Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja: 060300007

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ovisna sam o erotskim pričama

Otkad znam za sebe, bila sam putena, još kao malo dijete sam se znala zabavljati gledajući tijelo u ogledalu. Naravno da nitko od mojih ukućana nije u tome vidio ništa loše, jer sam bila mala i simpatična. Kako sam odrastala, tako je moja navika dobivala drugačije konotacije, te je bio pubertet, te godine kad nisi zadovoljan sobom – uvijek je postojao neki razlog kojim se opravdavalo moje bavljenje sobom.

Bila sam ljepuškasta djevojčica, vidim to po slikama, punašna i krupnih, plavih očiju. Roditelji su me obožavali, neprekidno ljubili i fotografirali, jer su prije mene izgubili dijete, tj. moju sestru Sonju koja je umrla u dobi od godinu dana.

Kao odrasla djevojka sam tek shvatila razinu boli koju su osjećali njih dvoje kada se sve događalo, ali u djetinjstvu nisam ništa primjećivala. Bili su jedino možda malo previše nada mnom, pazeći na svaki korak, tetošeći me i štiteći od svega, ponekad sam imala dojam i od – života. Jer, nemoguće je dijete sačuvati od svake neugodnosti, svake boli, razočaranja, učiniti da mu sve bude ugodno, svijetlo i bezbrižno. Imala sam dojam da su moji upravo to željeli; da uvijek budem apsolutno sretna i da ništa ne remeti moj mir i moj spokojan život u njihovom okrilju. To je rezultiralo situacijom da naprosto nisam bila otporna na razočaranja i sve drugo što život nosi. Bila sam previše štićena, a moji bijegovi od njihovog krila bili su povremeni nestašluci, zbog koje bi me prekorili i zbog kojih bi me kasnije pekla savjest.

Tako sam odrastala prilično izolirano, usamljena, bez puno prijateljica, jer čim bih se družila s nekim, taj bi me mogao povrijediti. Onda sam radije izbjegavala i druge ljude, jer sam na taj način izbjegavala i sukobe i nerazumijevanja.

Kad sam počela stasati kao djevojka, problem se uvećao, jer nisam mogla izlaziti u društvo, nisam se družila sa vršnjacima kojima sam se možda i sviđala, ali mi se nisu mogli približiti. Moji kontakti s dečkima svodili su se na školu i prepisivanje, jer sam bila dobra učenica, pa su svi voljeli sjediti sa mnom. Povlačila sam se u svoj svijet, dok su druge djevojke koketirale i izlazile, skupljajući ljubavna iskustva. U sebi sam osjećala da nešto nije u redu, ali se nisam znala pobuniti protiv toga, a moji su bili sretni da imaju pristojnu kćer koja se najviše voli zadržavati kod kuće. Sve one koje bi izlazile do kasna, mama je voljela nazvati “droljama”, makar ja osobno nisam vidjela nikakvu tragediju u tome što su se ponekad napile ili naučile ljubiti s dečkima.

Meni je nedostajalo to iskustvo, bila sam nesigurna, pa sam zbog toga stvarala sve veći oklop oko sebe, koji nitko nije uspio probiti, niti mi se približiti. Voljela sam životinje, a usamljenost sam liječila na taj način, družeći se s psima i mačkama kojih je bilo u našem susjedstvu, Kod kuće sam imala samo ribicu, jer sve ostalo nije bilo higijenski i mama nije dozvoljavala da joj remeti čistoću oko koje je predano brinula.

Bila sam uredna, pa sam žalila zbog toga što ne mogu i ja imati psa, ali moji to nisu dozvoljavali, nikako, ni pod koju cijenu. Puno sam suza isplakala zbog toga, pa sam se zarekla da ću jednog dana kupiti psa – kad budem odrasla i samostalna.

