Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Nije moja zaručnica potkradala svoju firmu

Kad je sudac Bojani izrekao višegodišju zatvorsku kaznu zbog pronevjere novca, dobio sam koliku toliku satisfakciju. Bio je to jedan od onih slučajeva krađe novca iz malog poduzeća koje nakon toga nije bankrotiralo, a koje su novine jedva i zabilježile: pet redaka vijesti. Nikakva senzacija danas kad se kradu milijuni. Ali, meni je bila, jer sam sprao ljagu s imena svoje pokojne zaručnice koja je prvobitno bila optužena za pljačku. No, moja zaručnica nije imala tu sreću da dođe do suda i dokazuje svoju nedužnost. Poginula je u prometnoj nesreći.

– Gospodine Vito, vaša je zaručnica teško stradala. Čini se da je izgubila kontrolu nad vozilom i zaletjela se u stablo. Liječnici se bore za njezin život – obavijestila me policija jedne kišne večeri prije gotovo godinu dana dok sam sjedio pred televizorom, a večera se hladila na kuhinjskom stolu, čekajući da se Tanja vrati s posla. Nikad neću zaboraviti te riječi koje su me do srži uzdrmale.

Podlegla je ozljedama. Obdukcija je pokazala da je Tanja imala u krvi nekoliko promila alkohola više od dopuštenog, cesta je bila skliska, brzina nedopuštena i
– nesreća je bila neizbježna. Vožnja neprilagođena uvjetima, rekli su mi. A usto i – alkohol.

Tanja je vrlo rijetko pila. A to da sjedne pripita za volan, to jednostavno nije bilo nimalo nalik njoj. Kad smo bili na kakvom tulumu, možda je popila čašu vina i tad je, što je mene prilično nerviralo, inzistirala da uzmemo taksi, a da se sljedeći dan vratimo po naš automobil.

– Ljubavi, želim te za cijeli život, a ne samo za večeras. Ti si dosta popio, ja malo manje, ali ni jedno od nas nije sposobno za vožnju – razoružavala me rumenih obraza i prelijepim smiješkom.

Još veći šok uslijedio je nakon njezine smrti. Policija me, relativno obzirno, obavijestila da je Tanja potkradala svoju firmu. Usput su provjerili i moje prihode, ali kod mene nije bilo baš ništa sumnjivo. Živio sam od svoje plaće, nisam imao nikakav tajni račun, nisam kupio novi automobil, štoviše, grcao sam u dugovima i kreditima jer smo Tanja i ja kupili stan i uredili ga, ja sam otplaćivao rate, a od njezine smo plaće živjeli.

Ona je bila zamjenica šefice računovodstva, plaća joj je bila pristojna za današnje uvjete, a meni nikad nije palo na pamet ni pitati se dolazi li do novca na sumnjiv način.

– Strašno mi je što ti to baš ja moram reći, ali Tanja je na različite načine krala novac. Nisu to bili veliki iznosi nego malo-pomalo. Izmišljeni putni nalozi, različiti troškovi i tko će znati što sve ne – rekla mi je tada Bojana, Tanjina šefica.

– Znaš, ja je nikad nisam kontrolirala. Bile smo jako dobre prijateljice, a ne samo kolegice s posla. Vjerovala sam joj – dodala je.

Slušao sam je, iako isprva nisam vjerovao u to što mi govori. Ipak, jako sam se loše nosio sa, činilo mi se, sumnjičavim pogledima prijatelja i znanaca. Imao sam osjećaj da mi jedni govore da je istina sve to o Tanji, a drugi kao da su me pitali zar doista vjerujem u te gluposti.

– Vito, Tanja je šetala sa psom kasno navečer, našla je na ulici novčanik s dvije-tri tisuće kuna i vratila ga vlasniku. Zar doista vjeruješ da bi ona mogla opljačkati svoje poduzeće? – pitali su me njezini neutješni roditelji.

