Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Ako se želite i vi oglašavati na ovom mjestu, kontaktirajte nas putem kontakt forme na dnu stranice.

Pustila sam oca da umre u miru

Anamarija, zašto plačeš? – pitao me tata dok smo gledali dokumentarnu emisiju o nekom čovjeku koji je završio u zatvoru jer je ukrao novac kako bi kupio hranu za svoje dijete.

– To je tako tužno. Zašto on mora biti u zatvoru? – tiho sam pitala. Imala sam otprilike osam godina i već tada sam duboko suosjećala s čovjekom na malom ekranu koji je pričao o svojoj sudbini.

– Ukrao je, to se kažnjavalo. Nekada davno se to u nekim zemljama puno strožije kažnjavalo nego kod nas – odgovorio je i blago me pogledao. Pružio je ruku pokazavši mi da me želi utiješiti. Sjela sam mu u krilo. Neko sam vrijeme šutjela pokušavajući shvatiti okrutnost odraslog svijeta.

– Ali zašto je krao ako je znao da će završiti u zatvoru? – pitala sam. Krađa mi je u tom trenu zvučala kao najgori kriminal na svijetu.

– Znaš, ponekad je čovjek prisiljen raditi loše stvari. Svaki bi otac radije završio u zatvoru, nego gledao svoje dijete gladno – objašnavao mi je.

– I ti bi to učinio za mene? – pogledala sam ga začuđeno. Nijemo je kimnuo glavom. Premda sam bila malena djevojčica njegov me iskreni pogled pun ljubavi dirnuo do srca. Znala sam da govori istinu i da bi sve učinio i za mene i za mog mlađeg brata Mihu. Mi smo mu bili najvažniji na svijetu.

– Ali kad si u zatvoru nikuda ne možeš i kakav ti je to život!? – i dalje sam propitkivala pokušavajući razumijeti.

Ni u čemu nismo oskudijevali

Anamarija, sve što je potrebno, shvatit ćeš kad odrasteš. Ponekad mi se čini da previše žuriš odrasti, moja najdraža princezice – pomilovao je moju kovrčavu i dugu kosu.

– Ja nisam princeza, ne volim princeze! – usprotivila sam se. – A tata, ti nećeš u zatvor? Ti ne trebaš krasti, jel da? – pitala sam s bojazni u glasu.

– Ne brini dušo, tata radi, nema potrebe da kradem – nježno me uvjeravao. Napokon sam se smirila i pronšla utočište u njegovom zagrljaju. Bila sam najsigurnije djete na svijetu. Odahnula sam jer mog tatu neće odvojiti od mene. Kao i svakoj djevojčici, tata je bio moj junak. Svojim djelima i ponašanjem dokazivao nam je da se može nositi sa svime. Godinama sam živjela u uvjerenju da je savršen i da nema problema koji on ne može riješiti. Uistinu, on je bio glava kuće u pravom smislu riječi. Uvijek je realno i hladne glave pristupao svakoj stvari. Bio je oslonac bratu, meni i našoj majci i jednostavno nismo mogli zamisliti da bi ikako drugačije moglo biti. Vodio je vlastitu tvrtku koja se bavila izradom idejnih projekata. Bio je član komore arhitekata i inženjera i prilično uspiješan u svom poslu. Za odrastanja ni u čemu nismo oskudijevali, sve nam je bilo dostupno. Naša obiteljska priča bila je prilično idilična, za razliku od drugih obitelji. Nikada nisam mogla razumijeti zašto se roditelji neke djece razvode i povlače djecu po sudovima. Priznajem, imala sam pomalo utopijske ideje o obitelji. Pri sigurnosti koju sam osjećala ne mislim samo na onu materijalne prirode, već i na naše odnose koji su bili skladni. Ne sjećam se niti jednog trenutka iz svog djetinjstva iz kojeg bih mogla izdvojiti ružnu uspomenu ili bilo kakvo zamjeranje. Majka jest bila “slabija” kao osoba, no tata je uvijek bio tu da je osnaži. Upravo zbog njegova gotovo savršenog arhetipa, kao odrasla nisam uspijevala pronaći muškarca koji bi mi odgovorao. Sve moje veze završavale su krahom. Činilo mi se da se ni jedan muškarac na ovom svijetu ne može mjeriti s mojim ocem.

