Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Oteo mi je ženu, a sad je želi vratiti!

Vrata su se zatvorila za Ronijem, za muškarcem kojeg sam mrzio više od ičega na svijetu. Trebao sam likovati u ovoj situaciji, ali nisam. Nekako mi je sve bilo jadno, i tek sam sada shvatio koliko sam imao sreće što sam se napokon riješio Anite. O ovom sam maštao skoro dvije godine, i sada, kada sam taj trenutak dočekao, nimalo mi nije bilo bolje. Ulio sam pivo, tu spasonosnu zlatnožutu tekućinu u čašu, i otpio gutljaj. Pijuckao sam, i na svoje iznenađenje, bio sam potpuno smiren. Da mi se ovo dogodilo prije nepune dvije godine, nitko ne bi bio sretniji od mene, no sada su me obuzeli sasvim drugačiji osjećaji od onih za koje sam mislio da bi mogli. Lagano sam okretao čašu u ruci. Gotovo neprimjetno, misli su mi zaplovile na valovima sjećanja.

Kao muškarac u zrelim godinama prilično sam lijepo i pristalo izgledao, tako da su mi mnogi davali i do desetak godina manje. Pazio sam na svoje tijelo, jer sam mu bio zahvalan što me je sve protekle godine vjerno služilo, a zauzvrat sam ja ulagao mnogo truda da ga održim u formi, pazeći na način života, kao i na prehranu koja je bila od velike važnosti. Zgodan, situiran i poželjan, susreo sam Anitu na poslovnom putovanju. Bože, kako li je samo lijepo izgledala … Činilo mi se da pred sobom vidim priviđenje, a ne osobu koja je bila od krvi i mesa. Ako sam ikada maštao o najidealnijoj ženi koja je rođena, ona je sigurno bila samo njezina sjena. Jednostavno nisam mogao vjerovati svojim očima. Nisam skidao pogleda s nje. Nisam mogao to učiniti. Sa svoje četrdeset i tri godine još uvijek sam bio neženja, a kao muškarac, smatrao sam da nikada nije kasno za brak, jer nama nije otkucavao biološki sat. Najprije sam se pobrinuo da sve steknem u životu, i na svoju sreću, uspio sam u tome. Sada sam uz posao mogao imati i privatan život, što prije gotovo da i nije bilo moguće.

Anita je bila vamp žena

Godinama sam se doslovno ubijao od rada, a sada sam ubirao plodove tog truda. Još uvijek sam sve imao pod nadzorom, i ništa se nije moglo dogoditi bez mojeg znanja, ali sam svoje obveze uglavnom podijelio na svoje radnike, tako da sam sebe rasteretio.

Ona je upravo prošla pored mene, a miris njenog parfema još mi je satima golicao nosnice. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se trgnem, a onda sam pošao na sastanak na koji sam i krenuo. Cijelo vrijeme Anita mi nije izlazila iz glave, cijelo vrijeme mi je zaokupljala misli, tako da sam počeo osjećati opsjednutost osobom koja je samo prošla pored mene. Taj sam dan proveo na sastancima, a već idući sam imao mnogo manje obaveza. Dok sam se opušteno sunčao pored bazena, instinktivno sam osjetio kako me netko promatra. Otvorio sam oči i ugledao lice koje je zaokupilo svu moju pažnju u posljednjih nekoliko sati.

– Ja sam Anita – rekla je glasom koji je bio pomalo hrapav, što me je posebno privlačilo kod žena, a ona je uistinu bila kapitalan primjerak ženskog roda.