– To će biti samo tvoja odluka, ali moraš razumjeti da je pas velika obaveza, pa dobro razmisli treba li ti tako nešto u životu – upozoravala me majka. Razmišljala sam o tome kako me sad želi zaštititi i od obaveza, što je već bilo zaista pretjerano, pa čak i pomalo bolesno. Ipak, nisam komentirala, niti joj se suprotstavljala, jer mi je tako bilo jednostavnije. Na neki način je “ubila” u meni volji za bilo kakvim otporom, pa sam slušala sve što su mi roditelji rekli i u godinama kad to više nije prirodno. Pri tome se nisu postavljali kao savjetnici u odnosu na mene, nego su s pozicije autoriteta apelirali na moju savjest i dobar kućni odgoj. Tako sam ja uvijek bila savjesna, besprijekorna, korektna, ali pri tome i sve nesretnija. Oni to nikako nisu mogli shvatiti, zapravo nisu ni bili svjesni problema, niti stanja u kojima sam se nalazila. Živjela sam prilično jednolično i suhoparno, a jedina od pravih razonoda bila mi je čitanje. Čitala sam zaista sve čega sam se dočepala, od knjiga, lektire, pa do časopisa koje bih pronalazila u kući, od tavana do podruma. Moji su pratili tisak i skupljali raznorazne časopise, pa su većinu toga i sačuvali, uredno posložene u kutijama. Tako sam jednog dana, čeprkajući po starim novinama, nabasala na “tatino blago”. Tek sam kasnije shvatila da je to on skupljao i čitao, kad sam već bila dovoljno odrasla da se mogu uhvatiti u koštac s takvom vrstom štiva. Moje otkriće me oduševilo u prvi tren, jer sam bila sretna što imam novog materijala za čitanje nekoliko mjeseci. A onda sam počela čitati i shvatila o čemu se radi … bili su to ni manje ni više nego – erotski romani. U prvi čas mi je bilo neugodno, ali sam ipak sa zanimanjem čitala tekstove koji su me jako uznemiravali. Seksualno sam bila sasvim neiskusna, pa sam, čitajući ih, osjećala napetost i nelagodu kojoj nisam znala uzrok. Bilo me stid, pa sam ih spremila natrag u kutiju, posloživši sve kako je bilo, da nitko ništa ne posumnja.

Tajno skrovište

Nisam znala čita li moj otac još uvijek to štivo, ili je to čuvao iz mladih, ranijih dana.

Odlučila sam ga promatrati, pratiti njegove odlaske u “skrovište”, jer sam mislila da čitanje takve literature nije u redu prema mami. To mi je ličilo na neku vrstu prijevare, a bila sam jako osjetljiva na njih dvoje i njihove odnose, jer su mi bili sve na svijetu. Otac bi se sigurno zaprepastio da je slučajno znao što se dogodilo, a moj otpor i nerazumljiv revolt prema njemu rastao je svaki dan. Jedno popodne su njih dvoje otišli prošetati uz rijeku koja je bila blizu naše kuće i upozorili su me da se neće vratiti bar nekoliko sati. Morala sam učiti, pisati neki seminar za školu, tako da im se nisam mogla pridružiti, a nisam više ni željela. Imala sam potrebu odmaknuti se od njih, kao i svi tinejdžeri, pa makar i ne radila bogzna što u to vrijeme. Trebala mi je samoća, pa sam bila presretna što su otišli. Prvo vrijeme nakon njihovog odlaska sam prionula na posao, učila i napisala sve što sam trebala, a nakon toga me počeo čačkati neki crv. Na kraju sam popustila porivu i otišla u tatino skrovište, potajice čitati romane koje sam tamo našla. Provela sam u čitanju dobar dio popodneva i nikad se nisam bolje osjećala. Imala sam svoju malu tajnu, ugodnu fotelju kraj “nalazišta” i od tog popodneva sam svaki slobodan trenutak iskoristila kako bih se počastila čitanjem.

Sviđala mi se literatura sve više, a najviše me veselio osjećaj da radim nešto skriveno, nešto samo moje, pa makar i zabranjeno.

