Istaknute reklame

Postavite svoju reklamu

Tarot majstori, vidovnjaci i astrolozi

http://tarot-freyaline.com

Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja.

Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Samoća je bila moj najbolji prijatelj

Bila je iznimno hladna večer sredinom siječnja. Izašla sam iz parkiranog auta i na trenutak zastala promatrajući svoju novu kuću. Moja kuća! Još se uvijek nisam mogla naviknuti na taj nevjerojatan osjećaj. Tek smo se prije mjesec dana uselili u ovu kuću i nisam se mogla prestati diviti njezinoj prostranosti i ljepoti koje se nisu mogle usporediti s malim stanom u kojem smo Karlo i ja proveli prvih deset godina našeg braka.

S vrećicama u rukama krenula sam prema ulazu. Otvorila sam vrata i odmah primijetila papirić pričvršćen na vrata hladionika. Tu smo Karlo i ja uvijek ostavljali poruke. “Pozvali su me da hitno dođem u bolnicu”. Nasmiješila sam se. Karlo je bio ginekolog i često se događalo da mora prisustvovati porođaju svojih pacijentica. Pretpostavljala sam da će se kasno vratiti kući. Sigurno će mi telefonirati čim izađe iz rađaonice. Otuširala sam se i pripremila laganu večeru. Ova je godina trebala biti posebna za Karla i mene. Bila je to prva godina u našoj novoj kući i posljednja koju ćemo provesti sami. U jedanaest je sati zazvonio telefon. Podignula sam slušalicu i začula nježan glas svog muža.

– Čestitam, dobili smo blizance! – rekao je kroz smijeh. – Kako je moja malena? – upitao me zatim.

– Koja? Ja ili ova proždrljiva beba u meni? – upitala sam u šali.

– Obje.

– Ja sam umorna, ali tvoja kći ili sin nema namjeru prestati plesati i prevrtati se.

– Hoćeš li mi ugrijati postelju? – predložio je Karlo. – Stižem za pola sata i tada ću pokušati uvjeriti našeg nasljednika da odgodi svoj ples za sutra.

Sa smiješkom na usnama spustila sam slušalicu i pomilovala trbuh. Bila sam u petom mjesecu trudnoće i iz dana u dan čudila se promjenama koje su se događale u mojem tijelu. Nisam mogla vjerovati da se u meni upravo rađa novi život. Možda je to moje čuđenje proizlazilo iz činjenice da sam zatrudnjela tek kad sam već bila izgubila svaku nadu da će se to dogoditi.

Ironijom sudbine moj je Karlo pomagao drugim ženama da rode, a ja nisam mogla čak ni zanijeti. Činilo nam se da se sudbina zaista okrutno poigrala s nama. Obavili smo sve potrebne pretrage, ali nije postojao nikakav specifični problem. Svi su nam specijalisti kojima smo se obratili ponavljali da budemo strpljivi i ne gubimo nadu. To smo se i trudili punih pet godina, a zatim smo se morali pomiriti s činjenicom da nikada nećemo postati roditelji. Zaposlila sam se u dječjem vrtiću i u radu s djecom pronašla kakvu-takvu utjehu. Ipak, ništa nije moglo zatomiti bol koju sam osjećala zbog neispunjene želje za majčinstvom.

Tada se dogodilo čudo. Otkrila sam da sam trudna nakon punih deset godina braka! Upravo smo tada Karlo i ja odlučili kupiti kuću. Željeli smo da naše dijete odrasta u lijepoj, prostranoj kući s vrtom u kojem će se bezbrižno moći igrati. Nakon dva mjeseca pronašli smo upravo takvu kuću o kakvoj smo maštali i odmah je odlučili kupiti. Dala sam otkaz na poslu i punih sam mjesec dana uređivala prostor u koji smo se trebali useliti. Za dječju smo sobu Karlo i ja odabrali tapete s medvjedićima i to u žutoj boji jer nismo znali spol djeteta.

