Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!
www.vidovnjak-kartenleger.com

Oženio sam očevu ljubavnicu

Roditelji su već sjedili u trpezariji kad sam se ustao. Mama je pripremala tost a otac je, kao i uvijek sjedio, čekao da ga se posluži i čitao jutarnje novine. Poljubio sam mamu u obraz, a potom bez riječi sjeo za stol. Otac je podigao pogled i prostrijelio me očima. Nisam reagirao.

– Kakav je to način? Zar se u ovoj kući više ni ne pozdravlja? Što sam ja? Komad namještaja ili kakav ukrasni predmet? Možda sam nekako postao nevidljiv? – otresao se.

Došlo mi je da ustanem sa stolca, priskočim mu u nekoliko koraka, a potom ga uhvatim za vrat. Istina je, on je moj otac i trebao bih ga poštivati i cijeniti. Tako sam se prema njemu i ophodio sve do nekoliko dana ranije. U svemu mi je bio uzor. Želio sam biti poput njega i nastojao ga imitirati u svakom potezu, a onda se iznenada srušio moj mit o njegovoj veličini.

– Antonio, što ti je? Jesi li jutros ustao na lijevu nogu? Tvoj otac ima pravo. Mene si poljubio, a njemu nisi poželio ni dobro jutro. To nije lijepo – sada mu je i mama stala u obranu. Samo zbog mame, promrmljao sam jutarnji pozdrav. Nisam ga ni pogledao. Gadio mi se i nisam bio siguran hoću li se uspjeti kontrolirati ako me nastavi izazivati.

Otac je licemjer, a takvi ljudi oduvijek su mi bili posebno mrski. Upravo on me poučavao kako je lijepo biti iskren, pošten i prema svakome se blagonaklono ophoditi. Bilo bi predivno da sam nije zaboravio na svoje riječi i visoke moralne granice koje je oduvijek meni postavljao.

– Sine, što ti je? Zašto si tako mrzovoljan i šutljiv? – nastavila je mama i ocu u tanjur stavila tost, kuhano jaje, šunku i sir kojeg je obožavao. Poljubila ga je u obraz, a potom zagrlila.

– Prestani mu ugađati! Zar je on retardiran i ne može si sam pripremiti i uzeti doručak? Poput truta sjedi i čeka da ga poslužiš. Mogao bi ti, kad već ima slobodnog vremena, ponekad pomoći u kućanskim poslovima. Ti si mu supruga, a ne služavka – bijesno sam rekao.

Majka je ocu dala najbolje godine

Antonio! Ako se ja ne tužim, zašto ti prigovaraš? Volim pripremati objede za moje muškarce. Uostalom, ni ti se ne trudiš baš previše kako bi mi pomogao – odgovorila je mama.

– Znam, oprosti. Mama, obećajem da ću ti više pomagati i biti uz tebe – rekao sam, a u grlu progutao knedlu. Bilo mi ju je toliko žao. Mama je bila tako dobra, draga i skromna osoba. Obožavala je mene i oca. Znao sam da nema toga što ne bi učinila za nas. Uvijek je sebe stavljala na zadnje mjesto. Rijetko bi si u nečemu ugodila. Svaki novčić je štedjela i gledala kako bi priredila neko iznenađenje jednom od nas dvojice ili obojici. Živjela je za nas i podredila nam apsolutno sve. Zbog mog oca napustila je studij i s njim došla živjeti ovdje u Dresden. Ostavila je bolesne roditelje, obitelj i prijatelje, došla u zemlju koju nikada nije podnosila, a sve samo kako bi bila s čovjekom kojeg voli. Dala mu je svoje najbolje godine, svoju mladost, srce, tijelo i poklonila sve ono, što žena može dati voljenom čovjeku. Bilo bi lijepo da se i on držao svojih obećanja danih pri bračnom zavjetu i da je barem upola držao do nje, kao što je ona držala do njega. Dok sam promatrao njihovu bračnu situaciju, nisam bio siguran je li istinita poslovica da se dobro dobrim vraća. Moja je mama zaslužila najbolje.

– Sine, ne kažem to da bi mi ti više pomagao, već da se malo smiriš. Čemu tolika nervoza u rano jutro?

