Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Mom galantnom Šveđaninu nitko nije bio ni do koljena

U vrijeme puberteta, unatoč majčinu negodovanju, ponašala sam se kao pravi razbojnik. Roditelji su me, naravno, upozoravali da djevojke ne bi smjele psovati, svađati se, a još manje tući se međusobno, no u tim sam godinama doista bila poput kauboja.

– Sredi napokon svoju sobu i primi se knjige. Nemoj slučajno na kraju godine doći doma i reći kako ćeš ponavljati razred. I ti, Mirko, progovori napokon. Ovo naše dijete će me izludjeti – majka je svakodnevno histerzirala po kući.

Oca su od ocjena više zanimale neke druge stvari.
– Imaš li ti, kćeri draga, neku dužu suknju? – upitao me svaki put kad bih izlazila.
– Što nedostaje ovoj? – okretala sam se oko sebe.
– Materijala – odgovorio bi tata i kimao glavom.
A kad bi mama ušla u dnevni boravak i dvojila na čiju će stranu stati, otac bi se i njoj ljutito obratio:
– Zašto joj uopće kupuješ ovako izazovnu odjeću? Zar nema po dućanima nešto pristojnije – okomio bi se na nju.
– Kao da me nešto pita! Na sve što joj pokažem ona okreće očima. I zato ćeš, dragi moj, sljedeći put ti u kupovinu s našom kćeri – naljutila se mama.

Ludi provodi

Tih su mi godina njihove svađe odgovarale jer kad bi se među njima zahuktalo, neprimjetno bih izašla iz stana. Baš te njihove sve glasnije svađe bile su mi opravdanje i za sve kasnije povratke kući. Voljela sam zabave s prijateljima, a klubova je u našem mjestu bilo napretak. Nerijetko bih se iz ludih provoda vratila tek sljedećeg jutra, a zabrinutoj majci objašnjavala kako ne mogu svaki dan slušati njihove svađe. Nisam osjećala grižnju savijesti, iako bih je redovito nalazila za kuhinjskim stolom s velikim podočnjacima jer me čekala cijelu noć.

– Ovako dalje neće ići! – jednom mi je mahala prstom pred nosom.
– Zašto? Niste mi ni rekli kada da dođem. Bili ste prezauzeti svojim svađama – drsko sam odgovorila i produžila na spavanje.

Riječju, tih sam godina bila nemoguća. Tri godine kasnije, nakon maturalne večeri u stan sam, na zgražanje svojih roditelja, ušetala pijana. I to u vrijeme doručka. Počela sam i pušiti i moji su me već proglasili izgubljenim slučajem. I dalje su htjeli razgovarati sa mnom, a kad im to nije uspjelo, pokušali su galamom i kažnjavanjem. Na kraju su nemoćno slijegali ramenima. Sve je izgledalo kao da je pitanje trenutka kada će im zbog mene i policija pozvoniti na vrata.

Živjela sam kako sam htjela, nisam marila ni za koga, sve dok nisam upoznala Tomislava. I danas se sjećam tog izlaska sa svojim prijateljicama. Na sebi sam cijelu večer osjećala muške poglede. Sjedile smo u separeu jedne diskoteke kad namje prišao Ivo, stari školski prijatelj.

– Tanja, netko te želi upoznati – rekao je smješkajući se.
– Zar je toliko sramežljiv da mi se ne usudi prići? – narugala sam se nadmeno.
– Što da mu kažem? Želiš li se upoznati? – upitao je Ivo.
– Reci što god želiš – hinila sam ravnodušnost.
– Zvučiš kao da ti je svejedno. Hoćemo li onda zaplesati? – čula sam dubok muški glas iza Ivinih leđa.

Moj se prijatelj odmaknuo, a preda mnom se pojavio visok, zgodan muškarac. Imao je poludugu plavu kosu i čarobno tople plave oči. Osjetila sam kako struja prolazi mojim tijelom.

Gdje si se dosad skrivao, pomislila sam, pružila mu ruku i krenula za njim na plesni podij.

