Odrekla se svog bolesnog djeteta

Mama, je li istina da me baka i dalje može vidjeti? – čim sam ušla u stan, u naručje mi je pohitao šestogodišnji sinčić Željan.

– Dođi, dušo, ja ću ti objasniti. Pusti mamu da se odmori – suprug Željko uzeo ga je za ruku i poveo u dnevnu sobu. Pogledala sam ga zahvalno. Posljednja tri dana bila su najgora u mom životu. Iako smo znali da majka gubi bitku s opakom bolešću, činilo se da joj se stanje popravlja. Željan je imao tek šest godina i bio je premalen da shvati što je smrt.

Na pogrebu sam nakon dugo godina opet vidjela oca. Roditelji su se razveli kad sam išla u osnovnu školu. Otac je bio alkoholičar, ali nikad nije bio nasilan. Majka je neko vrijeme podnosila njegovo pijanstvo, ali kad je zbog pića ostao i bez posla, jedne je večeri samo pokupila naše stvari i iz rodnog se Osijeka sa mnom preselila svojoj sestri u Zagrebu. Tu sam nastavila školovanje, a onda sam se u dvadeset i trećoj godini udala za Zagrepčanina Željka. S majkom sam uvijek bila jako bliska, za razliku od oca kojeg sam jedva poznavala. Živio je u jednom selu nedaleko od Osijeka, zdravlja narušena od alkohola. Iako posljednjih desetak godina nije pio, dugogodišnja ovisnost ostavila je na njemu dubok trag. U oronulom i ispijenom sjedokosom muškarcu, koji mi je umorna koraka prišao na sprovodu, jedva sam prepoznala svoga pedeset i šestogodišnjeg oca.

– Andrea, mila, pojedi nešto. Znam da si umorna, ali moraš jesti – kad je suprug provirio u spavaću sobu, i dalje sam zamišljeno sjedila na rubu kreveta, još uvijek u crnini u kojoj sam došla s pogreba.

– Andrea! – pozvao me blago još jednom, a onda mi prišao zatvorivši za sobom vrata.

– Blijeda si nešto se dogodilo, zar ne? Je li ti otac nešto rekao dok ste bili sami? – prisjetio se. Odmahnula sam glavom.

– Nije mi ništa rekao. Nego… – prešla sam rukom preko očiju otečenih od plača, a Željko je sjeo kraj mene. Predobro me poznavao da ne bi primijetio kako nije riječ samo o majčinoj smrti. Znala sam da mu moram reći ono što mi je teško bolesna majka na samrtnoj postelji priznala. Željko je strpljivo čekao, dajući mi vremena da skupim snage. Bila sam sigurna kako i dalje misli da je riječ o nečemu vezanom uz oca kojeg sam toga dana vidjela nakon dugo vremena.

– Dan prije nego što je umrla, majka mi je priznala da imam sestru. Skrivala je to od mene punih dvadeset i devet godina – naglasila sam posljednje riječi. Još uvijek sam se teško mirila s tajnom koju mi je otkrila tek pred smrt.

– Zašto ti je to rekla tek sada? I zašto je skrivala od tebe? – Željko mi je postavio gotovo ista pitanja koja sam i ja postavila majci.

– Zaboga! – opet sam prekrila lice rukama.

– Možeš mi sve reći, Andrea. Ništa nije tako strašno da ne možemo podijeliti – ohrabrivao me.

– Željko, ona je bila bolesna, mentalno retardirana. Ubrzo po rođenju dali su je u neku ustanovu. Majka je otad nije vidjela. Čak mi nije znala reći je li danas živa – konačno sam izgovorila groznu istinu. Uz strašnu bol što gubim majku, morala sam se istodobno suočiti s činjenicom da se ona odrekla vlastitog djeteta jer je bilo bolesno. Imala sam sestru, još uvijek nisam mogla srediti vlastite emocije i odgonetnuti jesam li zbog toga sretna ili ne.

Mamino priznanje

– Je li mlađa od tebe?

– Ne, ona se rodila prva. Dvije godine prije mene. Otac nakon toga više nije želio djecu, ali majka je inzistirala. Mislila je da će joj rođenje drugog, zdravog djeteta pomoći da zaboravi prvu kćer. Ninu – izgovorila sam tiho i njeno ime.

Znači, Nina sada ima trideset i jednu godinu – zaključio je Željko.

– Ako je živa – dodala sam.

Što znaš o njoj? Što ti je mama rekla? Koliko je bila bolesna? – raspitivao se moj muž dok sam nemoćno slijegala ramenima. Majka mi je istinu otkrila tek pred smrt. Primala je velike doze morfija te je možda govorila nesuvislo, možda nije bila ni svjesna što govori. Osim toga, i sama sam bila pod velikim stresom te neke njene riječi možda nisam dobro shvatila, a vjerojatno ni upamtila.

– Rekla mi je da je dijete rođeno s oštećenjem na mozgu i da su joj svi savjetovali da ga da u ustanovu. Otac se najprije protivio, a onda su se složili da je tako najbolje. No, njihov brak je krenuo nizbrdo. Iako mi o tome nije govorila, sada znam da se tata zbog toga propio. Kad sam se ja rodila, neko vrijeme je bilo bolje, a onda je opet počeo piti. Ne mogu vjerovati da je mama sve vrijeme od mene skrivala istinu – i dalje sam bila šokirana spoznajom da imam stariju sestru. Sve do nekidan mislila sam da sam jedinica.

– Zato je tvoja mama bila tako… posesivna – rekao je Željko gotovo s grižnjom savjesti. Znala sam da je moju majku oduvijek doživljavao kao nekoga tko previše zaviruje u kćerin život, jer gotovo je uvijek znala i što ručamo. Željku je to često išlo na živce, tim više što su njegovi roditelji imali tri sina koji su rano napustili roditeljski dom i u čiji se život nisu upletali.

– Možda je bila takva jer ju je mučila savjest. Možda je meni željela nadoknaditi ono što je Nini oduzela. Priliku da ima vlastiti dom, roditelje… i sestru – prošaptala sam posljednju riječ.

– Andrea, ipak ne znaš kako je bilo. Možda Nina nije mogla ostati s njima. Ako se radilo o teškoj mentalnoj bolesti, morala je biti zbrinuta – Željko je na stvari uvijek gledao racionalnije od mene.

– Pitala sam je gdje je Nina sada, ali nije mi rekla. Možda nije ni znala. Spomenula je samo da su je tada ostavili negdje u Dalmaciji – prisjetila sam se. Muž me gledao ispitivački. Znala sam što misli.

– Potražit ćeš je? – izgovorio je misao na glas. Kratko sam šutjela, a onda uzviknula:

– Željko, moram to učiniti! Moram doznati je li živa i… kako je – i samu me iznenadila moja odlučnost. Sve do tog trenutka nisam bila sigurna hoću li nešto poduzeti. Čak ni na pogrebu nisam oca ništa pitala iako sam imala priliku. On se već istog dana vratio u svoje selo. Možda on zna nešto više, palo mi je na pamet.

– Ti nemaš ništa protiv da je potražim? – ipak sam htjela znati.

– Naravno da nemam. Samo ne želim da se razočaraš i mučiš zbog toga. Moraš misliti na sebe, na nas i na posao – podsjetio me da već sutra moram na posao.

– Idemo sada nešto pojesti. Razmislit ćemo poslije što je najbolje učiniti – zagrlio me dajući mi podršku. I sutradan na poslu nisam prestajala misliti na Ninu. Možda je bila jako bolesna, možda je već odavno umrla. Kad su je odveli, imala je nepunih godinu dana, prisjećala sam se majčinih jedva čujnih riječi:

– Andrea, učinila sam ono što sam mislila da trebam. Mile i ja bili smo mladi, a onda nam se rodila takva kći. Mislila sam… – bol joj je na trenutak zgrčila lice.