Nakon samo nekoliko minuta, već smo bili potpuno zaokupljeni razgovorom, ali ne u tolikoj mjeri da ne bih mogao odmjeriti njeno mlado tijelo koje je bilo savršeno građeno. Kako priroda može biti tako nepravedna? Nekomu da sve, a nekomu ništa. Nakon pola sata razgovora, predložio sam joj da mi se pridruži za ručkom. Nekoliko se je trenutaka nećkala, ali neuvjerljivo, te je napokon pristala. Srce mi se nadulo od sreće. Nisam mogao vjerovati. Sve je između nas bilo nekako prirodno i spontano u tolikoj mjeri da sam samo zahvaljivao sudbini što nas je spojila. Dok je naručivala jelo, dalo se primijetiti da je vrsni poznavaoc hrane, ali i vina koje ide uz to. To mi nikada nije bila jača strana, i ponekad sam se jedva snalazio u svim tim nazivima koji mi ništa nisu govorili. Druženje nam je bilo izuzetno kako uspješno. Izišli smo tu večer, a i idućih nekoliko. Ljubav između nas kao da je bujala, i ja sam se u to kratko vrijeme zaljubio u tolikoj mjeri da sam potpuno izgubio zdrav razum. Neprestano sam mislio na nju, i kad nije bila uz mene, silno bi mi nedostajala. Ne znam što me spopalo. Nisam mogao vladati sa sobom, a to mi se još nikada nije dogodilo. Kad je došao dan rastanka, pogledao sam u njeno lice koje je bilo tužno u tolikoj mjeri da nisam mogao odoljeti a da je ne poljubim.

– Zašto si tužna? – upitao sam je, još uvijek pod dojmom emocija koje su harale u meni.

Spustila je pogled. Nekako mi je u tom trenutku izgledala poput djevojčice, sramežljivo i tako ljupko da sam ostao potpuno fasciniran onim što sam vidio.

– Ti odlaziš, Danijele? – glas joj je bio na rubu plača i nekontrolirano je drhtao.

– Nekoliko stotina kilometara nisu nikakva prepreka – tješio sam je, bojeći se predložiti joj ono što mi je bilo na umu, i što bi bilo najbolje rješenje za oboje.

– Možda kilometri za tebe nisu nikakva prepreka, ali za mene … – činilo mi se da je sada još tužnija.

– I za to postoji rješenje. Neka za sada sve ostane ovako kako jest. Ja ću te redovno posjećivati, a ako se ovo pretvori u nešto više, onda ćeš se preseliti kod mene, naravno, uz tvoju suglasnost i uz uvjet da i ti budeš osjećala ono što i ja – govorio sam pun nade, mada sam jako malo vjerovao da bi to moglo biti ostvarivo.

Nekoliko me je trenutaka gledala kao da vidi duha. A onda su joj se oči napunile suzama. Bila je nevjerojatno privlačna u tom trenutku, i djelovala mi je tako nezaštićeno da sam je zauvijek poželio u svojem zagrljaju, u svojem životu, jer bih je ja mogao vječno čuvati od svih nedaća koje donosi život. Ona je ipak bila mlada, premlada. Sa mojeg gledišta je bila sirovina koja se mogla oblikovati po mojem ukusu, a to sam i te kako cijenio kod žena. One sa čvrstim stavovima mi nisu bile nimalo privlačne. Pored sebe sam želio ženu, toplu, osjećajnu, neiskvarenu, onu koja je sposobna osjećati, voljeti … A to sve do tada nisam sreo. Ni u jednom mi trenutku nije ni palo na um da je posrijedi moj novac. Ona je bila previše mlada da bi shvatila njegovu bit i da bi se prodala zbog njega. Između nas je strujala ljubav, i to nitko nije mogao poreći.

Život mi se iskupio za samoću

To mi nikako neće biti dovoljno. Ne znam, prema tebi osjećam nešto … – slegnula je ramenima, pokušavajući pronaći prave riječi kojima bi opisala ono što se nije dalo opisati. U potpunosti sam je razumio. Oboje smo osjećali isto, ali sam to ipak želio čuti iz njenih prelijepih usta.

– … što nikada prema nikomu nisam osjetila. Nikada nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, a ako ovo nije ljubav, onda ne znam što jest. Čudna povezanost koju sam osjetila… Kao da si ti dio mojeg tijela, kao da te oduvijek poznajem, i nekako ne mogu zamisliti niti jedan dan bez tebe – govorila je sa stankama, a pramen njezine prelijepe kose prekrio joj je oči.

