Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja: 060300007

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Prešućena istina

Usamljenost je najtamnija noć. Ne vidiš mjesec, zvijezde, čak ni rijetke odbljeske zrakoplova u letu, niti satelita. Osjećaš samo sebe, tugu, probleme koji su ti se uvukli pod kožu poput krpelja. Godinama sam hodao ulicama nepoznatih gradova. U svakoj ženi, u svakom mladiću, u svakoj djevojci tražio sam svoju obitelj. Zagledao sam im se u oči i uvjeravao sebe da ću prepoznati boju njihovih šarenica, njihov sjaj i strast za životom. Okretao sam se za svakom ženom za koju sam procijenio da bi mogla biti Sonjinih godina. Svaka me nekom pojedinošću podsjećala na suprugu. Slijedio sam većinu mladića koji su mogli biti u dvadesetima, čekao ispred raznih škola u nadi da ću prepoznati rupice na obrazima svoje kćeri Darije. Držala me nada, vjera, pretpostavka da se sve dobro koje sam učinio jednom mora vratiti dobrim djelima.

Napustio sam domovinu kad mi je bilo dvadeset godina. Sa stricem, koji je odavno preselio u Švedsku, krenuo sam u potragu za boljim životom. Vjerovao sam u stričeve fotografije, lijepe riječi, u debele, zlatne lančiće oko vrata, pečatnjake na prstima, lijepu garderobu, u skupi automobil koji je u to vrijeme vozio.

– Sine, mlad si, zdrav i vješt s rukama. Dugo i uzaludno tražiš posao. Sve i ako ga dobiješ, pitanje je kolika će ti biti primanja. Ugledaj se u strica. On, za razliku od svih nas, zna kako se živi. Marljiv je, ali ni ja nisam lijen. Pogledaj kako se on nosi i kakav automobil vozi, a sam znaš kako mi živimo. Želim ti bolji život nego što sam ga ja imao. Početak u dalekoj, tuđoj zemlji sigurno će ti biti težak, ali meni je tako cijelog života. Isplati se pomučiti da bi kasnije imao bolju budućnost. Žao mi je što te moram slati u tuđi svijet, ali ne smijem radi roditeljske ljubavi biti sebičan. Ti imaš pravo na sreću, na ugodne trenutke, na lagodan život. Ostaneš li ovdje, u ovom malenom selu, nikada nećeš napredovati. Švedska će ti ponuditi sve ono o čemu ljudi sanjaju. Stric te je pozvao k sebi. Otvorit će ti vrata svog doma, pronaći posao, a na tebi je da ga ne razočaraš. Nikada nisam sumnjao u tebe. Vjerujem, uvijek ćeš mi biti na ponos i diku. Ti si moj prvorođenac, moja nada i moje sve na svijetu. Želim ti, kad budeš mojih godina, da s ponosom možeš reći zašto si živio, što si vidio i stekao. Obitelj je sveta, ali obitelj bez novca neće dugo opstati. Kad dođu teški dani, kad glad pokuca na vrata sve žene zaboravljaju što znači ljubav. Mladić si, zavoljet ćeš i poželjet se skrasiti. Zaradi da ženi možeš ponuditi ugodan dom – govorio mi je otac jedne kasne, zimske večeri.

Stric me vodio u novi život

Stričeva ponuda da s njim otputujem u Švedsku svima je bila iznenađenje, a najviše meni samome. Dugo sam razmišljao o očevim savjetima. Nisam želio napustiti domovinu, ali savjeti bližnjih puno su mi značili. Te zime, kad se stric vraćao u Švedsku nakon godišnjeg odmora kojeg je proveo u kući mojih roditelja, opčinjen njegovim pripovijedanjima i ja sam krenuo izazvati sudbinu. Da sam samo znao što me čeka možda bih ponovno razmislio, odbacio sve savjete dragih ljudi i prepustio se neka me vodi srce.