Jesi li možda tek došao kući iz noćnog života, pa se nisi uspio naspavati – pitala me.

– Nisam se sinoć dugo zadržao. Došao sam kući prije nego što si se ti vratila iz kazališta – odgovorio sam.

– Što ti je onda? Sad me već brineš – rekla je, servirala i meni tost i brižno me pomilovala.

– Kako ti je bilo u kazalištu? Jel ti se svidjela predstava? Što je rekla tvoja prijateljica Erika? Je li se opet zaljubila u nekog glumca? – izbjegao sam direktan odgovor na njezino pitanje.

Susret s ocem i njegovom ženskom

Nije. Nemoj se tako rugati s mojom najboljom prijateljicom. Nije ona kriva što ju je muž napustio i čim joj se netko nasmiješi, pomisli da je lud za njom. Predstava je bila izvrsna. Eriki se također svidjela. Sine, trebao bi ju žaliti. Nije lako kad saznaš da ti je muž švrljao na sve strane. Erika je nesretna žena. Lako je vama mladima, vi drugačije gledate na veze. Mi smo u vašim očima staromodni, zar ne stari? Mi smo se obvezali jednom zauvijek i toga se slijepo držimo. Dovoljan nam je jedan partner. Ne pomišljamo na druga iskustva, već smo zadovoljni s onim koga imamo. Kad saznaš da to nije tako, logično je da si izbezumljen.

Kad bi samo znala koliko si ti blizu Erikinom slučaju – pomislio sam u sebi i ugrizao se za usnicu. Nisam mogao živjeti s tim ružnim otkrićem. Nisam znao bih li joj rekao što sam vidio ili ne. Nisam je mogao povrijediti, ali ni dopustiti da se otac tako razmeće svojim bezobrazlukom i dvoličnošću. Morao sam što prije pobjeći iz kuće i dobro razmisliti što dalje.

Odgurnuo sam tanjur, ustao i bez riječi napustio trpezariju, a zatim i kuću. Čuo sam mamu kako me doziva ali sam žurno grabio koracima. Nisam mogao dopustiti da me zaustavi. Bio sam siguran da joj tog trenutka ne bih mogao pogledati u oči i sakriti pregorku istinu o ocu.

Cijeli taj ružni događaj zbio se toplog, jesenjeg dana. S društvom sam sjedio na terasi kafića i ispijao frape. Predavanja još nisu počela, pa smo koristili slobodno vrijeme i šalili se.

– Antonio, pogledaj kakva je ono ljepotica! Čovječe, uvijek se takve lijepe žene drže za neke starce. Ona bi mu mogla biti kći, a pogledaj kako ga strasno ljubi nasred ulice i u pola bijelog dana. Sigurno je stari neki bogatun. Što nam vrijedi naša mladost, kad se ljepotice drže staraca? Ne znam samo kako im se ne gadi dirati njihove velike, pivske stomake i gladiti ćelave glave – čuo sam kolegu kako govori, ali sam se zagledao u novi raspored predavanja koji je stajao na stolu ispred mene. Upisao sam zadnju godinu studija, te sam jedva čekao da odslušam sva predavanja. Unatoč tome što sam bio odličan student, nekako mi je dosadilo studiranje. Želio sam se primiti konkretnog posla i napokon zarađivati svoj novac, te se osamostaliti. Moj prijatelj Manfred pisao je prilično ružno, te sam raspored čitao duže nego bi to inače trajalo da su slova bila jasna i čitljiva. Naravno, njega je to u tom trenutku smetalo.

– Jesi li ti gluh? Čitat ćeš taj raspored kasnije, neće ti nikamo pobjeći. Pogledaj tu djevojku!

U tom sam trenutku podigao pogled, te slijedio pravac kojeg je Manfred pokazivao. Kad sam napokon pogledao ono što je želio da vidim, cijelo mi je biće zadrhtalo.

Djevojka je imala dugu, plavu kosu. Bila je vitka, odjevena u usku, kratku haljinicu, koja joj je izvrsno pristajala. Smješkala se, grlila i ljubila gospodina pored sebe. Nikada do tada nisam vidio tako lijepu ženu, ali nije me drhtavica protresla zbog nje.

Muškarac koji se tako besramno ponašao nasred ulice bio je moj otac.

