Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Ostavljena na dan vjenčanja

Skamenila sam se kada sam ugledala prizor ispred sebe. Kristofor je držao Maju za ruku, a njena visoka figura kao da je dominirala cijelom ulicom. Čak i da sam htjela izbjeći susret, to je bilo nemoguće. A cijelo moje biće samo to je željelo. Ispred sebe sam imala dvoje ljudi koji su me izdali i povrijedili, i nisam bila u stanju ni pomišljati na oprost. Okrenula sam im leđa, nadajući se da će samo proći. Sva moja nada je potonula kada sam osjetila dodir ruke na nadlaktici. Sa oklijevanjem sam se okrenula. Sledila sam se kada sam se susrela sa Kristoforovim plavim očima, pogledom koji me je još uvijek proganjao, kojeg sam na trenutke voljela, a na trenutke obožavala.

– Ana – prošaputao je moje ime. Slobodnom rukom sam ga odgurnula od sebe. – Otkud ti hrabrosti da se javiš? – upitala sam ga. Idi onoj koja te i zaslužuje – rekla sam ljutito. – Mrzim te – istog trenutka sam krenula dalje.

Krajičkom oka sam vidjela Maju. Lice joj je bilo poput maske. Vidjela sam čak i trag ljubomore na njemu. U tom trenutku sam požalila što nisam drugačije postupila, što nisam flertovala sa Kristoforom. Ali ona nije bila vrijedna toga.

Mogla sam je mrziti do nebesa, no nikada ne bih bila ono što je ona.

– Da mi se nikada više nisi javio – okrenula sam se prema Kristoforu.

– Nikada više! – viknula sam. Zaobiđite me i ti i tvoja … – pokazala sam prema Maji – … u što širem luku. Ovaj grad je pretijesan za nas!

Ni sama nisam znala kako sam se u tom trenutku osjećala. Vulkan u meni kojeg sam stišavala mjesecima, kao da je prijetio erupcijom. Bila sam na rubu emocionalnog kraha, no to nisam željela pokazati. Ponosno sam podigla glavu i nastavila dalje, bez okretanja. Gotovo da sam mogla osjetiti njegov pogled na sebi. Kako je mogao? Zašto mi se približio? Nakon svega, to nije smio učiniti. Što je tražio? Oprost? Ne, nikada ga neće dobiti. Nisam bila osoba koja je sklona osveti, ali teško je bilo odoljeti tom porivu u najtežim trenutcima koje sam proživjela u životu.

Neobavljeni posao

Ne znam kako sam došla do kuće. Kad sam zatvorila vrata za sobom, laknulo mi je. Bila sam u svojem domu, zaštićena od svega, pa ipak ne od osjećaja, sjećanja i svega onog što sam proživjela u posljednjih nekoliko mjeseci.

– Mislila sam da ćeš doći kasnije – majka je došla do mene, a da je nisam ni čula.

– Vratila sam se neobavljenog posla – pokušala sam joj se nasmiješiti. – Srela sam Kristofora i Maju. Više ni za što nisam bila sposobna – priznala sam joj. Naravno, pred njom nisam imala nikakvih tajni. Ona je bila uz mene od trenutka kada se moj san raspršio, kada sam se od sretne mladenke pretvorila u očajnu i tugom preplavljenu izdanu osobu.

– Zaboravi ih – majka mi je savjetovala.

– Mislila sam da se oporavljam, ali kada sam ih vidjela, proživjela sam sve one trenutke koje želim zaboraviti.

– Zaboravit ćeš ih – majka me je uhvatila za ruku.

– Sumnjam iskreno sam rekla, a to sam i mislila.

Onaj tko je tvrdio da vrijeme liječi sve rane, taj je lagao. Kod mene se gotovo ništa nije promijenilo. Još uvijek me je boljela svaka misao na ono što su mi učinili, bolio me je način na koji su to učinili. Dvoje ljudi kojima sam vjerovala, napravili su ono čemu sam se najmanje nadala. Maja je bila moja najbolja prijateljica, a za Kristofora sam se trebala udati. I bila sam uvjerena da hoću. Kupila sam vjenčanicu i odjenula je na dan vjenčanja, a onda … Odmahnula sam glavom. Nisam se željela sjećati tih trenutaka. Trebala sam prošlost ostaviti iza sebe i nastaviti sa svojim životom, ali to nije bilo nimalo lako. Ostavljena i ponižena, sa tugom koja je bila prevelik teret za mene, još uvijek sam se nalazila na koljenima.

