Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Moji su željeli bogatog zeta

Evo, ovo će biti tvoja soba – Goran je sjedio na podu i mazio našega desetogodišnjeg sina.

– Tamo je kuhinja? – Luka je uperio prst ka vratima.

– Da, kuhinja i velika dnevna soba, ono su vrata kupaonice, a pored ove sobe je mamina i moja soba- govorio je Goran prolazeći kroz prazne prostorije novoga, dvosobnog stana.

Nisam im smjela ni prići. Nisam se plašila predbacivanja; Goran je znao zašto smo proteklih šest godina živjeli odvojeno, znao je i za moju izvanbračnu vezu, znao je i oprostio mi sve, nijednog trenutka ne namećući mi osjećaj krivice. No ja se zbog toga nisam nimalo bolje osjećala. Ispala sam kukavica i imala sam užasnu grižnju savjesti. Polako sam otvorila vrata sobe za koju je Goran rekao da će biti naša. U glavi mi je odzvanjalo samo: “Naš stan. Naša soba. Naš brak i naša ljubav”. Bila sam presretna, ali ne i sigurna da sam, nakon svega, zaslužila tu sreću. Prišla sam prozoru i osjetila kako mi vrele suze peku obraze. Tako je bilo i prije šest godina dok sam promatrala Gorana kako zatvara vrata. Otišao je sa samo jednim koferom u ruci, a ja sam stajala pokraj prozora i plakala, ali nisam imala snage da krenem sa njim. Gledala sam za njim, uvjerena kako zauvijek odlazi i kako je to kraj. Prevarila sam se.

Bog je znao da smo suđeni jedno drugome, mada nas je prije toga stavljao na mnoga iskušenja. Nema tu neke filozofije. Voljeli smo se, ostala sam u drugom stanju i bilo je sasvim logično da se vjenčamo. U brak smo uletjeli vrlo mladi, misleći da je za sreću dovoljna samo ljubav.

– Što?! Ti si u drugom stanju?! O, Gospode, zašto mi ovo radiš? – zakukala je moja majka kao da sam umrla.

– Pa tek si završila gimnaziju, tek ti je osamnaest! Nisi zaposlena, nemate ni krov nad glavom, zar zaista misliš da možete živjeti od bijedne plaće onoga tvog balavca?

– Nikada do sada nisi tako govorila o njemu.

– Točno, nisam. Znam ja što znači prava ljubav, ali… Barem da si našla nekog…
– Mama, molim te! – zalupila sam vratima i izletjela iz trpezarije. Znala sam i ja da je Goranova plaća mala, da njegovi žive u nekom kućerku u kojem nema mjesta za nas, ali sam mislila da su to stvari koje se kasnije, usput, rješavaju. Nisam tada željela o tome razmišljati, niti da razgovarati s majkom. Posljednje što sam željela čuti bilo je: “Bar da si našla nekog zrelijega, imućnijeg, sposobnog da ti pruži sve i da te vodi kroz život.” Izletjela sam napolje istog trenutka, ljuta, ali i sigurna da mi roditelji neće okrenuti leđa, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog djeteta koje je raslo u meni.

Da li zato što sam bila njihovo jedino dijete, i to pred porodom, ili da im se drugi ne bi smijali, tek, moji nisu dozvolili da Goran I ja odemo u podstanare. Tata je rekao kako u kući ima mjesta za sve, a kada sam rodila Luku i dalje se činilo da ćemo još dugo živjeti u slozi i ljubavi. Nažalost, nije bilo tako. Goran je u kuću donosio koliko je mogao, a oni su tražili dlaku u jajetu.

Nakon godinu dana zaposlila sam se u privatnoj knjižari, ali ni to nije promijenilo njihov odnos prema mom mužu. On je za njih uvijek bio i ostao gubitnik, nesposoban da bar jednom u mjesec dana izvede ženu na večeru ili da djetetu kupi kvalitetnu igračku, a to što sam ja radila slabo plaćen posao, također je bila njegova krivica. On je bio taj koji mi je upropastio mladost i uskratio daljnje školovanje. Moji su ga ogovarali na svakom koraku, čak se nisu ni trudili to sakriti, a ja ga nisam imala pravo braniti. Goran je šutio i trpio pune tri godine. Priznajem, da sam bila na njegovom mjestu, “pukla” bih mnogo ranije, a kako je on izdržao toliko dugo, to je jedino on znao. Bilo je samo pitanje dana kada će dići ruke od svega, a kada se to i dogodilo, postala sam svjesna da nije samo njemu dogorjelo do nogu.

