Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Na poledici se “poskliznuo” i moj bivši

Ja imam sat koji pokazuje vrijeme. Dobro, nisam vam otkrila Ameriku. Svi imaju satove koji pokazuju vrijeme. Da, ali ne pokazuju svi satovi duplo vrijeme. Kako duplo? Pa fino, duplo, znate valjda što znači duplo: jedno na zaslonu, ekranu, licu sata ili kako se već ono zove strana gdje su nekad stajale kazaljke, a sada tamo titraju brojevi i govore nam koliko je sati da mi ne bismo morali misliti. E taj moj sat pokazuje jedno vrijeme na svom licu, a drugo vrijeme na zidu. Kako na zidu? Pa fino, ima dodatak koji projicira vrijeme na zid ili plafon. Kad sam otkrila to čudo tehnike, bila sam oduševljena.

Iz tog malog dodatka izviru zrake koje idu, idu, idu po zraku sve dok ne dođe do plafona ili zida i onda se lijepo tamo nacrtaju brojevi, krupni i crveni. Vrijeme polako nečujno prolazi, ne čuje se kucanje sata, samo se brojevi mijenjaju. I oni na licu sata i oni na plafonu iznad moje glave. To je jako praktično. Ležim u krevetu i ne moram škiljiti i tražiti sat. Otvorim oči, pogledam u plafon i znam koliko je sati. Mogu se tako lako odlučiti hoću li se samo promeškoljiti, okrenuti na drugu stranu ili ustati.

Da, sat je veliki izum. Genijalan. On nam pomaže da dan podijelimo na komadiće pa svaki zasebno upotrijebimo što bolje. Komadići su važni. Nitko nikad nije odlučio izgubiti cijeli dan, nego se počasti samo komadićem dana. Sve dangube si priušte da ne rade samo djelić dana. Problem je u tome što si često uzimaju po djelić.

To je ono kao kad se meni baš pije dobra vilijamovka ili lozovača. Samo četvrtina male čašice i suha smokva, što to ponekad prija. Kad mi žele natočiti više, ja kažem: “Ne hvala, dajte mi samo malo.” E onda mi se osladi pa natočim još malo, pa još jednom samo malo. I onda osjetim da je to malo postalo dosta. Ali onda si kažem: “Stop, gospođo, pretvorit ćete se u alkoholičarku. Ni kapi više!” I stvarno ne uzmem više ni kapi. Tu sam karakter, samo jednom u životu sam uzela malo previše. Prevarile su me višnje u rakiji. Da, ja znam reći: stop.

Kad bih barem takva bila u svemu. Da sam prije znala što sad znam i da sam vremenu i nekim drugim stvarima znala reći stop, gdje bi mi sada bio kraj! Šanse su dolazile i prolazile pokraj mene, a ja nisam imala vremena. Nije da ih nije bilo, ne smijem se žaliti na život.

Ali pustimo sad to. Vratimo se tom jutru kad sam zaboravila da vrijeme na plafonu i ono na licu sata nije isto. Nisam ga bila uskladila kad je bila promjena vremena i eto dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Pogledala sam na plafon i skočila iz kreveta. “Auuu, zakasnit ću na posao.” A vani hladno, treba strugati led sa stakla, bit će i gužva u prometu.

Kuham kavu i kao na iglama čekam mamu da dođe. Da Luka ne bude sam kod kuće dok sam na poslu. Bake su spasonosna rješenja za samohrane majke poput mene. Nadgledaju pisanje zadaća, daju djeci ručak, ispraćaju ih u školu. Sve bi to, u stvari, trebala raditi ja, ali prilike su nam takve. Rado bih mijenjala svoju emancipaciju za dobru kućnu pomoćnicu. Otkad sam se rastala od Zlatka, morala sam si tako organizirati život. Ma, u stvari, ni prije nije bilo puno drukčije. I tada sam morala sve sama, ali eto, zvalo se da sam udana žena i računalo da nas je dvoje, da mi ima tko pomoći. Sada su samo stvari dobile svoje ime i ja funkcioniram po principu „pouzdaj se u se i u svoje kljuse”. A dosta dobro to kljuse i vuče. Ma čak i bolje nego prije. Sada znam na čemu sam, na što mogu računati, ne stvaram si lažne iluzije. Dosta mi je bilo laži i zatvaranja očiju pred činjenicom da sam se udala za zgodnog, ali beskorisnog muškarca.

