Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Mrzila sam i tatu i njegovu ljubavnicu

Bila sam uzrujana i šokirana. Osjećala sam se loše, i psihički i fizički. Da sam barem mogla plakati, to bi mi donijelo olakšanje, no imala sam osjećaj da sam se pretvorila u kamen.

Na žalost, otkrila sam nešto strašno: da moj otac vara moju majku. A ta gorka istina izišla je na svjetlo dana sasvim slučajno. Tog mi je jutra nastava trebala početi kasnije nego inače pa me mama zamolila da odnesem u kemijsku čistionicu njezin kaput i tatino odijelo.

– Jesi li provjerila da slučajno nije nešto ostalo u džepovima? – pitala me gospođa koja je primala odjeću u čistionici.

– Vjerojatno je mama to učinila – odgovorila sam.

– Radije još jednom provjeri kako se ne bi oštetio neki dokument ili novac – upozorila me.

I tako, provjeravajući džepove tatinog sakoa pronašla , sam nekoliko puta presavijen papir koji sam otvorila i pročitala tek kad sam izišla iz kemijske čistionice.

Kad sam shvatila o čemu se radi, sledila mi se krv u žilama: bila je to ljubavna poruka upućena mom ocu i potpisana od neke žene koja se zvala Mirta. Kako je to moguće? Koliko sam znala, moji su se roditelji oduvijek odlično slagali. Nikad ih nisam čula da se svađaju… Zašto je onda moj tata imao ljubavnicu, pitala sam se dok su mi se suze slijevale niz obraze.

Bila sam tako potresena da nisam imala volje ići u školu, nego sam nastavila besciljno lutati ulicama. Kad sam osjetila da me već bole noge, više od napetosti koju sam osjećala u cijelom tijelu nego zbog višesatnog hodanja, otišla sam u park i sjela na klupu. Htjela sam se barem malo smiriti i razmisliti o onome što sam otkrila, no svaki put kad bih pomislila na svog oca u zagrljaju druge žene osjetila bih mučninu i poriv na povraćanje.

U meni je rasla duboka mržnja prema toj neznanki koja se umiješala u život moje obitelji, ali i prema mom ocu kojeg sam oduvijek obožavala i vjerovala da je savršen suprug mojoj majci. Tko zna koliko joj je puta lagao i kakve je sve izgovore izmišljao kad je odlazio drugoj ženi.

Bilo mi je slabo od svega i htjela sam nazvati svog dečka Milana da me utješi i bude uz mene, no on je u to vrijeme bio na fakultetu pa sam odustala. Nisam htjela da zbog mene odlazi s predavanja.

Još sam neko vrijeme ostala na klupi tupo gledajući ispred sebe, a onda sam se u jednom trenutku trgnula i odlučila otići u tatin ured kako bih mu u lice rekla koliko ga prezirem i koliko mi se gadi to što je učinio majci. Njegova me tajnica primila s uobičajenim ljubaznim osmijehom i rekla neka pričekam jer upravo završava jedan poslovni sastanak.

– Kako to da nisi u školi? – pitao me tata zabrinuto čim me ugledao.

– Ovo sam pronašla u džepu tvog sakoa – rekla sam mu bez uvoda pokazavši mu papir s porukom njegove ljubavnice.

Problijedio je.

– Žao mi je – promrmljao je s nelagodom. Očito mu je bilo jasno da nema smisla poricati i izmišljati izgovore.

– Kako si mogao to učiniti? – prosiktala sam gledajući ga ravno u oči.

– Teško mi je objasniti – odgovorio je spustivši pogled.

– Zna li mama?

– Ne, mislim da ne zna.

– I, što očekuješ da ja učinim? – pitala sam. – Očekuješ da šutim i sudjelujem u tvojoj prijevari?

– Ne, Vanja. Nikad ne bih to tražio od tebe… No, želim da znaš da je situacija mnogo složenija nego što misliš. Nisam bio podmukao. Činjenica je da je moj odnos s tvojom majkom u krizi već dulje vrijeme…

– I to si htio riješiti tako što si pronašao ljubavnicu? – prekinula sam ga. – Koliko dugo traje ta veza?