Nije se više mogao kontrolirati

Kako smo odrastali, puno se toga mijenjalo. Brat i ja postali smo odgovorni ljudi. Tata i dalje nije usporavao s poslom, trudio se i privređivao, a mama je otišla u mirovinu. živjeli smo mirno i zadovoljno. Kao i svaka idilična priča i naša se obiteljska počela kvariti onog dana kad se tata razbolio. Ne znam zašto je na samom početku imao potrebu to tajiti. Vjerojatno se i sam privikavao na činjenicu da je naišao na problem koji više ne može riješiti sam. Kad se sjetim naježim se jer znam da mu je bilo jako teško. U tih nekoliko mjeseci njegovo ponašanje se veoma promjenilo, nismo mogli shvatiti zašto je odjednom postao takav. Njegove izjave su bile neprimjerene, grube i bezobrazane. Iznenadna nezainterseiranost za ono što se događa oko njega, ostavljala nas je osupnutima. No to je bio samo početni simptom njegove teške bolesti. Vrlo eksplozivno bi reagirao i na najmanju sitnicu. Činilo se da ne može kontrolirati svoje ispade.

U to vrijeme i brat Miha i ja smo se već odselili od kuće i započeli vlastite živote. Miha je osnovao obitelj i provodio je puno više vremena s ocem jer mu je pomagao u firmi. Ja sam se zaposlila kao učiteljica stranih jezika, njemačkog i engleskog, u školi. Miha je trebao naslijediti tvrtku jer je bio iste struke i uživao je u tom poslu, baš kao i tata. Kako je Miha bio šutljiviji i povučeniji, nije želio govoriti o tatinim ispadima kojima je svjedočio na poslu. Na žalost, sve te neugodnosti je držao u sebi, umjesto da je olakšao dušu bar malo. Bilo mu je lakše pretvarati se da je sve u redu. Sve skupa je teško podnosio.

– Ne znam što da napravim, ponekad je tako težak… Uopće nije svoj govorila nam je mama jednog popodneva dok je tata bio odsutan.

– Možda mu se nešto dogodilo – rekla sam nesigurno dok smo prepričavali nemile događaje.

– Mislim da bi trebao otići k liječniku, a on to odbija i govori mi da umišljam. Čini mi se kao neki psihički poremećaj… – pogađala je mama.

– Ne govori gluposti, naš otac nije psihički bolestan. Nije mu ništa, vas dvije umišljate – umiješao se Miha.

– Sine, ne možeš mi reći da se nije promjenio. Ja ga više ne prepoznajem. Stalno se žali da ga jako boli glava. Noću ustaje i pije tablete protiv bolova, ne znam više što bih mislila. Njegovo ponašanje je ponekad agresivno, što mu uopće nije slično – očajavala je mama.

Bit će on dobro mama, ne brini

No dobro, kad malo bolje razmislim, ima nekih neobičnih stvari u posljednje vrijeme – zastao je Miha.

– Što? Što se dogodilo? – pitala sam pomalo nestrpljivo.

– Prošli tjedan izgubili smo vrlo važnog i dugogodišnjeg klijenta. Njega kao da nije bilo briga – slegnuo je samo ramenima.

– O tome ti ja govorim. On je oduvijek obožavao svoj posao, a pogledaj ga sad! – mama je govorila kroz suze.

– Da ga nagovorim da posjeti liječnika? Ili još bolje, da odem s njim? – pitala sam mamu i pogladila je po ruci.

– Pokušaj, tebe je uvijek najviše slušao. Ti si njegova mezimica – našalila se i pogledala Mihu ne bi li se uvjerila da nije povrijeđen njezinom izjavom. Nasmiješila sam se trudeći se ne djelovati zabrinuto, već polaskano.

– Bojim se za njega djeco, nešto nije u redu – uvjeravala nas je mama.

– Bit će on dobro, ne brini mama – ohrabrivala sam je – saznat ćemo što je uzrok njegovoj promjeni.

