Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Nisam se rodila kao žena

Volim te, Rafaela – glas mojeg mladića čuo se pored mojeg uha. Ukočila sam se. Da, sve je bilo tako lijepo, tako idilično, a ipak … Samo da sam mogla zaboraviti stvarnost, da sam je mogla odagnati od sebe. Bila sam tako sretna, a ipak i nesretna na neki način. S Hansom sam bila skoro godinu dana u vezi, no ipak mu nisam rekla istinu koja je bila moja najveća tajna, moja tajna koja me je proganjala poput aveti. U početku sam mislila da će naša veza potrajati kratko, ali sam se prevarila. Što sam ga više poznavala, sve sam se više vezivala za njega. Nije to bila ljubav na prvi pogled, već ona vrsta postojane ljubavi koja s vremenom samo raste.

– I ja tebe volim – rekla sam nakon kraće pauze.

– Nešto nije u redu? – predobro me je poznavao da bih svoje raspoloženje mogla skriti od njega, a i moje je lice bilo poput otvorene knjige, pogotovo za one koji su me poznavali.

– Ma, nije to u pitanju – odugovlačila sam.

– A što kažeš na ideju da se vjenčamo? – njegovo me je pitanje doista iznenadilo.

O ovome sam trenutku maštala, a sada kada je on bio tu jednostavno sam ostala bez riječi. Ovo jest bio logičan slijed, ali naša veza je imala i jednu tajnu o kojoj Hans nije imao pojma. Nisam mogla pristati a da mu je ne kažem, a nisam mu je ni mogla reći. Nekoliko puta sam pokušavala, no mi nikada nije pošlo za rukom. U trenutku kada bih trebala izreći ono što sam namjeravala, ja bih se ukipila. Previše mi je bilo stalo do njega da bih mu to rekla, ali me je i na neki način bilo sram.

– Nije loša ideja, ali nema razloga da žurimo – još jednom sam pokušala dobiti na vremenu.

– Ne voliš me dovoljno? – kao da je bio povrijeđen mojim riječima, a da budem iskrena, i ja bih bila da sam na njegovom mjestu.

– Otkud ti ta ideja? – bila sam zaprepaštena.

On nikako nije mogao sumnjati u moju ljubav. Toliko puta sam mu dokazala da mi znači više od čega na svijetu, a na neki način je i bio u pravu. Kruna ljubavi jest brak, a po mojem se ponašanju dalo zaključiti da ga ja uopće ne želim. Ja sam imala svoje razloge koje on nije mogao ni naslutiti.

– Rafaela, imaš dvadeset i pet godina. Trebala bi jako dobro znati što želiš od života. Mislim da je vrijeme da se smirimo i da osnujemo obitelj. Zar ima ičega ljepšeg od djece koju će ti roditi osoba koju voliš? Ako me voliš onoliko koliko tvrdiš da je istina …

– Neću se udati za tebe – prekinula sam ga, izbjegavajući pogled.

– Molim? – okrenuo se prema meni, još uvijek ne vjerujući da je istina ono što je čuo. – U čemu je problem? – njegovo je lice bilo blijedo poput kreča, a mene je doista zaboljelo srce zbog boli koja se očitavala na njemu.

Ne, on ne bi shvatio. Žrtvovala sam svoju najveću ljubav, a mislim da ga nikada neću preboljeti. To sam učinila samo zato jer ga previše volim, samo zato jer sam željela da on bude sretan, jer samnom to neće biti u potpunosti.

– Nisam spremna na brak. Moji su nešto spominjali o preseljenju u domovinu. Ovdje se nikada nisam osjećala kao da sam kod kuće. Jedan dio mene je ostao u Hrvatskoj – govorila sam samo da nešto govorim, i da mu ne otkrijem pravi razlog svojeg odbijanja.

– Ako je to problem, ja se mogu preseliti – bilo je naprosto dirljivo koliko me je volio, ali sam ja bila potpuno nemoćna.

Moja neuobičajena “greška”

Srce mi se cijepalo, a oči napunile suzama. Ovo nije bila odluka srca, već razuma. U ovim sam trenucima trebala biti jača od svega, a to je bilo tako teško biti.