– Oko dvije godine. Ali, moraš znati da nije riječ ni o kakvom mom hiru. Zaljubio sam se u Mirtu.

– Ne vjerujem ti! – povikala sam. – Ona te namjerno zavela. Sigurno si joj bio zanimljiv zbog svog računa u banci. To je ono što ju je privuklo k tebi. Glumila je zaljubljenost, a ti si nasjeo.

– Nju ne zanima moj bankovni račun – pokušao ju je obraniti. – Ona ima uspješnu karijeru i dobro zarađuje, možda čak i više od mene. U svakom slučaju, Mirta je ozbiljna i poštena osoba. I ja sam, nemoj o meni misliti tako ružno.

Odakle mu drskost, pitala sam se. Varao je mamu već dvije godine i očekivao da o njemu i dalje imam dobro mišljenje! Što je njemu? Zar je sišao s uma? Oduvijek sam mu se divila, a sada se čovjek koji je bio moj uzor pretvorio u najobičnijeg jadnika i slabića. Kakvo razočaranje!

– Kad ćeš otići od nas? – pitala sam sa suzama u očima. – Pretpostavljam da je to sljedeći korak, zar ne?

– Da, učinit ću to – tiho je rekao. – Vjeruj mi, nema toga na svijetu zbog čega bih dopustio da ti patiš, ali sada više ne mogu natrag. Ne mogu izbrisati sve što se dogodilo. Moraš me razumjeti. I mama će razumjeti, siguran sam.

– Kako možeš biti tako siguran?

– Zato što smo pet godina bili u vezi i dvadeset u braku… Mislim da je dovoljno dobro poznajem. A o Mirti joj dosad nisam govorio zato što sam gotovo siguran da zapravo nije potrebno. Ona jako dobro zna da naš odnos odavno više nije ono što je nekad bio. Ne zato što se više ne volimo, nego zato što smo se oboje promijenili i imamo drukčije potrebe. Nitko od nas dvoje nije kriv. za to, takve se stvari događaju i najboljim parovima. Ti imaš samo sedamnaest godina, Vanja, i normalno je da vjeruješ da je ljubav vječna. No, na žalost, nije uvijek tako…

– Prestani, dovoljno sam čula – prasnula sam. – Glava će mi puknuti, moram izići van na zrak.

Tata odlazi

Naglo sam se okrenula ne dajući mu vremena da bilo što kaže. Kad sam izišla iz njegova ureda, nastavila sam lutati gradom. Jednostavno nisam mogla biti na jednom mjestu, tjeskoba i zabrinutost za mamu nisu mi davali mira.

Vratila sam se kući tek na ručak i vidjela da je tata u međuvremenu došao. Mama je imala oči sjajne od suza i shvatila sam da joj je već ispričao što se dogodilo tog jutra, no nitko od njih nije mi rekao ni riječ. Možda i zato što sam se zatvorila u sebe i nisam im se uopće obraćala niti sam odgovarala na njihova pitanja.

No, promjene koje su trebale uslijediti više se nisu mogle izbjeći. Trenutak kojeg sam se toliko bojala došao je oko tri tjedna kasnije kad mi je otac rekao da odlazi od nas. Očito je moje otkriće ubrzalo ono što je ionako imao namjeru učiniti.

– Sada kad i ti i mama sve znate, više nema smisla da i dalje budem ovdje – rekao je. – Za početak ću unajmiti stan, a kasnije ću odlučiti što dalje. No, želim da znaš da ću uvijek biti tu za tebe. Naravno, sljedećih nekoliko mjeseci neće biti ugodno ni za koga od nas, no siguran sam da ćemo s vremenom uspjeti naći način da prebrodimo sve ovo i ostanemo povezani.

Iritirao me njegov optimizam. Štoviše, tata mi se u tom trenutku činio smiješnim. Zar je zaista mislio da ćemo za nekoliko mjeseci sve zaboraviti i smijati se i šaliti kao što smo uvijek činili? Kao da se nikad ništa nije dogodilo?