Istinite priče: Pustila sam oca da umre u miruNo nije mi išlo tako lako kako sam se nadala. Tata je u razgovoru sa mnom uvijek bio onaj stari, nikakve čudne ispade nisam primjetila. Nije otkrivao ništa neobično, to zato jer nismo provodili puno vremena zajedno kao prije. Jedne nedjelje predložila sam mu da prošetamo oko jezera. Nakon dužeg nagovaranja je pristao. Nisam puno okolišala, osjećala sam da nemam puno vremena. Tata je bio nekako dalek i zamišljen.

– Što ti je tata? Meni možeš sve reći, sve mogu podnijeti – rekla sam u jednom dahu strepeći od odgovora.

– Znam, ti si jaka, nisi kao Miha. On je slab – zagonetno se nasmiješio.

– Ma Miha je samo navikao da ti sve napraviš umjesto njega – rekla sam raznježeno.

– Da, samo što neće uvijek biti tako. Ja neću uvijek biti tu i neću moći pomagati… – zateturao je nesigurno dok je govorio.

– Tata, molim te, reci mi što se događa. Zašto te stalno boli glava? Jesi li išao liječniku? Pa pogledaj, hodaš kao da ćeš pasti – pokrenula sam bujicu svojih zabrinutih riječi. Šutio je.

Priznao mi je svoju bolest

Vrti li ti se u glavi? – pitala sam zabrinuto kad je počeo trljati sljepoočnice. Nijemo je kimnuo glavom.

– Brinemo se za tebe, moraš otići liječniku – rekla sam najiskrenije.

– Koja ironija! Do sada sam ja bio taj koji je brinuo o svemu – pokušao se našaliti. Ozbiljno sam ga pogledala.

– Anamarija, ne znam kako će sve ovo završiti. Bolestan sam, jako bolestan – pogledao me slomljeno. Na trenutak sam se ukipila i nisam mogla progovoriti niti riječi. Jednostavno nisu izlazile od užasa koje su izazvale njegove riječi.

– Ostavio sam te bez riječi, mila moja – prošaputao je i čak u tom teškom trenutku mislio je na mene.

– Kakva bolest tata? Koliko dugo to znaš? – pitala sam teško progutavši slinu.

– Nisam siguran, ima nekih dva mjeseca kako sam intenzivno počeo osjećati probelem – djelovao je zbunjeno pokušavajući se sabrati. Glavobolje me muče, vrtoglavica, a tu su i neki čudni ispadi ponašanja koje ponekad jednostavno ne mogu kontrolirati.

– Ali zašto ne odeš liječniku? – navaljivala sam.

– Bio sam uvjeren da psihički propadam – gorko se nasmiješio.

– Otišao sam već liječniku.

– I? -pitala sam iščekujući odgovor.

– I saznao groznu istinu. Imam tumor na mozgu – rekao je slomljenim glasom.

– Zašto nam nisi odmah rekao? – pitala sam prestravljeno i pomalo razočarano.

– Zato što nisam htio da se brinete za mene. No kako vrijeme prolazi više nisam siguran da mogu skrivati istinu. Ne znam uopće koliko još vremena imam – opravdavao se i negodujući kimao glavom.

– Govoriš kao da si odustao od života, zapovjedam ti da se boriš. Udarila sam rukama u njegova kamena prsa. Jecaj je protresao njegovo tijelo i zagrlio me.

– Obećavam da ću se boriti – govorio je kroz suze – zbog vas.

– Ne zbog nas, zbog sebe tata, zbog sebe! – usprotivila sam se i ja plačući.

– Ali moramo uzeti u obzir i ono najgore. Rekli su da će me pokušati operirati, ali da ništa ne mogu obećati – rekao je nešto glasnije, što je još bolnije odzvonilo mojom glavom.

– Bojim se da to sve neću izdržati – izustila sam potiho, više za sebe, no tata me itekako dobro čuo.

– Ti si stijena obitelji, ako ja odem, ti ostaješ Mihi i mami na pomoć – prodrmao me za ramena.

– Previše tražiš od mene, nemogu biti ono što si nam ti bio cijelog života.

– Možeš, jaka si uvjeravao me. Ne moram ni pričati kako je mama prihvatila bolnu istinu. Otac me zamolio da joj ja saopćim jer mu je previše bolno bilo pričati o tom. Miha je, pak, kad je čuo, reagirao iznenadujuće hladne glave.

