Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Naivno sam se upustila u vezu s kažnjenikom

Ja sam Dorijan. A vi? – ljubazno me upitao i osmjehnuo se otkrivši svoj blistav osmijeh.

– Lijek uzimajte redovito i za tjedan dana dođite na kontrolu – rekla sam mu umjesto odgovora, trudeći se ne pokazati kako me je njegov pogled zbunio, pa i uznemirio. Bio je to najzgodniji muškarac kojeg sam vidjela. Visok i tamnokos, sa svijetlim očima koje su me promatrale ispitivački i sa zanimanjem.

– Niste ovdje radili ranije? Mislim… dolazio sam prije nekoliko mjeseci zbog uganuća gležnja. Bila je tada druga liječnica – nije odustajao. Zadubila sam se u računalo, tražeći među zatvorskim pacijentima njegovo ime. Bila sam toliko smetena da sam pogrešno kliknula i s ekrana izgubila cijeli popis pacijenata.

– Oprostite što vas gnjavim, ja ipak nisam pacijent s kojim bi doktori rado pročavrljali – cinizam je naglo zamijenio srdačnost. Pogledala sam ga iznenađeno.

– Nisam htjela biti neljubazna. Samo, izgubila sam popis – nemoćno sam pretraživala po računalu, na kojem se nisam najbolje snalazila. Na zamjeni u zatvorskoj ambulanti radila sam, naime, tek nekoliko dana. Dorijan je ustao i prišao mi pa sam se primjetno trgnula.

– Ne brinite se. Nisam opasan. I prilično sam dobar s računalima – nadvio se nad ekran i nakon nekoliko trenutaka jednim klikom vratio popis s pacijentima.

– Hvala – promrmljala sam, a on se uz osmijeh udaljio. Prije no što je izišao iz ambulante, nešto me je nagnalo da se ipak predstavim:

– Zovem se Barbara.
Okrenuo se na vratima.

– Uzimat ću lijek redovito. I svakako ću doći na kontrolu, doktorice Barbara.

Kad je izišao, odahnula sam. Dorijan je bio treći pacijent toga jutra. Kašalj i bolovi u prsima koje je danima osjećao nisu pokazali upalu pluća, nego samo jaču prehladu. Kad je radni dan završio, i dalje sam mislila na tog zgodnog osuđenika koji je izdržavao zatvorsku kaznu. Što li je učinio i zbog čega je osuđen? Koliko je već dugo iza rešetaka, zanimalo me je i protiv moje volje. Iako mi je ravnatelj zatvorske ustanove rekao da će samo pacijenti koji su opasni dolaziti uz pratnju čuvara, nisam se nikako mogla opustiti. Nakon što sam završila medicinu i specijalizirala, zaposlila sam se u ambulanti opće medicine. U dvadeset i osmoj godini bila sam neudana i uživala sam u svom poslu. Kada su me zamolili da na nekoliko mjeseci zamijenim liječnicu koja je radila u zatvorskoj ambulanti, a trebala je na operaciju, odbila sam.

– Ali, zar baš nema netko drugi? – pokušavala sam uvjeriti ravnatelja da nisam najbolji izbor. Zapravo, bojala sam se rada s takvim pacijentima, osuđenima za raznorazna kriminalna djela.

– Riječ je o samo nekoliko mjeseci, najviše četiri. Gospođa Stanka će se vratiti. Tumor koji treba odstraniti je dobroćudan. Bili bismo vam zahvalni kad biste preuzeli njen posao u tom razdoblju – nagovarao me ravnatelj. Nisam imala izbora pa sam pristala.

– Barbara, to će ti biti novo iskustvo. Nema svaki liječnik prilike raditi u zatvoru – prijateljica Margareta u tome je čak vidjela prednost.

