Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Postala sam hodajući kostur

Hoćeš li da sutra odemo s djecom na bazen? – upitala me moja prijateljica Mia kad smo se čule telefonom. Automatski sam pristala, no kad se veza prekinula, nesigurno sam zastala u pola koraka i zamislila se. Jesam li zaista dobila dovoljno na težini da bih se mogla pojaviti u kupaćem kostimu pred drugim ljudima?

Već trenutak kasnije bila sam u spavaćoj sobi ispred ormara s velikim ogledalom i kritički se promatrala. Dobro je, zaključila sam gledajući svoj trbuh, stražnjicu, noge i bokove. Mogu se skinuti bez straha da ću izgledati poput hodajućeg kostura i izazvati sveopće zgražanje! Dok sam se vrtjela ispred ogledala, začula sam kako se otključavaju ulazna vrata. Bio je to moj muž koji se vratio s posla.

– Uspio sam se nešto ranije izvući. Dečki su još otišli na piće u povodu ravnateljeva rođendana, ali ja sam se požurio kući svojoj lijepoj ženici! – rekao mi je grleći me i ljubeći.

Naš je zagrljaj prekinuo plač iz dječje sobe. Bila je to naša kći Lea koja je vjerojatno tražila svoju bočicu. Izmigoljila sam se iz Igorova zagrljaja.

– Idi ti u kuhinju, ja ću doći za minutu. Samo da vidim što želi naša mala princeza – dobacila sam mu preko ramena, šaljući mu još jedan poljubac u letu. Na putu do dječje sobe još sam jednom zastala ispred ogledala u hodniku i odmjerila se brzim pogledom od glave do pete. Da, mogla sam biti zadovoljna. Bila sam zdrava, mlada, zgodna žena. Vitka, ali ne mršava. Napokon sam uspjela izaći iz začaranog kruga.

Ali, sjećanja na teška vremena vjerojatno će zauvijek ostati tu. Dok sam Lei davala njezinu papicu, i opet su mi se vratila.

– Bit će nama dobro i bez muškarca! – čula sam svoju mamu kako mi govori tada, prije gotovo petnaest godina. Kako mi je bila objasnila, već je predala zahtjev za razvod i pripremila sve za naše preseljenje.

– Svidjet će ti se u Zagrebu. To je velik grad i tamo ćeš naći mnogo novih prijatelja. Uostalom, kad završiš školu i upišeš fakultet, nećeš morati nikamo putovati – govorila mi je.

No, ja nisam željela napustiti naš dom. Kad sam joj to rekla, samo je odmahnula rukom. Prema njezinu mišljenju, ja sam bila samo dijete i za moje osjećaje nimalo nije marila. A ja nisam bila tužna samo zbog promjene mjesta stanovanja, već i zbog Miroslava. Zar sam opet trebala izgubiti jednu od najvažnijih osoba u svom životu!

– On ti ionako nije biološki otac, prema tome, čemu plakati! – odbrusila mi je majka hladno kad sam je u suzama preklinjala da ostanemo.

Utjeha u hrani

To je bila istina. Miroslav je bio drugi muž moje majke i zaista nije bio moj biološki otac. No, isto tako je bila istina i da se više brinuo o meni od moje mame! Uvijek mi je pomagao pri pisanju domaćih zadaća i tješio me kad bih bila tužna. I sada je, dakle, i on, baš kao i moj otac koji je preminuo kad sam imala samo osam godina, trebao nestati iz mog života? Bila je to za mene grozna vijest. No, majka je bila odlučna i nikakve suze nisu pomagale.

U novoj sredini nisam se osjećala ugodno. Pronašla sam, doduše, nekoliko novih prijateljica s kojima sam se dobro slagala, no svaki put kad bih vidjela kakav normalan život one vode sa svojim obiteljima, zaboljelo bi me. Moja je majka bila potpuno posvećena karijeri i gotovo nikad je nije bilo doma. A kad bi došla, bila je tako umorna da je zahtijevala da je pustim na miru kako bi se odmorila.