Nek idu do vraga!

Vidjet ćeš da će sve to proći – majka je rekla jednostavno. – Možda ćeš im jednom biti i zahvalna za sve ono što su učinili. Sve što se dogodi, dogodi se sa razlogom. Taj razlog ne moraš vidjeti sada, no možda hoćeš u skoroj budućnosti – blago je rekla. Pokušala sam joj vjerovati. Trudila sam se da to učinim. Moja majka je zaslužila kći kakvu je nekad imala, veselu, razdraganu i nasmijanu. – Bolje da se to dogodilo prije vjenčanja, nego nakon – dodala je.

Po tom pitanju sam se slagala sa njom. Da je s razgovorom zakasnio samo sat vremena, mi bismo bili vjenčani. Ali nije, a to me je poštedjelo mnogih komplikacija.

– Neka idu do vraga. Idem se odmoriti – rekla sam i ustala. Krenula sam prema svojoj sobi. Trebala sam mir, tišinu, odmor i odmak od svega. Iako se nisam željela prisjetiti svega onog što sam proživjela, prošlost je kucala na vrata moje sadašnjosti i nije odustajala. Bila je uporna, pa sam joj popustila. Obećala sam samoj sebi da je to posljednji put da je se prisjećam. Nije imalo smisla produbljivati rane, ali nešto u meni je bilo jače od zdravog razuma.

Sjećanja su mi se vratila nekoliko mjeseci unatrag, u vrijeme kada sam mislila da sam najsretnija djevojka na svijetu. I bila sam, jer sam živjela u blaženom neznanju. Nisam ni slutila što se dešava oko mene. Nije bilo razloga za takvo nešto. Sa Majom sam se viđala često, ona je trebala biti moja kuma. Sudjelovala je u mojom planovima, dijelila sam sa njom najintimnije tajne i ni u jednom trenutku nisam posumnjala u ništa. Nije bilo razloga da to učinim. Dok sam ja bila zauzeta pripremama, nije me čudilo što mi nije neprestano na raspolaganju. Čak ni sa Kristoforom nisam provodila onoliko vremena koliko sam to željela. Sve će se promijeniti kada se vjenčamo, tješila sam samu sebe. A tako je i trebalo biti. Sve je upućivalo da plovimo prema sigurnoj bračnoj luci. Voljela sam ga. Bila je to ljubav za koju sam od samog početka vjerovala da je posebna.

Sjetila sam se trenutka kada sam ga prvi put vidjela. Ostala sam bez daha. Koljena su mi klecala od osjećaja koji su me obuhvatili. Nalazili smo se na zabavi koju sam htjela izbjeći, a to što nisam, smatrala sam izuzetnom srećom. Bio je samouvjeren, visok, prepun razumijevanja. Kad je sa mnom počeo razgovor, uživala sam u dubini njegova muževnog glasa, u pogledu prelijepih plavih očiju. Nisam mogla skinuti pogled s toga prelijepog lica. Bila sam očarana, imala sam dojam kao da plovim nepreglednim prostranstvima svih svojih neostvarenih snova. Kad me je pozvao da se nađemo, iznenađeno sam ga pogledala. Istina, nisam bila ljepotica zbog koje bi muškarci sve dali, ali sam bila lijepa na svoj način. Što je vidio u meni? Bilo je to prvo pitanje koje sam samoj sebi postavila. Nagnula sam se prema njemu. Učinilo mi se da sam ga krivo čula.

– Oprosti … Pozvao si me da iziđemo? – željela sam biti sigurna da se ne varam.

– Naravno – Kristofor se osmjehnuo. Pokazao je niz blistavo bijelih zubi. Spustila sam pogled. Željela sam vrištati od sreće, ali nisam bila sposobna prozboriti ni jedne riječi, čak ni pristati na njegov poziv. Potpuno sam zanijemila pod dojmom emocija. Pokušala sam stišati buru emocija, silno sam se trudila, ali mi je to teško polazilo za rukom. Vidjela sam da njegovom iskusnom pogledu ništa nije moglo promaknuti. Onoliko koliko je on bio siguran, ja sam bila nesigurna. Nikada mi se nešto takvo nije dogodilo.

