Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Neobično Facebook prijateljstvo

Klaudija, Silvija, hoćete li vi danas doći na ručak, ili ne? – ljutito sam po tko zna koji puta zvala svoje kćeri studentice na ručak, kojeg sam s puno ljubavi i pažnje pripremila za njih. Dolazile su kući iz Zagreba najviše jedanput u dva mjeseca. Konačno sam dočekala vikend njihova dolaska i ručak pripremala sretna što su ponovno kod kuće, a one nikako da se odlijepe od računala, kao da ga u Zagrebu nemaju!

– Zašto ne dođete jesti, vidite da vas tata i ja čekamo? Ohladit će se ručak. Koliko ja znam, sve što imate na kompu, ništa vam neće pobjeći! – pokušavala sam zadnjim snagama zadržati barem naizgled dobru volju. Već su odavno odrasle osobe, i umjesto da mi pomognu oko kuhanja, ili barem serviranja, ne mogu ih čak dočekati niti da dođu jesti! Nisam ih tako odgajala!

Kada smo započeli s objedom, Klaudija, koja je uvijek bila osjećajnija i uvijek spremnija za razumijevanje i spašavanje raznih situacija, prva je prekinula neugodnu tišinu:

– Sjećaš se mama, kada smo išle još u osnovnu školu i tražile da nam kupite mobitel?

– Kako se ne bih sjećala, to se ne zaboravlja!

– Kakve sad to ima veze s tim što vas ne možemo dočekati da dođete jesti, a mama je sama sve pripremila? – umiješao se moj suprug, koji obično uvijek sve dodatno pokvari, iako sam se često tješila da mu to nije namjera. Obje su kćeri protestno prevrnule očima dok je Klaudija pokušavala nastaviti započetu priču:

– Znaš kako ti je tada mobitel bio najveća glupost izmišljena u zadnje vrijeme? – smijale smo se obadvije, tim više što smo si bile jako bliske i znale smo koja rečenica slijedi:

– A sada ga ne ispuštaš iz ruku! – izgovorile smo istovremeno.

– Vidiš mama, vama starijima treba više vremena dok prihvatite najnovija dostignuća na području komunikacija, a kad prihvatite, vežete se još više nego mi mladi. Pokušaj nas shvatiti! – Klaudija je to izgovorila tako umilnim glasom da sam u trenu zaboravila na svoju ljutnju, predbacujući sama sebi kako sam zapravo umorna, a one nisu ništa krive.

Mama, napravit ćemo ti profil

Znaš, kada smo na Facebooku i nešto napišemo, ako su naši prijatelji prisutni, odmah dobijemo odgovore, i to je zanimljivo. Zato malo kasnimo, oprosti …

Moje majčinsko srce naprosto se istopilo od sreće dok sam smišljala prave riječi kojima bih uljepšala ovaj obiteljski objed, kada je suprug zagrmio:

– Šta sada filozofirate? Jedite i šutite!

– A zašto se mora šutjeti? Zar nije ugodnija atmosfera uz ćaskanje? – uključila se i Silvija.

– Da, ali ovo vaše baljezganje … Kojeg vraga se morate skroz svađati?!

– Tata, tko se svađa? – gotovo istovremeno su začuđeno upitale i Klaudija i Silvija. Začuđenost je bila spontana i nije izražavala pravo čuđenje, nego više kao neko negodovanje u smislu “zar opet?”. Naime, takve situacije su bile česte u našoj obitelji. Suprug je bio stručnjak za uništavanje ugodnih situacija. Sada je demonstrativno ustao od stola ne dovršivši ručak i izašao van uz lupanje vratima. Nas tri smo se pogledale s razumijevanjem i pokušale nastaviti prekinuti razgovor. Obje su primijetile, iako sam htjela zataškati, da me obuzela sjeta i sive, ne baš crne misli, te je bilo teško sa mnom dalje komunicirati na isti, spontani način.

– Daj mama, razvedri se, pa nije ovo prvi puta …

– Hoćeš li da ti napravimo Facebook profil? I pokažemo ti kako je to supeeer!

– Nemojte djeco sada o tome. Ja sam kriva za sve …

– Ma nemoj! – ljutio je vrisnula Klaudija, a i Silvija je nešto slično povikala, ali je nisam razumjela jer je znatno tiša od Klaudije.

– Nisam vam trebala spočitavati zbog toga što se ne možete odlijepiti od kompjutora, kada znam kakav je vaš tata i da će ga u konačnici to više smetati nego mene.

