Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Nije zaslužio da mu podmetnem dijete

Od prvog trenutka kad smo se ugledali, nisam mu mogla odoljeti. Kao svaka djevojka koja se prvi put upusti u nedopušteni odnos, i ja sam vjerovala da će Nikola ostaviti svoju suprugu Mirelu. Uostalom, toliko mi je puta rekao da nije sretan s njom.

Prvi put sam ga vidjela dok su se useljavali u kuću preko puta moje. Stajala sam na ogradi i gledala ga. Kad mi se nasmijao i mahnuo u znak pozdrava, osjetila sam kako mi noge klecaju. Dok je s majstorima unosio stvari ispalo mu je neko pismo i ja sam ga podigla. Osjećala sam rumenilo na licu, no ipak sam pozvonila. Nešto me snažno privlačilo k njemu.

– Mislim da je ovo vaše – rekla sam kad je otvorio vrata i pružila mu kuvertu.
– Hvala, moje je. A mi smo susjedi? – upitao je.
– Da, živim preko puta – rukom sam pokazala na svoju kuću.
– Mi se tek useljavamo. Želiš li popiti sok? Ili možda kavu? – pozvao me.

Znala sam da ovo neće biti obična dobrosusjedska kava. Već toga dana među nama se dogodilo puno više nego što sam očekivala. Nikola mi je ispričao da su se ovamo doselili jer je dobio novi posao. Ekonomist je i ovamo je došao poboljšati rad poslovnice banke. Njegova supruga Mirela radila je u istoj firmi pa nije imala problema s nalaženjem novog posla. Djecu nisu imali i mogli su se seliti iz grada u grad.

– Ne znam koje nam je ovo preseljenje po redu. Svaku godinu ili dvije pakiramo stvari – rekao je.
– To mi zvuči zanimljivo, posebice dok ste mladi i nemate djece – odgovorila sam.
– Mireli je upravo zato pun kufer svega. Svaki put mi ponavlja da je ovo naša zadnja selidba. Čak mi je zapritila razvodom ako ne stanem na loptu. Silno želi djecu, a ja mislilm da smo u godinama kada se gradi karijera. Uostalom, živimo u vrijeme kada se ni jedna prilika za napredovanje ne smije propustiti. – Ne može li oboje? Zašto bi djeca smetala u karijeri? – začudila sam se.
– Čemu žuriti? Za djecu još ima vremena. Tek smo u tridesetima – nasmijao se.

Iako je toplo govorio o njoj, primjetila sam njegove požudne poglede, pitala sam se kakva je njegova žena, je li ljubomorna, gleda li Nikola i pred njom mlađe djevojke na ovaj način. Što smo duže razgovarali, to mi je bio zanimljiviji. Pomislila sam kako je njegova Mirela prava sretnica. To blijedo lice s velikim podočnjacima kao da je pripadalo buntovniku novog doba, a ne ozbiljnom obiteljskom i poslovnom čovjeku. Djelovao je autoritativno i ambiciozno, a s druge strane imao je onu dječačku, meni neodoljivu iskru. Razgovarali smo i o mom studiju prava, zanimalo ga je što učim. Raspričala sam se o dasadnim zakonima koje sve moram znati napamet i žalila se na suhoparno gradivo.

– No, to je cijena koju moram platiti da bih jednoga dana bila uspješna odvjetnica – slegnula sam ramenima.
– Baš kao one iz američkih filmova. Zgodna, privlačna, mlada i uspješna – rekao je.

Osjetila sam crvenilo na svojim obrazima. Nije mu promaknulo da me zbunio, a po njegovu osmijehu zaključila sam da mu se baš to svidjelo. Nastavili smo razgovarati o njemu novom susjedstvu i nismo ni primijetili da su prošla gotovo dva sata. Zahvalila sam mu na soku, on meni na pismu i pomislila sam da će doista sve ostati na tom običnom dobrosusjedskom razgovoru. Nije mi to bilo drago, željela sam puno više jer sam osjećala da nešto struji u zraku. Privlačnost među nama bila je izuzetno jaka.

Poslije tog, prvog susreta bilo je lako smisliti nove. Kako je bilo kasno proljeće, ispite sam spremala sjedeći u našem velikom dvorištu. Mirela je na posao odlazila u isto vrijeme kad i moji roditelji, pa sam baš tada iznosila knjige i kavu. Nikola je na poso išao kasnije. Kad bi me ugledao, veselo bi mi mahnuo, a ja sam ga jednoga jutra pozvala na kavu.

