Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Najveća kazna mi je moja savjest

Svi su se pitali što se zaista dogodilo. Nitko nije mogao ni pretpostaviti zašto bi mlada žena puna životne energije digla ruku na sebe, baš kao što nitko nije primijetio čovjeka skrivenog iza debla starog kestena. Taj čovjek, ili bolje rečeno, ta ruina od čovjeka bio sam ja. Pritom je još do prije samo godinu dana u mom životu sve bilo u redu. Iako, kad bolje razmislim, počelo je mnogo ranije…

Sa svojom ženom Ljiljanom bio sam u braku više od dvadeset godina. Nismo imali djece, ali smo usprkos tome vodili sretan i ispunjen život. To što nismo mogli postati roditelji u početku nas je stavilo pred tešku kušnju, no kasnije smo se pomirili sa sudbinom i usredotočili na naš brak i karijeru. Meni su kao inženjeru strojarstva bila otvorena sva vrata, dok je Ljiljana od prodavačice u butiku napredovala do vlasnice uglednog krojačkog salona. Bilo bi pretjerano reći da smo plivali u novcu, no nikad nismo imali novčanih problema. Jednoga dana, kad smo dovoljno uštedjeli, odlučili smo kupiti kuću naših snova. Zapravo, ideja se rodila sasvim spontano dok smo jedne nedjelje šetali jednim otmjenim kvartom…

– Ajme meni, Viktore, pogledaj ovo! – ushićeno je uzviknula Ljiljana i zaustavila se ispred jednog prekrasnog posjeda. – Kakva ljepota!

I bila je u pravu. Kroz grandioznu ogradu od kovanog željeza pružao se pogled na uredno pokošen travnjak, puteljke posute bijelim šljunkom i staro drveće s impresivno velikim krošnjama. Na sredini zemljišta nalazila se kuća, a lijevo od nje umjetno jezerce. Preko bijelog pročelja kuće protezao se raskošni bršljan sve do prvog kata.

– Stvarno je prekrasno – složio sam se sa svojom ženom. – Izgleda kao iz bajke…

– Pogledaj, pa to se prodaje – oduševljeno je vrisnula, uprijevši prstom u natpis na drvenoj ploči zabodenoj u travnjak. Obrazi su joj se zajapurili od silnog uzbuđenja, a oči zacaklile.

Njezine svijetle oči bile su u izrazitom kontrastu s njenom tamnom kosom. Kako sam je samo volio! Volio sam sve na njoj, pa i tu njenu osobinu da se tako spontano oduševi. Meni takva spontanost nije bila svojstvena, no sada sam bez razmišljanja donio odluku:

– Kupit ćemo ovu kuću! Pogledat ćemo je i ako je iznutra jednako tako lijepa kao što obećava izvana, bit će naša, što kažeš?

Ljiljana me pogledala širom otvorenih usta.
– Ti to ozbiljno?! A kako ćemo to platiti?

– Kao prvo, imamo nešto ušteđevine. A kao drugo, možemo dignuti kredit pa polako otplaćivati rate. To si s našim primanjima možemo priuštiti.

Ljiljana mi se oduševljeno bacila oko vrata.
– Predivno, predivno! Onda ću si konačno moći uzeti dvije mačkice iz azila za životinje! – ciktala je.

Kuća je iznutra bila mnogo ljepša nego što smo očekivali. Bila je doduše prevelika za dvije osobe, ali uživali smo u velikom prostoru, a i Ljiljana si je konačno mogla urediti atelje za krojenje i svoj hobi, slikanje. Sve u svemu, mogli smo biti najsretniji ljudi na kugli zemaljskoj, da sudbina nije imala drukčije planove s nama…

Napredovao sam u poslu, što mi je donosilo i veća primanja. No uz napredovanje su došle i veće obaveze i česta putovanja zbog kojih sam sve manje vremena provodio doma. Ljiljana se nije ugodno osjećala sama u velikoj kući. Bojala se provalnika i raznoraznih skitnica koje su se motale oko kuće, tako da smo pored dvije mačkice, Miki i Mini, ubrzo iz azila za životinje nabavili i vučjaka Maksa. Uz Maksa Ljiljana se konačno osjećala sigurnom. Tako je, kad nije radila, slobodno vrijeme provodila u fitness studiju ili šećući s Maksom obližnjim parkom. Sa svojih trideset i pet godina bila je u vrlo dobroj fizičkoj formi i time se ponosila.