Pronašla sam neke drage ljude

Nisi u pravu mama. Neka si spočitavala, mi smo to riješile, što se on ima pjeniti? I svima nam kvari raspoloženje otkada znamo za sebe! – vrištala je Klaudija.

– Tako je majko! – pridružila se Silvija.

– Ali, treba izbjegavati ovako neugodne situacije … – pokušavala sam svaljivati krivicu na sebe, no one su me prekinule zagrljajem koji se pamti. Nakon ručka nisam znala da li pospremati stol ili će suprug pojesti ono što je ostavio u tanjuru. Najgore u svemu tomu je što ga ne vrijedi lijepo pitati. Komunikacija, i to s najbližima, očito mu je problem. Još gore je što su ovakve situacije sve češće.

– Hej mama, dođi, evo sam ti napravila profil na Fejsu – veselo je kliktala Klaudija iz druge sobe, dok sam bespomoćno zurila u tanjure na stolu.

– Dođi, sama moraš odabrati lozinku i prijatelje, kao i odlučiti koje osobne podatke želiš objaviti – uključila se Silvija.

– Djeco, što vi to radite? Meni to ne treba.

– Ma da, isto kao ni mobitel, ha ha he he!!! – smijale su se obje u sav glas.

Ne treba mi Facebook, ali zašto se ne bih podružila s kćerima na takav način? Djeci se najlakše približiti kroz teme koje su njima interesantne. Tako je bilo i s mobitelom. Odabrala sam lozinku ne znajući zapravo što to znači, nešto kao pin na mobitelu i karticama tekućeg računa. Odabrati prijatelje? Krenula sam nekim redom, tko su mi najdraži, najbliži, s kojima se inače najčešće susrećem. Bez nekog uspjeha, jer većina meni dragih ljudi nije na fejsu. Kćeri su mi pomogle tako da su se one odmah prihvatile prijateljstva sa mnom, iako to nije uobičajeno, kako rekoše, da su roditelji i djeca fejsbuk prijatelji. Odmah su me upozorile da mi ni slučajno ne padne na pamet davati im kojekakve roditeljske savjete javno, preko fejsa.

Predložile su mi zatim da putem fejsa pronađem sebi drage ljude iz djetinjstva, gimnazije, s fakulteta. Njihova ideja mi se donekle svidjela. Zašto ne bih stupila u kontakt s nekadašnjim prijateljima s kojima sam izgubila kontakt samo zbog nemarnosti, bez svađe ili nekih drugih negativnih aktivnosti? Problem je što ne znam sadašnja prezimena udanih prijateljica, kao što ni one ne znaju moje sadašnje prezime. U početku mi je bilo nejasno, čemu druženje preko fejsa s prijateljima, kada se svakako s njima družim putem telefona i konkretnih susreta, u gradu i kod kuće. Kćeri su mi objasnile da putem fejsa možemo razmjenjivati razne fotografije, mišljenja i upoznavati nove ljude.

– Ne zanima me upoznavanje novih ljudi, previše mi je i ovih koje poznajem. Za neke bih voljela da ih nikada nisam upoznala! – opirala sam se iako me zaintrigiralo ono kontaktiranje s davno izgubljenima.

Zašto mi je bilo previše i onih koje poznajem? Usljed učestalog propadanja i zatvaranja poznatih velikih poduzeća, uspješno sam si pronalazila novi posao, te radeći u desetak raznih firmi, upoznavala svakakve ljude. Po svojoj prirodi brzo mi ljudi postaju dragi, a situacije su bivale stresne, kada prije otpuštanja viška zaposlenih vlada krvoločna borba za vlastito radno mjesto. Bilo je mobinga i situacija kada “prijatelji” žele moje radno mjesto. Uglavnom sam ostajala dok su neki drugi dobivali otkaze, sve do konačne likvidacije poduzeća. Time sam izazivala kod njih mržnju i zavist, osjećaje koji su meni totalno nepoznati, pa sam se još teže snalazila.

Što me je privuklo Janošu

Možda ću upoznavanjem novih ljudi manje misliti na sve nepravde koje sam doživjela od takozvanih prijatelja. S druge strane, prijateljstva ne shvaćam olako. Lakše je naći ljubavnika, koji mi ne treba, nego prijatelja. Jako dobro razlikujem prijatelje od radnih kolega i poznanika, pa mi je i termin “facebook prijatelj” u startu glup, ali to je samo pojam kojega se može shvaćati prema vlastitom nahođenju.