– Riješit će se sve operacijom – neprestano je ponavljao. Nije želio povjerovati da se tatin život gasi. Ni u jednom trenu nije želio prihvatiti mogućnost da će on otići. Priznajem, isprva ni ja nisam mogla prihvatiti. U to vrijeme nisam imala snage baviti se njime i majkom, uglavnom sam mislila na tatu i na sebe. Smišljala sam gdje bi sve mogli potražiti pomoć. Trebalo je isprobati sve raspoložive načine koji postoje. Novac nam ionako nije bio problem. Pokušavala sam smiriti svoje burne emocije. Tragajući za načinom kako da si pomognem i kako da se uspijem nositi sa svim tim stresnim događajima, a da istovremeno budem uz svog oca, naišla sam na vrlo posebnu osobu. Damir je bio učitelj joge na koju sam krenula vježbati netom prije nego što se otac razbolio. Od prvog trena prepoznala sam u njemu ono nešto, ali nisam se htijela upuštati u dublju analizu svojih osjećaja budući sam bila dovoljno zaokupirana očevim zdravljem. Osim toga, bojala sam se da ću se ponovno razočarati kao i u svakom muškarcu do tada. Sve sam ih doživljavala kao slabiće.

Jednom prilikom, nakon odrađenih vježbi, iznenadio me kada mi je prišao, budući je u dvorani još uvijek bio velik broj vježbača. Pitala sam se zašto se obratio baš meni.

– Vidim da si posljednjih dana nešto zabrinuta – primjetio je dok su ostali napuštali dvoranu.

– Oh da, jesam, zabrinuta! – zbunjeno sam odvratila privlačnom voditelju.

– Mogu li kako pomoći? – pitao je zabrinuto.

– Ne može mi nitko pomoći – ljubazno sam odvratila.

– Ma nije valjda tako strašno!? – pogledao me znatiželjno. Ljubavni jadi? – nasmiješio se.

Kako se pripremiti za očevu smrt?

Da je bar tako nešto trivijalno – promrmljala sam.

– Ne želim dosađivati, ali ako ikako mogu pomoći, ovdje sam.

– Jedino ako me možeš pripremiti za… Smrt bliske osobe – pogledala sam ga pomalo ironično. Pomislila sam da će tog trena iznenađen ustuknuti, no moja izjava još ga je više zaintrigirala.

– U stvari mogu. O kome se radi? Roditelj? – pitao je obazrivo kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu. Niti trenutka nije ustuknuo ili pokazao nelagodu.

– Otac – kratko sam rekla i već osjetila suze kako mi peku oči. Mrzila sam taj osjećaj bespomoćnosti i slabosti.

– Volio bih pomoći. Kad je moj otac umirao nisam imao nikoga da me provede kroz tu patnju, ali imaš sreće, pomoći ću ti, a ti ćeš pomoći tati da sretnije pređe tamo gdje pripada.

– Ali mi se nadamo da će se izvući – rekla sam to očajnički.

– Je li teška dijagnoza? – pitao je oprezno, a ja sam nijemo kimnula glavom.

– Misliš li da već osjećaš pravu istinu? Možda je stvarno vrijeme da se pripremiš za ono najgore – zvučao je pomalo morbidno.

– Nisam sigurna da se želim pripremati za očevu smrt, zvuči mi pomalo bolesno bila sam iskrena.

– Da, svi mi bježimo od tog susreta. Neću navaljivati i ništa forsirati, ako osjetiš potrebu, uvijek me možeš potražiti – predložio je. Zahvalila sam mu i sa zebnjom se udaljila od tog neobičnog čovjeka. Premda sam redovito dolazila na sate joge, Damir me više nije pokušavao podsjetiti na svoj neobičan prijedlog, ali svaki put bih se sjetila njegovih riječi.

Kako je vrijeme odmicalo, moj otac je sve više propadao. Bolest je uzimala svoj danak. Operacija kojoj se podvrgnuo nije imala uspijeha. Tumor je previše metastazirao na mozgu. Iako se hrabro borio da ostane živ i poduzeli smo sve što se moglo, nije mu bilo spasa. Postajalo je sve gore.