Nije trebalo puno da završimo u mojoj sobi, a onda sljedećeg jutra u njegovom bračnom krevetu. Mjesec dana kasnije bila sam zaljubljena preko ušiju. Znali smo dugo ležati u krevetu, šaputala sam mu koliko ga volim i očekivala da će mi reći da će zbog mene ostaviti Mirelu. Na kraju pameti nije mi bilo da sam tek jedna u nizu. Kako je Nikola vješto izbjegavao tu temu, jednoga jutra sam ga direktno upitala.

– Voliš li me?
– Naravno, zašto me to uopće pitaš? – zagrlio me.
– Voliš li me dovoljno da ostaviš Mirelu i sa mnom započneš novi život?
– Prerano je za takve razgovore. Zajedno smo ipak samo mjesec dana – odgovorio je.

Mirela je uvijek bila ljubazna prema meni. Svaki put kad bi me vidjela da sjedim u vrtu, mahnula mi je, nasmijala se i upitala kako ide studij. I mojim se roditeljima svidjela pa su je svako malo pozivali na kavu. Izbjegavala sam sjediti s njom za istim stolom i uvijek se izgovarala učenjem. Mrzila sam je zbog njezine nježnosti, blagosti, bilo bi mi puno draže da je bila neka namrgođena rospija od koje bi svaki muškarac rado pobjegao. Najradije bih joj sama rekla da je Nikola vara, ali bojala sam se njegove reakcije.

Je li moguće da sam mu samo draga, mlada studentica s kojom razbija bračnu monotoniju, pomislila sam i osjetila kako me steže oko grla.

Jednog jutra odvezao me do fakulteta, a kolegica s godine, Snježana, vidjela nas je zajedno. Iznenadila sam se kad su se njih dvoje pozdravili.

– Poznajete se? – upitala sam ga.
– Živjeli smo u istom gradu dok nije otišla na studij – odgovorio je.
Primijetila sam da mi se Snježana znakovito smješka pa sam joj prišla i upitala je za Nikolu.
– Nemoj mi reći da i ti imaš nešto s njim? – smijala se.
– Naravno da nemam. Doselio se u kuću preko puta moje.
– Pa te kao dobar susjed vozi na ispite? – Snježana mi nije povjerovala.
– Izašli smo iz kuće u isto vrijeme i upitala sam ga može li me povesti. Što je tu čudno? – uvjerljivo sam glumila.

Snježana me ispitivački gledala, a onda se grohotom počela smijati.
– Naravno da ga poznajem, i to jako dobro. Ja i još desetak žena. Nije propustio zavesti ni jednu koja mu je zapela za oko. A manje-više zapela mu je svaka. I ja sam imala avanturu s njim, ali tada još nije bio oženjen. Čuvaj ga se, opasan je muškarac. Slama srca, a onda ostavlja.
– Ali ja…
– Znam, nemaš ništa s njim. Samo te je ljubazno odbacio do fakulteta. Ali nemoj kasnije reći da te nitko nije upozorio. Tako to počinje, dobrosusjedskom vožnjom – dodala je.

Za upozorenja je već bilo kasno, kad sam shvatila kako stvari stoje, trebala sam ga ostaviti, no osjećaji su bili jači od razuma. Previše sam ga zavoljela, toliko da više nisam ni pokušala sakriti ljubomoru.

– Mirela se sprijateljila s mojom mamom, svako malo je kod nas i govori samo o tebi. Uvjerena je da je s vašim brakom sve u redu, a to me izluđuje – započela sam.
– Nemojmo o tome. Vodim te na more za vikend. Oboje ćemo se bolje osjećati kad otputujemo negdje gdje nas nitko ne poznaje. Imat ćemo dva dana samo za sebe – obećao mi je, a ja sam pristala i na te mrvice njegove ljubavi.

Slagala sam svojima da idem s prijateljicom u njezinu vikendicu. Nikola i ja na more smo došli oko podneva i proveli dan kao u bajci. Vodili smo ljubav nježnije i opuštenije nego ikad. Nismo razgovarali o Mireli, kao da smo oboje to odgađali, znajući da se to zapravo nikada neće dogoditi. Gledajući njegovo usnulo lice pomislila sam da je taj vikend zapravo oproštajni. Već sutra se vraćamo, a prije povratka sigurno će me ostaviti. Zato me i doveo ovamo, osjećala sam.