Svoju tajnu nisam ni s kim podijelila, čak je nisam ni zapisala u dnevnik, koji sam redovito pisala i bilježila svaku sitnicu, najsitniji doživljaj koji mi se dogodio. Osjećala sam da je bolje tako, da baš nitko ne zna moju tajnu strast, da nikome ne kažem za naviku koja mi je ispunila život u vrijeme kad su mojim vršnjacima to činili živi ljudi. Bila sam sretna kao nikad, jer mi konačno nije bilo dosadno, kao da sam u utažila glad za nečim što prije nisam znala definirati. Erotski romani mog tate bili su moja sloboda, moje odvajanje od njih, nešto što me uvelo u svijet odraslih, pa makar i na fiktivan način.

Zajedno s hormonima koji su se počeli buditi u meni, tjelesno sam se i razvila, pa sam se mogla uživjeti u ulogu poželjnih žena, fatalnih zavodnica i ostalih koje sam nalazila u svom “štivu”. Maštala sam o tome da sam ja jedna od njih i tako proživljavala život sasvim drugačiji od onog kojeg sam vodila. Bio je to moj bijeg, možda i malo previše drastičan, jer sam živjela kao svetica, a onda čitajući proživljavala erotske avanture kakvih se ne bi posramila ni neka porno diva.

S vremenom mi je to postalo toliko zabavno, da se pretvorilo u ritual bez kojeg nisam mogla. Roditelji nisu ništa primjećivali, a i na meni se nije ništa primjećivalo, osim da sam čak bila i zadovoljnija nego inače. Apsurd je bio u tome što sam se osjećala seksualno ispunjenom, a u stvarnosti nisam suprotan spol nikad primila ni za ruku, a kamoli nešto više. Nakon nekog vremena sam i sama pokušala napisati nešto slično, jer sam oduvijek bila talentirana za pisanje. Pomno sam skrivala svoje uratke, bojeći se da mi ih roditelji ne pronađu, pa da na kraju i povjeruju da sam sve ono o čemu sam pisala – doživjela u stvarnosti! E, to bi bio užas, toga sam se bojala, takvu sramotu ne bih podnijela.

U stvarnosti, bila sam tiha, povučena i samozatajna djevojka, lijepog, ali ne preiše njegovanog izgleda. Da sam uložila samo malo više truda u odijevanje, da su to bile atraktivne suknje i haljine, a ne isključivo hlače, izgledala bih poput prave ljepotice. Znala sam to, jer sam ponekad, kad bih bila sama, odijevala mamine haljine i iznenadila se kako mi dobro stoje. No, usprkos mojoj nezainteresiranosti za izgled i naglašavanje ženstvenosti, nisam prošla sasvim neprimijećeno kod mladića. Poneki su mi se udvarali, jer im je bila zanimljiva moja povučenost, istina, to je bilo rijetko, ali s godinama sam i ja “napredovala” i ostvarila vezu.

Ti si malo čudna …

Moja prva simpatija, možda i ljubav, bio je Zdenko. Stariji od mene dvije godine, crnokos, pomalo oštrih crta lica, pokazivao je interes za mene, a ja sam bila neiskusna i brzo me osvojio. Bila sam željna emocija,ljubavi, prepustila sam joj se sasvim, krijući to od roditelja, koji bi mi sigurno dali tisuću nepotrebnih savjeta kako da od svega odustanem. Nisu mi nikad ništa branili, ali su učinili sve da mi ogade situaciju koja im ne bi odgovarala iz bilo kojeg razloga. Na kraju bih demoralizirana, odustala prije nego bih nešto i pokušala, tako da sam uvijek i nesvjesno radila ono što su oni htjeli.

Zdenko je bio moj otpor, nešto za što nisu ni znali, pa nisu mogli ni komentirati (niti mu naći tisuću zamjerki!).