Manfred nije poznavao mog oca, već jedino mamu. On bi rijetko bio kod kuće. Uvijek se pravdao dugim i čestim poslovnim putovanjima, pa smo tako i toga dana mama i ja mislili da je otputovao u Švicarsku. Iznenadio sam se kad sam ga ugledao, a posebno kad sam shvatio što čini mami i meni iza leđa. I dok sam se ja oporavljao od šoka, Manfred je nastavio veselo čavrljati i objašnjavati što mu se sviđa na dotičnoj djevojci.

Mama za ovo ne mora saznati

Tebi se ne sviđa, zar ne? Vidim to po tvome pogledu. Što ćeš? Srećom, ukusi se razlikuju. Manfred, pusti me na miru! Taj starac je moj otac, a ona nije moja majka – viknuo sam. Manfred se ukipio na mjestu i zbunjeno me promatrao. Nije rekao niti jednu jedinu riječ.

Otac i njegova mlada ljubavnica prošli su nekoliko metara od nas, a da nas nisu ni zamijetili. Bilo je više nego očito kako su previše obuzeti jedno drugim da bi obraćali pozornost na okolni svijet. Čvrsto sam rukama primio stol, a potom ustao i polako krenuo za njima. Dostigao sam ih za kratko vrijeme, a u trenutku kad je moj otac zastao da bi poljubio svoju ljubavnicu, ja sam ga samo lagano potapšao po ramenu. Valjda je pomislio da su to njezini dodiri, obzirom da nije odmah reagirao, ali ja sam ponovio istovjetnu gestu. Kad me je ugledao, odgurnuo je djevojku od sebe i zbunjeno me promatrao, ne znajući što bi učinio.

– Tata, vidim da si ti napredniji od svih ljudi koje poznajem. Po tvojoj zemljopisnoj karti, očito je da se Dresden nalazi u Švicarskoj – rekao sam s beskrajnom gorčinom i sarkazmom u glasu.

– Antonio, što radiš ovdje i kakve to glupe komentare dijeliš? – još se izderao na mene.

Uvijek sam prema roditeljima bio ljubazan i fin, onako kako to pravi roditelji i zaslužuju, ali tog se trena u meni rodio sin koji želi zaštiti svoju majku. Otac je bio varalica, a prema njima nisam imao razloga biti dobar, nasmijan, niti drag. Želio sam mu pokazati kako se osjećam.

– Ti to ozbiljno pitaš: što ja radim ovdje? – ironičniji nisam mogao biti i počeo se smijati.

– Dobro si me čuo, ne glumi mangupa. Do sada si trebao prerasti takve djetinjarije.

Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Najprije sam pomislio da je zasigurno poludio kad mi tako odgovara, ali vrlo brzo sam shvatio da su to izjave uplašenog čovjeka i dao se u napad.

– Tko je droljica pored tebe? Plaćaš li je po satu ili te toliko voli da te zadovoljava besplatno?

– Dosta! Neću dopustiti ovakav bezobrazluk. Odmah se ispričaj gospođici! – zapovijedio je, a ja sam potpuno poludio. Uhvatio sam je za ruku, rastavio od mog oca i snažno gurnuo.

Djevojka je zateturala, spotaknula se, a potom pala. Otac joj je pritrčao u pomoć i pomogao da ustane. Gledao sam ih sav van sebe. U meni se rodila neka neopisiva, divljačka snaga i inat. Gurnuo sam i njega ali on nije pao, već se samo nekoliko koraka odmaknuo od svoje pratilje.

– Antonio, jesi li svjestan što radiš? Hoćeš li udariti čovjeka, kojem možeš zahvaliti svoj život? Dići ćeš ruku na oca? Nalazimo se nasred ulice! – ponovno me opomenuo.

– Zašto to meni govoriš? Ne šetam se ja s mladom ljubavnicom, već ti. Dok mama kod kuće brine o svemu, ti lažeš, varaš i vučeš se s jeftinim droljama, koje mami ne bi mogle biti ni služavke. Zar je tako poštuješ i cijeniš? Varanjem iskazuješ svoju beskrajnu ljubav? Srami se! Mogao bi joj biti djed, a ne ljubavnik. Mama će umrijeti od tuge kad čuje što radiš.

