Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Okrutna oklada

Još kao mala djevojčica voljela sam se igrati da liječim svoje male lutkice. Igra bi otprilike uvijek bila ista; one su bile bolesna dječica u bolnici, a ja njihova spasiteljica. Njihovo je ozdravljenje bilo neupitno. Več tada sam govorila roditeljima da želim postati liječnica kako bih pomagala ljudima. Moje se altruistično raspoloženje zadržalo do odrasle dobi kada sam doista završila srednju medicinsku školu, no na žalost nisam imala dovoljno upornosti da završim fakultet. Brzo sam odustala i prihvatila priliku za zaposlenje koja mi se pružila u jednoj bolnici. Zaposlila sam se na odijelu pedijatrije i činilo se da se moj životni san ostvario. Njegovala sam bolesnu dječicu. Jedino što se nije uklapalo u moj san bilo je to što djeca nisu uvijek ozdravljivala.

Bilo je teško gledati kako se nečiji tek započeti život već mora ugasiti. A saopćiti takvu vijest roditelju, na sreću za mene, je bio zadatak liječnika. Srećom, na našem se odijelu to nije tako često događalo.

Bile su potrebne godine i godine da se s tim naučim nositi i prihvatim smrt kao nešto prirodno. Trebalo je oguglati na patnju i prihvatiti je kao nešto normalno. To je potrebno svakome zaposlenom u liječničkoj praksi, koliko god to okrutno zvučalo. Emocijama nema mjesta na takvom radnom mjestu jer one mogu ponijeti u krivom smjeru, pa čak i ugroziti nečiji život.

Kako sam počela raditi sa svega devetnaest godina, bila sam željna izlazaka i zabave. To je nakon zaposlenja postalo još izrazitije jer je svaki dobar tulum bio ispušni ventil za neki mračan događaj na poslu. Tako sam se filtrirala u mladenačkoj dobi. Isprva su se moji poslovi u bolnici svodili na “dodaj ono, dodaj ovo, promjeni posteljinu” itd. S vremenom sam počela dobivati odgovornije poslove poput davanja terapije i bdijenja nad bolesnom djecom.

Moja Anđa je vrlo zvrkasta cura

Najčešće se radilo o djeci sa kroničnim respiratornim smetnjama. Nekoliko su me puta slali i na odjel za nedonoščad jer je i tamo nedostajalo osoblja. Na koncu sam ostala na pulmološkom dječjem odjelu koji je brojao nekoliko mladih medicinskih sestara i nekoliko liječnika, od kojih su dvojica bili srednjih godina. Kao i na svakom poslu neminovno je zbližavanje s drugim ljudima, posebno kada se radi u tri smjene. Tako sam i ja neplanirano stekla prijateljicu Anđu. Anđa je već radila dvije godine u bolnici prije nego što sam ja došla. Po prirodi je bila zvrkasta i otkačena. Za nju je sve bila zabava i imala je izvrstan odnos sa djecom. Djeca su je voljela jer se činilo da za nju ne postoji loš dan ili potištenost. Ako bi je htjela s nekim usporediti, onda bi to bio rođendanski klaun koji razveseljava djecu. S druge pak strane, bila je veoma odgovorna i predana poslu.

Okrutna oklada

No kao i svatko i ona je imala svoju slabost. Njezina su slabost bili liječnici. Uvijek je žudjela za tim da je primijete. Ne znam iz kojeg razloga joj je to bilo potrebno. Činilo se da time hrani svoju taštinu, što joj po mojem mišljenju uopće nije bilo potrebno jer je ionako bila privlačna djevojka. Veoma mi je žao što je na koncu postala obična marioneta u rukama dva moćnika u bolnici.

– Anđo, mama iz apartmana pet moli novi toplomjer. Razbio se – rekla sam joj jednom prilikom u prolazu dok je stavljala pribor na sterilizaciju. Jedva vidno je prevrnula očima. Činila se uzrujanom, no nije ništa odgovorila.

– Jesi dobro? – pitala sam je sumnjičavo.

– Jesam, samo mi je završila smjena – namrštila se.

– Ako se baš žuriš, ja ću ga odnijeti – koraknula sam u njezinom smjeru.

Ti si luda! On je oženjen!

Oprezno se osvrnula oko sebe, a onda se nagnula prema meni kako bi mi nešto šapnula.

– Imam dogovor s Franjićem – znakovito mi je namignula.

– Doktorom Franjićem!? – zabezeknuto sam je pogledala.

– Daaa – ponosno je izjavila.

– Ti si luda! On je oženjen! – prenerazila sam se.

– Jest, ali je darežljiv – sanjivo se osmijehnula.

– Anđo, ne petljaj se s njim, netko će saznati i onda eto ti problema!

– Ma nitko neće saznati. Imamo mi svoje gnijezdo – premještala se s noge na nogu.

– Ma daj!? Pa gdje se viđate?

– Iznajmio mi je stan, a on dođe skoro svaki dan kod mene.

– Čekaj malo, on plaća stan u kojem ti živiš!? – naivno sam pitala.

– To za njega nije ništa. Pun je ko’ brod!

– Ali on ima i djecu! – zabezeknuto sam povikala.

Laganom me gestom natjerala da se utišam.

– Anđo, bolje ti je da to prekineš. To je preopasno – ozbiljno sam joj prigovorila.

– Kato, meni je ovako dobro. On se brine o meni, a dobar je i u krevetu. Ne voli on svoju ženu – odmahnula je rukom.

– Čuvaj se, povrijedit će te. Ako netko sazna …

– Ma što ti je, tko bi saznao! ? Neće on nikome reć’.

Iako sam bila razočarana njezinim postupkom i dalje sam je voljela kao prijateljicu. No njezina reputacija ipak je bila upitna među sestrama i liječnicima. Koliko je bila poznata, to sam saznala tek kasnije.

Jedne noći dok smo radile noćnu smjenu zamolila me da pripazim na jednog od ozbiljnijih bolesnika. Izgovorila se da mora na toalet. Nisam imala razloga da joj ne povjerujem, no zagolilcalo me kad je nekoliko sekundi iza nje izašao doktor Franjić iz ženskog toaleta, popravljajući hlače i rukama začešljavajući kosu. U tom trenu sve mi se zgadilo! Kako je mogla biti tako slobodna i hvatati se s njim za vrijeme radnog vremena! Ljutito sam je optužila da znam što je napravila, na što se ona i nije pokušala braniti.

– On je fin prema meni. Govori mi tako lijepe stvari. Mislim da ga volim – slegnula je ramenima cerečući se blesavo poput klinke.

– Isuse, pa ti kao da si izgubila razum – rekla sam i protestno je napustila. Htjela sam joj dati do znanja koliko je sve to glupo i nerazumno.

Ja imam malo samopoštovanja

Slijedeće je večeri imala slobodan dan, pa sam bila u smjeni s drugom kolegicom. Vjerovala sam da će večer proteći mirno i bez iznenađenja, no ostala sam užasnuta kad sam primjetila kako iz muškog toaleta izlazi drugi doktor s našeg odjela zajedno s nepoznatom sestrom. Pretpostavljala sam da je ona s drugog odjela. Na moj upitni pogled nevino je zatreptala okicama i produžila kao da se ništa neobično nije dogodilo. Za razliku od nje, doktor Miškić, onaj koji je izašao iz toaleta, imao je potrebu pozdraviti me i raspitati se o zdravlju jednoga tek pristiglog dječaka. Smiješno, no ja sam bila ta koja je pocrvenila!

– Sestro, jel’ vi to crvenite zbog mene? – narugao se. Počela sam nespretno zamuckivati, na što se glasno nasmijao.

– I vi možete biti na njezinom mjestu – pokazao je glavom u smjeru WC-a.

– Sudeći po načinu na koji ste se zacrvenjeli, sviđam vam se – uobraženo je nastavio, a ja kao da sam izgubila dar govora. Od šoka nisam mogla progovoriti ni riječi. Nadala sam se da će biti toliko pristojan ili barem ustrašen zbog toga što sam mogla naslutiti što se odigravalo te večeri iza zatvorenih vrata. No njemu je očito nedostajalo pristojnosti! A najsmiješnije od svega bilo je to što je slovio kao sretno oženjen muškarac i otac troje djece. Obitelj mu očito nije bila svetinja. S gnušanjem sam ga pogledala i pokušala ga zaobići, no prepriječio mi je put.