Nisam znao što da im odgovorim. Svi dokazi govorili su u prilog Tanjinoj krivnji. Iskreno, i meni je bilo nevjerojatno da bi moja djevojka, ona koja je upozoravala blagajnicu u trgovini da joj je vratila pet kuna previše, mogla biti lopov. I, ma koliko nisam znao u što vjerovati i kako je opravdati, tješio sam se da je krala za nas, za našu budućnost. Ali, premda je Tanja proglašena krivom, novac koji je navodno ukrala nikad nije nađen. Nije ustanovljeno na što ga je potrošila, nije otkriven nikakav tajni račun.

U tim teškim trenucima, kad nisam znao koga bih slušao, one koji optužuju ili one koji brane Tanju, Bojana mi je postala rame za plakanje. Počelo je tako što me iznenadila jedne večeri, mjesec ili dva nakon što smo pokopali Tanju. Pozvonila je na vrata oko osam navečer.

– Čuj, znam da se osjećaš užasno. Vjerojatno baš kao i ja. Tanja je bila moja prijateljica, a ne samo suradnica. Ni ja ne mogu vjerovati da je kradljivica, ali, eto, njezini su potpisi na svim sumnjivim transakcijama. Uglavnom, znam da u posljednje vrijeme nisi dobro, znam da nikamo ne izlaziš, tko zna kako se hraniš, zato sam nam naručila večeru. Nije ništa osobito, pržene lignje – gotovo da je ušla u stan i prije negoli sam je imao prilike pozvati.

Kad je večera stigla, a istina je da sam bio gladan, Bojana je iz torbe izvadila CD s filmom koji smo Tanja i ja namjeravali pogledati u kinu, ali nismo stigli. Navrle su mi suze, a Bojana mi je gurnula u ruke svoju salvetu.

– Isplači se, bit će ti lakše – rekla mi je.

Nakon te večeri počeli smo se često viđati. Odvlačila me u kino, kazalište, čak i na koncerte klasične glazbe, što nisam baš podnosio, ali sve mi se činilo boljim negoli ostajati sam u stanu s mislima o Tanji. Jedne večeri, kad smo se vraćali iz kina, a gledali smo neku romantičnu komediju, nakon dugo vremena nisam razmišljao o Tanji. Poljubio sam Bojanu, a i ona je strastveno uzvratila poljubac. Odvezao sam je kući, ona me pozvala na piće i – završili smo u krevetu. Bio bih gad kad bih rekao da je to bila loša noć. Ali, ja sam se kasnije osjećao loše, imao sam osjećaj kao da sam prevario Tanju.

Zajednička prijateljica

Tanja i Bojana bile su prijateljice s fakulteta. Bojanin tata poznavao je direktora poduzeća koje je tražilo mlade ljude u računovodstvu. Uspio ih je zaposliti obje. Kako su bile mlade i ambiciozne, vrlo brzo su napredovale u maloj firmi. Bojana je postala šefica, a Tanju je unaprijedila u svoju zamjenicu. Upoznao sam ih istodobno, na rođendanu jednog svog prijatelja. Upucavala mi se Bojana, ali meni se otpočetka više sviđala Tanja. Bojana me nutkala pićem, nosila mi hranu na papirnatom tanjuru, a ja nisam mogao pogled skinuti s plavuše prekrasnih velikih očiju, koja kao da se nije snalazila tu gdje se našla. Smišljao sam vrlo dugo kako da joj se približim.

– Vi se baš ne zabavljate ovdje – bilo je jedino što mi je palo na pamet.
– Ma, prijateljica i ja smo pozvane na ovaj rođendan, a ja vozim pa ne pijem. Svi su već malo pripiti i nemam s kim razgovarati – odgovorila mi je Tanja.
– Pa, eto, ja još nisam pripit. Pokušajte sa mnom! Recimo, volim ljubavne filmove, ne volim nogomet, ne pijem pivo i obožavam čitati modne časopise. Što mislite o novoj jesensko-zimskoj modi? – upitao sam je.
– Ja obožavam akcijske filmove, brze automobile, jake cigarete i macho muškarce – smijala se Tanja.

I tako smo se nastavili smijati cijelu večer. Kad smo počeli živjeti skupa, prvo u podstanarskom, a onda u našem stanu, ja sam bio taj koji je kuhao i brinuo se o kućanstvu. Tanja je, zapravo, bila vrlo ambiciozna, a ja nimalo – macho.

