Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Prodala sam bubreg da spasim voljenog

Ustala sam ranije nego inače. Oblačno jutro spustilo se nad grad. Kiša samo što nije pala. Odmah mi se smračilo pred očima. Nikada nisam voljela kišu. Siva boja neba u meni je budila neku nelagodu i neraspoloženje. Osim toga, imala sam dosta crnila i sivila u životu.

Što sam bivala starija, umjesto da sam sve sretnija i zadovoljnija, počela sam uviđati kako nemam previše razloga za sreću i radost. Cijelog sam života nastojala usrećiti ljude do kojih mi je stalo, davala im najviše što sam mogla dati, ali njima nikada nije bilo dovoljno. Počela sam sumnjati u sebe, u svoje sposobnosti, u svaki pokret i napor koji bih u bilo što uložila. Činilo mi se da iz svake bitke izlazim kao gubitnik, ali čak ni u tim gubicima nisam osjećala dostojanstvo, već kukavičluk.

Svi ljudi oko mene uvjeravali su me da sam nesposobna i valjda mi to ponavljali toliko dugo, dok napokon i sama nisam usvojila njihovo mišljenje kao vlastito. Bila sam toliko nesigurna u sebe da sam i tog jutra, kao i puno puta do tada, pomislila na pokušaj samoubojstva. Činilo mi se da bi bilo najlakše skončati sa životom i da bi jedino tako nestale sve moje brige. U tom naletu depresije, pošla sam do kuhinje, uzela stolac i debeli konop te ga svezala na gredu na plafonu. Popela sam se na stolicu i taman kad sam namjeravala staviti omču oko vrata, oglasio se telefon. U tom sam trenutku klela samu sebe što sam uopće platila telefonski račun. Da nisam, do sada bi mi zasigurno isključili telefonski liniju, pa sam se barem mogla ubiti na miru. Kakve li sam samo proklete sreće! razmišljala sam u sebi i polako silazila sa stolca, nadajući se da će telefon prestati zvoniti dok se javim.

– Molim? – nažalost nisam bila te sreće. Osoba s druge strane linije bila je prilično uporna.

– Danijela pri telefonu. Oprostite mogu li dobiti gospođu Sanju? čula sam ženski glas.

– Sanja je pri aparatu. Kako vam mogu pomoći? – pitala sam mrzovoljno i još pomalo pospano.

– Ispričavam se što vas zovem ovako rano, ali već vas nekoliko dana pokušavam dobiti. Zvala sam vas dvadesetak puta tijekom dana, pa kad se niste javljali, pretpostavila sam da ste na poslu i zato sam jutros nazvala ovako rano. Jako mi je žao ako sam vas probudila – rekla je dotična osoba.

– Niste me probudili. Što želite? Ne sjećam se da poznajem ijednu Danijelu – priznala sam.

Postajete vlasnica očeve imovine

Draga gospođo, nije ni čudo što se ne poznajemo. Zovem vas iz Müenchena. Ja sam odvjetnica. Oporuka vašeg oca nalazi se u mojim rukama, a vi ste jedina nasljednica.

Te riječi su mi zvučale jednako zanimljivo kao kada bih sa četrdeset i pet godina uživala u gledanju animiranih filmova za djecu. Bila sam uvjerena da se odvjetnica Danijela zabunila.

– Žao mi je, ali dobili ste pogrešan broj. Ja nemam oca – rekla sam i gotovo prekinula vezu.

– Jeste li vi Sanja P.? – čula sam glas koji je dopirao iz slušalice, te sam potvrdila njezin upit.

– Tada sam dobila upravo vas, koju i trebam – rekla je. – Znam da ste iznenađeni ali čim prije me primite, sve ću vam razjasniti. Ja bih već danas mogla krenuti na put, ako se vi s time slažete?

– Gospođo, ne znam što se događa, a ni ne zanima me previše. Ovaj razgovor je besmislen. Ja nikada nisam imala oca. Nikada ga nisam upoznala. Ostavio je moju majku kad je saznao da je u drugom stanju. Shvaćate li sada da ste se ili zabunili ili da se šalite s krivom osobom? – bila sam i dalje pri svome.