– I? – upitnim pogledom popratio je pitanje. – Pristaješ li? – nešto je zaiskrilo u njegovu pogledu.

Nikada te nisam vidjela takvu

Naravno – ni sama nisam znala gdje sam pronašla snagu da odgovorim na to pitanje. Tko bi odolio njegovu pozivu? Bila sam sigurna da nije postojala ni jedna žena koja bi ga odbila, a ni ja nisam bila izuzetak. Ljepšeg muškarca nikada nisam vidjela. A što je najvažnije, bio je uglađen, pristojan i taktičan. Bio je to spoj koji je obarao sa nogu. Mislim da sam se zaljubila već te večeri. Pokušala sam kontrolirati emocije ali su one bile jače od mene. Što sam se ja više trudila, one kao da su bujale u meni. Naš prvi izlazak je bio presudan. Otkrili smo da imamo doista mnogo toga zajedničkog.

Zaplovila sam na krilima ljubavi, a on me je sve to vrijeme držao za ruku. Ništa više od života nisam mogla ni poželjeti. Kristofora sam s Majom upoznala nakon dva tjedna veze. Bili su rezervirani jedno prema drugome, mogla bih čak reći i hladni. Jedva sam čekala da nasamo ostanem s Majom. Doista me je zanimalo njeno mišljenje. Bile smo najbolje prijateljice, između nas nije bilo tajni. Znala sam da će biti iskrena kada bude govorila o prvom dojmu. Uvijek je bila brutalna u svojoj iskrenosti. Nikada nije jedno mislila, a drugo rekla. Zato sam je toliko i voljela. Oduvijek smo bile zajedno, još od osnovne škole. Stanovala je u istoj ulici kao i ja, i bila mi je sestra koju nisam imala. Naše prijateljstvo je bilo neraskidivo. Nikada se neće ugasiti, niti će bilo što stati između nas, vjerovala sam. Toliko sam joj vjerovala da se to povjerenje ni sa čim nije moglo usporediti. Kad je Kristofor otišao, Maja me je pogledala u oči. Lice joj je imalo čudan izraz. Sa zebnjom sam očekivala njene riječi.

– I? što misliš? – upitala sam je sa nestrpljenjem.

– Što bih mislila? – Maja je slegnula ramenima. – Lijep jest, ali nešto me kod njega smeta – njeno oduševljenje nije bilo onoliko koliko sam ja mislila da će biti.

Pozorno sam je promatrala. Do njenog mišljenja mi je bilo izuzetno stalo. Upravo zbog toga nisam razumjela njene riječi.

– Pazi upozorila me je. – On ti može slomiti srce – dodala je.

Koliko su samo proročanske bile njene riječi! To sam tek kasnije shvatila. Očito je i ona osjetila što i ja, ali je to skrivala. Uzdala sam se u njenu iskrenost, no ona je izostala.

– Svjesna sam toga – rekla sam ozbiljno. No nadam se da neće – u te riječi sam polagala svu svoju nadu.

– Zaljubljena si. Nikada te još takvu nisam vidjela – nisam znala kako da shvatim te njene riječi.

– Jesam – priznala sam joj. Što sam drugo i mogla? Doista sam bila zaljubljena; imala sam osjećaj da ne hodam po zemlji.

Bila sam spremna na svaki ishod naše veze, ali dio mene, onaj skriveni dio, nadao se da će sve biti u redu. S tom nadom ulazimo u svaku vezu i s njome poklanjamo onaj najvrijedniji dio sebe.

– On … – Maja je napravila grimasu.

Da dođem neki drugi put?

Ne trebam reći da je Maja bila atraktivnija od mene. Bila je ljepša i viša, a ja sam bila ta pored koje je njena ljepota dolazila do punog izražaja.

– Zašto ti se Kristofor ne sviđa? – upitala sam je.

– Ne znam – Maja je slegnula ramenima. – Jednostavno mi se ne sviđa – rekla je uz usiljeni osmijeh.

– Važno je da je kod mene drugačija situacija. Glavno da se meni sviđa! – nasmijala sam se. Nisam se dala obeshrabriti.