Da, Zlatko je bio baš takav. Ljepotu i šarm mu ne mogu poreći, ali sve drugo! U stvari, nema drugog. To je sve što on ima. On i sam dobro zna da je tako pa si je život tako i organizirao.

Šarmer bez pokrića

Stavio se u centar svijeta. Imam osjećaj da bi taj mogao živjeti pred ogledalom, samo kad bi mu netko donosio i prinosio sve što mu treba za život. Mogao bi on i jesti i spavati pred ogledalom diveći se sam sebi, a da mu nikad ne dosadi. A nisam baš ni ja neki lumen kad sve to nisam na vrijeme primijetila.

U stvari, sinulo je meni pred očima već prve godine našeg zajedničkog života. Da, trebalo mi je manje od godinu dana da shvatim u što sam se uvalila, ali i to je bilo previše, a Luka je već bio na putu. Sebe sam uvjeravala da je sve to što primjećujem plod mog „drugog stanja” i da preuveličavam stvari, da će sve proći kad dijete bude tu, kad se ja vratim u normalu. Kao da trudnoća nije normalno stanje, ali eto, budala se tako tješila.

Dijete je samo na tren, i to na kratak tren, ublažilo moje sumnje. Zlatku se u početku sviđalo biti otac. Luka je bio prekrasna beba i bilo je lijepo biti otac takvom sinu. Ali da taj sin treba puno pažnje, njege i vremena da bi bio takav, e to mu nije padalo na pamet. Ne mogu reći da ga nije volio. Ma volio ga je, voli ga i danas, ali na svoj način, koji podrazumijeva da se radi njega ne kani ničega odreći. U njegovom je životu oduvijek sve bilo posloženo kako njemu odgovara. Malo toga se promijenilo vjenčanjem i dolaskom djeteta. On je i dalje vodio momački život. Bio je svugdje prisutan, šarmer, zabavljač u društvu, samo s druge adrese. Prije je stanovao kod svoje mame, ona mu je prala, peglala i kuhala, a sad je to sve imao kod mene. Da, to je bila jedina razlika. Ja sam zbog toga još trebala biti i sretna!

I bila sam. Neko vrijeme, sve dok mi nije počelo dolaziti iz „stražnjice u glavu”. Shvatila sam da sam samo ja udana, dok je on i dalje bio slobodan mladić. E, nećemo tako. Odlučila sam stvari staviti na svoje mjesto. Prvi je pokušaj bio dobar, ali neuspješan. Pokušala sam ponovno, s istim rezultatom, i treći, i četvrti put.

Dogovarala sam i pregovarala, objašnjavala i pojašnjavala. Pokušala lijepim i ružnim riječima. Ništa nije koristilo. Zlatko bi me saslušao, ponekad je čak izgledalo da me razumije, da će otad sve biti drugačije, a onda bi zazvonio telefon, netko bi ga pozvao i on bi odlepršao kao da ni o čemu nismo razgovarali.

Poput repatica

Njegov je život bio i širok i raznolik. Ja, međutim, u njega nisam imala previše pristupa. Imala sam, doduše, svoje mjesto, jedno malo, vrlo ograničeno mjesto. U početku sam se njime zadovoljavala jer je bilo stalno i stabilno u odnosu na mjesta svih onih drugih žena koje su se pojavljivale na vratima Zlatkova života i brzo nestajale poput zvijezda repatica. Iza njih nije ostajao nikakav trag, a ja sam bila stalno tu. U kutu njegova srca. Malom doduše, ali uvijek u njemu. Tako sam barem ja mislila. On je smatrao da je to sasvim u redu. Ma čak je i mene uvjeravao da je to ispravno. Pa što ja hoću? Ako je oženjen, nije kastriran! One su prolazne, beznačajne, a ja sam stalna, majka njegova sina. On mene i dijete voli, ne bi nas nikad ostavio, ali nije se ni zatvorio u kuću i naglo ostario. Život treba živjeti, bla bla bla. Bila sam glupa što sam sve to uopće slušala. Trebala sam ga odmah ostaviti i mirno živjeti. Nisam trebala čekati da se na horizontu pojavi jedna dugonoga Sanja i da on sasvim poludi.