– Vaša majka se zvala Lidija, zar ne? Umrla je prije dvije godine. Dok ste bili mali, zajedno s njom ste živjeli u Osijeku, a kad ste krenuli u školu, preselile ste se u Zagreb – nastavila je upornim glasom.

Svi navodi koje je upravo bila izrekla nepoznata žena bili su točni. Nisam mogla vjerovati.

– Ponovite mi još jednom što želite od mene? – sada me cijela stvar već pomalo zaintrigirala.

– Želim vam predati službeni dokument kojim postajete vlasnica očevog nasljedstva – rekla je žena
polako izgovarajući riječ po riječ.

– Vi to ozbiljno? Sve ovo nije neka prijevara, šala ili nešto slično? – i dalje sam bila nepovjerljiva. Naime, u svojih četrdeset i pet godina nisam doživjela puno dobrih djela, pogotovo ne od nekoga koga nisam ni poznavala. Ovo je stvarno bio pravi šok za mene.

Vapila sam za malo topline

Danijela mi je objasnila još nekoliko pojedinosti, a potom smo se dogovorili, da je primim. Uostalom, ionako nisam imala više što izgubiti, mada mi se činilo nevjerojatnim da mi se osmjehnula sreća upravo u trenutku kada sam namjeravala podići ruku na sebe.

Sjećanja koja nosim iz djetinjstva sve su, samo ne i lijepa. Od kada pamtim za sebe, majci sam bila teret. Tada su bila druga vremena i žena koja je rodila, a da se prethodno nije udala, bila je na prilično lošem glasu. Sjećam se, još dok smo živjeli u Osijeku, mamu nitko od susjeda nije volio. Svi su joj šaputali iza leđa, a moji vršnjaci nazivali su me kopiletom. Tada nisam znala što to znači, ali sam po prizvuku njihovih glasova znala da to nije ništa dobroga. Mama mi je uvijek govorila da sam ja kriva za njezin nesređen život. Pripovijedala je da je sve moglo drugačije biti, samo da se barem ja nisam rodila.

Rasla sam kao tužno i usamljeno dijete, nastojala se povlačiti u sebe i nikome ne smetati. Ništa bolje nije bilo ni kad je mama upoznala Zlatka i kad smo se preselile u Zagreb. Govorila je da će se on sada brinuti za nas i da ga moram poštovati i slušati. Međutim, ni Zlatko nije bio dobar muž. Unatoč tome što je oženio moju mamu, i on je u njihov brak doveo sina kojeg je imao sa svojom pokojnom suprugom. Vječito je bio ljutit i nervozan, vikao je na mene da mu se sklanjam s puta, a boce pune alkoholnih pića bile su mu najbolje prijateljice. Oduvijek mi je bio odbojan, ali nisam imala kamo. Sklanjala bih se u kut sobe, sklupčala i prekrila dekicom te sanjala da će jednog dana svanuti neko bolje vrijeme te da ću napokon pobjeći od loše majke i još lošijeg očuha. Dinko, očuhov sin, bio je dvije godine stariji od mene i uživao je maltretirati me i mučiti na sve moguće načine. Ja sam mu bila glavna igračka i nije propuštao mogućnost ugnjaviti me dok se nebi rasplakala.

Kad sam već odrasla dovoljno da shvaćam neke stvari, upitala sam mamu zašto ju je otac ostavio i otišao. Nikada, dokle god budem živa, neću zaboraviti njezinu reakciju.

– Još se usuđuješ postaviti mi takvo pitanje! Trebala bi mi biti zahvalna što sam te rodila i što se cijelo vrijeme brinem za tebe! Da sam bila poput tvog oca, riješila bih te se čim sam te rodila i ostavila negdje, pred crkvenim vratima. Ostavio me jer je bio kukavica! Bojao se života i malenog djeteta. Nije te želio i što se tu više ima pripovijedati. Tvoj otac je najgori čovjek na svijetu. Proklinjem dan kad sam ga upoznala! – pobjesnjela je i urlala iz sveg glasa.

