Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Priče poput onih koje objavljuju popularni časopisi: Mila, Gloria, Moja tajna, Moja sudbina ...

Razum ili osjećaji?

Na putovanje sam pošla srijedom kad je najmanja gužva na cesti, pa kad sam prošla Karlovac, javila sam prijateljici Mirandi da uskoro stižem u Rijeku. No, život nas uči da ne kažemo “hop” dok ne skočimo.

Mada sam čitavi put od Njemačke proputovala bez problema, odjednom se na prilazu Gorskom kotaru stvar zakomplicirala. Policija je preusmjeravala promet na zaobilaznicu zbog prometne nesreće, a tim smjerom prema Ogulinu još nikad nisam vozila. Dok je bilo vozila ispred i iza mene, bila sam bezbrižna i zaokupljena promatranjem nepoznatog krajolika, projurila sam kroz jedno veće mjesto i nastavila cestom koja mi se učinila boljom, uvjerena da sam na pravom putu. Mada sam uživala u ljepoti tog planinskog kraja, vožnja mi se učinila beskrajno dugom, a što me počelo istinski brinuti, susrela bih samo poneki auto dok iza mene nije bilo nikoga.

Izgubljena u planinskoj šumi

S nestrpljenjem sam očekivala neko naseljeno mjesto kako bih prema auto-karti mogla odrediti gdje se uopće nalazim, ali nigdje nije bilo ni jednog toponima mjesta ili rijeke. Pogledom na mjerač goriva ustanovila sam da sam na rezervi, a sat je pokazivao da sam trebala već biti u blizini Rijeke. Spoznajom da sam zalutala spopala me panika, jer su oko ceste bile samo nepregledne šume. Kad sam konačno ispred sebe ugledala selo od nekoliko raštrkanih kuća, malo sam se smirila. Zaustavila sam se kod kuće najbliže cesti i brkatom domaćinu što se pojavio na dvorištu, objasnila kamo putujem, a on me odmjerio začuđenim pogledom i ravnodušno rekao: “Gospojo moja, ovom cestom nećete stići u Rijeku. Morate se vratiti oko šezdesetak kilometara i krenuti drugim smjerom.”

– Ima li ovdje u blizini benzinska stanica? Na rezervi sam s gorivom!

– Ej, gospojo, gospojo! Kako se usuđujete na takav put bez muškarca?

Iako sam bila na sto muka, zabavljalo me uvjerenje tog brkajlije da se na putovanje ne ide bez muške glave, dok me on i dalje gledao sumnjičavo klimajući glavom.

– Eno vam oko dva kilometra do pilane. Oni imaju vozila i sigurno će vam dati gorivo – konačno je odgovorio na moje pitanje.

Umjesto dva, bila su dobra četiri kilometra do pilane, pa kad sam izašla iz auta, radnici su me znatiželjno gledali kao da sam stigla s neke druge planete, a potom su uslijedili isti komentari kao i brkatog gorštaka. Dali su mi goriva i uputili me kako ću stići do magistrale uz more, a da se ne moram vraćati.

– Jest da je taj put preko planine nešto uži, ali je asfaltiran i nema puno prometa – rekao je poslovođa pilane i zaželio mi sretan put.

Osjetila sam nelagodu gledajući pred sobom nepreglednu šumovitu planinu, ali sam isto tako bila svjesna da se svaka pogreška u životu mora platiti. Iz bujnog raslinja podno planine zapuhnuo me miris trulog lišća, a praiskonski mir i tišinu narušavalo je samo brujanje mog golfa. Moja je bujna mašta uskoro počela stvarati najrazličitije slike opasnosti koje bi me mogle zadesiti, i upravo kad sam pomislila na medvjeda koji bi se mogao ispriječiti na cesti, ugledala sam čovjeka koji mi crvenom zastavicom daje znak da stanem. U prvi sam mah protrnula od straha ali sam uskoro ugledala radnike što utovaruju balvane na vozilo koje se prepriječilo na cesti i mirno sam parkirala na jednoj zaravni.

– Pričekajte ovdje dok utovare i prođu! Malo ćete predahnuti od vožnje i napuniti pluća ovim čistim planinskim zrakom – govorio mi je muškarac prilazeći autu. Doduše, jedva sam ga razumjela, jer sam tek za širinu prsta spustila staklo još uvijek uplašena neočekivanim susretom. Nisam se usudila izaći pa čak ni disati punim plućima, dok mi se sa uznojenih dlanova cijedio znoj ostavljajući ljepljivi trag na upravljaču. I dok sam tražila maramicu da se pobrišem, nisam ni primijetila kako me jedan visoki muškarac promatra s blagim osmijehom na svom suncem opaljenom licu, te mi pokretom ruke pokazuje da otvorim prozor. Njegov me osmijeh ohrabrio pa sam staklo spustila do kraja i uzvratila mu, još uvijek bojažljivim smiješkom.

– Želim vam dobar dan, gospođice! Možete bez straha izaći iz kola jer će utovar potrajati, a kako vidim po registraciji, dolazite iz daleka pa trebate protegnuti noge. Ne trebate se bojati! Mi nismo šumski razbojnici mada njima sličimo.

Šarmantni inženjer Zoran

Bilo mi je neugodno zbog mog kukavičluka, pa sam još dugo petljala odvezujući sigurnosni pojas prije nego sam izašla. Tek kad mi se sugovornik predstavio, oslobodila sam se straha.

– Ja sam Zoran, inženjer šumarstva pa mi je i radno mjesto u šumi – rekao je pružajući mi ruku.

– Ja sam Zvjezdana, nastavnica zemljopisa i povijesti, zalutala u rođenoj zemlji na putu iz Njemačke prema Jadranu – odgovorila sam, šaleći se na vlastiti račun. – U Rijeci me čeka prijateljica i vjerojatno brine što već nisam stigla, a ne mogu je nazvati jer mi se mobitel ispraznio ili ne hvata signal.