Njene su riječi bile nešto najljepše što sam ikada čuo. Moji su se snovi ostvarivali na najljepši mogući način. Dugo sam čekao ljubav, ali sam je i dočekao u svoj njenoj punini i ljepoti. Imao sam osjećaj kao da se u mojem tijelu odvija niz eksplozija neopisive ljepote, i nekako se nisam u tome snalazio. Znam da mi je ponestalo riječi, i da su one u ovom trenutku bile suvišne. Njezine su me riječi ipak ponukale na razmišljanje. Ako ona doista osjeća ono što je rekla, a nisam imao razloga da sumnjam u to, onda zbilja nije imalo smisla da gubim vrijeme.

– Doći ću za nekoliko dana po tebe – obećao sam joj svečano.

Klimnula je glavom, iako nije bila nimalo veselija.

Rastanak je bio dug i tužan. Osjećao sam se kao da ostajem bez zraka koji mi je bio neophodan za život isto onoliko koliko mi je bila i ona. Ne znam kako sam uopće dovezao automobil do svoje kuće, ne znam skoro ništa, jer sam cijelim putem razmišljao samo o njoj.

Idućih nekoliko dana provodio sam više vremena na telefonu, nego na poslu. Anita se spakirala i samo sam trebao otići po nju. Nitko nije bio sretniji od mene u tom trenutku. Dosegao sam samo nebo, i više ništa nisam ni tražio od života. Mogao sam odahnuti, jer sam napokon imao sve. Život mi se iskupio za sve one godine samoće, i to u najljepšem mogućem obliku.

Sine, glup si i slijep!

Kad me je Anita vidjela, njeno se lice ozarilo. Poletjela mi je u zagrljaj. Ljepši osjećaj još nisam upoznao. Dva su se tijela priljubila jedno uz drugo, i naša su srca kucala kao jedno. Tu smo večer prenoćili u hotelu, i napokon je postala moja u pravom smislu te riječi. Vječito sam bio gladan njene blizine, onih opojnih osjećaja koji su me vinuli u samo nebo. Idućeg samo dana otputovali kod mene. Čim je ušla u moju kuću, njeno je oduševljenje naglo poraslo. – Mislila sam da živiš samo od mjesečnih primanja – bilo je sve što je rekla, očito ugodno iznenađena. Nasmijao sam joj se i rekao joj istinu. Bila je nemalo iznenađena, ali vrlo ugodno. Kao da nije mogla vjerovati da će pored čovjeka kojeg voli imati i sve ostalo. Nekako je spojeno ono što je u većini slučajeva nespojivo, i doista je bila oduševljena. Odmorili smo se od puta, te sam je odveo kod svojih roditelja da je predstavim. Znao sam da će i oni biti oduševljeni u istoj mjeri koliko i ja. Anita je bila čarobna, i nitko joj nije mogao odoljeti.

Kad sam je doveo k roditeljima na ručak, majčin je osmijeh naglo splasnuo, iako je bila oličenje ljubaznosti, dobro sam znao da je to bila samo puka gluma na koju nisam mogao nasjesti jer sam je odveć dobro poznavao. Kad je Anita otišla s mojim ocem u obilazak našeg imanja, majka se okrenula prema meni.

– Što nije u redu? – postavio sam joj pitanje koje me je mučilo od samog dolaska kod roditelja.