Utočište tuge

Muž i ja očekivali smo rođenje bebe s takvom radošću kakva se ne da riječima opisati. Iz razmišljanja me ponovno trgnuo zvuk telefona. Pretpostavljala sam da je to Karlo. Možda su se pojavile kakve komplikacije nakon porođaja i morat će se još neko vrijeme zadržati u bolnici. Međutim, začula sam nepoznat muški glas koji je pričao tako brzo da nisam ništa razumjela. Uspjela sam tek shvatiti da spominje nekakvu nesreću i taksi koji će doći po mene.

Karlo je doživio nesreću! Spustila sam slušalicu i izbezumljeno istrčala van ne stigavši uzeti ni kaput ni torbu. Upravo je u tom trenutku stigao taksi i tih pola sata vožnje činili su mi se duljim od vječnosti. Čim sam stigla u bolnicu, odmah sam ugledala Brunu, Karlova kolegu i prijatelja. Njegov mi je izraz lica sve govorio, ali ja nisam željela u to povjerovati.

– Gdje je? Gdje je Karlo?

– Dobro je, zar ne? – upitala sam histerično.

Bruno me nježno uhvatio za ramena.

– Karlo je mrtav, Sandra.

Osjetila sam kako mi noge klecaju. Bruno je ispružio ruke da me pridrži. Uskoro je stigla Karlova sestra Laura i Bruno nas je obje otpratio mojoj kući. Dao nam je tablete za smirenje i obećao da će ostati uz nas sve dok ne zaspimo. Probudila sam se tek sljedećeg jutra i instinktivno ispružila ruku na Karlovu stranu postelje. Odjednom sam se sjetila svega i počela tiho jecati.

Primirivši se, uputila sam se prema kuhinji. Laura je već skuhala kavu i dok smo je ispijale, ispričala mi je kako je došlo do nesreće. Karlo se vraćao kući kad je auto koji je dolazio iz suprotnog smjera iznenada skrenuo u njegovu traku prisilivši ga da naglo počne kočiti. Moj je muž izgubio kontrolu nad vozilom i sletio u rijeku. Ostao je zaglavljen između sjedišta i upravljača i utopio se. Drugi vozač nije bio ozlijeđen.

Sljedećih mi je dana Bruno nastavio davati jaka sredstva za smirenje iz straha da ne počinim kakvu glupost. Laura i njezin muž pobrinuli su se za sprovod i posljednji sam dan siječnja provela na groblju shrvana od boli, ne želeći povjerovati da prisustvujem pogrebu svog muža. Zar ga zaista više nikada neću vidjeti? Nakon pogreba Laura me odvezla kući. Ponudila se neko vrijeme ostati sa mnom, no ja sam je odbila. Morala sam naučiti biti sama.

Samoća je bila moj najbolji prijatelj

Samoća je bila moj najbolji prijatelj

Dani su prolazili, a ja se nisam mogla izvući iz depresije. U veljači je bio Karlov rođendan. Da je bio živ, navršio bi trideset i dvije godine. Neutješno sam plakala ne uspijevajući se smiriti. Kaže se da nesreća zbližava ljude s njihovim bližnjima, no kod mene je bilo upravo obrnuto. Moja je bol bila poput zida koji me odvajao od ostatka svijeta. Otkad je Karlo poginuo, nisam više imala volje živjeti.

Iz tog me je očaja trgnuo Bruno. Neočekivano me posjetio jednog dana krajem veljače. Nisam mu imala što reći, samo sam odsutno sjedila na rubu kauča i otpijala gutljaje kave povremeno briznuvši u plač. Bruno mi je prišao i pokušao me utješiti.

– Sandra, moraš se prestati prepuštati boli i očaju. Moraš se pokrenuti, ponovno početi živjeti. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog djeteta.

