Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Ostavio me iako me volio

– Ana – moj prijatelj Zvonimir nagnuo se prema meni. Nalazili smo se u našem omiljenom kvartovskom kafiću. Zvonimira sam poznavala od vrtićke dobi, a naše prijateljstvo bilo je čvrsto i neraskidivo. Na neki način, voljela sam ga poput brata kojeg nisam imala, i ni jedno od nas dvoje nikada nije pomislilo da bi se naše prijateljstvo moglo pretvoriti u nešto više.

– Moram ti nešto reći – nelagoda na njegovom licu bila je očita.

Pomnije sam ga pogledala. Nikada nije bio toliko tajnovit, niti je svojim ponašanjem odavao važnost onome što je imao za reći, kao u tom trenutku. Nasmiješila sam mu se. Oboje smo imali po dvadeset i pet godina, i on je bio jedini muškarac sa kojim sam mogla zamisliti takav odnos.

– Što? – radoznalost mi je zaiskrila u očima. Otvorila sam šećer i usula ga u tek posluženu kavu. Žličicom sam miješala tamnu tekućinu.

– Vidio sam Lea – Zvonimir je rekao sa oklijevanjem.

Znala sam da se ne poigrava

Što? – ugrizla sam se za usnu. Ne, još uvijek nisam bila spremna na spominjanje imena čovjeka koji me je ostavio na tako jadan način. Nikada to od njega ne bih očekivala. Iako je prošla cijela godina dana od poruke koju sam dobila, još uvijek ga nisam preboljela, niti će se to ikada dogoditi. Previše sam ga voljela. Posljednju godinu dana kao da nisam živjela. Stvarnost mi je bila u nekakvoj bezvoljnoj sumaglici, i koliko god sam se tmdila da se trgnem, to mi nije polazilo za rukom. Zašto ne možemo prestati voljeti tako okrutne osobe? Na to pitanje nikada nisam uspjela saznati odgovor. Znala sam samo da ga volim i da će ta ljubav zauvijek ostati u meni, sudeći po trenutnom stanju mojeg srca.

– Znaš … – Zvonimir je napravio značajnu grimasu. – Jedva sam ga prepoznao. Hoda pomoću štaka, a i lice mu je puno ožiljaka.

Žličica mi je ispala iz ruke. Trgnula sam se. Pogledala sam u Zvonimira. – Šališ se – rekla sam kruto. – Ako jesi, to je jedna od najokrutnijih šala – ništa nisam shvaćala.

– Ne šalim se – Zvonimir je ozbiljno rekao.

– Kako? Što mu se dogodilo? – postavila sam pitanja osobi koja na njih nije znala odgovoriti.

– Ne znam. Samo sam ti rekao ono što sam vidio. Nisam mu se čak ni javio, iako me je prepoznao. Jednostavno se nisam snašao. Bio sam toliko začuđen da se ni pomaknuti sa mjesta nisam mogao. I on je mene vidio, prepoznao, ali nije bio oduševljen našim susretom. Nije mi se javio, a siguran sam da za to ima i opravdanje.

Zvonimir nikada nije imao tajni preda mnom. Znala sam da se ne poigrava. On to nikada ne bi učinio na taj način. Znao je koliko sam propatila, koliko sam voljela Lea i kako će na mene djelovati njegove riječi.

– Da je neka druga djevojka u pitanju, nikada ovo ne bih rekao, ali tebi ne mogu zatajiti ono što sam vidio.

Želio te poštedjeti istine

Klimnula sam glavom. Osjećala sam kako se vrućina penje u moje lice. Sigurno je bilo crveno poput semafora. Osjetila sam mučninu. Popila sam gutljaj vode, ali mi ni to nije pomoglo.

– Njegovo stanje objašnjava njegove postupke – Zvonimir je rekao.

– Na što misliš? – upitala sam ga.

– Nije te ostavio zbog druge, zbog nedostatka ljubavi, nego te je htio poštedjeti istine. To je moje mišljenje. Razmišljao sam cijelu noć o tome, mislim da imam potpuno pravo.

– Sumnjam – rekla sam tiho. Glas mi je podrhtavao. Leo je pokazao svoju drugu stranu, onu koja je meni bila nepoznata, i za čije postojanje nisam znala, niti sam sumnjala u nju. U dvije godine veze nisam vidjela nikakav znak odsutnosti ili nedostatka ljubavi. A onda je otišao u Zagreb na usavršavanje.