Bilo je to razdoblje u kojem sam bila uvjerena da sam najusamljenije stvorenje na svijetu i jedinu sam utjehu pronalazila u hrani, kojoj sam se bezrezervno prepuštala. Džeparca mi nije nedostajalo, tako da bih poslije škole trpala u sebe sve do čega bih stigla. Hamburgeri, prženi krumpiri, gazirana pića, kolači, keksi, čokolade, bomboni – ništa preda mnom nije bilo sigurno kad bi me uhvatila tuga i javila se potreba za utjehom.

A onda je jednoga dana majka ponovno imala vijest za mene.
– Sutra će nam na ručak doći Duško. To mi je kolega s posla, a nadam se da ćemo uskoro postati i više od toga – najavila mi je potkraj jednog radnog tjedna. Imala sam tada sedamnaest godina i nisam tu vijest dočekala s oduševljenjem. Opet novi muškarac u njenom životu? Ja sam još uvijek patila za Miroslavom, a sad sam se trebala navikavati na nekog novog? Ne, to nisam željela! Pravo razočaranje doživjela sam ipak tek kad sam upoznala Duška. Bio je to krajnje prijetvoran čovjek, koji me nazivao “debela” kad god bi ostao sa mnom nasamo i govorio mi kako nikad neću naći dečka ako se nastavim tako “toviti”.

Kao da to nisam i sama znala! Vaga nije lagala, a nije ni ogledalo. Kad god bih stala na vagu, kazaljka bi se pomakla za mrvicu dalje, a svaki put kad bih se pogledala u ogledalu, došlo mi je da zaplačem. Ali, što sam trebala učiniti? Sav jad koji me tištio mogla je ublažiti jedino hrana.

– Kako je moguće da tako vitka žena poput tebe ima tako debelu kćer? – pitao je Duško s izrazom gađenja moju mamu kao da nisam prisutna.

– Još je mlada, to je dječji špek. S godinama će se to izgubiti – odmahnula je ona ležerno rukom, također se ponašajući kao da ja ne sjedim s njima za stolom.

Njezin smijeh i njezina ravnodušnost boljeli su me više od Duškovih komentara. Plačući sam otrčala u svoju sobu i bacila se ondje na vrećicu s čipsom. Tek kad sam je cijelu pojela, osjećala sam se malo bolje, no samo nakratko jer je ubrzo nakon toga uslijedio poznati osjećaj žaljenja i stida.

Poput sumo borca

Prvu zavist u životu osjetila sam kad su me jedne subote moje prijateljice nagovorile da izađem s njima u disko. Njih dvije, tanke poput grančica, salijetali su dečki sa svih strana, dok sam mnom ni jedan nije htio progovoriti niti riječ.

– Tvoja prijateljica izgleda poput sumo borca! – čula sam jednoga kako govori. – Zamisli da me ta nagazi dok plešemo. Bilo bi to otprilike kao da mi je slon stao na nogu!

Moja se prijateljica nasmijala njegovoj neumjesnoj šali, a meni se srušio cijeli svijet. Pobjegla sam iz diskoteke nikome se ne javivši, a kad sam došla doma, zaključala sam vrata svoje sobe i izvukla vagu ispod kreveta.

– Da, ti si stvarno slonica, i ništa drugo – prošaptala sam zureći u visoku brojku.

I upravo se u tom trenutku u meni nešto prelomilo. Pokazat ću ja njima svima! I Dušku, i majci, i glupim dečkima, i onim mršavim kozama! Bit ću vitka poput breze, odlučila sam. Te sam noći objesila na zid poster glumice Caliste Flockhart – mršave odvjetnice Ally McBeal iz istoimene američke serije i zavjetovala se samoj sebi da ću izgledati poput nje. I zaista. Od toga dana brojala sam svaku kaloriju koju bih unijela u sebe i ma koliko mi je bilo teško, inat u meni bio je jači od želje za hranom. Prije nastave pojela bih samo jednu jabuku i trčala cijelim putem do škole, a po povratku kući popila čašu jogurta s prepečencem. U početku sam mršavjela sporo, ali onda su se kilogrami počeli munjevito topiti.