Krenule smo prema kući. Maja je bila izrazito šutljiva. Koliko god da sam imala o njoj lijepo mišljenje, bila sam uvjerena da je samo malo ljubomorna na moju sreću. Možda ona to nije željela priznati ni samoj sebi, ali to je bila istina. To što sam ja imala više sreće od nje, sigurno joj je malo zasmetalo. Ipak, nadala sam se da je to prolazno. Bila sam uvjerena da jest. Prvi dojam je uvijek onaj najpresudniji. Iako mi je do njenog mišljenja jako stalo, ona je imala samo sporednu ulogu u tome.

– Uživaj u svojoj ljubavi. Moram ići Maja je prošaputala.

Dok sam sama išla prema svojoj kući, nisam znala što da mislim. Maja se čudno ponašala. Pokušala sam to zaboraviti, i jesam. Idućih nekoliko mjeseci sve je bilo idilično. Majin ispad sam zaboravila, a činilo mi se da je i ona. Povjeravala sam joj se, pa kad me je Kristofor zaprosio, gotovo sam zaplakala od sreće. Čim sam otišla od njega, pohitala sam k njoj. Pokucala sam na njena vrata. Upravo je razgovarala na telefon. Oči su joj bile pune suza. Na trenutak sam zastala. Ona je znala sve moje tajne, ali ne i ja njene. Bilo je očito da nešto skriva od mene. No u sreći koju sam u tom trenutku osjećala, tome nisam pridavala prevelike važnosti.

– Smetam li? – upitala sam je.

– Ne – Maja je odmahnula glavom. Nimalo.

Nakon toga se pozdravila s osobom s kojom je razgovarala i prekinula vezu. Trudila se da ne vidim njene suze, no trebala sam biti slijepa da ih ne primijetim. U tom trenutku sam osjećala grižnju savjesti zbog svoje sreće. Nisam znala koliko bi bilo umjesno reći joj novost.

– Da dođem neki drugi put? – upitala sam je.

Maja se pribrala. Nasmiješila mi se. – Nikako – rekla je odlučno. – Samo problemi na poslu – uzvratila je nonšalantno.

Sumnjala sam u iskrenost njenih riječi. Što god da je bilo, ona je to skrivala od mene. Kamo je nestalo ono divno prijateljstvo kojem je kruna bila iskrenost? Kad sam ja bila u pitanju, ništa se nije promijenilo, ali kod nje očito jest.

– Znaš … – zastala sam dajući onom što ću izgovoriti značenje koje sam željela. – Udajem se za nekoliko mjeseci – rekla sam tiho. Naravno, ti ćeš mi biti kuma – to se podrazumijevalo.

– Sretna sam zbog tebe – Maja me je zagrlila. Drago mi je što nisam imala pravo – njen je glas čudno zvučao. Naravno, sve sam to pripisala razgovoru kojeg je vodila kad sam ja došla.

– Naše prijateljstvo će dobiti novo značenje – radovala sam se i za sebe, ali i za nju.

– Hoće. – Maja je rekla što je mirnije mogla. Previše dugo me je držala u zagrljaju. Mislila sam da na taj način dijeli sreću sa mnom, a ona je samo koristila priliku da se pribere. Neke kockice tog mozaika sam tek kasnije spojila u cjelovitu sliku. Sada znam da je u trenutku kada sam pokucala na njena vrata, razgovarala sa Kristoforom. On je izabrao ono što mu je bilo draže, barem sam bila uvjerena da je tako, ali … Majina trudnoća je sve promijenila. Odluku je morao promijeniti u posljednjem trenutku.

Odmahnula sam glavom. Vratila sam se u sjećanjima na onu večer kod Maje.

Kad se odmaknula od mene, lice joj je bilo poput maske, iako je osmijehom pokušala umanjiti cjelokupan dojam.

– Drago mi je da ću ti ja biti kuma – rekla je čudnom bojom glasa. Sjela sam na trosjed. Maja je sjela nasuprot mene. Lice joj je i dalje bilo tužno.

– Što se sa tobom događa? – željela sam saznati istinu, ali je ona samo odmahnula glavom.