– Eh, da je meni naći takvog muškarca koji bi me dočekivao s toplim ručkom – jadikovala je, u šali, Bojana, koja se često družila s nama.
– Ne znam zašto, ali ona nikako da nađe pravog muškarca za sebe. Naleti na premlade, prestare, oženjene, dosadne … – opravdavala je Tanja prijateljicu koju smo često, na moju žalost, vukli s nama van i uvodili je u društva u koja nije bila pozvana.

Bojana nije bila loša cura i niti ja nisam mogao odgonetnuti u čemu je njezin problem, zašto ne može pronaći partnera. Iskreno, nisam se tada puno time zamarao, družio sam se s njom kako bih udovoljio Tanji. Ponekad sam imao osjećaj da mi se Bojana nabacuje dok Tanja ne gleda, ali odbacivao sam to i pripisivao to svom muškom egu. S Tanjom nisam o tome razgovarao, ali postupno sam primijetio da se njihov, nekad vrlo srdačan i prijateljski odnos, hladi. Bojana je, kad dobro promislim, znala biti vrlo zajedljiva, da ne kažem zločesta prema Tanji.

– O, draga, Vito te, izgleda, jako dobro hrani. Nekako si mi se udebljala, mogla si odjenuti neku široku tuniku, a ne tu pripijenu majicu i traperice – rekla joj je jednom
na zabavi, i to pred svim našim prijateljima.
– Ja dobro kuham, to je istina, ali Tanja se nije udebljala, samo ima trbuščić poput trbušne plesačice, što je vrlo zamamno – pokušao sam šalom spasiti stvar, ali Tanjino je raspoloženje potonulo.

– Otkako smo se uselili u naš stan i najavljujemo vjenčanje, Bojana kao da je pomahnitala. Vrijeđa me kad god stigne, na poslu me gnjavi zbog svake sitnice pred podređenima, na zabavama, poput ove, pokušava me poniziti pred prijateljima. Ja mislim da je ona zaljubljena u tebe – kazala mi je jednom Tanja, ali ja sam bilo kakvu takvu primisao u startu odbacivao.

– Tanja, ja Bojanu trpim u našem društvu samo zbog tebe. Ti je pozivaš, a ne ja. Ako je ona zaljubljena u mene, uhhh… Moj ego cvate, ali, ljubavi, ja volim samo tebe. Ona me ne zanima ni onoliko koliko stane pod nokat. I ona te, budi sigurna, nikad neće zamijeniti u mom srcu – odvratio sam.

I baš zbog tih svojih riječi, toga jutra kad sam se probudio kraj Bojane, osjećao sam se kao da sam upao u zamku. Kao zvijer koju su lovci danima proganjali i namamili u stupicu.

– Vito, ljubavi, jesi li za kavu? Piješ s mlijekom, zar ne? – iz razmišljanja me prenuo Bojanin glas.
– Mhh, može – bunovan od spavanja automatski sam odgovorio.

Kad je zamirisala svježe skuhana kava, ja sam već bio zaboravio svoje misli o zamkama i lovcima i lovinama. Jedva sam nakon toga stigao kući istuširati se i preodjenuti za posao. Tijekom dana Bojana me nazvala i pitala bismo li mogli ručati skupa. Pristao sam.

– Bilo mi je prekrasno s tobom noćas, ali ja sam Tanjina prijateljica, a ti si bio njezin zaručnik. Trebali ste se vjenčati. Htjela sam ti biti samo potpora u teškim trenucima, nisam planirala da završimo u krevetu. Imam osjećaj kao da sam izdala prijateljicu – rekla mi je Bojana, prije nego što nam je jelo stiglo na stol.

– I ja se slično osjećam. Ali, glupo je tako razmišljati. Oboje smo voljeli Tanju i možda se u ovim trenucima baš zbog toga nas dvoje najbolje razumijemo. Vjerojatno bi i ona voljela da se družimo i sad, kad više nije s nama, ne vidim ništa loše u tome što smo proveli noć zajedno – odgovorio sam, pokušavajući i samoga sebe uvjeriti da sam u pravu.

Nisam planirao da se zajedničke noći pretvore u pravilo. Ali, malo-pomalo potisnuo sam Tanjine riječi da je Bojana zaljubljena u mene, kao i osjećaj krivnje. Bojanino mi je društvo postajalo sve ugodnije. Prošla su dva tjedna i opet smo spavali skupa. A onda se to uobičajilo. Kasni ručak ili rana večera, kako god, nakon toga izlazak, kino, kazalište, a onda odlazak Bojani. Odnio sam nešto rublja i odjeće k njoj kako ujutro ne bih morao juriti kući i preodijevati se za posao.

Nikad je nisam pozvao u svoj, odnosno Tanjin i svoj stan, a ni ona nikad nije došla na ideju da prespavamo kod mene. Nisam o tome racionalno razmišljao, bilo je to potpuno instinktivno. Danas znam da Bojanu jednostavno nisam mogao pozvati u krevet u kojem smo Tanja i ja dijelili putene užitke.

Nekoliko mjeseci i jesmo i nismo bili par. Bili smo u vezi, ali je nikome nismo obznanili. Svi su mislili da se samo kao dvoje Tanji bliskih ljudi držimo skupa. U to vrijeme još nisam mogao pomisliti na drugu ženu. Možda zvučim bezočno, no nisam bio zaljubljen u nju.

Niz slučajnosti

A onda je uslijedio niz slučajnosti. Iako bi mnogi rekli da slučajnosti ne postoje.

Sine, puno vremena provodiš s Bojanom. Jesi li se ti to opet zaljubio? Jesi li prebolio Tanju? – upitala me mama na jednom od rijetkih nedjeljnih ručkova na koje sam se odazvao.

– Bože sačuvaj! Što ti pada na pamet, mama, Bojana i ja smo samo prijatelji. Oboje smo voljeli Tanju. Ona nam je poveznica. Da nema Tanje, ne bih s Bojanom proveo ni pet minuta – izletjelo mi je.

Mama je sumnjičavo zavrtjela glavom, tata se smijuljio, a meni je tek kasnije sinulo kako sam bez razmišljanja okarakterizirao vezu s Bojanom kao nešto posve bezvezno i usputno. Ipak, nastavio sam se viđati s njom, izlaziti s njom, spavati kod nje. Ona nije postavljala nikakva pitanja o budućnosti tog našega druženja. Mudrijašica, ženskom intuicijom naslućivala je da joj pritisak na mene ne bi ništa donio, a meni je takvo stanje, dakako, odgovaralo. Imao sam ženu, a bez ikakvih obaveza i obećanja. Govorio sam si kako mi je ona poveznica s Tanjom, moje sjećanje na mrtvu zaručnicu. I prepustio sam se tome.

Tko zna koliko bi to trajalo i što bi bilo s Bojanom i sa mnom da se njoj nije razboljela mama. Nije to bila neka teža bolest, mama joj je pala i slomila bedrenu kost. Operirana je, sve je dobro prošlo, no kako je živjela sama, otkako je umro Bojanin otac, trebala joj je svakodnevna njega. Patronažna sestra nije bila dovoljna. Bojana je morala uzeti višetjedno bolovanje i otputovati mami kako bi je njegovala.

Ja sam ostao sam! Nisam ni primijetio da sam se, otkako se intenzivno družim s Bojanom, udaljio od svih svojih prijatelja. Opet sam se nakon posla vraćao u naš prazan stan, pregledavao naše fotografije, prekopavao po njezinoj odjeći, satima gledao u njezine dokumente koje mi je policija vratila poslije nesreće i prisjećao se što joj se dogodilo.

– K vragu, Tanja, zašto si sjela pijana za volan? Što ti je bilo da prekršiš vlastito pravilo, i to baš onda kad je cesta bila mokra? I, što si učinila s tim ukradenim novcem, ako si ga uistinu ukrala, stoput sam se pitao, ali odgovora nisam nalazio.

