Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Ovisnica sam o golfu i ispraznom seksu

Živjela sam u strogom središtu grada, okružena brojnim svjetlećim reklamama i mislim da su one umnogome odredile moj život, ali i moj karakter. Osjećala sam da su štetne za ljudsku psihu jer ljude čine nervoznima. Pravim ovisnicima ja sam najbolji primjer za to.

Reklame i njihovi odrazi plesali su po cijelom stanu, na prozorima i zidovima vječno je skakalo obojeno svjetlo i odmalena se sjećam kako me to činilo nemirnom. Naše sobe, okrenute na ulicu, kupale su se u zelenoj, crvenoj i plavoj boji. Boje su pretrčavale preko zidova, ulazile nam ne samo u stan nego i u dušu. Rolete se nisu mogle spustiti dovoljno da bi u stanu bio potpun mrak. Reklame su toliko određivale naš život da bismo se kad bi nestalo struje nas tri, baka, mama i ja, u čudu pogledale. Samo je tada vladao potpuni mir, bez buke i svjetlosti. A to nikad nije potrajalo dugo.

Samo jednom majka je pokušala zamijeniti stan, ali nije išlo. Nitko ga nije htio, pa više nije ni pokušavala. Za sve su bile krive te trčeće reklame. Sjećam se, često sam ih i sanjala. Kad bi nam netko došao u posjet, bio je oduševljen jer navečer nismo ni morali paliti svjetlo, a ugođaj je bio egzotičan. Svima, samo ne nama. Učiti sam mogla jedino u kuhinji, koja je bila okrenuta prema dvorištu. Prijateljice su voljele doći k meni, a nikad neću zaboraviti prvog mladića kojeg sam dovela kući. Bili smo sami i ljubili smo se dok su boje letjele preko nas. Kao da letimo na Mars, zaključio je on. Zaista sam i ja s tom prvom ljubavi letjela na Mars. Pod šarenim svjetlima sve je bilo posebno.

Tako sam se navikla na taj ugođaj da mi mir više nije odgovarao. Čak ni na moru ili u parku meni nije bila prava atmosfera za poljubac. Light show je bio moja svakodnevica i bez njega više nisam mogla.

A onda je došlo vrijeme da odem na fakultet. Kao studentica uselila sam se u mir i tišinu svoje unajmljene garsonijere na koji se nisam uspjela naviknuti. Nedostajala su mi ulična svjetla i buka mada znam da sam zbog njih bila nervozna.

– No, Gita, napokon ćeš barem ti naći svoj mir – ispratila me majka na studij u drugi grad. Ali ja više nisam bila sigurna želim li živjeti drukčije. Više ne znam biti mirna, a potpunu tišinu uopće ne podnosim. Znam, mogu navijati neku glazbu, možda si čak napravim mali light show, onako samo za sebe.

Ni mom mladiću nije se sviđao moj novi dom. Bio mu je pretih i preobičan, iako smo tu prvi put mogli biti potpuno sami.

Svoju silnu energiju usmjerila sam na sport, jer fakultet mi nije bio dovoljan. Počela sam s djevojkama odlaziti na jezero i veslati u četvercu, a s dečkima igrati golf. Trenirala sam po cijele dane i navečer se polumrtva bacala na kauč. Tada me više nije zammailo ima li svjetla ili ne. Zaspala bih u trenu.

Maoj je mladić bio veslač i dobar dio dana provodio je na veslanju. A ja sam išla s treninga na trening, dok nisam shvatila da previše izgaram i da mi je dovoljan samo jedan sport. Kako je žena na golfu bilo malo, odlučila sam se za golf.

Iz dana u dan igrala sam sve bolje, a potom sam počela i zarađivati. Bilo je oko me ne onih kojima taj sport jednostavno nije išao, ali su ga silom željeli svladati, pa sam ih ponešto naučila. Prije podne fakultet, a popodne i predvečer golf. I vikende sam sve više posvećivala golfu, sve manje mladiću. Kad bismo vodili ljubav, nije to više bio vatromet kao u stanu sa svjetlećim reklamama. U mojoj su garsonijeri i nesvjesno svi bili tihi, mirni, govorili u pola glasa. Bio je to stan koji smiruje, ali meni to nikako nije odgovaralo. To jednostavno više nisam bila ja. Zamrla sam i ja i moja ljubav.

Jedva sam čekala ljeto da svog mladića opet povedem u stari stan. Morali smo ustanoviti jesmo li se promijenili mi i naš odnos ili je stan kriv za sve.