– Mislite da ste vi nešto bolji od ostalih? – pitao je s podsmijehom.

– Ne, ali imam bar malo više samopoštovanja.

– Predlažem vam da držite jezik za zubima, inače biste lako mogli ostati bez posla – prijeteći je gledao u mene.

– Bitno je samo da pacijenti nisu ugroženi, ostalo nije moja briga. Ne brinite – napokon sam ga zaobišla i udaljila se.

Slijedećih sam dana mogla osjetiti njegov pogled na sebi. Činilo se da mi ne dozvoljava da ga izbjegnem. Mislila sam da je uplašen jer sam ga imala “u šaci”, no istina je bila sasvim drugačija.

Pozivao me često bez nekog posebnog razloga i dodjeljivao mi zadatke koji nisu bili u opisu mog posla. Obavljala bih sve u najkraćem mogućem roku samo da se mogu skloniti od njega. Suprotno mojim očekivanjima njega je intrigirala moja nezainteresiranost i počeo mi se udvarati.

Jedne večeri u noćnoj smjeni dočekao me buket cvijeća bez potpisa. Na kartici je stajalo: TI ZNAŠ TKO SAM. OVO I JOŠ PUNO VIŠE MOŽE POSTATI TVOJE.

Mogu li te odvesti kući?

Ljutitio sam frknula cvijeće u kantu za smeće. Anđa koja je upravo naišla to je primjetila i zagonetno me pogledala.

– Tajni obožavatelj? – znatiželjno je pitala.

– Neki kreten – požalila sam se.

– Netko koga znam? – pitala je zagledajući mi se u oči.

– Da, dr. Miškić – procijedila sam s mržnjom u glasu.

– Ma daj!? – veselo je pljesnula rukama, na što sam je pogledala kao da je luda.

– Ne vidim razloga veselju.

– Moglo bi ti biti dobro – sanjivo je rekla.

– Ne hvala, ne petljam se s oženjenim tipovima.

– A jesi vidljela onoga novog tipa koji se zaposlio? Vozač je. Baš je zgodan. Moramo ti naći dečka – zapjevala je.

– Nisam ga vidjela. Ne trebam dečka, daj me pusti na miru – okrenula sam se listi i počela ispisivati dežurstva i noćne smjene.

– Ispada da cijelo vrijeme radim noćne smjene – namrštila sam se promjenivši temu.

– Da si prihvatila cvijeće, ne bi imala toliko noćnih – narugala mi se.

– Misliš da bih prihvatila to da budem druga žena? Ne hvala, previše sam sebična. Želim muškarca koji će biti samo moj, a ne ga dijeliti.

– A što ti je rekao Miškić? – pitala je.

– Ništa, ponaša se poput lovca koji vrijeba svoj plijen. To mi je užasno neugodno. Ne znam što da učinim – negodovala sam.

– Prihvati ga – predložila je, a ja sam preokrenula očima. U tom trenu na naš odjel je ušao privlačan mladić. Ostala sam kao skamenjena kad sam ga vidjela. Bio je najprivlačniji mladić kojeg sam vidjela u posljednje vrijeme. Zadržala sam pogled na njemu duže nego što sam trebala, no nisam si mogla pomoći.

– Bok, ja sam novi vozač, Darko – rekao je pomalo sramežljivo i pružio mi ruku. Anđu je očito već upoznao. Ona se znakovito nasmiješila i promeškoljila noge u udobnim papučama. Njegov me dodir doslovno opekao, nisam nikako mogla ostati ravnodušna na njega.

– Drago mi je, ja sam Katarina – promrljala sam i rastopila se pod njegovim pogledom. Oh da! Bio je tako dobar osjećaj dok me gledao. Kao da me miluje pogledom, uživala sam u svim našim slučajnim i namjernim susretima. Ponekad mi je odvlačio pažnju i teško bih se skoncentrirala na posao. Nisam mogla ne primjetiti da me uvijek tobože slučajno pokušao dodirnuti. Stvarno sam se zaljubila u njega i počela iščekivati sve one male tajne znakove kojima ti netko poručuje da ga zanimaš. No plaha i sramežljiva kakva jesam, čekala sam trenutak da otkrije karte i otvoreno mi prizna da ga zanimam. I njemu je išlo sporo kao i meni. Načekala sam se dok me nije pozvao van. Praveći usporedbu s naprasnim doktorom Miškićem koji me sve više salijetao, stresla sam se.