Njegove su me se riječi duboko dojmile i na trenutak spustila sam pogled na svoj sada već golem trbuh. Iako to vjerojatno zvuči čudno, gotovo sam zaboravila da sam trudna. S Karlovom smrću umro je i moj san o obitelji. Ali u mojoj je utrobi to malo biće i dalje raslo i uskoro je trebalo ugledati svijet. Shvatila sam da sam u zadnje vrijeme vodila neuredan život, malo sam spavala, loše se hranila i sve je to moglo ostaviti posljedice na razvoj djeteta.

Nova susjeda

Nakon Brunina odlaska cijelu sam noć bila budna razmišljajući o svom životu. Zaključila sam da sam dužna pružiti šansu djetetu koje je raslo u meni. Morala sam što prije doći k sebi i pronaći nov poticaj u životu. Počela sam razmišljati o svojoj ekonomskoj situaciji. Znala sam da se od ušteđevine i Karlova životnog osiguranja mogu uzdržavati sve dok mi dijete ne krene u školu. Naravno, samo ako budem pravilno i oprezno raspolagala novcem. Bilo je to za mene sasvim novo iskustvo. Do sada je uvijek Karlo vodio računa o svemu, aii njega više nije bilo i ja sam se iznenada morala suočiti s mnogim problemima.

Proljeće je tek stiglo i odlučila sam temeljito očistiti kuću i urediti dječju sobu. Ipak, i dalje sam bila nezainteresirana za svoj fizički izgled. Dok ie Karlo bio živ, redovito sam odlazila frizeru, kozmetičaru i uvijek sam bila dotjerana. Sada više nisam osjećala potrebu za tim. Uostalom, nisam se imala za koga dotjerivati. Jedine osobe s kojima sam se viđala bili su Laura i Bruno. Kao najbolji Karlov prijatelj Bruno se osjećao dužnim brinuti se za mene pa je sada kontrolirao moju trudnoću.

Dani su mi sporo prolazili ispunjeni dosadnim, uvijek istim aktivnostima. Ustajala sam rano i pospremala kuću iako za to nije bilo stvarne potrebe. Postala sam opsjednuta željom da sve blista i sjaji od čistoće. Zatim bih šivala odjeću za bebu ili bih čitala stručne knjige o razvoju i odgoju djece. Poslijepodneva sam provodila u dugim šetnjama jer sam znala da je kretanje dobro za bebin razvoj. Cijelo sam vrijeme zapravo čekala da se rodi to dijete i da konačno započnem nov život. Ništa mi drugo nije bilo važno.

Jednog poslijepodneva, kad sam se vraćala s jedne od svojih šetnji, ugledala sam veliki kamion parkiran ispred susjedne kuće koja je već dugo bila nenastanjena. Pitala sam se tko će tu doći živjeti. Kasnije sam još nekoliko puta nesvjesno provirila kroz prozor. Možda bih im se trebala otići predstaviti i zaželjeti im dobrodošlicu, pomislila sam, ali nisam imala volje za to. Živjela sam kao vuk samotnjak i nisam imala namjeru mijenjati svoje navike. Međutim, tjedan dana poslije, jednog je jutra dječak pokucao na moja vrata. Rekao je da se zove Marko i pružio mi ruku.

– Moja bi te mama željela pozvati na kavu – obavijestio me.

Kako sam mogla odbiti takav poziv? Već sljedeći dan sjedila sam u kuhinji Markove mame i pila kavu. Zvala se Elizabeta i zračila je toplinom i srdačnošću. Bila je krupna četrdesetogodišnja žena kose prošarane sijedim vlasima i pravilnih crta lica.

– Došla bih te osobno pozvati, ali Marko voli biti ambasador – rekla je namignuvši mi. – Zlato, idi se van igrati da ja u miru mogu popričati sa Sandrom.

Dječak ju je odmah poslušao.