Kad je majka na nekoliko dana otišla njegovati bolesnu baku, iskoristili smo priliku. Svjetla su pretrčavala sobu, a naša se ljubav činila opet kao nekad, jednaka vanjskom vatrometu boja. Bila sam sigurna da mirni stančić, koliko god bio simpatičan, nije za mene. Ni studij to nije bio pa sam se odlučila vratiti kući. Kako je i u mom mjestu postojao golf klub, nimalo se nisam dvoumila. Nekako sam osjećala da će mi tu ponovno cvjetati ljubav. A baka je u međuvremenu umrla pa se majka odlučila preseliti u njen stan. Ona će konačno imati toliko željeni mir, a ja ću uživati u psihodeliji koja mi je tako odgovarala.

Kad mi je pukla dvogodišnja veza, stan nije bio ništa kriv. Nas smo se dvoje počeli raziaziti oko svega.

Novi posjetilac moga stana ubrzo je postao golfer koji je tek učio igrati. Ništa nas nije vezalo osim golfa i lude ljubavi u mom stanu. Ustanovila sam da sam ovisnica o ljubavi, točnije ovisnica o seksu.

Još nisam srela muškarca kojem se nije sviđao ulični i moj light show. On je ljude tako punio energijom da su postajali nemirni i željni akcije.

Slijedili su jedan za drugim igrači golfa. Bila sam u fazi iskušavanja sebe i partnera, nesposobna za vezu. Zanimale su me samo promjene.

Nakon nekog vremena postala sam zabrinuta za sebe, a majka pogotovo. Pitala me hoću li se ja ikad primiriti. Slijegala sam ramenima jer je moj život postao zabrinjavajući, a ne zanimljiva faza istraživanja kao u početku. Uskoro sam postala iscrpljena, nervozna i bezvoljna. Nisam vidjela ništa i nikoga ispred sebe, a kamoli budućnost. Moji partneri nisu imali lica. Sve zasluge za to pripisivala sam stanu.

A onda je u moj posao i moj život ušetao stariji golfer koji uopće nije mario za mene. Dok sam drugima jedva pamtila imena, njegovo sam jednostavno upila: Vedran.

Zabavljala sam se s kim sam stigla jer drukčije više nisam znala živjeti i nije me se ticalo tko što misli o tome. No, kad sam vidjela kako je Vedran zavrtio glavom na spomen moga imena, nije mi baš bilo drago. Ali njega nisam zanimala ni ja ni moj stan. Što god odjenula, Vedran nije opažao. Morala sam promijeniti taktiku – postat ćemo prijatelji. Željela sam upoznati tog čovjeka.

Razmišljala sam kako se vjerojatno svakome dogodi, barem jednom u životu, da sretne osobu ravnu sebi. A Vedran je bio tako sličan meni. Svaki put bi pokupio drugu djevojku i vodio je k sebi. Traži naivke kojima se lako može nametnuti, a mene je prepoznao kao sebi ravnu i to ga očito ne privlači.

Ja sam valjda profesionalac kao i on. Bilo u golfu, bilo u ljubavi. Više osjećaja gajim prema bijeloj loptici i onih osamnaest rupa na zelenom terenu nego prema trenutačnom partneru kojeg vodim kući. Već sam pomalo zabrinuta za sebe, ali ne toliko da bih se promijenila. Živim od danas do sutra i ne želim misliti što će biti dalje.

Ovisnica sam o golfu i ispraznom seksu

Ovisnica sam o golfu i ispraznom seksu

Moj stan je kao kolodvor: gotovo nema golfera, barem zgodnog, koji nije bio u njemu. Koračajući po asfaltu, ja vidim zelenu šišanu travu, na nogama su mi dvobojne cipele s niskom petom, vječno sam u hlačama i majicama, a muškarce što guraju loptice pratim pogledom kao objekte bez lica. Kao po dogovoru Vedran uči igrati žene, a ja muškarce. Svi su oni naš plijen, ali me fascinira kako on uživa u tome, a ja sve radim nekako bezvoljno, kao da me sutra više neće biti.

Više volim kad Vedran nije prisutan jer me dekoncentrira, a on to primijeti. Neki dan sam već pomislila da mu se ipak sviđam kad je iznenada, pred mojim očima, prilično ružnu “učenicu” odveo u svoj auto. Bila sam tako ljuta da bih ga najradije slijedila. Nisam mogla vjerovati da baš svaku od tih žena vodi u svoj stan. Bilo je predvečer pa sam otišla umorna kući. Ovaj put sama, bezvoljna za bilo što i bilo koga. Izvadila sam omiljeni plavac, visoku čašu i tablete za spavanje. Tako sam željela spavati, i to dugo, dugo. Da sve zaboravim i da se probudim u nekom novom, drukčijem životu.