Smjestio sam se pored strica na mjesto suvozača, uživao u stričevoj vožnji i zvukovima ugodne glazbe. Na graničnom prijelazu Austrije i Njemačke carinski službenici izdvojili su nas po strani. Bilo mi je to prvo putovanje u inozemstvo. Nisam znao što očekivati, niti kakav je službeni protokol. Bio sam uvjeren da se sve odvija upravo onako kako treba i biti. Nakon provjere osobnih dokumenata službenici su nas uveli u ured, a automobil pretresali. Nisam razumio njemački jezik. Iznenadio sam se kad sam vidio da se stric njime izvrsno služi. On je odgovarao na sve postavljene upite, a ja sam poput telca tek blijedo gledao u njega i nepoznate ljude. Kad su i nas dvojicu pretresli do gole kože, sve mi je postalo pomalo sumnjivo.

– Striče, što se događa? Ponašaju se prema nama kao prema najgorim kriminalcima. Ne znaju li da smo mi pošteni svijet? Zašto su ovi ljudi tako zli? – želio sam od strica saznati što se stvarno događa.

– Ivane, ne brini se. Takva je procedura. Oni su tu radi zlih ljudi, a ne mogu na osnovu putovnica procijeniti tko je dobar, a tko zao. Službenici samo rade svoj posao. Smiri se, sve će biti u redu – odgovorio mi je.

Zašto su ga zadržali na granici?

Zašto su jedino nas izdvojili? Svima drugima pregledali su dokumente i pustili ih da slobodno nastave putovanje. Po čemu se nas dvojica razlikujemo od ostalih? – neki unutarnji glasić već tada mi nije dao mira. Nisam znao što nije u redu, ali sam imao izrazito loš predosjećaj. Sve u meni drhtalo je od silnog straha.

– Jesi li dobro pogledao automobile koje su propustili? Sve su to automobili koje vozi sirotinja. Vide da sam ja imućan čovjek i valjda sam im samim time sumnjiv. Znaš i sam kako svi gledaju ljude koji su na neki način uspjeli u životu. Ne brini se, smiri se – odgovorio je, uvjerio me da se ne događa ništa neobično.

Sati su prolazili. Izmjenjivali su se službenici, postavljali pitanja, a stric me uvjeravao da nemam razloga za brigu. Kad se spustila noć, meni su vratili moju putnu ispravu i rekli neka slobodno nastavim putovanje. Strica su zadržali. Ruke i noge doslovno su mi drhtale od straha, a želudac se okretao.

– Striče, kamo ću? Gdje da te sačekam? – postavljao sam mu brojna pitanja.

– Nastavi putovanje za Švedsku. Imaš moju adresu. Idi onamo i javi se Gloriji. Kad budem mogao, javit ću joj se. Ona će ti pomoći, o svemu te obavijestiti.

Ovo je zabuna. Nadam se, uskoro će shvatiti koliko su pogriješili, ispričati se i pustiti me. Idi, kad se ponovno vidimo sve ću ti objasniti. Ne smiješ dopustiti da te prva prepreka na putovanju pokoleba i da zbog nje ne ostvariš svoj cilj. Idi! – stric me tjerao što dalje od sebe.

Službenici su ga odveli u neku drugu prostoriju, a mene doslovno izbacili van. Stajao sam na graničnom prijelazu ne znajući što bih učinio. Putovanje koje mi je trebalo osigurati sretniju budućnost završilo je katastrofom i to prije negoli sam stigao na odredište. Ništa, baš ništa nije slutilo na dobro.

S kovčegom u ruci stajao sam na graničnom prijelazu i pitao samog sebe kojim ću smjerom nastaviti. Osjećao sam kao da mi na ramenima sjede anđeo i vrag. Anđeo je govorio neka se vratim kući, idem natrag ondje gdje mi je mjesto, gdje su moji voljeni, gdje mi je dom. Za razliku od njega, vrag me poticao iskušati novu avanturu, prepustiti se zovu nepoznatog.

Zašto u kući živi toliko žena?