Ako si onda tako reagirala na svako pitanje, nije ni čudo da te ostavio. Samo da mogu i ja bih pobjegla što dalje od tebe, glavom bez obzira i ne bih se nikad vraćala – sjećam se da sam to pomislila. Unatoč njezinim riječima, nekako sam oduvijek voljela zamišljati svog oca. Uvijek je to bio čovjek bez točno određenog lika, ali je bio miran, tih, razuman, nasmijan i uvijek je prema meni pružao ruke. Grlio bi me i uvjeravao da nemam razloga za strah i brigu te da će on uvijek paziti na mene. Govorio bi mi lijepe riječi, a ja bih se osjećala sretnom i voljenom. Trenuci kada bih sklapala oči i sanjarila, bili su najljepši u mome djetinjstvu. Ni mladenački dani nisu bili ništa ljepši. S petnaest sam prvi puta pobjegla od kuće, ali sam se vratila nakon dva dana. Reakcija mame i očuha bila je strašna. Očuh me tako istukao da sam se danima vukla po kući.

Petrove ruke svuda po meni

Od kada sam znala za sebe, samo sam vapila za malo topline, nježnosti i ljubavi. Jedva sam dočekala da završim srednju tekstilnu školu, a kad sam našla prvi posao u jednoj krojačkoj radnji odmah sam unajmila stan i odselila se od mame i očuha.

Tog dana moj je život krenuo u nešto drugačijem smjeru. Gazdarica koja mi je iznajmila stan imala je sina. Petar je bio zaista lijep muškarac, a njegove oči boje noći kao da su mi vidjele u srce. Zaljubila sam se na prvi pogled i samo čekala mogućnost da mu se približim. Jedne večeri, dok sam smišljala razlog radi kojeg bih izišla iz svoje sobice i pošla k njemu u dnevni boravak, začula sam kucanje na svojim vratima. Žurno sam bacila pogled u ogledalo i rukom namjestila nestašan pramen kose koji mi je redovito bježao preko čela.

– Petre! Mislila sam da me treba tvoja mama. Slobodno uđi. Sigurna sam da ovu sobu poznaješ puno bolje od mene! oduševljeno sam uskliknula kad sam ga ugledala.

– Mama je izišla. Htio sam te pozvati da odigramo partiju karata, ako si slobodna? – rekao je i promatrao me od glave do pete. Nisam znala kartati, ali sam svejedno pristala na igru.

– Naravno, iako nisam baš vična kartanju. Bilo bi najbolje da me prethodno malo uputiš.

Petar je pristao, te smo zajedno krenuli u dnevni boravak. Sjeli smo na kauč, a umjesto kartama, Petar je svoje ruke posvetio meni. Kad je prvi puta dotaknuo moje usne mislila sam da se nebo vrti oko mene. Bio je to najljepši trenutak u mome životu. Bila sam neiskusna, ali Petar me uvjeravao da je to jedan od razloga zbog kojih mu se sviđam. Govorio je kako cijeni moje poštenje, nevinost, čisto srce i silnu ljubav koju sam mu poklanjala. Družili smo se više od pola godine i kad nisam bila na poslu, uživala sam u društvu voljenog čovjeka. Gazdarica je saznala za našu vezu, ali se nije protivila. Bila sam joj draga i govorila je kako će biti presretna ako joj ja postanem snahom. Činilo mi se da se napokon okrenulo moje kolo sreće.

Petar je radio u tvornici kao električar, a osim toga bio je vrijedan i često radio i izvan radnog vremena. Počeli smo planirati zajedničku budućnost i dogovarati se kako bismo trebali štedjeti. Nije mi morao dva puta reći. Svaki sam zarađeni novčić stavljala sa strane i sanjala da će doći dan kad ćemo se vjenčati, a tada kupiti i vlastitu kućicu, te je urediti onako kako smo se dogovarali.

Što si učinio? Prodao bubreg?!

Prodala sam bubreg da spasim voljenog

Prodala sam bubreg da spasim voljenog

I baš u tim trenucima kada sam bila sigurna da me nebo ipak ne mrzi, ponovno se dogodila tragedija. Baš kao i često puta do tada, Petar je ponovno pokucao na vrata moje sobice.