Ustala sam. Bila sam na ivici suza. Ako ostanem, zaplakat ću i reći mu istinu. To nisam smjela. Lakše će me preboljeti na ovakav način, ali sam bila sigurna da ja njega nikada neću. Da samo nije spomenuo djecu, da … Jecaj mi se oteo iz grudi.

– Javit ću ti se – rekla sam kroz jecaje i otrčala. Oboje smo znali da su to samo isprazne riječi. Uopće ne znam kako sam došla do kuće. Da sam samo mogla iščupati srce koje je vrištalo od boli, da sam samo mogla tu bol olakšati na bilo koji način, ali je sve bilo uzalud. Nikada nisam mogla ni pomisliti da bi propala ljubav mogla ovoliko boljeti. Skuhala sam sebi kavu, ali mi ni to nimalo nije pomoglo. Hans je bio moje jedino svjetlo u tami ovog tuđinskog svijeta. Ne mogu reći da me ovdje u Njemačkoj nisu prihvatili, ali se ja nikada nisam osjećala kao jedna od njih, niti sam to željela osjećati. Iako sam živjela, jedan dio mene ostao je u mojoj domovini.

Ovamo sam doselila nakon završene škole, i to je na neki način bio bijeg od same sebe, bijeg od onog što me snašlo. Mislila sam da će sve biti drugačije u drugoj zemlji, ondje gdje me nitko neće poznavati, ali sam se prevarila u tome. Ono što sam bila u domovini, bila sam i ovdje. Na prvi pogled ni u čemu se nisam razlikovala od ostalih djevojaka, ali sam ja jako dobro znala da nije tako. Imala sam jednu manu, grešku koja nije bila uobičajena, i često puta sam osjećala gorčinu zbog pokusa kojeg je priroda vršila nada mnom. Bio je to neuspjeli pokus, pa iako sam bila žena, nisam se tako osjećala. Nisam imala maternicu, i to je bilo moje prokletstvo. Gore od toga nije mi se moglo dogoditi. Bila sam žena koja nikada neće postati majka. Zbog toga sam ovako i postupila prema Hansu. Tog sam momka voljela više od ičega, ali nikada nisam imala hrabrosti da mu priznam istinu. Bojala sam se da me on neće shvatiti i da će se njegova ljubav rasplinuti onog trenutka kada shvati da mu ja ne mogu podariti veliku obitelj o kojoj je neprestano sanjao. Da samo nije spominjao djecu … Možda bih mu se i odvažila reći, ali ovako to mu nisam mogla učiniti. Nisam mu mogla prešutjeti, ali ni reći. Previše sam ga voljela da bih ga osudila na život bez djece. Odricanje i jest bila karakteristika ljubavi, jer mi je njegova sreća bila jako važna. Ako ju je itko zaslužio, to je bio on. Oči su mi bile pune suza. Ne, nikako se nisam mogla pomiriti s onim što sam napravila, ali sam morala. Da bih zavarala svoje srce koje je krvarilo od boli, misli su mi odlutale u prošlost, u vrijeme bezbrižnog djetinjstva, vrijeme u kojem sam se osjećala kao jedna od običnih djevojčica i ni po čemu se nisam izdvajala. Prve malene tajne i prva zaljubljivanja ni mene nisu mimoišla. Mi smo se odvajale od muških, jer smo imale teme o kojima s njima nismo željeli razgovarati, a nismo ni mogle.

Kada je Goga, moja kolegica iz razreda, dobila mjesečnicu, sve smo se okupile oko nje. Njeno je lice bilo pomalo razočarano. Bila je tek djevojčica, i činilo joj se prerano da se već u šestom razredu optereti nečim što je bilo znak nekakvog malenog prelaska u svijet odraslih, a ona se jednostavno nije osjećala spremnom da se suoči s tim. Naša uloga tješiteljica bila je pomalo nespretna, ali smo se ipak trudile da joj olakšamo.

– Osjećam se kao … – nije pronalazila riječi kojima bi opisala svoje stanje.

– Ma sve nas to čeka – govorile smo joj, a da ni same nismo znale jesmo li se trebali radovati takvom događaju, jer je većina nas priželjkivala da baš ona bude ona posljednja.