U početku apsolutno nisam prihvaćala ponuđena prijateljstva od nepoznatih osoba, naročito ako imaju dosta zatvorene profile iz kojih ne vidiš ni starost, ni njihov ukus po pitanju glazbe, filmova, književnosti. Što će mi nova prijateljstva s ljudima o kojima ništa ne znam? Kćeri su mi objasnile da to nije važno. Vrijeme će pokazati tko su ti ljudi i ako nemamo ništa zajedničko, sve će biti u nekom stanju mirovanja, nema lajkanja, nema komentara, nema objava na zidu. Na svoje veliko zaprepaštenje primijetila sam kako mnoge osobe imaju profile pod izmišljenim imenima i bez ikakvih konkretnih podataka, što je još više pojačavalo moju skeptičnost prema uspostavljanju prijateljstava s nepoznatim ljudima.

Skupila sam tako nekoliko prijatelja i nisam bila naročito aktivna. Par puta tjedno bih pogledala što ima na fejsu. U svega pola sata bih obavila komunikaciju sa svojih desetak prijatelja koje inače poznajem. A onda, jednoga dana, na zidu mojeg prijatelja kojeg poznajem preko svoje kćeri, nakon mojeg komentara pojavio se Janoš koji je lajkao moj komentar i nastavio diskusiju u pravcu koji se meni jako svidio. Postali smo Facebook prijatelji prije nego što sam se ja snašla. Posjećivao je moj zid i poticao me na aktivnost svojim komentarima. Kada sam prvi puta otišla na njegov profil, naprosto nisam mogla vjerovati koliko je aktivan! Kakvi postovi! Kakve teme! Kakvi komentari! Facebook je odjednom za mene poprimio sasvim druge dimenzije i reputaciju. Otvorio mi se jedan novi svijet u kojemu sam poželjela sudjelovati mnogo više nego ranije, jer sve do sada je bilo isforsirano od strane mojih kćeri i nekog mojeg životnog stava da treba ostati suvremen prihvaćajući sva nova dostignuća, inače te proguta vrijeme i preko noći postaneš stara baba koja ništa ne kuži.

Prvi puta sam osjetila osobnu želju za aktivnostima na fejsu! Uz dužno poštovanje prema fejsbuk prijateljima koje poznajem iz stvarnog života, zanimao me isključivo Janoš. Vidjela sam u njemu osobu neopterećenu politikom, sportom, svakodnevnim crnim temama kojima nas filaju televizije. Bavio se dušom, srcem, mislima raznih velikana i svime ostalim što je pohranjeno u meni, a nemam s kime razgovarati o tim temama. Pored toga, on je gotovo uvijek prisutan, dok se ostali moji prijatelji nekada i po par dana ne javljaju.

Kada ti je netko toliko u mislima kao on meni, nameće se pitanje: jesam li se zaljubila? Ne, nisam se zaljubila jer imam supruga, tim više što i Janoš ističe svoju neograničenu ljubav prema jednoj ženi, koja prolazi kroz razne krize, pa ga ta žena čas voli, čas ne voli. Uvijek ističe da za njega postoji samo Ona. Postao mi je jako drag, kao prijatelj, kao brat kojeg nemam, kao netko s kime imam puno zajedničkih tema. Što smo više komunicirali, sve više mi je bivalo stalo do njegove sreće, to jest, da ga Ona definitivno voli, a ne čas ovako, čas onako, što se moglo vidjeti iz njegovih objava. Dama se nije pojavljivala na njegovom osnovnom profilu, a masa ljudi, bolje reći žena, je raspravljalo o njihovoj ljubavi. Kažem “osnovnom” zato što sam kasnije doznala da ima još profila i za neke od njih mi je sam rekao, a neke sam sama otkrila.

Moj prijatelj Janoš je zapravo jako komplicirana osoba. To me vjerojatno i privuklo njemu. U početku sam ga glorificirala, kovala u zvijezde zato što ima snažne emocije, temeljito dubokoumno razmišljanje o raznim stanjima ljudske svijesti, pokazuje široko znanje i visok stupanj intelekta.