– Mama, nemoj se sada brinuti zbog toga – pokušala sam je umiriti, ali je nastavila:

– Odrekla sam je se. Potpisala sam neke papire i nastojala zaboraviti da postoji. Ne znam koliko je dugo bila tamo, jesu li je preselili negdje drugdje. Možda ju je netko i uzeo – govorila je tako tiho da sam se morala nagnuti nad njeno izmučeno lice.

– Uzeo? – ponovila sam.

– Ne znam. Takvu djecu vjerojatno nitko neće – dodala je, misleći očito na posvajanje. Tada je u sobu intenzivne njege ušla sestra i ja sam se odmaknula od kreveta, napravivši joj mjesta. Majka je sutradan ujutro umrla. Bio je to naš posljednji razgovor.

– Željko, nazvat ću oca. Pitat ću ga gdje su ostavili Ninu – odlučila sam da odnekud moram krenuti.

– Mila, to je bilo prije više od trideset godina. Znaš da je tvoj otac otada prošao svašta. I liječenje od alkoholizma i srčani udar – upozorio me i na žalost bio u pravu. Otac mi nije bio od pomoći.

– Nije te trebala u to uvlačiti. Kad je šutjela cijeli život, mogla je s time i umrijeti – bio je bezosjećajan i nezainteresiran čim sam mu spomenula sestru.

– Znaš li gdje ste tada odveli Ninu?

– Andrea, ja se jedva sjećam kako se zvala. U neki dom na obali. Zaboravi to! Imaš muža, sina. Pusti prošlost.

– Ali ona je moja sestra – zavapila sam jedva obuzdavajući ljutnju.

Potraga za istinom

– Ona je retardirana. Ako je uopće još živa, nema pojma što znači sestra. Budi pametna i pusti to! Moram u štalu, otelit će mi se krava – bile su riječi kojima je završio razgovor. Dala sam se u potragu po ustanovama socijalne skrbi, a za pomoć sam zamolila i susjedu novinarku s kojom sam bila bliska. Petra mi je već nakon nekoliko dana donijela korisne vijesti.

– Doznala sam da je preseljena iz toga doma negdje u unutrašnjost Hrvatske. Ali čini se da je nakon nekoliko godina posvojena – uzbuđeno mi je javila susjeda Petra, koja se i sama zainteresirala za priču.

– Posvojena je?! Jesi li sigurna? Pa bila je mentalno zaostala – čudila sam se.

– Možda ne toliko koliko je tvoja majka mislila. Čuj, ako sve dobro završi, mogla bih napisati priču u novinama – predložila je Petra, na što sam je zgroženo pogledala.

– Obećaj mi da nećeš ništa pisati – zatražila sam.

– Dobro, dobro. Znaš da mi možeš vjerovati – umirila me. Petra mi je mnogo pomogla te sam nakon nekoliko mjeseci doznala da je Nina doista u sedmoj godini posvojena. Uspjela sam doći i do gospođe koja je vodila taj postupak, a sada je bila u mirovini. Jedva me primila, i mada puna razumijevanja za moj interes, nije željela otkriti u koju je obitelj dospjela Nina.

– Imala je jedan oblik mentalne retardacije, ali mislim da je puno toga shvaćala. Dospjela je u dobru obitelj. Njihova je djevojčica poginula u prometnoj nesreći, a žena više nije mogla roditi.

– Kako je izgledala?

– Niska rastom, malo bucmasta – gospođa me ispratila do vrata. Ipak mi je otkrila dragocjeni trag o prometnoj nesreći u kojoj je poginula biološka kći para koji je posvojio Ninu. Ponovno mi je upomoć priskočila Petra. Tragala je danima po starim novinama, a onda zamolila pomoć i od jednog slovenskog kolege. Prošla su još oko dva mjeseca dok je on konačno uspio doći do imena para kojem je poginula kći. Inicijale je pretvorio u ime muškarca koji je vozio svoju obitelj kad je na njih nedaleko od Maribora naletio kamion. Djevojčica je poginula, a supruga je bila teško ozlijedena, ali se oporavila.