– Ne znam. Valjda si u pravu. Ipak, jedva čekam da prođe tih nekoliko mjeseci – rekla sam, nadajući se da neću doživjeti neugodno iskustvo. No, nakon samo nekoliko dana i susreta s Dorijanom osjećala sam da mi je sama sudbina namijenila taj privremeni zamjenski posao. Kako se približavao dan kada je Dorijan trebao doći na kontrolu, bila sam sve nervoznija. Zaboga, moram se sabrati, mislila sam, ali zgodan pacijent nikako mi nije izlazio iz glave. Inače nisam bila od onih žena koje bi neki muškarac već pri prvom susretu oborio s nogu, tim sam više bila zbunjena što sam se u njega zagledala na prvi pogled. I to još u čovjeka koji je odsluživao zatvorsku kaznu. Jedva sam se mogla prepoznati dok sam svakog dana s nestrpljenjem iščekivala hoće li se pojaviti. Kad sam ga nakon točno tjedan dana ugledala u malenom hodniku ispred ambulante, noge su mi se skoro odsjekle. Učinio mi se još zgodniji nego prilikom prvog susreta. Možda i zato što je ovaj put imao kraću frizuru.

– Dobar dan, doktorice. Danas mi je kontrola – dobacio mi je u prolazu.

– Pričekajte malo. Uskoro ću vas primiti – uzvratila sam trudeći se sačuvati mirnoću. Pozvala sam ga nakon nekoliko minuta, kad sam se uspjela malo pribrati. Odmah mi je rekao da se osjeća izvrsno.

Kontrolni pregled

– Kašalj je skoro prestao – rekao je. Znala sam da bih mu trebala poslušati pluća, ali umjesto toga samo sam mu na brzinu pregledala grlo i zaključila:

– Oporavili ste se. Dobro što nije bila upala pluća. Ipak, trebali biste se kloniti šetnji po kiši – upozorila sam ga.

– Nisam šetao. Igrali smo košarku – dometnuo je gledajući me znatiželjno. Slegnula sam ramenima i opet se zadubila u računalo.

– Još dva mjeseca i vani sam – rekao je tiho nakon kraće šutnje.

– Vani? – zbunjeno sam ponovila.

– Da, na slobodi. Odslužio sam svoje, kako se kaže.

– Koliko, koliko ste bili ovdje? – zamuckujući sam upitala, ljuta na sebe što sam se po tko zna koji put zbunila. Možda je osuđen za sitan prekršaj, ponadala sam se.

– Pet godina – kratko je odgovorio. Dalje nisam pitala jer mi se razdoblje koje je proveo iza rešetaka učinilo dugim. Kao da je naslutio moje misli, dodao je tiše:

– Netko je stradao, ali bila je to samoobrana. Ne želim više ni misliti o tome. želim se okrenuti životu i pozitivnim stvarima.

– To je dobar stav – prokomentirala sam, ni sama ne znajući vjerujem li njegovim riječima. Kad je krenuo prema vratima, obuzelo me čudno neraspoloženje jer sam shvatila da ga zasigurno više neću vidjeti.

– Vi radite ovdje? – upitao je iznenada, već na samom izlazu.

– Zapravo, ne. Ovdje sam na kraćoj zamjeni, najduže četiri mjeseca. Inače radim u drugoj ambulanti – rekla sam i još naglasila o kojoj se ambulanti radi. Gledao me nijemo nekoliko trenutaka dok su se moji obrazi rumenjeli. Zašto sam mu spominjala gdje radim, upitala sam samu sebe, osjećajući kako mi srce sve snažnije udara.

– Možda se odlučim za vas – osmjehnuo se.
– Kako to mislite? – nisam odmah shvatila.

– Pa, kao za izabranog liječnika. Ionako ne stanujem daleko od vaše ambulante. Želim vam svako dobro, Barbara – pogledao me sada ozbiljno, ali značajno. Dobacila sam mu kratak pozdrav i Dorijan je izišao. Već sutradan sam o neobičnom poznanstvu ispričala prijateljici Margareti.

– Izlazi za dva mjeseca. Ali, vjerojatno ga više nikad neću vidjeti – zaključila sam ne mogavši sakriti žaljenje u glasu.