Sve mi je jasno i znam kako se osjećaš.

– Ne znaš, Zorana, i želim ti da nikada ne saznaš.

– Što ćemo? – upitala sam tiho. Uzdahnuo je duboko i ja sam već mogla naslutiti odgovor.

– Nadam se da znaš gdje je tvoje mjesto – rekao je.

Naravno da sam znala da je moje mjesto pored njega, ali moja je majka bila nemilosrdna.

– Ako sada odeš, u ovoj kući ubuduće možeš biti samo gost. Neće ti biti povratka i neću te željeti slušati kako gladuješ i kako dijete nema što za obući. Izabrala si gubitnika, nisi nas poslušala i sada se pripremi provesti život u neimaštini. I nemoj misliti da je ovo prijetnja; tvoj život je tvoja stvar, a ti dobro razmisli na koju ćeš stranu – rekla mi je kada sam joj kazala kako Goran i ja odlazimo iz kuće.

Boljelo me je. Zaboga, pa imali su samo mene i uvijek govorili kako žive Im# samo da bi meni pružili sve. Možda bi ih i mogla razumjeti da je moj suprug bio pijanac ili raspikuća, ali dobro su znali koliko se mučio i štedio svaku kunu. Voljela sam ga više od svega, imali smo zlatno dijete, no već tada mi je bilo jasno da se ne može živjeti samo od ljubavi. Ne znam koliko su riječi moje majke utjecale na moju odluku, ali tada sam se po prvi puta uplašila neizvjesnosti.

– Gorane, ti znaš koliko te volim, ali… – odmahnula sam glavom i briznula u plač.

– Nije moralo završiti ovako – na trenutak je spustio ruku na moje rame, a potom je čučnuo pokraj Luke.

– Tata, kuda ideš? – upitao ga je naš sin vidjevši njegov kofer.

– Tata ide raditi – odgovorio mu je.

– Doći ćeš me poljubiti prije spavanja?

– Eh – izustio je Goran jedva, a ni Luki ni meni nije promaklo da mu je glas podrhtavao. Bio je spreman zaplakati, ali je ipak progutao knedlu. – Toliki momak, a traži da ga se ljubi prije spavanja, hajde, molim te. Nema više ljubljenja, izrast ćeš u neku curicu.

Neee… A hoćeš mi onda kupiti nogometnu loptu i kopačke? – upitao je Luka.

– Naravno. Ali ti trebaš zato čuvati mamu – rekao je, no mene nije ni pogledao. Potom je podigao svoj kofer i žurnim koracima napustio sobu.

Užasno sam se osjećala. Luka mi je bio jedina utjeha mada mi je ponekad u očajanju, neka mi Bog oprosti za to, padalo na pamet da je on kriv za sve što mi se događa. Ostala sam jedino zato da se on ne bi patio, a često mi je padalo na pamet kako nisam trebala roditi dijete tako mlada i nespremna za život. Tada bih se zaključala u kupatilo i zalila suzama grješne misli. Znala sam da ne smijem tako razmišljati. Luka je bio začet iz velike ljubavi i nije bio nimalo kriv za to što je ugledao ovaj svijet, ali je imao nesreću da mu je majka kukavica. Znala sam kako mi Goran nikada neće oprostiti što sam tako jeftino prodala našu ljubav i to me je najviše boljelo.

Međutim, moj muž se nije predavao kao ja i nije klonuo duhom. Kupio je Luki nogometnu loptu i kopačke, i još mnogo toga, i pod izgovorom da dijete ne smije ispaštati zbog nas dvoje, uvijek je inzistirao na tome da vrijeme provodimo u troje. Mislim da sam ga u to vrijeme naprosto obožavala i da sam zapravo ja željnije iščekivala vikend od Luke. Ali, naš odnos nije bio iskren.