Nisam znala je li me volio, jer je oznaka našeg odnosa bilo upravo to da nikad nisam znala na čemu sam. Nikada nisam mogla biti sigurna u njegove osjećaje, vješto ih je skrivao. U nekim trenucima, mogla bih se zakleti da sam mu sve na svijetu, a već u sljedećim nisam mogla prepoznati mladića koji me je volio. Taj drugi tren bi me nekako nadmoćno gledao, kao da me ne poznaje. Kao da se nikad nismo vidjeli, da me nikad nije dodirnuo, kao da nikada nije osjetio toplinu mojeg tijela, moje poljupce, dodire, moje sve! Potpuni stranac i totalni neznanac. Mislila sam da ga poznajem, da sam ga poznavala, ali na kraju sam zaključila da je sve vrijeme provedeno sa mnom nosio masku. Masku koju nisam uspjela skinuti. Poslije toliko zajedničkih, prelijepih trenutaka, poslije njegove nježnosti prema meni, ne mogu zamisliti da je sve to bila laž i da je glumio. Dugo vremena nisam mogla vjerovati da me je ostavio zbog druge djevojke, nisam to jednostavno mogla vjerovati. Rekao mi je to, vrlo bezobzirno, kao da je sasvim normalno da danas nekog voliš, a sutra mu kažeš da si se zaljubio u drugu. Dugo nisam mogla zamisliti nekog pokraj njega, zato što je to mogla biti samo blijeda kopija mene, nekog za kim nije mogao biti toliko lud. Razmišljala sam o tome zašto me ostavio, bio je moja prva ljubav, prva veza i dobro je to znao. Znao je da će me to povrijediti, sravniti moje snove sa zemljom, znao je da sam osjetljiva i da mi puno znači, jer je bio prva muška osoba kojoj sam se otvorila.

– Ona je sada na mom mjestu, ljubi ga, grli, ali zasigurno ga ne voli snagom moje ljubavi! Njega nitko nikada neće voljeti kao ja! Hoće li on to shvatiti jednog dana? Možda i hoće, ali tada će biti kasno, prekasno za povratak …
Život ide naprijed, nikako unazad.

On je na meni ostavio tragove njega koji su još prisutni, tragove koji ne nestaju – razmišljala sam i patila.

– A nije se potrudio ni ljudski mi objasniti što se dogodilo. Zar ni to nisam zaslužila? – pitala sam se, bolujući svoju prvu nesretnu ljubav.

Stajala sam na kiši pitajući se zašto je takav, tog dana kad mi je rekao da je među nama gotovo i da se zaljubio u drugu. Pitala sam ga u čemu sam pogriješila, a on mi je odgovorio, pronicljivo me gledajući: – Ti jesi malo čudna, ali nisam te zato ostavio. Jednostavno, zaljubio sam se … – rekao je i time je razgovor bio gotov. Jednostavno tako – on se zaljubio i nikom ništa!

– Zašto sam čudna? Da nije naslutio moju tajnu … – pomislila sam s nelagodom, razmišljajući kako neću poklanjati svoju ljubav više nikome.

Obećala sam sebi tada da se više nikad neću vezati uz nekog muškarca, da više nikome neću pokloniti svoje srce ni ljubav … toliko me boljelo.

Da se utješim, krenula sam prema svom starom skrovištu. Više nisam bila ista: čitala sam romane kao iskusna djevojka, koja je probala svašta i puno toga znala. To mi je davalo čudan osjećaj nadmoći, a prije svega razumijevanje za likove o kojima sam čitala.

Nestala je hrabrost

Do tada sam bila borac, uporna kad je trebalo dostići cilj, samozatajna, ali čvrsta i uporna. Iz svake bitke izlazila sam kao pobjednik, tiha, neprimjetna, ali spremna na sve. S njim, nakon Zdenka nestao je jedan dio mene, moja hrabrost! Postala sam drugačija osoba, baš kad sam se počela otvarati, ranio me i ja sam se još više povlačila u sebe. Jedino sam u svom svijetu bila koliko – toliko sigurna.