– Barbara, ali on je bivši robijaš. Tko zna što je napravio i čime se sve bavi u životu. Pa nije on tvoj par – prijateljica je bila iznenađena.

– Ne znam. Činio se kao obrazovan i pristojan čovjek – prisjećala sam se njegovih riječi i načina na koji se izražavao.

– Koješta. Trudio se ostaviti takav dojam dok je u zatvoru. Vjerojatno nema završenu ni osnovnu školu. Možda je diler, mafijaš. Nije robijao pet godina nizašto – Margareta je sumnjičavo vrtjela glavom.

– Rekao mi je da je bila riječ o samoobrani – prisjetila sam se.

– Znači, ubojica! Pa to je još gore. Smaknuo je nekog i sada priča da je bila samoobrana. Nisi luda da u to povjeruješ – prijekorno me je pogledala.

Ionako ga više neću vidjeti, pa nije ni važno, pomislila sam i skrenula na drugu temu. No, još tjednima se nisam mogla osloboditi razmišljanja o prelijepom Dorijanu.

Nakon dva mjeseca, kad sam znala da je izišao iz zatvora, prestala sam očekivati da ću ga ugledati u ambulanti. Više za to nije bilo nikakve mogućnosti. Vrijeme je prolazilo pa sam polako zaboravila na zgodnog zatvorenika. Liječnica Stanka vratila se na posao i prije vremena. Nakon tri mjeseca završila je bolovanje i preuzela svoj posao, a ja sam se vratila u matičnu ambulantu. A onda se u moj život opet vratio Dorijan. Susreli smo se ispred ulaza.

Novi pacijent

Rekao sam vam da ću se prijaviti kod vas, kao pacijent – podsjetio me je.

– Ali to ne možete sada – odmah sam mu rekla, dok me je obuzimalo uzbuđenje što ga ponovno vidim.

– Kako to? – čudio se.

– Pa sada nije vrijeme kad se prijavljuje kod liječnika – objasnila sam mu.

– Ali ja nisam nigdje prijavljen – sada se on zbunio.

– Radite? – upitala sam ga.

– Da, u jednom grafičkom uredu. Po struci sam grafičar – objasnio je.

– Dobro, vidjet ću mogu li vas ubaciti – obećala sam. Došao je i sutradan te sam ga zavela među svoje pacijente.

Znala sam da je došao s razlogom baš k meni. Bilo je više nego očigledno da me želio ponovno vidjeti. I da me nije zaboravio, kao ni ja njega. Bila sam zadovoljna što ima posao, a u kratkom razgovoru u ambulanti saznala sam i da ima svoj stan.

Dorijan se ni po čemu nije razlikovao od ostalih mladih ljudi i nitko, da to ne zna, u njemu ne bi vidio bivšeg robijaša. Znala sam da se i ja njemu sviđam. Bila sam zgodna, iako prilično povučena. Kad sam se, nakon što me pozvao na kavu, kratko dvoumila, otvoreno mi je rekao:

Znam da u meni još uvijek vidite samo bivšeg zatvorenika.
– Nije baš tako – pokušala sam se izvući, ali oboje smo znali da ne govorim istinu. Stoga sam nastavila iskreno:

– U pravu ste. Dosad nisam upoznala nekoga tko je osuđen za nešto. Zato sam malo nervozna i ne znam kako bih se ponašala. Ali nisam od onih koji ljude osuđuju, a da o njima ništa ne znaju. Uostalom, vi ste izdržali svoju kaznu. Svakome treba pružiti priliku. Želim reći da nakon zatvora dobije posao i stekne prijatelje – posve sam se zaplela u vlastite riječi pa smo se oboje nasmijali.

– Barbara, vi ste divni. Vidio sam to već onda kad sam došao k vama… s kašljem – podsjetio me, i još jednom uspio zbuniti. Razmijenili smo brojeve mobitela i Dorijan me pozvao na večeru. Iako je najprije predložio da odemo k njemu jer je, kako se pohvalio, odličan kuhar, odlučno sam odbila pa smo se našli u restoranu. Bila je to divna večer. Dorijan je bio galantan i razgovorljiv. Otkrili smo brojne zajedničke teme, a nekoliko puta uspio me i do suza nasmijati. Saznala sam da je tri godine stariji od mene i da su mu roditelji iz istqg mjesta kao moja baka. Čak smo kao djeca često ljetovali u tom malom dalmatinskom gradiću.