Jadnik! Neka živi u toj iluziji, nije me bilo briga za njega. Ja sam užasno patila, a mama se, iako se svim silama trudila biti snažna i ponavljati mi da ne smijem osuđivati oca, često zatvarala u spavaću sobu i tamo davala oduška svojoj boli.

Toliko mi je bilo teško gledati je u takvu stanju da sam je jedne večeri počela nagovarati da razgovaramo jer sam bila uvjerena da će joj to pružiti olakšanje. No, ona mi je odgovorila da se ne brinem za nju jer je dovoljno smirena i jaka da prebrodi ovo teško razdoblje. Potvrdila mi je i ono što mi je otac rekao: da njihov brak već dugo nije funkcionirao i da je znala da ima ljubavnicu.

– Nikad mi to nije rekao – rekla je. – No, neke stvari žena jednostavno zna. Da sam htjela, mogla sam mu raditi scene i igrati na njegov osjećaj grižnje savjesti kako bih ga natjerala da ostavi tu ženu, no to ne bi imalo smisla. Osim toga, željela sam da živiš u mirnoj obiteljskoj atmosferi. Nisam htjela tvoj mladi život trovati svađama, ogorčenjem i frustracijama.

Tada sam shvatila da je moja majka zaista snažna žena vrijedna divljenja: koliko god patila, mislila je u prvom redu na moje dobro i uspjela je u svemu tome zadržati dostojanstvo. Vjerojatno bi joj bilo lakše da si je dala oduška i svu krivnju svalila na oca. Mogla mu se osvećivati pothranjujući moju mržnju i bijes prema njemu, no ona je davala sve od sebe kako bih ja zadržala dobro mišljenje o njemu. Zaista je bila žena s karakterom!

Ipak, unatoč njezinim pokušajima da sačuva kakvu-takvu obiteljsku povezanost među nama, nikako nisam mogla oprostiti tati. Nisam ga više htjela ni vidjeti niti razgovarati s njim. Kad bi se pojavilo njegovo ime na zaslonu mobitela, ne bih se javljala.

Nisam mogla prijeći preko onoga što nam je učinio: uništio je našu obitelj prema mome mišljenju, a za to nije bilo nikakva opravdanja. Da je mama mogla nekako utjecati na razvoj događaja, još bismo svi živjeli pod zajedničkim krovom, no on nije htio učiniti ni najmanji napor da pokuša spasiti obitelj: njegovo rješenje za bračne probleme bilo je pronaći ljubavnicu. I zbog toga sam ga prezirala iz dna duše.

Mama, bori se!

Moj život se odjednom potpuno promijenio. Bavila sam se istim stvarima kao i prije, provodila vrijeme na isti način, no moju nekadašnju bezbrižnost i vedrinu zamijenila je duboka tuga. Čak mi ni Milanova podrška nije previše pomogla.

Mama je smatrala da se ne mogu izvući iz depresije zato što sam još uvijek zaslijepljenja mržnjom i ogorčenjem prema ocu. Prema njezinu mišljenju, trebala sam se naći s njim, porazgovarati, čak ga i napasti kako bih izbacila svoj bijes. Tvrdila je da moram prestati bježati od stvarnosti jer se na taj način samo sve dublje zakopavam u tugu i očaj. Ona nije više imala supruga, ali ja sam imala oca: stalno me podsjećala na to.

– Znaš dobro koliko te tata voli – reka mi je jedne večeri vraćajući se po tko zna koji put na tu temu. – Jako pati zbog tvog odbijanja.

– Na to je morao prije misliti – bijesno sam odbrusila.

– Znaš, rekao mi je da više ne živi u unajmljenom stanu – nastavila je. – Sada živi s Mirtom. Zajedno su digli kredit i kupili stan.

Pogledala sam je zapanjena njenom mirnoćom.

– Kako možeš govoriti o tome tako ravnodušno? – pitala sam je gledajući je gotovo s prijezirom.

– Vanja, nije samo tvoj otac kriv za sve što se dogodilo – promrmljala je. – Pogledaj me. Nisam više žena kakva sam nekoć bila.

– I? Što onda? Što to treba značiti? Niti on više nije atletski građen mladić za kojeg si se udala.

– Ali ja sam se zapustila, možda previše – dodala je tužnim glasom.