– Nema razloga da mama za ovo sazna.

Antonio, ti si muškarac. Moraš razumjeti takve stvari…

Nikada mi se nitko nije toliko gadio kao otac u tome trenutku.

Sramio sam se što sam mu sin.

– Mama će za ovo saznati, sviđalo se to tebi ili ne. Trebao si dobro razmisliti prije nego si ovako nisko pao. Nisi dostojan da živiš s mamom u istoj ulici, a pogotovo ne u kući – odbrusio sam i nastavio hodati. Nekoliko sekundi kasnije Manfred se našao pored mene.

– Prijatelju, smiri se. Sve će biti u redu. Možda nije onako kako se prvobitno učinilo – pokušavao me utješiti, ali obojica smo znali koliko je to uzaludno. Scena s ulice svakom bi normalnom čovjeku bila dostatna. Tako se čak ni on, ni ja nismo povlačili s djevojkama po ulici. Govorili smo da smo to prerasli i da su takve akcije za tinejdžere koji ne razmišljaju.

– Dođi, idemo k meni. Ne smiješ ovakav ići kući. Možda je najbolje da se najprije smiriš… Poslušao sam ga i nekoliko noći i dana proveo u kući njegovih roditelja. Nazvao sam mamu i obavijestio je da smo susreli profesora na fakultetu i odmah odabrali temu za seminar, te ga želimo napisati prije nego počnu predavanja. Mama ništa nije posumnjala. Vratio sam se kući upravo tu večer kad je mama s Erikom otišla u kazalište. Otac je sam bio kod kuće. Nakon što me vidio, zamolio me za razgovor. Dotle sam se malo smirio, te sam se nadao da će se ispričati, moliti oprost ili nešto slično. Međutim, on je bio jednako otresit kao i kad sam ga susreo. Ponavljao mi je i uvjeravao me kako je normalno da muškarci imaju veze sa strane, da voli mamu i da to nema veze s njom, kao i bezbroj sličnih gluposti. Poludio sam, gurnuo ga sa stolca i jedva se suzdržao da ga ne udarim. Jasno sam mu rekao svoje mišljenje.

– Ti si za mene mrtav čovjek. Od sada, pa nadalje, tako ću se prema tebi i odnositi. Budi siguran da tvoju tajnu neću čuvati, ali ću odabrati najpovoljniji trenutak da mami povjerim gorku istinu. Ti više nisi moj otac i nemoj da te ponovno susretnem u sličnom društvu, jer nisam siguran hoću li se moći kontrolirati. Ime moje majke nećeš javno sramotiti – odbrusio sam, a potom otišao u svoju sobu. Dok sam ga tog jutra, nakon svega, promatrao onako arogantnog u trpezariji, u meni se skupila sva gorčina i razočaranost. Pored mene sjedio je čovjek kojeg više uopće nisam poznavao. To nije bio nitko tko je svojoj obitelji želio dobro.

Dopodne sam proveo besciljno lutajući gradom, a onda se dosjetio da bih mogao svratiti do knjižare i kupiti knjigu koju sam trebao. Posegnuo sam u džep, izvadio novčanik i prebrojao novac. Kad sam shvatio da imam dovoljno, uputio sam se u knjižaru. Planirao sam kupiti knjigu, sok, sendvič i sjesti u neki od parkova u gradu, naravno, što dalje od moje kuće. Otvorio sam vrata knjižare, ušao unutra i zašao među drvene police. Nekoliko minuta sam pregledavao autore i naslove, a potom iza sebe začuo ugodan ženski glas.

– Dobar dan! Mogu li vam pomoći? Tražite li nešto određeno ili se još niste odučili? – zacvrkutala je ženska osoba.

Što radiš s mojim ocem?

Okrenuo sam se prema mjestu s kojeg je dopirao glas. Nisam mogao vjerovati. Ovo se samo meni moglo dogoditi. Valjda sam jedino ja toliki nesretnik na čitavom svijetu.

– Vi? Što vi ovdje radite? – jedva sam promucao, a ruke su mi zadrhtale od bijesa.

– Ja ovdje radim – jedva je odgovorila i povukla se prema vratima, na kojima je velikim slovima bilo naznačeno da je ulaz dopušten jedino zaposlenim djelatnicima.