Dok je Nikola mirno spavao, ja sam sjedila pored prozora, gledala u nebo i brisala suze. Osjećala sam se prevarenom i iskorištenom. Nisam htjela da prekinemo, niti sam željela biti odbačena. U grčevitim mislima kako da ga zadržim, sjetila sam se starog ženskog trika. Probudila sam ga i ponovo smo vodili ljubav. Te noći nisam se čuvala.

Ostanem li trudna, bit će moj, a tako će nestati osjećaj poniženja koji me već tjednima proganja, mislila sam.

Nikola je ustao nasmijan i odmoran, a za doručkom se poveo razgovor od kojeg sam strepila. Nikola je bez okolišanja sve karte stavio na stol.

– Ovo među nama otišlo je predaleko. Mirela je moja supruga i ne mogu je tek tako ostaviti. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali više od ovoga ne mogu ti pružiti – rekao je.
– Ali govorio si kako se ne slažete. Rekao si da je ona već spominjala razvod – hvatala sam se za slamku.
– Mlada si, sigurno ćeš naći nekog tko će te voljeti – rekao je.
Više mi se nije ostajalo s njim. Trebala sam poslušati Snježanu i odmah ga ostaviti. Ovako se pridružujem čitavom nizu njegovih ljubavnica, žena koje je ostavio slomljena srca, pomislila sam.
– Ne moramo se zato gledati preko nišana. Zašto ne bismo ostali prijatelji? Želiš li da prije polaska prošetamo uz more? – prekinuo je zlokobnu tišinu.
Zgrozila me njegova bezosjećajnost. Sinoć smo se voljeli kao najzaljubljeniji par na svijetu, a danas bi sa mnom prijateljski šetao.
– Ne, voljela bih da što prije krenemo kući – tiho sam odgovorila.

Pola sata kasnije smo krenuli. Cijelim putem smo šutjeli. Mislila sam da ću umrijeti od tuge, no nikog za to nisam mogla kriviti. Svjesno sam se upustila u vezu koja me emotivno ubila, a s osjećajem iskorištenosti i odbačenosti nisam se znala nositi. Nikola me ostavio nekoliko ulica prije naše a on se odvezao na posao.

– Nemoj da ti kakva ludost padne na pamet, pa da Mirela odjednom sazna za našu vezu. Neka to zauvijek ostane naša slatka tajna – rekao je i ponizio me do kraja.
Ušla sam u kuću u trenutku kad su moji roditelji izlazili.

– Iva, baš dobro da si došla. Baki je pozlilo, hitna ju je odvela u bolnicu i idemo k njoj. Nadamo se da ćemo se vratiti za dan ili dva. Ako ti bilo što zatreba, javi se Mireli. Rekla je da će te posjetiti – rekla je mama.

Sjeli su u auto i krenuli. Nisam mogla biti sama i kroz prozor gledati Nikolinu kuću. Još manje ugostiti Mirelu i smješkati se ženi zbog koje ne mogu imati ljubav svog života. Zato sam nazvala prijateljice i predložila da nekamo izađemo. Rado su prihvatile i cijelu smo se večer ubijale u alkoholu. Ja sam tako liječila svoju tugu, a one su mi pravile društvo. Te sam večeri u diskoteci ugledala Ratka.

Znamo se od djetinjstva, odrasli smo zajedno, a kao djeca nerijetko smo se tukli. Ratko je uvijek bio sirov, divlji i svako malo upadao u probleme. I kao odrastao muškarac često se tukao, imao problema sa zakonom. Fizički je bio privlačan, ali imao je malo veza jer je djevojke odbijao njegov prgavi karakter. I on je mene primijetio, prišao mi i zavrtio me u ritmu glazbe. U tim bi mi trenucima očaja i depresije godila bilo čija pažnja. Zato sam mu se zavodnički nasmijala i zaplesala s njim. Ratko je našem ženskom društvu naručivao najskulji šampanjac, nasmijavao nas, a meni je posvećivao najviše pažnje. Kad je njegova ruka počela kliziti po mojim leđima, nisam se opirala. U sekundi sam smislila kako ću Nikolu napraviti ljubomornim. Željela sam ujutro piti kavu s Ratkom u svom dvorištu, nadajući se da će moj bivši ljubavnik svisnuti od muke. Zato sam u kasne sate Ratka pozvala k sebi doma. Srećom, bili smo dovoljno pijani da se oboje strovalimo na krevet i zaspimo. Kad smo uz prve gutljaje kave polako dolazili k sebi, bila sam sretna jer sam vidjela da nas Nikola ljutito gleda. No to mi nije bilo dovoljno, htjela sam ga izluditi ljubomorom pa sam nazvala Mirelu i pozvala ih da nam se pridruže. Došla je samo ona.

