Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Posudila sam joj jaknu, a ona meni dečka

Hana je moja prijateljica oduvijek. Otkad znam za sebe, znam i za nju. Tako je to u malom gradu, svi se znamo, a s Haninima smo i susjedi. Roditelji su nam bili prijatelji prije nego što smo se mi i rodile. A rodile smo se iste godine pa smo bile u istoj grupi u vrtiću, poslije u istoj školi, istom razredu. Toliko smo vremena provodile zajedno da smo i fizički počele nalikovati jedna na drugu. A to u našem kraju i nije teško.

Nekad nas nisu smatrali atraktivnim dijelom svijeta. Živjeli smo tako mirno svoj život, zaštićeni šumama i brdima. Svjetski događaji nisu nas previše potresali.

U šumama i brdima nitko ranije nije vidio prednost. Više nam se to činilo kao nedostatak. Tek su odnedavno rođaci i susjedi koji su otišli trbuhom za kruhom počeli pričati priče o tome kako smo mi sretnici jer imamo čist zrak, zdravu vodu, nezagađena polja, nezagađene međuljudske odnose. Neki su čak počeli maštati o tome da se vrate ovamo živjeti. Sagradit će pansione, hotele, seoska imanja na koja će dolaziti ljudi iz grada odmoriti se, napuniti novom energijom. Ma svašta se pričalo, a priča se još uvijek, ali malo se toga radi. U očekivanju tih boljih vremena koja samo što nisu došla, mi djeca iz toga kraja gledamo što prije otići na školovanje u veliki grad.

Tako ni Hana ni ja nismo mogle čekati da se dogodi taj naš predviđeni turistički procvat, nego smo kao i brojne druge djevojke spakirale svoje putne torbe i krenule na studij u Zagreb.

Hana se silno veselila odlasku od kuće. Ja puno manje. Veliki grad mi je bio privlačan, ali ne kao njoj. Ona je već u srednjoj školi maštala o tome kako će se, kad se oslobodi roditeljske stege i očiju susjeda, nesmetano provoditi 24 sata na dan. A učenje? Pa nije znanje zec, neće pobjeći, a mladost jest. Važno je zato iskoristiti svaku priliku za dobar provod.

Iako smo rasle zajedno, nas dvije smo po temperamentu sasvim različite. Ona je oduvijek bila sklona avanturama. Čim je prohodala, teta Mara ju je morala tražiti po susjedstvu. Svaka otvorena vrata za nju su bila izazov. Ne samo otvorena, kad je mogla dohvatiti kvaku, i sama ih je otvarala i hrabro se upuštala u istraživanje svijeta.

Ja sam, za razliku od nje, bila mirna i plaha. Držala sam se za mamine skute i nisam išla dalje od susjednog dvorišta. A i tamo tek kad sam znala da se za tren mogu vratiti u sigurnost svoga doma. A susjedno dvorište s lijeve strane bilo je dvorište Haninih roditelja.

Moji i njezini roditelji jako su držali do dobrosusjedskih odnosa pa su između naših dvorišta napravili vrata kako bismo se nas dvije mogle posjećivati bez opasnosti da nekud odlutamo. Tako smo odmalena bile upućene jedna na drugu. Ta je veza ipak imala i svoje malo pomaknuto težište. Pošto sam starija od Hane, pa makar nepunih pet mjeseci, na mene se gledalo kao na stariju i pametniju.

– Pazi na nju, ti si starija, pametnija – svi su govorili. A ako bismo se posvađale, svi bi opet rekli: – Ma popusti, ti si starija i pametnija. Pametnija popušta. I tako i da nije bilo tog mog mirnog temperamenta, moji i njezini roditelji bi mi odgojem usadili zaštitnički stav prema njoj.