– Nisi se valjda uplašila? Misliš da bih te mogao udariti? Pobjeći ćeš kroz ta vrata i misliš da bi te ona mogla spasiti? Nemoj biti toliko naivna – rekao sam pun ironije i stao je promatrati kao muškarac ženu. Duga kosa bila joj je skupljena u konjski rep, a sada kad nije imala sunčane naočale, jasno sam mogao vidjeti njezine krupne, zelene oči. Prišao sam joj bliže, a ona je uhvatila kvaku na vratima. Duge, uvrnute trepavice obrubijivale su joj prekrasne oči koje su me podsjetile na prvu proljetnu travu i livade na kojima sam trčao kod bake u Hrvatskoj. Nije bilo sumnje, bila je uplašena i čekala svoju sudbinu koju sam tog trenutka ja držao u svojim rukama. Svidio mi se njezin strah. Želio sam da osjeti kako je to kad si nemoćan i izgubljen, kad ne znaš što učiniti i kako si pomoći. Znala je da može stisnuti kvaku i pobjeći, ali isto tako da me natpis na vratima neće spriječiti da krenem za njom. Na sebi je imala crne hlače, bijelu košulju kratkih rukava i cipele s visokim potpeticama. Unatoč tome što nije imala kratku haljinicu, već je bila odjevena kao poslovna žena, bila mi je iznimno privlačna. Kad sam joj prišao sasvim blizu osjetio sam kako mi njezin slatkasti parfem prodire u nozdrve.

Gledala me očima uplašene srne, a ja sam u jednom trenutku osjetio neopisivi nagon da je privučena k sebi i poljubim. Bila je ljepša od svih svjetskih glumica i manekenki.

Zaboravio sam na uvrede koje sam joj nanio pri prvom susretu, baš kao i one koje sam namjeravao izreći i vikati tako glasno da me čuju svi stanovnici Dresdena.

– Što takva žena radi s mojim ocem? Što ti on daje? Čime te on mogao osvojiti? – tim sam pitanjima pokušavao ugasiti vatru, čiji se plamen počeo širiti po cijelom mom tijelu. Umjesto odgovora, očeva ljubavnica samo je šutke slegnula ramenima i problijedila.

– Ja sam Antonio. Kako se zoveš? Koliko ti je godina? Koliko si dugo u vezi s mojim ocem? Znaš li da je on oženjen muškarac? – nastavio sam ispitivati kako bih zavarao samoga sebe.

– Renate. Znam da je tvoj otac oženjen. Žao mi je zbog svega što se dogodilo – prošaputala je.

Smlavljen u navali strasti

Njezin šapat i ugodan glas dodatno su me uzbudili. U tom sam trenutku zaboravio da je ona žena zbog koje će moja majka liti gorke suze. Ispred mene je stajala boginja u djevojačkom obliku. Posegnuo sam za njezinim strukom, tijelom i privukao je k sebi. Potražio sam njezine usne i izgubio se u njezinim poljupcima. Pustio sam je tek kad su se otvorila vrata knjižare i kad je unutra ušao nepoznati kupac. Renate mi je rukom pokazala neka uđem iza vrata, a ona je otišla poslužiti gospodina. Vratila se za samo nekoliko minuta i ponovno me pozvala u knjižaru. Gledao sam je kao začaran, naprosto nisam mogao skinuti pogled, iz nje je izbijala neka neopisiva nježnost i putenost. Ponovno sam je privukao u naručje i poljubio.

– Antonio, ne možemo to ovdje raditi. Ja sam tu zaposlena. Radim još nepunih sat vremena, a onda će doći kolegica koja radi popodnevnu smjenu. Možemo li se negdje naći? – pitala me.

– Čekat ču te u obližnjem kafiću – rekao sam i ponovno potražio njezine usne. Bio sam potpuno lud od strasti i želje za njom. Srce mi je žurno kucalo dok sam izlazio van iz knjižare. Sjeo sam u kafić, naručio hladan sok i s nestrpljenjem čekao kad ću je ponovno ugledati. Mahnula mi je čim me ugledala u kafiću i pridružila mi se. Naručila je kavu, a ja sam poželio da nestane kafić, svi ljudi u njemu i cijeli svijet. Želio sam samo biti nasamo s njom.

– Što nam se to događa? – ona se prva usudila postaviti to pitanje. Ni sam nisam bio siguran.

– Ako postoji ljubav i strast na prvi pogled, onda mi se upravo to dogodilo. Htio sam te tražiti i obračunati se s tobom, a sad sam te slučajno sreo i nemam hrabrosti reći ti bilo kakvu ružnu riječ. Jedino što želim jest biti s tobom i ljubiti te – iskreno sam priznao svoje osjećaje.

Renate me primila za ruku. Imala je tako malenu ručicu, ali siguran i čvrst stisak.

– Želiš spavati sa mnom da bi se osvetio ocu – nisam bio siguran je li to pitanje ili izjava.

– Varaš se. Oca se nisam ni sjetio, a kad si ga već spomenula, mogli bismo i to raspraviti.

Renate sam odlučio zaprositi

Upoznali smo se prije godinu dana u restoranu. Prišao mi je, pozvao me na ples, a potom je sve krenulo. Mladići me obično opsjedaju i svi žele samo jedno. Umorna sam od djetinjastih izjava i muškaraca koji me samo žele odvući u krevet. Tvoj otac je bio pravi kavalir. Obasipao me lijepim poklončićima, vodio na lijepa mjesta, činio sve da se osjećam važnom. Pripovijedao mi je o vašoj domovini, o nostalgiji koja i danas grize tvoju majku. Bila sam svjesna razlike u godinama, ali on je jedini bio pravi gospodin prema meni. Intimni smo postali tek prije dva mjeseca. Nisam zaljubljena u njega, ali mi godi pozornost koju mi pridaje. Kad me prvi puta poljubio, nisam ga mogla odgurnuti. Sigurna sam da je očaran mojom mladošću i fizičkim izgledom, ali isto tako znam da voli tvoju majku. Možda ti je cijela ova priča besmislena, ali to je istina – govorila je gledajući me pravo u oči.

Nisam sumnjao u njezine riječi. Nešto u meni govorilo je da je potpuno iskrena. Popili smo piće, a potom otišli k njoj u stan. Bilo je to najljepše iskustvo koje sam iskusio sa ženom.

Kad sam stigao kući, oca nije bilo, ali me zato mama prekorila zbog lošeg postupanja prema ocu. Šutio sam kao zaliven i samo čekao trenutak kad ću se ponovno vidjeti s Renatom. Počeli smo se viđati svakog dana.

Ona je prekinula s mojim ocem, a ja sam zauzeo njegovo mjesto. Otac je sve više vremena provodio u kući, a na njegovom licu zrcalila se tuga. Na neki sam ga način sada čak mogao i razumjeti. Pomisao da bih mogao izgubiti Renate izazivala je u meni beskrajnu paniku. Trebao sam je isto tako kao što sam trebao kruh, vodu, zrak, odjeću. Ona je moja prva, prava i jedina ljubav. S ocem sam komunicirao jedino službeno, ali sam se isto tako trudio biti što manje kod kuće kad sam znao da je on slobodan. Ponekad sam znao vidjeti kako mamu miluje po kosi i ljubi i nisam znao bih li se tome veselio ili bio ojađen i tužan.

Renate me činila boljom osobom. U meni je budila ono najbolje i nekoliko dana prije Valentinova, ja sam je zaprosio. Unatoč tome što je bila začuđena, nije dvojila oko odluke. Kupio sam joj prsten, otišli smo na večeru, a idućeg jutra roditeljima sam priopćio da se ženim. Oboje su bili iznenađeni i ne baš pretjerano sretni. Mislili su da mi je djevojka trudna.

– Moja ljubav nije trudna, barem za sada nije. Volimo se i želimo buditi jedno pored dmgog – objasnio sam.

– Sine, ti još nisi ni studij završio. Tko će vas uzdržavati? Gdje ćete živjeti? – mama je postavljala silna pitanja i sa svakim mi je bivalo sve jasnije koliko je zabrinuta.