Svakodnevno me je zvao, slao mi poruke pune ljubavi, i onda … Nisam se željela ni sjećati svega onog što je uslijedilo.

– Znaš li koliko sam bio ljutit na njega? Bezbroj puta sam ga poželio potražiti. Ta ljutnja još uvijek gori u meni. Onaj tko se drznuo tebe povrijediti, kao da je povrijedio i mene. Tu nema nikakve razlike – Zvonimir je govorio.

– Znaš – trudila sam se da dođem do daha – ponekad sam doista imala dojam da si ti jedina osoba kojoj je iskreno stalo do mene.

– Nisam – Zvonimir se nasmiješio.

– Ovo sam ti morao reći. Jednostavno jesam. Možda istina ima i onu stranu koju mi ne poznajemo. Zašto ne odeš do njegove kuće? – upitao me je.

Odmahnula sam glavom. Bila sam užasnuta njegovim prijedlogom. Ne bih to mogla učiniti. Ponos mi to ne bi dozvolio. Mogla sam biti ostavljena, ali se nikada ne bih dovela u situaciju da molim za ono što mi netko ne želi dati. Leo je bio jasan sa onom porukom. Jasniji i nije mogao biti. Ostavio me je. Sa tim sam se morala pomiriti. Nije bilo lako onda, ali ni sada. Čak ni Zvonimirove riječi nisu unijele nimalo nade u moje srce. Umjesto nje, osjećala sam tugu. Bila je tako jaka da sam je gotovo fizički osjećala. Nije mi više bilo toliko važno što me je Leo ostavio, nego me je mučilo samo jedno pitanje: što se dogodilo s njim?

– Neću – tvrdoglavo sam rekla. – Što bih mu rekla? – upitala sam.

– Ne znam – slegnuo je ramenima.

– Ja sam samo učinio ono što sam smatrao da moram. Rekao sam ti ono što sam vidio. Ne znam kako će to utjecati na tebe, ali možda je vrijeme da se dozna istina – razborito je razmišljao, uostalom, kao i uvijek.

– Idemo odavde – rekla sam što sam mirnije mogla.

Ovo će biti ispit za našu ljubav

Kavu nisam ni dotaknula. Gušio me je taj prostor. Trebala sam svježeg zraka, samoću koja mi je prijeko bila potrebna. Morala sam posložiti dojmove i razmisliti i o drugoj strani istine.

– Kako želiš – Zvonimir je rekao. – Ako želiš biti sama …

– Želim – njegove su riječi pokazivale koliko dobro me je poznavao.

Čitao mi je misli, govor tijela, i bez njega ne bih mogla prebroditi razdoblje koje je bilo iza mene. On me je tješio, razumio, samo njega sam mogla nazvati u svako doba, u vrijeme kada mi je bilo najteže.

Desetak minuta kasnije, već sam ležala u krevetu. Spustila sam rolete. Mrak mi je odgovarao. Činilo mi se da je on preslika moje unutrašnjosti. Suze su mi tekle niz lice. Nisam ih suzbijala kao toliko puta do sada. Pustila sam ih da teku u nadi da će sa njima izići i dio moje tuge, gorčine, razočarenja, ljubavi, ali se gotovo ništa nije promijenilo čak ni pola sata kasnije.

Sjetila sam se vremena kada sam upoznala Lea. Bila je to velika ljubav. Od prvog trenutka sam imala dojam da smo rođeni jedno za drugo i da ćemo zauvijek ostati zajedno. Predala sam se cijelim svojim bićem toj ljubavi. Imali smo bezbroj planova za našu budućnost. Nijedno od nas dvoje nije mislilo da bi moglo biti drugačije. Gotovo da smo mogli vidjeti tu našu budućnost. Znali smo koliko ćemo imati djece, koliko ćemo se voljeti, isto tako smo obećali jedno drugom da ćemo se voljeti bez obzira na sve.

A onda je Leo otišao u Zagreb. Sjetila sam se naše posljednje večeri. Provela sam je kod njega u stanu, kao i toliko puta do tada. Nakon nježnosti koju smo poklonili jedno dmgom, Leo me je držao u zagrljaju.

– Kako ću ja bez tebe? – upitao me je šapatom.