– Ništa nije onako kako sam očekivala. Anita je neosporno lijepa, ali mi kod nje nešto smeta. Čini mi se da kao osoba nije nimalo dobra, i da je samo navukla masku ispod koje ti nikako ne vidiš ono što bi trebao. Po mojoj procjeni njoj nije važna ljubav, nego ono što ti posjeduješ. Ne gleda te pogledom zaljubljene, već proračunate žene – nemilosrdno je majka vrijeđala osobu do koje mi je bilo stalo najviše na svijetu. Pocrvenio sam od ljutnje. Da mi nije bila majka, bio bih je u stanju i pljunuti. A ovako? Morao sam se suzdržati iako mi je to bilo teško kao nikada u životu. Mogao sam razumjeti da me je voljela u tolikoj mjeri da je na neki način bila pomalo pristrana i opsesivna, ali nikako nisam mogao shvatiti zašto se miješa u ono što je bio moj izbor. Ako sam ja Anitu volio, trbala je i ona. To što se njoj nije sviđala, nije ni bilo bitno u tolikoj mjeri da bih nešto pokušao promijeniti. Moj izbor je trebala poštivati, inače ću posumnjati u njene dobre namjere. Napokon sam pronašao ono što sam cijeli život tražio, a rođena majka je bila oblak koji je prijetio da se nadvije nad našu sreću. To joj ni u kojem slučaju neću dopustiti, pa makar mi to bilo posljednje što ću učiniti u životu, mislio sam.

– Voli me ona, majko – tim sam joj riječima sve rekao. – Ja nisam neiskusan mladić koji treba pouku. Odrastao sam i zreo muškarac.

– Ali glup i slijep – prekinula me je, što je bio njezin običaj.

– Kada shvatiš istinu, moglo bi biti prekasno.

– To što ona tebi ne odgovara, lako ćemo riješiti. Jednostavno je ne moraš viđati, i to je to – rekao sam i okrenuo joj leđa.

Tek kada sam malo odmakao od kuće, shvatio sam da se tresem kao prut. U meni je ljutnja kulminirala. Majka je dirnula u ono što mi je bila svetinja, ali nikako nisam mogao dokučiti razlog. Po njenom sam ponašanju samo mogao naslućivati što je u pitanju, a nisam se želio s tim opterećivati. Požurio sam i sustigao nju i oca. Očito je otac bio sasvim oduševljenn, jer sam čuo kako se grohotom smije.

Nakon tog posjeta izbjegavao sam ići kod roditelja.

Ja i Anita smo se vjenčali nedugo nakon našeg poznanstva, i to je bilo okretanje nove stranice naših života, ali ne u pozitivnom smislu kako sam očekivao, već u negativnom.

Drogirano vino prije spavanja

Postala je rastrošna u tolikoj mjeri da sam nemoćno gledao kako novac jednostavno otječe s tekućeg računa, a i neprestano je željela putovati po svim poznatim svjetskim odmaralištima. Slijep od ljubavi, ispunjavao sam joj svaku želju. Novac mi i nije bio toliko važan, koliko činjenica da me ona voli. Sve drugo mi je bilo sporedno. Ja sam novac stvarao, a netko ga je trebao i trošiti, logično sam razmišljao, gledajući na sve to kroz naočale boje ljubavi. A onda sam imao i većih briga od trošenja novca. Ona nije htjela djecu, a i činilo mi se da više nije onako oduševljena sa mnom kao nekada. Počela se udaljavati, a nisam znao razlog tome. Odvukla me je na još jedno ljetovanje, i odsjeli smo u luksuznom hotelu, kao i uvijek. Bila je kao rođena za luksuz, i sve sam više uviđao da sam trebao poslušati majku, ali kada bi mi se takve misli počele motati po glavi, odmah bih počeo razmišljati o nečem drugom. Još uvijek sam je ludo volio, i ti su me osjećaji sprječavali da vidim ono što je bilo očito pred nosom.

Svaku od narednih večeri zaspao bih poput janjeta. Nakon samo jedne čaše vina ničeg se ne bih sjećao. To mi je postalo vrlo čudno. Počele su mi se događati čudne stvari, i na kraju sam ipak posumnjao da mi nešto stavlja u piće. Nisam bio umoran, i ni u najvećem umoru nisam odmah mogao zaspati.

Kad mi je tu večer donijela rashlađeno vino, nazdravio sam i otpio samo nekoliko kapi. Kad god bi se ona okrenula, ja bih malo prosuo. Ako je išta bilo u piću, otkrit ću to. Znam da je najlakše bilo zamijeniti čaše, ali onda ne bih znao zašto ona to radi.