Međutim, jednoga dana pojavili su se bolovi u leđima. Isprva blagi i povremeni, onda sve češći i intenzivniji. Ispočetka se pokušala šaliti na svoj račun.

– Nije to ništa strašno. Izgleda da me načeo zub vremena – znala je reći, ali bolan izraz na njenom licu govorio je drukčije.

– Zlato, otiđi na pregled – savjetovao sam joj zabrinuto. – I nemoj toliko pretjerivati s tim sportom. Sasvim je dovoljno da svaki dan prošečeš Maksa.

No, ona je na moje primjedbe odmahivala rukom.

– Ma glupost, to su samo prolazne tegobe. Problem ti je, mužiću moj, u tome što ne postajemo mlađi!

Podmukla bolest

Tako je govorila pokušavajući omalovažiti problem koji je sad već bio više nego očit. Uvidjevši da se sve češće budi s bolnim izrazom lica, inzistirao sam da posjeti liječnika. Konačno je zaista i popustila i otišla našem liječniku opće prakse, koji joj je propisao lijekove protiv bolova i fizikalnu terapiju. Kad ni to nije pomoglo i kad su bolovi postali još jači, uputio ju je specijalistu. Specijalistički pregled je na žalost pokazao da je moja zabrinutost bila opravdana. Nakon niza pretraga, liječnici su utvrdili da Ljiljana boluje od podmukle bolesti, koju su definirali kao Bechterovu bolest.

– No, to ne mora nužno značiti da će vaša supruga biti trajno ograničena – umirivao me liječnik kad je vidio da sam problijedio kao krpa. Dok nam je naime objašnjavao o kakvoj se bolesti radi i kako s vremenom dolazi do okoštavanja kralježnice, osjećao sam kao da tonem u bezdan. Dobacio sam uplašen pogled prema Ljiljani, ali činilo se da je ona hrabrije od mene podnijela lošu vijest.

– Morate i nadalje odlaziti na fizikalne terapije, čuvati se i uzimati protuupalna sredstva koja ću vam propisati. Budite li se pridržavali ovih naputaka, moći ćete nastaviti voditi normalan život. Nemojte se izluđivati crnim mislima. U većini slučajeva ova bolest ima sasvim bezopasan tijek…

Na žalost, ovakve optimistične prognoze nisu se odnosile na Ljiljanu. Iako je učinila sve kako joj je liječnik preporučio, bolovi ne samo da nisu jenjavali nego su postajali sve gori. Nakon rehabilitacije, koja joj nije donijela nikakvo poboljšanje, morala je priznati samoj sebi da će se morati odreći posla koji je toliko voljela. Radno vrijeme, koje joj je inače znalo trajati i do dvanaest sati, smanjila je sada na samo nekoliko sati na dan i hrabro se pomirila sa svojom sudbinom. Ipak, ma koliko to skrivala preda mnom, po njenim sam očima uvijek znao prepoznati kada je plakala.

Jednom kad sam se nakon nekoliko dana službenog puta vratio doma, shvatio sam da moja žena danima nije izlazila iz kuće. Bilo je očito da je većinu vremena preležala u krevetu, a u kući je vladao pravi kaos. I nije samo kuća bila ta koja je izgledala zastrašujuće. Prepao sam se i njenog izgleda. Imala je duboke tamne podočnjake, a na licu joj se odražavala duboka patnja.

– Zlato, ovako to dalje ne ide – oprezno sam pokušao razgovarati s njom. – Ne mogu te više tako dugo ostavljati samu. Što kažeš da potražim drugi posao, na kojem neću morati toliko izbivati iz kuće i uz koji ću imati više vremena za tebe?

Ljiljana me prestrašeno pogledala.

– Ali, to si ne možemo priuštiti! Pogotovo ne sada kada ja više gotovo ništa ne zarađujem… – utučeno je nadodala.