– Gužva je danas? – počeo je nespretno tražiti prave riječi tog važnog dana za nas.

– Nije strašno, jedan je dječak stigao – slegnula sam ramenima.

– Ovaj, mislio sam, mislim ako imaš vremena nakon smjene, ovaj, mogao bih te odvesti kući – nespretno se počešao po glavi. Morala sam se nasmiješiti i protiv svoje volje.

– Čuj, živim jednu autobusnu stanicu od posla – s isprikom sam ga pogledala. Zacrvenio se više od mene.

– Možemo na kavu – predložila sam zbunjeno, na što me oduševljeno pogledao. Nisam mogla vjerovati da sam ja ta koja poziva mladića na kavu! Mora da sam poludjela!

– Da, svakako, čekam te kod ulaza, ovaj izlaza – smotano se izrazio. Bio je vrlo simpatičan i šarmanatn.

Naši izlasci na početku bili su prava katastrofa dok se nismo bolje upoznali. Darko je bio čovjek kojeg je lako zavoljeti. Vrlo brzo postalo je ozbiljno među nama. Na samom početku, nisam mu govorila ništa o dr. Miškiću. Nisam ga htijela opterećivati, ionako mi nije mogao pomoći. Morala sam to pokušati riješiti sama. Doktorovo proganjanje ipak se nastavilo još mjesecima kasnije. Pozivao me na piće i inzistirao da se nađemo. Uvijek sam mu nekako uspijevala pobjeći.

Prolazeći pored mene namignuo bi ili erotično oblizivao usne. A ja bih tada spustila pogled. U stvari, čim bih primjetila da dolazi, micala bih mu se s puta. Molila sam se da ne bude sa mnom u smjeni! Izbjegavala sam ga koliko god sam mogla. Jednom me prilikom dočekao u smjeni i pozvao u svoju ordinaciju. Problijedila sam kao krpa, no morala sam ga poslušati.

– Trebali ste me? Samo požurite, dječaku u sobi broj dva se opet pogoršalo. Znate, mali Rončević? – namjerno sam se pozivala na posao.

Ja neću samo tako odustati

Dobro, neka to druga sestra sredi. Javit ću joj – uključio je spikerfon i oštro joj naredio da provjeri dječaka! Potom je prekinuo i zabuljio se u mene preko debelih stakala svojih naočala.

– Zašto me izbjegavate već mjesecima? – pitao je otvoreno.

– Ovaj … Kako to mislite? – zaplela sam se u vlastite riječi.

– Mislite da ne primjećujem kako ignorirate sve moje pokušaje da vam se približim – ustao je i stao kružiti oko mene.

– Ja samo radim svoj posao najbolje što mogu.

– Što želite za jednu provedenu noć sa mnom? – pitao je vrebajući poput životinje. Smrznula sam se od nelagode i straha.

– Ja … Ne želim vas ni bilo što od vas – rekla sam mirnije što sam mogla.

– Hm, svatko ima svoju cijenu.

– Ja nemam cijenu – odbrusila sam nešto oštrije.

– Mogli biste živjeti ugodno kao i vaša prijateljica. Mogli biste ukinuti noćne i olakšati vam život uvelike – rekao je zavodljivim glasom, a ja sam se stresla od tih riječi.

– Ja sam poštena djevojka – glas mi je zazvučao slomljeno.

Iako je Anđa bila sigurna da nitko ne zna njezinu tajnu, Miškić ju je itekako znao. To me šokiralo, ovom čovjeku očito ništa nije moglo promaknuti.

– Mislite da ste bolji od vaše prijateljice? – narugao se.

– Ne mislim, samo … Nisam poput nje. Nikad to ne bih mogla.

– Hoćete reći da vas se ne može osvojiti? – znatiželjno se unio u moje lice. – Za sve postoji prvi put.

– Zašto biste me osvajali? Ne zanimate me, ne morate se truditi – pokušala sam ga urazumiti.

