samo ću biti oprezna da ne postanem kompulzivni sakupljač svega ili mahniti potrošač. A što će biti sa svim onim stvarima iz roditeljske kuće kad jednog dana njih više ne bude? Najvjerojatnije će završiti u smeću. Ili na reciklažom dvorištu.