Promijenio je sve u meni, mene cijelu. Postala sam ranjivi kreten samo za njega. Igračka koja je plesala na njegov izbor glazbe. A odsvirao je više od tisuću melodija, lažnih, ali meni se činilo iskrenih. Koja zabluda … ali, iz tog poraza sam nešto naučila. Naučila sam da postoji ljubav i da je to moć zbog koje postajemo mekani, pristajemo na kompromise. Postala sam ženstvena, ali i pomalo slaba. Bila sam svjesna što mi se dogodilo, oprostila sam mu i krenula dalje. Nije to prošlo bez suza, suza koje nitko nije smio vidjeti. Svaka suza je prvo vrijeme molila da mi se vrati. Svaki dio mene je nestajao, išćezavao … gubio se u dubini njegovih očiju, lažljivih! Nestala je moja hrabrost, ali se pojavila zrelost. Odrasla sam.

Preboljela sam ga i išla dalje. Nikad nisam saznala je li otkrio moju strast prema romanima, a takvo sam povjerenje imala u njega da sam mu zamalo to sama i priznala. Srećom nisam, jer bi me sasvim sigurno ismijao. Ili bih ja barem imala takav osjećaj.

Nakon nekog vremena ljubav me opet pronašla, upoznala sam Silvija.

Upoznali smo se sasvim slučajno, a već od prvog pogleda osjetila sam strast koja je tinjala između nas dvoje. Kad me vidio odmjeravao me od glave do pete i vjerojatno zadovoljan onim što vidi, naklonio se i sjeo pored mene. Bilo mi je malo neugodno, nije mi se sviđao njegov ispitivački nastup, ni njegove oči koje su prodirale u srce. O njemu sam čula razne priče na fakultetu, prijatelji su o njemu govorili da je divan, a oni drugi su ga se plašili i izbjegavali sukobe s njim. Ja sam bila na glasu kao tatiha princeza (jer nitko nije znao za moje tajne strasti), a on je bio ono što bi svaka majka nazvala “bitangom”. Nisam mislila da će se naše prijateljstvo nastaviti, nego da će poznanstvo završiti samo na tom razgovoru. A bio je duhovit, opušten i zabavan, nešto sasvim drugačije od Zdenka. Bio je neposredan, direktan i iskren, čovjek koji je sve rekao, “što na umu, to na drumu …” Drugi dan me pozvao telefonom samo da bi mi čuo glas, pratio me na predavanje. Bilo mi je čudno, ali s druge strane bilo mi je i simpatično. Vraćala sam se jednom prilikom iz grada. On dolazi iz parka i nosi buket cvijeća, poljubio me u ruku i nestao. Nisam stigla ništa reći, ali sam pomislila kako je utrenirani zavodnik koji misli da će i mene lako osvojiti takvim trikovima. Ali, pomislila sam da samnom neće moći tako jednostavno, jer mi se uopće više ne druži s muškarcima. Nemam više volje, a zapravo ni hrabrosti za pokušaje u kojima ću biti izigrana, povrijeđena i ostavljena. Silviju se možda sviđam, a možda se samo želi dokazati iz nekog razloga, pa je pronašao mene. Možda misli da sam usamljena, pa da ću brzo pasti na njegov utjecaj i šarm. A ja sam mislila u sebi: “Samnom neće moći tako”.

Ostajem pri Svome, koliko je on tvrdoglav toliko sam i ja. Bila sam povučena, pomalo skromna, ali što se tiče upornosti – tu mi nije bilo ravne! Kad sam nešto odlučila, učinila sam sve da u tome i uspijem ili ustrajem – ovisno o čemu se radilo! Kad sam odlučila da se neću predati šarmeru
koji me osvajao, onda je to bilo ozbiljno. Moje emocije nisu smjele biti ništa više od srdačnosti i simpatija, pa nije bilo šanse da nešto više dozvolim. Priznala sam da je simpatičan i ništa više mojoj jedinoj prijateljici Biserki, ali njoj je to pomalo bilo smiješno, što mi je i pokazala:

– Simpatičan? To se kaže za nekog tko je “mrtvo puhalo”, a ne za mladiće poput Silvija. Njega možeš mrziti ili obožavati, a nikako ne možeš reći za njega da je simpatičan … to znači da ti se sviđa, ali da to još ne želiš priznati.