Nisam poslušao glas dobroga, već vražje uzvike. Ispružio sam prst i autostopirao prvi automobil koji je nastavljao prema unutrašnjosti Njemačke. Povezao me mladi Turčin. Nisam ga razumio, ali to ga očito nije ni smetalo. Tijekom putovanja govorio je kao da mi je jasna svaka njegova riječ. Zbunjeno sam se smješkao, zahvalio kad mi je pokazao da je on stigao na odredište i neka izađem van. Nastavio sam stopirati, teškom mukom stigao do luke odakle sam brodom stigao u Švedsku. Ponovno sam ispružio prst i tako stigao na adresu koju mi je dao stric. Vrata mi je otvorila mlada žena. Stric joj se javio, očekivala me je. Ponudila mi je sobu i topli obrok. Bio sam sretan što se, iako Grkinja rođenjem, koliko-toliko služila mojim materinjim jezikom. Objasnio sam joj što sam proživio i kako je proteklo putovanje, a ona me utješila lijepim riječima. Uvjeravala me, stric će se uskoro vratiti. Nisam imao razloga ne vjerovati joj. Na kraju krajeva, sam stric me uvjeravao da je sve u redu i da je riječ o zabuni.

Kuća u koju sam došao bila je velika, luksuzna vila u kakvoj nikada ranije nisam bio. Još čudnije od samog ambijenta bilo je saznanje da u kući osim Glorie živi još dvanaest mladih žena. Okružen tolikim ženama činilo mi se kao da se nalazim u haremu. Među njima bila je i Mirjana, Hrvatica iz Zagreba.

– Kakvo je ovo mjesto? Zašto u kući živi toliko žena? – pitao sam je iste večeri kad smo se upoznali.

– Tvoj stric nam je svima pomogao i pomaže i danas. On je osobit čovjek, uvjerit ćeš se uskoro i sam – odgovorila je.

– Kako vam pomaže kada trenutno ne može pomoći ni samome sebi? – zanimalo me je.

– Poslovni ljudi uvijek imaju nepredviđene probleme. Ne brini se za strica. On je snalažljiv čovjek. Sve će riješiti bez ozbiljnijih posljedica. Tko je uspješan, pada i diže se. Tvoj stric je čovjek kojemu mnogi zavide. Budi poput njega i mnogi će ti biti zahvalni na svemu – uvjeravala me, nizala brojne hvalospjeve stricu.

– Zašto u kući živi toliko žena? Što vi radite u njegovoj kući? – postavljao sam pitanje za pitanjem koja mi nisu dala mira.

– Nemamo kamo. Tvoj stric nam je dao utočište. Otvorio nam je širom vrata svog vlastitog doma.

– Zašto je to učinio? Razumijem da je pomogao jednoj, dvjema, ali tolikim ženama – čudio sam se.

– To ti samo govori o njegovoj velikodušnosti. Ne postoji puno ljudi ovdje poput njega, takvi dobri su stvarno rijetki.

Bio sam zbunjen, mlad i naivan

Čime se baviš? – upitao sam je kad sam shvatio da mi nikako neće dati konkretan odgovor na pitanje.

– Sve mi tražimo posao, nadamo se boljoj budućnosti, ali nije lako, poslovi ne padaju s drveta – odgovorila je.

– I meni je obećao posao. Nadam se da ja neću biti taj kojeg će razočarati – razmišljao sam naglas.

– Tada će obećanje i ispuniti čim se vrati – odgovorila je i povela me do moje sobe.

Sve mi je to bilo poprilično čudno. Ništa nije imalo smisla. Žene su izlazile kada bi pala noć, a vraćale se tek idućeg jutra. Ponekad bi nestajale i tijekom dana, ali nikada nisu davale konkretne odgovore kamo odlaze i što rade. Kada bih ih zamolio da i mene povedu van, odlučno bi odbijale. Dva mjeseca živio sam u toj kući, čekao stričev povratak i početak novog života.

Učio sam jezik iz knjiga koje mi je dala stričeva prijateljica. Gloria me svakodnevno muštrala izgovorom, provjeravala koliko sam novih riječi naučio. Obzirom da mi nije davala nikakva druga zaduženja, niti poslove, vrijeme sam doslovno provodio učeći švedski. Gloria mi je govorila da joj se stric javlja, puno me pozdravlja i poručuje neka budem strpljiv. Bio sam naivan, lud, mlad, ali strpljenje mi nikako nije bilo jača strana.