– Sve je u redu. Nije u pitanju ništa od velikog značaja rekla je tiho. – Samo prolazna kriza – u tom trenutku njene riječi su bile ono u što sam željela vjerovati.

U redu, rekla sam ravnodušno. Nekako nisam mogla shvatiti da nisu svi sretni kao ja. Sve se lijepo posložilo. Imala sam sve ono o čemu sam oduvijek sanjala, čak i mnogo više od toga.

– Što želiš za poklon? – upitala me je.

Izlasci su se prorijedili

Nije važno – odmahnula sam rukom. Važno je samo da ćeš biti pored mene – uz osmijeh sam joj rekla. Obje smo znale da je to istina. Ipak, imala sam dojam da se ona ne veseli onoliko koliko je trebala.

– Dogovorit ćemo se – Maja je rekla. Pogledala je na sat. Učinila je to diskretno, ali sam ja taj njen pokret vidjela. Ili je negdje željela ići, ili je bila umorna. Što je od tog dvoje bilo?

– Vrijeme je da krenem, rekla sam bez imalo razmišljanja.

– Baš sam umorna – Maja je prošaputala. Ispratila me je bez suvišnih riječi. Lice joj je bilo poput maske. Bilo je trenutaka kada sam bila u stanju pomisliti da ona nije ona moja prijateljica koju sam oduvijek poznavala. Nešto se kod nje promijenilo, a ja nisam znala definirati što je u pitanju. Pa ipak, vrlo brzo sam zaboravila na nju. Bila sam sretna i nisam željela da bilo što pokvari tu moju sreću.

U idućih nekoliko mjeseci sve je bilo nekako užurbano. Kristofora sam rijetko viđala. Nije to bilo jednom tjedno, ali su se naši izlasci prorijedili. Ja sam bila zaokupljena vjenčanjem, biranjem vjenčanice, poklona i uređivanjem njegovog stana koji bi uskoro trebao biti naš dom. Kristofor je većinu poslova prepustio meni. Radio je mnogo više nego prije, ali meni to nije smetalo. Kad odemo na medeni mjesec, sve će se posložiti, vjerovala sam. Burno razdoblje priprema iziskivao je svu moju snagu. Ne znam kako bih se snašla da mi majka nije pomagala. Uz mene je bila u svakom trenutku. Njeni savjeti su mi bili od neprocjenjive važnosti. Što se dan vjenčanja više bližio, ja sam postajala sve nervoznija. Bila sam od onih osoba koje su željele da sve bude savršeno, čak i najmanji detalj. Silan trud sam ulagala u to.

Nisam posumnjala u njegovu ljubav

Nekoliko večeri prije vjenčanja, izišla sam sa Kristoforom. Držao me je za ruku i promatrao na način koji je našu ljubav činio posebnom.

– Zašto si Maju izabrala za kumu? upitao me je.

Bila sam šokirana njegovim pitanjem. Nekoliko trenutaka sam ga samo promatrala. – To je logičan izbor – rekla sam tiho. Nisam razumjela kuda vodi njegovo pitanje i što to nije u redu između njega i Maje. – Zašto ti to ne odgovara? – nagnula sam se prema njemu.

Kristofor je neko vrijeme samo šutio. Imala sam dojam da gleda negdje kroz mene. Slegnuo je ramenima i napravio grimasu.

– Nije da mi ne odgovara. Nego … – zastao je kao da je tražio prikladne riječi kojima bi opisao ono što je mislio.

– Ona mi se jednostavno ne sviđa – rekao je dureći se.

Nisam shvaćala što ima protiv Maje. Znala sam da se ne slažu, ali da je njihova netrpeljivost toliko uzela maha, nisam shvaćala.

– Ona će samo biti kuma – rekla sam uz osmijeh. – Neće biti sa nama u krevetu. Izbor kume te ne bi trebao uznemiravati. Zar je kuma važna? Važno je kako se nas dvoje osjećamo ništa me na svijetu ne bi moglo natjerati da promijenim mišljenje, barem sam u tom trenutku to mislila.

– U pravu si – Kristofor je odgovorio. Za njega je ta tema bila završena. On nije bio od onih ljudi koji bi o nekoj temi govorili satima. Rekao je što je imao, i to je bilo to. Voljela sam sve što je bilo povezano sa njima. Voljela sam njega, a samim time sam tražila objašnjenje za sve što je sa njim bilo povezano.

Ni u jednom trenutku nisam posumnjala u njegovu ljubav. Nije bilo razloga da to učinim, ili sam jednostavno bila slijepa za sve one vidljive znakove koje su oboje odašiljali.

Kako sam i mogla posumnjati? Svoju vezu su krili iza netrpeljivosti. On je svoju otvoreno pokazivao, a Maja kao da se povukla u sebe. Rijetko je govorila. Iako je sudjelovala u pripremama za vjenčanje, nije se ničim odala. Mora da je i ona proživljavala pakao. Voljeni muškarac joj se ženio, a ona je trebala biti svjedok tome. O njoj nisam nikada razmišljala na taj način.

O čemu sada želi razgovarati?

Kad je osvanuo dan vjenčanja, ustala sam čim je svanulo. Popila sam kavu i neko vrijeme bila sama. Trebala mi je ta samoća da neke stvari posložim onako kako sam trebala. Na neki način sam se opraštala od djetinjstva, od slobode, od svega onog što je obilježilo moj dotadašnji život. Bila sam sretna što ću na lijep način početi novo razdoblje, ono koje je trebalo potrajati cijeli život.

Otišla sam na šminku i na frizuru, a kad sam se vratila počela sam odijevati vjenčanicu. Iako sam zvala Maju, ona još uvijek nije bila stigla. Pomalo sam se ljutila na nju.

– Ne možeš ići do nje – čula sam glas svoje majke. Nesreća je ako mladoženja vidi mladu u vjenčanici prije vjenčanja – dodala je. Zastala sam u pola pokreta. Djevojka koja mi je pomagala, samo me je promatrala.

– Ne smije vas vidjeti – rekla je sa strahom.

To su obične gluposti, rekla sam odlučno. Krenula sam prema vratima i otvorila ih. Majka je svojim tijelom pripriečila put Kristoforu.

– Što se događa? – upitala sam ih.

– Moramo razgovarati – rekao je.

Ne bi li se trebao spremati? Što se događa? Zašto se odlučio na razgovor u trenutku koji ni najmanje nije bio primjeren za to.

Očito je bilo nešto važno u pitanju. Da nije tako, on nikada ne bi postupio onako kako je postupao.

– Idi okrenula sam se prema djevojci. Zatim sam pogledala u majku. Oči su joj bile širom otvorene od straha.

– Pusti ga da uđe – rekla sam što sam mirnije mogla.

Trudila sam se da skrijem strah koji me je obuzeo. Nije to bio malen strah, već toliko velik da me je naprosto paralizirao. Što ako se je predomislio? Nemoguće, tješila sam samu sebe. Ne bi me ostavio na korak od oltara. On jednostavno nije bio osoba koja bi se ponijela tako neodgovorno.

Kad je ušao, stala sam ispred njega. Promatrala sam ga. Lice mu je bilo pepeljasto sivo. Pokušavao mi je nešto reći, ali je sa njegovih usana dolazio samo nerazumljiv zvuk.

– Što se događa? – trudila sam biti pribrana za oboje.

– Ne znam kako da ti kažem – Kristofor je rukom prolazio kroz svoju bujnu kosu. Nije me gledao u oči. Bio je to nekakav zlokoban znak koji mi se nimalo nije sviđao.

– Pronađi način – bila sam samo prividno jaka. U sebi sam proživljavala pravu dramu. Nisam dozvolila da ona bude vidljiva.

– Znaš … Ja … Ne možemo se vjenčati – rekao je ono što je još dugo odzvanjalo u mojim ušima.

Odmahnula sam glavom. Prišla sam mu još bliže. Snažno sam se ugrizla za usnu. Na taj način sam se pokušala spriječiti da reagiram onako kako sam se osjećala.

– Zašto? – upitala sam ga.

– Ja i Maja … Ona je trudna. Žao mi je. Ovako nije trebalo biti, ali jest. Volim te – rekao je tiho.

Bila sam skamenjena. Vjenčanica mi je postala pretijesna. Okovala me je poput paukove mreže, ne dozvoljavajući mi da se pomaknem. On i Maja? Nemoguće. Imala sam dojam da se samo poigrava sa mnom, da samo moju ljubav stavlja na kušnju.

– Tko je trudan? unijela sam mu se u lice.

– Maja, rekao je glasom koji je podrhtavao.

– Ali … Kako? – nije mi bilo jasno.

– A kako? Znaš kako žena ostaje trudna … – doza ironije osjetila se u njegovom glasu.

– Idi do vraga! – zavrištala sam. – Idi onamo zajedno sa njom – osjećala sam se tako jadno, poniženo, skamenjeno, samljeveno i uništeno. Siromašan je bio rječnik kojim bih opisala sve ono što sam proživljavala. Sve ono što se događalo u posljednjih nekoliko mjeseci, poput usporenog filma odvijalo mi se pred očima. U tom trenutku sve je imalo značenje koje sam previdjela u svojoj naivnosti. Osjetila sam mučninu. Val vrućine me je zapljusnuo. Sam pogled na Kristofora pojačavao je taj osjećaj.

– Idi! Gubi se! – viknula sam iz sve snage. – Nikada te više ne želim vidjeti! – bila sam van kontrole.

Kristofor je jedva dočekao da ode. U samo jednom trenutku nestao je preko vrata. Prišla sam prozoru. Pratila sam njegov užurban hod do automobila. Nestao je tako brzo, ali je iza sebe ostavio pustoš koju ništa nije moglo popraviti.

– Što se događa? – majka je ušla u moju sobu.

Vjenčanje je otkazano. Maja je trudna sa Kristoforom – rekla sam posljednjim atomom snage.

Ništa od našeg vjenčanja

Prišla mi je i zagrlila me. Trebala sam plakati, ali nisam mogla. Bila sam poput prazne ljuske, bez ikakvih osjećaja.

– Treba javiti ljudima – napomenula sam joj.

Sve će biti u redu – majka me je pokušala utješiti.

Ništa nije bilo u redu. Kako to nije shvaćala? Počela sam panično skidati vjenčanicu. Dio tkanine sam i pokidala. To mi nimalo nije bilo važno. Samo sam se željela osloboditi okova haljine koja je imala posebno značenje, a ono je uništeno.

Ne znam kakao sam proživjela taj dan. Zatvorila sam se u sobu i nikome nisam dozvoljavala da uđe u nju. Majka se bojala moje reakcije, ali nije trebala. Nije mi bilo ni na kraj pameti da napravim nešto ludo. Samo sam željela posložiti sve dojmove, željela sam razmisliti o svemu i nekako se pomiriti sa istinom. Nije to bilo nimalo lako. Svatko onaj tko to nije proživio, ne zna kakav je to pakao. Samopouzdanje mi je bilo uništeno, snovi još i više.

Nakon vala tuge, zapljusnula me je ljutnja. Dozvolila sam da me izdaju osobe do kojih mi je bilo najviše stalo. Bila sam tako slijepa, a to sebi nisam mogla oprostiti. Sve je ukazivalo na to da nešto nije u redu, ali ja sam za sve imala objašnjenje koje nije bilo ni približno istini. Maja me je izdala. Trebala je biti moja kuma, a sada je zauzela moje mjesto. Ja sam trebala spavati u njegovom zagrljaju, a ona će biti ta koja će zauzeti to mjesto. Tada mi je postalo sve kristalno jasno, kao i razlog zašto je on nije želio za kumu. Kada je njihova veza počela? Koliko dugo su od mene radili budalu? Da ona nije ostala trudna, sigurno bi nastavili sa svojom ljubavlju i nakon vjenčanja.

Mučila sam danima sebe pitanjima na koja nisam znala odgovor. Ako ju je volio, zašto prije nije prekinuo našu vezu? Očito nije u pitanju bila ljubav, nego samo strast, zabranjeno voće za kojim je Kristofor posegnuo.

Trebalo je proći nekoliko dana da se usudim izići van. Imala sam dojam da svi bulje u mene, da svi znaju moju sudbinu. Čak i tjednima nakon što sam ostavljena, moja bol nije bila manja. Nekako sam se počela miriti sa stvarnošću, ali ne onoliko koliko sam to željela. Majka je imala objašnjenje čak i za to.

– Ne bi trebala žaliti, rekla mi je jednom kada je vidjela suze u mojim očima. – Preboljet ćeš sve ovo – pomilovala me je po kosi kao da sam malena djevojčica. Bolje da te je ostavio na dan vjenčanja, nego da ste se vjenčali i da si tek onda saznala istinu. On nije vrijedan ni jedne tvoje suze.

Ostala sam nijema od ljutnje

Trebala bi biti sretna što je s Majom. Oboma će to biti dovoljna osveta za sve ono što su učinili. Sreća se ne gradi na tuđim suzama. To nisu dobri temelji – iako sam znala da je svaka njena riječ istinita, to nimalo nije umanjilo moju bol.

– Kako da ga prebolim? – upitala sam je. Moj vapaj pogodio ju je u samo srce. Patila je zajedno sa mnom. Željela mi je pomoći, ali nije mogla onoliko koliko je htjela. Njeni savjeti, koliko god da su imali smisla, nisu djelovali. Tijelo i srce nije čulo ništa. Trebalo je proći vremena da se bol umanji, da se pomirim sa istinom, a to vrijeme teklo je tako sporo.

– Jednom ćeš mu biti zahvalna za ono što je napravio – pokušala mi se nasmiješiti.

– Sumnjam, rekla sam kiselo. I sumnjala sam. Mislila sam da mi se dogodilo ono najgore što je moglo. Ponekad sam imala dojam kao da samu sebe kažnjavam prizivanjem onih lijepih trenutaka. No, s vremenom sam se počela navikavati na stvarnost. Mislila sam da se sa svime lijepo nosim, ali … Uvjerila sam se da to nije istina u trenutku kada sam ih srela.

Trgnula sam se kada je zazvonio mobitel. Posegnula sam rukom za njim. Nisam ni pogledala tko me zove. Odsutno sam se javila.

– Ana – dobro poznat glas istog trenutka me je trgnuo.

– Kristofor! – bila sam bijesna kao rijetko kada u životu.

– Kako se usuđuješ? – upitala sam ga. Otkud ti hrabrosti da nazoveš ovaj broj? – planula sam.

– Maja nije ono što sam želio. Želio sam samo tebe. Volim te – rekao je.

Ostala sam nijema od ljutnje. Kako se usuđuje? Što je mislio? Onog trenutka kada me je ostavio, ja za njega nisam trebala postojati. Naravno, laskale su mi njegove riječi, likovala sam što nije sretan, ali koliko sam mu mogla vjerovati? Nije li želio igrati dvostruku igru kao što je to radio dok je bio sa mnom? Sve je upućivalo da je to istina.

– Baš sam polaskana – rekla sam sarkastično.

Nevjeran muškarac ostaje nevjeran

Ni sama nisam znala zašto mu nisam spustila slušalicu. Možda sam željela dokaz da nisam jedina koja pati. Je li me to moglo umiriti? Ne, nije. Svojim pozivom samo je pokazao koliko je jadan i da doista ne bih trebala za njim žaliti.

– Govorim istinu – nastavio je.

– Nisi li nazvao pogrešan broj? – upitala sam ga. Ja nisam Maja. Ne želim osvetu. Dovoljna vam je osveta što imate jedno drugo. Nikada više, baš nikada, da nisi okrenuo ovaj broj. Što si mi želio predložiti? Da ti budem ljubavnica? Muka mi je od tebe, od tvojih riječi, i tek sada uviđam koliko sam imala sreće što si me ostavio – rekla sam i prekinula.

Bila sam silno ljutita. No nakon nekoliko trenutaka, na mojem licu se ukazao osmijeh. Imala sam dojam kao da sam sa svojih leđa i sa svog srca skinula teret koji mi nije dozvoljavao da živim. Zar me je trebao nazvati da shvatim pravo lice istine? Očito je bilo da jest.

Ustala sam. Već dugo vremena se nisam osjećala toliko lijepo. Ja se nisam trebala osvećivati, sudbina je to učinila. Nisam ni imala namjeru. Ipak, dio mene je likovao. Njegov poziv kao da je posložio sve na svoje mjesto. Nevjeran muškarac uvijek ostaje nevjeran. No život ide dalje. Nadam se da nisu svi takvi i da ću jednom sresti nekog tko će znati cijeniti ono što dobiva.