– Ma daj, nemoj brinuti, sve će biti dobro! – rekao sam naglašeno vedrim tonom. Da i sam brinem hoćemo li ubuduće moći plaćati hipoteku, to sam joj naravno prešutio.

Bez njenog znanja krenuo sam u potragu za novim poslom. I zaista, nakon mjesec dana pronašao sam zaposlenje koje mi je pružalo pristojnu plaću, a istodobno ostavljalo mi dovoljno slobodnog vremena da budem uz Ljiljanu. Ispripovijedao sam svom novom šefu sve o bolesnoj ženi o kojoj moram brinuti i on je pokazao razumijevanje. Ljiljani sam za novi posao rekao tek dan prije potpisivanja ugovora. Bila je duboko ganuta.

– Ti si to zaista učinio zbog mene… Ostavio si posao koji si toliko volio – prošaptala je sa suzama u očima, a onda dodala: – Tako mi je žao!

Privio sam je u zagrljaj i čvrsto stisnuo uz sebe.

– Nema ti zbog čega biti žao! Učinio sam to jer želim provoditi više vremena s tobom. Moj stari posao je stvarno postao prezahtjevan.

Mladenačka ljubav

Prvog radnog dana u novom poduzeću moj susretljivi kolega s kojim sam dijelio sobu proveo me po zgradi da me upozna s novim suradnicima. U računovodstvu je zastao i napravio šeretsku grimasu.

– Ovdje, s ovim damama, morate imati posebno dobar odnos jer su one te koje nam svakog mjeseca obračunavaju plaće – šalio se.

Pružio sam ruku jednoj gospođi, a onda drugoj… i zastao. Nisam vjerovao vlastitim očima!

– Marija… ti? – upitao sam zbunjeno, zureći s nevjericom u smeđokosu ženu u crvenom kostimu.

– Da, Viktore: glavom i bradom ja! A što je tebe donijelo k nama?

I dalje sam u nevjerici gledao u nju, no kad sam primijetio znatiželjan pogled kolege, brzo sam se pribrao i rekao s odglumljenom ravnodušnošću:

– Svijet je zaista jako mali.

Bio je to moj prvi dan na poslu i nisam želio da odmah počnu kružiti priče o meni. Nikoga se nije ticalo to što sam baš ovdje sreo svoju prvu veliku ljubav iz mladosti. Zato sam nastavio slijediti kolegu, nadajući se da nitko ne primjećuje kako mi srce snažno udara.

Kasnije, dok sam sjedio za svojim novim radnim stolom i pokušavao se upoznati s raznim tekućim projektima, u nekoliko sam navrata zavrtio glavom. Bilo je upravo nevjerojatno da je moja sudbina htjela da baš ovdje sretnem Mariju, koju sam posljednji put vidio prije punih dvadeset i sedam godina!

Osim nekoliko sitnih borica oko očiju, gotovo da se i nije promijenila. Još uvijek je imala one iste tople oči kojima me toliko puta nasmiješeno gledala. One iste lijepe usne koje sam toliko puta poljubio. Samo je kosu sada nosila kraću. Nekad sam tako volio mrsiti njenu dugačku kestenjastu grivu koja bi joj se razbarušeno rasula po ramenima nakon što bismo vodili ljubav.

Moj Bože, koliko li je vremena otada prošlo, kolike su se promjene dogodile u njenom i mom životu…!

Marija je imala osamnaest, a ja dvadeset godina u vrijeme dok smo bili nerazdvojan par. Zakleli smo se tada na vječnu ljubav, no već smo godinu dana kasnije morali pogaziti riječ: Ja sam naime upisao fakultet u gradu, dok je ona ostala u našem malom mjestu. Rastanak je bio ispunjen suzama, mojim i njenim. No dok sam ja vjerovao da za nas još uvijek postoji zajednička budućnost, ona se nije mogla pomiriti s činjenicom da ćemo se odsad viđati samo vikendima te je konačno pronašla utjehu u Dominiku, mom tadašnjem najboljem prijatelju. Toliko je godina prošlo otada, a odjednom mi je sve ponovno bilo živo pred očima kao da se odigralo jučer…

Te sam večeri prepričao Ljiljani sve što se dogodilo mog prvog radnog dana u novom poduzeću, no susret sa starom ljubavi iz mladosti sam joj prešutio.