– Znate sestro, ljudi koji završe medicinu su veoma uporni ljudi. Ne odustaju lako – sada se odšetao do svog stola s rukama uglavljenim na leđima. Šutjela sam.

– Znate što to znači, mislim, dovoljno ste pametni da znate da neću samo tako odustati.

– Je li to sve? – pitala sam skupljajući dlanove u šake.

– Da sestro, možete otići, za sada – sjedajući se okrenuo na svom škripućem radnom stolcu. – Sestro?

– Da? – oprezno sam pitala.

– Sutra ste noćna – samozadovoljno je procijedio. Moje sumnje o noćnim smjenama su se potvrdile.

On je bio taj koji je diktirao kako ću raditi. Budući sam bila nova nisam imala izbora. Nisam mogla odbiti. Za razliku od mene, Anđa gotovo više i nije radila noćne smjene. Ona se dobro pobrinula za sebe. Neke starije medicinske sestre morale su uskakati noću umjesto nje. To su bile žene u već poodmaklim godinama, no doktoru to očito nije bilo važno. Kao novopečeni ravnatelj odjela, Miškić je mogao činiti što mu se prohtije. Ovako je činio uslugu svom prijatelju, dr. Franjiću koji je, pak, štitio Anđu. Anđa je to besramno podržavala, zbog čega sam bila jako ljuta na nju.

– To stvarno nije u redu, te žene uskoro idu u mirovinu, a moraju raditi noćnu – rekla sam joj isfrustrirana zbog njezine sebičnosti.

– Što im ja mogu!? Nisam ja kriva što nisu lijepe i mlade – narugala se.

– Anđo, što se s tobom događa? Ti nisi bila tako …. – zastala sam da ne izgovorim nešto zbog čega bih kasnije zažalila.

– Loša? Nisam ni sada loša, samo volim lijep i lagodan život – nadopunila me.

Darko ga je htio ubiti

– Molim te prekini tu vezu dok nešto ne pođe po zlu – rekla sam joj molećivim glasom.

– Uvijek sam živjela na rubu, nisam kao ti, Katarino! – nacerila se gorko.

– Znaš da je on oženjen čovjek, samo je pitanje vremena kada će te povrijediti.

– Ne poznaješ ti mene, ne može mene nitko povrijediti – stresla me za ramena.

– Nemoj reći da te nisam upozorila – uvrijeđeno sam se odmaknula.

– Hvala na brizi. Inače, možeš meni zahvaliti što cijeli idući tjedan nisi noćna – rekla je ponosna na samu sebe.

– Kako, molim!?

– Sredila sam s Miškićem da ti da malo odmora.

– Sredila?

– Nazovi to uslugom za prijateljicu.

– Kakvu igru to igraš? – preneraženo sam je pogledala.

– Moram ići – protutnjala je kraj mene bez odgovora, a slijedećih dana me izbjegavala koliko god je mogla.

Jednog popodneva dok sam odlazila kući iznenadila me poruka na mobitelu s nepoznatog broja. Poruka je bila prijeteće note i glasila je ovako: “Dobro sam se potrudio da dođem do tvog broja. Ako budeš poslušna curica, bit će sve dobro. I ja imam krajnju granicu strpljenja koju si opasno prešla u ovih nekoliko mjeseci. XXX”, stajalo je u potpisu.

To je bio trenutak u kojem sam napokon odlučila sve priznati Darku. Nisam više mogla šutjeti i to držati za sebe. Postajalo je preopasno. Bojala sam se da ne ostanem bez posla zbog doktorovih ucijena. Darko je reagirao burno. Zahtijevao je da ga prijavim, uvjeravajući me da imam dovoljno dobar dokaz na mobitelu. Taj dokaz je po njegovu mišljenju bio taj primljeni SMS. Ja sam, pak, smatrala da to nije dovoljno čvrst dokaz. Poruka je mogla biti poslana s bilo čijeg broja. Trebalo mi je nešto čvršće kao uporište. Miškić je ipak bio utjecajan član liječničke komore. O njemu se uvijek pričalo sve najbolje i bio je veoma stručan u svom poslu. To mu nisam mogla zanijekati. Izliječio je mnogo potrebite djece i bio odgovoran u svom poslu. No s druge strane, tko zna koliko je još sestara u bolnici ucijenjivao i prijetio im da će ostati bez posla.