I ja sam upravo o tome razmišljala. Iako sam se nalazila u njegovom zagrljaju, već mi je nedostajao. Sama pomisao da ću biti bez njega neko vrijeme, bila ie dovoljna da osjetim pustoš.

– A kako ću ja bez tebe? – upitala sam ga.

Pogledala sam ga u oči. U njima sam vidjela beskrajnu ljubav. Ni u što nisam bila sigurna kao u njegove osjećaje. On nije samo govorio o njima, on ih je i dokazivao, živio je za tu našu ljubav Po tome smo bili identični.

– Ovo će biti ispit za našu ljubav – čudno su mi zazvučale njegove riječi.

– Ispit? – udobnije sam se namjestila i pogledala ga u oči.

– Nisam mislio onako kako je zvučalo. Mislio sam da će razdvojenost samo dokazati ono što je već poznato. Učvrstit će našu ljubav i … – privinuo me je još nježnije uz sebe.

Nasmiješila sam se. Laknulo mi je. Ne, nisam nimalo sumnjala u njega, niti će se to ikada dogoditi. Znala sam da će mi biti vjeran. On je bio osjećajna osoba, odgovorna, i nije se libio pokazati ono što bi većina muškaraca smatrala slabošću.

– Jedva čekam da se vratiš – rekla sam tiho.

Zatvorila sam oči. Sama pomisao da ću neko vrijeme biti bez njega, izluđivala me je. Nadala sam se da ću u toj našoj prevelikoj ljubavi pronaći snagu da izdržim. Dan bez njega mi se činio nezamislivim, a trebala sam biti tjedne, mjesece, a možda i dulje od toga.

– I ja – Leo je rekao. – Volim te, Ana. Volim te više nego što se to može riječima opisati. Volim te tvoje plave oči, smijeh, božanstveno tijelo, volim sve što je povezano sa tobom. Kad se vratim, zaručit ćemo se. Želim svima dati do znanja da si moja i da ćeš moja zauvijek i ostati.

Ljepše riječi mi nije mogao reći. Bila sam dirnuta tim njegovim dokazom ljubavi. Udobnije sam se namjestila. Slušala sam otkucaje njegovog srca, disanje koje je bilo mirno. Bili su to posebni trenutci, oni u kojima su riječi bile suvišne.

Isplakala sam more suza nakon rastanka. Ne znam kako sam prespavala tu večer, ni kako sam živjela idućih nekoliko dana. Leo me je zvao nekoliko puta dnevno, slao mi je bezbroj ljubavnih poruka, i to mi je uvelike olakšalo. A onda … Jedan dan se nije javio.

Mislio sam da te volim ali …

Pokušavala sam ga nazvati, ali se nije odazvao. Mobitel mu je bio isključen. I idućih nekoliko dana sve se ponavljalo. Nisam znala što da mislim, ni kako da postupim. Ništa nisam shvaćala. Smatrala sam nemogućim da je zaboravio na mene i našu ljubav. Što se dogodilo? Premirala sam od straha. Možda je promijenio broj? Čak i da se to dogodilo, javio bi mi se. Ako je bio previše zaposlen, uvečer bi mi se javio. Za poziv ili poruku nije bilo potrebno nekoliko dana, već samo nekoliko sekundi. Bila sam sluđena. Nalazila sam se u procjepu straha i ludila. Neizvjesnost me je uništavala. Nisam imala ni sekunde mira.

Svašta mi je prolazilo kroz glavu, svi mogući i nemogući scenariji. Zar je moguće da sam ga tako malo poznavala? Možda je pronašao drugu? Danima sam se mučila sa istim pitanjima. Trebala sam bilo kakav znak od njega, dokaz ljubavi, jer se nisam znala nositi sa neočekivanom šutnjom.

A onda je uslijedio šok. Dobila sam poruku kasno noću. Mogla je biti samo od Lea. Odmah sam posegnula za mobitelom. Kad sam vidjela njegovo ime, osmijeh mi je obasjao lice, prvi osmijeh nakon toliko dana.

“Oprosti mi. Teško mi je ovo napisati. Daljina mi je pomogla da shvatim da sam se zanosio nečime čega nema. Mislio sam da te volim, ali to nije bila istina. To sam otkrio kada sam upoznao pravu ljubav, moju Marinu. Zbogom. Ne zovi me, ne traži me, jer sam krenuo nekim novim putem koji nam nije zajednički.”