– Imam ime! – doviknula sam Željku čim sam ušla u stan. Suprug mi je uputio smrknut pogled. Iako me u početku podržavao, nakon moje sve veće opsjednutosti da pronađem sestru mislio je da zapostavljam njega i sina. Sve češće mi je predbacivao da mislim samo o Nini i savjetovao mi da odustanem.

U Ljubljani

– Andrea, doznala si da je posvojena u dobru obitelj i da nije život provela u ustanovi. Ne razumijem zašto se i dalje time mučiš i gubiš dane – ljutio se.

– Kako možeš to reći? Želim je vidjeti, upoznati.

– To je danas odrasla žena. Nije djevojčica o kojoj bi se ti brinula. Čak i da je upoznaš, ona od toga neće imati ništa – bio je uvjeren Željko.

– Kako ti znaš? Gospođa iz socijalnog je rekla da puno toga shvaća. Ako je tada…

– Zaboga, ona ju je vidjela nakratko. I to kad je Nini bilo sedam godina. Željan ti već dva dana želi pokazati svoje crteže. Misliš li ih konačno pogledati? – Željko je pogledao prema vratima sobe na kojima se pojavio naš sinčić. U rukama je držao svoju omiljenu mapu s crtežima.

– Dođi, dušo, da vidim što si sve nacrtao – zagrlila sam sina i pokajnički pogledala muža. Shvaćala sam njegovo neraspoloženje što sam već pola godine bila zaokupljena gotovo samo traganjem za Ninom. Nisam ni bila sigurna je li muškarac koji se zvao Borut uopće onaj koji je posvojio Ninu. No, bila je to jedina nesreća u tih nekoliko godina prije posvajanja u kojoj je na području Slovenije poginula djevojčica. U drugoj nesreći poginuo je petogodišnji dječak. Borut je živio u Ljubljani i bio je Slovenac.

– Nemoj mi reći da ideš tamo? – i bez njegova pitanja znala sam Željkovu reakciju.

– Uzela sam dva dana godišnjeg. Petra ide sa mnom. Možeš li ti…

– Naravno da ću ići po Željana u školu – odbrusio mi je ljutito, ali vidjevši moje očajno lice, brzo se smirio:

– Andrea, samo se nemoj razočarati, molim te. Želim da konačno nastavimo s uobičajenim životom – rekao je, a ja sam znala da pomalo strahuje hoće li moj susret s Ninom nešto promijeniti u našim životima.

– Javit ću se čim stignemo – obećala sam.

Kad sam se već sljedećeg dana s Petrinim kolegom Matjažom našla pred velikom stambenom zgradom u ljubljanskoj četvrti, prvi put sam posumnjala u svoju odluku. Što ako se ti ljudi naljute što ih uznemiravam?

– Ideš sama gore? – upitao me Matjaž. Kimnula sam. Mislila sam da je bolje da se pojavim sama. Nisam željela prije toga nazvati mobitelom jer nisam znala hoće me razumjeti, a bojala sam se da ne prekinu vezu čim čuju o čemu se radi.

– Drugi kat – dodao je Matjaž i zaputio se u obližnji kafić. Nisam koristila dizalo i za nekoliko minuta bila sam pred vratima na kojima je pisalo Borutovo prezime.

Bilo je rano poslijepodne radnog dana. Nadala sam se da je netko od ukućana već stigao s posla. Odmah nakon prvog zvona, začula sam korake. Noge su mi se odsjekle. Vrata su se otvorila i na njima se pojavila žena u ranim šezdesetim godinama. Bila je krupnije građe, ali simpatična lica i uredne frizure. Gledala me ljubazno, ali iznenađeno. Obratila mi se na slovenskom pitanjem što želim.

– Ja sam… došla sam iz Zagreba i … ne znam slovenski – počela sam posve zbunjeno i u strahu. Sada me je pogledala bolje, a lice joj se naglo uozbiljilo. Učinilo mi se da ispituje moje lice.