– Ja ću ga ubiti! – govorio je ljutito Darko kad sam mu saopćila.

– Kao da bi to nešto riješilo – zamišljeno sam buljila u čašu pred sobom. Oboje smo bili jako zabrinuti i počela sam već razmišljati o mogućem otkazu. Taj čovjek stvarno nije imao namjeru odustati, ponašao se kao da je skupljač trofeja, a ja sam bila samo još jedan koji nije osvojio. Pripremala sam nekakav opaki dijalog za trenutak kad ću ga sresti.

Zaključila sam da je za riješiti se ucijenjivača najbolji način sama ucijena. Odlučila sam mu zaprijetiti da ću sve odati njegovoj ženi, blefirat ću tek toliko da vidim njegovu reakciju. A ako bude potrebno tako ću i postupiti.

Ja odustajem, dosta mi je oklade

Onog dana kad sam ga napokon srela bio je nekako odsutan i udaljen. Čak mi se činio zabrinut. Prošao je mimo mene ne okrznuvši me čak niti pogledom. Zbog toga sam osjetila olakšanje, no iznenadilo me kako je znakovito pozdravio Anđu koja je tog dana bila sa mnom u smjeni. Uputila sam se prema sobi jedne novopristigle djevojčice u blizini njegova ureda. Čim sam je smjestila u krevet, pažnju su mi privukli glasovi muškaraca koji su nešto žustro raspravljali. Oprezno sam se približila zidu i osluškivala ljutite glasove u susjednoj sobi. Bilo je to tipično razmetanje dvaju muških ega. Prepoznala sam glasove doktora Miškića i Franjića.

– Nismo se tako dogovorili – govorio je dr. Franjić – rekao si da nju nećeš dirati.

– Oklada je oklada! – hladnokrvno se usprostavio Miškić.

– Anđa je moja!

– Da je kako ti kažeš, tvoja ne bi pristala naći se sa mnom. Rekli smo da je pobjednik onaj tko ih najviše obradi. Anđa mi više ne treba, ona je bila samo sredstvo da lakše dođem do cilja.

Vraćam ti je – zvučalo je kao nadmetanje male djece. Od zaprepaštenja sam stavila ruku na usta.

– Vraćaš mi je!? Zar si poludio? O kakvom cilju ti bulazniš?

– Da dođem do one male, znaš. Čak sam joj skinuo nekoliko noćnih smjena, mislio sam, Anđa će pomoći. Dobro, dala mi je bar njezin broj mobitela, i to je nešto!

– Pretjerao si, ne želim više tako igrati! To je ionako bila tvoja oklada, ja nisam kao ti. Anđa mi se sviđa, jako, a ti si sve pokvario – slijedio je odgovor.

– Koliko se sjećam, ti si još uvijek oženjen – pobunio se Miškić.

– A ti? Što bi tvoja žena rekla da sazna za sve te izlete? Poznavajući nju siguran sam da bi te ostavila istog trena – iznervirano mu je odbrusio Franjić.

– Ja se emotivno ne upuštam u odnose sa sestrama. Jasan sam u pogledu tog što želim od njih! Moja žena nema ništa s tim i ne dotiči se nje – pomalo panično je povikao.

– Dovraga, kako si mogao dozvoliti da s tom sestrom ode toliko daleko, Franjiću!?

S druge strane nije bilo odgovora, pa je Miškić nastavio govoriti. – Više neću pokrivati tvoju ljubavnicu Franjiću, riješi se te beštije!

– Ti si totalno bešćutan. Čestitam ti, spavao si sa svim mlađim sestrama u bolnici u ovih godinu dana, što da ti kažem, pobjednik si!

– A ja tebi kažem da volim pobjeđivati. No nisam spavao sa svima, ostala je još jedna.

– Bolje ti je da napokon odustaneš. Još će nam neka od njih navući probleme na vrat. Ja odustajem, dosta mi je te oklade – zabrinuto je procijedio Franjić.

– Samo da te podsjetim, ja sam tebi još uvijek nadređen! Ti mene trebaš slušati, a ne ja tebe.