Osim vrtoglavice, nekoordiniranosti pokreta i nekih teških ispada u ponašanju, paralizirala mu se lijeva ruka i noga. Više nije mqgao kontrolirati obavljanje nužde i sve više je bio bez svijesti. U bolnici su rekli da više ništa ne mogu učiniti za njega. Svi troje bespomoćno smo gledali njegovo propadanje i nismo mogli učiniti više ništa. Shvatila sam da bitku sa smrću nitko od nas ne može dobiti, stoga je jedino logično bilo sa smrću se pomiriti. Znala sam da će to donijeti još više patnje, ali to mi je jedino imalo smisla. Jedino sam tako mogla preživjeti i podnijeti svu tu bol. Bilo je samo pitanje vremena kada će tata umrijeti. Iz tog razloga odlučila sam se ipak obratiti Damiru.

Nekad stijena, a sad – sjena

Mislim da si donijela tešku, ali ispravnu odluku – smireno je govorio. Nijemo sam kimnula kroz suze.

– Prvi korak koji moraš učiniti je da se nekoliko dana u sebi opraštaš sa ocem. Pokušaj to koliko god možeš vjerno predočiti u svojoj glavi. Reci mu da ga neizmjerno voliš ali da ga puštaš – zastao je trenutak jer je vidio da previše jecam.

– Daj si vremena, samo je važno da to učiniš prije nego ode jer ga inače vežeš za ovaj svijet – uvjeravao me Damir.

– Hoćete reći da mora otići u miru, zar ne? – pitala sam, a on je potvrdno kimnuo.

Nakon tog razgovora nisam se baš brzo odlučila na opraštanje s ocem. Iz bolnice samo dobili preporuku da tatu pod hitno smjestimo u bolnicu, gdje su smješteni oni koji sigurno napuštaju ovaj svijet. Sjećam se trenutka kad sam tamo došla ocu u posjet. Više nije bio svijestan baš ničega. Gledala sam njegovo izmučeno tijelo okruženo bolničkim aparatima. Tek tada mi je do svijesti došlo da ga moram pustiti. Sjetila sam se koliko se on brinuo zbog nas, i oko toga kako ćemo mi bez njega.

– Nekad stijena, a sada sjena! – pomislila sam u sebi.

– Tata, molim te otiđi – prošaputala sam tiho u praznoj sobi. Iako je bio šapat, činilo se poput jeke.

– Bit ćemo dobro, ne brini. Samo odi, budi slobodan, nemoj više patiti izustila sam kroz suze i osjetila trenutni osjećaj olakšanja. Nije ništa mogao odgovoriti, ali bila sam uvjerena da me čuje i da mi je zahvalan. Ogroman teret kao da je pao s moje duše. Shvatila sam sve ono o čemu je Damir govorio. Pustila sam tatu da ode sa svojim blagoslovom, što mu je bilo potrebno. Tek sada sam mogla biti podrška svojoj majci i svom bratu. Bila sam sigruna da mogu učiniti ono što je tata od mene očekivao. Snaga koju sam osjetila u tom trenu nemjerljiva je i nemoguće ju je opisati riječima. Izašla sam iz bolnice i neko vrijeme samo sjedila u automobilu držeći volan. Slike sjećanja, tužni i sretni trenuci ispreplitali su se u svemiru vječnosti. Na tren sam čula svog oca kako se smije, njegov mi je smijeh odzvanjao u glavi. Bio je neizmjemo sretan, a ja sam na tren pomislila da sam poludjela kad ga tako vjerno i dobro čujem.

Ne sjećam se kako sam se dovezla kući. Sve mi je bilo kao u magli i snu, kao da ne razlučujem javu od sna. Otključavajući vrata svog stana, “probudila” me uporna zvonjava telefona. Nespretno sam utrčala i pograbila slušalicu samo da bi potvrdila ono što sam već dobro znala i osjećala. Premda sam već u bolnici znala da tata odlazi, trebalo mi je da to čujem još od nekoga.

– Anamarija, tata je umro – mama je govorila kroz plač, a ja sam zaleđeno piljila u telefon ispred sebe.

– Znam – prošaputala sam – čula sam ga kako odlazi.

– Molim!? upitala me mama.

– Oprostili smo se, znam da je otišao – ispravila sam samu sebe.

Znači bio je živ kad si ga išla posjetiti? – plačući je govorila.

– Jest, oprostila sam se s njim i rekla mu da ću se pobrinuti za sve.