Kad se stric nije vratio ni nakon pet mjeseci, samostalno sam potražio posao i pronašao ga u jednom građevinskom poduzeću. Postao sam pomoćni djelatnik kod majstora zidara. Nije to bio posao o kojem sam sanjao, ali svaki posao bio je bolji od ljenčarenja u skupocjenoj vili. Prava je sreća bila što je poduzeće u kojem sam radio često dobivalo terenske poslove po cijeloj Švedskoj i što sam se, posla radi, morao preseliti iz stričeve kuće dvjestotinjak kilometara dalje. Samo dva mjeseca nakon što sam promijenio mjesto boravišta, u novinama je izašao članak u kojem se stričeva kuća spominjala kao leglo prostitucije, drogiranih žena koje su dovedene u bijelo roblje. Ime mog strica bilo je javno, sramotno obilježeno. U tom su mi trenutku mnoge stvari postale jasnije. Bio sam sretan što mi je sreća išla toliko na ruku, te što sam iz cijele te lude situacije izašao živ i neozlijeđen po bilo kojem pitanju. Pozorno sam slušao svaku majstorovu riječ, dolazio prvi i odlazio među zadnjima sa svakog gradilišta na kojem smo radili. Majstor i svi šefovi bili su zadovoljni mojim radom i polako me unapređivali prema zaslugama. U roku od pet godina od majstorova pomoćnika postao sam šef gradilišta.

Istinu o svemu što mi se događalo, prešućivao sam i skrivao od roditelja. Nikada im nisam priznao ni što se dogodilo onog dana kada sam krenuo u bolji život, ali ni kasnije. Najčešće sam im se javljao pismom, uvjeravao ih da je sve dobro i da sam jako zadovoljan što sam došao u Švedsku. Kada bih pisao o stricu, bio bih škrt na riječima, ali sam ih također uvjeravao da je on dobro. Nisam imao snage napisati ocu da je njegov brat bio jedan od vodećih svodnika s međunarodnih tjeralica, ni da sam zbog njega mogao proživjeti neslućeni pakao. Švedska je daleko, ružne vijesti neće stići do oca i moje obitelji, mislio sam u sebi i nastavljao pripovijedati bajku koju sam želio osjetiti istinitom. Nakon pet godina rada, brojnih prekovremenih sati i štednje imao sam priličnu svotu novca na računu. Kako godinama nisam bio u domovini, odlučio sam se na godišnji odmor u roditeljskoj kući. Kupio sam mnoštvo poklona za najbliže, razveselio ih svojim dolaskom. Razgovarali smo o svemu i svačemu, ali pravu istinu nisam im se usudio priznati ni dok sam ih gledao u oči. Znao sam koliko bi otac patio kada bi sve saznao, a ja sam ga želio poštedjeti tih strašnih osjećaja. Bilo je dovoljno što sam ja znao da je naše prezime zauvijek obilježeno.

– Ivane, nisi li još uvijek pronašao ženu koja bi ti zarobila srce? – pitao me otac dok smo sjedili u hladovini starog oraha, iz stare, drvene bukare ispijali crno očevo vino i grickali razne slane specijalitete.

– Nisam. Imam još vremena. Bio sam okupiran poslom, silnim obvezama – opravdavao sam samoću.

Oženi se sine, nije sve u poslu

Nije sve u poslu. Znaš bolje od mene koliko ti je stric imućan, ali što će mu sve kad nema žene, ni djece. Sine, nije sve u novcu. Tvoja mladost također prolazi. Ne dopusti da te dani pregaze i da ti posao bude jedina svrha života. Mislio sam, dovest ćeš kući neku mladu, plavu Šveđanku, a ti ništa – govorio je otac. Bio sam svjestan svega toga. Nisam često izlazio u Švedskoj, a i kada se to događalo najčešće sam bio previše umoran da bih se bavio ženama. Bili su to uglavnom izlasci na pivo s prijateljima. Na gradilištima gdje sam radio žene su bile prava rijetkost, a i one koje sam ondje susretao, nisu mi zapinjale za oko.