Želio sam vidjeti i drugu, meni nepoznatu stranu medalje, ali sam trebao biti potpuno pažljiv. Odglumio sam savršeno malaksalost i potom spavanje. Kad je bila sigurna da spavam, skinula se i počela sređivati.

Za samo nekoliko minuta bila je u sasvim novom izdanju. Jednostavno nisam mogao vjerovati. Bila je potpuno obučena, ali i našminkana. Ni u jednom trenutku me nije ni pogledala. Izišla je iz sobe, a ja sam krenuo za njom. Kad sam otvorio vrata, vidio sam kako nestaje iza jednih od susjednih vrata. Nisam mogao vjerovati. Moja Anita! Zar ona? Postojalo je objašnjenje za to, ali koje? Žudio sam da ga saznam. Pričekao sam nekoliko minuta i pokucao na vrata.

Otvorio mi ih je polugoli muškarac koji je bio znatno mlađi od mene.

– O, prevareni muž je napokon shvatio – podrugljivo je rekao.

Anita je stajala iza njega. Bila je iznenađena, ali ne onoliko koliko sam mislio da će biti. Nije ju pogodila činjenica da sam tu, već se očito pitala kako to da njeno sredstvo, koje mi je stavljala u piće, nije djelovalo.

– Anita, dođi sa mnom – naredio sam joj.

– Neću – bila je kratka. – Odavno sam shvatila da novcem ne mogu zamijeniti ljubav. Mislim da je dosta bilo glume. Volim Ronija, i ništa neće utjecati na moju odluku da se razvedem – bila je hladna, ali i nemilosrdna, onakva kakvu je nisam poznavao.

Stajao sam pred njima poput posljednjeg jadnika, dok su oni koristili moj novac da bi se narugali sa mnom. A što je bilo najčudnije, u poslu sam bio tako oštrouman. Eh, u životu očito nisam … Kakav kontrast!

Sve su mi lađe potonule u tom trenutku. Više mi ni život nije imao smisla. U meni je sve umiralo, bjesnilo, divljalo … Osjećaji su mi se mijenjali iz trenutka u trenutak. Shvaćao sam sve, ali nisam želio shvatiti.

– Ideš sa mnom u sobu – naredio sam joj, ali je ona samo odmahnula nehajno rukom i zijevnula od dosade.

– Ne vrijedi da se trudiš – rekla je podrugljivo.

– Dama je rekla što je imala – dodao je njezin ljubavnik i zatvorio mi vrata tik pred nosom.

Naivan do krajnjih granica

Nije mi preostalo ništa drugo nego da odem u svoju sobu. Jednostavno nisam mogao vjerovati. Moja naivnost nije imala granica. One velike sume novca što su nestajale trošila je s ljubavnikom … Kako je mogla? Toliko sam joj vjerovao, a ona me je iznevjerila. Ispao sam totalna budala, a to i jesam bio. Cijelu sam večer pio, sve dok nisam znao za sebe. lako sam se nadao, alkohol nije umanjio moju bol, već ju je samo povećao. U jednom sam trenutku bjesnio, a u drugom plakao. Bol je bila nepodnošljiva, isto onoliko koliko i pomisao da se ona sada nalazi drugome u naručju. Bila je moja, ili je barem tako trebalo biti, ali je nešto krenulo po zlu. Što? Na to pitanje nisam znao odgovor, niti sam ga želio znati. Bilo je trenutaka kada sam krivio samo sebe, ali mi je zdrav razum govorio da je moja krivica bila jedino u tome što sam volio i vjerovao, kao i kod svih zaljubljenih. Izgubljena ljubav boli kao sam vrag, ali mi se činilo da me više boli povrijeđen ponos koji je u mašti sve preuveličavao do neslućenih granica.