Mama je sve više plakala, pa smo završile razgovor. Sjela sam nemoćno na pod i sama stala jecati jer nitko mi nije obećao da me neće boljeti. To što sam prihvatila njegovu smrt ne znači da mi je bilo lakše, itekako sam patila!

Tog dana dogodilo se još nešto sasvim čudno, vrlo brzo nakon majčinog poziva uslijedio je još jedan. Nazvala me majka jednog od mojih učenika. Prekorila sam je u sebi jer me zove u najgore vrijeme, posljednje što sam htijela je bilo slušati o problemima svojih đaka. No ono što je imala za mene bilo je naprosto nevjerovatno!

– Ja se ispričavam, znam da baš nije najbolje vrijeme da vas zovem – započela je no ja za vas imam veoma važnu poruku.

– Poruku? – upitala sam zbunjeno.

– Slušajte, sa mnom je sve u redu i savršeno sam zdrava započela je uvijeno. – Znate, ne znam kako da vam ovo kažem, ali imam poruku od vašeg oca – zaustila je.

– Jel’ ovo neka šala? – upala sam joj u riječ pomalo razjareno. Budući sam bila razrednica razredu u koji je njezin sin išao, nekoliko sam puta s tom majkom razgovrala i činila mi se normalnom. Iz tog razloga sam joj dala šansu da objasni.

Žao mi je zbog vašeg oca, zaista

Stanite, poslušajte me, nije šala. Znate, ja ponekad primam poruke s onog svijeta. Tako je bilo i s vašim ocem. Rekao je da vam zahvaljuje što ste ga pustili i da je silno sretan. Točnije, rekao je da morate znati da je napokon sretan – mucala je pomalo nesigurno. Osjećala sam nelagodu u njezinom glasu.

– Ma kakva je ovo šala!? Kako znate da mi je otac preminuo? – prasnula sam pomalo ljutito.

– Znam da je preminuo točno u tri popodne jer mi se javio – rekla je nakon dubokog udaha. Ostala sam osupnuta njezinom porukom i saznanjem da je znala da je otac umro. Nitko to još nije znao osim mame, Mihe i mene. Zbog zatečenosti nisam mogla razmišljati o istinitosti tih riječi. Savršeno su se uklopile u sve ono što se odigravalo tog dana.

Kasnije, kad sam to prepričavala majci i Mihi u nevjerici su me gledali. Nikako im nije dolazilo do svijesti da su se i oni trebali pozdraviti s ocem. Majka mog učenika, Marija, s kojom sam razgovarala, pojavila se prvog dana nakon što sam se vratila u školu. Dočekala me pomalo nemirno i ispričavajući se.

– Slušajte, znam da ispadam čudna, ali činilo mi se da je jako važno da vam poruku prenesem što prije. Nadam se da me razumijete – govorila je ubrzano.

– Ne brinite, u pravom trenutku ste mi dali ono što mi je nedostajalo i zato vam hvala – nasmiješila sam se.

– Žao mi je zbog vašeg oca, uistinu. I žao mi je što sam vam priuštila neugodnosti i dodatnu bol – dodala je susojećajno.

– Hvala vam. Nemate pojma koliko ste mi pomogli s tim što ste mi rekli – nasmiješila sam se.

– Drago mi je da ste me shvatili ozbiljno, mnogi mi ne vjeruju, misle da im se rugam – govorila je s negodovanjem. Nekad se i naljute na mene, a meni se ipak čini da je veoma važno da im prenesem poruku umirućeg.

Itekako je važno! A vama sigumo zbog toga nije lako. Zar se ne bojite komunicirati s mrtvima? – pogledala sam je suosjećajno.

– Kad godinama dobivate takve poruke, naviknete se. A i nije to tako često i uglavnom su to bližnji od onih s kojima komuniciram i susrećem ih. Znate, ponekad je nezgodno reći nekome koga dobro ne poznate da imate poruku za njih iz zagrobnog života – pogledala me smeteno.

Vrlo brzo shvatila sam da je Marija veoma posebna i dobra žena. Imala je neobičan dar i bila sam joj veoma zahvalna jer se pojavila u mojem životu. Sprijateljile smo se i veoma dobro razumijele. Više nije imala nikakve poruke za mene, što je iz njezine perspektive bilo dobro jer je moj otac bio u miru. Govorila je da je na najljepšem mjestu.