– Izgledaš super! – moje prijateljice nisu skrivale svoje divljenje prema mom novom izgledu. U međuvremenu sam uspjela smršavjeti punih deset kilograma i zaista sam izgledala mnogo bolje, a pohvale koje su stizale sa svih strana, čak i od moje majke koja inače jedva da me zamjećivala, davale su mi poticaj da nastavim. No, odricanja su morala biti rigorozna. Ako bi me, primjerice, mama pozvala da se pridružim njoj i Dušku za stolom pri večeri, lagala bih da sam već jela. A ako bi postojao neki povod da izađemo utroje u restoran, izvlačila bih se na glavobolju.

Mršava i slaba

U pola godine uspjela sam gotovo prepoloviti svoju težinu i bila zbog toga silno ponosna na sebe. To što sam se ponekad osjećala tako slabom da nisam mogla ići na plivanje koje sam obožavala, ili to što mi je koncentracija tako popustila da sam jedva uspijevala učiti, bilo mi je manje važno. U mojoj glavi postojao je samo jedan jedini cilj: biti vitka. Ako kazaljka na vagi ne bi bila u opadanju, ili ako bi mi se slučajno učinilo da se podiže, smjesta bih počela uvoditi laksative i smanjila ionako minimalan unos hrane. Da sam već odavno bolesna, nije mi padalo na pamet. Što se mene ticalo, konačno sam bila gospodar svoga tijela i željela sam postati još discipliniranija! No, posljedice takvog nemilosrdnog odnošenja prema tijelu bile su neizbježne.

Započelo je problemima s cirkulacijom, nastavilo se s depresijom i velikim promjenama raspoloženja. Često sam se morala prisiljavati da ne mislim na hranu, a onda je opet bilo razdoblja kad bi mi se pri samoj pomisli na jelo javljala mučnina. Odjednom su se javili i iznenadni napadi panike, a pamćenje mi je tako oslabjelo da sam jedva uspjela maturirati. U ono vrijeme moja je majka, i dalje zaokupljena isključivo sobom, ravnodušno prokomentirala moj osrednji uspjeh:

– Ne moraju svi studirati. Za posao konobarice bit će dovoljno.

U međuvremenu je ona odavno prekinula s Duškom i imala novog ljubavnika. Ovaj put je to bio njezin šef.

– Ali, zar on nije oženjen? – upitala sam je u čudu, prisjećajući se da mi je jednom govorila o njegovoj obitelji.

– Jest – nasmijala se – ali će se isto tako ubrzo razvesti.

S njim je često odlazila na putovanja, i to ne samo poslovna nego i privatna, iako je on još bio u braku. Ja sam se u međuvremenu navikla na njenu odsutnost i ona mi je sad čak na određeni način odgovarala. Tako se barem nisam morala nikome pravdati niti polagati račune. Kad mi je još majčin novi ljubavnik osigurao radno mjesto u njihovu poduzeću, bila sam presretna – barem tako dugo dok nisam načula kako se šuška da sam upala preko veze.

I opet sam se osjetila bezvrijednom i beznačajnom. Željela sam biti prihvaćena, no ma koliko se trudila, željeno priznanje i ovaj put je izostalo. I tako mi nije preostalo drugo nego potražiti spas u svom novom načinu utjehe: gladovanju.

Sljedeće čega se sjećam bio je jedan izlazak u kazalište zajedno s majkom, prilikom kojeg mi se usred predstave tako zacrnjelo pred očima da me morala izvesti u predvorje.

– Prestani s tom dijetom, Irena. Premršava si, ne izgledaš dobro – prišapnula mi je zabrinuto.