Sanja, molim te, pomozi mi. Ti si mi jedini spas. Ne pomogneš li mi, ne znam što ću – zaplakao je i pao mi u zagrljaj. Srce mi je divlje kucalo. Nikada do tada nisam bila tako uplašena. Po izrazu njegova lica bila sam uvjerena kako se dogodilo nešto prilično loše.

– Rado, znaš da ću za tebe sve učiniti. Smiri se i reci o čemu se radi – ohrabrivala sam ga.

– Jako mi je teško, ali nemam od koga drugog, osim tebe tražiti pomoć. Imam veliki kockarski dug.

Tijelom su mi proletjeli trnci nelagode. Do tada sam već znala kako je Petar strastveni kartaš, ali nije mi bilo poznato da se karta za novac. Grlio me sve snažnije i čvrsto privijao uz svoje tijelo. Preklinjao me za pomoć, pa iako ušteđevinu nisam željela izgubiti na takav način, morala sam mu pomoći. On je bio jedina osoba koja me je u životu voljela i ljubila i morala sam biti uz njega u trenucima kad mu je bilo teško. Dala sam mu sav svoj novac, ali nakon toga svakih nekoliko dana Petar bi ponovno dolazio i preklinjao me da mu ponovno pomognem.

– Petre, rado bih ti pomogla. Prekjučer sam ti dala zadnji novac koji sam imala, a prije tri dana sam dobila plaću. Ne znam ni sama kako ću preživjeti do kraja mjeseca. Obećao si mi da ćeš prestati kartati za novac. Zašto si ponovno pokleknuo pred iskušenjem? Što smo se bili dogovorili?

– Draga, htio sam ti vratiti tvoj novac. Ne možeš ni zamisliti koliko mi je teško što sam spiskao svu tvoju ušteđevinu. Nisam mogao podnijeti što si se toliko žrtvovala za mene – govorio je i nastavio plakati poput malog djeteta. Predložila sam da od majke zamoli pomoć, ali je rekao da ona za to ne smije znati. Nju je odavno uvjerio da je prestao s kartanjem. Zaspao je u mome naručju, te sam se idućeg jutra polako iskrala kako ga ne bih probudila. Za razliku od njega koji je radio u drugoj smjeni, ja sam bila prva i požurila na posao. Kad sam se vratila kući, Petra više nije bilo u mojoj sobi. Pretpostavila sam da je na poslu i nisam previše brinula. Zabrinula sam se tek kad se nije vratio kući ni tri dana kasnije. Njegova mama i ja bile smo već lude od brige, kad se iznenada pojavio na vratima. Jedva je stajao na nogama. Pohrlile smo mu u pomoć i smjestile ga u njegovu sobu. Mamu je uvjerio da se s nekim potukao i da se zbog toga loše osjeća, ali ja sam vidjela da je u pitanju nešto drugo. Pričekala sam da ostanemo sami i zamolila ga da mi objasni što se to s njim događa.

– Prodao sam bubreg. Sinoć sam bio na operaciji. Zato se osjećam ovako loše – rekao je.

– Što si učinio? Jesam li te dobro čula? Prodao si bubreg? Kako je to moguće? – čudila sam se.

– Sve je moguće u ovom današnjem ludom svijetu. Znaš da imam veliki kockarski dug. Prijatelj kojemu sam dužan ima prijatelja koji se time bavi. Čovjek može sasvim normalno živjeti s jednim bubregom. Čovjek kojem sam dužan opasan je i s njim se nije za šaliti.

– Morao sam to učiniti…

– Ti si poludio! Tako se kockati svojim zdravljem… To je čista ludost! protestirala sam.

– Sanja, taj će me manijak ubiti ako mu uskoro ne vratim i ostatak novca. Nisam imao izbora.

Srce mi je mislilo iskočiti iz grudi. Pitala sam koliko mu je još dužan, a kad sam čula iznos, gotovo sam se onesvijestila. Petar je očajavao više zbog straha od navodnog prijatelja, nego zbog toga što je učinio. Više nisam sumnjala, znala sam da je vrag odnio šalu.

– Možeš li srediti da i ja prodam svoj bubreg? – pitala sam ga i stvarno to željela učiniti.