Gledajući fotografije s našeg ljetovanja prisjećao sam se kako nam je bilo prekrasno u Komiži! A tek ovo na Hvaru! A koliko smo se mučili da u Baški nađemo besplatno parkiralište, a onda nam je pauk dignuo auto i nepropisno nas je parkiranje stajalo više nego da smo platili parking. A vidi ovo s koncerta: kako li je samo uživala! Razmišljao sam što bih dao da vratim te dane!

Onda su me nazvali Tanjini roditelji.

– Vito, sutra bi bio Tanjin rođendan. Pozivamo obitelj na ručak, njoj u spomen. Ako se osjećaš kao dio njezine obitelji, dođi – rekao mi je njezin tata.

Naravno da sam došao. Na prstu sam još uvijek nosio naš zaručnički prsten.

– Ne želim nositi neki skup i glomazan prsten. Radije bih da kupimo dva pristala, barem slična, ako ne ista – bila je njezina želja koju sam podržao. Dogovorili smo se da će nam to biti i prstenje s kojim ćemo ući u brak.
Ta mi je rođendanska proslava probudila još mnogo uspomena. Njezini su se trudili da to ne bude nalik karminama, ali ipak… Gledali smo fotografije: kad je Tanja bila mala, kad je krenula u prvi razred, neke naše zajedničke fotografije za koje nisam ni znao da ih je njezin tata snimio. Kući sam se vratio s komadom torte, Tanjine omiljene, od čokolade i lješnjaka. Kolač je nekoliko dana stajao na stolu, a ja ga nisam mogao pojesti. Na kraju je završio u smeću. Ali, cijelo sam to vrijeme intenzivno razmišljao o Tanji i o tome što nas je zadesilo. Jedna te ista pitanja vrzmala su mi se glavom. I opet nisam nalazio odgovora.

Probuđene uspomene

S Bojanom sam se svakodnevno čuo telefonom. Obavještavala me kako se njezina mama oporavlja. Nije joj bilo baš drago što mora stalno biti uz nju, ali drugog rješenja jednostavno nije bilo. Prešutio sam joj u tim razgovorima Tanjin rođendan. I nisam ni jednom jedinom riječi spomenuo sve uspomene koje je to probudilo u meni. Ipak, te obnovljene uspomene na Tanju valjda su dale neku hladnoću mome glasu i Bojana je to osjetila. Počela me ispitivati o tome što radim kad je nema, pa čak me i izravno pitala imam li neku drugu djevojku.

– Otkako je Tanja poginula, ja nemam djevojku – opet mi je bez razmišljanja izletjelo, a u njezinom sam glasu osjetio uvrijeđenost.
– Nemaš djevojku? A što sam ti ja? Usputna zabava – rekla je ljutito.
– Mi smo samo prijatelji! Ali i to je mnogo – odgovorio sam, priznajem, prilično netaktično.
– Da, prijatelji koji već mjesecima spavaju zajedno – bijesno je poklopila telefon.

Bez obzira na to kakvi bili moji osjećaji prema Bojani, nisam joj to smio tako reći. Sjetio sam se Tanjinih riječi o tome kako je Bojana vjerojatno zaljubljena u mene i osjetio grižnju savjesti, ali brzo sam odagnao takve misli. Uvjerio sam samoga sebe kako smo samo prijatelji koji se međusobno tješe.

Dan kasnije, vraćajući se s posla kući odlučio sam popiti pivo u kafiću u prizemlju zgrade u kojoj sam stanovao. Pijuckajući, listao sam novine, kad me prekinuo muški glas.

– Dobar dan. Ne znam sjećate li me se. Ja sam policajac Petar, inspektor koji je istraživao pronevjeru vaše zaručnice. Znam da vjerojatno nisam osoba s kojom biste rado popili piće, ali volio bih još jednom porazgovarati s vama.

Istraga je. znate, službeno gotova, ali mene još muče neke stvari – rekao je.

– Ne znam kako vam mogu pomoći – hladno sam mu odgovorio.

– Još uvijek nisam otkrio što je Tanja učinila s ukradenim novcem. Provjerio sam vas, njezine roditelje, ali novcu ni traga. Volio bih da mi javite doznate li nešto ili se nečega prisjetite – ostavio je na stolu svoju posjetnicu i otišao.