– Drago mi je da nisi sama. Neću ni pitati znaju li tvoji za Ratka. Od mene sigurno neće doznati ni riječ – rekla je.

Da mi nije bila glavna suparnica, pomislila bih kako tu ženu zaista treba imati za prijateljicu. Sve razumije i uvijek je spremna pomoći.
– Ne znaju, ali i oni bi jedva dočekali da napokon imam nekog. Prerano je govoriti im, tek smo počeli – odgovorila sam.

Mirela se zadržala pola sata, a onda rekla da mora završiti ručak, ne bih li Nikolu dovela do ludila, upitala sam Ratka hoćemo li ponovno izaći.

– Nećemo se ni rastajati. Idem se doma presvući, a onda te vodim na ručak – rekao je.

Ručak se produžio na večeru, a nakon nje smo ponovno obilazili klubove. Te se noći nismo napili, nego smo završili u mom krevetu. Očajnički sam na sebi željela osjetiti nečije ruke, mislila sam da tako prkosim Nikoli. I sljedećih dana nastavili smo se viđati i bilo mi je ugodno s Ratkom. Iznenadilo me što se taj kvartovski grubijan nije sramio pokazati nježnost. Sviđalo mi se i što bez bojazni zagrljeni šetamo gradom.

Nikolu sam i dalje sretala, u meni je još budio čežnju, bol, ali stisnula sam zube i nisam mu to htjela pokazati. Mislila sam da će me negdje presresti i upitati za Ratka. Nadala sam se da sam povrijedila njegovu taštinu, no Nikola nije pokazivao ljubomoru.

– Drago mi je da si tako brzo pronašla sreću. Vidiš da sam bio u pravu – rekao mi je jednom.

Ponovno sam se zgrozila nad njegovom hladnoćom. Pomislila sam kako je sigurno i on već našao neku s kojom se zabavlja kao i donedavno sa mnom. No više mi nije bilo teško oko srca. Sad je Ratko bio uz mene. Kad mi je prvi puta izostala mjesečnica, pomislila sam na sve osim na trudnoću. Već sljedeći mjesec liječnik me suočio sa istinom. Gotovo sam se srušila od šoka.

Po izlasku iz njegove ordinacije sjela sam na prvu klupu i tupo gledala ispred sebe. U mojoj glavi je bila velika zbrka. Nije bilo sumnje, dijete je Nikolino. S Ratkom sam se čuvala, s Nikolom one noći nisam. Prvo sam pomislila na pobačaj. Onda sam pomislila što bi Nikola napravio kad bi doznao da nosim njegovo dijete? S Mirelom nije imao djece, možda bi me iznenadio. No nada me brzo napustila. Djetetom ga nisam mogla vratiti, znala sam.

Znala sam da laži i prevara nisu dobar početak, ali Ratko je bio moja slamka spasa. Veza s njim počela je iz bijesa, želje za osvetom, inata. Istina, promijenila sam mišljenje o njemu, ali nisam mogla znati kako će reagirati kad čuje da sam trudna. Hoće li povjerovati da je dijete njegovo?

Bila sam svjesna da moja razmišljanja idu u pogrešnom smjeru. Ratko nije zaslužio da mu podmetnem tuđe dijete. Izašla sam u vrt i ugledala Nikolu i Mirelu kako nešto prisno šapuću. Smješkali su se jedno drugome, a ja sam se ugodno iznenadila kad sam shvatila da me to uopće nije pogodilo. Pod mojim srcem rađale su se puno važnije stvari od njegove selidbe.

– Trudna sam – rekla sam Ratku kad je istog popodneva došao na kavu.
– Ljubavi! – nježno me zagrlio.