Moja se majka nakon izvjesnog vremena napokon uspjela oprostiti od oca, no Miha je bio posebna priča. Osjećala sam da je ostavio puno toga neraščišćenog i da će me itekako trebati. Veoma teško je probavljao činjenicu da tate više nema, a i odbijao je svaki moj pokušaj da mu se približim ili da ga utješim. Upao je u nekakvo bezvoljno stanje. Tvrtka je počela zapadati u probleme, a ja nikako nisam mogla preuzeti taj posao. Kad sam se savjetovala s Damirom o tome, podsjetio me da se ni ja nisam odmah mogla oprostiti s ocem, da mu treba vremena i neka mu dopustim to vrijeme. Zato sam nastojala pomoći koliko sam mogla majci i biti joj utijeha.

Rekao mi je da nije svetac

Miha će ti reći sam kad to odluči riješiti, uvjeren sam u to uvjeravao me Damir.

– I ja tako mislim. Hvala ti Damire na svemu, ne znam što bih bez tebe – rekla sam mu. Promeškoljio se i spustio pogled na svoje ispružene noge.

– Tvoje mi je prijateljstvo neizmjerno važno – iskreno sam rekla. Učinilo mi se da se zacrvenio zbog moje primjedbe i da mu je neugodno.

– Jesam li rekla što pogrešno? – pitala sam učtivo. Zadnje što bih učinila je to da ga povrijedim.

– Ne, sve je u redu. Ti si snažna žena i sve si učinila sama. Ja sam ti bio samo potpora. Savjetovao sam te o onome što sam i sam prošao i učinio – smiješio se blago.

Bila sam zahvalna na našem prijateljstvu, tako da nisam uviđala da Damir osjeća više. Činilo se da itekako poštuje moj proces tugovanja. Ponekad me zvao da provjeri jesam li dobro i bio je silno pažljiv. No ja i dalje nikako nisam shvaćala ono što mi je bilo pred nosom. Damir je bio zaljubljen u mene, a ja sam i sama počela osjećati nešto više prema njemu. Trebalo mi je dosta vremena da si to priznam. kad sam napokon uspijela i u tom, osjetila sam silan strah. Bojala sam se da ga ne izgubim kao i ostale muškarce u svom životu, a on mi je jednostavno bio predragocjen. Raspravljali smo o temi duhovnosti. U takvim prilika gledala sam u njega s divljenjem i čuđenjem koliko je mudar. To sam mu i priznala.

– Znaš, ja nisam svetac, ja samo nastojim živjeti iskreno – rekao je dok smo jednog popodneva sjedili na plaži pored jezera.

– Ne doživljavam te kao svetca – začudila sam se njegovoj izjavi – ti si moj najbolji mudri prijatelj kojeg imam. Ne poznajem nikoga tko mi je toliko pomogao, uvijek ću ti dugovati na neki način – osjetila sam grč pri spomenu prijateljstva. Znala sam da želim nešto više, no nisam ga htijela uplašiti.

– Ne pričaj gluposti, ti nemaš pojma koliko si učinila za mene! Ponekad mi se čini da me previše idealiziraš – pogledao me iskreno, a ja sam zbunjeno pogledala ispred sebe. Nisam mogla izdržati njegov pogled, uplašila sam se da će sve pročitati u mojim očima.

– Znaš, pomalo mi je dojadila ova igra mačke i miša. Imam osjećaj da te stalno lovim – zastao je nesiguran treba li nastaviti.

– Igra? Loviš!? – začudeno sam ga pogledala.

Ne mogu vjerovati da i ti mene voliš

Umorio sam se od dokazivanja da sam te vrijedan – pogledao me dobronamjerno.

– Molim!? Ali ja ni na tren nisam pomislila…

– Što, ne gledaš me kao muškarca već kao prijatelja? – ironizirao je.

– Ne, samo ti želim reći…

– Da, jasno mi je, ja sam ti samo prijatelj – neprestano me prekidao i nije dozvoljavao da dovršim.

– Hoćeš li ušutjeti! Volim te! – rekla sam jednostavno i preokrenula očima.

– Da, da i ja tebe volim, imam ljubavi za sve ljude na ovom svijetu, bla-bla… – narugao se.