Nijedan razvod nije ugodan, pa nije bio ni naš. Ipak, preživjela sam. I sad sam tu gdje jesam i ne žalim se. Bez njega mi nije lako, ali niti s njim nije bilo puno bolje. Ponekad je naporno, ali mogu ja to. Što me ne uništi, to me ojača.

A toga sudbonosnog zimskog dana bilo je puno toga uništavajućeg. Od pogrešnoga gledanja na sat, leda na staklima automobila pa do zbrke na poslu. Ma kad jednom dan krene naopako, teško da se može kasnije popraviti.

Na sve to mi se telefonom još oglasio Zlatko. On bi došao da nas vidi danas umjesto sutra, ako može. Ma može, što ne bi moglo – odgovorila sam samo da ga se riješim. Tog trenutka mi nije bilo ni do čega pa sam pomislila: hajde i to da odradim pa ću barem imati ugodan vikend. A i on je vjerojatno onoj svojoj dugonogoj “trkaćoj kokoši” nešto obećao pa ne može sutra.

Željela sam biti kod kuće kad se on ukaže, da znam kamo izlazi s djetetom, da vidim je li Luka dobro odjeven i tako to. Pojurila sam s posla kao muha bez glave.

Petak je popodne u Zagrebu uvijek lud. Svi se poput mene požure kući, što prije mogu. Napuste svoje radno mjesto, kao učenici kad zazvoni za odmor. Pojure na vrata u svoje limene ljubimce kao da je stvar života i smrti stići kući 15 minuta prije. I onda se zaglave na semaforu, psuju, otpuhuju, nastoje se progurati metar naprijed. Stvaraju se kolone i kad nije poledica. A kad se pogodi dan kakav je bio tada, onda je ludnica kompletna.

Nakon što sam se uzalud češkala po glavi od nervoze, vrpoljila na mjestu, grickala kikiriki i uzalud pazila da ljuske ne padaju po sjedištu, naredila sam sebi da se smirim. U to ime pustila sam glazbu i rekla sama sebi da ne budem glupa i da se ništa neće dogoditi i ako njih dvojica izađu prije nego što ja dođem.

Kobni sudar

Najzad sam uhvatila zeleno. Gas da uhvatim sljedeći semafor! Dobro je. Ovaj je dobro prošao, još samo dva-tri i ja sam kod kuće. Do vraga, da sam bila samo malo brža, da sam se prestrojila u drugu traku. Ali još nije sve izgubljeno, ako samo malo požurim. Bum, tres, tupi udarac u auto u suprotnoj traci. Moj se malo zanio… Izišla sam da vidim štetu. Uh, kud baš da udarim u takvu skupu grdosiju!
Iz auta se izvukao vlasnik koji je dimenzijama odgovarao svom limenom ljubimcu:

– Glupačo, kamo gledaš. Imaš li uopće dozvolu? Ma tko plavušama daje dozvole i pušta ih da voze bez nadzora.
Koliko se samo derao na mene, mislila sam da će me još i istući. Jedva sam se pribrala i naizgled mirno rekla:

– Umjesto da ovdje demonstrirate svoju silu i glasovne mogućnosti, bilo bi bolje da civilizirano razmijenimo podatke, i to riješimo kao ljudi, ako ste uopće sposobni za takvo što. Mene dijete čeka kod kuće, a to mi je važnije od vašeg auta. Izvolite moju posjetnicu – govoreći to, nastojala sam biti mirna. Glas mi je ipak na kraju zadrhtao.