Zatvorila sam poruku i opet je otvorila.

Čitala sam. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Ostavio me je. Mislio je da me je volio, ali to nije bila istina. Naravno, upoznao je drugu ženu, neku koja je bila ljepša od mene, zanimljivija, i koja mu je očito znala pružiti ono što ja nisam znala ili mogla. Ustala sam. Prišla sam prozoru. Osjećala sam samo prazninu, ali ne i bol. Čak ni suza nije bilo. Nekako kao da sam očekivala da će se to dogoditi. Bila sam pod šokom. To je bilo objašnjenje za izostanak očekivane reakcije.

Ponovni susret sa starom ljubavi

Svaki idući dan bio je sve gori i gori. Zvonimir mi je pomogao da napravim prvi korak, ali čak ni sada nisam mogla koračati sa sigurnošću kroz život. Rane su još boljele. Leo me je mogao ostaviti, mogao je zavoljeti drugu, ali ja sam svoju ljubav još uvijek čuvala duboko u sebi. Što je ta djevojka imala a ja ne? Znala sam da je Leo pun života, da je mlad, a njegovo ponašanje samo je dokazivalo nedostatak ljubavi. A onda je istina pokucala na vrata mojeg života. Ako je istina ono što je Zvonimir rekao, onda ne znam … Glava me je počela boljeti. Uzela sam mobitel i počela birati Leov broj. Na vrijeme sam se zaustavila. Ako je istina da se Leo vratio i da nije zdrav, ili da mu se nešto dogodilo, što je sam mogla poduzeti? Ako ga nazovem ili posjetim, mislit će da ga sažalijevam. Svaki moj pokušaj bi se mogao shvatiti na drugačiji način. Ostavio me je. Zašto bi mene trebao zanimati njegov život?

Danima sam se mučila. Odlazila sam na posao i vraćala se odmah kući. Iako sam dolazila u iskušenje da potražim Lea, to nisam učinila. Bojala sam se istine, onog što sam mogla vidjeti. Ponekad sam imala dojam da život prolazi pored mene, a ja samo nijemo promatram ono u čemu sam trebala sudjelovati.

Dva dana kasnije, kad sam izišla sa posla, gotovo sam se srušila kada sam vidjela dobro poznatu figuru. Svo to vrijeme bez Lea kao da je bilo izbrisano. Gotovo sam se osmjehnula. Srce mi je zakucalo kao da će iskočiti iz grudi. Stajao je naslonjen na automobil. Kad su nam se pogledi susreli, zastala sam kao da sam naletjela na nevidljiv zid. Disala sam plitko, nedostajalo mi je zraka. Nisam znala trebam li krenuti prema njemu, ili pobjeći glavom bez obzira.

Bože, bio je tako lijep. Promijenio se.

Lice mu se izdužilo, izgubilo je onaj mladenački izraz. Prije sam bila u vezi sa mladićem, a sada je preda mnom stajao zreo muškarac. Još uvijek sam ga voljela. Da, to je bila jedina istina. Ta ljubav me je sputavala i napravila mi je pakao od života. Koliko puta sam zamišljala ovaj susret? Uvijek bi on raširio ruke, i ja bih mu poletjela u zagrljaj, naravno, nakon što bismo sve izgladili, ali … Njegove ruke su bile položene na štake pomoću kojih je hodao. Brada mi je počela podrhtavati.

– Ana – čula sam njegov glas, ona isti koji me je proganjao u svim onim besanim noćima. Bio je dublji, nježniji, ali bih ga prepoznala svugdje. Krenula sam prema njemu. Ne znam gdje sam pronašla snagu za to, ali sam krenula. To mi je bilo najvažnije. Nisam smjela pokazati ono što sam proživljavala. Željela sam biti sigurna, hladna, samouvjerena, sve ono što nisam bila. Kad sam mu se približila, sa užasnom sam shvatila koliko ožiljaka ima na njegovom licu. Bez obzira na njih, ono je i dalje bilo lijepo.

Borila sam se sa suzama. Ako zaplačem u tom trenutku, mislit će da ga sažalijevam, a njemu je sažaljenje bilo najmanje potrebno. Koliko mu je snage bilo potrebno da bi učinio ovo što jest?

– Leo – prošaputala sam njegovo ime. Nervozno sam cupkala sa noge na nogu. Mislila sam na posao, na Zvonimira, na sve samo ne na ono što sam vidjela ispred sebe.