Hans je najviše želio obitelj

Bili su to dani koji će mi se zauvijek urezati u sjećanje. Tijekom idućih nekoliko godina sve su moje prijateljice dobile mjesečnicu osim mene. Možda nije bilo razloga za zabrinutost, ali nije bio nimalo lijep osjećaj što sam se na neki način izdvajala od ostalih. Kad sam se povjerila prijateljici objašnjavajući joj koliko mi to teško pada, ona me je začuđeno pogledala. Njene lijepe plave oči zaiskrile su od nekog unutarnjeg osjećaja.

– Kada si se zadnji put pogledala u ogledalo? – njeno me je pitanje začudilo.

Gledala sam je nekoliko trenutaka, jer mi ništa nije bilo jasno.

– Jutros – ne znam zašto sam to rekla, jer sam znala da to nije odgovor koji je ona očekivala.

– I što si vidjela? – njen izraz lica bio je sasvim komičan.

– A što bih trebala vidjeti? – nije mi bilo jasno što namjerava.

– Sigurna si da si se pogledala? – bila je smiješno uporna u nastojanju da mi dokaže nešto o čemu ja nisam imala pojma, ali sam pomalo naslućivala čemu to vodi.

– Jesam – kratko sam odgovorila.

– Onda si vidjela djevojku koja je ženstvenija od svih nas koje imamo mjesečnicu. Zar si slijepa? Gdje god se pojaviš, izazivaš pažnju. Muškarci se okreću za tobom. Imaš tako vitko tijelo popunjeno baš ondje gdje i treba biti. A to što ti mjesečnica malo kasni, to te ne čini nimalo drugačijom od nas. Priroda će učiniti svoje – njene su me riječi trebale utješiti, ali nimalo nije bila uspješna u tome.

Ono što mi je ona rekla, znala sam i sama. Priroda će učiniti svoje. Ali kada? Ja sam doista bila nestrpljiva. Željela sam biti poput njih, željela sam biti pravo žensko, ali to nije išlo na silu.

Ni u idućih nekoliko mjeseci ništa se nije promijenilo. Već sam pošla i u srednju školu, ali ništa. To je mnogo utjecalo na moju psihu. Povlačila sam se u sebe, i u novom sam razredu slovila kao povučena čudakinja. A to nisam bila. Jednostavno sam pokleknula pred problemima koji su mi se činili većim nego što su možda bili. To je bio uzrok zašto sam izbjegavala društvo, a posebno muško. Čak se ni majci nisam povjerila. Ono malo godišnjeg koje bi iskoristila da bi došla u našu domovinu koristila je da se rastereti, da vrijeme provede s nama, nisam je željela opterećivati, a sama se nisam znala nositi s tim. Znam da je bilo jedino rješenje otići kod doktora, ali ja sam to izbjegavala. Činilo mi se da mi je tako lakše, ali sam se samo zavaravala. Svoj sam problem samo gurala pod tepih.

Odvažila sam se otići na pregled tek kada sam bila pri kraju školovanja. Nakon rutinskog pregleda, uslijedio je ultrazvuk. Po izrazu doktorova lica shvatila sam da nešto nije u redu. Moje su se najcrnije slutnje obistinile. Iako nisam znala o čemu se radi, loš predosjećaj mi je jasno ukazivao da moj izostanak mjesečnice nije samo puko kašnjenje, već nešto mnogo više. Ukipila sam se od straha. Nisam mogla postaviti pitanje koje me je godinama mučilo. Kao da nisam željela čuti ono što je trebalo uslijediti. Pogledala sam ga u oči, ali ono što sam vidjela u njima kao da se moglo nazvati sažaljenjem.

– Hm … – počešao se po bradi, kao da pokušava pronaći riječi kojima bi mi opisao ono što je vidio, ali ni njemu to nije uspijevalo.

– Zar je toliko loše? – ipak sam se ja prva pribrala.

– Loše? Da, na neki način, ali ni u kojem slučaju vam zdravlje nije ugroženo – zadnjim dijelom rečenice je želio umanjiti ono što će uslijediti.

Mogla sam ga razumjeti. Nije lako nekomu reći lošu vijest; nitko se nikada ne može naviknuti na to. Profesija ne ubija osjećaje, i doista se ne bih voljela naći u njegovoj koži, ali iz svoje nikako nisam mogla pobjeći. Očekivala sam ono najgore, na to sam se pripremala, ali je tračak nade ipak tinjao u meni.