Onda sam joj ja ljutito odgovorila, ozbiljnog izraza lica, kako bi me ozbiljno i shvatila:

– Ti si luda, nemoj molim te, nemoj mi ga više spominjati, jer je dosadan, uporan kao dosadna muha, a ne razumije da time ništa ne postiže. Ne znam kako da mu to objasnim i pokažem, on mi je noćna mora, a ne želim prema njemu biti nepristojna, kao ni prema kome, uostalom. Zato me nemoj ni provocirati s takvim idejama, jer ću se zbilja naljutiti – rekla sam Biserki, glumeći ljutnju. Negdje u sebi sam se pitala nije li zapravo ipak u pravu, ali ne bih joj to priznala ni za živu glavu. Ni njoj, a bome ni sebi.

Zaljubljena ili …

I tako je ona mene malo napadala, šalila se na moj račun, a onda bi mi koji put pomogla pronaći način da Silviju priredimo neku spačku. Jer, on se ponašao jednako kao i do sada, uporno me opsjedao, pojavljivao se kad sam ga najmanje očekivala, izronio bi iz mraka, poljubio me u kosu i nestao, dok se ja ne bih ni snašla. Više ni sama nisam bila sigurna nedostaje li mi njegova pažnja ili me zaista živcira. Dok je trajala ta njegova igra, bolje rečeno obigravanje oko mene, bila sam na neki način počašćena, ali i zbunjena. Ako je želio postići to da mi se uvuče u život, pa i na neki način pod kožu, onda je sasvim uspio. Počela sam dosta razmišljati o njemu, nesigurna što zapravo osjećam. Kad se ne bi pojavio, počelo me zanimati i kopkati gdje je i što radi. Bila sam ljuta na sebe zbog toga, ali, to je bilo jače od mene, pa sam se čak i počela raspitivati za njega. Odjednom sam se zatekla u raspoloženju da mi je strašno nedostajao, da sam poželjela svaki slobodan trenutak provesti s njim. Počeo mi je nedostajati, a to me porazilo. Moj život se, htjela ne htjela, počeo vrtjeti oko toga kad će se on pojaviti, što će mi sljedeće prirediti i iznenaditi me. Njegova mi je pažnja godila više nego što sam bila svjesna, a korijeni svega su bili u tome što se nisam realizirala kao žensko na pravi način do tada. Lako me bilo osvojiti, kad je svo moje iskustvo bio odnos s jednim mladićem koji me iznevjerio. Uništio mi je samopouzdanje, a moja odluka da ne želim više ništa imati s muškarcima, bila je zapravo bijeg od njih. Bježala sam u svoj imaginarni svijet mašte, a ključnu ulogu u tom svijetu imali su likovi iz romana koje sam pronašla. To nisu bili vulgarni tekstovi, nego profinjeno erotični, baš onoliko koliko je moja krhka psiha u tim godinama mogla podnijeti.

Zabavljala sam se tekstovima koje nikako nisam mogla primijeniti u stvarnosti, sve dok nisam upoznala Silvija. On je bio iskonski muškarac, osjećala sam to i privlačila me upravo slutnja da bih s njim mogla doživjeti sve o čemu sam čitala.

Sve sam više vremena maštala o njemu, a on je baš u tom razdoblju nekako prorijedio dolaske i pojavljivanja. Što se on rjeđe pojavljivao, to sam ja više o njemu razmišljala, toliko da je na kraju i Biserka primijetila da se samnom nešto događa.

Shvatila je da sam zaljubljena u Silvija, ali da neću priznati. Nije navaljivala, jer je vidjela da nisam baš u dobrom stanju, te da je pametnije ostaviti me na miru da se sama sa sobom saberem. Bila je pažljiva prema meni, pažljivija od roditelja koji nisu ništa primjećivali i ponašali se prema meni, kao slonovi u staklarni. Oni su “tupili” svoje, bez obzira na to kako se ja ponašala, a kamoli osjećala. Time se nisu bavili, nisu mogli ni znali.