Zapetljala sam se u čudan odnos

Neobično Facebook prijateljstvo

Neobično Facebook prijateljstvo

Kasnije sam shvatila da se često upetlja u svoje objave, izjave i komentare, naročito kada detaljno opisuje svoje osjećaje. Tvrdi jedno, a kasnije nešto suprotno! Počela sam mu se suprotstavljati kroz komentare na njegovom zidu, što je ponekada trajalo i satima. Bilo je čak i vrijeđanja, jer užasno je tvrdoglav. Kada bi naša komunikacija tako završila, odlazila sam na spavanje pod dojmom izrečenog, to jest napisanog. Nisam mogla zaspati govoreći sama sebi: zašto sam ga naljutila?. Zatim bih razmišljala: “pa našli smo se po osnovi istomišljeništva, čemu lagati preko fejsa osobi koju nikada neću vidjeti, tim više što nikada ne lažem?”

Kada bi naša komunikacija završila smajlićima i željama za laku noć i lijepim snovima, odlazila bih na spavanje sretna, ponavljajući u mislima lijepo izgovorene komentare, pa čak ponekada i razgovore kroz inboks. Ujutro, kada zateknem “Dobro jutro” s njegove strane, dan mi je zaista započinjao lijepo i sretno. Ako je vrijeme bilo loše, manje mi je smetalo, ako je bilo lijepo, meni je bilo još bolje! Osjećala sam se kao zaljubljena šiparica! Nisam to htjela sama sebi priznati, tim više što sam u zreloj, čak i prezreloj dobi. Nisam ga nikada željela pored sebe, da nestanu moj suprug i njegova Ona. Željela sam samo da lijepo komuniciramo, da on nije kontradiktoran sam sebi, da je on zapravo onakva osoba kakvu sam sliku o njemu izgradila u početku. Savladat ću ja te svoje nepoželjne emocije, pa imam iskustva u tome! Na koncu, ako i ispoljimo neke ljubavne osjećaje, pa što onda, završit će na očijukanju, a to ipak može proći da se ne tretira kao preljub. Iako o tome koliko je tko zaslužio preljub, moj supmg i njegova Ona, bolje ne raspravljati. S druge strane, zašto se ne prepustiti jednoj ljubavi koja će, bez dileme trajati kratko i završiti platonski, pa to mi je zadnje u životu.

Janoša sam tješila kada je poludio zato što je neki tip pod imenom i prezimenom napisanim hijeroglifima, njegovoj Ona “isprao mozak”, pa ona njega više ne voli. To je bilo strašno! Objavljivao je takve prijetnje i takve uvrede tom “Kinezu”, za kojeg se ispostavilo da je Crnogorac, pljujući po skrivanju iza hijeroglifa. Meni se srce slomilo. Zar je to moj Janoš, onako profinjen i intelektualan? Iz njega je izvirala agresivnost, želja za premlaćivanjem i svašta nešta. Molila sam ga da se makne s fejsa, da trči oko kuće ili radi sklekove kako bi izbacio negativnu energiju iz sebe. Ili neka se napije toliko da ne može koristiti tipkovnicu! Nije pomoglo! Čak i kada se smirio, jedno vrijeme se vraćao na uvrede i prostačenja prema “Kinezu”, onako usput, uz neke lijepe komentare.

A onda, jednoga dana oglasila se Janoševa Ona, s nekim komentarima, dubokoumnim i filozofskim do te mjere da sam ja zaključila kako ni sama ne zna šta piše, nego se prenemaže da bi se prikazala pametnom! To nije osoba kojoj netko može isprati mozak! Ona je ispiračica mozgova, kao prvo Janoševog! Manipulatorica ljubomorna na njegov status omiljen kod žena. Nisam ja jedina kojoj se Janoš svidio preko Facebooka, naprotiv, zatekla sam masu njegovih prijateljica kada sam se pridružila. Sve su drage, ali mnoge samo lajkaju ili ne lajkaju, ne dajući komentare. Ja se oglasim i kada imam suprotno mišljenje od Janoša. To me vjerojatno i izdvojilo iz mnoštva njegovih prijateljica. Postala sam mu draga, to je tako očito! Na kakav način? Voli samo Nju, to uvijek govori, a većina prijateljica pišu da ona nije vrijedna njegove tako velike, vječne, neograničene ljubavi, neka se osvrne oko sebe i nađe drugu, jer očito je da ima simpatije mnogih žena!