To je bilo prvi puta da me tako nazvao. Gladio me po kosi, a ja sam naslonila glavu na njegove grudi i prepustila se divnim osjećajima.

– To je divno. Nikad ti o tome nisam govorio, ali silno sam se bojao da ne mogu imati dijete. Svi moji prijatelji prošli su te situacije, a sa mnom ni jedna nije ostala trudna. Sam sam sebe uvjerio da sam sterilan i sada sam presretan jer nije tako. Obožavam te, vratila si mi muškost – govorio je.

Grlo mi se stezalo od jada, nisam mu mogla reći da dijete nije njegovo. Ratka bi to ubilo u pojam. Šutjela sam nadajući se da će se sve riješiti samo od sebe. Sljedećeg smo tjedna Ratko i ja dogovarali zajednički život.

– Ti se samo čuvaj i uči. Završi fakultet čim prije, a ja ću brinuti o svemu ostalom – govorio mi je.

Teško ga je bilo prepoznati. Od nekadašnjeg grubijana, pretvorio se u brižnog i požrtvovnog muškarca. Bio je toliko odgovoran i pažljiv da sam se lako zaljubila u njega. I moji su roditelji bili zadovoljni budućim zetom. Uklopila sam se u njegovu obitelj koja je činila sve kako bi mi ugodila. Nitko nije slutio kakvu tajnu skrivam. Čekali smo naše prvo dijete i sve je izgledalo idilično dok me, usred noći, u šestom mjesecu trudnoće nije presjekla neopisiva bol u trbuhu. Kad se počela ponavljati, shvatila sam da su to trudovi i probudila Ratka. Panično smo jurili prema bolnici, a na putu sam osjetila kako mi se nešto toplo slijeva niz noge. Pomislila sam da mi je puknuo vodenjak, a kad smo izašli iz auta, vidjela sam krv. Pala sam u nesvijest. Na trenutke sam se budila, onda opet tonula, čula sam glasove, osjećala jaku bol, a kad sam se doista probudila, bebe više nije bilo. Zbog komplikacija napravili su carski rez. Kako moja djevojčica nije bila dovoljno razvijena, stavilli su je u inkubator. Na žalost, nije preživjela. Vikala sam kao ranjena zvijer, a Ratko je sjedio pored mene. Šutio je, gutao suze i hrabrio me da izdržim.

Je li moguće da sam tako okrutno kažnjena za svoju laž, pomislila sam. Sljedećih sam dana bila neutješna, stalno sam plakala. Žalila sam za svojom izgubljenom kćeri, proklinjala svoju lakomislenost koju sam tako skupo platila. I Ratko je bio potišten. Neko vrijeme oboje smo šutjeli, a onda je Ratko odjednom živnuo. Nisam mogla dokučiti razlog promjene negova raspoloženja, sve dok mi jedno jutro nije rekao.

– Ne trebamo toliko tugovati. Kako smo napravili jedno, napravit ćemo i drugo dijete. Glavu gore, ljubavi. Imat ćemo mi veliku obitelj – rekao je.
– Misliš? Želiš li drugo dijete sa mnom?
– Naravno da želim. I samo je pitanje vremena kada će se roditi – pokušao me umiriti.

No tek me je ta rečenica bacila u depresiju. Postojala je velika mogućnost da Ratko doista ne može imati djecu.
– Naravno , ljubavi. Jedva čekam da počnemo raditi drugo dijete – tiho sam odgovorila.

Šest mjeseci kasnije ponovno sam zatrudnjela. Ovaj put nije bilo dvojbe. Dijete je bilo Ratkovo. Sretnu smo vijest odmah svima objavili i proslavili u vrtu naše kuće. Bila sam ponosna na sebe jer u susjednu, nekad tako važnu kuću, nisam ni pogledala. Nikola mi više nije bio važan. Nadala sam se da sam okajala grijehe prema Ratku. Lagala sam svome mužu, vezu s njim započela kako bih napakostilla drugom muškarcu, čak sam mu i tuđe dijete htjela podmetnuti. Strašno sam za to bila kažnjena, ali sada doista želim vjerovati da je sreća na našoj strani. Ratko je to zaslužio, a potom i ja, koja sam na najgori način platila za svoju laž. Svoju djevojčicu nikad neću preboljeti. Za nju sam bila spremna cijeli život nositi težak teret prijevare, no sada sam sretna jer je preda mnom i Ratkom novi početak.