– Zašto ne podzumeš nešto da ga ponovno osvojiš? – pitala sam je. Zašto se ne boriš?

– Možda sam to mogla učiniti davno, ali sada je kasno. Ne zbog Mirte, ona nema veze s tim. Među nama je puklo mnogo prije nego što je ona ušla u njegov život i ja sam toga bila svjesna. I kad se tvoj otac zaljubio, odmah sam to primijetila po njegovu ponašanju: bio je mnogo vedriji, srdačniji, ljubazniji. Ona je uspjela ponovno izvući iz njega sve ono najbolje.

– Naravno! Kako da ne! – uzviknula sam iznervirana maminom rezigniranošću. – To i jest uloga ljubavnice.

Zašto je mama morala baš uvijek braniti i opravdavati tatu? Zar ga je još uvijek voljela? Ako je tako, zašto se nije borila da ga zadrži kraj sebe? Nisam to mogla shvatiti. Bila sam u iskušenju da je uvrijedim kako bih je trgnula iz letargije, ali ipak sam se uspjela suzdržati. Što bih time postigla? Baš ništa, samo bih je još više povrijedila, a to nikako nisam željela.

– Zar ti još voliš tatu? – nisam se mogla suzdržati da je ne pitam.

– Da, još ga volim, ali na drukčiji način nego prije. Nakon tebe, on je najvažnija osoba u mom životu i nikad neće prestati biti dio naše obitelji. I zato vjerujem da još postoji mogućnost da nađemo mirno rješenje. No, odbijajući svaki susret i komunikaciju s njim sama sebi onemogućuješ da cijelu situaciju sagledaš s druge strane.

Te su me majčine riječi pogodile i natjerale na razmišljanje, no i dalje sam radila po svome. Za početak, zaključila sam da je najbolji način da steknem pravi uvid u situaciju taj da špijuniram svog oca u njegovu novom životu. I tako sam jedno poslijepodne otišla pred zgradu u kojoj je radio i čekala da iziđe, sagnute glave na stražnjem sjedalu Milanova automobila. On mi je pristao pomoći iako nije bio uvjeren da je to dobra odluka.

– Jesi li sigurna da je pametno to što činimo? – zabrinuto me pitao. – Mogla bi se samo još više razečarati.

– Gore od onoga što sam doživjela od njega ne može biti – odgovorila sam odlučna ustrajati.

Želim razgovor

I tako smo ga nastavili čekati, a kad je napokon izišao i sjeo u svoj auto, Milan je odmah upalio motor i krenuo za njim. Nakon samo nekoliko kilometara tata je parkirao auto ispred lijepe, nove bijele zgrade s velikim balkonima punim cvijeća.

Izišao je iz auta, otključao ulazna vrata i ušao. Zar je tu živio s Mirtom? Očito jest. Za početak, to mi je bilo sasvim dovoljno, a ionako nisam mogla ući u zgradu bez ključa.

Sljedeće jutro oko osam sati čekala sam ga pred vratima zgrade u kojoj je živio, sigurna da će u to vrijeme krenuti na posao. Milan je opet bio sa mnom.

Imala sam sreću jer se dogodilo upravo ono što sam željela: izišao je iz zgrade zajedno s Mirtom. Moj otac ju je obgrlio rukom oko ramena zaljubljeno je gledajući. A ona mu se smiješila s obožavanjem.

Osjećala sam se užasno gledajući svog oca s tom ženom, no istodobno mi je to koristilo. Nikad, ali baš nikad nisam vidjela tatu tako sretnog iako se uvijek dobro slagao s mamom. No, prema njoj se nikad nije ponašao tako nježno i zaštitnički.

Gledajući ga bolno sam osjetila koliko mi nedostaje i tada sam bez razmišljanja izišla iz auta.

– Ne, Vanja, čekaj! – povikao je Milan želeći me spriječiti, no nisam se osvrtala na njega.

Otac je bio šokiran kad me ugledao i stao je kao skamenjen. Mirta je pogledala prema meni, a zatim je nježno pogladila tatu po obrazu i udaljila se. Shvatila je da nas treba ostaviti nasamo.

– Vanja – promrljao je tata u nevjerici. – Što ti radiš ovdje?

– Htjela sam te vidjeti s njom kako bih shvatila…

– Zaista mi je jako žao, Vanja – rekao je očiju sjajnih od suza. – Zadnje što sam želio je da ti zadam toliko boli…

– Ali sad je gotovo, već si to učinio – rekla sam odlučna da mu pokažem svoje ogorčenje i izazovem u njemu grižnju savjesti. I dalje sam smatrala da treba na neki način platiti za ono što je učinio.

– Nije mi bilo lako – pokušao se opravdati. – Nikada nije lako u ovakvim situacijama. Čovjek je rastrgan između dvije vrste ljubavi, između osjećaja dužnosti i želja. Ponekad su te krajnosti nepomirljive, a izbor bolan i težak.

– Tebi je važnija ona nego mama i ja optužila sam ga. – To je jedina istina, ti si egoist!

– Nije tako, zaista nije… Daj mi priliku da ti pokažem što osjećam – rekao je molećivim glasom.

– Ne, sada ne – odbrusila sam. – Previše sam ljuta i ogorčena da bih slušala tvoja objašnjenja.

– Dobro, svejedno… hvala ti što si došla. Jako si mi nedostajala…

Nisam odgovorila, okrenula sam se i otišla do Milanova auta. Tog jutra nisam otišla u školu. Nisam bila raspoložena pa sam zamolila Milana da me odveze kući. Mame nije bilo, vjerojatno je otišla u kupovinu, što mi je odgovaralo. Otišla sam ravno u svoju sobu i legla u krevet pokušavajući srediti misli i osjećaje.

Prošlo je više od tjedan dana prije nego što sam odlučila nazvati tatu, a on je bio presretan kad je čuo moj glas.

– Vanja, zlato moje! – uskliknuo je razdragano.

– Zdravo, tata – pozdravila sam ga trudeći se zvučati ravnodušno. – Htjela bih da se negdje nađemo, želim razgovarati s tobom, ali ne u tvom uredu ni u tvom novom domu. To možeš razumjeti, zar ne?

Odmah je pristao, očito je jedva čekao da me vidi.

– No, sa mnom će doći i Milan, ako nemaš ništa protiv – dodala sam.

– Nema problema – brzo je odgovorio.

Dogovorili smo se da poslije nastave dođem u jedan kafić u blizini njegova ureda.

Kad smo Milan i ja stigli, tata je već sjedio za stolom i pio kavu. Čim me vidio, pošao mi je u susret, zagrlio me i zatim se rukovao s Milanom.

– O čemu si željela razgovarati? – pitao me vidno uzbuđen.

– Zanima me kako možeš biti sretan s Mirtom znajući da si meni i mami upropastio život.

Istog trenutka osmijeh mu se sledio na usnama.

– Nisam sretan – tiho je rekao.

– Ne bih rekla da si tužan sudeći po načinu na koji gledaš Mirtu. Ti bi htio da ti oprostim i da među nama opet sve bude kao nekoć. Ma, zar zaista misliš da je to moguće?

– Ništa više neće biti kao što je bilo. To znam – priznao je tužno. – No, to ne znači da je naš odnos zauvijek prekinut. Ja ću uvijek biti tvoj otac, a ti moja djevojčica …

Okršaj s njom

Te je riječi izrekao suznih očiju i s toliko nježnosti da sam čak i ja bila ganuta.

– Razumijem što želiš reći – odgovorila sam. – Ali to ne može promijeniti činjenicu da si se ponio sramotno. Nisi smio…

– Imaš pravo, Vanja, ali sada ne mogu učiniti ništa osim ponavljati koliko mi je žao zbog svega – pokušao se opravdati. – Znaš, Mirta zna koliko mi je stalo do tebe, pa me čak nagovarala da prekinemo i da se vratim kući…

Možda bi ga mama primila i sve bi opet bilo kao nekad, samo kad bismo se svi pretvarali da se nikad ništa nije dogodilo.

– Zašto je nisi poslušao? – pitala sam.

– Zato što to ne bi imalo smisla. To ne bi pomoglo da mama i ja spasimo svoj brak, a atmosfera u kući bi bila napeta i neugodna.

Njegovo opravdanje činilo mi se jadno i neuvjerljivo, ali nisam htjela komentirati nego sam mu obećala da ću razmisliti o svemu što je rekao. No, zapravo sam u glavi već imala novu ideju: odlučila sam iskoristiti ono što mi je ispričao i nagovoriti Mirtu da ga ostavi. Ja nisam bila kao mama i nisam se imala namjeru tako lako predati. Odlučila sam probati sve kako bih tatu vratila kući. Možda će biti uzalud, no isplati se barem pokušati.

Milan i dalje nije odobravao moje poteze i zato sam mu bila posebno zahvalna što mi je i dalje htio pomagati da provedem u djelo svoj naum.

Nekoliko puta sam odlazila pred zgradu u kojoj je tata živio s Mirtom pokušavajući uhvatiti priliku da s njom razgovaram nasamo. Mogla sam tatu tražiti broj njezina mobitela i nazvati je, ali nisam htjela da zna da želim s njom razgovarati u četiri oka. Kad sam je napokon uhvatila, nisam okolišala.

– Zašto ne ostavite mog oca? – pitala sam je grubo čim sam je zaustavila pred kućom. – On pati za svojom obitelji. Morate shvatiti da je njegovo mjesto uz nas.

– To znam oduvijek i nikad ga nisam prisiljavala da vas napusti – mirno mi je odgovorila. – On je inzistirao na tome da ode od vas kako bismo nas dvoje mogli biti zajedno.

– Ne mislite li da je sada ipak vrijeme da nestanete iz našeg života? – rekla sam.

– Znam i shvaćam da mene okrivljuješ jer sam pridonijela da dođe do svega ovoga…

– Ja vam ne prigovaram, ja vas mrzim – prošaptala sam s ružnom grimasom na licu – i nadam se da će vas moj tata ipak napustiti i vratiti nam se.

Pogledala sam je u oči i odjednom sam, na svoje veliko iznenađenje, osjetila žaljenje prema njoj. Bila je na rubu plača pa sam je prestala napadati.

– Bi li ti bila sretna kad bi se tata vratio? – pitala sam mamu te večeri.

– Ne, Vanja, nije problem to što tvoj tata voli drugu ženu, već to što više ne voli mene. Bi li ti prisilila Milana da ostane u vezi s tobom znajući da je sretan s nekom drugom djevojkom?

U tom trenutku mrzila sam majku zbog njezine patetičnosti i neborbenosti. Vikala sam na nju, bjesnjela, plakala i jecala, a zatim sam se počela osjećati bolje. Možda zato što sam isplakala dovoljno suza za cijeli život, ali i zato što sam dala oduška svom ogorčenju i pred njom i pred tatom, pa čak i pred Mirtom. Sada je najgore bilo iza mene i očito sam postala spremna pomiriti se sa stvarnošću i prihvatiti novu situaciju.

I danas mislim da je razvod mojih roditelja bio najbolnije iskustvo u mom životu, no s vremenom sam ipak uspjela shvatiti neke stvari i prevladati očaj zbog svega što se dogodilo. U stvari, nakon nekog vremena uspjela sam ponovno uspostaviti odnos s tatom, s kojim se sad rado viđam, čak i kad je s Mirtim. I s njom se dobro slažem jer sam, nakon što sam je bolje upoznala, shvatila da je dobra osoba. Njezin jedini grijeh bio je taj što se zaljubila u tatu, no više nisam osjećala potrebu da joj to predbacujem.

I mama je u posljednje vrijeme počela izlaziti s jednim muškarcem koji joj se jako sviđa. I sretna sam zbog nje. Bilo bi mi teško da je gledam usamljenu i tužnu.

Malo pomalo, sve troje smo se oporavili od tog ružnog razdoblja i to je najvažnije, iako još ponekad poželim vratiti vrijeme i izbrisati trenutak kad sam u kemijskoj čistionici našla poruku tatine ljubavnice. Još ima dana kad mislim kako bi bilo bolje da to nisam otkrila, ali svjesna sam da bi istina prije ili kasnije izišla na vidjelo.