Na novom sam se radnom mjestu dobro snašao i bio vrlo zadovoljan što sam sada imao više vremena za svoju ženu.

Ipak, usprkos svim mojim naporima da Ljiljani život učinim lakšim, jednog sam dana morao konstatirati da se ona predaje. Kućanski poslovi su je suviše zamarali, a kad bi imala snažne bolove, i po nekoliko dana ne bi izlazila iz kreveta. Zanemarila je čak i svoj vanjski izgled kojem je nekad pridavala toliko mnogo pažnje.

Ne znajući kako dalje, zamolio sam svoju majku da dok sam ja na poslu pomogne Ljiljani, no ona je tu pomoć odbila.

Jučer me doslovce izbacila iz kuće kad sam joj došla pomoći pospremati – požalila mi se.

Kad sam to spomenuo Ljiljani, samo je kratko dobacila:
– Mogu i sama! Ne treba mi tvoja mama za kućanske poslove.

– Ali dušo, dozvoli joj da ti pomogne. Kuća je velika i to je naprosto previše posla za tebe – pokušavao sam je uyjeriti.

– Želiš li ti to možda reći da je kuća prljava? – smjesta se ljutito obrecnula na mene, a ja više nisam znao što bih rekao. Da sam imao hrabrosti biti iskren, rekao bih joj da je prljavo i neka se osvrne oko sebe! Ali, nisam imao…

Po kutovima su se skupljale kuglice prašine, u sudoperu se gomilalo prljavo posuđe, a posvuda uokolo mogli su se naći ostaci hrane. Sve je to jasno ukazivalo na to da je moja inače vrlo uredna žena zapala u duboku depresiju.

Slučajni susreti

Kako sam i sam bio pod velikim pritiskom, da ne poludim, s vremena na vrijeme priuštio sam si malo razbibrige. Ponekad bi to bila čaša piva s kolegama poslije posla, a katkad bi se našao s Marijom na kavi. Isprva su naši susreti bili manje-više slučajni i povremeni, no s vremenom su prerasli u redovita tjedna druženja. Razgovarali smo o starim vremenima i smijali se našim mladenačkim ludostima. Ispripovijedali smo jedno drugome sve i o našim sadašnjim životima.

I Marija je dugi niz godina bila u braku, ali se u međuvremenu razvela. Uživala je u svom samačkom životu
kako je rekla, zaklela se samoj sebi da nikad više neće pustiti nijednog muškarca u svoje srce.

– Jedan mi je bio dovoljan – rekla je smijući se.
– Samo bih u tvom slučaju bila spremna napraviti iznimku – nadodala je i odjednom se sasvim uozbiljila. Njezin mi se pogled nije sviđao. Bio je to pogled koji je jasno govorio da se ne šali.

– Molim te, Marija, nemoj tako govoriti. Znaš da sam oženjen i da volim Ljiljanu.

Nježnim pokretom ruke prešla mi je preko neobrijanog obraza.
– Znam… A opet, kažem ti da mi se čini kao da sam te jučer izgubila – sada su se u njenim očima caklile suze!

Najkasnije u tom trenutku trebao sam povući ručnu i skrenuti razgovor u drugom pravcu. No, nisam to učinio, nego sam se punom brzinom strovalio u svoju propast…

Morao sam priznati samome sebi da sam još uvijek, ili bolje rečeno, ponovno volio Mariju. Na drukčiji način nego što sam volio Ljiljanu, ali osjećaji su bili tu. Opravdanja za to što sam kasnije uletio u burnu aferu s Marijom, ipak nije bilo. Jedina olakotna okolnost bila je ta što sam se u to vrijeme zaista osjećao preopterećenim. S jedne strane je tu kod kuće bila moja bolesna žena, koju sam doduše još uvijek volio. S druge strane bila je Marija: uvijek dobre volje, puna energije i spremna raspršiti moje brige. Kad bi me znala ljuto peći savjest, umirivao bih samoga sebe da svojim preljubom ništa ne oduzimam Ljiljani. Varao sam je, to da. Ali, još uvijek sam bio njen muž koji ju je volio, koji je stoički podnosio njena depresivna raspoloženja i koji se nikad nije prestao nadati da će se njeno zdravstveno stanje jednoga dana popraviti.