Nakon toga Janoš nam daje komplimente, i što pomisliti nego da je odlučio zavoljeti neku drugu. Kada nešto odlučiš, naročito čovjek snažnih uvjerenja i volje kao on, možeš i ostvariti! Već bih pomislila da je s nekom od nas prijateljica dogovorio spoj, držala mu fige, nesebično, da zavoli drugu ženu i bude sretan, jer s Onom očito ne može biti, kada bi se sve vraćalo na staro. Nesretan je što mu Ona ne uzvraća ljubav i još prosipa misli da nije bitno je li ljubav uzvraćena ili ne, nego on voli i to je bit postojanja!?

Posvećivala sam pažnju sebi

Postala sam opsjednuta njegovom srećom, čudnom ljubavi, mnogim njegovim prijateljicama, uočavajući one koje misle kao ja. Zar je to svrha komuniciranja putem fejsa? Natovariš si jedan veliki dodatni problem o kojemu nemaš pojma ako nisi na fejsu! Ali, neprestano me nešto vuklo Janošu.

– Hej mama, tko ti je onaj Janoš? – pitala me jednog vikenda kod kuće Klaudija. Smijala se nekako zagonetno, pa sam je spontano pitala: – Ne misliš valjda da sam se zaljubila?

– Ma ne, a šta i ako jesi? Kakvo čudo pored života kojim živiš? Znam da si razumna i nećeš previše zabrijati! – pogled i kretnje pri izgovorenom potvrđivale su da misli ono što govori i nema nikakvog osuđivanja. Inače, nije ona osoba od nekog glumatanja. I Silvija nam se pridružila govoreći slično.

– Baš dobro što ti je fejs postao zanimnjiv! – dodala je Silvija.

– Ha-ha, vama je drago što sada više nemam opravdani razlog da vam predbacujem pretjeranu zainteresiranost za fejs! – sve tri smo nastavile veselo čavrljati.

Uto nam se pridružio Dalibor, moj supmg i njihov tata i uz simpatično zadirkivanje rekao:

– Ubuduće, ako želite na kompjutor dok ste kod kuće, morate nositi svoje laptope, jer od mame se ne može doći na red. Jedva uspijem malo otići na Njuškalo, radi onih svojih oglasa, ha-ha!

Nevjerojatno, mnogo vremena provodim bez neke koristi za obitelj, a to nikome ne smeta! Svi sretni. Bit će da sam počela zračiti nekom pozitivnom energijom iako nisam zadovoljna svojim ponašanjem. Gubim vrijeme iz osobnog gušta, zapostavljam neke obveze koje sam sama sebi zacrtala i još se uvaljujem u razne diskusije na fejsu koje nikamo ne vode, a svi zadovoljni, čudno! Prvi puta u životu mi se nametnuo zaključak kako je važno posvećivati pažnju sebi, jer u protivnom svi oko tebe smatraju da si bez osobnih zahtjeva i potreba, te si sretna kada usrećuješ druge.

Mama, pa ti si zabrijala na fejsu!

Sada, u mirovini, bez konkretnih obveza, osim onih koje su nekim ženama jedine obveze cijeli život, osjećam se slobodno! Više nikome ne moram podilaziti da bih zadržala radni odnos i na neki način došla do mirovine. Zašto podilaziti tamo nekom Facebook prijatelju, koji mi se učinio simpatičnim, a pokazalo se da baš i nije tako svestran i dubokouman kako se prikazuje? Zapravo ga se želim riješiti, ali kako? Pomisao da više nikada ne vidim što on objavljuje, s kime komunicira, da mi više nikada ne poželi dobro jutro ili laku noć, ne mogu podnijeti! Znači, zaljubljena sam! Ne, nisam. Nisam ja takva osoba! Je li to još jedno razočarenje u ljude i prijatelje? Da! Vraga, skroz mislim o njemu!

Odlučila sam. Distancirat ću se. Pregledavat ću njegov profil ali neću lajkati, a naročito neću komentirati. Dva dana sam izdržala, a tada, nisam mogla vjerovati onome što sam vidjela! On se na neki čudan način oprašta od svojih prijatelja i sve moli da mu oproste ako ih je uvrijedio. Isti tekst je objavio i na onim poznatim ili nepoznatim profilima pod drugim imenima! Kako sam se uplašila! Pa nije se kreten valjda ubio zbog One svoje koja ga čas voli, čas ne voli!? Što mi je to trebalo? Bojim se za život osobe za koju do jučer nisam ni znala da postoji!? Kako sam već nešto ranije zaključila da moram biti sama sebi važnija nego do sada, bilo mi je žao i mojeg truda što sam ga uložila u tješenje njega. Mogla sam za to vrijeme raditi štogod korisnije.