Na vratima

– Oprostite što dolazim bez najave. Ali bojala sam se da nećete željeti razgovarati sa mnom – rekla sam još i predstavila se. Moje ime joj nije ništa govorilo, a onda sam shvatila da sam rekla suprugovo prezime koje sam dobila udajom.

– Imala sam sestru. Davno. Ona se rodila prije trideset i jedne godine u Osijeku – nastavila sam i dodala svoje djevojačko prezime. Ženine oči raširile su se od nevjerice. Sada sam znala da je doista riječ o obitelji koja je posvojila Ninu.

– Vi ste Ninina sestra? – konačno je rekla.

– Da, tek sam nedavno doznala da imam stariju sestru. I da je ona posvojena. Mama mi je to otkrila prije nego što je umrla.

– Umrla je? – izgovorila je, a ja sam na njenu licu opazila, gotovo olakšanje.

– Žao mi je – brzo je dodala, shvaćajući da sam primijetila kako je odahnula kad je shvatila da joj od biološke Ninine majke ne prijeti opasnost. Posve sam je razumjela pa sam brzo nastavila:

– Ja se ne želim miješati u vaš život. Samo… htjela sam doznati što je bilo s Ninom. Kako živi i … možda da je vidim, upoznam. Ipak smo sada odrasli ljudi. Ne želim vam nikako remetiti život – nastojala sam je uvjeriti.

– Nina će doći uskoro. Vani je – žena je pogledala na sat.

– Vani?

– S Borutom, mojim mužem. Išli su kupiti neke sjedalice za balkon. Uđite! – pozvala me unutra.

– Oprostite mi još jednom što … – zbunjeno sam zakoraknula unutra.

– Sve je u redu. Razumijem vas – ljubazno me uvela me u lijepo uređenu dnevnu sobu. Ponudila me kavom, ali sam
odbila. Sjedila sam kao na iglama, bacajući prestrašeni pogled na vrata, očekujući na njima svakog časa Ninu.

– Udani ste? Rekli ste mi drugo prezime – pitala me gospođa koja je sjela nasuprot mene.

– Da, imamo sina Željana. Ima šest godina i ove je godine krenuo u školu – malo me umirio uobičajen razgovor.

– Mi smo imali Silviju. Poginula je kad su joj bile tri godine. Bilo je to davno, ali nikad ne uspijete preboljeti. A onda je u naš život ušla Nina. Dala nam je snage da nastavimo dalje. Ja nisam više mogla imati dijete – rekla je, a onda se iznenada osmjehnula:

– Ja sam Irena. Nisam vam se ni predstavila. Rođena sam u Karlovcu – otkrila mi je posvojiteljica.

– Kako to da ste se odlučili za … – nisam znala kako formulirati pitanje.

– Posvojiti bolesno dijete, mislite? Pa ni onda, kao ni danas nije bilo lako doći do djeteta. Mislili smo da će biti lakše posvojiti dijete s poteškoćama u razvoju. Oboje smo imali dobro plaćen posao, velik stan, a svoje dijete više nismo mogli imati. Inače, Borutova sestra je prije puno godina rodila sina. Imao je duševni poremećaj i umro je godinu prije nego naša Silvija. Nije doživio ni petu godinu. Moj muž je jako volio tog svog nećaka. Dječačić je bio divan iako je bio bolestan – otkrila mi je, a ja sam shvatila o kako je divnoj obitelji riječ.

– Kako je Nina? Mislim, je li ona … – opet nisam znala kako dovršiti pitanje. Irena se nasmijala:

– Ona je uvijek pomalo u svom svijetu. Ali shvaća puno toga. Još ide na terapije. Ima svoje prijateljice i znam da je sretna. Ima drukčiji život od svojih vršnjaka, ali uspjela se školovati po posebnom programu. Lijepo slika – otkrila mi je, a ja sam se odmah prisjetila Željanovih crteža koje je hvalila njegova učiteljica likovnog. Još u vrtiću rado je slikao.

– Hoće li shvatiti tko sam ja? – zanimalo me.