Smatrala sam kako ga nemam pravo pitati gdje i kako živi i je li sam, a ni on meni nije postavljao takva pitanja. Često sam plakala jer nisam bila zadovoljna svojim životom. Bila sam razdvojena od čoveka kojeg volim i nesigurna je li on prema meni pažljiv samo kako bi ugodio našem sinu ili zato što je i njemu još uvijek bilo stalo do mene. Činjenica je bila da nije podnio zahtjev za razvod, ali sam se ja pitala pokušava li se on to meni osvetiti, puštajući me da se nadam i vjerujem, onako kako je on vjerovao meni. Ili možda to nije činio iz inata mojim roditeljima, najzaslužnijima za ono što nam se događalo?

A oni, kao da su znali o čemu razmišljam, sve su me više pritiskali.

– Zašto dozvoljavaš da te drži na uzici i pravi budalu od tebe? Stisni zube, predaj zahtjev za razvod i konačno budi slobodna. Mlada si i lijepa, možeš birati.

Nisam nikada podnijela zahtjev za razvod, i danas sam ponosna zbog toga.

Da odlazi u Ameriku, Goran mi je rekao za Lukin šesti rođendan. Sjedili smo na terasi jedne pizzerije, večer je bila topla i lijepa, a na četvrtoj stolici stajao je poklon za Luku i predivan buket crvenih ruža za mene. Bila sam opuštena i sretna; malo je falilo da mu kažem kako ga volim najviše na svijetu, da ga znam u dušu i nema potrebe da mi se udvara, ali nadanja su mi se raspršila kao mjehur od sapunice kad sam čula:

– Zorana, trebaš znati da idem u inozemstvo. Sve je već sređeno, a ovu večer… Pa, eto, htio sam da zajedno proslavimo Lukin rođendan i rastanemo se kao civilizirani ljudi.

– Koliko ostaješ? – jedva sam čula vlastiti glas.

– Ne znam. Možda godinu, dvije, tri, pet… Zaista ne znam. Ono što sigurno znam, to je da neću dolaziti do konačnog povratka. Ne volim rastanke – pogledao je u našeg sina i duboko uzdahnuo:

– Obećaj mi da ćeš biti dobar đak i da ćeš slušati mamu.

– Obećavam – Luka je klimnuo glavom, a onda raširio ruke i čvrsto zagrlio oca.

Tada sam prvi put poželjela umrijeti. Period koji je uslijedio bio mi je užasno težak. Mjesecima sam se budila uplakana i svakog jutra mi je pred očima bila ista scena. Zagrljaj oca i sina, suze u očima, osvrtanje i mahanje, sve dok se nismo izgubili u masi ljudi, Goran na jednu, a nas dvoje na drugu stranu. Nije rekao da je krajnje vrijeme da se razvedemo, nije rekao da će pisati, ni da ga čekam, samo je sklonio pramen kose s mog lica i prošaputao:

– Čuvaj se.

Iako smo prije njegova odlaska pune dvije godine živjeli odvojeno, ipak sam ga viđala, bila sretna što je tu i nadala se da ćemo ponovno biti zajedno. Kada je otputovao, mislila sam da ću svisnuti od tuge, a on se vrlo rijetko javljao. Mislila sam da nas je odbacio i nisam ni pomislila da se plaši pokazati svoje osjećaje jer sam ga iznevjerila kada mu je bilo najteže. Nakon dvije godine našla sam se u naručju svog šefa. Bio je vrlo bogat, vlasnik knjižare u kojoj sam radila, a imao je i benzinsku crpku i privatni pansion. Ubrzo po Goranovom odlasku postala sam njegova najbolja radnica i desna ruka. Nisam više bila samo “djevojka iz knjižare”, Mario me je postavio za šefa recepcije svog pansiona, financirao je moje učenje engleskog jezika, a plaća mi je bila barem tri puta veća nego ranije; mogla sam sebi priuštiti luksuz o kojem sam ranije samo maštala. Bila bih neiskrena kada bih rekla da mi sve to nije godilo. Godila mi je njegova pažnja i šarm koji muškarci dobivaju kada se približe četrdesetoj.