Žao mi je svakog ljudskog bića, životinje, čak i biljke koja okonča život zbog ljudske nemarnosti, a kako mogu ostati ravnodušna na život čovjeka u kojega sam se čak možda i zaljubila? Nekako sam ga upoznala za vrlo kratko vrijeme i postao mi blizak. Bliži od mnogih ljudi koje godinama, pa i desetljećima poznajem! U tih nekoliko mjeseci druženja pisali smo o temama koje otvaraju dušu, pokazuju kakav si čovjek, što voliš, što prezireš. Tako upoznaješ ljude, a ne kroz tračeraje, komentiranje političkih događaja i vremenskih prilika!

– Što ti je, mama? Ne veseliš se našem dolasku? Nekako si nikakva – reče mi Klaudija kada smo pola dana provele zajedno nakon njezinog i Silvijinog dolaska kući.

– Nije mi ništa. Naravno da se veselim! – pokušala sam odglumiti oduševljenje, što nikako nije moglo proći kod moje Klaudije.

– Pa … Znaš, onaj Janoš …

– Mama, pa ti si toliko zabrijala na fejsu da to utječe na tvoje raspoloženje? Ne mogu vjerovati! – gledala me zbunjeno i uplašeno istovremeno. Osjećala sam se tako jadno, kao nikada ranije. Imala sam u životu raznih velikih problema kada su mi ona i Silvija pomagale možda i nesvjesno, samom svojom prisutnošću, osmijehom i pogledom, a sada, kada su odrasle, ja pred njih izlazim s tako banalnim problemom kao što je prijateljstvo na fejsu. Od srama nisam znala kamo gledati. Istovremeno se nisam mogla oteti dojmu da je možda moj prijatelj mrtav. Otišla sam u najudaljeniju sobu u kući sa svojim kćerima, kako nas slučajno suprug ne bi iznenadio svojim dolaskom, da im objasnim o čemu se radi. Saslušale su me bez prekidanja i onda su mi se obratile, kao da sam ja dijete, a one majke:

– Ne možeš mama tako ozbiljno shvaćati fejs, to ti je zezancija! – rekla je Silvija.

– Majko, trebaš se zabavljati a ne crnjačiti – Klaudija me suosjećajno zagrlila. Izmjenjivale su zbunjujuće poglede i nisu mogle skriti sažaljevanje, tako da mi je bivalo sve više neugodno. Srećom, došli su gosti! Ne znam kada sam se zadnji puta toliko razveselila dolasku gostiju! Konačno sam mogla preuzeti ulogu koja mi prema mojoj dobi i statusu priliči! Koliko me razveselio njihov dolazak, toliko sam nestrpljivo čekala kada će već jednom otići pa da na fejsu provjerim da li se Janoš pojavio. Znam da on ne može dugo živjeti bez fejsa! Taj čovjek je uvijek tamo! Ako nije tamo, gdje je?

Vratio se Janoš! Vratio se meni osmjeh na lice! Nije dugo trajala moja sreća. Ponašao se čudno, suzdržano, naročito prema meni. Inače se na njegovom zidu raspravljalo o raznim temama kroz pedesetak, pa i više komentara. U početku rasprave sudjelovalo je više raznih prijateljica, a kada bih se ja pojavila sa prvim svojim komentarom, obraćao je pozornost samo na mene i ono o čemu ja pišem. Osjećala se ljubomora prema meni od strane njegovih ostalih prijateljica. Razumljivo. I ja bih bila ljubomorna da sam jedna od njih. Svi su znali da on voli samo Nju, no sveprisutno u zraku je bilo da je vjerojatno već zavolio mene. Ona je definitivno bila kučka koja ga ne zaslužuje, a ja netko tko je uspio osvojiti njegove simpatije, pažnju i um! Netko tko mu može reći što god hoće. On se naljuti, ali i odljuti, netko tko mu nedostaje i ne da mu se o ničemu raspravljati ako mene nema.