Jednom prilikom je mama zamalo otkrila moju tajnu strast prema erotskim romanima. Čitala sam, totalno zanesena u svom skrovištu, a ona je nenajavljeno banula u kuću. Bila sam protrnula od straha i užasa kad je krenula prema meni brzim korakom. Ipak sam nekako uspjela sakriti romane, a ona me, ništa ne sluteći u čudu pitala što radim u tom mraku. Ne bih podnijela da me zatekla i otkrila što čitam, ne znam kako bi to ona podnijela, jer se ponašala puritanski i čudoredno, pa je pretpostavljala da sam valjda takva i ja. Nikad vjerojatno neću saznati je li znala za tatinu “zbirku”, čak i da jest, pa da se pomirila s tim, sasvim sigurno mu ne bi oprostila činjenicu da sam ih ja pronašla. Ne samo pronašla, nego i čitala! To bi ubilo njeno samopoštovanje, a mene je zapravo zabavljao taj osjećaj nadmoći, koji sam počela imati nad njom.

– Tu se prave sveci, a i oni su samo griješni ljudi – pomišljala sam sa smiješkom, provodeći popodneva u skrovitom skloništu u društvu s romanima.

Moj Silvio

Što sam više gutala tu literaturu, sve češće su mi misli bježale k Silviju i maštariji da je on glavni junak mog erotskog romana. Počela sam pisati svoje maštarije, bile su lascivne i to je bio moj ispušni ventil prema svakodnevnoj uštogljenosti koju su mi roditelji nametnuli. Oni su htjeli da budem “dobra curica”, a ja sam to bila samo prema van, u mojoj nutrini radale su se potrebe i želje o kojima oni nisu mogli ni sanjati.

Silvio se odjednom opet pojavio. Jedan dan je pozvonio na vratima, srećom, bila sam sama kod kuće.

Umjesto pozdrava, pokušao me poljubiti, a ja sam ga snažno odgurnula, održavši mu bukvicu. Kad je drugi put pokušao prebaciti ruku oko mojeg ramena, otpor je već sasvim oslabio. Tog smo dana postali par.

Provodili smo puno vremena zajedno, postao mi je najbolji prijatelj, večeri i dani s njim bili su posebni, razumio me je i volio. Nisam željela da moji roditelji išta doznaju, pa sam ga zamolila da budemo diskretni i da za našu vezu i ljubav sazna čim manje ljudi.

Željno sam čekala svaki susret s njim, a istovremeno se i plašila. Kad bih ga vidjela, srce bi zaigralo, noge otkazale, a jezik bi mi se zavezao u čvor. Svaki dan je bio sve ljepši, ili se meni tako činilo. Jednostavno sam postala ovisna o njemu, a i on se nekako promijenio. Rijetki prijatelji s kojima me upoznao, rekli su da je postao nekako mirniji, staloženiji, zadovoljniji sobom.

– Prestao je lutati s cvijeta na cvijet – rekla je jedan dan Biserka i time otkrila u čemu je ta velika promjena kod njega. Ljubav je od nas oboje učinila druge ljude, bili smo mladi, ali tako odrasli i spremni čak i na nešto ozbiljno.

Od njegovog dodira sam se rastapala, baš kao u romanima koje sam čitala, a strast me nadvaladala čim bi me pogledao. Vodili smo ljubav nekoliko puta dnevno, a nakon njegovog odlaska uhvatio bi me paničan strah od trudnoće.
Kako bih to objasnila svojim roditeljima, što bih učinila.
No, sve te dileme i strahovi nestajali bi onog časa kad bi se on pojavio, kad bi me zagrlio i kad bih osjetila njegovo muško tijelo u svojoj blizini.

Život bez laži

Bio je poželjan, a požuda je postala moja svakodnevica. No, ono što me brinulo bila je činjenica, da čak ni tada, u vrijeme najveće strasti koju sam proživljavala, nisam odustajala od svoje strasti prema erotici. Romani su bili poslastica koja me čekala na kraju svakog dana. Već sam veći dio tekstova pročitala, ali radije sam se vraćala istima, nego da ostanem bez literature, koja mi je ispunjavala dan.