– Možda smo se nekad i vidjeli – rekao je.
– Gdje su ti roditelji? – upitala sam ga.

– Nakon tatine smrti majka se preselila u Zagreb. Bliski smo i često se viđamo. Ali kod nas je malo drukčije. Umjesto da ja idem k njoj na ručak, ona zna doći k meni. Rekao sam ti da sam odličan kuhar – opet se pohvalio i još dodao:

– Morat ću te uskoro u to uvjeriti.

Užasno otkriće

Iako sam neko vrijeme odbijala takvo zbližavanje, konačno sam popustila njegovu nagovaranju. Unatoč tomu što o njegovu privatnom životu nisam znala gotovo ništa, a još manje o razlogu zbog kojeg je bio u zatvoru, nisam se mogla više boriti s osjećajima. Pristala sam doći u njegov stan, iako sam naslućivala da će od tog trenutka naša veza postati stvarna i ozbiljna. Bila sam u pravu. Sljedeće jutro dočekala sam u Dorijanovu zagrljaju.

– Kaješ li se što si ostala? – upitao me zagledavši se duboko u moje oči. Odmahnula sam glavom.
– Ne, ali ipak bih voljela… – zastala sam u nedoumici. – Što?
– Znati više o tebi – promrmljala sam.
– Što želiš znati? – upitao je iako je vjerojatno naslućivao na što mislim.
– Kako si živio prije? Jesi li imao djevojku? I zašto si morao u zatvor?

Dorijanovo lice se smračilo i na njemu se jasno vidjelo neraspoloženje.

– Barbara, volio bih kada me ne bi o tome ispitivala. I kad bi mi dala priliku za novi početak. Želim sve ostaviti iza sebe. Teško mi je o tome govoriti – rekao je i sjeo na krevet. Zagrlila sam ga i priljubila se uz njega.

– Znam, ali shvati i mene. Rekao si da je bila samoobrana – jedva sam se usuđivala govoriti, ali toliko sam željela da mi o tome kaže nešto više. Neko vrijeme u sobi je vladala grobna tišina, a onda je rekao muklo:

– Da, ozlijedio sam nekoga, nenamjerno. Ta je osoba ostala invalid. Ali svejedno sam dobio preveliku kaznu. Taj čovjek je bio užasan – izgovorio je i onda se okrenuo prema meni. Obuhvatio je dlanovima moje lice:

– Barbara, molim te, zaboravimo to. Dokazat ću ti da sam dobar čovjek – zagrlio me i više ga nisam ispitivala. Bila sam ludo zaljubljena u Dorijana. Sve češće sam ostajala vikendima u njegovu stanu, a jedne subotnje večeri na izlazu sam susrela Dorijanovu majku Martinu. Sredovječna žena, pomno dotjerana i vrlo simpatična, vlasnica frizerskog salona, srdačno me pozdravila:

Drago mi je, Barbara, što smo se konačno upoznale. Dorijan te stalno spominje – rekla mi je i pozvala me da još ostanem.

– Moram ići. Sutra rano ustajem, putujem u Sloveniju na neki seminar – objasnila sam joj, a Dorijan me ispratio do dizala u hodniku.

– Znači, neću te vidjeti puna dva dana – rekao je i strastveno me poljubio.

– Vidjet će nas tvoja mama – izmigoljila sam iz njegova naručja.

– Pa što? Nemam deset godina – još jednom me poljubio na rastanku. Izlazeći iz njegove zgrade, naišla sam na stariju gospođu koja je stanovala na istome katu kao Dorijan. Već sam je jednom vidjela te sam joj se ljubazno javila.

Loading...