Možda sam ga i voljela na neki način, ali nikada nisam vjerovala u priču: “Jednom, kada djeca odrastu, svakako ću se razvesti…” Znala sam daje oženjen i da ima dvoje djece, i nije mi bilo ni na kraj pameti da ga odvojim od obitelji, ali sam bila svjesna da mu značim onoliko koliko je i on meni. Meni su imponirale njegove zrele godine, on je uživao u mojoj mladosti i ljepoti, no na kraju dana ja sam se uvijek vraćala djetetu, a on svojoj obitelji.

Naravno, mojim roditeljima nije promaklo da češće stojim ispred ogledala i da sam ponovno počela izlaziti.

– Bogu hvala što je učinio da zaboraviš onog nesretnika – rekla je majka jednom prilikom. – Je li to nešto ozbiljno?

– Vidjet ćemo, ovoga puta zaista neću žuriti – rekla sam ono što je željela čuti pa me je sva ushićena uhvatila za ruku.

– E, takvu te volim. Kamo sreće da si tako razmišljala prije nego što si napravila dijete s onim slijepcem. Ali neka, dijete nije krivo. Čuvat će njega baka dan i noć, a ti samo uživaj u životu. Vidiš kako si se otrgla otkad je vucibatina otišla. Dobila si bolji posao, imaš veću plaću, ma sva blistaš. Dođi, pričaj mi malo o njemu – pozvala me.

Sva se sjajila kao žarulja kad je čula da je moj dečko fakultetski obrazovan, malo stariji i “pun kao brod”. Posebno ju je obradovalo ovo posljednje.

Nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se nešto što je povećalo mržnju koju sam osjećala prema roditeljima zbog njihova materijalizma. Naime, Mario me znao tu i tamo iznenaditi ponekim lijepim poklonom. S jednog putovanja donio mi je izuzetno lijepu i vrijednu ogrlicu, iako nisam znala hoću li je ikada staviti oko vrata jer se mi nikada nismo pojavljivali zajedno u javnosti, odglumila sam oduševljenje. Nažalost, moji roditelji nisu glumili.

– Daj da vidim – rekla je majka. – Oh, pa ovo je zaista nešto posebno, mogu samo zamisliti kako mu je u kući kada poklanja ovakve stvari.

– Zašto ga već jednom ne pozoveš u kuću? – upitao je otac.

Čekala sam upravo taj trenutak.

– Ne mogu ga pozvati – rekla sam.

– Mario je oženjen i već ima obitelj. Ako se bude razveo, sigurno će doći.

– Oženjen? – sva sam se naježila kad sam shvatila kako otac to pomirljivo izgovara, a majčine riječi ošinule su me poput munje.

– Pa, dobro… Mislim, ako se već odlučio razvesti… – uhvatila je moj izbezumljeni pogled, ali je ni to nije zaustavilo. – Da te ne voli, ne bi bio ovako darežljiv prema tebi, uostalom, ne bi bila ni prva ni zadnja koja se udala za razvedenog muškarca. Jedino ne znam zašto se ti ne razvodiš.

– Vi niste normalni! Vi ste sebični i zli! Dva monstruma kojima je jedino važno da vam je zet bogat, a nije vas briga za njegovu obitelj i djecu, za moje osjećaje i sve one koji će upirati prstom u mene! Vi ste me odvojili od jedinog čovjeka kojeg sam iskreno voljela, unuka ste lišili očeve ljubavi i to vam nikada neću oprostiti. Ni ja, ni Bog! – okrenula sam se i zalupila vratima za sobom. Sutradan sam rekla Mariju da je naša romansa završena.

– Postaje sve teže, moji roditelji te žele upoznati – rekla sam. – Očekuju da se što prije razvedeš, da me učiniš svojom suprugom i odvedeš u svoj dom.

– Zorana, ja… – zaustio je da kaže nešto, ali riječi su bile suvišne.

– Pusti to – rekla sam. – Znam, obećavao si, a oboje smo od samog početka znali da se to nikada neće dogoditi. I mislim kako nije pametno da i dalje radim kod tebe.