Dva dana prije povratka u Švedsku u pekarnici sam ugledao prekrasnu djevojku duge, crne kose. Bila je dotjerana po zadnjoj modi, namirisana, dugih, crveno lakiranih noktiju. Izgledom je odudarala od ostalih suseljana. Njezina otmjenost naprosto nije mogla ostati nezapaženom. Dok sam razmišljao da bih uz takvu ljepoticu mogao provesti ostatak života, okrenula se prema meni. Rumene usne, biserna niska bijelih zubi, rupice na obrazima i bradi, oči zelene poput proljetne trave ubole su me ravno u srce.

– Gospodine, imate li možda sitnih da mi razmijenite novčanicu. Gospođa pekarica nema sitnog novca – obratila mi se ugodnim glasom od kojeg mi je zatreperilo cijelo biće. Odmah sam znao, ukrast će mi srce. Posegnuo sam rukom u džep i izvadio novac kojeg sam imao. Srećom, imao sam dostatno sitnih novčanica koje su joj bile potrebne. Zahvalila mi je, kupila kruh i otišla.

Sonja je bila vrlo lijepa i draga

Gledao sam za njom dokle god mi je bila u vidnom polju. Žurno sam tražio sve što mi je mama rekla da kupim i gotovo istrčao van iz pekarnice. Ogledao sam se lijevo, desno oko sebe, ali prelijepoj neznanki nije bilo ni traga. Kako li sam se samo iznenadio kad je istog dana s jednom starom susjedom došla k mami na kavu! Bio je to pravi dar s neba.

– Ovo je unuka moje sestre, Sonja. Živi u Njemačkoj. Vlasnica je kozmetičkog salona. U njezinim grudima kuca najvelikodušnije srce na svijetu. Ima godišnji odmor, zna koliko sam usamljena i umjesto u neku lijepu, egzotičnu zemlju ona je došla k meni u posjet. Ona je pravo zlato – predstavila mi ju je starica.

– Jutros smo se slučajno susreli u pekarnici – rekao sam, predstavio joj se imenom i prezimenom.

Imali smo dosta tema za razgovor. Sonja je, osim što je bila izrazito lijepa, bila vrlo draga. Nisam znao uživam li je više gledati ili slušati. Znao sam, nemam puno vremena prije povratka u Švedsku, stoga sam odmah krenuo u napad. Iskoristio sam sve svoje vještine zavodnika kako bih barem probudio znatiželju u pogledu vlastite malenkosti. Onog jutra kad sam kretao na put, skrenuo sam se kod Sonje kako bismo se pozdravili. Dala mi je svoj telefonski broj, a ja sam obećao da ću joj se svakako javiti.

Redovito smo se čuli, pa čak i pisali jedno drugome. Za Božične blagdane pozvala me u Njemačku. Nisam odbio poziv. Bio je to Božić kakvog bi želio provesti svaki muškarac. Pokazala mi je grad u kojem živi i radi, svoj salon, stan, upoznala me s najboljim prijateljicama. Zajedno smo ukrašavali blagdansko drvce, smijali se kad sam razbio kuglicu, zajedno pripremali svečani objed.

Priznao sam joj svoje osjećaje, a ona mi je pokazala da ni ona nije ravnodušna. Poklonila mi je svoju ljubav, dala najljepši blagdanski dar. Bio sam u sedmom nebu kao nikada ranije. Dva tjedna koliko sam proveo u Njemačkoj prebrzo su mi prošla. Povratak je bio neizbježan. Jedva sam dočekao veljaču kada je Sonja došla k meni.

Ponovno smo uživali u lijepim trenucima, jedno u drugome i ljubavi koja je obasjavala naše živote. Svijet mi se iznenada činio prekrasnim mjestom za život, a o ružnim događajima koje sam imao sa stricem više nisam ni razmišljao.

Jecala je kao da joj se srušio svijet

Nisam ga vidio, ni čuo od onog dana kad smo se rastali na granici. Informacije koje sam ranije dobivao od Glorie ionako su bile lažne, a kao strancu u tuđoj državi nisam si na vrat mogao natovariti dodatne probleme. Da sam bio uporniji, možda sam ga mogao posjetiti u zatvoru, ali nisam osjećao želju da ga ponovno vidim. Imao sam dosta problema dok sam se snašao, a u trenucima kada mi je cvala ljubav sa Sonjom, on mi nije bio ni na kraj pameti. Rekao sam joj da sam u Švedsku došao preko strica, ali da sam se odavno odselio od njega. Govorio sam joj sve ono što sam govorio i roditeljima.