– Ja sam Tomislav – predstavio se i sa sigurnosti muškarca koji zna što hoće smjestio je svoju ruku oko mojega struka.

– A ja Tanja. Nisam te ranije viđala – jedva sam promucala.

Njegov je dodir bio vruć, a zbunila me i privlačnost, velika već taj prvi put.

– Nisi me ni mogla vidjeti. Živim u Švedskoj, a ovdje imamo bakinu kuću. Tata je kao mladić otišao trbuhom za kruhom, upoznao moju majku i ostao tamo. On svake godine dolazi na rodnu grudu, a sada je i meni žao što nisam redovito išao s njim – šaputao je svojim zanosnim dubokim glasom.

Sve je te večeri bilo čarobno. Željela sam ga što prije odvući iz diskoteke na neko mjesto gdje ćemo biti sami. Strpljivo sam čekala da to predloži, no činilo se da se Tomislav odlično zabavlja u diskoteci prepunoj ljudi. Sjedio je uz mene, ali razgovarao je sa svima, a moje je prijateljice častio pićem. Ni jednu od njih nije zapostavio pa sam čak osjetila trunčicu ljubomore. Htjela sam ga samo za sebe, a on se ponašao kao pravi kavalir. Nije navaljivao, ni jednom gestom nije pokazao da želi nešto više od poznanstva. Riječju, bio je drugačiji od svih mladića koje sam poznavala. Valjda sam se zato i posramila jer sam u neko doba noći prvi put nekom muškarcu predložila da se prošetamo.

– Miriše na kišu. Želiš li se umjesto šetnje malo provozati? – ponudio je kad smo izašli na ulicu.

Romantika na kiši

Pomirljivo sam slegnula ramenima i krenula za njim. Dvadesetak metara dalje bio je parkiran crveni sportski dvosjed kakav dosad naš grad nije vidio. Bio je njegov. Tomislav mi je otvorio vrata i trenutak kasnije vozili smo se u nepoznato. Točnije, on nije znao kamo ide, meni je mjesto na koje sam ga vodila bilo dobro poznato.

– Kamo vodi ovaj put? – upitao je.
– Zar doista ne znaš? – pogledala sam ga ispod oka.

– Zadnji put sam ovdje bio kao dječak, prije petnaest godina. Ali ako me sjećanje ne vara, mislim da idemo prema nekom izletištu.

– Tako je – slagala sam.

Nekada to doista jest bilo izletište na koje sam i ja odlazila s roditeljima. No, s godinama se zapustilo i pretvorilo u mračnu, gotovo sablasnu šikaru. Nije me brinulo što sam u autu muškarca kojeg sam upoznala prije samo nekoliko sati. Ništa nisam znala o njemu, no ipak sam jedva čekala da utonem u njegov zagrljaj. Na moju veliku žalost, te noći nije se dogodilo ništa osim nježnih poljubaca.

Zaustavio je auto tik uz jezero. Mjesto je to na koje su rado dolazili zaljubljeni parovi. Bila sam sigurna da razgovaramo tek toliko da se opustimo, a onda će lijepi Tomislav biti moj. Uostalom, mislila sam, zašto bi me inače doveo ovamo. Pričali smo o njegovu odrastanju, životu u Švedskoj i bilo je jako zanimljivo slušati ga. Ja se nisam imala čime pohvaliti, nikad se nisam maknula iz rodnog grada.

Odjednom su u daljini počele sijevati munje, čula se sve jača grmljavina i samo koji trenutak kasnije na nas se srušio snažan pljusak. Tomislav je podigao krov na autu ne bi li nas zaštitio od kiše, no nebo se nad nama otvorilo. Nije mogao voziti jer od snažnog proloma oblaka ne bismo vidjeli prst pred nosom.

– I što sad? – upitala sam koketno zabacivši glavu na naslon sjedala.

Sve je bilo tako romantično. Nježna glazba, kiša koja lije kao iz kabla, udaranje kapljica po staklima, mrak svuda oko nas.