– Ona radi. Ima svoj stan. Preselit ću se k njoj, a kad diplomiram preselit ćemo se u Hrvatsku i želimo da ti, mama, pođeš s nama – glasno sam iznio svoj plan. Oboje su glasno negodovali, ali su na kraju pristali da je dovedem kući i da upoznaju buduću snahu. Baš kao i Renate, i ja sam se pomalo pribojavao tog obiteljskog skupa. Roditelji nisu znali o kome se radi. Želio sam da to bude iznenađenje, a događaje koji trebaju uslijediti… To sam prepustio u ruke sudbine.

Renate je pozvonila na vrata u dogovoreno vrijeme. Primio sam je za ruku i uveo u dnevni boravak. Nikada neću zaboraviti očev pogled. Da me njime mogao ubiti, sigurno bih bio mrtav. Nije znao kamo bi pogledao, što rekao, što učinio. Za razliku od njega, mama je srdačno dočekala Renate. Svidjela joj se na prvi pogled, a posebno kad se ponudila da joj pomogne u kuhinji. I dok su njih dvije razmjenjivale recepte oko mramornog kolača, otac je sjedio u naslonjaču s čašom u ruci. Otpio je jedan, a potom još nekoliko gutljaja konjaka.

– Hoćeš me izludjeti, zar ne? Ovako mi se osvećuješ? Cijelo ovo vrijeme samo gledaš kako bi mi napakostio. Doveo si je kako bi promatrao moj izraz lica? Jadan sam, je li ti to dovoljno?

– Varaš se. Nisam je doveo zbog tebe, već zbog sebe. Volim je i želim oženiti – priznao sam.

– Ne govori gluposti! Oženit ćeš ljubavnicu svog oca? Takvim se ženama muškarci ne žene – bijesno je siktao.

– Pogrešno! Ja ću se njome oženiti i molim te da je ne vrijeđaš – stao sam joj u obranu.

– Oženit ćeš ženu koja se prije tebe valjala po krevetu s tvojim ocem? Ne budi djetinjast!

– Žao mi je što si varao mamu, a pogotovo što je Renate bila ta s kojom si to činio. Htio sam joj okrenuti vratom, a dogodila mi se ljubav. Volimo se, zar to ne možeš shvatiti?

Istina je isplivala i pred majkom

Zar se ne bojiš da će doći k meni kad tebe ne bude bilo kod kuće? – nastojao me povrijediti što je više moguće. U ovoj našoj situaciji on je bio muškarac kojem je sin nabio rogove.

– Ona je baš poput mene osjetila pravu ljubav. Ti joj to nikada nisi bio – odvratio sam, a potom su nam se pridružile moja mama i zaručnica. Objed je protekao u ugodnom čavrljanju svih nas, osim oca. On bi tek s mukom progovorio koju riječ i to isključivo ako ga se nešto pitalo. Bio sam siguran da bjesni u sebi ali i da je prevelika kukavica da bi mami objasnio pravi razlog svog ponašanja. I ja sam odlučio prešutjeti njegovu strašnu prijevaru, ali i pozorno pratiti kako će se dalje ponašati. U trenutku kad su se već bili pozdravili i kad sam krenuo otpratiti Renate, otac je puknuo. Očito više nije mogao gutati svoje ogorčenje i srdžbu.

– Katice, oni te vuku za nos. Oboje to čine meni u inat. Osvećuju mi se – urlao je iz sveg glasa.

Mama ga je zbunjeno promatrala. Bilo je očito da ništa ne shvaća.

– Kakve ti veze imaš s mladima? Tvoj sin te voli i poštuje, unatoč tome što se u zadnje vrijeme čudno ponaša. Renate je njegova zaručnica. Što to govoriš? – pitala je.

– Mama, prevarila si se. Ja ne poštujem oca. On to nije zaslužio, a sam neka ti objasni zašto – i ja sam se umiješao.

Uhvatio sam Renate čvrsto za ruku. Osjetio sam kako drhti i znao da se boji svega što slijedi. Mama je trenutak promatrala mene, a potom oca. On je šutio, a Renate su krenule suze.