– Znam da ti je Zvonimir rekao da me je vodio. Dugujem ti objašnjenje – sa mukom se pokrenuo.

Pratila sam svaki njegov pokret.

Jesam mu trebala pomoći? Ako se ponudim … Ne, on je bio ponosna osoba, bio je tvrdoglav i ne bi dozvolio pomoć bilo koje vrste.

– Već si mi objasnio – trudila sam se ostati pribranom.

– Možemo li otići negdje i u miru razgovarati? – molećivo me je upitao.

Odmahnula sam glavom. Nisam bila spremna na taj susret, na još laži, ali ni na istinu. – Neka sve ostane ovako kako jest – trudila sam se poštedjeti sebe nove boli. – Što sada želiš od mene? Očito se ta tvoja prava ljubav nije mogla suočiti sa istinom, pa si se sjetio mene. Ne ide to tako. Ostavio si me. Ono najljepše dao si drugoj, a mene si povrijedio, ponizio i pogazio sve ono u što sam vjerovala – ponosno sam podigla glavu. Nisam smjela dozvoliti da vidi koliko me sve to boli. Njegova bol je bila vidljiva, ali ne i moja. Bila sam nepravedna i okrutna, ali to je bio moj način obrane.

On je prošao kroz pravi pakao

Nije bilo ni jedne druge žene – Leo je rekao.

– Ne zanima me – prošla sam pored njega. Srce mi je vrištalo. Sve u meni je plakalo, ali ne i oči. Suze nisu bile vidljive, a to je bilo ono najvažnije.

– Imao sam prometnu. Nitko nije vjerovao da ću prohodati, ali jesam. Možda nikada više neće biti isto kao nekad, ali hodam. Ovo je čudo, i ponio sam se. Mislio sam da je još jedno čudo moguće, ono koje je bilo povezano sa tobom.

Otišla sam. Nisam htjela da on vidi suze u mojim očima. Plakala sam. Nisam vidjela kuda hodam. Nije me ni bilo briga. Samo sam željela pobjeći što dalje od Lea. Je li istina ono što mi je rekao? Ako jest, zašto mi nije rekao istinu? Trebala sam nečije mišljenje, muško mišljenje, a Zvonimir je bio jedini koji mi je to mogao pružiti.

Naravno, odmah sam ga nazvala i dogovorili smo se da se nađemo za pola sata. Kad sam ga vidjela, laknulo mi je.

– Što se dogodilo? – upitao me je kada me je vidio. – Izgledaš kao da si srela duha – pokušao se našaliti, no kad je vidio izraz mojeg lica, naglo se uozbiljio.

– I jesam. Srela sam ga – jedva sam prošaputala.

– Koga? Lea i – odmah mu je bio jasan uzrok koi i me je doveo u stanje u kojem sam se nalazila. Nitko me nije poznavao tako dobro.

– Da. Dočekao me je kada sam izlazila sa posla. Rekao mi je da nije bilo druge, da je imao prometnu i da je mislio da nikada više neće hodati.

– To sve objašnjava – Zvonimir je rekao.

– Ne objašnjava ništa – ljutito sam ga pogledala. Ono što sam rekla, i mislila sam. Ako je istina ono što je rekao, to je mnogo gore od one istine u koju je on želio da ja vjerujem. Zar mi je tako malo vjerovao? Ostala bih uz njega u bilo kojoj situaciji. Zašto je mislio da bih drugačije postupila? To isto pitanje sam postavila i Zvonimiru.

– Previše te je volio da bi te na taj način vezao za sebe. To je moje mišljenje, a mislim da ovaj put doista imam pravo. Možeš li zamisliti pakao kroz koji je on prolazio? Ti si imala svoj pakao, ali se on ni na koji način ne može usporediti sa njegovim.

Posramljeno sam spustila pogled. Da, to je bila istina. Moja bol je bila malena, a trebala sam pogledati u Lea da shvatim da je to istina. Ja sam mogla koračati kroz život, a on je samo čekao da taj isti život dođe do njega. Kako je živjeti sa mišlju da nikada više neće hodati? Naježila sam se od neprijatnih osjećaja.

– Ne znam. Zbunjena sam – priznala sam Zvonimiru.