– Ne, ja te stvarno volim, zaljubljena sam u tebe – rekla sam bezrezervno.

– Šališ se!? Damir me pogledao u oči siguran da ga zadirkujem.

– Ne, zašto bih se šalila s tim? – pitala sam. – Ali se i plašim.

– Čega se plašiš? – nije mu bilo jasno.

– Da te ne izgubim kao i sve muškarce do sada.

– Ne budi luda, zašto bi me izgubila. Jedino nas gospođa smrt može rastaviti, a s njom smo se već oboje dobro upoznali – našalio se. – Ja tebe obožavam! – uozbiljio se i izgubio u mojem pogledu.

– Ne mogu vjerovati da i ti mene voliš – sakrila sam lice u dlanove.

– O bože, ti si stvarno slijepa! Misliš da sa svim svojim vježbačicama šetam i družim se? Sjećaš li se kad sam te prvi put pitao imaš li ljubavne jade?

Već tada sam ti želio biti blizu. Čekao sam da i ti meni priđeš – nasmiješio se.

– Ali ti si sasvim drugačiji od mene, zašto bi ti mene trebao!? – pitala sam glasno.

– Možeš li molim te ne banalizirati moje osjećaje?

– Sretna sam što me voliš – nasmiješila sam se nestašno.

– Zbog tvog osmijeha se isplati ujutro ustati – šapnuo mi je na uho i nježno me primio za ruku.

– Mogu li te poljubiti? – pitala sam.

– Ne budi smiješna, naravno da možeš, pa nisam svećenik – prislonio je svoje usne na moje i učinio da sve zaboravim. U tom trenu sve je prestalo postojati. Činilo mi se da ponovno čujem smijeh svojeg oca kako odzvanja u podnevnoj tišini. Izgleda da je tata bio zadovoljan mojim izborom, a konačno i ja. Pronašla sam mu ravnog. Napokon sam se slobodno i sigurno upustila u ljubavnu vezu.

Kroz nekoliko mjeseci, Damir i ja smo se vjenčali. Napokon sam imala pored sebe čovjeka koji se mogao mjeriti s mojim ocem!

Što se tiče Mihe, bilo mu je potrebno prilično dugo vremena da se suoči sa svojom tugom. Snažna patnja naučila ga je da se emocije ne smiju zatomljavati, već se trebaju pustiti da iziđu. Skromno priznajem da sam mu pomogla u tome, ali tek onog trena kad je zatražio moju pomoć. Tvrtku je ponovno osovio na noge i nastavio je graditi njezinu budućnost jednako dobro kao i naš otac. Sigurna sam da bi on bio ponosan na njega. Mami je ipak bilo najteže jer je ostala sama, no i tu sam učinila sve što je bilo u mojoj moći. Bila sam uz nju koliko god sam mogla.

Voljela bih da sam to mogla preboljeti poput tebe, tako si snažna – običavala je reći.

– I ti si osnažila nakon tatine smrti – primjetila sam, a ona je samo odmahnula glavom kao da nisam u pravu.

Čini mi se da si tati bila najbliža od svih nas, premda sam mu ja bila žena – nasmiješila mi se.

– I meni se tako čini.

– Nakon pogreba sam dobila utisak da nije želio otići sa ovog svijeta dok ga ti nisi pustila, dala mu blagoslov – zamišljeno je gledala u mene.

– A meni se čini da je čekao da mu obećam kako ću vas čuvati – odgovorila sam.

– I imao je pravo, puno si nam pomogla. Posebno Mihi koji je dosta dugo bio izgubljen. Hvala ti Anamarija.

– Nema na čemu – nasmiješila sam se suznih očiju.

Uspomena na oca uvijek je ostala svježa u mojoj glavi. S vremenom sam ga se naučila pamtiti po lijepim stvarima, a ne po njegovoj patnji. Svaka je uspomena bila moja životna škola. Kako je sreća sastavni dio svačijeg života, tako je i patnja. Upravo patnja otvara uvid u to koliko život vrijedi i koliko je značajan. Dok je ne upoznamo, ne razvijamo se. Suočiti se, a onda i uzdići iznad boli je velika sreća koju sam iskusila. To su situacije koje nam otkrivaju koliku snagu i ljubav imamo u sebi.