Osjećao sam se poput lika u američkoj kriminalističkoj seriji. Policajac mi ostavlja vizitku i teatralno odlazi. Budala. mislio sam. Prisjelo mi je pivo i kafić. Otišao sam kući. Malo sam gledao televiziju, onda sam iscrpljen zaspao.

Sanjao sam vrlo čudan san. U uredu u kojem Tanja radi bilo je slavlje. Nekakav domjenak. Vidio sam Tanju kako sumanuto jurca po uredu, provjerava arhivu dokumenata, uspoređuje papire s podacima u računalu, odlazi na slavlje, pije pjenušac, a potom se vraća u ured. Opet provjerava dokumentaciju, a potom bijesna traži Bojanu. Nađe je, nešto joj ljutito govori, a Bojana se smije i nudi joj piće. I, onda sam se probudio.

– I ti si budala. Gledaš previše kriminalističkih serija. A i onaj glupi policajac ti je dao poticaj za takvo što – govorio sam ujutro samome sebi.

Ipak, moram priznati, kopkao me taj san. Bio je nevjerojatno realan, a ne neodređen i rasplinut, kakvi već često snovi znaju biti. Otišao sam na posao, nastojeći se koncentrirati na radne zadatke, kad me nazvala Bojana.

Njegovateljica košta

– Oprosti, ljubavi. Malo sam pretjerala ljuteći se na tebe, zapravo istresla sam bijes na onoga tko mi je bio pri ruci. Zvuči grubo, ali zbilja mi je već na vrh glave njegovati mamu koja stalno nešto zahtijeva, a ničim nije zadovoljna. No, hvala Bogu, našla sam joj njegovateljicu. Jest da je skupa, ali moći ću si to priuštiti. Još dan-dva da se uvjerim da je pouzdana i vraćam se k tebi – cvrkutala je veselo.

– Jesi li zaista sigurna da ćeš to moći financijski podnijeti, pogotovo ako potraje? – upitao sam sumnjičavo.
– Kako da ne. Imam nešto novca za crne dane. Osim toga, koštat će me manje nego da mamu smjestim u neki dom za nemoćne, a tamo je i teško naći slobodno mjesto – odvratila je bezbrižno.

Kad smo završili razgovor, prvo sam osjetio silnu zavist. Bojana je svojoj mami mogla priuštiti njegovateljicu, zapravo, družbenicu, a ja svojima ni pomoć u kući jednom mjesečno. Palo mi je na pamet kako je i Tanja znala povremeno spomenuti kako si Bojana može mnogo toga priuštiti, premda joj plaća nije mnogo viša od njezine. Nije to samo ona uočila, nego i drugi. Usto, govorila je Tanja, Bojana sama otplaćuje kredit za stan, ima i kredit za automobil, a vrlo često odlazi i u inozemstvo u šoping.

Tada tome nisam pridavao pažnju. Uostalom, što me se to ticalo? Ženska naklapanja i zavist. Sad sam se pak sjetio, kako je Bojana Tanji i meni poklonila vrlo skupo posuđe, a otkako Tanje više nema, ja sam dobio nekoliko vrlo vrijednih poklona, primjerice ručni sat, vrlo skup mobitel koji je i kompjutor u malom, nekoliko dizajnerskih košulja i kravata.

Samo zbog jednog razgovora s policajcem tako se ne razmišlja o prijateljima, odagnao sam ružne misli i posvetio se poslu. Na kraju radnoga vremena bio sam toliko umoran da sam samo mislio kako ću što prije ići doma, nešto na brzinu pojesti i zavaliti se pred televizor dok ne zaspim. Međutim, nazvala je ponovno Bojana.

– Vito, ljubavi, zamisli što se dogodilo: dala sam si puno truda doduše, preko veze, ipak sam dobila dom za mamu. Tako da neću angažirati njegovateljicu. Jest da je vrlo skup, ali barem će tamo imati svu potrebnu skrb. Smjestit ću je za koji dan i vraćam ti se – veselo mi je ispričala novosti.