Nikog nisam mogla pitati je li to normalno, trebam li se zbog toga stidjeti ili se liječiti. Nosila sam svoju tajnu u sebi, razmišljajući o tome kako će moj život izgledati jednog dana, kad se udam.

Pri pomisli na to zacrvenjela bih se, jer nisam mogla zamisliti brak u kojem bih potajice, kad bih se našla konačno sama, gutala erotske romane.

A, tek kad jednog dana dođu djeca … kako bi to izgledalo?! Ne mogu zamisliti život u laži, a to bilo to. Kad bih o tome razmišljala pomislila sam kako bi bilo najbolje tu svoju naviku nekako zatrti, ugušiti u sebi, da se više nikad ne oglasi u meni potreba.

Ali, imala sam potrebu za čisto tjelesnim uzbuđenjem koje bi u meni takvo štivo izazivalo. Proučavala sam literaturu, ali nigdje nisam mogla naći takve primjere, a onda sam zaključila kako ljudi ne žele priznati tu svoju naviku, pa nema ni istraživanja na tu temu. Bila sam mlada i nadala sam se da će život učiniti umjesto mene ono što je potrebno – ili ću se ostaviti tog čitanja ili ću se naučiti nositi s tim.

U svakom slučaju erotsko štivo me dosta zaokupljalo, pa sam čak počela ozbiljnije pisati takve tekstove, pribojavajući se da me mama ne otkrije. Jedino je ona ulazila u moju sobu, a znala sam iz iskustva da je pomalo radoznala. To sam zaključila ugledavši neke “tragove” njene prisutnosti u svojoj sobi.

Toplo sam se nadala da nije otkrila ništa sumnjivo, pa bih ispitivački promatrala izraz njenog lica nakon što bih primijetila da “njuška”.

– Tko zna što je tražila, ali da je našla erotiku – ne znam kako bi reagirala. U krajnjoj liniji, lako mi je s majkom, ali što da mi muž ili mladić sazna za takvu naviku? – pitala sam se.

Silvio je bio moja ljubav godinu dana, uživali smo jedno u drugome, tjelesno i psihički smo se srodili, ali onda je naprosto “puklo”. On je htio nešto ozbiljnije, razmišljao je čak i o ženidbi, a ja sam se naprosto prestravila takve ideje. Obzirom da moja tajna nije nestala, nego je čak naprotiv i bujala, bilo mi je nezamislivo živjeti s nekim. Moji nisu imali pojma da imam vezu, a kamoli da bi pristali na ideju da se udam, tako da je bilo najpametnije prekinuti. Tako se barem meni činilo, a ono što me zaprepastilo jest da sam relativno jednostavno preboljela Silvija. Imam osjećaj da mi je prvi put bilo teže, da sam zaboravila dojučerašnju ljubav već sutradan.

A možda se naša veza jednostavno potrošila. 0no što me muči, a podsvjesno znam da može biti razlog jest dilema bi li moja veza potrajala da Silvio nije poželio nešto više. Bih li tako naglo pobjegla da se to nije dogodilo i nije li možda strah od nekog potencijalnog zajedničkog života presudio našoj ljubavi?

Jesam li pobjegla zato što “robujem” ovisnosti o romanima, a to u zajedničkom životu s partnerom teško da bih mogla sakriti.

Ovih sam dana ipak odlučila potražiti pomoć. Dogovorila sam razgovor kod psihijatrice koju mi je preporučila Biserka. Nisam rekla zbog čega mi treba, a ona je uvjerena da je to zbog prekida sa Silviom. Ostavila sam je u tom uvjerenju, jer je tako najbolje, a ovih dana skupljam snagu da nekome stranom iskreno priznam svoj problem.

Moja me strast prema erotskim romanima već počela opterećivati, a tek kada se nekom povjerim, uvjerena sam da ću moći stupiti u novu vezu.

Do tada nemam puno zadovoljstava, osim jednog, trajnog i tajnog – neotkriveno blago u skrovištu!