– Izabrali ste doista najkraći put prema Rijeci – prihvatio je šalu i dalje me promatrajući s prijaznim smiješkom, te mi pružio svoj mobitel. – Poslužite se, ako smatrate potrebnim da joj se javite.

Miranda je doista već bila zabrinuta da mi se nije dogodila kakva nesreća pa kad sam joj ukratko ispričala o svojim “putešestvijama” od srca se nasmijala, dodajući: “Ipak se pričuvaj tog šarmantnog šumskog domaćina čijim se mobitelom služiš, jer nakon svega što ti se dogodilo, novih ti pustolovina ne treba.”

– Kažete da ste zalutali? Baš me zanima kako vam se to moglo dogoditi rekao je moj novi poznanik Zoran posve ozbiljno, vraćajući se iz pristojne udaljenosti u vrijeme mog telefoniranja.

Vrlo jednostavno! Prisilnim skretanjem s glavne ceste na zaobilaznicu u nepoznatom kraju u kojem manja mjesta nisu obilježena tablama s imenom pa mi je uzaludna i putna karta. Da bude sve još i žalosnije, ni sad ne znam gdje se nalazim, iako mislim da je ta planina Velika Kapela.

– Upravo tako! U našoj dičnoj Lici, gospođo pitam s obzirom na prsten kojeg sam i nehotice zapazio.

– Još uvijek gospođica! odgovorila sam bez daljnjih objašnjenja.

– I, kažete, gospođice Zvjezdana, zalutali u rođenoj zemlji – izrekao je Zoran uz grleni smijeh kojeg sam i sama prihvatila, jer je smijeh najbolji lijek protiv napetosti u kakvoj sam se još uvijek nalazila obuzeta brigom kako ću preko planine do mora.

– Ime vam doista pristaje, jer dok se smijete, u vašim modrim očima titraju zvjezdice – već mnogo slobodniji u komunikaciji, izrekao mi je kompliment kojeg sam već od nekog ranije čula.

Sve je dobro što sretno završi, a vjerujem da će tako biti i s vašim daljnjim putovanjem. Još nekoliko kilometara imate do najvišeg uspona koji nije jako strm, a potom se spuštate prema primorskoj strani. Ne trebate strahovati kad nekog sretnete, jer ovom cestom prolaze i oni što nisu zalutali. U svakom mi je slučaju drago što vam se to dogodilo, jer se ovdje rijetko viđaju žene, pogotovo ne ovakve šumske vile kakva ste vi, Zvjezdana!

Imate se pravo šaliti na moj račun, ali mi recite, kad će put biti slobodan? pitala sam ga.

– Kao prvo, uopće se više ne šalim, a sad obucite jaknu jer biste se mogli prehladiti. Put će biti slobodan kad radnici utovare sve ove balvane, ali im upravo počinje užina, pa vas molim da nam se pridružite – pokazao mi je galantno rukom da pođem.

Nisam prestala misliti na njega

Istinite priče: Razum ili osjećaji

Rođenje ljubavi u srcu planine.

Do tog se trenutka nisam ni sjetila da sam natašte pa sam na spomen jela osjetila strašnu glad i bez protivljenja prihvatila poziv. Na njihovom se improviziranom stolu našlo janjećeg pečenja, suhe slanine, domaćih kobasica i šunke, a ja sam u prilog ponudila štrudlu od sira i jabuka što sam ponijela da mi se nađe ako ogladnim. Među tim običnim ljudima, snažnim gorštacima što svojim obiteljima osiguravaju egzistenciju teškim radom u šumi, osjećala sam se ugodno kao da se oduvijek poznajemo. Ne znam je li to stečena navika druženja s ljudima u mojem prosvjetarskom pozivu, ili zato što su se oni prema meni odnosili s poštovanjem kad sam im rekla da sam nastavnica djeci naših radnika u inozemstvu u tzv. dopunskoj školi.

– Zanima li vas raslinje na ovoj planini? – upitao je Zoran poslije zakuske. – Ako vas zanima, prošećite sa mnom do jednog proplanka na kojem rastu sve biljke ovog planinskog područja. Ujedno ćete lakše dočekati nastavak putovanja, a dečki kažu da će možda potrajati oko sat-dva.

Pristala sam jer mi je taj čovjek svojim ponašanjem od prvog trenutka ulijevao povjerenje, a ujedno sam poželjela pobliže upoznati raslinje karakteristično u tom gorskom kraju.

Koji neobičan muškarac, taj inženjer Zoran, pomislila sam slušajući njegovo poznavanje svakog drveta, svake biljke na koju bismo naišli putem do proplanka. I opasno lijep muškarac, pomislih promatrajući njegovo gipko tijelo u kretanju šumom koju je odlično poznavao, ali izgleda i volio više od svega. Stigli smo na uzvisinu na kojoj se prostirala planinska livada puna raznovrsnog cvijeća rasutog po tamnozelenoj podlozi gorske trave.

– Kad god se nađem na ovom mjestu, pomislim da je to djelić raja kojeg je Bog nehotice spustio na zemlju kad je stvarao svijet – izrekao je Zoran pomalo tronutim glasom oduševljen ljepotom koja se prostirala pred našim očima. Isto sam oduševljenje i sama osjetila okružena stoljetnim stablima što su se uzdizala nebu pod oblake. Više nisam bila obuzeta brigom o daljnjem putovanju. Poželjela sam da vrijeme stane, da se doživljaj tog trenutka pretvori u vječnost.

Odjednom je zavladao mir, pa su čak i ptice utihnule kao i reski zvuk motorne pile što se čuo iz daljine. Samo je potok podno livade žuborio svojim ustaljenim žamorenjem, i to je bio jedini zvuk u tom nezaboravnom času kad su me preplavili dotada potpuno nepoznati osjećaji i želja da zauvijek ostanem u blizini tog muškarca kojega sam upoznala pred nepuni sat vremena.

– Podne je. Jeste li primijetili, Zvjezdana, kako je odjednom nastala tišina? Podne je trenutak kada u šumi sve utihne, pa čak i šumski radnici poštuju zakone prirode – objasnio mi je Zoran iznenadan prestanak brujanja motorke.

– Hvala vam, Zorane za ovaj iznimni doživljaj u planini koja je za mene do danas bila samo pojam uzvisine obrasle šumom – rekla sam nakon izvjesnog vremena kad nam je ponestalo riječi, a ja sam pomislila na nastavak putovanja.

– Znam, vi morate nastaviti putovanje, a ja svoj posao, ali ovaj naš susret neću nikada zaboraviti. Dogodio se i nestaje poput sjaja kapljice jutarnje rose u travi – izgovorio je glasom iz kojeg je izbijalo iskreno žaljenje.

– Ako vam ne bude teško, javite mi se! Moram znati jeste li sretno stigli na odredište – rekao je, pružajući mi ispisan broj svog mobitela. Kad sam odlazila, stajao je na uskoj planinskoj cesti, visok i uspravan poput hrasta, te mi domahivao dokle god se njegov lik nije izgubio u mom retrovizoru, a u mojim se očima pojavile suze, mada tog trenutka još nisam bila svjesna da je moje srce zauvijek ostalo zarobljeno u njedrima te šumovite gore.

Daljnje putovanje je proteklo bez problema, a kad me je Miranda konačno ugledala na svojim vratima, neobuzdano smo se smijale baš kao nekad u đačko doba otkad traje naše prijateljstvo. Svoje sam pustolovno putovanje opisivala prijateljici u tančine, sve osim svojih uzburkanih osjećaja koje ni sama još nisam mogla razumjeti. Zamolila sam Mirandu da s njenog mobitela pošaljem poruku o svom sretnom završetku putovanja, a nakon toga sam papirić sa zapisanim brojem nekamo zametnula, i kao da je u zemlju propao, nisam ga više našla. Možda je taj tajanstveni znak moja sudbina da trebam zaboraviti vlasnika tog mobitela čiji sam broj na prijateljičinom telefonu odmah poništila, bila mi je prva pomisao nakon izgubljene ceduljice.

Što se to sa mnom događa?

No, nije bilo dana, a da se u mojim mislima ipak nije pojavio lik muškarca upamćenog s planinskog proplanka. Dani su mi prolazili u kupanju, sunčanju i spavanju, jer mi je san od svega bio najpotrebniji. Moja je prijateljica bila zauzeta brigom o svojoj tromjesečnoj bebi pa sam bila prepuštena samoj sebi. Bližio se kraju i treći tjedan ljetovanja, a moja sjetna sjećanja na susret u planini nisu izblijedjela, mada sam se trebala psihički pripremiti za početak nove školske godine u tom posebno zahtjevnom radu s djecom izvan domovine.

Dobila sam lijepu brončanu boju, a na preplanulom su mi se licu još više isticale moje plave oči u kojima su nedostajale zvjezdice što ih je vidio samo Zoran. Bila sam zadovoljna svojim izgledom, ali ne i duševnim nemirom kojeg nisam mogla podijeliti čak niti sa svojom bliskom prijateljicom. Teško je bilo priznati i samoj sebi da sam se zaljubila u neznanca kojeg sam posve slučajno srela promašivši pravi put prema moru. Usredotočila sam misli na poslove koje moram obaviti prije povratka na radno mjesto, gdje sam trebala ostati još godinu dana. Sa sve manje oduševljenja sam pomišljala na povratak u domovinu, u školu iz koje sam otišla u inozemstvo, a gdje me čekalo radno mjesto na koje ću se vratiti nakon odrađenog mandata. U tu sam školu u manjem provincijskom mjestu u unutrašnjosti došla kao početnica, a nakon tri godine prakse, natjecala sam se za rad s djecom naših radnika u inozemstvu i bila sam primljena zahvaljujući pukoj slučajnosti što je iz tog kraja zapadnog dijela Hrvatske veliki broj ljudi na privremenom radu u Njemačkoj.

Ovo mi ljetovanje nije bilo uzbudljivo kakvim sam ga zamišljala, jer moja prijateljica po prvi put nije imala vremena za druženje pa sam na kupanje odlazila sama, a vrijeme koristila za čitanje jer se uz dobru knjigu najbolje odmorim. Budući da je ljetovanje za mnoge, pa čak i ozbiljnije ljude, vrijeme razonode i provoda, često su me opsjedali udvarači, nudeći mi onako usamljenoj, svoje društvo. Iako sam na ruci nosila vjenčani prsten svoje pokojne mame, nitko se nije na to obazirao. E, da mi nije bilo tog prstena i onog dana na planini, možda bi naš susret drukčije završio, mislima sam se neprekidno vraćala na taj nezaboravni susret, preispitujući se što se to sa mnom događa ovog ljeta da me ništa ne može obradovati. A onda se ipak, pred kraj ljetovanja, nešto dogodilo.

– Zvjezdana, imam poruku za tebe! – dočekala me Miranda dva dana prije mog odlaska. – Zvao je neki gospodin Zoran. Zamolio je da mu se javiš – pružila mi je napisani broj kojeg sam ja izgubila.

– Je li moguće!? – uskliknula sam presretna dok je prijateljica sumnjičavo promatrala promjenu na mom zajapurenom licu. Budući da sam se na brzinu spremila za izlazak nakon kratkog razgovora sa Zoranom, upitala me kamo žurim.

– Jedan moj poznanik se neplanirano našao u gradu pa me poziva na večeru – rekla sam iznenađenoj Mirandi, odlepršajući kao vjetrom nošena na dogovoreno mjesto.

O, Bože, što se to sa mnom događa, pitala sam se žureći prema hotelu ispred kojeg me čekao Zoran, jer kad sam ugledala njegovu poznatu figuru, noge su mi počele klecati, a u glavi mi se zavrtjelo kao da ću se onesvijestiti. Ipak sam hrabro nastavila koračati i kad mi je požurio ususret, te progovorio prve riječi, osjećala sam se ošamućena od prevelike radosti slušajući glas kojeg sam pamtila kao što se pamti najdraža melodija.

– Djevojka sa zvjezdicama u očima! Kako vam je lice preplanulo i kosa posvijetlila od sunca! Samo, vaše bih oči uvijek prepoznao, Zvjezdana! Morao sam vas potražiti, uvjeriti se da naš susret u planini nije bio samo priviđenje. Otkad sam vas upoznao … Ne znam kako da vam to kažem. Nikad mi se nešto slično u životu nije dogodilo. Nisam se mogao smiriti dok vas ponovo ne vidim i uvjerim se da ste stvarno biće, žena koju sam zavolio od trenutka otkad sam je ugledao – izgovorio je, držeći me za obje ruke pogleda zaustavljenog na mojim očima kao da mi želi prodrijeti u dušu.

– Ispričavam se vašoj prijateljici na smetnji, ali nemam vaš broj pa …

Rođenje ljubavi u srcu planine

Da, ja sam kriva što vam poruku nisam poslala sa svog mobitela, ali to doista više nije važno. Tako sam sretna što vas je posao doveo u ovaj grad da vas još jednom vidim. Ne znam je li vaše priznanje iskreno, ali meni se doista dogodila ljubav na prvi pogled izrekla sam po prvi put u životu takve riječi jednom muškarcu. Previše sam sanjala o našem ponovnom susretu, a da prešutim svoje osjećaje.

I da ne duljim, tog ljetnog predvečerja i te nezaboravne noći koju smo proveli u hotelu, za nas nije postojala ni prošlost, niti budućnost. Uživali smo u sreći datog nam trenutka sadašnjosti, ispunjenog strasnim zagrljajima, čarolijom kakva se događa jednom ili nikad u cijelome ljudskom životu.

Kad se sljedećeg dana bližio neminovni rastanak, mene su počela zaokupljati neka posve praktična pitanja, kao što je budućnost našeg odnosa, ali kao žena, nisam to htjela prva spomenuti. Ako je njegova ljubav istinska kao što je moja, onda nije izgorjela u plamenu strasti protekle noći, on će progovoriti o našoj daljnjoj vezi, razmišljala sam kako se bližilo podne kad smo nakon zajedničkog ručka morali otići svatko svojim putem. On se morao vratiti na posao, a ja sam se pripremala za putovanje sljedećeg dana.

– Zvjezdana moja draga, još uvijek ne vjerujem da je sve ovo stvarnost, ali neću dozvollti da te izgubim. Vjerujem da ćeš imati strpljenja čekati me dok ne riješim neke osobne probleme pa da možemo potom, zauvijek združeni, provesti ostatak života. Pisat ću ti, a nadam se i ti meni! U pismu se može mnogo više reći, a i vrijeme koje treba prebroditi, je pred nama – izgovorio je kad sam ga ispraćala sa hotelskog parkirališta.

– Čekat ću te, Zorane, ako treba i do kraja života – izgovorila sam kroz suze obećanje, a potom dugo domahivala dok mi se njegov auto gubio s vidika uronjen u gradsku gužvu.

Miranda me nije puštala dok joj nisam ispričala povijest svoje iznenadne velike ljubavi, na što je ona rekla: – Ti si, Zvjezdana, nepopravljiva romantičarka. Kad se već nisi udala u to svojoj provinciji, očekivala sam da ćeš odgovarajućeg muža pronaći kad se otisneš u svijet. Ti si izuzetno lijepa žena i ne vjerujem da te muškarci ne primjećuju, ali oni spremni na brak. Ovaj tvoj Zoran mi se čini nešto poput “sna ljetne noći”, a takvima nije za vjerovati. Vjerojatno je oženjen, samo što ti je to zatajio! Uostalom, vrijeme će pokazati jesam li u pravu. Uvjerena sam da problem kojeg mora riješiti nije materijalne prirode kako ti misliš, već sam sigurna da je pod rastavom ili je tek namjerava provesti – Miranda me nije štedjela, želeći me osvijestiti.

– Od tebe sam, doduše, starija godinu dana, ali su iza mene već tri godine braka. I to s pomorcem! Udata, a usamljenija nego ti! Usrećuje me jedino moja Leticija koja je došla na ovaj svijet samo mojom velikom željom, jer moj suprug nema vremena čak ni za stvaranje obitelji. Moj Antonio još nije vidio svoju kćer, a doći će tek za dva mjeseca …

Moja je priča o rođenju ljubavi u srcu planine izgleda ponukala Mirandu na promišljanje kakvim se ranije nije bavila, jer mi je na rastanku rekla: “Ne bih se začudila da moj Antonio jednog dana sretne kakvu sirenu, kao što je inženjer u šumi sreo planinsku vilu. Doduše, nitko od nas ne zna što mu donosi sutra! Možda se i meni jednog dana dogodi neka nova ljubav – rekla je na kraju da ublaži sve izgovorene riječi upozorenja.

– Pazi kako voziš, jer imaš za što živjeti, draga moja prijateljice! I ja te volim – prošaptala je zagnjurena u mom zagrljaju na rastanku.

Zaokupljena starim poslom i uvijek novim problemima, prva bol rastanka je minula, a ja sam živjela za trenutak kad će mi stići Zoranovo pismo koje sam očekivala, uvjerena da će mi reći i ono što je prešutio na našem drugom susretu. No, pismo nije stiglo prema očekivanjima pa sam pomalo gubila živce.

– Ti si se Zvjezdana tako promijenila otkad si se vratila s godišnjeg odmora – primijetila je moja bliska kolegica Neda, s kojom sam dijelila dvosobni stan, svu radost i teškoće naše pedagoške avanture, tog neobičnog nastavničkog posla u inozemstvu.

Imamo li mi uopće budućnost?

Vjerojatno sam već umorna, a pomalo se i psihički pripremam za povratak – nisam kolegicu željela opterećivati svojim ljubavnim problemom.

No, kad je stiglo prvo Zoranovo pismo, svoju sam sreću ipak morala s nekim podijeliti, te sam Nedi priznala da me ljubav iz jednog slučajnog susreta izbacila iz uobičajene kolotečine.

U njegovom pismu nije bilo odgovora na pitanja koja su me sve više zaokupljala, ali sam ipak lepršala na krilima sreće nakon Zoranovih izljeva ljubavi kojima je pismo bilo ispunjeno. Adresa na koju sam mu mogla poslati odgovor, bila je adresa njegove radne organizacije, ali me to nije zasmetalo. Dapače, mogla sam se slobodnije izraziti sigurna, da će dospjeti samo u njegove ruke. Na kraju prvog, kao i svih ostalih pisama, bila je uvijek jedna te ista molba – neka ga strpljivo čekam.

Zoran je doista imao smisla za opisivanje osjećaja pa sam došla u napast i kolegici pročitala cijelo pismo, a ona je bez okolišanja izrekla svoje mišljenje:

– Vjerujem da te taj tvoj Zoran voli, ali mi je ipak dosta toga nedorečenog u vašoj vezi. Čak mu ne smeta što ćeš zimske praznike provesti kod svoje sestre umjesto da budete skupa. Da on ipak nije oženjen? – izgovorila je Neda upravo ono od čega sam ja i u mislima, bježala.

– Što ti o njemu uopće znaš, osim da ga voliš? Naravno, i on voli tebe! Pa kako ne bi volio takvu zgodnu curu kao što si ti, a uz to si sposobna i zaraditi. Neću si laskati, ali znam da bilo koga ne šalju u inozemstvo. Da nisi sposobna i za druge djelatnosti, van svoje struke, nikad te ne bi Njemačka vidjela.

– E, vidiš, Neda, ništa više on o meni ne zna nego što ja znam o njemu. Znam da je rođen u Lici, da je od mene stariji tri godine i da je vrlo rano ostao bez oca. Majka mu se preudala za udovca koji je imao sina, pa ga Zoran smatra bratom i čini mi se da ga jako voli.

– Samo ne znaš je li oženjen ili nije – sarkastično je rekla Neda, dodajući: “Ništa ja muškarcima ne vjerujem. Lažu čim otvore usta!”

Zaista sam se ponijela kao zaljubljena djevojčica mada mi dvadeset i osma kuca na vrata, pomislila sam pomalo ozlojeđena na samu sebe, ali ni ta spoznaja nije umanjila moju ljubav. Jer, ja sam po prirodi bila sanjar pa sam godinama čekala pravu ljubav, upravo ovakvu kakvu sam doživjela sa Zoranom. Mogla sam se i ja udati za prvog tko mi je ponudio brak, a bio je to kolega Lovro, nastavnik fizike i kemije što sam ga zatekla u školi. Kad sam ga ja odbila, oženio se mladom učiteljicom, početnicom, šest godina mlađom od sebe. Sličnih pogleda na život bila je i moja kolegica Sandra što je radila u istoj školi. Brzo smo se prepoznale i postale najbolje prijateljice.

Kako se bližio kraj školske godine i mog mandata u Njemačkoj, nestrpljivo sam čekala susret sa Zoranom, ali na moje veliko iznenađenje, pisao mi je da je čitavog ljeta zauzet poslom, te da će tek zimi biti na godišnjem odmoru.

Zato sam ljetne praznike odlučila provesti kod sestre u Subotici, jer me molila da joj dođem. Ona će me jedina razumjeti kad joj se povjerim, razmišljala sam, ostavljajući iza sebe novostečena poznanstva i svoju cimericu Nedu, ozlojeđenu na sve muškarce zbog svog propalog braka. Ona ima pred sobom još dvije godine uzaludnog nastojanja da djeci rođenoj u tuđini usađuje ljubav prema domovini njihovih predaka. Nisam ja baš takva romantičarka kakvom me neki vide, jer sam prebrzo shvatila uzaludnost svog poslanja kao nastavnika domovinske škole. Početkom školske godine došla sam na svoje staro radno mjesto.

– Vratila nam se naša Švabica – iznenađeno sam slušala pozdravne riječi ravnateljice Ivanke na prvoj sjednici na početku škole. Nisam bila oduševljena izrečenom šalom, ali sam ostala suzdržana. Ravnodušno sam se pozdravila i s dvojicom novoprimljenih kolega na mjesto umirovljenog bračnog para.

Vedran, fiskulturnik i Branko, matematičar – predstavila mi ih je Sandra, moja najbliskija kolegica iz ranijih vremena. Zavodnički se osmjehujući Vedranu, valjda mi je htjela dati na znanje da je on u njenoj domeni zanimanja, a kolegi Branku je ponudila svoje mjesto pokraj mene, s obrazloženjem da su ona i Vedran zaduženi za zakusku. Većinu našeg kolektiva činili su bračni parovi u ozbiljnijim godinama i učiteljice razredne nastave udane za muževe van nastavničke struke. Od potencijalnih udavača, bile smo Sandra i ja, pa se nisam začudila kad su s podsmijehom popratili gestu moje prijateljice što je Branka posadila pokraj mene. Ili se moja Sandra tako brzo zaljubila u Vedrana, ili se uplašila da ne ostane usidjelica, proletjelo mi je glavom gledajući je kako se trudi ugađati novopridošlom kolegi.

Strpi se, sve ću ti objasniti…

Budući da sam istog dana doputovala od sestre iz Subotice, nisam s prijateljicom uspjela još niti razgovarati. No, već mi se u vrijeme sjednice učinilo da me dočekala neka druga, nova Sandra. Kako se ljudi mijenjaju, ne samo izgledom, već kompletno postaju drukčiji, razmišljala sam kriomice promatrajući lica svojih kolega koje sam nakon četiri godine jedva prepoznavala. Možda su oni ostali isti osim poneke bore na licu i sjedine u kosi, a ja sam se promijenila i došla do novih spoznaja do kakvih oni nikad neće doći. Sad, kad sam se trebala osjećati sretna što sam se vratila u svoju školu i među svoje ljude, u mom su sjećanju promicali likovi nekih drugih ljudi, kolega s kojima sam pune četiri godine dijelila teškoće i radosti, a često i neizrečena mišljenja o uzaludnosti pretjeranih zahtjeva od strane naših pretpostavljenih.

Ova moja stara sredina bila je za mene posve nova, a što je najgore, više mi ni Sandra nije bila bliska kao ranije. Ili nas je otuđilo vrijeme i udaljenost, ili je posrijedi bila njena nova ljubav, Vedran, za kojeg se poštopoto odlučila udati.

– Pogledaj naše kolegice! Sve su se poudale i ne birajući baš mnogo, jer nam se Dina udala za običnog vozača. Jest da ima kuću i lijepo gospodarstvo, ali ja ipak smatram da je brak sa sebi intelektualno ravnim mnogo uspješniji. Nije li vrijeme da se i nas dvije sredimo, a za njih dvojicu smo prave premije. Zato neću Vedrana pustiti da dugo promišlja jer je i njemu vrijeme za ženidbu – slušajući Sandru, bilo mi je jasno da ona više neće imati vremena za druženje sa mnom.

– Zašto izbjegavaš Branka? – upitala me nakon izvjesnog vremena kad sam nedvosmisleno pokazala da nimalo nisam zainteresirana za neko muško društvo.

Nisam mogla kolegici reći da sam zauzeta, jer moj ljubljeni nije još nikad spomenuo brak niti u jednom pismu, koja su, doduše bivala sve rjeđa i kraća. Polako se u mene počela uvlačiti sumnja da se sa Zoranom događa nešto meni neobjašnjivo, kad je otklonio mogućnost našeg susreta nakon mog povratka iz Njemačke.

– Jesam li te molio za strpljenje, ljubavi moja! Sve ću ti objasniti kad se ponovo sretnemo, a onda se više nećemo rastajati – stajalo je u njegovom pismu, nakon čega sam ljeto provela kod starije sestre uz koju sam odrasla kad smo ostale bez roditelja. No, u trenucima iskušenja, s tugom bih se sjetila svog obećanja kako ću ga čekati, ako treba, i do kraja života. Nisam htjela vjerovati da ljubav kakva je nas povezivala, može ikad umrijeti.

Zašto si hladna prema Branku?

Prošlo je tako još pola godine neizvjesnosti, a na Zoranova pisma više nisam odgovarala, ali niti odbijala Brankovo društvo. Moja je usamljenost bila glavni razlog što sam prihvatila Brankovo udvaranje pa se u školi počelo među kolegama nagađati, hoćemo li se i nas dvoje vjenčati za vrijeme zimskih praznika kad su Sandra i Vedran pripremali svoje vjenčanje. Dok su njih dvoje morali požuriti s vjenčanjem zbog Sandrine trudnoće, nas dvoje smo još bili na velikom odstojanju što je moju prijateljicu ponukalo na propitkivanje razloga mog odbijanja:

– Zašto si tako hladna prema Branku, a zaljubljen je u tebe poput pubertetlije? Da mi možda nešto ne skrivaš, jer otkad si se vratila, ne mogu više doprijeti do tebe. Ponašaš se kao da više nismo prisne prijateljice. Priznam da sam te malo zanemarila zbog Vedrana, ali sam to namjerno učinila da se zbližiš s Brankom – priznala mi.

– Mogu se ja stoput udati, ti ostaješ i dalje moja jedina prijateljica, samo ako to i ti želiš, Zvjezdana! – dodala je.

– Lakše je naći i muža nego pravog prijatelja pred kojim možeš otvoriti dušu, izreći i najdublje skrivene tajne, a ja mislim da je vrijeme da mi se povjeriš. Ne znam što ti se dogodilo ovih proteklih godina, ali vidim da si se jako promijenila, draga prijateljice.

Moram priznati da su me njene riječi ganule i dozvale u sjećanje one prve tri godine kad smo bile nerazdvojne.

Ispričala sam joj o svom susretu sa čovjekom kojeg ne mogu istisnuti iz srca, ali sam joj priznala i svoje sumnje da ga vjerojatno više nikad neću sresti. “Možda je to ipak sve bio samo san”, rekla sam na kraju, odlučna da se vratim u stvarnost.

– Ne zaboravi da je Branko stvarni muškarac, pametan i zgodan momak! I ja sam bila više u oblacima nego na zemlji, čekala princa na bijelom konju, ali sam se osvijestila kad mi nisu primili zamolbu za dodjelu stana jer nemam obitelj. Ne znam je li ti poznato da se priprema gradnja stanova za prosvjetne radnike, ali prvenstvo imaju bračni parovi s djecom koji će za kupnju stanova dobiti povoljne kredite. Priznat ću ti da sam namjerno zatrudnjela i požurila s vjenčanjem, samo što to nisam nikome rekla osim tebi. Dobro razmisli o svemu, Zvjezdana! Zar ne bi bilo divno vjenčanje dviju prijateljica istog dana? – oduševljavala se Sandra.

Te prosinačke noći nisam dugo mogla usnuti. Razmišljala sam o razgovoru s prijateljicom, sretna zbog spoznaje što je ostala ista, privržena, iskrena i draga kao što je i bila, samo što sam ja svijet oko sebe drukčije doživljavala nakon povratka.

Teška je odluka ipak pala

Kad mi je sljedećeg dana stiglo Zoranovo pismo, poderala sam ga nepročitanog, a prema Branku sam u potpunosti promijenila odnos. Bio je dovoljan moj ohrabrujući osmijeh da mi prizna svoje osjećaje.

– Nisam ti se usudio reći koliko si mi draga, Zvjezdana, jer si djelovala kruto kao da ti je srce zaključano sa stotinu brava. Ako si i voljela nekog prije mene, ja ću te voljeti više nego on, pa tko god on bio – bila sam iznenađena lirskim izrazom jednog matematičara.

Otada je sve išlo nekako svojim tijekom pa je i dogovor o zajedničkoj svadbi prošao bez problema. Početak siječnja više je sličio proljeću nego zimi pa Branko više nije bio zabrinut kako će njegovi uzvanici doputovati iz Like.

– Mi nećemo imati mnogo uzvanika. Neka dođe najuža rodbina, a meni je najvažnije da mi na svadbi bude moj Braco. Da mi nitko drugi i ne dođe, on mora tog dana biti sa mnom. Šteta što te nisam mogao odvesti svojoj kući prije vjenčanja, ali vjerujem da će svi moji biti sretni što sam našao takvu djevojku kao što si ti, Zvjezdana – govorio je Branko s oduševljenjem, dok je moje srce samo malo jače zakucalo sjećajući se Like gdje je u srcu planine ostala zakopana jedna ljubav koje ćemo se zasigurno oboje jako dugo sjećati kao divne avanture jednoga toplog ljeta.

– Čini mi se da si ti emotivno vrlo vezan za svog brata pa se čudim što se češće ne viđate. Ja sam se od svoje sestre prilično udaljila nakon njene udaje, jer sam imala osjećaj da joj više nisam potrebna, ali smo se ovog ljeta ipak vratile jedna drugoj.

– Moj Braco, kako ga zovem od milja, nije moj rođeni brat, ali se ne susrećemo često zbog njegova posla, a čini mi se da se isto dogodilo i nama otkad je oženjen. Njegova žena ne voli dolaziti u naš skromni dom, a i ne slažu se baš najbolje.

Iz odgovora mog budućeg muža nisam baš mnogo doznala, ali se nisam htjela umarati njegovom obiteljskom situacijom jer ću ionako uskoro postati njihov član pa ću ih upoznati iz prve ruke. O našoj duploj svadbi zakazanoj za peti siječanj, pronio se glas među roditeljima naših učenika pa su se i oni radovali s nama, a u mjesni hotel gdje se trebala održati svadba, roditelji učenika su donosili kolače i pečenje. Do podneva na dan vjenčanja, u hotelu su se trebali okupiti uzvanici pristigli iz daleka, a to su uglavnom bili Brankovi svati. Moja sestra nije mogla doći pa su moji jedini uzvanici izdaleka bili Miranda i suprug joj Antonio. Oko podneva smo se trebali okupiti u hotelu na zajedničkom ručku jer se vjenčanje trebalo obaviti kasno poslije podne.

Čim smo ušli u salu, gdje se oko stola pripremljenog za ručak okupio veći broj uzvanika, a među kojima još nije bilo njegovih roditelja, Branko je zabrinuto pogledom prešao po prostoriji, a zatim veselo uskliknuo: “Evo ga! Stigao je moj Braco!” Držeći me za ruku, vodio me prema stolu u uglu sale za kojim je, pušeći, sjedio muškarac.

– O, moj brate! Zar si mi na svadbu došao sam? Gdje je Milena? Nije mogla ili nije htjela doći? – izredao je pitanja, grleći čovjeka koji me toliko podsjećao na Zorana da me obuzela slabost.

Odjednom mi se tlo izmaknulo ispod nogu

Pa nisam valjda zaboravila lik voljenog muškarca, pitala sam se sa zebnjom u srcu, pokušavajući se utješiti kako na svijetu ima mnogo ljudi sličnih kao jaje jajetu, da bi me već u sljedećoj sekundi Brankov glas uvjerio u ono najgore što mi se moglo dogoditi.

– Zorane, ovo je moja Zvjezdana! – zagrlivši me, ponosni me mladoženja predstavljao svom starijem bratu u čijim je očima vladao mrak.

Pružajući mu ruku, osjećala sam kako mi tlo izmiče ispod nogu, a njegovo se lice nisam usudila ni pogledati.

– Smijete se zagrliti i poljubiti, jer ćete za koji sat biti rodbina – brbljao je Branko, ne sluteći ni djelićem svijesti iz kojih se razloga nas dvoje pozdravljamo kruto i hladno poput predstavnika dvaju zaraćenih strana: Zaleđenih izraza lica i odrvenjelih jezika, sjeli smo za stol dok se na Brankovom licu pojavio tračak zabrinutosti koju je pokušao odagnati šalom: “Baš me raduje što se jedno drugom ne sviđate. Bit ću siguran da mi te Braco neće oteti.” Kako nas ni ta njegova nezgrapna šala nije nasmijala, ozbiljno je upitao: “Zašto nije došla i tvoja žena? Niste valjda posvađani?”

– Nije došla jer očekuje bebu! – odgovorio je Zoran gledajući u stol.

– Znači, uspjelo je! Nakon koliko godina? Skoro pet! Zašto mi nisi javio tu radosnu vijest? Kao da ne znam kako si već mislio da tvoja žena zbog karijere ne želi potomstvo! Čak si rekao da ćete se rastati – i dalje se Branko trudio da uspostavi konverzaciju jer smo nas dvoje šutjeli kao mumije.

– I, kad očekujete sretni događaj? Sigurno je u visokoj trudnoći kad nije htjela u svatove nastavljao je Branko, ne bi li razgalio svog brata i naveo ga na razgovor.

– Ne bismo sada o Mileni i njenoj trudnoći! Danas ste vas dvoje najvažniji! Vidim da si sretan, a i gospođica Zvjezdana dijeli tvoje oduševljenje uz malo zabrinutosti što je ženama svojstveno. I ja se radujem vašoj sreći! Neka vaša ljubav traje do vječnosti – naglasivši posljednje riječi, pogledao me ravno u oči, što je u meni izazvalo buru sjećanja na dan kad sam mu se zaklinjala na vjernost i ljubav do groba.

Užas! Što da učinim?

Kada nam se pridružio i drugi par mladenaca, a Sandrino je oštro oko odmah primietilo napetu atmosferu, netipičnu za takav svečani trenutak, pa me nakon uljudnog pozdrava sa Zoranom zamolila da skupa pođemo u toalet.

– Koji lijep muškarac, taj Brankov brat! Da sam ga srela prije Vedrana, teško bih mu odoljela – izgovorila je, pažljivo me pri tome motreći. Vidjela je da nešto ne štima, ali ipak ni slutila nije što me toliko pogodilo da nisam mogla sakriti svoj nemir.

– Hej, govori što ti se dogodilo da si takvog zaleđenog lica upravo danas kad moramo biti vesele i lijepe! Znaš kako naš narod kaže, da je na dan vjenčanja i najružnija djevojka, lijepa, a kod tebe je sve obrnuto.

– Upravo tako! Danas neću biti sretna niti lijepa, jer mog vjenčanja možda neće ni biti – rekla sam šupljim glasom na što me Sandra pozornije pogledala, govoreći:

– Doduše, izgledaš vrlo loše! Blijeda si kao da si izašla iz groba. Reci mi, slušam! Znaš da ja mogu svašta čuti i ostati ravnodušna.

– Taj šarmantni gospodin Braco, kako ti je Branko predstavio svog brata po odrastanju, kako to on kaže, nije nitko drugi već moj ljubljeni Zoran, čovjek o kojem sam ti pričala… da to je…

– Znam o kome govoriš, Zvjezdana! Nisam zaboravila priču o tvojoj ljetnoj avanturi, ali da od toliko muškaraca na ovom svijetu nabasaš na dva brata, naprosto je nevjerojatno!

– Ali, kao što vidiš, ipak je moguće! I, ne samo u meksičkim sapunicama, već u pravoj pravcatoj stvarnosti – rekla sam poput automata, jedva svjesna da se tako nešto događa upravo meni.

– Eto, što ti se može dogoditi kad se prepustiš emocijama, a isključiš razum! I prije nego što si doznala o njemu ono najvažnije, otišla si s njim u krevet! – odbrusila mi je prijateljica, te odmah shvativši svoju netaktičnost, pokušala je trezveno predložiti jedino moguće rješenje: “Ma baš te briga što su njih dvojica odrasli u istoj kući! Bitno je da oni nisu braća. Pravi se kao da Zorana vidiš prvi put u životu, a on mora šutjeti jer ti je zatajio da je oženjen. Ako je pametan kao što je lijep, šutjet će on kao riba! Problema neće biti ako još uvijek nisi u njega zaljubljena. Ako pak jesi, onda ti ni sam Bog ne može pomoći! možda voliš obojicu?” – ostalo je pitanje visjeti u zraku, pitanje na koje ni sama nisam sa sigurnošću mogla odgovoriti. Jedino što sam osjećala kad sam ugledala Zorana, znala sam da će u jednom kutku mog srca zauvijek ostati upisano njegovo ime.

– Hajde, Zvijezdo moja, da ti vratim boju u obraze i osmijeh na usne, a sve ostalo prihvati kao da se ništa nije dogodilo. Zašto bi naš dan vjenčanja morala upropastiti jedna strasna noć u nekoj, već davnoj prošlosti? Nisi prva ni posljednja kojoj se takvo što dogodilo, a svojim bi, ne daj Bože, odustajanjem od vjenčanja, tolike ljude unesrećila. Bila bi to neoprostiva pogreška kojom bi naštetila najviše samoj sebi i čovjeku koji te iskreno voli. Branko to doista ne zaslužuje! Jesam li u pravu, prijateljice moja? – obujmivši mi lice s obje ruke, u mojim je očima tražila odgovor.

– Požurimo sada k našim dečkima dok se nisu predomislili. I, ne zaboravi, samo ćeš svojim normalnim ponašanjem i osmijehom na licu natjerati obojicu da te obožavaju – bili su posljednji Sandrini napuci prije nego smo se vratile u salu.

Već sam htio policiji prijaviti nestanak mladenke pred vjenčanje dočekao nas je Vedran, uvijek spreman za šalu, a na Brankovom je licu radosni osmijeh brisao tragove zabrinutosti s kojom me ispratio od stola. Promatrajući razdragane svatove i Brankove roditelje koje sam upoznala dan ranije, shvatila sam koliko je Sandra bila u pravu. Svojom bih brzopletom odlukom o otkazivanju vjenčanja napravila skandal o kojem bi pisale i mjesne novine, a obojicu bih zauvijek izgubila, razmišljala sam vrteći se u taktu valcera vođena sigurnom Brankovom rukom u plesu za mladence nakon vjenčanja.

Budi prvi koji ćeš zaplesati s mojom suprugom – ponudio me Branko svom Braci nakon plesa mladenaca, i mada su mi koljena zaklecala, nisam dozvolila da me svladaju bilo kakve emocije, a srećom, moji su se plesači brzo izmjenjivali prema običajima da svatko od svatova zapleše s mladenkom.

Kad sam se prvog jutra nakon svadbene noći probudila pokraj Branka, pomisao na jednu drugu noć, za koju sam vjerovala da je nikad neću zaboraviti, gubila se u mom sjećanju polako ali sigurno, poput izmaglice, kao što se gubi sjaj kapljice jutarnje rose pred navalom sunčeve topline.