Odlučila sam biti jako ljubazna

Sada nakon njegovog povratka, više nije bilo tako. Što se dogodilo, čime sam ga povrijedila? Nije bilo logičnog obrazloženja, jer smo se već više puta gadno posvađali, pa bih ga ja čak i vrijeđala dokazujući mu da nije u pravu. Zadnji puta nakon takve svađe, zamolila sam mu da mi oprosti, što je i učinio. Nakon toga smo super komunicirali, oprostio mi je nedvojbeno, što se očitovalo kroz njegovu neprestanu želju za druženjem, kako kroz komentare otvorene za javnost, tako i kroz razgovore na inboksu, da bi me sada odjednom počeo ovako ignorirati! U međuvremenu sam postala fejsbuk prijateljica s nekoliko njegovih prijateljica od ranije, koje su mi se sada počele obraćati na privatnoj liniji na fejsu i ispitivati što se to dogodilo između Janoša i mene.

Njihov zaključak, svake ponaosob je bio da ja njemu jako puno značim, a to ne može sam sebi priznati jer je obznanio cijelom svijetu, a i dalje uporno ponavlja, da voli samo Nju i nikada nikoga više neće voljeti!

Ponovo smo uspostavili dobar kontakt. Zapravo, naš kontakt nikada nije bio dobar, bio je ili fascinantan, genijalan, ili katastrofalan. Oscilacije su me ubijale! Ništa od mirnog, umirovljeničkog doba mojeg života!

Odlučila sam biti jako ljubazna s njim. Podilaziti. To mi se gadi, ali ako je to jedini način da ga ne naljutim, da budem sretna, zašto ne? Time zapravo ugađam sebi. Družili smo se neograničeno, romantično, nadopunjujući se u mnogim shvaćanjima. Ispričavali se jedno drugome kada moramo napustiti fejs, uz obećanja da se vraćamo što je brže moguće.

Planirao je put u Zagreb

Prekrasne riječi mi je napisao, sve sami komplimenti mojoj osobnosi, inteligenciji, razumijevanju, toleranciji, strpljivosti kroz sve vrijeme dok je tražio sebe, lutao. Nismo više spominjali Nju, niti njegovu ljubav prema Njoj. Nije mi otvoreno rekao da Nju više ne voli nego da voli mene, ali bilo je nedvojbeno da svaki trenutak želi provesti sa mnom.

Budila sam se i ustajala s jednom jedinom željom, da što prije vidim što mi je napisao u inboksu, jer ustajao je ranije. Nije mi više trebala ni kava, ni hrana, trebao mi je on. Razmjenjivali smo razna mišljenja koja odražavaju karakter čovjeka, emocionalnu i socijalnu inteligenciju, pozivali se na razne citate pri čemu nismo jedno dmgom mogli predbacivati neupućenost. Oduševljavali smo jedno drugoga. Humor nam je bio originalan, kroz igru riječi i dvosmislenost. Zaključili smo kako smo si međusobno neograničena inspiracija za inteligentne i produhovljene komentare. Nikada nismo spominjali neki eventualni susret.

A onda, jedno jutro, kakvo iznenađenje! Planirao je put u Zagreb kod brata, inače živi u jednom malom mađarskom gradiću blizu granice s Hrvatskom. Put ga vodi kroz moj grad, pa je predložio da se nađemo, uživo upoznamo i da se zadrži par sati. Možemo negdje sjesti i podružiti se. Čitala sam tekst nekoliko puta zaredom, pa ponovo, ne vjerujući vlastitim očima, tim više što će se to dogoditi za svega par dana.

Kako sam se razveselila! Zatim sam se zabrinula. Što ako ga razočara moj izgled? Malo sam se zapustila uslijed dugotrajnog boravka ispred kompjutora.

Trebala bih otići frizerki, pregledati garderobu, što mi pristaje, nisam si skoro nikakvu odjeću kupovala.

Znali smo preko fotografija kako izgledamo, ali ipak, dojam uživo može biti sasvim drugačiji. Kako se bližio termin susreta, sve više me hvatala trema. Moram i suprugu složiti neku uvjerljivu priču, gdje ću provesti par sati i još dotjerana onako kako se nisam skoro dotjerivala. Sada sam se već počela osjećati kao prava preljubnica. Takva grižnja savjesti mi se i ranije s vremena na vrijeme javljala, ali sam je se oslobađala pod izlikom kako je sve zapravo igra, nikada se nećemo susresti.

Brzo si se vratila, moja draga Julija

Moj suprug je inteligentan čovjek, stoga sam odlučila reći mu skoro istinu, inače bih se mogla upetljati u laži, a onda tko zna što bi mislio.