– Isplatit ću te odmah, neka ti bude prokleta pobjeda – ponudio mu je Franjić.

– Igramo do kraja! Ne budi kukavica, isplatit ćeš me kad osvojim posljednju sestru – čuo se opasan ton.

– Anđa mi je dovoljna, ne želim druge – rekao je nešto tišim tonom.

Dala mu je moj broj mobitela

Nakon kratke tišine moglo se čuti nabijanje vratima. Franjić je očito napustio sobu. Neko sam vrijeme sačekala, a potom se uputila do Anđe. Morala sam joj reći da je i ona samo marioneta u rukama dvaju okrutnih liječnika. Bila sam osupnuta koliko drski mogu biti. Anđa je problijedila kad sam joj ispričala ono što sam čula.

– Kako si mogla biti toliko naivna i dati mu moj broj mobitela? Ti si mi prijateljica, vjerovala sam ti – razočarano sam joj rekla.

– Nisam znala da je Miškić takav – zbunjeno je rekla. Nisam mislila da će ti prijetiti porukama, rekao je da je to zbog dogovora o smjenama. Nije se činilo da bi te uhodio i bio toliko uporan kako ti kažeš. Nisam znala – ispričavala se.

– Znaš dobro da za bolnicu imam drugi broj mobitela, ovaj im ne bih dala ni u ludilu!

– Mislila sam da ti činim uslugu jer je obećao da više nećeš raditi toliko noćnih – skrušeno je rekla.

– Hoćeš reći da si spavala s njim zbog mojih smijena!? Ne budi smiješna – gledala sam je kao da je luda.

– Ovaj, ne, laskalo mi je što me odabrao. Obećao je da će nam olakšati posao – objasnila je.

– Njih obojica su spavali s gotovo svim sestrama zbog oklade. Kladili su se u novac. Svaki je trebao spavati sa što više sestara. Mislim da ti to uopće ne bi trebalo laskati. Svima su obećavali brda i doline. Nisi valjda toliko naivna? – prasnula sam ljutitio.

– Ne mogu vjerovati! Ali to mi ionako nije važno jer sam se dobro zabavila – rekla je s lažnim smiješkom.

– Koristio te kao mamac da dođe do svoje posljednje žrtve, a to sam ja! Nedostajem mu samo ja da bi ispunio svoju trofejsku kolekciju! I ti i ja zaslužujemo bolje, a ne dva napuhana doktora koja misle da se mogu poigravati sa ženama u bolnici – puhnula sam isfrustrirano. Šutjela je sve zbunjenija. Morala sam joj reći bar nešto pozitivno u cijeloj toj priči.

– Anđo, jedino pozitivno u toj njihovoj okladi je to što se dr. Franjić povukao. Rekao je da ne želi nastaviti s tim cirkusom – oklijevala sam s tim da joj kažem da je iskreno zaljubljen u nju. Možda sam trebala ostaviti da to riješe među sobom. Nisam znala da li reći ili prešutjeti. Odlučila sam pričekati.

Davor je, naravno, ponovno pobjesnio kad sam mu ispričala cijelu priču i nagovarao me da ga prijavim.

– Zaslužuje zatvor i zabranu rada – bunio se.

– Ja ću to riješiti na svoj način – mirno sam rekla.

– Zašto si mi onda uopće govorila?

– Htjela sam s nekim podijeliti. Vjeruj mi, ako ne uspije na moj način, onda ćemo napraviti kako ti predložiš – pokušala sam ga smiriti.

U nekim trenucima sam se kolebala, no kad bih se sjetila Miškićeve predanosti poslu, jednostavno nisam mogla. Napravila sam onako kako sam i planirala. Uhvatiti Miškića na prepad i reći mu da ću kontaktirati njegovu ženu činilo se kao najbolje riješenje. Ta prilika mi se nije pružila odmah, no kako je on tvrdoglavo odlučio ostvariti svoj naum sa mnom, bilo je samo pitanje vremena kada će me pozvati. Dogodilo se otprilike mjesec dana nakon što sam načula razgovor između njega i Franjića. Pozvao me u svoj ured i doslovce ucijenio otkazom ako s njim ne provedem noć.