Hana je to oduvijek koristila. Znala je da ću joj ja uvijek oprostiti, jer je tako moralo biti. Ali, nisam se bunila. Nismo bile ni sestre ni rođakinje, ali bile smo i više od toga. Svi su nas oduvijek doživljavali kao “Hanu i Anu”. Tako smo uvijek zajedno bile pozivane na rođendane, upisivane u školu, na tečajeve stranih jezika, vođebe u kino, pa čak i u kupovinu. Naročito u kupovinu odjeće. Što je imala jedna, željela je imati i druga. Osim toga, kad smo već bile malo starije i mudrije, znale smo da se u paru lakše izbori za kakvu novu majicu, traperice, tenisice i slično. Ani će njeni to kupiti ili Hana to već ima, bili su naši čvrsti argumenti.

ISTA ODJEĆA

Kasnije nam je, naravno, postalo glupo nositi istu odjeću, štoviše, ni za živu glavu nismo htjele iste komade odjeće da se ne dogodi da se u društvu pojavimo jednako odjevene. Na studij smo tako stigle s različitom garderobom. Treba li reći da smo zajedno stanovale? Ne treba, naravno. To se podrazumijeva.

Ipak upisale smo različite fakultete i malo se odlijepile jedna od druge. Ja sam se sukladno svom temperamentu upisala na filozofski, a Hana na pravni fakultet.

Nova sredina donijela je i nova poznanstva. Došlo je vrijeme simpatija, zaljubljivanja i odljubljivanja i sve kako to već ide u tim godinama. Sve, ama baš sve se odvijalo onako kako se moglo i predvidjeti: temperamentnija Hana brže se zaljubljivala, ali i odljubljivala. Ja sam bila mirnija i često sam s neodobravanjem pratila njezine, usuđujem se reći, lude avanture. Ipak, plaha i povučena, kakva sam po prirodi, da nije bilo Hane, studentske bih dane provela u biblioteci, a ona nikad ništa ne bi završila da joj ja nisam sjedila za vratom. Sve u svemu, odlično smo se nadopunjavale.

– Ana, imam večeras spoj s jednim izuzetnim tipom: pametan je, obrazovan, ima ukusa.

– Ma mogu si misliti, dok se sastaje s tobom.

– Eto kakva si. A što meni fali?

– Ma ne fali ti ništa, imaš i previše. Punu glavu gluposti. Gdje li si ga samo upoznala?

– Nisam ga još upoznala, tek ću ga upoznati. Moja frendica s faksa, znaš ona što joj starci imaju ogromnu vilu na moru s bazenom, pričala mi je o njemu. Njezini su roditelji i njegovi.

– Joooj, Hana, prekini, molim te. Moram učiti, a ti opet pričaš gluposti. Oduševljavaš se nekim koga još nisi ni vidjela.

– Ali vidjet ću ga, danas popodne. Ta me frendica pozvala k sebi, a doći će i on.

– Hajde, dobro, to će biti popodne. Izvjestit ćeš me kad se vratiš, a sad me pusti da na miru pročitam ovu knjigu.

– Spremaš ispit?

– Spremam, a i tebi bi bilo pametnije da se baviš time nego upoznavanjem novih “izuzetnih” tipova. Koliko si ih već upoznala. Dva dana su divni i krasni, a treći te više ne zanimaju.

– Ana, to znači da ti danas nigdje ne izlaziš – Hana se nije dala zbuniti mojim primjedbama.

– Ne izlazim ni danas, ni sutra, ni prekosutra jer imam ispit. Rekla sam ti već sto puta i sad me pusti na miru.

– OK, stara, nema problema, puštam te čim mi kažeš da mogu večeras odjenuti tvoju jaknu.

– Koju jaknu?

– Pa onu novu, naravno, neću valda staru. Ti i tako nigdje ne ideš, a meni bi baš dobro došla. Znaš kako je, prvi dojam je jako važan. A ako je pola od onoga što Lana priča o tom tipu istina, onda je to čovjek mojih snova. Idem na sastanak koji će mi promijeniti život.

– Hana, prekini, molim te, s glupostima, dosadna si kao … – nije vrijedilo trošiti riječi. Najjednostavniji način da je se riješim bio je da joj dopustim da uzme moju jaknu. Kasnije se ispostavilo da bi uz nju možda dobro pristajala i moja majica, šal. Ma neka uzme sve, samo neka me pusti da na miru dovršim knjigu. Ali, postavila sam i jedan uvijet: može uzeti moju jaknu pod uvjetom da ne ide na neko zadimljeno mjesto. Jednom se tri dana nisam mogla riješiti mirisa dima u šalu koji je ona nosila samo jednu večer.