– Oprostite, znate li možda je li kod Dorijana njegova majka? Gospođa Martina. Rekla mi je da će doći večeras – ljubazno me upitala žena.

– Da, upravo je stigla – odgovorila sam.

– Ona je, znate, frizerka, a meni se sljedeće subote udaje unuka. Voljela bih se naručiti na frizuru. Ja vam, inače, ne pamtim kada sam zadnji put bila na frizuri. Uvijek me podšiša unuka – nagnula se povjerljivo prema meni. Njena je kosa upravo i izgledala kao da nikad nije vidjela frizera, ali to sam zadržala za sebe. – Svakako, morate na svadbi lijepo izgledati – dodala sam i namjeravala produžiti, ali njene sljedeće riječi ukopale su me na mjestu.

– Baš mi je drago što je s Dorijanom opet sve u redu. I što je sve to iza njega. I suprugino samoubojstvo i taj zatvor. Uvijek je bio divan i drag dečko – čula sam njene tihe riječi i u prvi mah nisam vjerovala da dobro čujem.

Presudne laži

– Suprugino samoubojstvo? – ponovila sam zaprepašteno. Stara gospođa očito nije opazila moje začuđeno lice, te je nastavila uvjerena kako sam u sve upućena:

– Sandra je bila tako lijepa, ali eto, jadnica je strašno završila. Tako mlada je podigla ruku na sebe. Znam da je i gospođi Martini bilo teško zbog toga. Lijepo su se slagale. Bila je to jedna skladna obitelj. Ali, nikad se ne zna što se događa u četiri zida. Eto, i moja unučica Biserka se udaje, a njenog budućeg jedva poznajemo. Valjda je ipak dobro odabrala… – njene daljnje riječi jedva sam čula.

– Oprostite, žurim se. Imam još nešto obaviti – brzo sam rekla i bez pozdrava izjurila van. Dok sam se vozila kući, u glavi mi je vladao kaos. Dorijan je bio oženjen? Njegova žena Sandra je počinila samoubojstvo. Zbog čega? Zašto je Dorijan bio u zatvoru? Zašto mi nije rekao da je bio u braku? I da mu se žena ubila? Stotine pitanja rojilo se u mojoj glavi. Osjećala sam se izigrano, a istodobno sam bila u sve većem strahu. Pet je godina bio u zatvoru. Navodno zbog samoobrane u kojoj je nekoga ozlijedio. Možda svoju ženu?

Više mu nisam vjerovala ni riječ od onoga što mi je ispričao. Nije bio iskren prema meni, Kako mi je samo mogao zatajiti nešto tako važno. Brak i ženino samoubojstvo. Nisam spavala cijele noći, a sutradan sam rano morala na put. Na medicinski seminar išla sam s kolegicom Helenom. Bile smo bliske prijateljice i imala sam joj se potrebu povjeriti. Osjećala sam da ću poludjeti ako nekome ne kažem ono što me mučilo. U pauzi za ručak ispričala sam joj što sam prethodne večeri saznala.

– To je strašno, Barbara. Da budem iskrena, i mene bi to uzrujalo. Da ti je barem sam rekao. Vjerojatno ne bi ni saznala istinu – Helena me je gledala s iskrenom zabrinutošću.

– Ne znam što ću. Više mu ne vjerujem. Ako ga otvoreno pitam, tko zna bi li mi rekao istinu – bila sam očajna.
– Čuj, ja znam jednu koja se redovito frizira u salonu njegove majke. Mogla bih je pitati zna li nešto o tom slučaju. Znaš da te žene kod frizera uvijek razglabaju o svačemu – predložila je Helena, ali ja sam nemoćno odmahivala glavom. Nisam bila sigurna je li to pametno. Što ako Martina ili Dorijan saznaju da se preko drugih raspitujem? Ali nisam li ga već sama pitala o njegovu prošlom životu? Dorijan mi je jasno dao do znanja kako ne želi o tome govoriti. Vjerojatno zato što skriva strašnu tajnu, bila sam čvrsto uvjerena.