– Oprostite mi gospođo Katice. Vi ste tako draga i dobra žena. Jako ste mi se svidjeli ali znam da ćete me zamrziti kad čujete istinu. Ja volim vašeg sina. On je ljubav mog života, no nakon ovoga, sigurno nećete biti voljni da se oženi sa mnom. Jako mi je teško i molim vaš oprost. Učinit ću sve što poželite, samo da se iskupim – mucala je kroz suze. Mama joj je prišla i još je zaštitnički zagrlila. Tješila ju je i uvjeravala da se smiri i da će sve biti u najboljem redu.

– Gospođo, ja sam bila ljubavnica vašeg muža – Renate je istresla istisnu iz sebe. Mamin je zagrljaj popustio. Odmaknula se od nje nekoliko koraka i prihvatila za vrata. Otac je bez riječi gledao u pod. Nije se udostojao bilo kako komentirati Renatino priznanje.

Bez obzira koliko će to čudno zvučati, ali u tom sam trenutku bio silno ponosan na Renate. Svi mi ljudi posrćemo i padamo, no ljepota i vrijednost je u ustajanju. Imala je snage suočiti se s mojom majkom, priznati pogrešku i moliti za oprost. Nije bila bijednica poput mog oca.

– Marko, govori li Renate istinu? – upitala je mama oca kad se malo pribrala.

– Govorim, nemam vam razloga lagati. Ne znate koliko mi je bilo teško večeras gledati vas u oči i lagati. Sada znate zašto nas Marko tako vrijeđa i zašto je osoran prema svome sinu – rekla je Renate.

Povratak u rodni Osijek

Mama nas je sve zamolila da se vratimo u dnevni boravak- Ispripovijedao sam joj cijelu istinu, ništa ne prešućujući. Neko je vrijeme razmišljala, a potom primila Renate za ruku.

– Drago mi je da će ovako iskrena djevojka postati moja snaha. Ti meni nisi ništa skrivila.

Bilo je tako dirljivo, nakon svega, njih dvije vidjeti u iskrenom zagrljaju i suzama. Nisam znao kojom sam se više ponosio. Obje su velike i iznimne žene velikih srca. Mama me zamolila da otpratim Renate, a što se za to vrijeme događalo između nje i oca, ne znam.

U kratkom vremenu mama je pokrenula zahtjev za razvod braka i postala slobodna žena. Renate i ja smo se vjenčali, a uz maminu pomoć i njezinu obitelj u Hrvatskoj, ja sam dobio posao u struci. Renate je prodala svoj stan, te smo tim novcem planirali kupiti stan u Osijeku.

– Ni slučajno. Vi ste mladi ljudi. Trebate dosta prostora, a valjda ću uskoro dobiti i slatke unuke, pa će vam biti potrebne i dječje sobe. Kupite si kuću – predložila je mama. Kako nismo imali dovoljno novca, mama to nije smatrala velikim problemom.

– Sine, ti znaš da sam dobila polovinu novca od prodaje naše kuće u Dresdenu. Ja ću vam dati onoliko koliko vam nedostaje – rekla je i velikodušno ponudila priličnu sumu novca.

– Onda ćeš i ti živjeti s nama – ponudili smo joj, ali ona je glatko odbila našu ponudu.

– Mladi moraju živjeti sami i imati svoje kućanstvo. Ja ću kupiti maleni stan, a kad vam bude trebala pomoć, na mene uvijek možete računati – rekla je, a kako je rekla, tako je i učinila.

Renati se strašno sviđa taj maleni grad na Dravi, a i mama je ponovno živnula. Slučajno je susrela kolegu kojeg je voljela dok su još bili u osnovnoj školi. Poput nje, i on je bio rastavljen, te je planula stara iskrica ljubavi iz mladosti. Vjenčali su se nekoliko dana nakon što je Renate rodila blizance. Nikome ne mogu opisati koliko smo sretni, unatoč cijeloj neobičnoj situaciji. Tata se rijetko javlja, tek ponekad odgovori na neko pismo. Kupio je stan u Dresdenu i živi svojim načinom života. Valjda je sada napokon zadovoljan i slobodan…

Znam da mi još uvijek nije oprostio što sam zavolio njegovu ljubavnicu, ali srcu se ne može zapovijedati. Nitko normalan to nije naučio. Ovdje, u Osijeku moja obitelj ima sve što joj je potrebno, a o Dresdenu tek ponekad razgovaramo i nikome od nas ne nedostaje, baš kao ni moj otac.