– Nije lako reći ovo što ću morati, pogotovo ne osobi koja je mlada kao vi – nastavio je svoju priču oprezno.

– Neće biti lako ni čuti – kao da sam i ja namjerno odugovlačila, iako mi se svaka sekunda činila dugom.

– Bojim se da ste rođeni bez materice – napokon je izrekao istinu u jednom dahu.

– Bez maternice … – ponovila sam a oči su mi se napunile suzama.

I da sam htjela nešto reći, ne bih mogla. Činilo mi se da se u tom trenutku ruše svi moji snovi, padaju u vodu i najskrivenija nadanja.

Ne znam kako sam izišla iz ordinacije. Kako sam se tada osjećala? Ni to ne znam. Očaj se nakupio u meni, očaj koji je bio mnogo veći od svih koje sam imala do tada. Prije je postojala nada, malena nada za koju sam se mogla uhvatiti i pomoću koje sam se mogla tješiti, a sada mi je i to bilo oteto.

Bijeg kući, u domovinu

Prvi šok i nije bio najgore što mi se dogodilo. Tek kasnije, u tišini moje sobe i mojeg života, proživljavala sam pravu agoniju. Bila sam sama, prokleto sama i nisam imala nikoga tko bi me utješio. Da, imala sam ljepotu, lijepo tijelo, mladost i zdravlje, ali nisam imala ono što me je trebalo učiniti pravom ženom. Nisam imala sjeme iz kojeg bi izniknula moja djeca, nisam imala mogućnost biti roditelj, a to me je dovodilo do ludila. Voljela sam djecu, obožavala ih, a činjenica da sam bila jedinica samo je povećavalo moj materinji nagon. Željela sam imati mnogo djece, a neću nijedno. Prokleta priroda se poigrala sa mnom na najgori mogući način. Bila sam produkt njenog neuspjelog pokusa. Dala mi je ljepotu, ali mi je nagrdila unutrašnjost. Maćehinski se ponijela prema meni. Zašto? Zašto baš ja? Od toliko djevojka ona je izabrala baš mene. Samoj sebi sam sličila na ružu koja je samo stvorena da bi joj se na kratko vrijeme netko divio, a zatim je bacio. Ljepota sama po sebi nije dovoljna. Bila sam osuđena na samoću.

Mjesecima se nisam mogla pomiriti s istinom. Moj je očaj sazrijevao u samoći, i još više sam zazirala od ljudskog društva. Imala sam skoro osamnaest godina i nikada nisam imala momka. Neki su za mene mislili da sam umišljena, ali nitko nije vidio očaj koji se nalazio duboko u meni. Nitko se nije ni potrudio da ga vidi. Čudan je bio ovaj svijet kao i ljudi u njemu. Gledali su samo ono što je dostupno osjetilu vida, i ništa ih više nije ni zanimalo. Ama baš nitko se nije ni potrudio da upozna osobu koja se nalazila iza vanjštine.