– Nikada to ne bih mogao tražiti od tebe. Ja sam morao, ali ja sam se sam i doveo u tu situaciju. Ti se ne trebaš upuštati u ilegalne radnje kako bi mi pomogla. Nisam to zaslužio.

– Jesi, zaslužio si da ti pomognem i to ću rado učiniti. Ti to nisi tražio od mene. Sama sam se ponudila, samo ti moraš sve srediti. Postoji samo jedan uvjet, a to je da se više nikada ne kartaš za novac rekla sam samouvjereno i dva dana poslije i ja sam se našla na operacijskom stolu. To je bilo takvo iskustvo o kojem ne želim ni pisati. Užas! No, radi ljubavi sam bila spremna i na puno gore patnje. Prodala sam svoj bubreg, a dobiveni novac dala Petru.

Mudri savjeti Petrove majke

Podmirio je svoj dug, a kako su dani odmicali i on i ja smo se bolje osjećali i stvarno pukom srećom ta suluda operacija nije ostavila dublje posljedice na naše zdravlje. Petar mi je bio zahvalan i obećavao mi kako će se iskupiti za sve što je učinio.

Jednog dana njegova me mama, po povratku s posla kući, dočekala s vrlo ukusnim objedom. Znala sam da se nešto sprema.

Sanja, moram s tobom ozbiljno razgovarati. Znam da ti i moj sin planirate zaruke i vjenčanje, ali vidiš kakvo je vrijeme, živimo sve lošije i gore. Ja imam prijateljicu u Njemačkoj i duže je vremena molim da pronađe Petru neki posao. Sada je napokon uspjela ali Petar te sigurno neće htjeti ostaviti. Neće me poslušati i neće iskoristiti mogućnost koja se pruža samo jednom u životu. Molila bih te da ga nagovoriš neka pođe u Njemačku, nešto zaradi, a potom se možete vjenčati. S novcem u rukama bit će vam puno lakše. Od same se ljubavi ne može živjeti. Ti moraš utjecati na njega. Razmisli kako bi bilo lijepo da zaradi nešto novca, pa da sama možeš otvoriti svoju radnju. Bila bi svoj gazda i nitko te ne bi iskorištavao. Oboje ste još mladi. Što u toj mladosti znači godina ili dvije, a za to vrijeme mogli biste si osigurati budućnost. Muškarci često ne razmišljaju razumno, već instinktivno. I sama dobro znaš da je moj Petar takav. Ti budi glas razuma u vašoj vezi. Tebe će poslušati. Učini to za Petra, ali i za sebe, molim te – preklinjala me i uvjeravala, te sam joj pristala pomoći. Nije mi bilo svejedno. Nisam željela da Petar ode u tuđi svijet i da bude daleko od mene, ali sam ga nekako uvjerila da je to najbolje za nas oboje. Petar je nevoljko otišao, a u meni se polako skupljala ona stara, odavno, dobro poznata tuga i usamljenost. Petar mi je nedostajao do bola i mnoge sam noći provela u suzama pitajući se kako mu je i što radi.

U početku su često dolazila pisma u kojima me obavještavao da puno radi i to u svojoj struci. Pisao je da mu je teško, ali da sve lako podnosi kad se sjeti da to radi zbog nas. Pisala sam mu svakodnevno, a onda su iznenada prestala stizati njegova pisma.

Oprosti, iznajmila sam tvoju sobu

Obratila sam se njegovoj majci, koja se prema meni počela drugačije ponašati sada, kad on više nije živio s nama. Najčešće bi izbjegavala bilo kakve odgovore, a i ono što bi mi govorila, uglavnom nije imalo smisla. Bila sam očajna. Osjećala sam da se događa nešto loše.

Kad mi ni nakon silnog preklijanja njegova majka nije rekla što se događa, odlučila sam otputovati u Njemačku i potražiti ga. Nakon što sam stigla na adresu, na koju sam mu nekada pisala, otvorila mi je starija gospođa i na jedvite mi jade objasnila da Petar više ne živi kod nje. Nije znala gdje se odselio, niti kako bih ga mogla pronaći. Pognute glave i slomljenog srca, nije mi preostalo ništa drugo nego da se vratim u Hrvatsku, u sobicu njegove majke. No, tu me po povratku, nakon samo dva dana, dočekalo novo neugodno iznenađenje. Njegova majka, žena koja me preklinjala da ga nagovorim na odlazak i koja se zaklinjala da sam joj draga i da me želi za snahu, sada me gledala s visoka i čudila se što sam se ponovno vratila k njoj.