Iduće sam se jutro spakirao, pa sam otišao kući. Putem sam nekako i zaboravio ono što mi se dogodilo, ali kad sam došao kući … Dani su mi bili pravi pakao, a noći još više od toga. Bol me je razdirala, nije mi davala mira, i činilo mi se da je iz dana u dan sve veća i veća, umjesto da ipak vrijeme donekle i učini svoje. Bilo je dana kada sam plakao, kada me je tuga potpuno obuzimala, jer su to bili dani beznađa kojima se nije nazirao kraj.

Anita mi je nedostajala do ludila, i skoro dvije godine nisam prebolio ono što mi je ona učinila. A sada? Sada je sve bilo sasvim drugačije. Vrijeme je učinilo svoje, a i ružna slika koju je stvorila o sebi dobivala je još veće mrlje. Iz vremenske distance sve sam mogao sagledati drugačije. Napokon sam shvatio koliko sam bio naivan, koliko je ona bila vješta glumica. Majka je imala pravo, njoj je u životu bio važan samo novac.

I nakon pune dvije godine možda sam nešto i osjećao prema njoj, ali ne i nakon posjeta njenog ljubavnika. Imao je toliko hrabrosti da pokuca na moja vrata, ali sada nije bio bahat onoliko koliko je bio prije nekog vremena. Začudio sam se kada sam ga vidio, a još više kada sam čuo njegov prijedlog.

Ponovno na mojim vratima

– Došao sam ti vratiti ženu natrag – rekao je nakon blesavog uvoda.

– Molim!? – jednostavno nisam mogao vjerovati da sam ispravno čuo. Ponovio je svoje riječi, a ja sam se jedva suzdržao da mu se ne nasmijem u lice. – Koliko ja znam, ona nije moja žena – hladno sam rekao, dok mi je srce brže zakucalo.

– Nije ni moja. Ona je obična … – počeo je psovati, i ja sam polako koraknuo korak unatrag.

– O, žao mi je. Likovao si dok si mislio da je tvoja, ali mi se čini da si promijenio ponašanje. Žao mi je. Nemam namjeru primiti je natrag – nimalo mi nije bilo žao, ali sam i sam bio zatečen situacijom koja je nastala.

Kad je napokon vidio da ću ja sasvim sigurno ostati pri svome, nije mogao skriti ogromno razočarenje.

– Ponekad nam ono najdraže postane težak teret. Ipak u životu ima pravednosti. Dug uvijek dođe na naplatu, a čini mi se da se tvoji računi upravo zbrajaju – jednostavno sam konstatirao.

Nekoliko me je trenutaka promatrao, a onda je slegnuo ramenima. Čini mi se da je imao samo jedan cilj: da se riješi svoje ljubavnice, i to po svaku cijenu. Zar je mislio da bih je ja primio natrag? Nakon svega? Taj njihov plan mogao je imati i drugu stranu, i na trenutak sam čak posumnjao u Ronijevu iskrenost. No, poznavajući Anitu, on je doista bio u očajnom stanju kada se odlučio na korak poput ovog. A Anita? Što je ona mislila o ovom? Zar se nadala da ću nju čekati? Ponekad zlo i nije toliko veliko koliko nam se u početku čini …

Ja sam prije nekoliko mjeseci započeo vezu koja je bila nešto sasvim drugo od onoga što sam osjećao prema Aniti. S Anitom sam osjećao strast u kojoj sam izgarao, a u ovoj novoj vezi između nas je bila ljubav koja je bila tiha i postojana, i koja će bez sumnje odoljeti svim nedaćama koje se znaju srušiti na jednu vezu. Ovaj put novac nije bio upitan, jer je Karla imala novca i više nego ja.

– Molim te, napusti ovaj stan. Anita je za mene prošlost, ali za tebe očito nije – bio sam kratak i jasan.