Oborila sam pogled da taj napuhani divljak ne vidi koliko sam ranjiva. Ljudi poput njega nemaju pojma što znači biti samohrana majka, brinuti se o nekome. Oni brinu samo o zgrtanju novca kojim kasnije kupuju skupe automobile. Ne zato što im trebaju, nego da pokažu svoju moć.

Kako je samo urlao! Kao gorila kad želi nekoga zastrašiti. E to zadovoljstvo da me vidi uplakanu neću mu priuštiti. Bila sam svjesna da je zbog moje nepažnje došlo do toga, ali više mi je bilo žao ljudi u koloni nego njega. Mogu biti sretna da i iz drugih auta nisu poiskakali takvi divljaci. Svi nervozni i bijesni. Ali što je, tu je. Moram ostati mirna. Ne samo zbog sudara, nego i da Zlatku ne pokažem da mi se nešto dogodilo. Njegova bi reakcija također bila: “Ah, žena za volanom, zašto ne paziš….”. A sutra je novi dan, razmislit ću kako dalje i odakle smoći novac za popravak štete. Sad je samo važno da stignem kući.

A stigla sam poslije Zlatka. Sjedio je zavaljen u fotelju i razgovarao s Lukom. Mogao je dijete i sam obući i izvesti. Mogao mi je i telefonirati. Mogao je, ali eto nije. Kad sam ušla u stan, on je udobno sjedio, pio pivo i gledao televiziju kao da je ovo još uvijek i njegov dom. Luka je sjedio pokraj, samo s bočicom kole u gotovo identičnoj pozi.

Muškarci kuhaju

E fino, baš fino tata uči sina kako se to radi – došlo mi je da zavrištim s vrata. Opet mu je donio to nezdravo piće iako zna da me time ljuti. Ali baš ga briga, tim smećem kupuje njegovu naklonost. Kladim se da mu je već obećao i večeru u McDonaldsu.

Eee, tu sam se malo prevarila. Umjesto toga, Zlatko šarmantno, kako to on zna, reče:

– Luka i ja smo se dogovorili da večeras ne izlazimo, nego da mi pripremimo večeru tebi. Ako nemaš ništa protiv da ti muškarci kuhaju.

– Što bih imala protiv? Ideja je dobra, ako mi ne ostavite kuhinju u takvom stanju da sutra moram zvati majstore, i ako operete i suđe. Eto vam kuhinje pa spremite nešto, ja se odoh istuširati, imala sam naporan dan…

Tuširajući se razmišljala sam o tome jesam li pogriješila što sam Zlatku dopustila da se igra domaćina u mojoj kuhinji. To je nekad bila i njegova kuhinja, ali on ju je napustio, otišao i ne okrenuvši se i ne pitajući imam li što u frižideru i kako ću dalje. A neeee, neće to tako dalje. Ne mogu mu braniti da Luki bude otac, dapače, moram dijete naučiti da ga voli iako nije s nama, ali to ne znači da se on može u mojoj kuhinji igrati uzornog tate. A zašto sam uopće pristala na to?

Ma opet me zbrzao. Sva ošamućena od tog sudara nisam se snašla, ali moram mu dati do znanja da se takvih igara ne kanim igrati u budućnosti. Osim toga, on ne samo da nije izveo sina nego se i sam pozvao na večeru kod mene. Pa naravno, to je jeftinije, to ga ništa ne košta. Recesija je, treba štedjeti, a ona njegova dama ne može bez luksuza. Gdje drugdje nego na Luki. Ma pazi, molim te, drskosti. Da ne bi!? Ma čut će on svoje, samo ne želim o tome pred djetetom.

Činjenica da nije u stanju dijete izvesti barem na pizzu baš me je razbjesnila. Uh, kakav dan!

Hoće li ikad proći? Kipjela sam od prigušenog bijesa.
Što mi se sve još neće dogoditi u jednom jedinom danu? Presvukla sam se, navukla osmijeh na lice i pojavila u blagovaonici.

Ona je mala, ali ugodna. Svi koji dođu rado sjede u njoj. Ugodan miris talijanskih začina izlazio je iz zdjele na stolu.