Jedva sam čekala da završim školu pa da se preselim roditeljima u Njemačku. Nadala sam se da će ondje sve biti drugačije, i u prvo vrijeme je i bilo. Nisam žalila što odlazim. Nisam ostavljala bog zna što. Ono malo lijepih uspomena što su me vezivale za domovinu dogodile su se u djetinjstvu. Nakon osnovne škole svatko je otišao svojim putem, a ono malo prijatelja što sam ih stekla u ranoj mladosti život je odvojio od mene. Nakon osnovne škole nisam imala pravu prijateljicu. Možda je problem bio u meni, a možda i ne. Ja nisam bila spremna na nikakve pokuse sa drogom, pićem, izlascima, i to je bilo dovoljno da postanem čudakinja. Nisam se uklapala u njihovo društvo. Tek kada sam doputovala u Njemačku, kao da mi je laknulo. Nalazila sam se u novoj sredini, među novim ljudima i pomalo sam stjecala prijatelje. Jezične barijere nije bilo jer sam rođena u Njemačkoj, i dobro sam vladala jezikom. Nalazila sam se u ne baš velikoj sredini, a to mi je i odgovaralo. Sve se promijenilo kada sam upoznala Hansa. On je bio oličenje onog što sam željela od neke osobe. U početku smo bili samo prijatelji, ali se s vremenom spontano između nas počela događati ljubav. On je bio divan kao čovjek i želio me je upoznati kao osobu, što me je definitivno oborilo s nogu. Činilo mi se da ga iz dana u dan volim sve više, a samu sebe sam uvjeravala da ta naša ljubav nema budućnosti. Znam kako je bilo teško vladati s osjećajima, ali sam se ipak trudila. Moja ljubav je unatoč tome postajala sve postojanija, i ja sam se vezala za njega mnogo više nego što sam i samoj sebi bila spremna priznati. Lako je bilo u samoći uvjeravati samo sebe da su ti osjećaji prolazni, ali se srce nije moglo prevariti. I ja sam bila samo čovjek. Željela sam da me netko razumije, da me zagrli, da popriča sa mnom, da se napijem na izvoru ljubavi. Željela sam tako malo i samoj sebi to isto branila. Neprestano sam vodila bitku sa sobom. Ljubav je ipak pobijedila. Nisam imala hrabrosti prekinuti tu vezu, niti sam imala razloga da to učinim, a još manje da mu priznam istinu. Znala sam da naša veza nema budućnosti, iako smo je oboje željeli. A danas? Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Hans me je zaprosio, i nitko ne bi bio sretniji od mene da sam mogla pristati. No, nisam mu to mogla učiniti. On je želio obitelj, a ja mu je nisam mogla pružiti. S toliko oduševljenja je pričao o djeci da bi naprosto bio grijeh prisiliti ga da ih se odrekne na bilo koji način. Ako u početku ljubav i bude dovoljna, ona će s vremenom postati samo svakodnevna rutina, zatim će prerastati u želju za djecom, pa će se sve lančano kretati prema propasti. Da, istina je bila da sam znala dosta parova bez djece koji su mi se činili sretnim, a jesu li doista i bili? Što se skrivalo iza fasade koja je bila na njihovim licima, to su samo oni znali. Nekima doista nije suđeno da budu roditelji, a neki to ne žele. Od ranog djevojaštva sam se izdvajala od ostalih djevojaka, a kasnije je taj moj hendikep bio moja kočnica koja je upravljala mojom psihom, mojim postupcima, i samoj sebi sam određivala granice smatrajući se manje vrijednom.

Da bih još jednom pobjegla od same sebe, otputovala sam u domovinu. Naivno sam mislila daće mi biti lakše, ali sam se prevarila. Sa sobom sam ponijela i svoje probleme, a razdvojenost mi je samo odnemagala. Mučila sam samu sebe odupirući se tom osjećaju koji pokreće svijet od samog početka nastanka, odupirući se ljubavi. Vodila sam bitku sa samom sobom, ali sam je neprestano gubila. Toliko sam puta došla u iskušenje da nazovem Hansa, ali bih se predomislila kada bih uzela slušalicu u ruku. A što sam mu mogla reći? Ipak, nije zaslužio da onako postupim prema njemu, iako sam to napravila za njegovo dobro.

Oduvijek sam ravnotežu tražila u prirodi, ali mi ona ovaj put nije mogla pomoći. Previše se toga nakupilo u meni, previše se toga slamalo na mojim leđima, i umjesto da postanem sve jača, ja sam postupala obrnuto. S vremenom sam postajala samo ranjivija, a to je bilo ono što sam najmanje željela. Ovo su bili trenuci koji su bili presudni. Trebala sam se napokon odlučiti hoću li ostati u domovini, ili ću se vratiti natrag. Nijedan od ta dva izbora nije bio idealan, uostalom, kao ni moj život. Lutala sam tražeći samu sebe, ali sam se još više gubila.

Nisam željela da me mrziš

Danima sam vagala sve odluke, ali se nisam mogla odlučiti. Ipak, umjesto mene, odlučio je Hans. Nazvao me je telefonom pokušavajući saznati razlog onakvog mojeg postupka.

– Što želiš od mene? – ljutito sam ga upitala, pokušavajući grubošću prekriti svoju ranjivost koju je on jasno mogao osjetiti u glasu.

– Samo da mi kažeš pravi razlog zbog kojeg se ne želiš udati za mene – uporno je inzistirao. I da sam željela, ja mu taj razlog nisam mogla reći preko telefona.

– Jednostavno ne želim! – viknula sam u slušalicu.