– Sanja, žao mi je, ali ja sam iznajmila tvoju sobu. Mislila sam da ćeš ostati kod Petra – rekla je.

– Kako sam mogla ostati, kad ga nisam ni pronašla? Preklinjem vas, recite mi što se događa.

– U redu, uđi. Nema smisla da razgovaramo na ulici – pogledala me s visoka i pustila u kuću. – Petar je ondje pronašao drugu djevojku. Zaljubio se, zaručio i uskoro se ženi. Zato ti se prestao javljati. Nije znao kako bi ti to napisao. Žao mi je. Stvarno si mi bila draga. Sad valjda shvaćaš zašto više ne možeš biti kod mene? Ne bi imalo smisla da te ovdje vidi kad dođe sa svojom ženom. Što ćeš! Muškarci su prevrtljivi. I mene je ostavio njegov otac rekla je i pokušavala glumiti sućut.

Srce mi se kidalo. Ni za trenutak nisam posumnjala u njezine riječi. Nakon tog objašnjenja bilo mi je jasno zašto se prestao javljati. Užas i beskrajna tuga ponovno su postali moji jedini prijatelji. Tisuću puta sam se pitala kako mi je to mogao učiniti nakon svega što sam za njega napravila, ali sam sa suzama u očima pokupila svoje stvari i ponovno se našla na ulici. Kako nisam imala kamo, nekoliko sam dana kod mame i očuha pronašla prenoćište, a potom si ponovno unajmila malenu sobicu i nastavila životariti.

Godine su prolazile. Muškarci su me pozivali na izlaske i zabave, ali moje srce i dalje je bilo ranjeno baš kao i onog dana kad mi je Petrova majka rekla što se dogodilo. Unatoč svemu, duša i tijelo i dalje su bili rezervirani samo za njega. Voljela sam ga više od vlastitog života. Posvetila sam se poslu i radila prekovremene sate samo kako ne bih mislila na njega. S vremenom sam nešto i uštedjela, te tako ostvarila svoj veliki san i otvorila vlastitu krojačku radnju. Na žalost, ni tu nisam imala previše sreće. Ja nisam dolazila iz svijeta poznatih i imućnih, a od neznanaca koji su ponekad navraćali u moju radnju nisam mogla opstati i morala sam prestati sa samostalnim radom. S tugom u srcu zatvorila sam i to poglavlje o sanjanom uspjehu. Čega god bih se primila, ništa mi nije polazilo za rukom. Sve bi uvijek išlo nizbrdo i samo bi bilo pitanje trenutka kad će se srušiti i survati u beskrajan ponor.

Danijela je u točno dogovoreno vrijeme pozvonila na moja vrata. Primila sam je iako nisam imala nikakva pretjerana očekivanja. Smireno sam saslušala svaku njezinu riječ.

– Vaš otac je cijelog svog života pokušavao stupiti u kontakt s vama, ali vaša majka je bila neumoljiva. Nije mu mogla oprostiti što je otišao kad je saznao da je trudna i nije mu dopuštala da vam se približi. Priznao joj je svoju pogrešku i pokušavao se iskupiti, ali ona se već bila udala za drugog čovjeka. Pisao vam je za svaki blagdan, slao vam čestitke i poklone, ali nikada nije dobio odgovor od vas. Nije vam zamjerao. Uvijek je mislio na vas. Čak se nikada nije ni oženio. Do zadnjeg daha volio je vašu majku. Bio je slomljen kad je preminula. Dok ste bili djevojčica, znao vas je čekati ispred škole i kradom promatrati. Dao bi sve da ste mogli biti sretna obitelj i da mu je vaša majka oprostila. Život je htio da bude drugačije. Bio je uspješan arhitekt i u Müenchenu je imao puno prijatelja. Ostavio vam je stan u Müenchenu, vikendicu na Bodenskom jezeru i novac na računu. Također vam je ostavio ovo oproštajno pismo, za koje me zamolio da vam ga uručim – rekla je, a potom mi u ruke dala očevo pismo.