Dvostruki život

Nije bio u pitanju samo seks, kod Marije sam pronašao mir. Bilo je dana kad bismo se voljeli do iznemoglosti, no bilo je i večeri kad bismo samo ležali jedno pored drugoga, bez da progovorimo i jednu jedinu riječ.

– Ne želim te izgubiti po drugi put. To ne bih mogla podnijeti! – rekla mi je jednom takvom prigodom Marija. Uspravila se u krevetu pored mene i ozbiljno me pogledala.
Lagano sam je gurnuo rukom i nasmijao se:

– Pa tu sam, ljubavi…
– Ne, nemoj se zezati s tim. Nije mi do šale. Reci da me nikad nećeš ostaviti!

– Marija, pa znaš da te volim, ali na drukčiji način nego što volim Ljiljanu. Molim te, nemoj tražiti od mene da biram između vas dvije!

U trenu su joj se oči ispunile suzama, a čarolija trenutka nestala u nepovrat.

Kad sam kasnije došao doma i zatekao Ljiljanu kako leži na kauču i gleda televiziju, odmah sam po izrazu njenog lica primijetio da je morala imati loš dan.

– Dolaziš kasno! – smjesta mi je predbacila.
– Da, znam… Ali u uredu trenutno ima tako puno posla… – pokušavao sam se izvući.

– Do vraga! To tvoje trenutno traje već mjesecima! – odjednom joj je glas poprimio histeričan prizvuk. – Kad bih mislila da si u stanju to učiniti, rekla bih da me varaš – nadodala je sumnjičavo me gledajući.

Želudac mi se stisnuo, a moj smijeh je čak i u mojim ušima zazvučao lažno.

– Ma daj, draga, nemoj pričati gluposti. Taj projekt… ne mogu ga sad ostaviti nedovršenog!

Tim je razgovorom za mene stvar bila riješena, ali ne i za Ljiljanu. Sumnja koja se te večeri rodila u njoj natjerala ju je da me počne špijunirati, nazivati na posao, prelistavati poruke u mom mobitelu… Jednom sam joj na svoj užas zamalo uletio izravno u naručje kad sam izlazio iz Marijinog stana. Nisam imao pojma da se centar za fizikalnu terapiju kojeg je Ljiljana posjećivala nalazi odmah iza ugla.

Nakon gotovo godinu dana veze s Marijom, u kojoj me gotovo svakodnevno šibala prava oluja osjećaja, učinio sam jedino ispravno: odlučio sam stati svemu na kraj i prekinuti našu tajnu vezu. Nisam više mogao podnositi dvostruki život, nisam se više čak ujutro mogao pogledati u ogledalo. Zasigurno postoje muškarci kojima to ništa ne znači, koji s ledenim mirnom varaju svoje žene, no ja se ne ubrajam među njih.

Kad sam jednog jutra na svom radnom stolu pronašao pismo ispisano Marijin rukopisom i pročitao prvih par redaka, znao sam odmah da ću stići prekasno. Znao sam da je neću moći spasiti, čak niti ako smjesta pozovem hitnu pomoć. Ona se na svoj način oprostila od mene – neopozivo! Napisala je da će me uvijek voljeti. Do same smrti…!

Pao sam na koljena pred otvorenom rakom. Nisam ni primijetio da mi je mokra zemlja natopila hlače.

– Oh, Marija – prošaptao sam, a odmah potom briznuo u plač. – Kako da živim dalje s tom strašnom krivnjom?

Plakao sam dugo, dugo, a kad su suze presahle i samo se još ramena potresala pod suhim jecajima, ustao sam i bacio posljednji pogled na lijes. Polako, pognute glave, vratio sam se doma Ljiljani. Da sam mogao vratiti vrijeme, sve bih drukčije učinio, ali nisam ga mogao vratiti. Ono što sam ipak mogao bilo je postupiti ispravno u budućnosti: pružiti ljubav ženi koja me tako silno trebala.

Komentiraj priču i osvoji nagradu!