– Zašto si me onda sve vrijeme uvjeravala da me voliš? Nisi mi trebala lagati – u njegovom se glasu osjećala povrijeđenost, a to je i mene zaboljelo.

Da je samo mogao naslutiti, da je mogao pretpostaviti koliko je mene sve ovo boljelo, ali mi se činilo da je ipak bolje da on ostane u uvjerenju da sam ga lagala.

– Ako ti smatraš da sam bila kadra glumiti ono čega nije bilo, onda je to tako – tiho sam rekla i spustila slušalicu.

Nakon nekoliko trenutaka telefon je opet zazvonio, pa opet, ali više nisam dizala slušalicu. Začepila sam uši, iako je sve u meni vrištalo od želje da se napokon počnem boriti za svoju ljubav, jer sam je ipak zaslužila. Kukavički sam podvila rep, ne dajući Hansu nikakvu šansu. To nije bilo lijepo od mene, ali mi se u tom trenutku činilo da je to jedino što sam mogla uraditi.

Njegov mi je poziv bio izlika da ponovno preispitam svoje osjećaje. Da, istina je bila da sam ga voljela više od ičega na svijetu, isto tako sam smatrala da i ja zaslužujem malo sreće, ali sam je se svjesno odricala podsvjesno smatrajući da na nju nemam nikakvo pravo. To nije bila istina. Imala sam tu nesreću da neću imati potomke, ali nisam bila invalid kada su osjećaji bili u pitanju. Mogla sam mnogo toga pružiti osobi koju volim, i doista je bilo krajnje vrijeme da prestanem sažalijevati samu sebe i napokon se pomirim s onim što mi je život nametnuo.

Odlučila sam. Spakirala sam se i vratila se u Njemačku. Sve sam stavila na kocku. Hans ipak zaslužuje istinu. Bio je jedina osoba kojoj je stalo do mene, isključujući moje roditelje. Svi su u meni gledali samo ono što nisam željela, ali se nitko od njih nije potrudio da mi barem na neki način pomogne skinuti oklop kojim sam se sama okovala. Drugačije nisam znala bez tuđe pomoći, ali nikomu do nikoga i nije stalo. I kada se napokon pojavio netko kome je stalo do mene, ja sam ga odgurnula od sebe. Putem sam imala vremena razmisliti o svemu. Donijela sam najbolju odluku, ali ja ne bih bila ono što jesam da opet u meni nije bilo nedoumica. Bilo me je strah da me on ne odbije, da me ne htjedne saslušati, a ja sam mu tako željela priznati da sam pogriješila. Tražit ću još jednu šansu, a ako se on bude ponašao kao ja prema njemu, neću je imati.

Kad sam stigla, najprije sam se jedan dan odmarala, a onda sam počela izlaziti na mjesta na koja sam mogla susresti Hansa. Nisam imala sreće. On kao da je u zemlju propao. Znala sam da zna da sam se vratila, isto tako sam znala da se namjerno povukao dajući meni prostora za izlaske.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da ga nazovem i pokušam dogovoriti izlazak. Nisam mogla predvidjeti kako će reagirati, ali je ovo bila jedna od rijetkih situacija kada sam željela riskirati. U pitanju je bila ljubav mojeg života i napokon sam odlučila da se i ja izborim za nešto što želim i što mi pripada.

Kada sam ga napokon vidjela, bilo je to sasvim slučajno. Susret me je zatekao, jer sam ga upravo namjeravala nazvati. Iznenadio se kada me vidio. Njegove nebesko plave oči zasjale su neobičnim sjajem, a onda se taj sjaj naglo ugasio.

– Kako si? – vidjelo se da je i njemu pomalo neugodno.

Slegnula sam ramenima. Toliko puta sam zamišljala ponovni susret s njim, imala sam mu toliko toga za reći, ali sada nisam mogla prozboriti niti jednu riječ. Naprosto sam zanijemila, a za razliku od mojeg glasa, moje je tijelo burno reagiralo na njegovo prisutstvo. Nisam željela da ovo ispadne ovako nespretno, ali ja kao da sam imala peh u situacijama koje su bile od presudne važnosti.

– Čuo sam da si se vratila – on je pokušao uspostaviti kakav takav razgovor ali nije mu polazilo za rukom.

– Da – bila sam kratka, ne skidajući pogled s njegova lica.