Otac mi je osigurao budućnost

Gledala sam je dok su mi suze klizile niz obraze. Cijelog sam života zaklapala oči i sanjala oca, a on je isto tako sanjao da bude u mojoj blizini. Čitala sam retke koje je ispisao krasopisom i srce mi se kidalo od tuge, ali i sreće što sam barem imala nekoga, kome je stalo do mene, mada to nisam znala. Očeve riječi bile su tako lijepe i dirljive i samo po pismu mogla sam naslutiti da bismo se jako dobro slagali da smo imali priliku upoznati se.

– Zamalo sam se ubila kad ste me nazvali putem telefona – jedva sam promucala, a potom Danijeli ukratko opisala svoj život. Iako je nisam poznavala, na neki način sam osjećala da joj mogu vjerovati. Danijela me zagrlila i plakala zajedno sa mnom dok me slušala.

– Drago mi je da sam pogodila pravi trenutak i tako spriječila vaš suicid. Više nemate razloga za brigu. Otac vam je osigurao sigurnu budućnost. Morate samo što prije sa mnom u Müenchen.

Poslušala sam njezine prijedloge i nekoliko dana kasnije doputovala u očev stan. Nikada nisam bila u ljepšem i uređenijem stanu. Svaka je pojedinost bila na svom mjestu i savršeno se uklapala u cjelokupni interijer. Osjećala sam se poput princeze u bajci. Danijela me odvela i na Bodensko jezero i pokazala mi moju kućicu za odmor. Uz njezinu pomoć također sam došla do pozamašne svote koju mi je otac velikodušno ostavio u nasljedstvo.

– Onda, kakvi su ti planovi sad, kad si imućna žena? – pitala me Danijela dok smo ispijale čaj.

– Ne znam, još se ne mogu ni naviknuti na tu pomisao. Željela bih još neko vrijeme ostati u očevom stanu kako bih uspjela saznati što više o njemu i svemu što je volio i poštovao.

– Zašto ne ostaneš ovdje? Müenchen je predivan grad. Možda ovdje upoznaš i srodnu dušu? – pitala me, ali ja o muškarcima već odavno nisam ni razmišljala. Petar je i dalje bio moj broj jedan. I ne samo to, on je za mene bio i dok sam živa ostat će jedan i jedini muškarac – razmišljala sam.

Prijateljstvo s Danijelom stvarno mi je dalo puno snage, ali i životne energije. Od nje sam se učila kako s pozitivnog aspekta promatrati svijet i ljude u njemu. Pomagala mi je kad god bih pomoć zatražila i znala sam da se na nju mogu osloniti. Danima sam istraživala po očevoj kući.

U početku sam se osjećala kao uljez i bojala se otvoriti svaka vrata, ali što sam više saznavala o ocu, to mi je postajao sve bliskiji. Shvatila sam da imam puno njegovih osobina i to uglavnom onih dobrih. Često sam odlazila na njegov grob i onako, u mislima, dugo razgovarala s njim. Bez obzira koliko neobično zvučalo, čak mi se činilo da u glavi čujem njegove odgovore. I, kad već nije moglo biti drugačije, bila sam sretna što sam ga upoznala, pa makar i nakon njegove smrti. Život mi je valjda na taj način priskočio u pomoć.

Sanja, što ti ovdje radiš?

Nakon mjesec dana boravka u Münchenu valjalo je donijeti veće odluke. Još uvijek sam bila nesigurna što ću učiniti s ostavštinom, te sam jednog poslijepodneva krenula u kupovinu. Po prvi puta u životu ulazila sam u brojne trgovine, isprobavala lijepu odjeću i kupila si sve što bi mi se svidjelo. Nije to bio loš osjećaj. I dok sam nosila silnu prtljagu, u sebi ponovno zahvaljujući ocu na svemu što mi je ostavio, učinilo mi se da čujem poznati glas. Okrenula sam se, tražila pogledom, a potom se gotovo srušila od iznenađenja. Nisam mogla vjerovati.