Kad se vratila s tog “sudbonosnog” susreta, ja sam već spavala, a ujutro kad sam ja odlazila, ona je spavala snom pravednika. Izgledala je anđeoski mirna i blaga. Eh, kako izgled vara. Razbacana odjeća po stolcima govorila je suprotno. Opet je došla u sitne sate. Ušuljala se da je ne čujem. Na stolu je bila poruka za mene: Super sam se provela. Ne kvari mi doživljaj ranim buđenjem. Hvala i pusa.

E Hana, Hana, hoću li se ikad moći ljutiti na tebe? Hoćeš li ikad odrasti? Što sam drugo mogla nego se nasmiješiti. Malo sam pospremila, tek toliko da imam gdje sjesti i popiti kavu. Moja je jakna bila prebačena preko naslonjača. Da ju je barem lijepo stavila, da se ne gužva. Ali bilo bi previše očekivati to od nje. Uzela sam je i pomirisala. Dobro je, barem je održala obećanje. Jakna nije smrdjela po dimu, nego mirisala po njezinu novom parfemu. Dobar znak, možda taj dečko i odgovara Laninu opisu. Možda nisu išli u neki smrdljivi klub, nego na neko kulturnije mjesto. Možda ovaj put veza potraje. Ili će oduševljenje ispariti prije mirisa novog parfema.

Nisam se imala vremena baviti time. Žurila sam se na fakultet. Jaknu sam za svaki slučaj ostavila na balkonu da se izvjetri.

POZIV NA RUČAK

Bila sam već u biblioteci kad sam osjetila da mi se torba trese. Mobitel me luđački pokušavao dozvati. Znam da je to glupo reći, ali moj mobitelkao da se ne javlja uvijek istim intenzitetom. Jačina javljanja ovisi o temperamentu onoga tko me zove. Znam da to nema veze s istinom, ali znala sam, bila sam sigurna da me zove Hana.

– Ana, gdje je jakna? Kamo si je stavila?

– Hej, polako, curo. Dobro jutro radni narode, izvolite na ručak. Jakna je na balkonu, ali gdje gori?

– Kasnim, uspavala sam se, obećala sam ga nazvati, ali ne znam broj. Posjetnica mi je sigurno u džepu jakne.

– E, to ne znam, nisampregledavala džepove, samo sam ponjušila da ne smrdi. A taj tvoj kavalir kad čeka da ti nazoveš njega, zar ne bi bilo logičnije da on tebe nazove?

– Pa zvao bi on mene da ja nisam predložila drugačije. Znaš da volim dugo spavati i ne bi bilo baš lijepo da me prene iz sna.

– Joj, nepopravljiva si. Pričat ćeš mi kako je bilo kad dođem kući. Sad ne mogu razgovarati.

Ni kod kuće nije bilo previše prilikeza razgovor. Kad sam ja došla, ona se spremala izaći. Sve što sam od nje čula bilo je da je tip stvarno fenomenalan i da bi s takvim mogla ostati cijeli život, zato treba djelovati mudro i ne zalijetati se.

Opa! Bila je to velika izjava za nekoga poput Hane. Nisam je baš preozbiljno shvaćala, ali da joj se momak svidio, to stoji.

Kad je izlazila van, kao najnormalniju stvar na ovom svijetu uzela je moju jaknu.

– Hej, da se nisi malo zabunila? Ti opet u mojoj jakni?!

– Pa moram, bila sam i jučer. Čak je i Dinko primijetio da je vrlo lijepa. Elegantana i decentna. Da, baš je tako rekao.

– Jakna jest, a ti? Ma ti si sasvim poludjela otkad smo došle na studij. Daj se malo saberi, nismo došle tulumariti, nego učiti.

– Kako tko, kako tko – rekla je smijući se – nije znanje zec. Jedva čekam da te upoznam sa Dinkom, sigurna sam da će ti se svidjeti. Kladim se da nećeš imati nikakvih primjedbi. Mogle bismo ga pozvati na ručak, na one tvoje fenomenalne odreske.

– Samo sam te tu čekala. Pozvat ćeš dečka na ručak, a ja neka kuham. Fino si to smislila. Gospođica ima i kuharicu. Hajde sada kamo si krenula, vidiš da radim, ne smetaj mi.

MLAD I PERSPEKTIVAN

Nisam trebala čekati, odjurila je kao vjetar. Iza nje je ostao samo oblak novog parfema. Očito da mi je jaknu zalila novom količinom tog mirisa. Kad će se to izvjetriti …

Sljedećih nekoliko dana slušala sam priče o Dinku. Osim da je divan i krasan, doznala sam i to da je rodom iz Dalmacije, iz stare kapetanske obitelji. Brodogradnja i more su mu u genima. Nije se bunio. Volio je oboje. Volio i imao sreću da se zaposli odmah nakon diplome. Rijedak slučaj u današnje vrijeme. Rijedak za neke, ali normalan za njega. Cijelo vrijeme studija već je nešto radio. Nekad zbog novca, a nekad zbog iskustva. Firma u kojoj je prvo volontirao, a onda bio na praksi, odmah ga je zaposlila. Tako se mlad popeo do značajnog mjesta. Nije, dakle, istina da se ljudi zapošljavaju isključivo preko veza i poznanstava moćnih roditelja. Neki si i sami stvaraju veze.

Hana je pričala i pričala o njemu, a ja sam slušala i ne slušala. Kamo bih ja dospjela da sam slušala sve što mi je pričala. U svakom slučaju, i tjedan dana nakon upoznavanja s njim njezino oduševljenje nije jenjavalo. Ali ju je malo i zabrinjavalo. Susretali su se u društvu, okruženi prijateljima, ali nikad nasamo. Ne samo da je nije pozvao u svoj stan ili vikendicu, nego je uopće nije pozvao na sastanak. To joj je bilo čudno.

– Da nije gay?
– Nije. Nema ni govora o tome, provjereno.
– Da nema djevojku?
– Koliko se zna, nema. Imao je jednu vezu koja se raspala i sad je već neko vrijeme sam. Pa koga vraga onda čeka?

Hana je to doživljavala kao udarac na svoju ženstvenost i šarm. Većina bi je dečki ubrzo nakon upoznavanja pozvala na sastanke ovakvog ili onakvog tipa. Ona jest bila malo zvrkasta, ali ne toliko da bi sve pozive prihvaćala. Ne, nije ona od tih. Ma super je ta moja Hana, vesela, razigrana, pomalo luckasta, ali u biti super cura kojoj je falio samo pravi dečko koji će je razumjeti, moći pratiti u njezinim idejama. Baš me zanimalo koliko će je dugo držati interes za tog Dinka koji, eto, ne gubi glavu za njom. Nakon petnaest dana počeli su se javljati znaci zamora. Na horizontu se pojavio novi junak. Nikola. Nije kao Dinko, ali je zanimljiv, rekla je onako usput.

VINA KAO MAMAC

Ne znam zašto, ali nekako sam navijala za Dinka. Iz njezinih priča mi se učinio stvarno posebnim. Ali tko zna što je od svega istina.

– Pa dobro, ali ako Dinko ne poziva tebe, zašto ti ne pozoveš njega? Vrijedilo bi pokušati prije nego odustaneš, zar ne? Možemo izmisliti neki povod. Napravit ćemo ručak, večeru, sendviče, što već hoćeš. Pozovi ga ovamo da vidimo kako će se ponašati na tvom terenu. Da ja škicnem sa strane o kakvom se tipu radi, isplati li se uopće truditi – predložila sam.

Prihvatila je moj prijedlog. Dogovorile smo se za subotu. Subota popodne je pravo vrijeme za ugostiti nekoliko prijatelja kod nas. Imale smo tjedan dana za spremiti stan, kupiti sve potrebno, organizirati igre. U srijedu je Hana došla s idejom da među gostima bude i Nikola, koji se u međuvremenu počeo opasno vrtjeti oko nje. Nisam znala je li to baš pametno. Priređujemo zabavu zbog jednog dečka, a pozivamo i drugog, ali možda malo ljubomore u cijeloj priči i nije naodmet.

U četvrtak sam svratila u dućan. Privukla me reklama na vratima. Na akciji su bila kvalitetna vina. Štedljiva kakva jesam, odmah sam izračunala da treba odmah reagirati. Akcija je trajala samo taj dan, a ušteda bi nam mogla biti znatna. Uzela sam kolica i dala se u kupovinu. Što sam učinila, shvatila sam tek kasnije kad sam platila račun i odmaknula se od blagajne da se ne bi stvarao red.

Bila je to izuzetno dobra, ali i nepromišljena kupovina. Pa kako ću ja sama sve te boce odnijeti kući? Pokušala sam ih staviti u dvije vrećice, ali nije išlo, a i da jest, bile bi preteške. Shvatila sam da samučinila veliku glupost. I što sad? Nije bilo druge nego zvati Hanu da mi dođe pomoći. Odgurala sam kolica u jedan kut i nazvala. Mobitel nije uspio ni zazvoniti, a ja sam na svom ramenu osjetilanečiju ruku.

– Čini mi se da netko treba pomoć – glas je pripadao nepoznatom muškarcu. Kad sam se okrenula, moje je iznenađenje bilo jednako njegovom.

– Oprostite, ali pogriješio sam. Imate istu jaknu i šal kao moja prijateljica, mislio sam da je ona. A čak i tu negdje stanuje pa sam bio siguran da je ona i da treba pomoć.

– Ne, nisam na žalost vaša prijateljica, ali pomoć bi mi dobro došla. Upravo zovem zbog toga.

– Kad sam se već bio spreman ponuditi za nosača, stojim na raspolaganju i vama.

– Ma ne, ne treba, ja zovem cimericu, valjda će čuti pa ćemo nas dvije to već nekako riješiti.

– Kako god želite, ali ako treba, ako se ne javi, ja sam tu.

Hana se nije javila. Mobitel joj je bio isključen. Pomoć sam, dakle, trebala. Nepoznati mladić zamolio me da pričekam da on obavi svoju kupnju pa ćemo onda sve zajedno prevesti kamo treba.

– Pozvan sam u subotu kod prijateljice koja ima istu jaknu kao i vi pa sam pomislio da bi bilo zgodno nešto kupiti. I ja sam ugledao ovu akciju. Takva prilika se ne propušta. Pričekajte samo trenutak da i ja kupim ovo vino pa ćemo zajedno. Ja sam, naime, automobilom.

– Pa to je super. Mogu onda i ja kupiti još nešto: mineralnu vodu, sokove …

– Dapače, možemo ovo odvesti u auto pa se vratiti po još.

KUPOVANJE U DVOJE

Rečemo, učinjeno. Bilo je zabavno kupovati udvoje. Diskutirali smo o tome koji sir ide uz koje vino, što bi bilo dobro od narezaka, koje su masline bolje: crne ili zelene? Kupiti sada ili pričekati do petka? Nismo se ni upoznali, a razgovarali smo kao dvoje ljudi koji pripremaju zabavu za prijatelje.

– A sad kad smo sve fino pokupovali, idemo k nama na kavu – pozvala sam nepoznatog mladića. No, da se prije upoznamo. Ja sam Ana – pružila sam ruku.

– A ja sam Dinko, a vi ne samo da imate istu jaknu kao moja prijateljica bego se i slično zovete. Ona se, naime, zove Hana.

– Hana?! Vi ste Dinko! E pa ovo je stvarno više od slučaja. Vjerovali ili ne, mi kupujemo za istu zabavu. Hana je, naime, moja cimerica i prijateljica iz djetinjstva. A što se tiče jakne, niste pogriješili, ona je … – tu sam malo zastala. Zar priznati Dinku da Hana nosi moju odjeću? To ustvari nije nikakav grijeh, ali ipak.

– Znači ne samo da se slično zovete, nego se slično i odjevate, neobično.

E sad sam morala na brzinu nešto smisliti. I smislila sam.

– Da, ukus nam je sličan, a Hana je bila toliko darežljiva da mi je poklonila svoju jaknu kad je vidjela koliko mi se sviđa. Takva je, dobra dušica – nisam znala što bih dalje lagala.

Iz neugodne situacije spasio me zvuk mobitela. Bila je to Hana.

– Hej cimerice, zvala sam jer sam trebala tvoju pomoć, ali sad je stvar riješena. Jesi li kod kuće? Odlično, spremi na brzinu taj nered jer dolazim s gostom. Tko je? Ne budi nestrpljiva, vidjet ćeš. Upoznala sam ga u jakni koju si mi poklonila. Kako koju? Pa onu žutu što si mi poklonila zajedno sa šalom. Ma ne pitaj previše, sve će ti biti jasno kada vidiš gosta. Dolazimo za par minuta.

Hanino iznenađenje je stvarno bilo veliko. Samo je treptala očima i češkala se po glavi, što je kod nje oduvijek bio znak velike zbunjenosti. Čak je i kavu morala kuhati dvaput. Jednu je, naime, uspjela proliti prije nego što ju je donijela na stol.

Dinko se, za razliku od nje, ponašao vrlo sabrano i trezveno. Popričao je malo s nama i ponudio se da nam pomogne u svemu oko pripreme subotnjeg druženja. Sve u svemu, bio je stvarno onakav kakvim ga je Hana opisala. Kad je odlazio, Hana ga je ispratila. Kad je zatvorila vrata, duboko je uzdahnula:

Huuu, ovo je bilo baš neobično. A ti, što kažeš na sve to?

Nisam imala što reći osim još jednom joj zahvaliti na poklonu.

– Jakna je stvarno divna. Znala sam da si velikodušna, ali da si baš toliko, nisam znala – obje smo prasnule u smijeh.

SAVRŠEN PAR

Dinko je nazvao i u petak, pitao imamo li sve što trebamo, što on može pomoći, treba li što prevesti. Nije trebalo, ali nisam htjela propustiti priliku da ga vidim i prije subote. Rekla sam da trebamo pomoć. Dok se Hana bavila spremanjem stana, nas dvoje smo pripremali salate, sendviče. Sve je bilo tako jednostavno i normalno, kao da smo to oduvijek zajedno radili. Toliko smo bili dobar par da mi je postalo neugodno zbog Hane, ali ona me riješila neugode.

– Ana, nemaš pojma koliko sam sretna zbog tebe. To je prst sudbine.

– Zbog mene, o čemu govoriš?!
– Ma daj, ne pravi se glupa, pa jasno je kao dan da Dinko to ne radi zbog mene. Kemija između vas dvoje osjeća se na kilometar. Ne brini se, i neka ti ne bude neugodno. I sam znaš da među nama nije bilo ničega, tek malo moje povrijeđene taštine. To je prvi kojeg znam da me nije odmah obasuo praznim komplimentima i da se nije pokušavao upucavati. Usput rečeno, meni se Nikola sve više sviđa, Dinko je preozbiljan za mene, on je baš pravi čovjek za tebe. Dakle, isplatilo ti se posuđivanje jakne.

Eto, tako je bilo. Subotnja je zabava protekla u najboljem redu. Dinko i ja smo zaključili da je od nas dvoje bilo dovoljno što smo pripremili hranu i piće, pranjem suđa neka se poslije zabave Hana i Nikola, mi ne želimo nedjelju trošiti na to. Idemo na izlet, a oni neka se snalaze kako znaju.

Svi smo se odlično zabavili i odlučili barem jednom mjesečno tako sastajati. Bilo je to prije gotovo godinu dana. Uskoro ćemo proslaviti i godišnjicu. Svi četvero, uz puno dragih prijatelja, naravno.