– Znam da Luka voli špagete pa smo to skuhali. Nadam se da će ti se svidjeti.

Ma svidjelo bi mi se i da nisu bile tako ukusne, kad ih je već Luka kuhao. Na stolu svijećnjak, čak i čaše za vino! Špageti ne samo da su lijepo mirisali nego su bili i ukusni. Zalili smo ih čašom vina.

Šampanjac uzalud

I tu bi, po mom mišljenju, taj obrok što nije bio ni ručak ni večera trebao završiti, ali Zlatko nije pokazivao namjeru da brzo ode. Pomogao mi je oprati suđe, što je u redu, a zatim se uvalio u naslonjač, što po mom sudu nikako nije u redu. Pa ponaša se kao da je to još uvijek njegov dom! Kao da ga nije napustio zbog one napirlitane dugonoge kokoši.

– Luka, mislim da je vrijeme za spavanje. Ujutro lijepo ustaneš rano, napišeš zadaću pa imaš cijeli vikend slobodan. Mama i ja moramo nešto razgovarati.

“Oho-ho, što li ovaj smjera”, pomislila sam. Neće mi valjda opet objašnjavati da sada nema novca, ali da će svoje obaveze podmiriti. Sjećam se vremena kad ga baš nije bilo previše briga kada dijete ide na spavanje. Ovdje se nešto ozbiljno iza brda valja. Baš da vidim o čemu se radi.

Kad je Luka bio u krevetu, Zlatko iz hladnjaka izvuče čašu šampanjca koji je on bio donio!?

– Slavimo nešto?
– Možda, Zdravka, zavisi od tebe. Inače nam je danas godišnjica rastave, ako se ne varam. Dvije godine otkako smo se razveli.
– Rekla bih sretno razveli i sad je to razlog za slavlje?! – nasmijala sam se uzimajući čašu. Zlatko se nije dao zbuniti.
– Pa znaš, nekad rastave imaju i pozitivnu stranu. Tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si imao.
– Je li? Tko bi rekao? A što bi Sanja na to?
– Koja Sanja? Nema nikakve Sanje, ovdje smo samo nas dvoje. Sa Sanjom je gotovo.
– Zar već? Znači taj se gubitak odnosi na nju? Zabrljao si i tamo i sad si opet leteći slobodnjak. A kovčege si našao pred vratima?
– Pa nije baš bilo tako ništa ja nisam zabrljao nego…
– Poštedi me detalja koji me se ne tiču. Prijeđi na činjenicu da te “nogirala” i iz bacila iz svog stana. Ili možda još nije, nego se samo sprema to učiniti, pa se Lesi vraća kući.

– Ma daj, ne budi takva zar mi baš ništa ne vjeruješ…
– Zadnji put sam ti vjerovala da ćeš redovito plaćati alimentaciju, a sad bi umjesto novca trebala dobiti tebe. Priča mi se ne sviđa previše. Imaš li još što dodati?
– Pa ništa osim toga da te volim. Da te, ustvari, nikada nisam prestao voljeti, sve druge su bile onako usput.

– Ma daj, Zlatko, nismo djeca. Sve sam to već čula u raznim verzijama. Dragi moj, istrošio si se za ovaj šampanjac uzalud. Bilo bi bolje da si Luki kupio majicu, ali kad je već tu, natoči nam još jednu pa da se rastanemo. Imala sam težak dan. Žurila sam kući i kriva reakcija u krivo vrijeme. Razbila sam jednon tipu auto. Ogromnu mrcinu BMW. Bio je bijesan k’o ris. Ma kakav ris, medvjed grizli, mislila sam da će me rastrgati. Nije mi stoga do ovakvih priča.

– Razbila si auto? Je li šteta velika? A kažeš tvojom krivnjom. Pa dobro, i ako si kriva, nije se smio derati na tebe. Sve se to da ljudski riješiti. Dat ćeš mi njegovu adresu da ja razgovaram s njim, da ne misli da ima posla sa ženom bez zaštite. Ne sekiraj se, riješit ću ja to već nekako.