– Da, u pravu si, ali možeš ostati dok ne pronađeš drugi posao.

– Hvala. Potrudit ću se to učiniti što prije – rekla sam i izašla iz njegove kancelarije osjećajući veliko olakšanje.

Luka se u to vrijeme sve više povlačio u sebe. Naravno, moji roditelji su svih tih godina često ogovarali Gorana, ne obraćajući pažnju na to da li ih dijete čuje. Nakon naše posljednje svađe, iz koje je mogao naslutiti da se radi o nekom drugom muškarcu u mom životu, sve češće je gledao očeve fotografije koje sam čuvala kao najveće blago. Nisam ga smjela pitati nedostaje li mu otac jer sam se plašila odgovora.

Počela sam tražiti novi posao namjeravajući se osamostaliti, barem iznajmiti sobu u kojoj ću mirno živjeti sa sinom. Htjela sam što prije pobjeći od roditelja i makar privremeno riješiti taj problem, a o daljoj budućnosti nisam smjela ni razmišljati.

Jednoga subotnjeg popodneva zazvonio je telefon. Nisam mogla vidjeti Lukin izraz lica, mada sam po njegovom veselom brbljanju mogla zaključiti kako se zbog nečega silno raduje.

– Mama, dođi… Dođi brzo! – uletio je u sobu.

– Što je bilo?

– Dođi! – povukao me je za ruku i poveo ka telefonu. Stajao je ispred mene i gledao me očima koje već odavno nisu tako svjetlucale, a ja se umalo nisam srušila kada sam čula Goranov glas. Bio je tu, u gradu, vratio se i želio nas je vidjeti. Mislila sam da ću se onesvijestiti od sreće.

Susret je bio veoma dirljiv. Luka je raširio ruke i poletio prema njemu kao da je svih ovih godina samo o tome maštao, a ja nisam mogla zadržati suze kada sam ugledala Goranove mokre obraze.

– Mislim da mi je potrebno žestoko piće – rekla sam.

-I meni – rekao je Goran i prebacio ruku preko mog ramena.

Bacio je pogled na burmu na mojoj ruci. I to ga je, valjda, ohrabrilo da prvi pogled.

– Eto, vratio sam se – započeo je nesigurno, ali činilo mi se, bez namjere da prebira po prošlosti i odugovlači bez potrebe. – Ne zanima me što si radila u međuvremenu. Nitko od nas nije od kamena i nitko nije rođen da bi bio sam. Mi smo još uvijek u zakonitom braku, imamo dijete i… Mislim da je vrijeme da se oboje malo potrudimo. Ne krivim te i ne mislim da si bila sebična, samo si bila suviše mlada i nesigurna i posustala si kod prve prepreke. Drugi su manipulirali tobom i nadam se da sada razmišljaš zrelo i da znaš gdje ti je mjesto.

– Da, sada zaista znam gdje je moje mjesto – rekla sam tiho.

– Ali samo pod jednim uvjetom -dodao je. – Ma gdje živjeli, neću tvojim roditeljima dozvoliti da se miješaju u naš život. Sada je došlo vrijeme da mi njima kažemo kako u našem domu mogu biti samo gosti.

Nisam ga željela pitati gdje je naš dom; znala sam da je moj u njegovom srcu i da ću ga pratiti do kraja života.

– Zašto plačeš? – prenuo me je njegov glas.

– Zato što sam ponosna na tebe i ljuta na sebe. Trebali smo sve zajedno stjecati.

– Nisi u pravu. Možda sam staromodan, ali mislim da muškarac treba raditi, a žena podizati i odgajati decu. Ti si bila dobra i požrtvovana majka, nisi dozvolila Luki da me zaboravi i meni je to sasvim dovoljno’ da se ponosim tobom – nježno me je uhvatio za ramena i spustio mi poljubac na usne. Bio je to najljepši poljubac u mom životu.

Sada sam opet u drugom stanju, liječnik je potvrdio da nosim dvojke, ali još nisam rekla Goranu.

Čekam pravi trenutak da ga iznenadim. A moji roditelji samo ponekad svrate, ali se nikada ne zadržavaju dugo. Izgleda da ih je sram. I treba ih biti.