– Dalibore, ja sam s jednim prijateljem s fejsa dogovorila susret na autobusnom kolodvom danas u podne. Znaš, malo ču se dotjerati, ne zato što ga želim šarmirati, nego se znamo iz doba studiranja i nismo se nikada kasnije vidjeli, a zub vremena je učinio svoje, pa ne želim da se uplaši kada me vidi – nabacila sam kiseli osmijeh opterećena lažima koje sam izgovorila.

– Idi kud te volja, baš me briga! – odbrusio je.

– Ako si ljubomoran, možeš i ti poći sa mnom …

– Ti stvarno nisi normalna! Idi, kažem ti! Nadam se da ćeš se vratiti! – izašao je naprasito. Bilo mi je jako žao što sam povrijedila supruga, no usprkos tome, nije mi palo na pamet odustati od susreta s Janošom, tim više što mu nisam mogla javiti da neću doći, jer nismo razmijenili naše brojeve mobitela.

Do autobusnog kolodvora sam vozila kao u nekom transu. Svaki čas sam provjeravala svoj izgled na retrovizoru, čak sam promašila ulicu u koju trebam skrenuti iako put znam napamet. Stigla sam na vrijeme. Kada je glas s informacija najavio dolazak autobusa iz Budimpešte, počela me hvatati nesvjestica od silnog uzbuđenja. Autobus je stao na peron. Izašlo je desetak putnika. Nije on, nije on, nije, ni ovo nije … Suze su mi krenule. Ajme, našminkana sam, što ako mi se razmaže šminka, a on je ipak tu?

Nema ga. Izašli su svi koji su htjeli. Ima on neke svoje cake, pa me možda testira da vidi kako ću se ponašati ako zaključim da nije došao. Možda sjedi u autobusu i gleda moje reagiranje? Stajala sam bespomoćno pokušavajući održati pribranost. Autobus je otišao, a ja sam se osvrnula oko sebe ne bih li ga ipak ugledala. Neki ljudi koji su izašli iz autobusa još su se družili s onima koji su ih dočekali, nekih nije bilo, a onda sam ugledala dvoje ljudi za koje sam bila sigurna da su izašli, a bili su sami. Jedno od njih je bio starac, ekstremno sitan i djelovao je izgubljeno, a drugo je bila žena, ogromna i vrlo samouvjereno je gledala pred sebe. Ni jedno od njih ne može biti Janoš! Prošla mi je kroz glavu nepojmljiva misao da se možda Janoš predstavljao mlađim, višljim i krupnijim kako bi lakše osvajao glupe usamljene žene preko fejsa, ali sam je odbacivala po nekoj logici da u tom slučaju ne bi sišao ovdje u mojem gradu s namjerom da se upoznamo. Tko zna? Možda je to ipak on pa se ne želi predstaviti, a samo želi mene vidjeti uživo! Obratila sam mu se:

– Oprostite što smetam. Jeste li Vi Janoš?

– Ne, ja sam Đuro. Sada će sin doći po mene – rekao je smireno nekim sažaljivim pogledom shvaćajući da sam uzaludno nekoga čekala. Pomislila sam, ako je to Janoš, svakako je drag i rado bih mu pružila ruku i poljubila u oronuli obraz.

Otišla sam kući sva nikakva. Suprug se iznenadio kada me ugledao. Nekim slavodobitnim glasom je rekao:

– Brzo si se vratila, Julija moja draga.

– Nije došao.

– Hm, eto ti tvoj fejs! – pogledao me nekako toplo, kako nije već dugo vremena. Dodao je: – Hajde sada, što čekaš, pitaj ga!

– Ne, neću ga pitati. Ugasit ću svoj profil! – briznula sam u plač, a on me primio u zagrljaj. Prošli su me trnci od glave do pete, isto kao nekada davno kada smo se voljeli. Kako mi malo treba za sreću!

– Nemoj zbog jedne budale to raditi – rekao mi je nekako s razumijevanjem koje nisam očekivala.

– Ali, moram ti još neke stvari ispričati.

– Ne. Sve mi je jasno. Dobro je, sve je u redu.

Nema me više na fejsu. Žao mi je, dragi moji prijatelji, ali to je jedini način da se oslobodim svoje ljubavi prema Janošu. Da sam ga pitala zašto nije došao, ili je bio onaj oronuli starac, što ipak ne vjerujem, posvađali bismo se, pa bi se pomirili i tako u nedogled! Ne treba mi to.