Nisam baš imala iluzija da će on to riješiti i da će mi biti od pomoći, ali svejedno bilo je lijepo čuti da nisam sama u problemu. Pogledala sam ga zahvalno i još jednom konstatirala da sam djetetu, ako ništa drugo, izabrala zgodnog oca, pravog šarmera.

Kako se samo taj znao ponašati s čašama i flašama. I ne samo s njima. Imao je urođen osjećaj za to da osjeti kad je žena slaba, kad njezin obrambeni zid napukne.

Natočio mi je još jednu i prebacio ruku preko ramena. Osjećaj njegova ramena bio je ljekovit. Naslonila sam glavu na njega i osjetila se zaštićenom. Nije teško predvidjeti što bi se dogodilo da u tom trenutku nije zazvonilo zvono na vratima.

– Ma tko li je sada, dovraga – promrmljao je Zlatko.
U stvari, nije baš tako rekao, opsovao je i nervozno se uputio prema vratima. Ta njegova nagla promjena raspoloženja kao da me trgnula iz omamljenosti. Pa on se to ponaša kao domaćin kuće! Skuhao špagete, natočio mi šampanjac i misli da je time sve riješio. Izbrisao sve svoje ludorije, prevare, lažna obećanja i ine radosti koje mi je priređivao dok se nismo rastali. Evo ga za čas se iz nježnog zaštitnika pretvorio u nervoznog sebičnjaka.

Ćud se ne mijenja

Netko je poremetio njegov mir, a to ga ljuti. Da, to je Zlatko. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Maska je pala. Od onog čovjeka otprije nekoliko minuta nije ostalo puno. Gledala sam samo nervoznog mužjaka kojem je netko ušao na njegov teren, poremetio plan. A plan je ovaj put bio dobro smišljen i dugoročniji nego inače. Sanja mu je očito pokazala vrata i on sada ne zna kamo bi pa se sjetio nas. Sjetio se da ima, odnosno da je imao obitelj. E, nećemo tako.

– Stani malo, čovječe. Kamo si poletio? Nije tvoje da otvaraš vrata moga stana. Ako netko i zvoni, taj traži mene, a ne tebe. Smiri malo živce – govorila sam dok sam išla do vrata, vjerujući da se radi o inkasatoru. Na moje veliko iznenađenje pred vratima je stajao čovjek kojem sam udarila auto. Da nije imao buket cvijeća i jedan paket u rukama, pomislila bih da me došao dokrajčiti. Ovako je iznenađenje bilo dvostruko.

– Oprostite što smetam, pokušao sam vas nazvati, ali se ne javljate na mobitel. Došao sam se ispričati. A želio sam to učiniti odmah, ne čekati do sutra. Moje ponašanje nije bilo u redu.

Znam da sam vas izvrijeđao, ali i meni se silno žurilo po kćer. Bio sam stvarno ljut. Čim sam došao kući, razmišljao sam o tome kako sam se neljudski ponio, da sam vam pokvario vikend koji i vi vjerojatno jedva čekate. Samo toliko.

– Ah, sve je u redu, nije baš bilo ugodno, ali preživjet ću. A štetu ću vam nadoknaditi. U stvari, kad ste već tu, možemo se odmah dogovoriti, izvolite ući…

Zlatku nije bilo nimalo pravo kad je muškarac ušao. A tek kad je ugledao buket cvijeća i bombonijeru. Gledao ga je pogledom bika u areni. Pognuo je glavu i spremio se za napad.

Ernest mu nije dao priliku za svađu.

– Već sam se ispričao gospođi na smetnji, a još više za ponašanje na cesti, ali morao sam to još danas učiniti. Znate, ja sam samohrani otac, a sutra ujutro vozim kćer na skijanje, ostat ćemo nekoliko dana u Austriji. Ništa još nisam spremio ali, eto, nisam želio otići u lošem raspoloženju, a vjerujem da će i vama biti vikend ugodniji ako znate da mi je žao. Ali, da se predstavim, ja sam Ernest R., izvolite ovo je moja posjetnica.