– Recite mi doktore – pitala sam oklijevajući – sviđam li vam se ja baš toliko ili vam se sviđa to što vas odbijam? – ironično sam pitala, na što me podrugljivo pogledao.

– Zar je to bitno? Jednostavno to obavimo i ostavit ću vas na miru.

– Moram vas razočarati, ja sam veoma zaljubljive prirode i pristajem na to samo ako vi ostavite svoju ženu – tobože nevino sam ga pogledala.

– Molim!?

– Iskrena sam, i ovako mi se jako sviđate, ako legnem s vama bojim se da vas više neću moći djeliti s drugom – besramno sam lagala. Naglim je pokretima uspravio tijelo.

– Kakvu igru vi to igrate? – prijetećim je glasom pitao. – Neću nasjesti na takve priče.

– Znate, ja više nemam što izgubiti. Ako me želite, riješite se svoje žene i djece – nisam odustajala.

– Vi to mene ucjenjujete?

– Nije teško doći do broja vaše žene. Vjerujem da bi dr. Franjić rado pristao pomoći jer bi tako on dobio okladu – i dalje sam blefirala.

Ponekad me gnjavi svojim sumnjama

On vam je rekao za našu okladu? – prenereaženo me pogledao.

Nijemo sam kimnula glavom, nadajući se da neće shvatiti da lažem. – Koji gad! – uzrujavao se.

– Na vama je da odlučite, napokon me možete imati.

– Nikada ne bih ostavio svoju ženu – skrenuo je pogled u stranu.

– Onda više nemamo o čemu razgovarati. Ako me na bilo koji način ponovno pokušate ucijeniti, prijavit ću vas! Nije me briga hoću li izgubiti posao ili ne. Vrijedna sam i poštena, naći ću novi posao – rekla sam dok me zabezeknuto gledao.

Činilo se da je nasjeo na moju izmišljotinu. Iako sumnjičav, nije htio riskirati. Ljutito me pogledao i s naporom pokušavao smisliti nešto kako bi vratio prevlast nad situacijom, no nije mu išlo. Bilo je smiješno da je samo na spomen svoje žene izgubio svu svoju fokusiranost i snagu. Očito mu je bila prevažna. Ili prestroga!? Tko će ga znati!

– I doktori jednom moraju odustati, bez obzira na njihovu upornost. Za vašu “bolest” ovog puta na žalost nema lijeka – likovala sam još samo trenutak i napustila njegovu sobu.

Neko sam se vrijeme bojala da ću stvarno dobiti otkaz, no Miškić je napokon odustao od proganjanja. Nakon godine dana, riješila sam ga se. Kad sam sve ispričala Davoru, isprva se još uvijek bojao, no s vremenom je shvatio da je napokon sve u redu. Napokon je mogao biti miran, kao i ja.

Što se tiče Anđe, njezina je priča na koncu završila sretno. Čini se da se doktor Franjić doista iskreno zaljubio u nju. Proces iskupljenja trajao je duže vrijeme, no na koncu je ona popustila. Na žalost, to je značilo prekid njegova braka. Iako se Anđa osjećala izigrano, njezin prag tolerancije je očito bio prilično visok. Lako je opraštala, a očito ju je privlačio i dobro situiran život. Bila je u pravu, nimalo nisam bila nalik njoj niti je u potpunosti razumjela. U nekim je trenucima bila bešćutna, a u nekim osjećajna žena. Valjda je doktoru Franjiću trebala baš takva.

Davor i ja smo se vrlo brzo oženili, no on je pronašao bolji posao i otišao iz bolnice. Ponekad me gnjavi svojim sumnjama jer mu nikada nisam dozvolila da on nešto poduzme u vezi Miškića. Rekla bih da je to ljubomora prouzrokovana njegovom nesigurnošću. No mogu reći da me Miškić više nikada nije pokušavao zavesti niti mi privatno nudio svoje društvo. Naš odnos bio je strogo služben i korektan. Možda mu je netko samo trebao pokazati zube i uplašiti ga. Noćna druženja u toaletu, također su prekinuta. Franjić je zatražio premještaj na drugi odjel i mislim da nikada nisu izgladili odnose. Ono što je počelo kao zezancija, rastavilo ih je. Mislim da nitko nikada nije saznao za okladu između njih, osim Anđe i mene.