Kad je otišao, nisam znao što da mislim. Činilo mi se da sam satima tupo zurio u neodređenu točku prisjećajući se prošlosti koja nije bila nimalo lijepa. Tama je lagano spuštala svoju tamnu zavjesu kada sam čuo zvono na vratima. To me je trgnulo. Nisam imao nikakvu predodžbu tko bi to mogao biti. Tromo sam ustao, pokušavajući vratiti cirkulaciju odrvenjele noge. To mi je uspjelo tek nakon nekoliko trenutaka. Nisam se žurio, iako je netko gotovo sjeo na zvono. Kad sam otvorio vrata, zastao sam kao gromom pogođen.

– Anita!?! – uzviknuo sam u čuđenju. Pažljivo sam je odmjerio. Još uvijek je bila nestvarno lijepa, i bilo je doista teško odoljeti nekom poput nje. Činilo mi se da se ništa nije promijenilo, čak je bila ljepša nego prije, ili je vještije znala skriti godine i poneku manu koju je posjedovala.

– Mogu li ući? – rekla je mirno, kao da je još jutros bila ovdje.

Odmaknuo sam se u stranu. Ne znam zašto sam to učinio. To ću se možda vječno pitati, ali sam sigurno reagirao instinktivno.

– Što hoćeš? – nisam bio nimalo ugodan, a nisam ni želio biti.

Čak ne znam ni kako sam se u tom trenutku osjećao. Nešto se u meni pokrenulo, nešto za što sam mislio da je odavno mrtvo, ali to ipak nisu bili ni približno jaki osjećaji kakve sam prije imao. Jednostavno sam imao malo ljudskog srca da znam prepoznati nekog tko je u nevolji, ali ipak nisam imao namjeru biti glup kao što sam prvi put bio i ponovno pasti na njezine štoseve.

– Kako si Danijele? – bila je potpuno mirna i potpuno prirodna.

– Bolje nego ikad – rekao sam neuvjerljivo.

Nitko te nije zvao da se vratiš

Bio sam ljutit na sebe. Zar sam nakon svega ipak nešto osjećao prema njoj? Malo sam se našao u neprilici, valjda zbog činjenice da se sve preokrenulo u trenutku kada sam se tome najmanje nadao. Bio sam u situaciji da počnem sasvim novi život, a ona kao da je to osjetila, pa mi je došla osujetiti planove. Neće joj to uspjeti. Ona je ipak bila osoba koja je gazila sve pred sobom, a sada je i sama bila zgažena. Promatrao sam je. Odložila je torbu, a zatim je krenula prema izlazu. Gledao sam je u čudu. Nakon nekoliko trenutaka se vratila s koferom, pa još jednim, pa još njih nekoliko. Nisam mogao vjerovati. Ja nisam bio utočište za pokajnike, ni za one koji su bili bez izlaza. Imao sam svoj život, svoj dom, ovdje nije bilo mjesta za nju. Kad je napokon bila gotova s unošenjem kofera, sjela je i pogledala u mene. Osmijeh joj nije silazio s usana.

– Ovo je moja kuća – rekao sam tiho.

– Nitko te nije pozvao ovdje. Dobrovoljno si napustila ono u što se pokušavaš vratiti. Nekad ti nisam bio dovoljno dobar, a što se to sada promijenilo? – iako je nisam imao namjeru pustiti da ostane ovdje, ipak sam se s Anitom želio malo poigrati iz čiste radoznalosti koja me je kopkala i nije mi dala mira, a želio sam joj malo i vratiti za pretrpljenu bol.

– Pogriješila sam – rekla je bez imalo kajanja.

– I ja sam dobrano pogriješio kada sam te upoznao i oženio te, ali vjeruj mi da nemam namjeru ponoviti pogrešku.

– Daj mi još jednu šansu. Onda nisam znala što radim, a sada …

– Ti uvijek znaš što radiš. Ovo si planirala. Ne znam što si očekivala. Ja sam te odavno prebolio. Nanijela si mi golemu bol, ali i zadovoljstvo da i tebe vidim u situaciji gorom od one u kojoj sam se ja nekad nalazio. Možeš slobodno uzeti svoje kofere i odnijeti ih gdje god znaš. Ovo nije tvoj dom. Ništa me za tebe ne veže, i dok još imaš ljepotu, iskoristi je na najbolji mogući način. Sama si, bez igdje ičega, a s novcem kojeg si uzela s mojih računa mogla si kupiti najljepši stan u najelitnijem dijelu grada. Ali ne, ti si mislila samo na strast, a vidi kamo te je ona dovela – ipak sam sipao malo otrova, jer nisam mogao zaboraviti ono što mi je učinila.