– I ja sam – Zvonimir je uzdahnuo. – Želim ti pomoći, ali ne znam na koji način. Razgovaraj s njim. Nema smisla da oboje patite. Iskreno ću ti priznati da se moja ljutnja pretvorila u divljenje prema Leovu postupku. Veći dokaz da te voli od onog što je on napravio, ne treba ti. Zašto gubiš vrijeme sa mnom? – pokušao me je potaknuti, ali ja nisam imala hrabrosti ni za što.

Bila sam povrijeđena ponovno, ljutita do beskraja. Sve je moglo biti drugačije, ali Leo je odlučivao o mojoj sudbini bez da sam ja znala za to. Zašto mi nije rekao istinu i pustio me da ja odlučim o svemu? Kako bih ja postupila da sam bila na njegovom mjestu?

To je bilo pitanje koje je pokrenulo cijelu raspravu između srca i tijela.

Trebalo mi je vremena da shvatim koliko me je volio, koliko se žrtvovao da bih ja bila slobodna. No što ako je postojala ta druga žena? Iako je rekao da nije, koliko sam mu trebala vjerovati? Mnogo toga stajalo je između nas. To se moglo riješiti samo na jedan način, a ja sam trenutak ponovnog susreta odlučila odgoditi onoliko koliko god to bude moguće. U Leu se nešto prelomilo čim je odlučio reći mi istinu. Što je očekivao?

Ništa više nisam znala

Sve je bilo toliko komplicirano da me je potpuno zbunjivalo.

Imali smo planove, ali od tih planova nije ostalo ništa. Je li bilo nade za nas? Teško je bilo na to pitanje odgovoriti. Između nas stajao je ponor kojeg ćemo teško prijeći. Nisam željela uljepšavati stvarnost. Više nisam bila onda djevojka koja se zanosila, već sam gledala stvarnosti u oči, bez imalo uljepšavanja.

– Kuda mi se žuri? – upitala sam.

– Ako ga voliš … – Zvonimir me je upitno pogledao.

– Naravno da ga volim. Ništa ne može umanjiti ljubav koju osjećam prema njemu.

– Ipak, trebala bi znati da on nije isti onaj mladić sa kojim si nekad bila. Prošao je pakao. Ti si mislila na njega na jedan način, a on o tebi na drugi.

– Zašto se sada javio? – upitala sam Zvonimira.

– Odgovor na to pitanje bi trebala potražiti od njega. Ja mogu samo nagađati o tome, isto kao i ti. Saberi se. Razmisli o svemu još jednom. Ne možeš ništa izgubiti.

Zvonimir je imao pravo. Ništa više nije bilo isto. O tome sam razmišljala te večeri kada sam legla. Pokušavala sam zamisliti sve ono kroz što je Leo prolazio. Same moje misli su bile prestrašne, a kako li je tek njemu bilo. Sada sam znala zašto se nije danima javljao. Nije mogao. A onda je nakon duge šutnje stigla poruka. Kako sam mogla znati? Doista sam mislila da se predomislio i da je upoznao neku koju je volio više od mene. Kad sam malo bolje razmislila, nije ni imao vremena za to. U ono vrijeme sam mislila da je za ljubav dovoljan samo trenutak. Ništa više nisam znala, niti sam u bilo što mogla biti sigurna. Leo je napravio prvi korak. Dao mi je do znanja da želi razgovarati sa mnom. Za to mu je trebalo mnogo snage. Sada je bio red na mene da napravim idući korak.

To nije bila nimalo laka odluka. Tvrdila sam da mi je stalo do njega, a to je i bila istina. Srce nisam mogla prevariti sve proteklo vrijeme. Žalila sam za neostvarenom ljubavlju, za izgubljenim snovima, a sve se to događalo daleko do mene. Leo je krojio našu sudbinu. Sada sam i ja to mogla činiti. Da, otići ću do njegove kuće. Razgovarat ću sa njim. Zaslužio je to u ime svih onih lijepih dana koje smo proveli zajedno.

Nije mi bilo nimalo lako doći do njegove kuće. To sam učinila idući dan, odmah nakon posla. Dlanovi su mi se znojili. Srce je lupalo poput bubnja. Osjećala sam svaki njegov otkucaj. Bila sam spremna na sve: kako na odbijanje, tako i na svakakav drugi mogući ishod. Nisam se zanosila. Čvrsto sam stajala na tlu.

Otišla sam kod njega doma

Pokucala sam na vrata njegova doma. Otvorila ih je njegova majka.

