Na izborima smo izabrali ljubav

Suprug Miroslav upravo telefonira s mojom kćeri. Njih dvoje politički su istomišljenici. On je desna ruka kad je u pitanju Alexandrina karijera. Po pitanjima politike potpuno sam nepismena. Znam jedino ono što čujem od njih dvoje, a i to mi nije previše jasno. Ne tražim njihova objašnjenja, dovoljno mi je da vidim ljubav i slogu u našoj obitelji.

Otišla sam iz roditeljske kuće kad sam napunila šesnaest godina. Tada je tetak Marko bio čest gost u našoj kući. Nikada mi se nije sviđao. Imao je crne brkove i bradu, sitne oči i uvijek je zaudarao na češnjak. Nikad mi nije bilo jasno što je teta vidjela u njemu ni kako se mogla udati za takvog muškarca. Još više me iznenađivalo to što je često dolazio k nama, i to bez tete.

– Marko je prekrasan čovjek, sretna li je moja sestra. Svaka bi joj žena pozavidjela na takvom suprugu – govorila bi majka kad bi tetak otišao.

– Što je na njemu prekrasno? – čudila sam se njezinim pohvalama.

– Još si mlada, ne možeš shvatiti. On je svojoj supruzi omogući sve što poželi, a ne kao tvoj otac. Sjećaš li se da si ikada vidjela svog oca da mi je išta poklonio? – mama bi se odmah raspalila i stala po ocu bacati drvlje i kamenje.

– Tetkovi roditelji su imućni i on samo troši ono što su oni stekli – rekla sam ono što sam čula da govore oni koji ga poznaju.

– Takve gluposti govore samo zavidni. Tvoj je tetak prekrasan muškarac u svakom pogledu. Kad bi mu tvoj otac bio do koljena, pjevala bih od radosti – majka ga je uvijek branila.

Jednog prijepodneva kad sam se ranije vratila iz škole, zatekla sam mamu u tetkovu zagrljaju. Kad su me ugledali, skočili su kao da su ih ose ubole. Istrčala sam iz sobe, a majka je dohvatila kućni ogrtač i potrčala za mnom.

– Milena, nemoj nikome govoriti o tome što si vidjela. Sve si pogrešno razumjela – govorila je takve besmislice da mi se zgadila.

Šutjela sam o njezinoj prijevari, ali ne zbog nje ili tetka. Znala sam da bi to oca boljelo, a ja mu nisam mogla nanijeti bol. Bio je siromašan, ali pošten i marljiv čovjek koji je uvijek držao do svoje obitelji. Majka i mi, djeca, bili smo mu na prvom mjestu. Toga dana prvi put sam shvatila koliko život može biti okrutan i da pošteni ljudi ne dobiju uvijek dobrotu kakvu zaslužuju.

To što sam ih uhvatila na djelu nije ih posebno potreslo, pogotovo kad su shvatili da mogu biti sigurni u moju šutnju. Tetak je nastavio dolaziti kada oca ne bi bilo, a ja bih, kad bih ga ugledala, žurno odlazila u šljivik nedaleko od kuće. Mahnuo bi mi, osmjehnuo se i dovikivao da ne trebam bježati zato što on dolazi. Mrzila sam ga iz dna duše.

Imala sam petnaest godina kad je tetak jednog jutra ušao u moju sobu. Bila sam bolesna i zato sam ostala u krevetu. Otac je bio na poslu, sestra i brat u školi.

– Zašto si došao k meni? Zar majka nije u kuhinji? – upitala sam ga čim sam otvorila oči i osjetila njegov smrdljiv zadah iz usta.

– Nije. Otišla je u ljekarnu, kupiti lijekove protiv tvoje povišene temperature.

– Izlazi iz moje sobe – viknula sam iz sveg glasa.
– Kakva si ti neodgojena nećakinja, ne dopuštaš tetku da se brine za tebe. Dođi k meni, vidjet ćeš kako ja dobro djelujem na žene. Omogućit ću ti da osjetiš zadovoljstvo o kakvom nisi ni sanjala. Odmah ćeš zaboraviti na bolest i bolje se osjećati – rekao je i ispružio svoje odvratne ruke prema meni.

– Gubi se van iz moje sobe – ponovila sam.