– Dobro, pokušaj saznati. Ionako se naša veza nakon ovoga više ne može nastaviti – dodala sam odlučno.

Kobne posljedice

Kad mi se uskoro na mobitelu pojavio Dorijanov broj, nisam se javljala. Brzo je odustao, vjerojatno uvjeren kako na seminaru nemam vremena. Ubrzo sam isključila mobitel. Nisam ga uključila ni kada sam se nakon puta vratila na posao, već sam odmah s fiksne linije nazvala Helenu.

– Jesi li se čula s tom ženom? – htjela sam što prije saznati.

– Zvala sam te, ali mobitel ti je isključen – rekla je.
– Baš sam glupa. Nisam se sjetila da ćeš me ti zvati – objasnila sam joj jer sam u strahu od Dorijanova poziva i dalje držala isključen mobitel.

– I? – opet sam upitala.
– Barbara, njegova žena je bila bolesna. Imala je Shizofreniju – počela je oprezno, a mene je nakon tih riječi obuzela panika.

– Shizofreniju?
– Da, bila je ozbiljno bolesna. Objesila se u garaži.
– U garaži? – ponavljala sam šokirano.

– Da, u zgradi gdje sada Dorijan stanuje. To mi je rekla ta Ana koja odlazi na frizuru kod Martine. Martina nakon toga nije mjesecima radila. Ubrzo nakon ženinog samoubojstva, Dorijana su zatvorili. Prebio je navodno nekog čovjeka koji je ostao trajni invalid. Ali o tome se malo zna. Stvarno ne znam što bih ti rekla. Sve mi se čini da je on za sve to odgovoran. Žao mi je, Barbara – Helena je i sama bila pod dojmom onoga što je otkrila.

Kad sam završila razgovor, još dugo sam zurila u telefon pred sobom. Bila sam potpuno izvan sebe. Već dva mjeseca viđam se s nasilnikom. Prebio je nekoga, i vjerojatno skrivio i ženinu smrt. Možda je oboljela upravo zbog njegova maltretiranja, vjerojatno psihičkog. Nije nizašto osuđen na petogodišnji zatvor. Zaboga, kako sam bila naivna kada sam se upustila u takvu vezu.

Dobro mi je Margareta govorila. Bila sam luda kad sam vjerovala da je riječ o dobrom čovjeku. Više ni najmanje nisam sumnjala da je riječ o lažljivcu, pa i psihopatu. Odlučila sam što prije okončati tu vezu. I što kraćim postupkom. Čim sam uključila mobitel, na njemu se pojavio velik broj Dorijanovih poziva, pa i poruka. Posljednja je glasila: “Ako mi se ne javiš, večeras dolazim k tebi. Sada sam stvarno zabrinut.” Čim se javio, počeo je zabrinuto, gotovo sa strahom:

– Zaboga, Barbara, što je to s tobom? Zovem te već dva dana. U ambulanti mi sestra kaže da si stalno zauzeta. Zašto se ne javljaš na mobitel? – počeo je, ali sam ga uspjela prekinuti.

– Jer sam prekinula s tobom – hladno sam mu rekla. S druge strane nastao je tajac.

– Prekinula si sa mnom? Samo tako. Bez i jedne riječi – bio je iskreno začuđen.

– Dorijane, doznala sam sve – rekla sam.
– Što si doznala?

– Sve. Lagao si mi cijelo vrijeme. Bio si u braku. Žena ti se ubila. Doznala sam istinu, Dorijane – glas mi je zadrhtao, te sam htjela što prije okončati razgovor.

– Kako si saznala? – upitao je sada i on hladno, te odmah dodao:

– Raspitivala si se, zar ne?
Obuzela me ljutnja.

– Naravno, kad mi ti nisi htio ništa reći. Lagao si cijelo vrijeme.

– Nisam lagao. Samo sam ti zatajio brak. Nisam htio da…
– Samo si mi zatajio brak?!