– Ništa, čekat ćemo da prođe. Ovo je ljetni pljusak, ne može trajati dugo, a i nije pametno sada voziti – rekao je.

– Što ćemo raditi dok ne prestane? – izazivala sam.

Uništene tenisice

Iako sam ga navodila da me poljubi, Tomislav to nije učinio. Izvadio je jedan CD i ubacio drugi.
– Ovo je najveći hit u mojoj diskoteci – rekao je.
– I to imaš? – širom sam otvorila oči.
– Zapravo je više kafić nego diskoteka. Ali nije to tako glamurozno kao kod nas.
– Ovdje rijetki imaju svoje klubove. Ljudi su sretni kad dobiju bilo kakav posao, a o pokretanju vlastitog ne mogu ni sanjati.
– U Svedskoj je gotovo normalno imati privatni posao, a kafić nije teško otvoriti. Puno su važniji oni koji imaju svoje ordinacije, odvjetničke urede. I važniji i bogatiji. Meni je otac dao početni kapital da pokrenem posao – rekao je i prebacio ruku preko mog sjedala.

Privlačnost među nama bila je očita, kemija se osjećala u zraku, a ja sam se prisjetila svojih bivših koji su koristili svaku priliku da me zagrle, poljube.

Nakon sat vremena kiša je stala, a mi krenuli natrag prema gradu. Bila sam razočarana, pomalo i tužna kad je Tomislav rekao je da je umoran i odveo me kući. Parkirao je ispred zgrade, izašao i kavalirski mi otvorio vrata. Nikad nisam doživjela da me muškarac u naručju prenese preko lokve vode, a Tomislav je baš to učinio. Dok je trenutak prije zavrtao hlače, gledala sam ga sva u čudu. Podigao me na ruke kao da sam perce, a na moje iznenađeno što to radi nasmijao se i rekao da me spašava poput pravog viteza.

– Nisi valjda mislila da ću te ostaviti da preplivaš ovu lokvu? – smijao se.

Kad me spustio na sigurno i suho tlo, pogledala sam u njegove tenisice. Vrijedile su cijelo bogatstvo, a bile su sasvim mokre, gotovo uništene.

– Tvoje tenisice…
– Ti si važnija od njih prekinuo me.
Prišao mi je bliže, prstom podigao moju bradu i nježno me poljubio.

Ako ne dobijem temperaturu, vidimo se sutra u diskoteci – rekao je i namignuo mi.
Ponovo je zakoračio u tu hladnu lokvu, a kad je sjeo u auto, dovikinuo je:
– Sviđaš mi se. Ma, to je malo reći. Već sam se zaljubio!

Nisam mu stigla odgovoriti jer je Tomislav već upalio auto, mahnuo mi i krenuo. Zatečena njegovim riječima i cijelom tom bajkovitom večeri, stajala sam kao ukopana na ulazu svoje zgrade. Sljedećih tjedana viđali smo se svakodnevno.

Svi koji su me poznavali nisu se mogli načuditi promjeni. Nakon samo dva mjeseca strastvene veze postala sam drukčija osoba. Odjednom su i moji roditelji znali gdje sam i s kim, kada ću doći kući. Upoznala sam ih, baš kao i on mene, sa svojim roditeljima. Mama i tata su odahnuli jer su dočekali da se i njihova kći smiri. A prijateljice su mi zavidjele na ljubavi kojom me Tomislav obasipao. Sve je upućivalo na to da će naša veza završiti zarukama. Ipak, ti isti bliski ljudi godinama kasnije uvjeravali su me da ga moram zaboraviti. I nisu mogli shvatiti kako mi to ne uspijeva.

– Možda to i nije bila tako velika ljubav. Trebaš dati priliku nekome drugome – govorile su mi prijateljice deset godina kasnije.

Čeznutljivi uzdasi

Sve smo već dobro prošle tridesetu i sve su osim mene bile u braku. S velikim vremenskim odmakom nerijetko sam pomislila da su možda u pravu. Možda to i jest bila avantura, ali za mene svakako fatalna. Ni dvadeset godina kasnije za drugog muškarca nisam htjela čuti. Odbijala sam udvarače, čak i prijateljske izlaske, nikome nisam dala priliku da mi se približi jer nijedan nije bio poput njega.

Da nije bilo našeg sina, ne bih ni primijetila kako godine prolaze. Dva sam desetljeća živjela u prošlosti, mogle su me oraspoložiti samo naše zajedničke fotografije koje sam svako malo gledala. I pritom nisam plakala, nego čeznutljivo uzdisala. I svaki put bih se upitala je li moralo baš tako završiti.

Tijekom dva mjeseca naše veze često smo odlazili i u kuću njegove bake. Njegovi roditelji, ugodni i dragi ljudi, blagonaklono su gledali na našu ljubav. Posebice mu se otac ponosio jer je Tomislav zaljubljen u djevojku iz njegova rodnog kraja. Nadao se taj divan čovjek da ću se s njima vratiti u Švedsku i bio silno razočaran kad sam se došla oprostiti.

Tomislav i ja znali smo besciljno lutati ulicama ili sjediti pored jezera. Nije nam bilo dosadno čak ni kad bismo dugo šutjeli. Najvažnije nam je bilo da smo zajedno. Našem je odnosu ipak nešto nedostajalo. Tomislav je tada imao dvadeset i četiri godine, a ja tri manje. Nismo bili ni maloljetni ni nezreli, a ipak još nismo vodili ljubav. Dva mjeseca ljubili smo se kao tinejdžeri, a on nije pokazivao želju da napravi korak više.
Sve češće mi je tada padalo na pamet da s njim nešto nije u redu, da ga možda nisam dovoljno upoznala, da nešto skriva od mene, a onda me jedne večeri ponovno iznenadio. Iz jakne je izvukao ključ hotelske sobe i rekao:

– Moji roditelji su konzervativni i ne mogu te pozvati da prespavaš kod mene. Neću se ljutiti ako ne želiš u hotel ili možda još nisi spremna.

Bez lažne nade

Tomislav se doista uvelike razlikovao od mladića koje sam poznavala. Baš ta blagost činila ga je jedinstvenim, posebnim. Njegovo strpljenje, želja da sve napravimo u pravi trenutak, bez ikakve žurbe, i mene je promijenila. Smirila sam se, postala nježnija, ženstvenija. Nikome nisam pričala što se te večeri, kao i svih sljedećih, događalo u našoj hotelskoj sobi. Ali pamtim to i danas.

– Tanjice, odlazim za desetak dana – rekao mi je jedne noći.
Naslonjena na njegove grudi slušala sam kako mu lupa srce.
– Znam – šapnula sam.
– Želim ispuniti tvoje želje, ali ne znam jesu li iste kao i moje. Nisam spreman na brak i ne želim ti davati lažnu nadu.
– Čekat ću te – prošaptala sam.
– Nemoj, jer ne znam hoću li ponovo doći. Ne volim ni rastanke ni ženske suze, a ne želim se osjećati krivim jer nas dijele tisuće kilometara. Bilo mi je divno s tobom, ali ništa ti ne mogu obećati.
– U pravu si. Neka vrijeme pokaže što će biti s nama – trudila sam se sakriti razočaranje.

Do njegova odlaska rastanak više nismo spominjali. Čak i tijekom našeg posljednjeg susreta ponašala sam se kao da se ništa važno ne događa. Kao da nikad neće svanuti jutro u kojem njega više neće biti pored mene. Nisam htjela otežavati ni sebi ni njemu, pa sam se i s njegovim roditeljima srdačno pozdravila. Nitko nije slutio da je ovo bio naš oproštaj.

Toga jutra, nakon što sam njegovima poželjela sretan put i donijela im jelo koje je moja mama spremila tek da imaju što prigristi, Tomislav me dovezao kući. Iz njegovog sam auta izašla bez pozdrava, tek ovlaš sam ga poljubila. Nisam tada osjećala bol. Tomislav me naučio kako se rastaje bez suza. Na neki čudan način bila sam sretna jer u njegovom sjećanju neću biti uplakana djevojka, razmazane šminke, nego lijepa i nasmijana, kao i prvi put kad me ugledao.

Kad je otišao, moji roditelji nisu primijetili koliko patim. Po kući sam hodala nasmijana, pjevušeći i pretvorila se u kćer kakvu su oduvijek željeli. Mislili su kako čekam da Tomislav dođe po mene, a ja sam im, dokle god sam mogla, tajila razlog svog veselja. Tek kad je bilo kasno za pobačaj, priznala sam da se u meni rađa novi život.

– Što? – oboje su bili šokirani.
– Čuli ste me. Želim roditi svoju bebu. Ako mislite da ću vas time osramotiti, recite mi sada pa ću sebi i djetetu potražiti stan. Ako želite to sakriti, mogu se i odseliti u drugi grad – bila sam odlučna.

– Ima li to dijete oca? – upitala je mama.
– Naravno, ali on neće živjeti s nama – nasmijala sam se.

Samohrana majka

Moji se nisu lako pomirili s odlukom da budem samohrana majka. Nagovarali su me da potražim Tomislava, uvjeravali kako ima pravo znati da će postati otac. Ja pak ni za što na svijetu ne bih potražila njegov broj. Iskreno mi je rekao da nije spreman na brak i poštovala sam njegovu odluku. Roditeljima sam zaprijetila da ćemo i dijete i ja nestati iz njihovih života ako mu jave na svoju ruku. Pao mi je kamen sa srca kad je tata stao na moju stranu.

– Nemamo se pravo petljati u njezin život. Tanja valjda zna zašto mu to ne želi javiti, a ja svojoj kćeri neću okrenuti leđa. Ona i moje unuče ne mogu živjeti sami – rekao je.
Mama je zašutjela, a ja ga nisam mogla prestati ljubiti. Dani su nam prolazili u slatkom iščekivanju. Željela sam sina koji će nalikovati Tomislavu. Bog je uslišao moje molbe i pet mjeseci kasnije, baš na dan kad smo se Tomislav i ja upoznali, rodila sam prekrasnog dječaka.
Dala sam mu njegovo ime.

Kako su godine prolazile, moj sin je doista sve više nalikovao na Tomislava. Gusta plava kosa, prodorne velike oči, neodoljiv osmijeh. Baš sam uživala gledajući ga kako raste. Svi koji su se sjećali naše ljubavi lako su zaključili čiji je sin. I nitko na moje dijete nije gledao s podsmijehom.

– Razumijem da si ga voljela i rodila njegovo dijete, ali Tomislav će uskoro krenuti u školu, ne misliš li da je vrijeme da okreneš novu stranicu u svom životu? – svako malo bi me upitali.

Moje prijateljice nisu shvaćale zašto ne želim drugog muškarca pored sebe.
– Dobro mi je i ovako – odgovarala bih.
– Nemoj nas ni pokušati uvjeravati da Tomislavu nijedan nije ravan.
– Nisam upoznala nikoga sličnog.
– Imala si momke i prije i poslije njega. Zar ti se baš ni jedan nije svidio? Ni s jednim nije vrijedilo barem pokušati? – čudile su se.

Znala sam da ti naši razgovori nemaju smisla jer moje prijateljice nisu osjetile takvu fatalnu ljubav i nisu mogle razumjeti. Godine su prolazile, moj sin je već počeo izlaziti s djevojkama, a ja sam dobrano zašla u četrdesete. Prorijedili su se i susreti s prijateljicama, okupljale bismo se samo za rođendane. I uvijek bismo odlazile u restoran otvoren na mjestu nekadašnje diskoteke. Možda smo nesvjesno žalile jer se bezbrižni dani koje smo tamo provodile nikad više neće vratiti.

Te večeri, u jednom trenutku, uz isprike što nas prekida, konobar je na naš stol spustio butelju finog francuskog vina.

– Poslao je gospodin koji sjedi u kutu – rekao je i brzo se povukao.

Skupo vino

Moja je prijateljica provirila tko nam šalje tako skupo vino, problijedila i raširila oči.