– Radujem se zbog tebe. Ali, Bojana, kako ćeš to plaćati? Iznajmljivat ćeš roditeljski stan? – pitao sam.
– Ne pada mi na pamet. Već sam ti rekla da imam svoj crni fond – kazala je i nakon još nekoliko rečenica završili smo razgovor.

Krenuo sam kući i opet svratio prije toga na pivo. Inspektor Petar je opet bio tamo. Izgleda da je i njemu to postao omiljeni kafić.

– Dobra večer. Kako ste? – upitao me.
Htio sam mu nešto odbrusiti, ali bio sam preumoran za svađu.
– Iskreno, grozno! Bojana, šefica moje pokojne djevojke, koja me snubila otkako je znam, za koji će dan smjestiti mamu u dom i vratit će se i opet ću morati glumiti zaljubljenog ptića. A, znate, inspektore, najzanimljivije je što sam noćas sanjao kako Tanja sumanuto juri po uredu, uspoređuje papirnatu arhivu i računalo, juri do Bojane i jako se ljuti zbog nečega. Znam da je sve to što sam vam ispričao glupost, ali kad ste već pitali – izbrbljao sam.

– O, pa vi ste se ipak nečega sjetili, pa makar to bio san – uzvratio mi je Petar i otišao. Ja sam popio pivo za kojim sam žudio, otišao u stan i zaspao.

Tjedan dana kasnije vratila se Bojana. Mamu je smjestila u vrlo skup dom i time bila jako zadovoljna.

– Tamo ima izvrsnu njegu, a ja se mogu posvetiti samo tebi – gugutala je, a ja nisam znao kako bih joj rekao da sam se u međuvremenu ohladio od druženja s njom.

Prilično nervozno izdržao sam nekoliko zajedničkih večeri, ali i ona je primijetila da nešto nije uredu. Nisam znao kako bih prekinuo ta viđanja, a onda me nazvao policajac Petar.

– Vito, onaj vaš san pokazao mi je da se može razmišljati i u sasvim drugom smjeru. Dođite, molim vas, k meni u postaju – gotovo mi je naredio.

Falsificirani potpisi

Idućeg sam jutra sjedio pred njim u njegovoj sobi u policijskoj stanici.

– Ne znam koliko će vam se svidjeti ovo što ću vam reći s obzirom na vaše odnose s gospođicom Bojanom – započeo je. – Znate, svi su dokazi, zapravo financijske transakcije, upućivale na to da je Tanja krala novac. Ali onaj vaš, kako ste rekli, glupi san uputio me da pogledam u drugom smjeru, da istražim nismo li nešto previdjeli. I, znate što, imali ste pravo. Bojana je znala Tanjinu lozinku na računalu tako da tu nismo mogli ništa otkriti, ali grafolozi su, poslije pomnijeg ispitivanja, ustanovili da su na papirnatoj dokumentaciji Tanjini potpisi ipak falsifikat. Vaša je pokojna zaručnica potpuno nedužna, Bojana je lopov. Provjerili smo njezine račune. Ima mnogo više novca na njima no što je mogla zaraditi. Nije krala mnogo, ali je to činila sustavno, tek toliko da si podigne standard. Vaša ju je zaručnica ulovila u prevari.

– I što sad? – glas mi je ustreptao.

– Bojana je već uhićena, čeka je suđenje kada se sve dokaže, kazna zbog pronevjere novca. Nemamo dokaza da je namjerno opila Tanju sa željom da strada, ali možda i u tome ima prste, jer doista baš toga dana kad joj je Tanja prijetila da će je prijaviti, u poduzeću su imali domjenak na kojem se točio i alkohol – objasnio mi je.

Za nesreću Bojanu nisu mogli optužiti. Vjerojatno je ipak popila koju čašicu previše, a onda požurila kući sve mi ispričati. Ali, meni je dovoljno što će Bojana nekoliko godina robijati.

A čudni san koji je otkrio istinu? Nikad si ga neću moći racionalno objasniti. Ne vjerujem u natprirodno, ali kadšto ipak pomislim da mi je te noći u njega ušla Tanja.