– Pozvala bih te prije – nastavila je Elizabeta – ali ovaj sam tjedan bila zauzeta čišćenjem cijele kuće. Tek sada mogu započeti s pravim radovima i preinakama. Oduvijek sam željela živjeti u ovakvoj kući – rekla je oduševljeno promatrajući kuhinju. Nije mi bilo jasno zašto joj se tako sviđa ta kuća. Meni se činila užasnom. Tapete su se ljuštile, iz zidova su virile žice, a prozorski su okviri bili oštećeni. Nisam se dugo zadržala kod Elizabete i sljedećih sam je dana pokušavala izbjegavati da je ne bih morala pozvati k sebi na kavu. Nije da mi se nije svidjela, baš naprotiv, ali nisam se više željela ni sa kim družiti. Samoća je već postala moj najbolji prijatelj. Međutim, nije bilo lako izbjegavati Elizabetu. Mali me je Marko gotovo svakodnevno pozivao na kavu. Nakon nekoliko tjedana jutarnja nam je kava postala običaj i ja sam uhvatila samu sebe kako s nestrpljenjem očekujem susrete s Elizabetom. Obično bih je nalazila usredotočenu na zakucavanje čavala, bušenje ili bojenje. Svakog je dana kuća izgledala sve ljepše. Nisam znala kako joj to polazi za rukom, ali Elizabeta je očigledno imala nevjerojatnu energiju. Imala je troje djece školske dobi i uspješno je s njima izlazila na kraj ne skidajući nikada osmijeh s lica. Elizabeta me nikada nije ispitivala o mojoj trudnoći i pokojnom mužu iako sam bila sigurna da su joj susjedi već rekli da sam udovica. Vjerojatno je smatrala da ću joj sama sve ispričati kad budem htjela. U međuvremenu, ona mi je pričala o sebi, o svojoj prošlosti i o svojem bivšem mužu.

– Zaista sam ga voljela – rekla mi je jednog dana. – Međutim, neprestano me je ponižavao i jednog sam dana shvatila da život s njim više nema smisla. Spakirala sam putne torbe, uzela djecu i otišla.

Možeš ti to!

Elizabetu je muž više puta prevario i sada ga je osjećaj krivnje tjerao da joj redovito isplaćuje poveću alimentaciju. Elizabeta se, pak, bavila restauracijom starog namještaja koji bi zatim prodavala antikvarnicama.

– Elizabete, reci mi odakle ti samo hrabrost da u tim godinama tako radikalno promijeniš život? Kako uspijevaš živjeti sama s troje djece? Mene hvata panika pri samoj pomisli da ću odgajati jedno dijete! – rekla sam joj jednog dana.

Elizabeta mi se nasmiješila.

– Djeca i ja mnogo smo propatili. Nije nam moglo biti gore i zato nismo imali što izgubiti. Jednog sam dana shvatila da je vrijeme da nešto promijenim u svom životu i, kad sam to odlučila, sve je drugo dalje išlo lako – rekla je, a zatim me pogledala u oči. – Možeš učiniti što god želiš, Sandra. Vjeruj mi. Svaka žena to može.

Vrativši se kući, razmišljala sam o riječima svoje susjede. Iznenada sam u sebi osjetila novu snagu. Proteklih sam se mjeseci često pitala kako ću sama podizati dijete i održavati kuću. Razmišljala sam čak da je prodam i preselim se u stan, no nisam se mogla odlučiti na taj korak jer sam znala koliko je ta kuća značila mojem Karlu. Na kraju sam odlučila pokušati se snaći sama. Moja je odlučnost sljedećih mjeseci bila na velikoj kušnji. Prvo je iskrsnuo kvar u kotlovnici koji se hitno morao popraviti. Zatim sam otkrila da se i na krovu moraju izvršiti neki popravci koji nisu mogli čekati. Sve su me te intervencije stajale mnogo novca koji sam morala uzeti od ušteđevine. Kao točka na i, jednog sam jutra u kuhinji zatekla lokvu vode. Voda je kapala iz odvoda sudopera i nisam znala što učiniti. Bila je nedjelja i vodoinstalateri nisu radili, a Bruno mi se nije javljao na telefon. Uspaničeno sam otišla do Elizabete tražeći pomoć. I ona mi je zaista pomogla. Popela se na tavan i nakon nekoliko se trenutaka spustila s velikom torbom punom alata. Otpratila me do vrata i poželjela mi mnogo sreće. Kad sam se počela buniti, ona je samo odmahnula glavom.