Ono što sam vidjela na njemu dalo mi je novu nadu.

– Trebamo razgovarati – napokon sam skupila hrabrosti i izrekla barem jednu suvislu rečenicu.

Je li me ponovno prosiš?

Očekivala sam da će me odbiti, ako ne zbog ničeg, onda zbog svojeg povrijeđenog ponosa.

Pristao je, i zajedno smo se uputili u obližnji kafe bar. U njemu smo bili česti gosti. Znali smo da ondje možemo u miru razgovarati, a to nam je u ovom trenutku jedino i bilo potrebno.

Kad smo dobili piće, počela sam mu govoriti o sebi, svojim problemima koji su me pratili još od osnovne škole, a to je ujedno i bio razlog zbog kojeg sam odbila njegovu prošnju. Potanko sam mu sve opisala, ne izostavljajući ni dane usamljenosti koji su me oduvijek pratili. Ništa nisam skrivala, to nisam ni željela. Ogolila sam dušu pred njim, a on me je samo netremice promatrao.

– Volim te, ali … – došla sam do kraja svoje životne priče.

– Nisam ni slutio – uhvatio je moju ruku, gledajući me ravno u oči.

Bilo je očito da je potresen onim što je čuo, ali u njegovom pogledu nije bilo ni traga sažaljenju kojeg sam se oduvijek grozila.

– Nisi ni mogao – šapatom sam rekla.

– I zbog toga si se odbila udati za mene? Nisi čak ni razmotrila tu mogućnost – kao da se tek tog trenutka sjetio onog dana koji nas je umalo razdvojio.

– A što sam mogla? Ti si planirao veliku obitelj, a ja ti je ne mogu dati. Previše sam te voljela da bih te osudila na život bez djece. U početku ti nisam htjela reći istinu, a kako je vrijeme odmicalo, to je postajalo sve teže i teže. Nikada nisam posumnjala u svoju ljubav, a njenu jačinu sam shvatila tek kada sam na neko vrijeme bila odvojena od tebe. Ovo te ne obavezuje na ništa. Samo sam željela da znaš pravi razlog zbog kojeg sam onako postupila – željela sam se opravdati, iako je pravi razlog bio sasvim suprotan.

Šutio je. Lice mu je bilo blijedo. Još uvijek je bio u šoku.

– Nisam željela da me mrziš, iako bi ti možda bilo lakše kada bi mržnja zamijenila ljubav. Samo sam željela da čuješ opravdanje za moj postupak – ni ja više nisam znala što da kažem.

– Rafaela! – napokon je progovorio.

Glas mu je drhtao od pritajenih osjećaja.

– Ja te volim. Zar ti to bezbroj puta nisam rekao? Nitko ne bi bio sretniji kada bi se udala za mene. Nećemo imati djece? Čemu žal za time? Toliko je mališana na ovom svijetu koji su željni nečije ljubavi. Jednog dana ćemo imati djece koliko budeš željela, a sada sam sebičan i želio bih te na neko vrijeme samo za sebe – glas mu je podrhtavao od uzbuđenja, a zjenice su mu se širile i skupljale, što je bilo jako uočljivo zbog plavetnila njegovih očiju koje sam naprosto obožavala.

– Je li me to ponovno prosiš? – nisam bila sigurna da sam dobro razumjela njegove riječi.

– Naravno. A kakva bi to bila pustoš od mojeg života bez tvoje ljubavi? – šalio se.

Pristala sam. A zar to nisam i željela cijelo ovo vrijeme? U posljednjih nekoliko godina samu sam sebe uvjeravala da me nitko ne može voljeti, ali me Hans uvjerio da sam posebna. Kako li je bio lijep osjećaj biti voljen! Da nisam smogla hrabrosti i sve mu priznala, mogla sam ostati bez čovjeka s kojim želim provesti ostatak svojeg života.

Na svu sreću, sve je ispalo u najboljem redu. Oboje sam mogla poštedjeti ove patnje da sam imala hrabrosti i bila otvorena, ali nikada nije kasno. Malo patnje će samo uljepšati one posebne trenutke kojih će bez sumnje biti u izobilju, jer je život tek pred nama. A jednoga dana i u našoj će se kući oriti dječji smijeh, sigurna sam da ćemo nekoga usrećiti.