Sanja, što ti ovdje radiš? – nekoliko koraka dalje od mene stajao je Petar i promatrao me.

– Petre! Petre! – samo sam zbunjeno ponavljala i nesvjesno ispustila vrećice iz ruku.

– Da, ja sam. Nisam znao da i ti živiš u Müenchenu – rekao je i nastavio me promatrati.

Srce mi je kucalo tako žurno da sam pomislila kako ću uskoro umrijeti. Bio je ljepši nego ikada. Odjeven u sportsku odjeću, koja mu je tako dobro pristajala i samo dodatno naglašavala njegovo zgodno tijelo, smješkao se i čekao da napokon i ja nešto suvislo izustim.

– Ne živim. Ovdje sam samo privremeno – jedva sam promucala, a potom se polako pribrala i sva loša sjećanja odjednom su mi bljesnula pred očima. Morala sam napokon sve raščistiti.

– Kako ti je žena? Jeste li sretni? Imate li djece? nizala sam jedno pitanje za drugim.

– Žena? Pitaš me, kako je moja žena i jesmo li sretni? Što je tebi? Zar ćeš, nakon svega, mene optužiti za ono što si ti učinila? To je stvarno malo previše i nije u redu – cinički se nasmijao.

Nisam ga razumjela, ali u meni se istog trena rodila neka neobična iskrica nade.

– Da, pitam kako je tvoja supruga. Žena zbog koje si me ostavio. Iskoristio si me koliko si mogao, a kad mi više nisi imao što uzeti, onda si me zamijenio s drugom.

Pitam se samo, bi li i ona prodala bubreg na crno kako bi te spasila kockarskih dugova? – otelo mi se na sav glas.

Sanja, ja nemam nikakvu suprugu i nije mi jasno što to govoriš… Nikada se nisam ženio. Što to govoriš…
Zašto mene optužuješ, kad si ti pronašla drugog, imućnog muškarca i udala se? – nisam mogla vjerovati njegovom pitanju, pa sam ga zamolila da ponovi. Riječi koje je rekao bile su besmislene.

– Što je tebi? Voljela sam te toliko da bih ti dala i srce da si ga zatražio. Umrla bih za tebe. Nisam se udavala. Kad si se prestao javljati, potražila sam te na adresi na koju sam ti i ranije pisala. Žena mi je objasnila da si se odselio. Po povratku, tvoja mama me je obavijestila da imaš drugu i da mi se zato više ne želiš javljati. Izbacila me iz kuće na ulicu.

Namjerno nas je razdvojila

Petar se ukipio i problijedio, a potom mi iznenada prišao i stao me ljubiti nasred ulice.

Iako zbunjena, srce i usne su mu uzvraćali. U njegovim sam poljupcima osjetila isti žar kao nekada, a kad se napokon odvojio od mene, pošli smo u obližnju slastičarnicu i dugo, dugo razgovarali. Jedino što je bilo istina, bilo je to da se preselio u drugi grad, jer je dobio bolji posao. Nastavio mi je pisati, ali je valjda njegova mama uzimala moja pisma i nije mi ih uručivala. Njemu je rekla jednu, a meni drugu priču i tako nas namjerno razdvojila. U međuvremenu je umrla, tako da ni Petar, ni ja nikada nećemo saznati zašto nas je oboje učinila nesretnima. No, što čovjek razdvoji, Bog spoji. Prava ljubav nađe svoj put, baš kao što smo se i nas dvoje pronašli. Još smo kratko vrijeme ostali u Njemačkoj, a ja sam prodala vikendicu na Bodenskom jezeru. Očev stan sam iznajmila i još i danas za to dobivam lijepu svotu novca. Vratili smo se u Hrvatsku. Petar je prodao majčino nasljedstvo, a zajedničkim novcem kupili smo prekrasnu kuću. Ja sam ponovno otvorila krojački obrt, a i on svoju radnju s raznom opremom za uređenje kuća. Odavno je prestao kartati i više nema sličnih problema. Nesretni smo propustili dobar dio života, ali je napokon sve sjelo na svoje mjesto. I da mu opet zatreba, ponovno se ne bih predomišljala, već bih za njega prodala bubreg kako bih ga spasila.

Tags: