Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Priče poput onih koje objavljuju popularni časopisi: Mila, Gloria, Moja tajna, Moja sudbina ...

Razdvojili su nas paketi dionica

Dok sam napuštao pokrajinu Saska-Anhalt osjetio sam neopisiv mir u srcu. Wittenberg je zauvijek ostao iza mene. Donio sam čvrstu odluku kako se ovamo više nikada neću vratiti. Dok sam se vozio prema Hrvatskoj razmišljao sam koliko je u tadašnje, davno vrijeme, Martin Luther morao biti u pravu. Trideset i prvog listopada 1517. godine, ogorčen načinom davanja oprosta, Martin Luther je na vrata crkve izvjesio na javnu raspravu svojih devedeset i pet teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Ni u današnje vrijeme ljudi nisu postali drugačiji, ni bolji. Ljudi s kojima sam se godinama družio i bio blizak, pokazali su mi leđa u trenutku kad sam ih najviše trebao. Takozvani prijatelji zaboravili su što uopće znači riječ oprost i kako ga je moguće dati. Dok sam ih preklinjao da mi oproste, oglušili su se, a u tom trenutku u meni je bljesnulo saznanje – ovdje nije moja gruda, ovdje nije i nikada neće biti moj dom. Njihovo nebo nije vedro poput našeg, njihove zvijezde nemaju isti sjaj kao naše.

Ovi ljudi ne razumiju moje srce, moje isprike, nemaju hrabrosti zagledati se dublje u vlastite duše. Unatoč tome što sam tu živio punih dvadeset godina, nikada se nisam privikao na Wittenberg. Moji zagorski bregi imaju neopisivu draž i nikada ih nisam mogao zaboraviti … Kad sam se nakon silnih sati vožnje parkirao ispred kuće, na vrata je izišla moja stara majka.

Godinama je nisam vidio. Srce mi se stegnulo kao nikada u životu. Zasigurno sam bio najgori sin na svijetu i u trenutku kad sam to spoznao, osjetio sam silan sram i neopisivu potištenost.

– Ivek, jesi li to ti? Sinek moj ljubljeni, kako si mi samo nedostajao svih tih silnih godina! – zavapila je, a potom mi sporo, uz pomoć štapa krenula u susret. Ostarjela je. Sjećao sam je se kao žene u godinama, ali dobrodržeće, no više to nije bila. Sada je ispred mene stajala šepava starica s maramom na glavi, s grbom na leđima, lica prepunog bora i tragova tužnih godina.

– Mama, ja sam – zaplakao sam iz sveg glasa i požurio joj u susret. Snažno sam je zagrlio, a kad sam na svome licu osjetio njezine suze, mislio sam da će mi srce puknuti od boli.

– Oprosti mi, mama. Bio sam hulja, nesretnik, zaboravio na jedinu ženu koja me, unatoč svemu, uvijek voljela. Budem li mogao, iskupit ću se za svaku suzu koju si zbog mene prolila.

– Dragi moj, nemam ti što oprostiti. Tako sam sretna što si napokon došao. Najveća želja bila mi je vidjeti te prije nego što umrem i Bog mi ju je uslišao. Sada mogu poći na drugi svijet.

– Mama, nemoj tako. Tek sam došao, nemoj govoriti o smrti. Siguran sam da ćeš ti još dugo živjeti, a ja više nikada neću otići daleko od tebe. Brinut ću se za tebe, kao što si ti nekada za mene. Od danas ćemo nas dvoje ponovno biti obitelj. Popravit ću sve svoje glupe pogreške.

– Lijepo govoriš, sretna sam zbog toga, ali ja sam prešla osamdesetu godinu. Moj sat otkucava, no nećemo sada o tome. Uđi, priređen je ručak – rekla je i povela u kuću.

Kuća je bila ista kao i nekada, doduše s vremenom je prilično propala. Osjetio sam miris vlage u zraku, a s zidova je već polako otpadala boja. Moja mama živjela je vrlo skromno.

Bio je to još jedan udarac po mom srcu. Godinama sam živio poput kralja, a nikada mi na pamet nije palo da bih financijski mogao pomoći rođenoj majci.

Povratak u majčine skute

Dok sam imao i mogao, dijelio sam novac takozvanim prijateljima, častio ih i omogućavao im razna zadovoljstva. Isti ti ljudi izdali su me čim im se ukazala mogućnost, a u mom potonuću nisu željeli biti slamke spasa. Na najgori način naučio sam puno više o izdaji nego što sam ikada u životu želio saznati.

– Priredila si puricu s mlincima i štrukle! Nema boljeg jela od toga. Što god sam ikada jeo, nije bilo ravno tome – oduševio sam se kad sam ugledao mamin specijalitet. Uvijek je izvrsno kuhala, a sada, kad godinama nisam kušao tu najbolju hranu na svijetu, osjetio sam silan apetit.

– Nisam to sama priredila. Stara sam. Više ne mogu sama kuhati i raditi kao nekada. Pomogla mi je moja dobra susjeda Ivka. Ne znam što bih da mi nje nema. Odavno bih umrla. Samo se posluži. Ivkica je najbolja kuharica koju ja poznajem. Sigurna sam da će ti prijati.

Pokušavao sam se dosjetiti tko bi mogla biti ta žena koju je mama toliko cijenila, ali koga god sam se sjećao, nije imao takvo ime. Nekada su nam susjede bile Vesna, Anka, Maja i Mira.

– Tko je Ivka? Jel’ se to netko novi doselio u susjedstvo? – upitao sam žvačući izvrsnu hranu.

– Sinek moj, Ivka se ovamo doselila prije deset godina. Taman tada smo se nas dvoje vidjeli zadnji put. Došla je nekoliko dana nakon što si otputovao. Jako je dobra. Sam Bog mi ju je poslao. Kad mi je već tebe odveo na drugi kraj svijeta, onda se pobrinuo da mi pošalje nju. Otkada je došla, ona mi je desna ruka. Ne mogu ti opisati koliko mi znači, ali pustimo sada Ivkicu na miru. Uskoro ćeš ju upoznati. Reci mi kako je tvoja žena? Imate li djece?

Zalogaj ukusne puretine odmah mi je zastao u grlu. Palo mi je na pamet da smislim neku laž ali sam odlučio krenuti od početka i odlučio priznati kako sam sve ove godine uzaludno potratio. Sve što sam stekao, a bilo je to prilično toga, gotovo sve sam i raskućio. Nije bilo pohvalno, ali je nažalost bilo istinito i nisam mogao uljepšavati loš život. Ionako sam samome sebi predugo lagao. Došlo je vrijeme da popadaju sve moje maske, kojih sam imao puno.

– Mama, više nemam ženu. Rastali smo se. Marion me odbacila kad joj nisam htio pokloniti svoje pakete dionica. Bila je sa mnom samo zbog novca. Kad mi je uzela sve osim tih dionica, onda sam napokon shvatio kakva je osoba. Na žalost, zbog nje sam pošao krivim putem i predao se očaju i alkoholu. Izgubio sam čak i te dionice, neko vrijeme sam živio na ulici. Svi su mi okrenuli leđa. Srećom, nismo imali djece. Mama, griješio sam, ali s dna me spasio neki unutrašnji glas. Govorio mi je da se trebam ustati i ja sam ga poslušao. Digao sam se iz blata, pronašao posao, uštedio nešto novca i sada s tobom želim provesti ostatak života.

– Znala sam ja da ona nije za tebe. Nikada nisam odobravala rastavu braka, ali sam sretna da si se riješio te žene. Kako me samo posprdno gledala onda kad je s tobom bila kod mene.

– Znam, oprosti mi. Koliko god budem mogao, nastojat ću popraviti sve što sam zabrljao.

– Dosta je isprika, mlinci se hlade nasmijala se i pomilovala mi obraz staračkom rukom.

Ivka mi se odmah svidjela

U toj je gesti bilo toliko nježnosti i ljubavi koja mi je godinama nedostajala. Bio sam presretan što sam se vratio. Nastavio sam uživati u jelu, a taman kad sam bio pri kraju, začulo se glasno kucanje na vratima. Pogledao sam u mamu. Nisam znao očekuje li koga.

– Otvoreno je, slobodno uđi, očekujem te – odmah je nekako postala radosnija i sretnija.

U kuhinju je ušla mlada žena. Bila je odjevena u traperice i usku majicu koja joj je izvrsno pristajala. Dugu, kao ugljen tamnu kosu, pokupila je u konjski rep, a lice joj je krasio osmijeh.

– Dobar dan. Ja sam susjeda. Zovem se Ivka. Došla sam vidjeti treba li vam nešto i je li vam prijao ručak? – rekla je glasom tako ugodnim poput ptičjeg pjeva.

S njom u prostoriju kao da je ušla neka iznimno pozitivna energija, neki neopisivo ugodan i topao tračak sunca.

– Ja sam Ivek, barem me mama tako zove od milja. Objed je bio izvrstan. Zacijelo ste bili kuharica u vrhunskim restoranima. Takve specijalitete mogu pripremiti samo rijetki – ustao sam i pružio joj ruku. Imala je sitnu ručicu, ali čvrst i siguran stisak.

– Nisam kuharica po struci, ali sam se naučila i toj radnji. Zapravo, nikada nisam voljela dugo biti u kuhinji, ali znate kako je kod nas, naše žene moraju sve same raditi i tako s vremenom steknemo određeno iskustvo. Drago mi je da vam se svidjelo – rekla je, a potom se obratila mami.

Razmijenile su nekoliko rečenica i dogovorile se oko stvari u kojima joj je Ivka svakodnevno pomagala. Slušao sam ih dok su razgovarale i uvidio kolika je majčina ljubav prema njoj, a unatoč tome što je uopće nisam ni poznavao, mogao sam je razumjeti i shvatiti. Kad nas je Ivka napustila, mama mi je nastavila pripovijedati koliko se i što promijenilo od našeg zadnjeg susreta. Sa svakom njezinom rečenicom bilo mi je sve teže. Tek sada sam shvaćao koliko sam do tada uzaludno živio i što sam sve propustio. Nakon dugog razgovora, smjestio sam se u svoju nekadašnju sobu, a potom po tko zna koji put stao prebirati po svojoj prošlosti i danima koji nisu urodili kvalitetnim iskustvima. Znao sam da će me mnogi susjedi smatrati propalim slučajem, ogovarati i mene i mamu, ali oni mi nisu bili važni. Želio sam usrećiti staru majku i ostatak života učiniti joj što ljepšim, ugodnijim i udobnijim.

Mirko me snubio za svoju kćer

Nakon kratkog vremena privikavao sam se na stari dom. Obišao sam polje, pregledao kuću sa svih strana i napokon odlučio okrenuti novu stranicu u svom dotadašnjem, propalom životu. Činilo mi se da su dani u našem zagorskom selu duži nego igdje drugdje na svijetu. Mama bi me budila s prvim pijevcima, a potom bih odlazio u polja i plastenike koje sam u međuvremenu napravio. Odlučio sam se baviti uzgojem povrća, raspitao o potrebama tržišta i poduzeo sve radnje kako bih napokon započeo s ozbiljnim radom. Mama je bila presretna.

Ohrabrivala me je, cvjetala od ponosa kad sam se vraćao u kuću prljavih ruku i blatnih čizama. Govorila je da je zagorska zemlja najsvetija na svijetu i da će nagraditi svaki trud.

Gotovo sav novac kojeg sam donio iz Njemačke kao ušteđevinu, uložio sam u posao. Istina, o tome poslu nisam ništa znao, ali sam zato tražio savjete od stručnih ljudi, kupio mnoštvo literature i u kasne noćne sate, unatoč iscrpljenosti, čitao i proučavao kako bih uopće znao što mi je činiti. Od velike, nezamislive pomoći, bila mi je mamina desna ruka – Ivka. Ona je redovito imala dobre savjete, a osim toga uživao sam u njezinom društvu. Bila je draga, zanimljiva, raspoložena, a život promatrala kao najveći dar koji joj je poklonjen. Govorila je da uživa u svakom trenutku i da se svakog dana, u svakom svome postupku i gesti, trudi dati najviše koliko je u njezinoj moći. Njezin optimizam polako je prelazio i na mene, te sam se i u trenucima najvećeg umora mogao nasmijati njezinim pošalicama i izrekama koje je znala.

Prvi urodi bili su čak puno bolji od mojih očekivanja. Za plasman robe nije bilo problema, te sam troškove koje sam imao gotovo pokrio od novca dobivenog od prodaje. Bio sam radostan poput dječarca. Nakon što sam u banci podigao priličnu novčanu sumu, otišao sam u trgovinu i mami kupio nekoliko poklona. Bila je iznenađena i presretna dok ih je otvarala, neprestano ponavljajući da njoj ne treba ništa i kako nisam trebao uzaludno trošiti. Ipak, unatoč njezinim riječima, suza u kutu oka rekla mi je više od stotinu riječi. Znao sam da je ona rijetko kada dobivala poklone i sada sam želio nadoknaditi sve ono, što sam ranije propustio.

U prvim danima mog povratka susjedi su se zlurado smijali, govorili kako od mene nikada neće biti ništa, ali ni ja ni mama na to nismo obraćali pozornost. Nakon samo nekoliko mjeseci mog boravka u rodnom selu, susjedi su počeli mijenjati mišljenje. Pretpostavljam da im se svidjela poslovna zamisao koju sam polako realizirao. Počeli su dolaziti k mami u kuću, tražiti me i sa mnom razgovarati, pa čak i uvažavati moje mišljenje. Najprije mi je to bilo smiješno, ali radi mame i dobrosusjedskih odnosa, nastojao sam biti barem kulturan i ljubazan. Iskustvo me odavno poučilo da ne vjerujem ljudima koji mijenjaju mišljenje onako kako vjetar puhne.

Uz mamu, jedina osoba koju sam istinski cijenio, bila je naša draga susjeda Ivka. Ne mogu reći da mi puno puta nije palo na pamet kako bi ona bila idealna supruga, tim više što mi se fizički jako sviđala. Njezina ljepota bila je prirodna, neunakažena čudima moderne kozmetike. Nisam mogao ni zamisliti kako bi izgledala kad bi se našminkala i dotjerala poput Marion, ali Ivki to ni nije bilo potrebno. Pretpostavljam da sam se ustručavao pokazati joj i priznati kako je vidim kao ženu upravo zbog straha da me ne odbije. I, dok sam ja tako smišljao poseban način kojim bih se približio Ivki, susjed Mirko bio je poduzetniji.

– Ivek, čuo sam da si se rastao od žene? Ima svakakvih žena po bijelome svijetu, ali ni jedne nisu lijepe poput naših seljanki – jedne većeri ozbiljno je započeo razgovor.

– Posvetio sam se poslu i prestao gledati žene. Već su mi puno puta došle glave i nisam siguran jesam li ponovno spreman na takav rizik. Posao mi je dostatan – odvratio sam onako u šali.

– Nemoj tako! Bog nije stvorio muškarca da bi samovao. Kao i svima nama, potrebna ti je družica. Majka ti je stara. Pomoć u kući bila bi joj neophodna, a ne može vas Ivka služiti cijelog života. Osim toga, nije pravedno prema njoj. Čuo sam i da namjeravaš kupiti susjedovu kuću s druge strane i graditi novu? Znaš da selo uvijek priča – nastavio je.

– Dobro ste čuli. Već sam pregovarao sa sinom pokojnog susjeda. Kupnja je gotovo sigurna stvar. Čekam da dođe za koji dan i da se dogovorimo o pojedinostima – rekao sam nevoljko.

Više nisam podnosio samoću

Lijepo je što si napokon počeo shvaćati život i svijet gledati pravim očima. Nevolje su ostale iza tebe i to svima ide u prilog. Pogledaj kako se tvoja mama promijenila. Otkada si se vratio, pomladila se deset godina – nastavio je i s nekoliko komplimenata obratio se mami.

– Ivek, bit ću otvoren. Ti znaš da ja imam kći. Neko je vrijeme živjela u Zagrebu, ali nije tako veliki grad za nas ljude sa sela. Nije joj se svidjelo. Uskoro se vraća. Završila je studij i posao joj je već osiguran u mjesnoj ambulanti. Volio bih da se vas dvoje malo družite. Tko zna, možda otkrijete da ste rođeni jedno za drugo – bez ustručavanja mi je nastavio nuditi kći.

Zbunjeno sam ga promatrao, ali nisam komentirao njegove riječi. Kći mu je bila dosta mlađa od mene, te sam je se sjećao kao djevojčice u kolicima. Osim toga, kako već dugo vremena nisam bio sa ženom, nisam napamet želio odbiti potencijalnu mogućnost.

Nisam mu dao nikakvo obećanje, ali sam njegove planove ostavio nedorečene, barem sa svoje strane. Desetak dana kasnije ponovno me posjetio susjed, ali sada nije došao sam. U posjet nam je doveo i svoju kći Martu. Nije bila naočita poput Ivke, ali ni ja više nisam izgledao kao nekada.

– Marta nije mogla dočekati da te vidi. Oduvijek te se sjećala s puno nježnosti i radosti.

Pružio sam joj ruku na pozdrav i upitao zar je moguće da me se još uvijek sjeća. Za razliku od oca, ona nije bila previše slatkorječiva, već je uglavnom odgovarala kratko i jasno samo ono što bi je se pitalo. Najprije sam pomislio da joj se ne sviđa način na koji ju otac predstavlja i to joj nisam mogao zamjeriti. Svatko tko je imao imalo pameti, shvatio bi kako bi njezin otac učinio sve, samo da ona postane mojom suprugom. Kad smo nakratko ostali sami pokušao sam joj objasniti kako je i meni neugodno zbog načina na koji njezin otac postupa, ali ona me zbunjeno gledala i opravdala se glavoboljom. Idućih dana počela je raditi u mjesnoj ambulanti, a kako sam ja tijekom dana uglavnom bio zauzet, nismo se često viđali. Njezin otac je ustrajao na našoj vezi, te su nas nastavili posjećivati. U tim trenutcima nisam znao što bih mislio o Marti. Bilo je dana kad je bila neopisivo zabavna i šarmantna, potpuno mi naklonjena, ali i dana kada bih bio uvjeren kako me, bez osobitog razloga, prezire iz dna duše.

Nakon takvih višemjesečnih susreta odlučio sam stvar uzeti u svoje ruke. O Ivki bih sanjao noćima, ali i često puta kada bih samo sklopio oči. Zamišljao bih se u njezinom zagrljaju, ali sam i dalje bio previše uplašen da bih bilo što poduzimao. S njezine strane nisam pak zamijetio nikakvu posebnu toplinu. Upitao sam mamu zašto je Ivka još uvijek sama, ali ni ona mi nije znala dati odgovor. Rekla je da su to njezine osobne stvari, a da se ona ne voli miješati. Prošle su već tri godine kako sam živio na selu i više nisam mogao podnijeti samoću.

Jednog jutra sam ustao i pošao k Marti u ordinaciju. Iznenadila se kad me ugledala.

– Ivek, bolestan si? Što ti je? Kako ti mogu pomoći? – ljubazno je pitala i pokazala mi stolac.

Marta je prihvatila prsten

Nisam bolestan. Došao sam kako bih mogao s tobom nasamo razgovarati. Smiješno mi je da tvoj otac uvijek bdije nad nama. Prešao sam četrdesetu godinu i dosta mi je ovog igranja mačke i miša. Ti znaš koliko bi se tvoj otac veselio kada bismo nas dvoje stupili u brak. Pretpostavljam da znaš kako iza sebe imam jedan veliki promašaj s bivšom suprugom. Nisam siguran što ti želiš od mene. Dosta mi je samoće, a i ne želim više zloupotrebljavati Ivkinu dobrotu. Danas od tebe želim odgovor zašto mi šalješ kontradiktorne signale – rekao sam.

– Otac me natjerao na povratak iz Zagreba. Nisam se željela vratiti. Ondje sam bila zaručena ali ocu nije odgovarao moj zaručnik. Provocirao ga je toliko dugo, dok me napokon nije ostavio. Podlegla sam iskušenjima modernog svijeta i počela se drogirati. Ne trebam ti pripovijedati kako je otac reagirao kad je to saznao. Kako bi me spasio, dovukao me je kući. Iako sam tada bila protiv svega, sada sam mu zahvalna jer sam se svojom voljom uspjela riješiti najvećeg zla današnjice i ostavila drogu. Naravno, još uvijek dolazim u iskušenje, pogotovo kad su mi različiti medikamenti i opojna sredstva svakodnevno pri ruci, ali borim se i nastojim zaboraviti te dane u svom životu. Drag si mi i mislim da imamo puno toga zajedničkog. Lagala bih, kad bih ti rekla da sam se zaljubila u tebe, ali mislim da se to više neće dogoditi. Ako želiš pokušati vezu sa mnom i sa svim tim saznanjima, rado bih pokušala – rekla je potpuno smireno.

Naravno, nisam baš bio presretan zbog svega što sam čuo, ali ni ja nisam bio svetac. Bio sam zaljubljen u Ivku, a prosio nju. Osim toga, moja prošlost također je bila prepuna raznih dubokih, crnih i mračnih rupa.

Nakon tog razgovora sve se počelo odvijati ubrzanim tempom. Marta i ja počeli smo redovito izlaziti u obližnji gradić na večere, a kad sam joj ponudio prsten, ona ga je bez odugovlačenja prihvatila. Vjenčali smo se nekoliko mjeseci kasnije, a u međuvremenu sam sazidao novu kuću. Mama je bila sretna i stvarno se činilo kako ću napokon i ja imati razloga za istinsku radost.

Međutim, naš zajednički život nije izgledao ni izdaleka onako kako smo ga oboje zamišljali. Marta je držala do svoje liječničke titule i svakodnevno mi na nos nabijala moje slabo obrazovanje. Koristila bi se stručnim, medicinskim pojmovima i iščuđavala kad nisam znao o čemu mi govori.

Supruzina omalovažavanja

Stidjela bi se kad bi morala na domjenke u obližnje gradove i kad bi me predstavljala, te je redovito lagala kako sam iznimno uspješan poduzetnik. Istina, moj posao s povrćem je jako dobro išao. Čak sam zaposlio nekoliko suseljana, ali takav opseg posla bio je daleko od iznimno uspješnog poduzetništva. Nekoliko puta sam je opominjao kako mi se ne sviđa način na koji me predstavlja, ali bi odvraćala kako sam ja ionako neobrazovan i ne mogu ni naslutiti što je važno u visoko obrazovanim krugovima. Umjesto da postajemo sve bliskiji i povezaniji kao supružnici, osjećao sam da se svakim danom sve više udaljavamo jedno od drugoga. Osim toga, smatrala je kako obični kućanski poslovi nisu za jednu liječnicu i nije imala namjeru raditi ih. I, tako sam počeo spremati, kuhati i obavljati sve ono, što su također bila i njezina zaduženja. Dok su njezini roditelji vjerovali kako su izvrsno udomili kći i kako je beskrajno sretna, dotle je moja stara majka vidjela pravo stanje stvari. Neko kratko vrijeme živjela je s nama u novoj kući, a onda je odlučila vratiti se u svoj stari dom.

– Mama, ne shvaćam tvoju odluku. Zašto želiš biti sama? – bio sam strašno žalostan zbog toga.

– Vas dvoje trebate živjeti sami. Osim toga, popravio si mi moju kućicu i sad je u puno boljem stanju, a od vas sam udaljena samo nekoliko metara. Budem li te trebala, lako ću te dozvati.

Bez obzira koliko sam se trudio, nisam je mogao nagovoriti na ostanak. Što je vrijeme više prolazilo, postajao sam sve nervozniji i tužniji. Najteže od svega bilo mi je promatrati Ivku koja bi dolazila k mami i s njom tako lijepo i kulturno razgovarala, te joj i dalje nastavila pomagati. U sebi sam proklinjao svoj kukavičluk i molio nebesa da mi daju neki znak.

Tih se dana u selu ponovno govorilo o kupnji dionica velike tvrtke i svi seljani koji su koliko-toliko bili upućeni, odlučili su se za kupnju. Kako sam i sam prilično znao o takvoj vrsti posla, nagovorio sam Martu da i sami uložimo naš novac. U početku se protivila, ali je potom prihvatila moj savjet. Postali smo vlasnici paketa dionica i strpljivo čekali pravi trenutak kako bi na burzi prodali svoje udjele. Kadgod me je upitala koliko još moramo čekati dok ne prodamo dionice, mislio bih da me pita iz puke znatiželje. Objašnjavao sam joj da je najvažnije čekati pravi trenutak i da se ne mora bojati. Bio sam uvjeren da ne poduzima nikakve mjere za koje ja nisam znao, ali sam se gorko iznenadio kad sam joj priopćio da je povoljan trenutak za prodaju. Cinički se nasmijala i rekla da ona ne mora postupati prema mojim nahođenjima, već da sa svojim dionicama može činiti što ju je volja.

– Ne shvaćam zašto me ne poslušaš. Ja tebi vjerujem kad je riječ o nekoj bolesti.

– Ja sam potražila malo bolje stručnjake za takvu vrstu posla nego što je jedan običan uzgajivač povrća. Ne trebaju mi tvoji besmisleni savjeti – oholo je rekla i više o tome nije ni željela razgovarati. Kadgod bih spomenuo dionice, ona bi promijenila temu. Nisam je mogao shvatiti, ali nisam ni inzistirao da me posluša. Ja sam svoj udio prodao i stvarno sam pogodio trenutak, te tako pristojno zaradio. Jednog dana, dok je Marta bila u ordinaciji, na njezino ime stigao je izvještaj iz financijske agencije. Ni ne sluteći, otvorio sam ga i saznao da je Marta davno prije mene prodala svoje dionice. Naravno, ni približno pod povoljnim uvjetima kao ja.

Jedva sam dočekao da dođe kući i da mi objasni o čemu se radi, ali ona je uporno odbijala svaki razgovor. Nisam je mogao natjerati, ali sam vrlo brzo slučajno otkrio zašto se moja supruga tako ludo ponaša. Marta je svoje dionice prodala kako bi pomogla svom bivšem zaručniku. Nakon što smo se vjenčali, njih dvoje su se susreli na jednom seminaru i ponovno je planula stara iskra tj. iskra mog bankovnog računa. Marta je vrlo često podizala velike iznose i pravdala se kako sama mora financirati svoja stručna usavršavanja, a novac je davala svojoj staroj ljubavi. Potrajalo je dok sam sve saznao, ali kad sam otkrio pravu istinu, više nisam imao volje, ni snage ostati u takvom braku. Paketi dionica ponovno su bili kobni za moj brak. Rastali smo se nakon samo osamnaest mjeseci braka.

Puno nudim, ali i puno tražim!

Njezini roditelji bili su jako ogorčeni ali su shvatili kako velik dio krivnje snosi njihova kći, posebno kad im je priznala da se vraća u grad svojoj staroj ljubavi. Njezin otac mi se čak došao ispričati za optužbe, ali to mi nije bilo važno. Želio sam samo ponovno osjetiti mir u duši i riješiti se loše supruge.

Samo dva dana nakon službenog razvoda, Ivka je, kao i puno puta do tada, došla k mami.

– Ivka, želim te nešto pitati i molio bih te da me ne shvatiš pogrešno. Zašto si sama? pogledao sam je pravo u oči.

– Zato što još nisam pronašla pravoga – rekla je i ponovno se nasmijala svojim divnim osmjehom. Činilo se kako ne postoji pitanje na kojeg ona nema spreman odgovor.

– Misliš li da bih ja kod tebe prošao kao pogodan kandidat? – nastavio sam navaljivati.

– Zar se nudiš? Jesi li svjestan kako ja puno nudim, ali i jako puno tražim? – i dalje se šalila.

– Svjestan sam da ti puno vrijediš. Ja ti nisam ravan i ne mogu se usporediti s tobom, ali bih se rado ponudio kao potencijalni kanđidat. Zapela si mi za oko prvog dana kad sam te ugledao.

– Stvarno? Vidiš, u početku sam i ja mislila da je tako, a onda si odbacio “kuharicu” i objeručke prigrlio doktoricu. Ja nemam doktorsku titulu kao što je njezina.

Istinite priče: Razdvojili su nas paketi dionica

Razdvojili su nas paketi dionica

– Ni ja nemam titule i to mi ništa ne znači. Pogriješio sam, jer nisam imao hrabrosti priznati ti vlastite osjećaje. I dok sam se ženio, tebe sam zamišljao pored sebe. Osim toga, već godinama živim pored tebe, a još uvijek ne znam gotovo ništa o tebi i tvojima – priznao sam joj.

– Zašto me nisi pitao sve što te zanimalo? Jesam li ti ikada uskratila odgovor? – pitala me.

– Nisi, ali mislio sam kako ne želiš da čeprkam po tvojoj prošlosti. Pretpostavljao sam da bi, da si to željela, mojoj mami ispripovijedala svoj raniji život. Osim toga, bojao sam se da te ne povrijedim takvim pitanjima.

– Tvoja majka i ti stvarno ste drugačiji od ostalih seljana. Ne uplićete se u tuđe živote i zato vas oboje cijenim. Ne skrivam nikakve tajne. Ime mi znate, ali ne i prezime. Promijenila sam ga prije dolaska ovamo. Mama mi je umrla dok sam bila malena, a otac imućan, poslovni čovjek. Kad je i on otišao u nebeska prostranstva, naslijedila sam njegovo poslovno carstvo. Završila sam studij ekonomije i prava, ali nisam željela ostati u gradu. Dosadile su mi prljave i podle igrice. Prevarili su me i uzeli mi puno novca, a onda sam donijela važnu odluku. Ostatak života nisam mogla provesti na takav način. Većina muškaraca s kojima sam se družila, željeli su me zbog mog imetka, a nisam željela proračunatog supruga. Došla sam živjeti na selo kako bih upoznala mir i tišinu. Ruke su mi prepune žuljeva, ali srce mi vrišti od radosti. Obavljam sitne poljoprivredne poslove, ponešto zaradim, ali sam zato neopisivo mirna i sretna. Ne gnjave me novinari, niti o sebi čitam po trač rubrikama. Vesela sam što sam im pobjegla i što su me zaboravili. Eto, to je moja jedina istina. Kad sam kupila kuću, tvoja mama me primila raširenih ruku. Uživam kad joj mogu pomoći. Ona mi je poput druge majke – bila je skroz otvorena.

Kako sam samo uživao u tim njezinim zadnjim riječima! Slušao sam je do kasno u noć, a potom je prvi puta otpratio do njezinih vrata. Na usne sam joj utisnuo poljubac i kad mi ga je uzvratila, znao sam da sam morao proći loše iskustvo sa ženama samo kako bih upoznao ovakav dragulj. Ivka je stvarno sve što muškarac može poželjeti od žene. Nikada nisam ni slutio da nekoga toliko mogu voljeti. Pričekali smo neko vrijeme, a potom sam se ponovno oženio. Kažu: treća-sreća, ali meni nisu potrebne izreke da bih bio uvjeren u svoje osjećaje.

Ivka je i prije svadbe ostala u drugom stanju i devet mjeseci kasnije rodila mi sina.

– Sada mogu umrijeti. Dočekala sam sve o čemu sam sanjala. Već sam ionako stara sova – rekla je moja mama kad je u naručje primila svog unuka. Umrla je nekoliko dana nakon što se Dario rodio, ali s osmijehom na usnama.

Ivka je, baš poput mene, bila silno žalosna. Dok se na groblju opraštala od nje, zahvalila joj je na svemu, a posebno na meni. Snažno sam je privukao u zagrljaj i osjetio snažne iskre ljubavi koje su nas povezivale. Naš brak bio je potpuno drugačiji od onog kakvog sam imao s Martom i Marion.

– Samo mi obećaj da se, bez obzira na sve, niti jedno od nas više neće baviti prodajom i kupnjom dionica – rekao sam dok sam jedne večeri gledao informativni.

– Što ti to treba značiti? – okrznula me pogledom dok je pripremala bočicu s hranom.

– Paketi dionica pokazali su se kobnim za oba moja braka. Više ne želim taj rizik.

– Ne brini. Da sam baš željela trgovati vrijednosnim papirima, sigurno bih ostala u gradu i sačuvala očev posao. Zemlja i priroda puno su mi draži – odgovorila je i poljubila me, i dok sam gledao nju i sina, zaboravio sam na sva loša iskustva s ženama.