– Zar me više ne voliš, Danijele? Nekad si bio lud za mnom – ustala je mazno se izvijajući, na taj način mi pokazujući tijelo koje je bilo natprosječno zamamno i kao da je nagonilo na blud.

Postao sam imun na njega, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bih bio potpuno hladan. Ipak sam ja samo muškarac.

– Ne, ne volim te. Tvoje čari su jadne i nemoj se ponižavati da bi postigla ono što je nemoguće postići – bio sam ponosan na sebe i svoj čvrst stav koji se nije dao pokolebati.

Još smo neko vrijeme razmjenjivali riječi koje nisu imale nikakvog značaja, ali ni efekta. Njoj očito nije bilo jasno kako nisam zaljubljen u nju, a ja sam samo uzalud trošio riječi pokušavajući je uvjeriti u ono za što je ona mislila da je nemoguće.

– Nekad si me volio – previše često je ponavljala te riječi.

Ljubav umre ako se ne hrani, a naša je odavno mrtva – već sam bio pri kraju živaca zbog objašnjavanja.

Istinska se ljepota nalazi u duši

Tog je trenutka zazvonio mobitel. Karla je nazvala. Nastavio sam pričati s njom kao da Anita uopće nije tu. Dok sam govorio, gledao sam kako se njezino lice mijenja, kako se crveni od ljutnje. U jednom je trenutku izgubila kontrolu nad sobom i počela žestoko vikati. Pokušao sam Karli objasniti o čemu se radi, no ona je to shvatila bez suvišnih riječi. Kad sam napokon prekinuo razgovor, jer me je Anita ometala, okrenuo sam se prema njoj. I ja sam kiptio od ljutnje. Ona nije imala pravo da se vraća u moj život, i ja joj to nisam imao namjeru omogućiti.

– Ako za nekoliko minuta ne iziđeš iz mojeg stana, zvat ću policiju – rekao sam ljutito, i ona je to odmah shvatila. Durila se je, ali je ipak otišla. Laknulo mi je kad je više nisam morao gledati. A što je ona mislila? Da ću je nakon svega primiti? Ja nisam bio beskičmenjak koji je ovisio o njoj. Ako je to nekad bilo tako, više nije. Ona je imala samo lijepo lice i tijelo, ali nimalo duše. Takav spoj nije bio ni u kojem slučaju idealan. Bila je glupa ako je i pomislila da može u moj život ušetati kao u plesnu dvoranu. Ona je svoj ples otplesala, a ja joj nisam imao namjeru biti partner u nekim od budućih dana ili godina. Sve mi se to smučilo, no bilo mi je i smiješno na neki način. Možda je i bolje da se ovo dogodilo. Da nije, možda bih uvijek mislio da prema njoj osjećam nešto što ne postoji, i ona bi se na taj način uvukla kao avet između mene i Karle, a to nisam želio. Bilo je krajnje vrijeme da se i ja posvetim nekomu tko vrijedi, i tko će mi moje osjećaje znati uzvratiti. Ako se naša veza bude odvijala u smjeru u kojem je krenula, uskoro bih s Karlom mogao zaploviti u mirnu bračnu luku koja mi je nakon ove oluje od života i te kako bila potrebna. Anitin me je posjet samo uvjerio da trebam cijeniti ono što imam, i da nije sve u ljepoti tijela i lica, već da se prava i istinska ljepota nalazi u duši, u osobi koja i pored bogatstva ostaje skromna, a Karla je imala sve vrline koje sam trebao i koje ću bez sumnje znati cijeniti u budućem životu.