– Milena, postala si jako privlačna djevojka. Uvijek si mi se sviđala. Želim te više od ijedne žene na svijetu – govorio je, a njegove odvratne ruke već su odgrnule prekrivač i dohvatile me oko struka. Otimala sam se svom snagom, vikala, dozivala pomoć, pljuvala mu u lice, grebala ga, udarala koliko sam najviše mogla. Međutim, ništa od mojih pokušaja nije bilo dostatno da bih se obranila od prljavog pohotnika. Uzeo me na silu, a kad je ostvario svoj cilj, još jednom me odmjerio od glave do pete i izišao iz sobe. Kad se majka vratila iz ljekarne i čula da plačem, dotrčala je k meni u sobu.

– Što ti se dogodilo? Zašto plačeš? – pitala je.

– Silovao me tvoj ljubavnik – vrisnula sam iz sveg glasa.

– Tetak je otišao? – pitala je kao da ne shvaća što joj govorim.

– Jesi li gluha? Prokletnik me silovao – očajavala sam.

– Prešla si sve granice normalnog ponašanja. Shvaćam da mi zamjeraš druženje s njim, ali ne moraš zato izmišljati gluposti. Nemoj da više čujem takve optužbe, još me je prekorila.

– Ne izmišljam, pogledaj i sama se uvjeri – htjela san joj pokazati dokaz, ali nije me željela slušati.

– Zamisli kako bi teta bila povrijeđena da čuje tvoje gluposti. Tetak te voli. Kako bi ti on mogao nanijeti zlo Uvijek mi govori da si mu ti najdraža nećakinja – nastavila je.

Nakon svega što mi se dogodilo nisam mogla vjerovati da mu staje u obranu, a za mene nema čak ni riječi utjehe. O svojoj sramoti nikome se nisam usudila govoriti. Bilo mi je toliko neugodno zbog svega da se nisam usudila niti pogledati u ogledalo. Mislila sam da svi vide što mi je učinio.

Najgore od svega bilo je kad sam dva mjeseca kasnije shvatila da sam u drugom stanju.

– Trudna sam. Nosim dijete tvog ljubavnika. Hoćeš ti ocu sve reći ili ću to učiniti ja? – pitala sam majku.

– Nitko ti neće vjerovati, slobodno govori što želiš. Tetka svi poznaju kao uvaženog člana zajednice. Ni otac ti neće povjerovati – rekla je licemjerno.

– Kakva si ti majka? – nisam mogla vjerovati što mi je rekla.

– Nisi se trebala igrati s dječacima iz škole. Tko se igra igara za odrasle, mora snositi posljedice.

– Ti dobro znaš što se dogodilo. Proklet bio dan kad si me rodila – plakala sam.

Danima sam bila izvan sebe, dvojila što mi je činiti. Otac i ostatak obitelji shvatili su da se sa mnom nešto događa. Kad sam napunila tri mjeseca trudnoće, sve sam priznala ocu. Na žalost, majka je bila u pravu. Vjerovao je njoj, a ne meni.

Tada se drukčije živjelo, a zlostavljanja unutar obitelji nisu se imala kome prijaviti. Sve se skrivalo iza zatvorenih vrata.

Bijeg u samostan

Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati što sam osjećala u trenutku kada mi je otac rekao da sam njegova sramota. Bila sam mlada, neiskusna, nisam završila školu, izgubila sam i očevo povjerenje. Jedini izlaz pronašla sam u bijegu od kuće. Spakirala sam najosnovnije i noću napustila rodno mjesto.

Jedina od koje sam mogla tražiti pomoć bila je teta
Agata, redovnica, očeva sestra. Živjela je u samostanu. Znala sam njezinu adresu i pošla ravno k njoj.

Razveselila se što me vidi i čvrsto me privinula u zagrljaj.

– Dijete drago, tako sam sretna što te vidim – ponavljala je.

Kad je, vidjela moje uplakano lice, brzo je shvatila da nisam došla u običan posjet.

– Čemu ove suze? – pitala je svojim blagim glasom.

– Teta, pomozi mi, preklinjem te. Nemam kamo. Trudna sam. Molim te, spasi me – vapila sam.

Teta me odvela u svoju sobu, gdje sam joj od riječi do riječi povjerila sve što sam proživjela.

– Jadno moje dijete. Ne brini se, sve će biti u redu – milovala me po obrazu.

Vjerovala sam joj, iako nisu postojali nikakvi preduvjeti za bilo što dobro.

Idućih dana teta Agata razgovarala je s nadstojnicom i molila je da mi dopusti ostanak u samostanu. Roditeljima je javila da sam kod nje i oni su se složili da je to najbolje rješenje.

Mrzila sam dijete koje sam trebala donijeti na svijet. Zauvijek će me podsjećati na zlo koje sam proživjela, mislila sam.

– Milena, zar ti časne sestre i ja nismo pokazale što je milosrđe kad smo te primile među nas? Tako i ti moraš biti milosrdna prema djetetu koje ćeš roditi. Djetetu moraš dati ljubav. Ako ga ti ne budeš voljela, tko će? Ako ga ti odbaciš, kako će se prema njemu odnositi neznanci? Dijete je blagoslov, nije krivo za pogreške roditelja. Tko mrzi, mržnja mu se vraća. Onome tko voli, ljubav stostruko kuca na vrata – savjetovala mi je teta.

Bila sam svjesna koliko su redovnice bile milosrdne prema meni, ali nisam bila sigurna hoću li moći biti milosrdna prema plodu nasilnika. Bilo je dana kada bih ohrabrivala samu sebe i dobro se držala, ali puno je više bilo onih kada sam proklinjala užasnu sudbinu.

I tako je došlo vrijeme poroda. Bilo je prekasno za odlazak u bolnicu, časne sestre su mi pomogle. Rodila sam djevojčicu. U trenutku kada mi ju je jedna od redovnica položila na grudi, odgurnula sam je od sebe. Nisam je mogla ni pogledati. U sjećanje su mi se vratili oni užasni trenuci kada mi je prokletnik oduzeo nevinost. Nisam je mogla dojiti, čak joj ni ime dati. Bilo mi je svejedno je li joj dobro ili loše, je li sita ili gladna, suha ili mokra. Željela sam je se odreći po svaku cijenu, ma koliko me teta Agata uvjeravala neka razmislim i ne prenaglim.

Mjesec dana nakon poroda prvi put sam vidjela svoju Rahelu, kako su je nazvale časne sestre. Bila je malena, sitna, imala je krupne plave oči. Kad se osmjehnula i ispružila prema meni svoje sićušne ručice, djelovala je tako nemoćno, nezaštićeno. Srce mi se stisnulo. Sjetila sam se vlastite nemoći kad su me dohvatile ručerde njezina oca i osjetila kako i ona vapi za pomoći, baš kao što sam ja tada vapila. Sjetila sam se i tetinih riječi da majka mora biti uz svoje dijete. Da je moja majka bila uz mene, možda mi se sve to ne bi dogodilo. Odreknem li se Rahele, ni ja nisam bolja od njezinog oca, a to nisam željela. Tada sam prvi put primila u naručje Rahelu i odlučila da je više nikada neću ispustiti niti ostaviti na milost i nemilost stranaca. Osvojile su me te nevine oči, sićušni prstići i blaženi osmijeh kojim se smijala moja Rahela.

Gorki sladoled

Preživljavale smo uz pomoć redovnica. Pomagala sam im u kućanskim poslovima, a one su nam zauzvrat davale stan i hranu. Kako je Rahela rasla i lijepo napredovala, iz dana u dan sve sam je više voljela. Ona je postala moje najvrednije blago. Voljele su je i časne sestre, učile poštenju i iskrenosti, važnosti dobrih djela. Kad je Rahela napunila četiri godine, jedna od župljanki trebala je domaćicu u svojoj kući i tako sam napokon počela privređivati za svoje dijete.

Bio je vruć ljetni dan. Rahela je željela sladoled. Lijepo sam je dotjerala, pozdravile smo se s časnim sestrama i krenule do obližnje slastičarnice. Recitirala mi je pjesmicu koju je tog dana naučila, kad sam čula da me netko doziva. Okrenula sam se i ugledala tetka i majku. Sve vrijeme otkad sam napustila kuću, roditelji ni na koji način nisu kontaktirali sa mnom.

– Što želite? – otresla sam se čvrsto stežući ručicu svoje kćeri.

– Tek sam nedavno saznao da si ostala u drugom stanju. To je naša… – Marko se nije usudio završiti rečenicu. – To je moja jedinica – povukla sam Rahelu k sebi.

– Mama, tko su ti ljudi? – Rahela ništa nije razumjela.

– Netko koga sam davno poznavala – objasnila sam joj.

– Smijem li je uzeti u ruke?- pitao je Marko.

– Ni slučajno.

– Nećeš mu ti to valjda zabraniti – javila se sad moja majka.

Marko se sagnuo prema Raheli, koja se stisnula uz mene.

– Dođi k meni. Kupit ću ti bombone – pozvao ju je.

– Nećeš ti njoj ništa kupiti. Ima ona sve što joj je potrebno.

– Malena, želiš li sok ili bombone? – sagnuo se k Raheli i ispružio ruke prema njoj.

Lava skrivena u meni kao da je samo čekala trenutak kada će eksplodirati.

– Ostavi nas na miru. Dosta si mi zla nanio. Ovo je moje dijete. Ti nemaš i nikada nećeš imati ništa s njom – vikala sam iz sveg glasa.

Kobna nesreća

Nisam ni primijetila kad je Rahela svoju ručicu izvukla iz moje. Prepirali smo se nasred ulice. Našu prepirku prekinula je škripa kočnica vlaka i dječji vrisak. Zastao mi je dah. Okrenula sam se, Rahele nije bilo. Potom sam ugledala muškarca koji je upravo izišao iz vlaka, dozivajući pomoć. U jednom trenutku zamijetila sam žutu Rahelinu cipelicu. Moja je kći bježala od prokletnika koji ju je htio primiti u ruke. Nije znala što je to pruga niti kolika joj opasnost prijeti.

Bol mi je razdirala srce. Umjesto sa sladoledom, u samostan sam se vratila s lijesom. Sve što sam do tada doživjela, sva bol koju sam osjetila nije bila ništa u usporedbi s boli koju sam osjetila kad Rahele više nije bilo. Život mi je izgubio svaki smisao. Da nije bilo tete i časnih sestara, poludjela bih od boli. Triput sam pokušala samoubojstvo, triput su me spasile u zadnji tren.

Tek dvije godine nakon teškog gubitka bila sam sposobna napustiti samostan. Nisam se ostatak života mogla skrivati iza tete Agate i časnih sestara, valjalo je preuzeti kormilo broda koji se zvao moj život.

Otputovala sam u Stuttgart k sestri jedne od redovnica. Ona je trebala nekoga tko će se brinuti za njezinu djecu, a ja sam trebala zaraditi za kruh. Lijepo su me primili, a ja sam svaku povjerenu obavezu nastojala što bolje obaviti. Uživala sam biti s djecom, brzo stekla njihovo povjerenje i postala im kao član obitelji.

Sve sam se više navikavala na život u Njemačkoj. Kad sam svladala jezik, upisala sam se u večernju školu i završila za frizerku. Moji su prvi poslodavci bili žalosni kad sam rekla da sam se prijavila na natječaj za posao u velikoj specijaliziranoj trgovini za frizerske preparate i da ih planiram napustiti. Pronašla sam maleni stan u blizini trgovine u kojoj sam radila i napokon sam živjela sama. Skrivala sam svoju prošlost, nikome nisam govorila o tuzi koja me je razdirala. Na upite kolegica kako to da još nemam obitelj, odgovarala sam im da ne vjerujem u ljubav. Šalile su se na moj račun, govorile da mi na vrata srca još nije pokucao onaj pravi.

Stajala sam pokraj police s bojama za kosu kad mi se obratio ugodan muški glas.

– Gospođo, možete li nam pokazati boje za kosu. Zanimaju nas nijanse boja od plave do svijetlosmeđe.

– Rado – odgovorila sam, uzela s polica nekoliko kutija s bojama i okrenula se prema potencijalnim kupcima. Dvojica muškaraca držali su se za ruke, promatrajući jedan drugoga zaljubljenim pogledom. Bili su mlađi od mene, lijepo dotjerani. Činilo mi se da su toliko zaokupljeni jedan drugim da me i ne primjećuju. Nakašljala sam se kako bih im privukla pozornost. Muškarac s plavim pramenovima promijenio je izraz lica kad me je pogledao u oči. Pogled mu se zaustavio na pločici s mojim imenom koju su morali nositi svi djelatnici u trgovini.

– Milena – polako je izgovorio moje ime.

– Gospodo, kako vam mogu pomoći? – još uvijek nisam razumjela promjenu njegova izraza lica.

– Jesi li to stvarno ti ili sam te s nekim zamijenio? – pitao je na izvrsnom njemačkom.

– Ne znam koga tražite, ali ja se zovem Milena – bila mi je simpatična cijela ta zgoda.

Drugi muškarac i dalje ga je držao za ruku, promatrajući nas.

– Zar me ne prepoznaješ? – ispustio je muškarčevu ruku i ispružio obje ruke prema meni.

Njegove oči kao da su mi bile odnekud poznate, ali nisam se mogla sjetiti odakle.

– Sestro, to sam ja, Goran – rekao je.

Susret s bratom

Ukipjela sam se, nisam mogla vjerovati da ne poznajem vlastitog brata. Zagrlili smo se, a onda su objema potekle suze.

Brat nije znao zašto sam otišla od kuće. Roditelji su i njemu i sestri rekli da sam napustila obitelj jer mi nije stalo ni do koga od njih. Bio je odrastao muškarac, zaključila sam da je spreman za istinu. Ništa, baš ništa nisam mu zatajila. Bio je šokiran, ali je isto tako rekao da se ničemu ne čudi kad je naša majka u pitanju.

– Kad sam bio u četvrtom razredu srednje škole, zatekla me kako se ljubim s prijateljem. Možeš li zamisliti njezinu reakciju? Sve je rekla ocu, a on me izbacio iz kuće. Prava je sreća što je to bilo samo tri dana prije završetka srednje škole. Napustio sam naše mjesto i preko prijatelja dobio posao u Stuttgartu. Osam godina živim ovdje. Radim kao laborant u jednom privatnom poduzeću. Sigurno si dosad shvatila da mi Wilhem nije samo prijatelj. Živimo zajedno dvije godine. Ovdje su ljudi malo moderniji nego kod nas, ali još uvijek su puni predrasuda. Sestro, ljubav ne pita za spol, nacionalnost niti za boju kože. Želio bih da prihvatiš moj izbor i ne osuđuješ me – zamolio me je.

Nije mi se sviđalo to što je moj brat homoseksualac, ali godinama smo bili razdvojeni i bila sam ga spremna prihvatiti bez obzira na sve. Bila sam presretna što
je sudbina barem jednom i meni išla na ruku. Nitko nas više nikad neće razdvojiti, a pogotovo ne licemjerka poput naše majke. Od njega sam saznala da se naša sestra, najmlađa od nas, udala, ima dvoje djece i živi u sretnom braku. Tada još pod roditeljskim utjecajem, osudila ga je kad je saznala za njegovu homoseksualnost i ne želi s njim imati nikakav kontakt. Dao mi je njezinu adresu i ja sam je odlučila potražiti kad za to dođe trenutak.

Psiholozi kažu da nam se ono o čemu učestalo razmišljamo zna dogoditi. Ako je doista tako, tada su moje misli potaknute gorkim iskustvima i brojnim strahovima ponovno izazvale još jedan šokantan događaj.

Kad sam se jedne kasne večeri vraćala kući s posla, napala su me dvojica nepoznatih muškaraca. Uvukli su me u svoj automobil, svezali, odvezli se do stare, napuštene tvornice, potom su me silovali i izbacili iz automobila poput najgoreg smeća. Pri padu iz automobila slomila sam ruku i teškom se mukom dovukla do svog unajmljenog stana. Nazvala sam policiju, dala iskaz, obavila liječnički pregled. Tada medicina još nije bila tako napredna niti su postojale pilule za jutro poslije. I tako sam ponovno ostala u drugom stanju.

Da nije bilo brata i njegova prijatelja, ne znam kako bih sve to ponovno proživjela. Pomišljala sam na prekid trudnoće, ali kada bih se sjetila koliko sam voljela Rahelu, predomislila sam se. I tako sam ponovno rodila djevojčicu. Dala sam joj ime Alexandra.