– O? – zanijemila je kada me je vidjela. – Kako si, Ana? – nešto je zaiskrilo u njenim očima. – Upravo sam se počela spremati za izlazak sa prijateljicama – znala sam da to nije istina, ali sam cijenila njen pokušaj da nas ostavi same.

– Samo želim vidjeti Lea ako je tu. Kako ste vi? – pokušala sam joj se nasmiješiti. Nisam bila sigurna da mi je to pošlo za rukom. Njegova majka se ponašala kao da se ništa nije dogodilo, i kao da su se vidjele jučer, a ne nakon toliko vremena.

– Ja sam odlično. Leo je u dnevnoj sobi. Skuhat ču vam kavu, pa odlazim – izgubila se istog trenutka kada ju je odvela u dnevnu sobu. Nisam se sjećala da sam se ikada osjećala toliko neugodno kao u tom trenutku. Stajala sam na vratima. Nisam se mogla prisiliti da napravim još jedan korak naprijed. Leo je bio okrenut prema meni. Nije skidao pogled sa mojeg lica. Učinilo mi se da vidim suze u njegovim očima. Usne su mi zadrhtale. Borila sam se sa svojim osjećajima. Bila je to nepoštena borba, a ishod će se uskoro znati. Vrijeme kao da je stalo. Ničega nisam bila svjesna osim njegova pogleda. U očima sam mu vidjela nadu, želju da sve bude kao nekad, a da li je to moguće?

– Uđi, Ana – Leo je rekao.

Trgnula sam se kada sam čula njegov glas. Pokrenula sam se. Noge su mi bile kao da su od olova. Nisam znala što bih mogla reći, ni kakva je očekivanja Leo imao. Sjela sam nasuprot njega. Pogledala sam u njegovo lice. Svjetlost je bila jasna tako da sam vidjela svaki ožiljak na njegovom licu. Nije ga to činilo nimalo ružnijim. Čak su mu pristajali na čudan način. Promatrala sam ga srcem, a srce ne vidi ono što i oči.

– Drago mi je da si došla. Nisam znao što mogu očekivati. Sve je moglo biti drugačije, ali … – slegnuo je ramenima. – Sudbina se umiješala i otela nam planove. Nisam ih se olako odrekao. Razmislio sam dobro prije nego što sam ti poslao poruku. Smatrao sam da nemam pravo vezati te za sebe. Što bi jednoj prelijepoj djevojci teret kakav sam ja? Šanse da prohodam bile su gotovo nikakve. Lice mi je bilo neprepoznatljivo. Volio sam te toliko da sam želio da budeš sretna i za mene, jer ja to nikada neću biti.

Njegov glas je bio tih, ispunjen emocijama i lišen svake nade. Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Zatreptala sam da bolje vidim Lea.

– Zašto nisi pustio mene da ja odaberem? – upitala sam ga.

To me je pitanje neprestano mučilo posljednjih nekoliko dana, od trenutka kada sam doznala istinu.

– Znam što bi odabrala. Nisam to mogao dozvoliti. Da ostaneš uz mene u stanju u kojem sam bio? To nije dolazilo u obzir. Ne, nikako. Bojao bih se da si sa mnom iz sažaljenja. To je mnogo gore od odricanja od ljubavi.

Trebao si postupiti drukčije

Kad sam razmislila o njegovim riječima, morala sam priznati da je imao pravo. Da ostanem uz njega, bila bi to moja obaveza. U tim trenutcima ne bih mislila na ljubav, nego na ono što bi bilo ispravno učiniti. Zarobio bi me, a ja ne znam ni kako bih se ponijela. Možda bi nestalo ljubavi pod naletom stvarnosti, iako sam sumnjala u takvo nešto.

– Tebe nitko ne može sažalijevati. I kad je na koljenima, junak ostaje junak – pokušala sam biti neutralna.

– Kavica – njegova majka je ušla. Uz kavu je donijela i kolačiće. Pozdravila se s nama i otišla. Nakon što je zatvorila vrata za sobom, nastao je muk.

– Nisi valjda povjerovala da je u pitanju neka druga žena? – Leo se nagnuo da me bolje vidi.

– U što sam trebala povjerovati? Zašto nisam znala istinu? – upitala sam ga.

– To je bila moja odluka. Majci sam zabranio da ti bilo što kaže. Želio sam da me se sjećaš onakvim kakav sam nekad bio, a ne u ovom stanju, ili još u gorem, u kakvom sam nekad bio. Volio sam te. Ta ljubav mi je bila jedino svjetlo sve proteklo vrijeme. Nijedna žena ne bi mogla zauzeti tvoje mjesto. Kako si to mogla i pomisliti? – uzeo je šalicu sa kavom.

I ja sam to učinila. Napetost između nas bila je toliko jaka da se mogla opipati. Razgovor je zapinjao. To me nije nimalo čudilo. Između nas je bilo mnogo toga na što nismo mogli utjecati. Tajne, laži … A sve je to učinjeno u najboljoj namjeri.

– Mogla sam i jesam – prkosno sam rekla. – Trebao si postupiti drugačije – nisam odustajala.

– Nisam. Da mogu, opet bih učinio isto. Poštedio bih te svega onog što je moguće. Ako sam morao patiti ja, nisi i ti. Da te nisam volio, postupio bih onako kako ti misliš da bih trebao, ali jesam. Ljubav je moje jedino opravdanje. Samo sam želio da znaš istinu. Želim ti svu sreću u životu, ljubav o kakvoj si oduvijek sanjala. Ja znam da nikada neću moći zadobiti nečiju ljubav Samo bih bio teret.

Voljela sam te i volim te još uvijek

Bila sam zapanjena. Zar je razmišljao na taj način? Zašto? Oporavljao se. Čak i da nije, meni to nije bilo nimalo važno. Ljutila sam se na njega zato što mi je zatajio istinu, a trebala sam je znati. Vezivala nas je ljubav a on je odlučio za nas oboje.

– Leo! – upozorila sam ga. – Ne smiješ tako govoriti – naglasila sam svaku izgovorenu riječ.

– A kako bih trebao? – njegovo raspoloženje naglo je splasnulo.

– Ne znam. Trebaš nadu – pokušala sam mu se nasmiješiti.

– Ti si mi bila nada. Bila si sve ono što sam želio. Dao sam ti slobodu, a to je bila najteža odluka u mojem životu. Mogu se nositi sa ovim – pokazao je prema svojem tijelu – ali ne mogu sa gubitkom koji je posljedica nesreće koja je sve promijenila. Voljet ću te dok sam živ. Nijednu večer nisam legao bez da mislim na tebe. Na isti način sam se i budio. Što bi bilo da se ovo nije dogodilo? – upitao me je.

Nisam mu mogla odgovoriti, na to pitanje. Njegov jaki duh je klecao pred stvarnošću. Ustala sam i prišla mu. Preda mnom je stajao isti onaj ‘Leo kakvog sam se sjećala. Nisu me zanimali ožiljci, ni njegov težak hod, zanimao me je on i njegova ljubav, ono što mi je mogao dati i što mi je obećao dati.

Obuhvatila sam njegovo lice rukama. Gledala sam ga ravno u oči. Ne razmišljajući, poljubila sam svaki ožiljak na njegovom licu.

– Leo – prošaputala sam njegovo ime. – Ne moramo odustati od svojih snova. Sve proteklo vrijeme bez tebe, pokušavala sam ubiti ljubav koju sam osjećala, ali mi to nije pošlo za rukom. Ne želim nijednog muškarca osim tebe. Samo sam tebe voljela i samo tebe volim.

– Ana – odmaknuo me od sebe. – Ti ne znaš što govoriš – protresao me.

– Znam – nisam se dala odgovoriti. Ako je on odustao od ljubavi, ja sam se odlučila boriti za nju.

– Ja sam invalid – trudio se odgurnuti me od sebe.

– Voliš li me? – odmaknula sam se i upitala.

– Volim – Leo je rekao.

– I ja tebe. Voljela sam te nekad, ali te volim i sada. Nudim ti svoju ljubav, svoje srce, a ako ih želiš … – pogledala sam ga u lice. Vidjela sam suze u njegovim očima. Ništa nije trebao reći. Zagrlio me je rukama koje su drhtale od sreće. Njegov zagrljaj bio je potvrda njegovih osjećaja.

Da u ljubavi ne postoje prepreke, dokazat ćemo svojim primjerom. Čvrsto vjerujem da će tako biti i da je pred nama budućnost o kakvoj smo nekada zajedno sanjali a sada se ponovno vratila u naš život.

Tags: