Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Preljubniku sam zapalila kuću

Začula sam zvuk poznate špice s televizora. Zvijezde pjevaju. Vidjela sam voditeljicu koja je trebala izgledati lijepo i glamurozno, no meni se činila kao iscrpljena i iscijeđena figura. Izgubila je puno kilograma, no nije izgledala baš nešto. Pogledala sam u svoje noge zadovoljno. Bila sam vitka i atraktivna, nisu mi trebale nikakve dijete niti glamurozna šminka da bih izgledala dobro. Otpuhnula sam i ugasila televizor, nisam imala živaca za njih koji tamo kao nešto pjevaju, pa glume radost i ozarenost, pa ih ocjenjuju neke snobovske face. No nakon što je zavladala tišina, osjetila sam se loše. Ustala sam do stola po još jednu čašu vina. Još jedna večer ubitačno dosadna. Ali vino će mi pomoći da zaspim. Kao i svaku večer. Danas, naročito danas, pomoć mi je trebala jer sam znala da ne bih zaspala bez vina nakon svega što mi je kćer jutros rekla.

Razmažena balavica, ne znam uopće što da radim s njom. Kako da je vratim na pravi put. A žao mi je nje. No više od svega, teško je podnosim. Opterećuju me njeni problemi, uzbudim se, pokušam joj pomoći, no ne sluša me. Nikada me nije ni slušala, a ja nisam znala kako postupati s njom pa sam joj uvijek popuštala, tako da sam ju nepovratno razmazila. Sada je bilo kasno, uništavala je svoj život jednako kao i moj. Od prvog dana kada se rodila, pomalo me izluđivala.

Danas je ona mene optužila za sve njene probleme. Nabrojala mi je sve moje navodne grijehe, no branila sam se. Imala je, i još uvijek ima, i oca koji je bio jednako odgovoran za naše loše odnose. Zaboga, pa on je i bio jedini koji je bio odgovoran, on je sve započeo! Da se nije spetljao s onom maloljetnom kurvicom, ni ja ne bih učinila ono što sam učinila nakon toga.

Moj je život sličio na bajku

Uopće nisam bila premlada kada sam se udala za Tatjaninog oca. Uostalom, bila je to ljubav kao i svaka druga – prvi izlasci, prvi poljupci, ozbiljnija veza, sve je išlo redom bez nekih posebnih problema. Ja sam bila umjetnički tip – iako sam radila u birokraciji – izrađivala sam nakit i unikatne odjevne predmete, a Karlo je bio vlasnik butika gdje sam voljela kupovati. Svidjela sam mu se čim smo se upoznali i iz tog je razloga prihvatio da prodaje moje rukotvorine u svom dućanu. Bio je simpatičan, zgodan i duhovit. Bilo je topline u njemu koja mi je bila gotovo nepoznata. A kada smo se nakon nekoliko mjeseci dogovorili da živimo zajedno, jer sam ja silno željela pobjeći od svoje posesivne, naporne, zahtjevne i poprilično hladne majke, preselila sam se k njemu.

Karlo je živio sa roditeljima i bakom u velikoj kući koja je bila podijeljena na tri odvojena stana. U jednom su bili baka i roditelji, u drugom on i ja, a u trećem su imali podstanare, uglavnom studente. Bilo mi je ugodno kod njih, nekako, osjećala sam tu kuću kao svoj dom. Uredila sam stan po svom ukusu, Karlo je volio moj umjetnički izražaj i svidjelo mu se što sam napravila. A njegovi su roditelji bili srdačni i nisu nam se miješali u vezu tako da su mi ubrzo postali vrlo dragi.

Uživala sam u našem vjenčanju, sama sam si dizajnirala i ukrasila haljinu i bila je pun pogodak, pobrala je hrpu pohvala. Znala sam što radim pa sam uz moju tamnu put i kosu boje gavranovog perja odlučila napraviti biserno-srebrnu kombinaciju upotpunjenu bojama jorgovana i ciklame. Ali nisam znala da će trudnoća i rođenje djeteta za mene biti toliko neočekivani i neprirodni događaj koji me zatekao potpuno nespremnu za bilo kakve obaveze. I kao što sam rekla, nisam bila premlada da bi se time moglo objasniti moje početno odbacivanje roditeljstva. Jednostavno, nisam bila tip majke, valjda. Još sam bila djevojčica u duši pa mi je mala Tatjana više bila igračka i zabava nego netko tko je osoba s dušom i potrebama.

Karlo je počeo sve više raditi

Srećom, Karlova baka Marica bila je vitalna i snažna žena, pravi majčinski tip i preuzela je gotovo sve obaveze na sebe tako da sam mogla početi raditi već šest mjeseci nakon poroda. O, kako je tada bilo dobro vratiti se među ljude, pa bili oni i dosadni činovnici! A kada je baka Marica malo oslabila, kad joj se zdravlje pogoršalo, brigu o Tatjani preuzela je Karlova majka Snježana, koja je baš u to vrijeme otišla u mirovinu. Ja sam sve to prihvaćala bez ikakve želje da se uplićem u njihov odgoj i odnos prema Tatjani. A kako smo bili u isoj kući nije bilo nikakvog problema da većinu noći dijete prospava s bakama i djedom kojima je ionako malička bila veliko veselje.

No u svemu tome što mi je odgovaralo i što mi je išlo na ruku, smetalo me jedino što je Karlo sve više vremena provodio u svom butiku. Govorio je da nema baš povjerenja u djevojke koje su tamo radile i da želi biti što više prisutan, naročito u vrijeme obračuna jer je tvrdio da ostaje premalo novaca u blagajni. Vjerovala sam mu jer sam osjećala da nam je budžet sve tanji, više nije bilo novaca za večernje izlaske koji su bili uobičajeni od dana kada smo se upoznali. Čak i u trudnoći i nakon poroda redovito smo izlazili i družili se, što s mojim što s njegovim prijateljima, redom umjetnicima, glazbenicima, hedonistima i avanturistima. Nerijetko smo pili fina, kvalitetna, ali skupa vina i večerali u otmjenim restoranima.

Pogledala sam na bocu vina koja je sada stajala na stolu … Jeftino domaće vino, tek toliko da imam što za popiti a večera mi je bila skromna i neukusna, dva tvrdo kuhana jaja i malo salame. Iako sam se srozala na dno, još uvijek nisam potonula i bila sam sretna na svoj način. Imala sam nekoliko dobrih prijatelja, klijentelu koja je od mene kupovala moje unikatne uratke, i dosadan posao koji mi je osiguravao određen prihod i sigurnost.

Zagasila sam svjetlo i pokušala zaspati. Nisam uspjela, još uvijek sam bila previše uznemirena Tatjaninim optužbama. U jednoj prilici kada sam se žalila svojoj frendici Manueli, ona mi je skrenula pažnju na to što je pogrešno u mom odnosu sa kćerkom, no ja sam se samo nasmijala na to, pa nije moja kćer od porculana da bih trebala biti tako oprezna s njom kako je to Manuela savjetovala. Vrtjela sam se u krevetu i osjetila da mi ponovo naviru neugodne slike iz prošlosti.

Ljubomorna na njegovu slobodu

Tatjani je bilo pet godina kada su Karlovi roditelji za podstanare primili brata i sestru, studente iz okolice Zagreba. To nije bilo ništa neobično ni novo, no novo je bilo to da se nakon godinu dana kod njih doselila još jedna sestra, petnaestogodišnjakinja, srednjoškolka, koja je upisala školu za kozmetičarke i pridružila se bratu i sestri u njihovom podstanarskom životu. Djevojčica, zvala se Nera, bila je draga i slatka, tamne duge kose i tamnih očiju i od prvog se dana zaljubila u Tatjanu. Čuvala ju je kad god je mogla i kad god je nama odgovaralo, a nama je uvijek dobro došla takva vrsta pomoći.

Ja sam baš uživala gledajući njih dvije kako se igraju, bacaju po podu, skrivaju po kući i glume da su u nekoj od onih vječnih dječjih avantura. Bilo je to nešto što je Tatjani nedostajalo jer se baka i prabaka nisu mogle tako igrati s njom a Nera je ipak bila još veliko dijete u duši. I Tatjana je obožavala Neru i plakala je za njom kada je nije bilo u Zagrebu, kada je za vikende ili praznike odlazila k roditeljima.

Kad je došlo ljeto, a mi otputovali u našu kuću na moru, Tatjana je toliko zanovijetala da joj fali Nera da sam izgubila strpljenje s njom i vratila se s godišnjeg odmora nakon samo tjedan dana. Karlo je ostao jer je imao društvo koje je svakodnevno isplovljavalo Karlovim brodom i posjećivalo udaljene puste uvale i uživalo u nudizmu i dobroj mediteranskoj hrani i dalmatinskom vinu.

Oh, kako sam bila ljubomorna na njegovu slobodu! A ja sam se morala žrtvovati zbog male razmaženke. Da su bar Marica i Snježana bile u Zagrebu, ali nisu, i one su tada bile na Jadranu, u kući Snježaninog brata, s njegovom obitelji. Da su barem poveli i Tatjanu sa sobom.

U ta sam tri tjedna, koliko sam bila sama s Tatjanom, toliko puta izgubila strpljenje i bila na rubu živaca da sam prvi puta u biti, lupila svoje dijete kako bih je disciplinirala i natjerala da zašuti. Kad se nije dala stišati, kada je plakala jer sam ju kaznila, zatvorila bih je u sobu i ne bih je pustila sve dok se iz sobe ne bi čuo nikakav zvuk.

Nikako ga uhvatiti “na djelu” s njom

Kada bi prestala plakati, pustila bih je pred televizor i dala da gleda omiljene crtiće. Nisam bila zadovoljna sama sa sobom, nisam voljela gledati tugu i sram u njenim očima i pogrbljena ramena kojima mi je davala do znanja da je povrijeđena, ali nisam znala kako drugačije da dobijem od nje zadovoljavajuće ponašanje. Uostalom, tako je mene mama odgajala i što mi fali?!

Kad je to nemoguće, iscrpljujuće ljeto napokon završilo, sve se nekako vratilo u normalu – i Nera se vratila a Tatjana je krenula u školu. Ja sam inzistirala da se upiše u boravak nakon nastave kako bi se naučila redu i učenju i kako bi što manje obaveza donosila kući. Jednostavno se nisam mogla zamisliti da svakoga dana sjedim uz nju i pomažem joj pisati zadaću. Nije mi se to dalo, a uostalom, to je posao učiteljica i za to su bile plaćene.

Nera je zbog toga imala viška vremena pa je često odlazila s Karlom u butik. On ju je obučavao radu prodavačice jer je ona to željela, i htjela si je malo povećati džeparac. Nisam tada znala, no u školi joj je loše išlo i izbjegavala je učenje, ali ipak su je stariji brat i sestra uspjeli natjerati da se primi učenja, te da manje gubi vrijeme glumeći prodavačicu.

Bila je mudra djevojka, na koncu je uspjela spojiti sve obaveze i školu u uspješnu kombinaciju. Previše uspješnu, ispostavilo se. Nije mi bilo jasno ni tada a ni danas mi nije jasno kako jedna tako mlada djevojka ima takvu snagu i sposobnost da riješi sve na svoju korist i da ispuni očekivanja drugih.

Malo po malo postalo mi je jasno da se nešto događa između nje i Karla. Dolazila je igrati se s Tatjanom uglavnom kada je on bio kod kuće, a tih je dana bio kod kuće češće nego godinu ranije. A opet, kada je odlazio na posao vodio je i Neru sa sobom da je “obučava”. No ispalo je da je obučava nečem drugom, a ne tome da bude prodavačica. A ja svoje sumnje nikako nisam uspijevala potvrditi, no u mene se uvlačio gadan nemir. Postala sam i sumnjičava i paranoična, tako da sam u nekoliko prigoda uhodila Karla, no ni jednom ga nisam uspjela uhvatiti “in flagrante” pa sam počela misliti da sam ja ta koja nije čista u glavi. Ali vrag mi nije dao mira i u sve više situacija sam primjećivala njihove skrivene geste koje su potvrđivale moje sumnje. A onda, sjećam se dana kad sam Neru srela na stubištu kuće, odlazila je u grad naći se s prijateljicom.

– Bok, Biljana – pozdravila me dok se prebrzo spuštala niz skliske kamene stepenice. Imala je na sebi štikle i bila je izazovno obučena.
– Hej, kamo juriš? – upitala sam je najljubaznije što sam mogla.
– Naći se sa Sanelom, idemo u kino pa u disko – veselo je odgovorila, prepuna mladenačke energije i prpošnosti.

Hm, opet sam posumnjala u sebe. Ima li ona što s mojim mužem?

– Hoćeš li moći sutra otići po Tatjanu poslije škole? – pitala sam, oprezno vrebajući odgovor.
– Naravno! – viknula je dok je odlazila. – Vidimo se sutra!

Oh, to je bilo zbunjujuće. Karlo je otišao na jedrenje i u nekom sam trenu pomislila da će i nju povesti, no ona je ovdje, vesela, razigrana, puna nade i vedrine kao da joj ništa (i nitko!) ne nedostaju. Pokolebala sam se. Možda ipak nisam bila u pravu? Ta toj je djevojci tek sedamnaest godina! Kao da bi njoj bio privlačan za nju, postariji muškarac. Sigurno je vršnjaci salijeću jer bila je izuzetno privlačna djevojka.

No doživjela sam nagli udarac kad me stvarnost pokosila samo dva dana nakon tog susreta. Dok sam šetala gradom u potrazi za nekim lijepim ljetnim sandalama, naletjela sam na Janka, Karlovog prijatelja s kojim je trebao, bar je tako meni rekao, biti na jedrenju.

– Hej, Biljana! Drago mi je da te vidim. Kako si? – pitao me ljubazno. Možda i previše ljubazno.
– Dobro sam – odgovorila sam automatski. – Zar nisi ti trebao biti na jedrenju s Karlom?
– I bio sam – odgovorio je. – Jučer sam se vratio. On je produžio boravak, mora riješiti neke probleme s motorom i papirologiju sa sidrenjem.

Da li se to meni samo činilo ili mu je bilo neugodno jer laže? Nisam mogla procijeniti. Ili je moja paranoja bila uzela maha? Ta vidjela sam Neru jučer, ona je ovdje, a on tamo, stotinama su kilometara razdvojeni. No ipak sam se sljedećeg dana upustila u istraživanje. Otišla sam do podstanara da se raspitam može li Nera pričuvati Tatjanu preko vikenda. Njen me brat malo zbunjeno gledao kad mi je odgovarao.

Proveli smo ludu i uzbudljivu noć

Nera je na maturalcu. Jučer ujutro su otputovali za Pulu. Čudim se da vam nije rekla.

– Ma nema veze – uspjela sam promucati i brzo se vratila u stan.
– Mama, ja bih da me Nera odvede na sladoled – dočekala me Tatjana sa svojim prohtjevima.
– Nema šanse da te ta mala smutljivica ikad više kamo vodi – zaderala sam se a Tatjana se rasplakala.

– Prestani cmizdriti ili odi kod bake a mene ostavi na miru – još sam jednom viknula, ali mi je onda bilo žao. Nikada neću naučiti kako biti normalna majka, zajaukala sam u sebi i osjetila grižnju savjesti, no ipak, bijes koji sam osjećala prema svom razbludnom mužu bio je jači tako da sam opet zaboravila na svoje dijete i posvetila se sebi i svojoj želji da mu se osvetim. Brzo sam sve isplanirala. Tatjana je ionako već bila kod bake, a ja sam provalila u svoj ormar u potrazi za najizazovnijom haljinom koju sam mogla naći. Napravila sam nekoliko prepravaka i izgledala fantastično u njoj kada sam se pogledala u ogledalo. Iako je bilo već kasno proljeće, ipak sam obula visoke crne kožne čizme uz nju tako da sam zaista zablistala. Prsa sam naglasila dugom niskom tankih sjajnih srebrnih lanaca koji su se, sa svakim mojim pokretom, vrckavo njihali preko mojih grudi. Napadno sam našminkala oči a na usne stavila koraljno crveni ruž koji mi je odlično pristajao. Bila sam spremna za osvetu. Ako je mislio da će me samo tako preveslati, gadno se prevario!

Imala sam sreće i već tu prvu večer srela sam prijatelja za kojeg sam znala da je oduvijek potajice zaljubljen u mene.

– Mačak, baš mi je drago da sam te srela – prela sam. – Nismo se dugo vidjeli. Kako si ti meni, slatki? – spustila sam mu prste na nadlanicu i lagano ga zagrebla po mekoj koži. Primijetila sam da su mu se dlačice na rukama nakostrijršile i znala sam da uspjevam. Kako je to bio dobar osjećaj, biti ponovo slobodna, zavodljiva … Nije mu trebalo više puno poticaja s moje strane da se prepusti nagonu i odvede me k sebi. Proveli smo ludu i uzbudljivu noć. A onda i slijedeću. Osjećala sam se dobro, poželjno, zadovoljeno, ispravno. Tako to treba biti – milo za drago, neće mene tamo neki Karlo zaje…! Nisam ja ništa lošija od njega. Lako je zavesti djevojčicu, no ja sam mogla zavesti koga god sam željela i u tome sam bila uspješnija. Vidjet će on što ga sve čeka kad se vrati!

Krasnu sam mu scenu priredila kad se nakon tjedan dana “jedrenja” vratio kući, a samo koji sat nakon njega stigla je i mala kurvica Nera. Vikala sam ludački na njih oboje, kad sam ih uspjela uhvatiti zajedno na hodniku. Od sve te galame iz svojih su stanova izašli i Nerini brat i sestra te Karlov otac i majka. Zaista ne znam što sam im sve izgovorila, mutan mi je taj dio i ne sjećam ga se baš sa zadovoljstvom, ali bilo je jako loše. Jedva su me umirili, mislim da me tek Nerin brat uspio odvojiti od njih jer je branio svoju sestricu koju sam ja skoro zadavila dok sam bijesno urlala. Uvalili su mi neke tablete za smirenje koje su me zamalo ubile jer sam prije toga popila dosta vina. Bljuvala sam cijelu noć i cijeli dan, sama u stanu jer se Karlo s Tatjanom povukao k roditeljima u stan. Ostavio me kao pseto na cesti.

Istina, pokušavao je na miran način sve riješiti sa mnom. Ali ja nikako da se smirim i nađem u sebi imalo snage da s njim o tome kulturno porazgovaram. Čim bih i pokušala, osjećala sam da mu povlađujem i popuštam, da dozvoljavam da bude po njegovom a on je bio taj koji je mene povrijedio. I zato sam bila neumoljiva i ustrajna da istjeram pravdu.

Derao se da se gubim van iz kuće

Istinite priče: Preljubniku sam zapalila kućuZnam da sam mu zagorčavala život, ali on je napravio još odvratniju stvar. Jednog dana kad sam se vratila s posla, šokirala sam se jer sam svu svoju odjeću našla pobacanu ispod prozora naše spavaće sobe. Mojih je krpica bilo posvuda, po grmlju, po ružama, ležale su u blatu. Kako sam tada pobjesnila! Uletjela sam u kuću kao furija i tako ga napala da smo se skoro potukli. No uspjela sam se uvući u naš stan dok je on ostao vani, na hodniku. Zaključala sam se a naša se rasprava nastavila s obe strane vrata.

– Da si sutra otišla iz ove kuće, je li to jasno?! – zaurlao je i udario šakom o vrata.
– I otići ću! – derala sam se. – No neću otići praznih ruku! Sa sobom nosim sav namještaj i umjetnine!

Nije bilo šanse da mu sve to ostavim. Puno sam truda uložila u sve to, stan je bio lijep mojom zaslugom i nisam željela da neka mala kurvinska balavica uživa u svemu tome. O, nee! N-e-m-a! Š-a-n-s-e!

– Ti ćeš s namještajem izaći iz ove kuće samo preko mene mrtvog – odbrusio mi je prijeteći.
– Što se mene tiče, može! – histerično sam se proderala. – Ti si za mene ionako mrtav!
– O ne, nisi ti takve sreće. Odjeća ti je ionako sva vani, samo pokupi neke sitnice koje ti još trebaju i GUBI SE IZ OVE KUĆE!

Derao se s takvom odlučnošću da sam napokon zašutjela. Ipak sam ga se bojala, morala sam si to priznati. Klonula sam na pod pokraj vrata i suzdržavala suze. Nisam mu željela pružiti priliku da vidi moju slabost i nemoć. A ne, to neće doživjeti od mene!

Motala sam se amo-tamo po stanu ne znajući što da radim. Pregledavala sam stvari procjenjujući što moram ponijeti sa sobom, što mi je dovoljno bitno a da me ne optereti. I što će biti sa Tatjanom, počela sam se pitati. Željela sam da ide sa mnom jer nisam im željela priuštiti to zadovoljstvo da je imaju za sebe. Ako se mene pita, nikada je više neće vidjeti ni on ni nitko njemu blizak. U meni se ponovo razbuktao bijes.

– Što da radim, što da radim? – hodala sam amo-tamo dok su se navale bijesa izmjenjivale s navalama abnormalnog straha i očaja. Nakon nekoliko sati, kad se već spustio mrak, na vrata mi je zakucala Tatjana.

Zapalila sam vatru svuda po sobi

Mama, pusti me unutra – pomalo plačno je progovorila. – Želim u svoju sobu, želim svoje igračke. Mama!
– Mačkice, jesi li sama? – pitala sam ju oprezno.
– Jesam, mama. Pusti me unutra, molim te.
– Evo, curice, evo me.

Polako sam odškrinula vrata kako bih se sa sigurnošću uvjerila da nema nikoga s njom. I zaista, bila je sama. Ušla je polako u stan, pomalo u strahu jer vjerojatno nije znala ili nije razumjela što se događa. Zagrlila sam je željno, ona je bila moje jedino utočište, jedina osoba koja me u tom trenu nije mrzila. Oh, djeca su prekrasna – shvatila sam zaneseno. Odlučila sam. Noć ćemo provesti kod moje majke, a onda ćemo pronaći stan samo za nas dvije. Bit će to sve u redu.

Dok se Tatjana tiho zabavljala u svojoj sobi, ja sam izašla na balkon i proučavala okolinu. Moja je odjeća još uvijek bila razbacana na sve strane, a pogled na to je opet bio povod za novu navalu bijesa. Gledala sam stablo kruške u blizini i shvatila da ga mogu dosegnuti i preko njega sići u vrt. Tako sam i napravila. Pokupila sam svu odjeću na veliku hrpu, a onda dovukla plastični vrtni stol do balkona i tako se opet vratila u stan. Pronašla sam nekoliko kofera i putnih torbi i u njih potrpala svoju odjeću, većinu Tatjanine i još nekoliko sitnica. Naravno, namještaj i slike nisam mogla iznijeti. Ali valjda mi je hladan noćni zrak razbistrio mozak i dao mi ideju što ću zaista i napraviti. Bila sam uzbuđena jer je to bilo savršeno rješenje.

Tatjanu sam pozvala na balkon, rekla joj da idemo kod bake Luje i spustila je u vrt. Pojasnila sam joj da krećemo u avanturu i zamolila je da bude tiho, neka me pričeka jer ja moram nazvati taksi i krećemo. Vratila sam se i zaista nazvala taksi, no tada sam krenula u ostvarenje svog plana. Iz kuhinje sam uzela dvije boce rakije, iz kupaone alkohol i losion poslije brijanja i sve te tekućine prolila po namještaju. Znala sam da to nije dovoljno za veliki požar, ali bit će taman da načini dovoljno štete. Svojim sam upaljačem zapalila plamičke posvuda gdje sam prolazila a onda se išuljala na balkon.

Taksi je već čekao. Pogledala sam iza sebe. Još se nije ništa primjećivalo, nikakav plamen. Bilo je to zadovoljavajuće, nasmijala sam se. Tek sam sutradan saznala koje su bile posljedice mog paleža. Nazvao me Karlo i tako se derao da sam ga jedva razumjela, i najblaže što sam očekivala bilo je da me prijavi policiji. No iz nekog razloga, nikada to nije napravio. Ne, već nakon nekoliko dana stigli su mi papiri za razvod. Postupak je pokrenut i u najkraćem roku mi smo se i službeno rastali. Sve to vrijeme živjela sam s Tatjanom u minijaturnom stančiću, nekadašnjoj garaži koju su ljudi preuredili za iznajmljivanje. Jedna jadna prostorija s jednim prozorom, a na zahod smo morale odlaziti van u dvorište. Kad je stigla zima, više nisam imala snage za to pa sam kupila jednu običnu, plastičnu kantu s poklopcem i to nam je bio priručni WC. Spavale smo, kuhale, obavljale nuždu i kupale se u toj jednoj sobici, a moj se očaj povećavao.

Srećom, moj mi je stabilni posao omogućio da bez problema dobijem kredit za stan. Kupila sam lijepi, dvosobni stan u jednoj staroj zgradi. Bio je dosta zapušten, derutan, no uredila sam ga tako da je svatko tko bi došao k nama bio zadivljen. Bio je to ovaj stan u kojem sam se sada nemirno okretala u krevetu, žudno čekajući san koji nikako da dođe. Osluškivala sam zvukove noći.

Tada, kad sam tek uselila, počela sam vezu s Mladenom, glazbenikom. Kako je on bio lijep i dobar čovjek, bio je melem na moje rane koje sam zadobila u braku s Karlom. Pet smo godina dijelili ovu postelju, pomagao mi je otplaćivati kredit za stan, voljeli smo izlaske i družili smo se s valjda najzanimljivijim ljudima u gradu. No onda se on želio posvetiti seoskom idiličnom životu, kupio je kuću u okolici Jaske, u blizini šume i molio me i kumio da se i ja preselim s njim u tu divljinu. Nisam pristala. Nikada više nisam imala namjeru živjeti u nečijoj kući. Samo u svojoj! Nekada, iza ovog zida iza mojih leđa spavala je Tatjana. Tamo je bila njena soba, lijepa i velika, samo njoj namijenjena u kojoj je mogla raditi što je željela. Do nedavno to je bila soba u kojoj je pušila marihuanu. Oh, kako je mogla biti tako glupa da si to dozvoli?! No očito je bilo da je imala problema a ja joj nisam znala pomoći.

Tatjana je počela gubiti kilograme

Jedino što sam znala je bilo to da je odvedem kod psihijatra i njemu prepustim da vodi računa o mojoj kćeri. Iako se tko zna koliko godina školovao za to dično zvanje, ništa pametno nije postigao s njom. Ja, koja o ljudskoj psihi nisam imala pojma, razumjela sam više od njega, činilo mi se. A neuspjeh u odgoju nije moja krivnja, ja nisam išla u školu u kojoj se uči kako biti roditelj pa je bilo razumljivo da sam kiksala. Ali on, koji je na zidu ordinacije imao nekoliko diploma, on je zatajio. No jednostavno nisam znala kako drugačije pomoći Tatjani pa sam je vodila na te terapije bez obzira na njihovu neučinkovitost.

A problemi su počeli još u petom razredu kada je s ulaskom u pubertet Tatjana počela neumjereno jesti. U samo nekoliko mjeseci mrekomjerno se udebljala. Ja sam joj ograničavala obroke i smanjivala porcije, no ona se i dalje debljala. Ubrzo sam shvatila da potajice jede. Prvo sam našla praznu staklenku linolade, a nakon nekoliko dana sam shvatila da su kutije keksa i sve bombonijere koje su bile spremljene u smočnici za neke posebne prigode, prazne. Nije ostalo ni mrvice. Vikala sam na nju, pokušavala na lijep način, prijetila se, zabranjivala, obećavala nagrade ako malo smršavi, no ništa nije pomagalo. O svemu sam porazgovarala s psihijatrom, ali ni on nije bio uspješniji. Pa sam potražila novog. I opet ništa. Onda sam zaključila da bih trebala potražiti ženu psihijatra, i naišla sam na jednu jako simpatičnu, no nije bilo pomoći. Tatjana se bližila osmom razredu i bila je jako debela.

Kolegica na poslu, koja je isto imala problema sa svojim sinom i vodila ga na terapije, preporučila mi je neka vrste liječenja koje su oni isprobali. I činilo mi se da se situacija pomalo stabilizirala. Tatjana se počela mijenjati, gubila je kile pa ih vraćala, no postepeno se ipak uspjela zadržati na prihvatljivoj težini. Ponadala sam se da se sa odlaskom u srednju školu ipak malo uozbiljila. Da, moglo bi se reći da je, ali ne onako kako sam ja očekivala. Uozbiljila se tako što je našla “ozbiljno društvo” – prijateljicu koja je bila starija od nje deset godina. Dugo nisam znala da je riječ o Saneli, Nerinoj prijateljici iz dana kad je još hodala s Karlom. Kad sam to saznala, poludjela sam. Zabranila sam joj da se viđa sa Sanelom, smatrala sam to izdajom. No Tatjana mi nije dozvolila da se miješam u njen život i nije imala namjeru poslušati me.

A nakon što se Karlo na tatjaninoj maturalnoj večeri pojavio s Nerom ispod jedne ruke i s njihovim desetogodišnjim sinom, Tatjana kao da je odlučila učiniti sve što je u njenoj moći da me izludi. Više nije potajice, već otvoreno preda mnom pušila marihuanu, a Sanelu je dovodila svakodnevno.

Zatvarale su se u njenu sobu, slušale muziku najglasnije što su mogle i to najgroznije narodnjake koje sam ikada čula. Cerekale su se pijano, tako da sam zaključila da im ni alkohol nije stran kao ni opijati. I da se ne ponavljam, što god da sam rekla ili učinila, nije davalo rezultata, svakim je danom bivalo sve gore i gore.

Moja je kći ponovno zatrudnjela

Koliko god da je bilo gadno, postalo je još gore. Tatjana je sa nepunih dvadeset ostala u drugom stanju. Koji je to šok bio za mene! Pa nisam ni znala da ime nekog muškarca u svom životu. Tih je dana bila tako preplašena, da je nisam prepoznavala. Nestala je njena drskost i samodostatnost, gotovo u suzama razgovarala je sa mnom i sve mi priznala.

– Pa dobro, dijete drago, s kim si ti to zatrudnila? – pitala sam najsmirenije što sam mogla.
– Sa Sanelinim bratom – tiho je promucala.

Ne, nije moglo biti gore! Nisam puno znala o njemu, ali ono što sam znala bilo je i više nego katastrofalno. Ne samo da je bio bogalj jer je nogu izgubio nakon što su mu je prostrijelili u jednoj barskoj tučnjavi, i što mu je od učestalih udaraca u glavu jedno oko bilo napola zatvoreno, nego je uz sve to, još bio i oženjen, imao petero djece (ako ne i više!) i bavio se nekim sumnjivim poslovima. – O, bože, ima li te!? – zavapila sam sva izbezumljena i jadna nerazumnošću svoje kćerke.

– Odlučila sam da ću pobaciti, samo nemam novaca za to. Imaš li ti što da mi posudiš, mama? – i dalje je gledala mimo mene, a srce mi se izlupalo od brige i jada. Nisam imala ni lipe za posuditi, u stvari bila sam dužna već mnogima, uglavnom svojim dobroćudnim prijateljima. Ali znala sam da ću za ovo nabaviti novac!

Nekoliko dana nakon pobačaja bila je stalno u stanu, pomislila sam da će se primiriti, no nikada nisam bila više u krivu.

Prošle jeseni, na njen dvadeset i treći rođendan, saznala sam da je opet trudna i opet sa Sanelinim bratom, koji se barem rastao u međuvremenu, no nije se prosvijetlio i dalje se bavio nekim prodajama i preprodajama. Moja mu se kćer pridružila u tom mutnom trgovanju, svakoga dana očekujući “onaj pravi posao koji će im donijeti hrpu novaca”. Kada im je ponestalo novaca, pronašli su moje kreditne kartice i uspjeli ih istrošiti do maksimuma. Iznos svih limita bio je preko četrdeset tisuća kuna. Mjesec dana sam bila ljuta i nisam željela razgovarati s njima. Upregla sam sve svoje snage i započela hiperproizvodnju kako bih popunila rupe koje su zjapile na mene sa svih strana. Kupovala sam jeftinu odjeću u second-hand dućanima te ju prepravljala, ukrašavala, poboljšavala i tako plasirala dalje. No dok sam odjeću uspješno prekrivala krpicama, svoj sam budžet teško krpala.

Moje je dijete na teškim drogama!

A jučer? Jučer sam jednostavno pala na dno. Došla sam doma a iz Tatjanine sobe čula se glasna muzika. Nisam znala je li sama, no nisam čula nikakvo kretanje u sobi pa sam se ponadala da je sama i oprezno joj pokucala na vrata. Htjela sam popričati s njom da vidim kako je jer je već nekoliko dana bila blijeda i bezvoljna. Kako mi nije odgovorila na kucanje, polako sam otvorila vrata i ugledala stravičan prizor. Tatjana s glavom nagnutom nad stolom, ušmrkavala je kokain.

Vrisnula sam i rasplakala se u istom trenu. Zaboga, moje dijete je na teškim drogama! Kako je došlo do toga?! Pobacala sam sve sa stola, na silu sam joj prekopala džepove i torbicu, uzela sam joj mobitel i šutnula ga u hodnik. Gledala me staklenim očima. To me shrvalo. Gdje je nestalo moje dijete? Je li to uopće moje dijete? Suze su mi nemilice tekle. Ugasila sam muziku, izvadila CD iz pogona i slomila ga.

– Danas ostaješ ovdje u sobi – zatvorila sam vrata njene sobe i pobjegla u kuhinju. Plakala sam još satima. A onda sam zaspala nakon svega.

Ujutro mi je održala bukvicu kao da sam ja ta koja se drogira a ne ona. Optužiti me za sve njene probleme bio je apsurd, nisam je željela slušati. A nakon toga je ponovo otišla svom jednonogom ljubavniku. A ja sam, iako je bilo jutro, popila čašu vina. I još nekoliko do večeri. I u toku noći. A što sam drugo mogla? Ne vidim više izlaza iz tog ludila. Najbolje da sve pustim kvragu i negdje odselim.