– Možeš to, vjeruj mi.

Nije mi bilo lako klečati ispod sudopera. Kad sam konačno ustala, odvrnula sam slavinu i na svoje veliko iznenađenje niti jedna jedina kap nije kapnula iz odvodne cijevi. Odmah sam otrčala k Elizabeti i zagrlila je.

– Imala si pravo! Uspjela sam – rekla sam joj uzbuđeno.

Spremna za promjene

Mislim da mi je Elizabeta tada najviše pomogla jer me naučila da imam povjerenja u samu sebe. U početku sam bila vrlo preplašena, nesposobna išta učiniti sama, no s vremenom sam polako počela shvačati da ništa nije nemoguće i da se sve može naučiti. Tada sam konačno smogla snage i ispričala svojoj susjedi sve o Karlovoj smrti. Nakon toga briznula sam u grčevit plač i dugo, dugo plakala. Kad sam se konačno uspjela smiriti, rekla mi je:

– Sada, kada si konačno odlučila početi pričati o Karlu, nemoj prestati, Sandra. Ako to učiniš, umrijet će uspomena na njega, a to je sve što ti je ostalo.

Poslušala sam njezin savjet i od tada, svaki put kad osjetim potrebu pričati o Karlu i o svojim osjećajima nakon njegove smrti, jednostavno pustim da riječi nesputano izlaze iz mene. Na neki mi se način tada čini kao da je Karlo još uvijek pokraj mene.

Ipak, još uvijek mi nije lako prisjećati se Karla i tragičnog događaja koji mi ga je zauvijek uzeo. Često sam noćima znala biti budna ne mogavši se pomiriti s činjenicom da mog voljenog muža više nema. No znala sam da se prošlost ne može promijeniti i zato sam se pokušala usredotočiti na stvari koje sam mogla učiniti da si olakšam život. Jedna od njih bio je i moj fizički izgled. Zadnjih sam mjeseci potpuno prestala voditi računa o njemu i upravo mi je Elizabeta skrenula pozornost na to. Neprestano sam bila u Karlovim majicama i širokim suknjama. Od Karlove smrti nisam kupila nijedan novi komad odjeće.

– Ne razumijem, uvijek se tako odijevam – branila sam se.

– U tome i jest problem! Znam da to nije moja stvar, ali teško mi je gledati tako lijepu ženu kako potpuno zanemaruje svoj izgled.

Moja me susjeda uspjela uvjeriti da se prepustim njezinim spretnim rukama. Ošišala me i dovela moju kosu u red. Zatim me nagovorila da si kupim neki nov odjevni predmet ili, ako već hoću uštedjeti, da si ga sama sašijem. Odlučila sam odabrati kakav fini materijal i sama skrojiti haljinu. I zaista, tri dana poslije ponosno sam odjenula novu haljinu koju sam sama sašila. Lagano sam se našminkala i stala pred ogledalo. Bio je to pravi šok za mene. Do tog trenutka nisam ni bila svjesna koliko sam se zapustila.

Sljedećeg sam jutra imala zakazan pregled kod Brune. Prije odlaska svratila sam k Elizabeti da joj pokažem svoju preobrazbu.

– Nevjerojatno! – uzviknula je. – Znala sam da si lijepa žena, ali nadmašila si sva moja očekivanja. Mogla bi zavesti bilo kojeg muškarca, samo kad bi to htjela!

O tome nisam željela razmišljati. Osim toga, vjerovala sam da mi se takvo što ne može ni dogoditi. Naravno, s vremena na vrijeme osjetila bih kako mi nedostaje čvrst muški zagrljaj, no nisam još mogla zamisliti da bih mogla živjeti s nekim tko nije Karlo. Zadubljena u te misli, stigla sam u Bruninu ordinaciju. Čim me ugledao, nasmiješio se i odmjerio me od glave do pete.