To je za tebe ništa. Očito si navikao lagati. Vjerojatno si lagao i supruzi. Možda se zato i ubila – ljutnja mi je dala hrabrost, ali i to što smo razgovarali telefonom.

– Barbara, nemaš pojma što govoriš – izgovorio je s prijetećim mirom.

– Završavamo razgovor. Nemoj me više zvati. Zbogom, Dorijane – prekinula sam vezu.

Istodobno sam osjećala olakšanje i veliku tugu. Sve je ispalo drukčije nego što je izgledalo, mislila sam utučeno. Dorijan se činio kao idealan muškarac za mene, a zapravo je riječ o podlom lažljivcu. Te sam večeri namjeravala rano leći. Nakon dvije neprospavane noći, konačno sam se nadala snu. Napokon sam tu, kako sam bila uvjerena, suludu vezu, imala iza sebe. Nadala sam se da me Dorijan više neće zvati i da će shvatiti da je među nama zauvijek svršeno.

Mobitel je bio nijem te sam nakon filma pošla u krevet. Upravo sam odjenula spavaćicu kad se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Poskočila sam uplašeno, a kad sam kroz rupicu pred vratima ugledala Dorijana, noge su mi se odsjekle. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da pozovem policiju. Stajala sam ukočeno pred zaključanim vratima, nadajući se da nije čuo moje korake.

Njegovo priznanje

– Barbara, otvori mi. Znam da si kući. Glupo je da stojim ovako na stubištu – začula sam ga. Govorio je tiho, ali dovoljno glasno da ga čujem. Nije vikao te sam shvatila da ne želi da ga čuju susjedi.

– Ne želim s tobom razgovarati. Molim te, idi – zamolila sam tiho, nadajući se da neće stvarati probleme. Da ga u to uvjerim, odlučnijim sam glasom dodala:

– Ako ne odeš, zvat ću policiju.
Čekala sam njegovu reakciju. Nakon kraće šutnje rekao je:

– Ne znam što si sve čula i zaključila, ali riječ je o nesporazumu. Ne mogu vjerovati da me se bojiš i da mi prijetiš policijom. Ali ja sam za to kriv. Trebao sam ti reći istinu.

S obje strane zavladala je tišina. Promatrala sam ga dok je skrušeno stajao pred zatvorenim vratima. Doimao se umorno i izmučeno.

– Reci mi sada! – zatražila sam i dalje ne otvarajući vrata. Ali nešto se u meni naglo prelomilo. Uopće nije izgledao kao nasilnik. Govorio je staloženo i mirno.

– Barbara, zar da govorim sa stubišta, pred zatvorenim vratima? Molim te, otvori mi – opet je zatražio.

– Ne mogu – rekla sam gotovo plačnim glasom. I dalje sam ga se bojala, iako više nisam bila sigurna prijeti li mi od njega uopće kakva opasnost.

– Dobro. Onda ću ti reći ovako. Neka svi čuju. Više ionako nije važno – pomirio se i počeo govoriti:

– Kad smo se vjenčali, nismo znali da je Sandra bolesna. Nakon nekoliko mjeseci braka dijagnosticirana joj je epilepsija. Stanje se postupno počelo pogoršavati. Iako je povremeno odlazila na liječenje, bili smo sretni. Voljeli smo se – dodao je tiho te nakratko ušutio. Znači, Sandra je bolovala od epilepsije, a ne shizofrenije, kako su mi pogrešno rekli, shvatila sam. Kao liječnica dobro sam znala o kakvim je bolestima riječ. Ruku sam s kvake pomaknula na ključ.

– Sandra je bila slaba i osjetljiva djevojka. Upravo smo kupili stan, onaj u kojemu i danas živim, kad se to dogodilo. Taj momak se također tek bio doselio u našu zgradu, ali u podstanarstvo.

Jedne večeri dočekao ju je i odvukao u svoju garažu – Dorijan je govorio sve tiše, a meni je cijelim tijelom prostrujila jeza. Kao da sam naslutila stravičan nastavak priče, spontano i naglo otključala sam vrata i širom ih otvorila. Gledali smo se kratko bez riječi, a onda sam se pomaknula u stranu. Dorijan je ušao te sam zatvorila vrata.