Na dobrom putu

Ona se brinula za mene! Konačno je pokazivala osjećaje! Moje gladovanje je, dakle, ipak urodilo plodom! Tako sam razmišljala dok me preplavljivala sreća. Bio je to znak za mene da sam na dobrom putu i da trebam nastaviti gladovati, pa sam tako i učinila. Bilo je dana kad ne bih stavila u usta baš niša, no kako je moja majka imala na pameti samo svoj posao i svog ljubavnika, ona to, dakako, nije primjećivala. Povremeno bi mi samo rekla: “Pojedi nešto, sve si tanja”, i to je bilo to.

Međutim, nekoliko tjedana nakon incidenta u kazalištu, moja slabost ponovila se i na poslu. Kad sam se probudila iz nesvjestice, bila sam na nosilima hitne pomoći, a liječnik je objašnjavao mojim okupljenim kolegama.

– Djevojka je pothranjena i mora smjesta u bolnicu.

– Ne – zastenjala sam i pokušala se obraniti, ali ništa nije pomagalo. Već trenutak kasnije dvojica bolničkih tehničara nosila su me prema vozilu hitne kojim su me prevezli u bolnicu. Ono što je potom uslijedilo bilo je čista noćna mora.

– Vaša kći je teško bolesna – rekli su mojoj majci koju su pozvali da se vrati s poslovnog putovanja. – Pati od anoreksije, što znači da je ekstremno pothranjena. Zar niste primijetili što se događa?

Na izgovorene optužbe ječnika moja se majka pravdala poslom.

– Naravno da sam vidjela da je jako smršavila. I uvijek sam je opominjala da treba više jesti. Ali, ja sam zbog posla vrlo malo doma. Znate, samohrana sam majka i moram se sama boriti za život – uzdahnula je.

– Vaša kći mora biti hitno prebačena na specijalnu kliniku za psihosomatske bolesti – rekao je liječnik prelazeći preko njenih izgovora.

– Ali, ali ne želite mi valjda reći da je luda!

– Nisam siguran da ste me dobro razumjeli, gospođo: vaša kći je u životnoj opasnosti! – liječnik ju je oštro prekinuo. – Anoreksija je psihosomatska bolest i mora se liječiti kao takva. Njene posljedice, pak, onakve kakve su snašle i vašu kćer, fizičke su prirode: dehidrirana je, oštećeni su joj bubrezi i ima jaku infekciju mokraćnog trakta.

Tim ju je riječima natjerao da bez razmišljanja da svoj pristanak za početak mog liječenja. Ja sam znala, a pretpostavljam da je shvatio i doktor, što muči moju majku: što će reći ljudi ako se pročuje u poduzeću. Nitko nije smio saznati da kći uspješne poslovne žene boluje od nekakve psihosomatske bolesti!

Osam mjeseci trajao je oporavak. Liječnici su se brinuli o meni, učili me kako da ponovo počnem jesti, vodili računa da dnevno unesem određen broj kalorija i da razmišljam pozitivno. Naučila sam da tijelo ne podnosi gladovanje.

– Do slabosti srca i nesvjestica dolazi zato što se ne smanjuje samo mišićna masa nego i mozak – objasnila mi je moja liječnica. – Osim toga, pothranjenost ne vodi samo do oštećenja bubrega, što se dogodilo tebi, već uzrokuje i niz drugih tegoba kao što su osteoporoza, oštećenje crijeva, neplodnost.

Terapija stikanjem

Velika briga koja mi je bila ukazana činila mi je dobro. Malo-pomalo dobivala sam na težini i počela vraćati izgubljenu snagu. Moja sklonost slikanju, koja je uvijek bila zanemarivana, sad je kao dio terapije došla do izražaja. Ne samo da mi se vratio osjećaj za proporcije, koji sam izgubila tijekom izgladnjivanja u svom nerealnom strahu da ne pojedem prevelike porcije hrane, već sam konačno dobila i priznanje za kojim sam toliko čeznula: svi su se divili mojim radovima i hvalili me.

– Hvala ti na prekrasnoj slici, Irena. Budi sigurna da će dobiti sasvim posebno mjesto u mom stanu – doktorica je bila oduševljena poklonom koji sam joj dala prilikom otpuštanja iz bolnice. Doma sam se vraćala na ružičastom oblaku, ne pamteći da sam ikad bila tako sretna, no otrežnjenje je stiglo brzo.

– Što? – moja majka me gledala kao da sam luda kad sam joj rekla da bih željela studirati umjetnost. – Kakve koristi od takvog studija? Uostalom, nikad ti to neće poći za rukom.

Ona je, kao i uvijek, sumnjala u mene, no sad sam imala novu podršku: liječnike na odjelu na kojem sam se liječila, koji su mi od srca savjetovali da se posvetim umetnosti.

Osjećaj da ću prvi put u životu učiniti nešto kako valja davao mi je snage da se suprotstavim majci. Prijavila sam se dakle na studij i – prošla na prijamnom! Bio je to i više nego dovoljan dokaz da sam ovaj put na pravom putu.

Na početku druge godine zaljubila sam se u zgodnog mladog asistenta, kao uostalom i većina studentica, a kad je odabrao upravo mene, nisam mogla vjerovati svojoj sreći. Nakon prve zajedničke noći čak me pozvao da dođem živjeti k njemu! Sve se zaista odjednom činilo savršenim u mom životu, međutim, nakon nekoliko mjeseci zanesenosti ponovo je uslijedilo buđenje. Roko, kako se zvala moja velika ljubav, na jednoj je zabavi susreo svoju bivšu, pomirio se s njom, a ja sam se plačući vratila majci u svoju djevojačku sobu. To je sigurno zato što je ona tako mršava, jecajući sam razmišljala o djevojci zbog koje me Roko ostavio, opraštajući joj čak i nevjeru. To je jednostavno moralo biti to!

Misao da sam ponovo predebela i neatraktivna bila je dovoljna da zaboravim na pakao kroz koji sam prošla i da ponovo smanjim unos hrane. Tjedan dana sam praktički živjela na čajevima, prepečencu i vitaminskim tabletama, postavši opet ona stara, nesigurna, nezadovoljna i usamljena Irena.

Jedini način da kaznim svoje tijelo zato što ga nitko ne voli bilo je – ponovo ga izgladnjeti! No, nije potrajalo dugo prije nego što mi je ono uzvratilo udarac. Ovaj put sam se srušila nasred ceste, dok sam se vraćala s predavanja. Kad sam otvorila oči, ležala sam na tlu i bila okružena ljudima.

– Samo mirno, sve je u redu – rekao mi je jedan punašni muškarac koji je skinuo svoj sako i stavio mi ga ispod glave. – Ja sam liječnik, a sad će stići i hitna pomoć.

Igorova podrška

Muškarac, koji mi se predstavio kao Igor, pratio me cijelim putem do bolnice i tek ondje me prepustio liječničkom osoblju. Kasnije, kad sam bila smještena u krevet i priključena na infuziju, došao je u moju sobu.

– Moj kolega kaže da ste pothranjeni. Za takvo što uvijek postoji razlog. Želite li razgovarati o tome sa mnom? – upitao me oprezno uzevši moju ruku u svoju.

Okrenula sam glavu u stranu kako ne bi vidio moje suze. Mislila sam da ne postoji način na koji bih mu objasnila zašto se izgladnjujem, ali Igoru je očito sve bilo i više nego jasno.

– Začarani krug u koji ste upali može se prekinuti, Irena. Jedan moj prijatelj je psihoterapeut. Rado ću vas preporučiti…

– To neće ništa pomoći. Već sam mjesecima bila na liječenju i nikakve koristi od toga – brzo sam ga prekinula. No, Igor se nije predavao. Tražio je od mene da mu ispričam svoju priču, a kad sam to učinila, rekao je:

– Vaša majka je jedna krajnje egocentrična osoba. Ne razumijem kako je moguće da ste cijeli život vapili za njenim priznanjem i ljubavlju. Zar je moguće da ona ne vidi kakvu lijepu i talentiranu kćer ima?

Pogledala sam u pametne tamne oči tog praktički nepoznatog muškarca i u tom trenutku sam znala da ću uspjeti. Uz njegovu pomoć potpuno ću ozdraviti!

Godinu dana kasnije, nakon ponovne terapije kojoj sam se podvrgnula na Igorovo inzistiranje, naše prijateljstvo je preraslo u ljubav i završilo brakom. Bila sam presretna. Tek sam uz Igora shvatila što je prava ljubav. Pred njim nisam morala ništa glumiti. On je o meni znao sve i volio me upravo takvu kakva jesam.

Ako bi mi se ponekad i učinilo da sam dobila koji kilogram previše, nije mi padalo na pamet ponovo se izgladnjivati. Igor me volio bila ja mršava ili debela, baš kao što sam i ja voljela njega. Nije mi ni najmanje smetao njegov zaobljen trbuščić, kao niti to što nije imao poput Roka isklesano tijelo.

Ipak, baš kad sam pomislila da je noćna mora zauvijek iza mene, stari problemi odjednom su opet bili tu. Primjerice, ako bih u jednom trenutku osjetila snažan napadaj gladi, već u sljedećem preplavila bi me mučnina. Ponekad bih nešto pojela, a potom to morala povratiti. Zar je bilo moguće da se stara bolest vratila? I da je ovaj put toliko uznapredovala da više nisam mogla zadržati hranu? Odlučila sam ništa ne reći Igoru o svojim strahovima, no on je ionako ubrzo i sam shvatio da nešto nije kako valja.

– Irena, nisi valjda opet na nekakvoj dijeti? – upitao me s nevjericom.

– Nisam. Želim jesti, ali ne mogu. Hrana mi se gadi – priznala sam mu kroz suze. Bila sam očajna. Takav neposluh vlastitog tijela nikad ranije nisam doživjela. Igor me nekoliko minuta zamišljeno gledao.

– Otkad to traje? – upitao me. – Oko mjesec dana – šmrcala sam.

– Ne brini. Sve će biti u redu – mrmljao mi je u kosu dok me grlio, ali ja nisam bila tako sigurna. Slutila sam da će Igor inzistirati na ponovnim pregledima, a toga mi je bilo dosta. Bolnica je bila zadnje mjesto koje sam željela ponovo vidjeti.

Drukčije mučnine

Moje čestitke! U drugom ste stanju – imala sam za čuti nakon što sam se na Igorov zahtjev podvrgla pretragama.

– To je bilo prvo na što sam pomislio kad si mi se požalila na mučnine. No, da budem iskren, činilo mi se prelijepim da bi bila istina! – radosno me zagrlio.

Trudna? Raširila sam oči u nevjerici. Takvo što mi nije ni u snu palo na pamet. Suviše sam bila navikla na mučnine i neredovite mjesečnice izazvane gladovanjem da bih pomislila da mi se može dogoditi nešto tako divno. Imati dijete s Igorom bila je kruna naše sreće!

Dani mraka, nesigurnosti i tuge zauvijek su iza mene. Igorova ljubav dala mi je snagu o kakvoj nisam ni sanjala da je ljudsko biće može imati. Uz njega se ničega više ne bojim i znam da ne postoji prepreka koju ne mogu svladati.

Naša Lea će u meni imati brižnu majku. Koja nikad neće dopustiti da se njenoj kćeri dogodi nešto tako strašno kao što je anoreksija. Uvijek ću biti tu za nju i davati joj do znanja koliko mi je važna. Jer, kad čovjek zna da je voljen, nije mu potrebno traženje nikakve utjehe – niti u prejedanju, niti u izgladnjivanju.