Kolegice na poslu nisu znale da sam rodila dijete silovatelja. Rekla sam im da sam poželjela dijete i odlučila postati samohrana majka. Bila sam sretna što su brat i njegov dečko uz mene.

Alexandra je bila napredno dijete. Kao trogodišnjakinji bilo je dovoljno da jednom čuje neku pjesmu pa da je ponovi bez greške. Kad je kod Wilhema sjela za klavir i odsvirala melodiju koju je zviždukao, svi smo ostali bez daha. Goran joj je kupio klavijature, a Wilhem violinu. U školi je bila najbolja učenica i omiljena među profesorima.

Kad je završila gimnaziju, željela je upoznati moju domovinu. Uplatila sam ljetovanje na moru, a s nama su pošli i Goran i Wilhem. Proveli smo prekrasne dane u Dubrovniku, Splitu i Zadru. Alexandri se Hrvatska toliko svidjela da me stala nagovarati da se preselimo. Wilhem je također bio oduševljen našim prirodnim ljepotama i tako smo se svi zajedno preselili.

Imala sam nešto ušteđevine, brat i Wilhem također, pa smo zajedničkim snagama kupili kuću u Dubrovniku. Wilhem je bio prilično poduzetan, brzo je našu kuću pretvorio u ljetovalište za turiste i tako nam svima osigurao financijsku sigurnost.

Politička karijera

Alexandra je upisala studij političkih znanosti i još se tijekom studija odlučila baviti politikom te se učlanila u jednu od stranaka. Bila sam razočarana, mislila sam da politika nije za žene.

– Jesi li poludjela? Odakle ti želja za politikom? – ljutila sam se.

– Želim napredovati u životu. Politička karijera otvorit će mi brojna vrata – nije se dala odgovoriti.

Čim je diplomirala, dobila je posao u dobrostojećem poduzeću i kandidirala se na stranačkoj listi za mjesto predsjednice mjesnog odbora.

Na dan kad su se održavali izbori zamolila me da navečer dođem u stožer. Mrzila sam takva okupljanja, ali nisam je mogla odbiti. Upravo me Alexandra te večeri upoznala s Miroslavom.

– Mama, ovo je moj mentor i savjetnik – predstavila mi ga je.

Ispred mene je stajao naočit, sijed muškarac. Pohvalio je aktivnosti i inteligenciju moje kćeri. Bilo mi je ugodno slušati o svim izvrsnim prijedlozima koje je dala baš moja Alexandra.

Kad su glasački listići prebrojeni, Alexandra je izgubila. Njezin protukandidat imao je dva posto glasova više od nje. Bila je silno razočarana, ali i odlučna da idući put pobijedi. Mislav je zbog toga često dolazio k nama u kuću, a onda smo se počeli družiti i kada Alexandra ne bi bila kod kuće.

Milena, svidjela si mi se još onog dana na izborima. Znao sam, na tim ću izborima osobno izabrati ljubav – rekao mi je pet mjeseci kasnije.

Polako sam mu otvarala vrata života, zauvijek otvorila srce.

Vjenčali smo se prije dva mjeseca i tako sam čari bračnog života spoznala tek u pedeset i devetoj godini.

Miroslav je bio rastavljen kad smo se upoznali. Njegov sin Zlatko izvrsno se slaže s nama, ali i s Alexandrom.

Moj brat i Wilhem i dalje žive zajedno. Iako su u nezakonitoj vezi, njihova ljubav jača je od mnogih bračnih zajednica.

Teta Agata doživjela je duboku starost, umrla je prije deset godina. Majka je umrla prije šest. Nisam joj otišla na pokop, nisam imala snage. Prije dvije godine bila sam na očevu pogrebu. Sestra je i dalje ogorčena na brata i mene, ne želi s nama imati nikakve veze.

Kad sam se udala, preselila sam se u Miroslavovu kuću. Bez tog brižnog čovjeka nikad ne bih saznala što je ljubav. Nakon svih patnji koje sam okusila, napokon sam i ja iskusila malo sreće, a sve to zahvaljujući tome što je Miroslav na izborima izabrao ljubav.

84700cookie-checkNa izborima smo izabrali ljubavno