– Iskreno rečeno, ne znam što da vam kažem, baš ste me iznenadili. Ja sam kriva, a vi se ispričavate. A istina je da bi me problem tištio sve vrijeme dok se ne dogovorimo, odnosno nagodimo, kako li se to već kaže. Ali da vam predstavim svog bivšeg supruga, svratio je do nas i upravo sam mu počela pričati što mi se dogodilo.

Ženski instinkt

– Gospođo, došao sam zbog toga da shvatite da se nije samo vama dogodilo. Dogodilo nam se. Da, dogodilo se vama i meni. Oboje smo bili nervozni, žurilo nam se, precijenili smo se. Kola su mi nova, a snažna. Da sam bio malo pažljiviji, mogli smo to izbjeći, ali ne brinite, nije to ništa. To je samo običan lim. Ljudi danas od stvari ne vide jedni druge. Imam dobre prijatelje autolimare, mehaničare. Dečki će to srediti za čas. Eto, nisam vam želio smetati. Imate moju posjetnicu pa se čujemo.

Praktična, kakva već jesam, ugledala sam priliku da i sebi uštedim trčanje po autoradionicama.

– Ako već imate kakvu dobru radionicu, možete li je i meni preporučiti?

– Sa zadovoljstvom. Moj bratić je… – uslijedila je adresa, preporuka.

– Pa ova mi je adresa poznata. Oni su mojoj prijateljici radili na automobilu kad je….

Razgovor je postajao sve opušteniji, gotovo prijateljski. Zlatko je nezadovoljno pio svoje pivo i sa strane pratio razvoj događaja. Nezadovoljstvo je bilo dvostruko. Čovjek mu je uletio u nezgodan čas, a i nije se imao priliku pokazati kao zaštitnik.

Ni u ulozi oca nije baš briljirao. Razgovarajući o djeci, doznali smo da je gospodin Ernest samohrani otac, da
mu je žena umrla od zloćudne bolesti i da se on sam brine o djevojčici. Sada je za zimske praznike vodi na skijanje. Prilika je to da bude više s njom i jako mu je važno da tih nekoliko dana bude opušten, neopterećen i samo njoj posvećen. Ne znam je li se Zlatko u tom trenutku sjetio koliko mi mjesečnih alimentacija duguje za Luku, ali čim se razgovor poveo o djeci, njemu kao da je postalo neugodno. Počeo se vrpoljiti i meškoljiti. Sjetio se nekih obaveza koje ga još čekaju te večeri. Nije mi bilo žao kad je otišao.

Ubrzo nakon njega ispratila sam i gospodina Ernesta. Zatvorivši vrata za njim, uvalila sam se u fotelju, natočila još jednu čašu šampanjca, da mi bude pomoć u rezimiranju neobičnog dana. Dana koji je počeo kaotično, kašnjenjem na posao. Pa sudarom, ponudom bivšeg muža da nastavim živjeti s njim, dolaskom čovjeka kojem sam razbila auto. Sve u svemu, kad sam sumirala, njegov je dolazak izbrisao sve minuse koji su mi se toga dana dogodili.

Bio je to ispočetka samo osjećaj. Onaj nepogrešivi ženski instinkt da je “to to”. I vjerujte mi, nisam se prevarila. Nazvao me i sljedećeg jutra. Radi popravka automobila morao je odložiti putovanje, ali ako sam raspoložena, u znak pomirbe poziva Luku i mene da im se pridružimo na skijanju sljedeći vikend. Njegov prijatelj ima apartman u kojem ima dovoljno mjesta, pa ako mislim da bi to Luku veselilo, oni imaju mjesta i u automobilu.

I veselilo je. Bili su to divni ne samo novogodišnji praznici nego i svi dani koji su uslijedili. Ma volim to mjesto u Austriji u svim godišnjim dobima. Sada je proljeće, cvjetaju šafrani, a tek kakav je zrak, divno se spava. I sanja. Danju i noću. Strah me da ću se jednoga dana probuditi iz ovog predivnog sna koji je počeo jednog zimskog dana kad je bila klizavica.