Moj oprost

– Silovao ju je, ali ja to tada nisam znao. Nije mi ništa rekla, ali stanje joj se naglo pogoršalo. Imala je sve češće napadaje i mjesec dana provela je na liječenju. Kad se vratila kući, gotovo nije govorila. Znao sam da joj se nešto dogodilo, ali nisam ni slutio što. Sve do onoga dana kada se ubila. Objesila se u našoj garaži, odmah pored garaže u kojoj ju je taj bijednik napao.

– Zaboga! – pokrila sam usta rukom da prigušim krik. Bila sam šokirana i polako sam povezivala cijelu jezivu priču.

– Ti si je pronašao?
– Ne, jedan čovjek iz prizemlja. Garaža je bila otvorena. Ja sam još bio na poslu kad je to učinila.

– Kako si saznao što joj se dogodilo?

– Ostavila mi je pismo. Istinu je uspjela tek napisati jer nije smogla snage ispričati mi što se dogodilo. Da ju je taj momak silovao i… Barbara, ona je ostala u drugom stanju – zavapio je slomljeno i s mukom nastavio:

– Ali to dijete nije bilo moje. Nije mogla to prevladati i jedini izlaz pronašla je u smrti – jedva je izgovorio posljednje rečenice. Sada sam razumjela zašto nije mogao o tome govoriti. Sve je bilo previše strašno da bi to mogao tek tako ponavljati.

– Ostala je trudna sa silovateljem? To je čovjek zbog kojega su te zatvorili – sve mi je ödjednom bilo jasno.

– Istog časa otišao sam k njemu. Nisam znao za sebe. Sve se dogodilo u njegovom stanu. I tog istog strašnog dana. Najprije je poricao silovanje, a kad sam ga prvi put udario, razbjesnio se i rekao mi da nitko neće žaliti zbog jedne luđakinje. Posve mi se smračilo i napao sam ga. Nisam znao što radim. Mržnja me je toliko zaslijepila da ga nisam prestajao tući ni onda kada se više nije mogao braniti. Oteturao je u hodnik, a ja za njim. Bježao je preda mnom i pao niz stube. Slomio je kralježnicu i ostao nepokretan. Danas je u nekim toplicama – završio je stravičnu priču. Nisam uspijevala doći do riječi. Uopće ga nisam krivila za ono što je učinio, iako je on moju šutnju pogrešno protumačio:

– Znam da misliš kako sam nasilnik i razumijem te. Ali moraš znati da u tim trenucima nisam bio uračunljiv. I moj je odvjetnik to pokušao dokazati, ali s obzirom na njegov trajni i teški invaliditet, dobio sam pet godina. Uostalom, Sandrino pismo nikome nisam pokazao. Samo ja znam za njega. Bila je moja riječ protiv njegove. Rekao sam na sudu da ju je silovao, ali nije bilo dokaza.

Obdukcija je otkrila trudnoću, ali rekao sam da je dijete bilo moje. Nisam želio da javnost sazna kako je zatrudnjela s tim gadom. Činilo mi se da bi to okaljalo uspomenu na nju. Možda sam pogriješio, vjerojatno bih dobio manju kaznu da sam sve rekao. Ali sada je ionako svejedno. Samo želim početi ispočetka. Barbara, znam da sam ti trebao sve reći. Jer ti si ona s kojom želim biti i s kojom bih volio nastaviti dalje. Ako mi možeš oprostiti – gledao me molećivo.

– Dorijane, nemam ti što oprostiti – bacila sam mu se u naručje. Htjela sam mu reći da ga razumijem i da suosjećam s njim, ali osjećala sam da mu je već dovoljno teško što je sve to opet morao proživjeti. Stoga sam mu rekla ono što sam znala da želi čuti i što će mu olakšati patnju koju je opet osjetio:

– Dorijane, i ja želim biti s tobom.

Loading...