Godinu dana viđali smo se jednom mjesečno, a nakon toga smo je zaprosio. Sonja je prihvatila zaručnički prsten, ali nije namjeravala živjeti u Švedskoj. Ni ja nisam mogao zamisliti da ponovno moram učiti strani jezik, niti se navikavati na život u Njemačkoj. Dugo smo promišljali što nam je činiti, dogovorili se da ćemo se oboje vratiti u Hrvatsku. Kupili smo stan u Zagrebu. Ona je također preselila svoj posao. Iako besposlen, s punim srcem vraćao sam se u domovinu.

Najprije smo nekoliko mjeseci živjeli u divljem braku, a potom smo se i vjenčali. Pronaći posao bilo mi je jednako kao i dobiti na igrama na sreću. Međutim, nisam bio previše zabrinut jer sam još uvijek imao pristojnu ušteđevinu. Najgore od svega bilo mi je ljenčariti. Kad je supruga vidjela koliko se loše osjećam bez posla, ponudila mi je da radim reklame za njezin salon. I tako sam ponovno započinjao od početka. Učio sam polako ali su se rezultati mog truda zamjećivali svakog dana. Sonja je bila zadovoljna, a i ja sam se puno bolje osjećao. O roditeljskoj sreći zbog povratka u domovinu ne moram ni pisati. Radovali su se što sam pronašao voljenu, ali i što nas više ne dijeli tisuće kilometara udaljenosti. Jedino pitanje koje ih je mučilo bila je činjenica da se stric ne javlja i da se nije pojavio na našem vjenčanju. Dugo sam promišljao što ću im svima odgovoriti.

– Nazvao me je, čestitao, ispričao što nije mogao doći, uplatio lijep novčani poklon na moj račun – lagao sam i roditeljima i supruzi. Nastojao sam davati što kreće odgovore, prebaciti na neku drugu temu.

– On nam se i ranije rijetko javljao. Kada bi mu došlo, bez najave bi došao u posjet, ali ovo što se događa previše mi je čudno čak i za njega. Godinama nam se nije javio, upravo od kada si ti otišao s njime. Nekako stalno mislim da ste vas dvojica u neprijateljskim odnosima i da se zbog vaših problema ne javlja ni meni. Više se na njegov broj čak ne javlja ni ona ženska, a pisma koja mu šaljem vraćaju mi se natrag s napomenom da je primatelj nepoznat. Sve mi je to jako, jako čudno – rekao mi je otac jedne večeri.

– Tata, poznaješ ga. Stric je osebujna ličnost. On je oduvijek bio dovoljan samome sebi, doći će već kad te se poželi. Uvijek si i sam govorio da je stric zvrkast. Doći će kad nas se poželi – uporno sam lagao ocu. Znao sam da će ta laž kad-tad puknuti, da ću ostati posramljen, ali nekako sam se uvijek nadao da ću u međuvremenu pronaći snage kako bih priznao istinu ocu i vlastitoj supruzi otvorio srce.

Godine su prolazile. Sonjina i moja obitelj je rasla. Dobili smo sina, a potom i predivnu kći. Posao se uhodao. Imali smo sve preduvjete za sretan život. Djeca su rasla, bila nam na ponos, nas dvoje se svakim danom sve više voljeli. Mislio sam, ništa ne može nadmašiti našu sreću. Prošlost i laži ostavio sam iza sebe, a tek kada bih navečer legao, tek ponekad, u tišini sobe u misli mi je dolazio stric. Nije mi dao ništa, stoga mu ništa nisam ni dugovao. Ipak, što sam bivao stariji, sve više sam osjećao grižnju savjesti zbog laži, ali i načina na koji sam ga zaboravio. Sve češće sam se pitao bih li ga trebao potražiti.

Tog sam dana ušao u Sonjin salon. Nije bila u njemu. Njezine kolegice rekle su, nalazi se u uredu. Bio sam zadovoljan zbog nove reklame za salon i namjeravao s njom podijeliti svoje uzbuđenje. Uletio sam u ured i ugledao je svu u suzama. Jecala je kao da joj se upravo srušio cijeli svijet. Bila je izvan sebe.