– Naravno. Ali objasnit ću joj to naknadno. Možemo sada reći da ste moja poznanica iz Zagreba – predložila je. Odmah sam se složila, no i dalje strahujući od susreta. Kad se začulo otključavanje ulaznih vrata, skoro sam poskočila u naslonjaču. Na vratima sobe uskoro se pojavio sjedokosi muškarac, a odmah za njim mlada plavokosa žena. Irena je ustala s kauča i prišla im:

– Došla nam je jedna poznanica iz Zagreba. Zove se Andrea – rekla je i neprimjetno kimnula glavom suprugu. On mi je prišao, dok je Nina ostala na vratima. Gledala je u mene sa zanimanjem. Ustala sam spontano, također zagledana u nju. Bila je niža od mene i krupnija, ali iste svijetle boje kose kao što je moja. Dok je moja frizura bila kratka i moderna, njena jednostavno ošišana kosa dosezala je do ramena. Pažljiviji promatrač mogao je primijetiti da Nina boluje od mentalne retardacije. Šutjela je, pa sam konačno progovorila:

– Ja sam Andrea. Drago mi je što te vidim, Nina.

Bliski susret

Tada su joj se usne raširile u velikom i srdačnom osmijehu. Prišla mi je, a ja sam osjetila kako mi srce snažno udara. Iako nisam gledala u Boruta, bila sam uvjerena da shvaća što se događa. Bile smo sličnih godina, iste boje kose i istih velikih plavih očiju. Znala sam da je Ninin otac sve povezao. Nina mi je pružila ruku, a kad sam je prihvatila, dulje ju je vrijeme zadržala u svojoj, govoreći pritom:

– I meni je drago. Bili smo u trgovini. Po sjedalice od slame. Za balkon – pogledala je tada u oca.

– Poslije ćemo ih donijeti gore, dušo. Sad imamo gosta – objasnio joj je Borut.

– Andrea, mogli biste sada nešto popiti? – Irena se obratila meni.

– Naravno, može sok – prihvatila sam i sjela u naslonjač. Nina se smjestila preko puta i nastavila me promatrati smiješeći se cijelo vrijeme.

– Danas je takva gužva u gradu – počeo je Borut, pa se razgovor poveo o neobaveznim stvarima. Nina i ja više nismo razgovarale, ali u njenim očima vidjela sam da joj se sviđam. Bilo je to najdirljivijih sat vremena u mom životu koje bih mogla usporediti jedino s rođenjem sina. Pronašla sam sestru koja me je očito odmah prihvatila. Iako nije znala tko sam, kad sam se oprostila i krenula prema izlazu, slijedila me u stopu.

– Hoćeš li opet doći? – upitala me, a ja sam jedva suspregnula suze. Nisam znala što bih joj odgovorila, pa je uskočio Borut.

– Dušo, Andrea živi u Zagrebu. Ali možemo je posjetiti, zar ne? – pogledao me upitno.

– Naravno. To bih jako voljela – odmah sam prihvatila i pogledala Ninu.

– Imam sina Željana. Ide u prvi razred osnovne. Voljela bih da ga upoznaš, Nina. I on voli crtati – sjetila sam se, a Nina se opet široko osmjehnula. Nešto u njezinu osmijehu bilo mi je poznato, a onda sam shvatila da se smije isto kao naša majka. Srce mi se opet stegnulo, ali nakratko jer je Nina ushićeno rekla:

– Onda ću uzeti svoje slike da mu pokažem. Zagrlila sam je duboko dirnuta, napustila njihov stan. Na ulici sam podigla pogled. Nina je stajala na balkonu i mahala mi.

Nakon nekog vremena, Borut je doista doveo Ninu k nama u posjet. Jedva sam dočekala da je ponovno vidim. Kad se spustila na tepih do Željana i zadubila u njegove crteže, susrela sam suprugov pogled. Oboje smo znali da sam učinila pravu stvar.

107600cookie-checkOdrekla se svog bolesnog djetetano