– Tanja, danas ti je rođendan i mislim da si dočekala pravi poklon. Nemoj pasti u nesvijest, molim te! – obazrivo je govorila.
– Zašto? – nisam shvaćala što priča.
– Okreni se!

Kad sam za drugim stolom ugledala Tomislava, samo što nisam doživjela srčani udar.
– Nisi se promijenila. Još si veoma lijepa – prišao je našem stolu.
– I ti – rekla sam pogledavajući uokolo.
Osvrtala sam se očekujući kako će se odnekud pojaviti njegova supruga kojoj će me predstaviti kao staru poznanicu.
– Ne boj se, sam sam. Supruga mi je umrla prije pet godina – rekao je kao da mi je pročitao misli.
– Ipak si se oženio?
– I nikad nisam prežalio što ti nisi sa mnom bila pred oltarom.
– To nije bila moja odluka.
– Znam. Nikad te nisam prežalio i ne mogu reći da sam imao sretan brak.
– Imaš li djecu? – prekinula sam ga.
– Nemam. Nije ih željela.
-A zašto si sada došao? Nakon toliko godina? – oprezno sam upitala.
– Nisam zbog tebe. Nisam se usudio jer sam s vremenom shvatio koliko sam te povrijedio. Godine su prošle, a onda sam mislio da je kasno jer sigurno imaš nekoga. Nisam želio da moj povratak unese nemir u tvoj život. Poštovao sam očevu želju. I on je godinu dana udovac pa želi na rodnoj grudi provesti starost – rekao je.

– Čudne su ljudske sudbine. Imao si ženu koja nije htjela djecu, a ja imam sina iako se nisam udavala – tiho sam odgovorila.
– Barem imaš smisao života, znaš za koga živiš – zvučao je beskrajno tužan.
– Tako je. Sve ove godine živim samo za njega – rekla sam i pogledala ga ravno u oči.

Pomislila sam kako je tih dvadeset godina naše razdvojenosti proletjelo kao u trenutku. Osjetila sam iste one trnce kao kad me prvi put pozvao da zaplešemo. Priznala sam si da ga nikad nisam prestala voljeti. No tada mu još nisam rekla za našeg sina. Zapravo nisam znala kako pa sam lukavo smislila njihov susret.

Dok su stajali jedan nasuprot drugoga, jedan se mogao prisjetiti kako je izgledao kao mladić, drugi vidjeti kako će izgledati za dvadeset godina. Neko vrijeme samo su se gledali, a potom dirljivo zagrlili.

U očima svog sina pročitala sam iskrenu zahvalnost. Valjda zato što nisam drugom muškarcu dopustila da preuzme ulogu njegova oca.

Muškarac mog života rasplakao se poput djeteta. Plakala sam i ja, ali nisam dopustila da se ovaj susret umjesto u veliko veselje pretvori u dramu.

– Zar nisi jednom rekao da ne voliš suze? – podsjetila sam ga.
– Rekao sam da ne volim ženske suze zbog rastanka, a ovo je sastanak i to su muške suze. Nije isto. Zašto mi nisi javila?
– Kako? Tvoja je ideja bila da ne razmijenimo brojeve telefona.

Sretni nastavak

Tomislav je na trenutak zašutio.
– Jesam li ti rekao da je moj otac jako konzervativan i tradicionalan?
– Jesi, jednom, ali nisi mi pojasnio što to znači osim da nisi kući smio dovesti djevojke da prenoće! – odgovorila sam.
Srce mi je zatreperilo jer sam slutila kamo vodi ovaj razgovor.
– To znači da je ljubomoran kad voli i da čuva ono što je njegovo.
A i tebe je odgajao na isti način – nasmijala sam se.

Tomislav me prekinuo strastvenim poljupcem. Pomislila sam da će mi od prevelike sreće srce stati jer dvadeset sam godina čekala svoju ljubav i napokon je i dočekala. A Tomislav me uvjerio kako to nije novi početak, nego nastavak ljubavne priče iz koje više nikad neće otići.