– Nešto se dogodilo djeci? Draga, što je? Zašto si toliko očajna? Što se događa? – protrnuo sam. Umjesto odgovora, bacila mi je novine u lice. Nisam očekivao takvu gestu, stoga su novine pale na pod.

Sine, zašto mi prije nisi rekao istinu?

Zbunjen, promatrao sam suprugu, ali i novine. Kad sam ih napokon podigao, na naslovnici sam ugledao stričev i svoj lik. Ruke i noge kao da su mi se paralizirale. Bio je to trenutak najgoreg užasa.

‘Dvojica Hrvata u Švedskoj uspješno su vodili lanac prostitucije’ – podebljanim slovima bilo je otisnuto na naslovnici. Listao sam novine, žurno čitao tekst koji se odnosio na strica i moju malenkost. Pisalo je kako je stric odslužio svoju kaznu i slobodan se vratio u život. Većina teksta bila je lažna i nije imala nikakve veze sa stvarnim događajima, barem ne onima o kojima sam ja znao. Tu sam, poput strica, i ja bio obilježen kao kriminalac, ali onaj koji se izvukao na račun strica koji je za mene podmetnuo svoju kožu, pa odgulio kaznu.

– Sonja, ne misliš valjda da je ovo istina? Draga, ne možeš vjerovati u ovo – obratio sam joj se.

– Sada su mi mnoge stvari jasnije. Kako sam mogla biti tako naivna i slijepa? Uvijek mi je bilo čudno to tvoje ponašanje kad god bi se spomenuo tvoj stric, sada napokon znam i zašto. Gubi se, odlazi iz mog života i života moje djece! Ne želim svodnika pored sebe. Nas dvoje više nemamo o čemu razgovarati. Zaboravi mene i djecu. Bavi se svojim prostitutkama, a nas poštene ostavi na miru – viknula je iz sveg glasa. Pokušavao sam je urazumiti, objasniti joj zašto sam se tako ponašao i kakav je bio tijek događaja vezan uz moj odlazak sa stricem. Nije me željela slušati. Bila je silno povrijeđena svime što je pročitala, uvjerena da sam je izdao i da joj nisam bio vjeran. Izbacila me van iz ureda, a iste večeri i iz našeg doma. Bio sam toliko zgrožen svime što se dogodilo sa Sonjom da o ocu nisam ni razmišljao. Tek u kasne, noćne sate pomislio sam i na oca. Ako do tada i nije pročitao novine, bilo je samo pitanje trenutka kad će taj glas stići i do njega. Dugovao sam mu objašnjenje, njemu više nego ikom drugome. Sjeo sam u automobil i odvezao se na selo.

Prošla je ponoć kad sam zagrlio oca. Bio je iznenađen mojim dolaskom. O onome što se dogodilo nije ništa znao. Umjesto da mu bilo što objašnjavam, pokazao sam mu novine. Suze su mu klizile niz obraze dok je čitao. Drhtavim rukama pokušavao je uhvatiti moju ruku i pridržati se da ne padne na tlo.

– Je li ovo istina? Reci mi da su sve ovo laži! Jesu li? Sine, što se to događa? – jedva je tiho promucao.

– Ponešto, samo ponešto je istina. Oprosti mi, preklinjem te, oprosti mi zbog brojnih laži. Naprosto nisam znao kako bih ti sve rekao. Bilo je dosta sve što sam osobno morao proći. Nisam želio da patiš – rekao sam, a potom mu povjerio sve što mi se dogodilo i što sam znao o stricu. Nisam mu zatajio ni Sonjinu reakciju.

– Sine, vjerujem ti, ne brini se. Drago mi je što nisi pošao stričevim stopama. Laži nikome ne donose dobro, ali razumijem zašto si ih govorio. Vrati se ženi, objasni joj i preklinji je neka ti oprosti što si joj zatajio istinu – savjetovao mi je. Ostao sam prespavati u roditeljskoj kući. Osjećao sam da mi je pao teret s duše.

Kad sam se idućeg dana vratio natrag u svoj dom, dočekala me praznina. Sonje, ni djece nije bilo. S njima su nestali i njihovi dokumenti, odjeća, sve najpotrebnije stvari. Supruga nije ostavila nikakvu poruku. Odmah sam pošao u salon. Bio je zatvoren. Zvao sam Sonju, njezine djelatnice koje su radile u salonu, ali nitko mi nije odgovarao. Bio sam lud od brige. Nisam znao što bih činio, kamo se okrenuo.

Obišao sam susjede, rodbinu, prijatelje, sve s kojima je ikada mogla doći u kontakt, ali nitko mi nije znao reći gdje je nestala.

Dani su prolazili. Nizali su se mjeseci, a ja i dalje nisam znao gdje mi je obitelj. Tražio sam suprugu u Njemačkoj gdje je nekada ranije živjela, čak i u Švedskoj, ali ni ondje ih nisam pronašao. Unajmio sam privatnog istražitelja, ni njegova potraga nije dala rezultate. Osjećao sam neopisivu grižnju savjesti, nemoć i ljutnju na samoga sebe. Usamljenost me potpuno obuzela. Bio sam izgubljen. Posao je propao, a ja zajedno s njime. Godinama sam lutao ulicama raznih gradova, obilazio brojne škole, u svima tražio oči članova mojih voljenih. Nisam ih pronašao. Poput zombija lutao sam svijetom. Prošlo je dvanaest godina kako me supruga napustila.

Jednog dana u poštanskom sandučiću pronašao sam pismo koje je stiglo iz Njemačke. Odmah sam prepoznao Sonjin rukopis. Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarao. U njemu se ispričavala što me je napustila, što me nije saslušala i dala mi mogućnost da joj sve objasnim. Tragala je za mojim stricem, nedavno ga pronašla i on joj je priznao istinu. Znala je da sam nevin. Pisala mi je o našoj djeci, o sebi, o svemu što rade, kako žive. Napisala mi je i adresu i broj telefona. Nazvao sam je čim sam pročitao pismo. Zadrhtao sam od zvuka njezina divnog glasa, tijelo mi je ispunila toplina.

Godinama razdvojeni

Sonja, smijem li doći k vama? Hoćeš li me primiti? – to je bilo najvažnije i jedino što me je zanimalo.

– Čekamo te. Izgubili smo puno, puno vremena. Mi pripadamo tebi i ti nama – odgovorila je. Uzeo sam putovnicu, pritisnuo po papučici gasa i poput luđaka vozio sve do Frankfurta.

Mjesto na kojem su živjeli nikada sam ne bih pronašao. Sonja se željela skriti i to joj je godinama polazilo za rukom. Ona je sposobna žena. I u Frankfurtu je imala vlastiti posao, a djeci je osigurala lagodan život. Sin i naša Darija bili su prekrasni mladi ljudi. Kad su me ugledali, bacili su mi se oko vrata, a njihova majka također.

Bio je to susret o kojem sam godinama sanjao. Svojoj obitelji objasnio sam svaku pojedinost vezanu uz strica. Sonja mi je rekla da on i dalje živi po starom. Bio sam sretan što je živ, ali nisam imao volje susresti se s njime. Posvetio sam se svojoj obitelji bez koje sam bio nitko i ništa.

Djeca su ostala na studijima u Frankfurtu, a nas dvoje vratili smo se natrag u domovinu. Redovito obilazimo jedni druge i opet živimo sretnim obiteljskim životom. Prešućenu istinu skupo sam platio i znam da se više nikada neću dovesti u takvu situaciju. Stric je danas starac od sedamdeset godina. Nedavno je posjetio oca, ali i nas. Razjasnili smo mnoge stvari, zbližili se koliko je to moguće. On nije bio kriv za laži koje su objavljene u novinskom članku, baš kao što ja nisam bio kriv za prljave poslove kojima se on bavio. Svaki od nas izabrao je svoj put, a na mom sada jedino vrijedi istina. Da sam prije tako razmišljao možda mi se nikada ne bi dogodilo sve zlo koje sam proživio, ali iskustvo nas vodi ka mudrosti.