Kako se majci nisam javljala na mobitel, došla je u moj stan. Imala je ključ i našla me na kauču u čudnom položaju. Odmah je pozvala liječnika i ja sam se našla u bolnici na ispumpavanju želuca. Ujutro je nazvala golf klub i rekla čovjeku, a bio je to Vedran, da sam u bolnici.

Kad sam se napokon probudila, pokraj mene su sjedili i pričali moja majka i Vedran. Bila bih najradije opet zatvorila oči. Tog tipa najmanje želim vidjeti. A kad me iznenada primio za ruku, nisam znala što da mislim. Dosad mi se rugao, a sad me, evo, drži za ruku. Zamolila sam ih oboje da odu, uz obrazloženje da sam beskrajno umorna.

Drugi dan majka je došla sama, a ja sam već očito bila bolje, samo mi se nekako nije išlo kući.

– Onaj tvoj stariji kolega je baš drag i tako pun razumijevanja – rekla mi je mama.

Nisam baš bila sigurna u ono što priča, ali kako sam bila iscrpljena, šutjela sam.

– Čim sam mu rekla da si u bolnici, doletio je. Imao je i on sličnu situaciju kod kuće. Njegova mlada supruga je tako zaspala zauvijek. On se nada da to nije učinila namjerno, ali od tada luta, seli se iz grada u grad i ne želi misliti ni na što. Kaže da mu je golf već godinama jedina ljubav.

Razbudila me majčina priča i sad mi je mnogo toga postalo jasnije.

– Ne znam zašto si to napravila i sada to i nije važno, ali je važno da odmah promijeniš svoj život. Znaš da u meni imaš podršku za sve svoje odluke, ali ne i ovako glupe postupke.

Nisam joj stigla ništa odgovoriti jer se na vratima sobe pojavio Vedran. Inače se pravio važan, glupirao, smijao, bahatio. Sad je bio tih i fin. Donio mi je buketić sitnog plavog i žutog cvijeća. Od koga je, puno je. Znam da on nikad ne bi donio veliki buket pa da slučajno pomislim da mu se sviđam. To nikako ne bi bio njegov stil. Ovo je moglo proći kao pažnja prema mlađoj kolegici.

– Kažu da možeš kući, pa ću vas obje odvesti. Dok se ne oporaviš, zaposlio sam Blažu.

Odmah sam pomislila kako sada Blažu vodi u svoj stan, a meni tu glumata, ali samo sam pitala:

– Samo ne znam u koji stan? – i pogledala majku.

– Mislim da ti je više od svega potreban mir. I Vedran misli isto.

Nisam im proturječila, mada ne znam kako se on nenadano našao u mom životu. Tko zna što je rekao majci.

U bivšem bakinom stanu kočoperio se nasred sobe novi žuti trosjed. Pogledala sam majku, a ona će:

– Znam da voliš žuto, a ja sam onaj stari i tako već gotovo uništila, pa sam ti kupila novi.

– Mama, prekrasan je, ni ja ne bih našla ljepši.

Otišla je po vazu s vodom i stavila Vedranovo cvijeće na stol. Pogledala sam ih oboje, pa žuto-plavo cvijeće. Bio je to lijep prizor. Prizor koji je smirivao i davao novu nadu u život. Osjetila sam da će mi njih dvoje biti oslonac, i to stabilan.

Kako je majka kanila otići, Vedran je rekao:

– A ja bih malo ostao, ako nemaš ništa protiv.

Majka se, zatvarajući vrata, nasmiješila. Poznavala sam tu vrstu smiješka. Bila je zadovoljna što postoji Vedran, a on je odmah počeo pričati:

– Žao mi je, možda sam bio pregrub prema tebi, ali ti si se tako čudno ponašala da sam ti htio dati lekciju.

– O, dobra ti je bila lekcija, štošta sam naučila – nisam mogla ne biti sarkastična.

– Ne želim da više ikoga vodiš kući, to sam ti htio reći.

– Pa ni ja ne želim da ti svaku ženu iz kluba vodiš kući.

– A tko ti kaže da sam ih sve vodio k sebi? Neke sam jednostavno samo povezao i iskrcao.

– Ne vjerujem ti, ali to je sad iza mene, možda i iza nas.

– Volio bih da je daleko iza nas. Zaslužila si bolji život, a i ja.

Morala sam se nasmiješiti. On na žutom trosjedu, a cvijeće pred njim. Posve nova slika u mom životu. Ustala sam, zaslužili smo popiti u miru dobru kavu.

– Kakvu kavu voliš, da nam pripremim?

– Kakvu i ti piješ.

Bila sam zadovoljna odgovorom.