– Vratila nam se stara Sandra. Dobro nam došla – rekao mi je.

Srce na dlanu

Zadovoljno sam se nasmijala ne rekavši ništa jer nije ni bilo potrebe. Sljedeća tri tjedna marljivo sam radila vježbe disanja. Osim toga, razmišljajući o Karlu, shvatila sam da sam bila previše ovisna o njemu. Sada sam bila prisiljena sama odlučivati o svemu i osjetila sam da u meni ima sve više snage i želje za suočavanjem sa životom.

Jednog su me lijepog jutra krajem svibnja probudili snažni bolovi u leđima i odmah sam shvatila da su to trudovi. Nisu me iznenadili, bila sam potpuno spremna. Elizabeta je odmah nazvala Brunu i zatim me otpratila u bolnicu. Nekoliko sam sati kasnije rodila svog sina. Čim mi je Bruno stavio taj sićušni zamotuljak u naručje, shvatila sam da je život, zapravo, predivan. Cijelo sam vrijeme planirala djetetu dati ime Karlo, ali iznenada mi se učinilo da to ne bi bilo pravedno. Željela sam da moj sin razvije svoju individualnost, a ne da postane zamjena za mog neprežaljenog muža. Oduvijek mi se sviđalo ime Filip i odlučila sam tako nazvati svoje dijete. Elizabeta me u tom razdoblju obasipala korisnim savjetima. Bila sam joj neizmjerno zahvalna jer su mi njezina prisutnost i uslužnost davale osjećaj sigurnosti.

Bruno me također često posjećivao. Isprva sam ga doživljavala samo kao dobrog prijatelja, no ubrzo sam počela primjećivati da je zapravo vrlo zgodan i zanimljiv muškarac. Često je znao navratiti do mene, čak i nakon što bi Filip zaspao, i ja sam uskoro shvatila da ga svaki put očekujem sa sve više nestrpljenja. Kad je Filip navršio dvije godine, Elizabeta mi je objavila lijepu vijest: te je večeri trebala izići sa Željkom, našim poštarom. Željko je bio mladolik i srdačan i svi su ga susjedi jako voljeli. Sljedećeg sam jutra otrčala k Elizabeti i učinilo mi se da joj oči naprosto blistaju. Rekla je da je večer provedena sa Željkom bila prekrasna i da se osjećala vrlo ugodno u njegovom društvu. Bila sam sretna zbog nje jer je zaista zaslužila pronaći pravu ljubav. Godinu dana poslije moja me susjeda obavijestila da ju je Željko zaprosio. Umirala sam od smijeha dok mi je opisivala kako je to učinio.

– Elizabeta – rekao joj je – budući da ti svakog dana moram donositi poštu, bilo bi najbolje da se preselim k tebi!

Uslijedilo je vjenčanje, a ja sam bila Elizabetina vjenčana kuma. Nakon ceremonije zagrlila sam je i čestitala joj na odabiru tako dobrog i pažljivog muškarca. Ona me snažno zagrlila i zatim mi šapnula na uho:

– Ako sam ja to uspjela, svatko može! Zar ne, Sandra? – dodala je znakovito.

Vjenčanje smo proslavili u jednom ugodnom restoranu i dok sam mahala Elizabeti i Željku koji su se udaljavali u autu, iznenada sam osjetila potrebu vidjeti Brunu. Te je večeri, kao i obično, svratio do mene. Nisam mu morala ništa reći, on je odmah u mojim očima pročitao da sam konačno ponovno spremna prepustiti se ljubavi. Nježno me privukao u svoj zagrljaj i dugo držao stisnutu uz sebe. Svim sam srcem željela da taj muškarac konačno postane dio Filipova i mog života. Bruno je spustio nježan poljubac na moje usne i znala sam da se moja želja, zapravo, već ostvarila.

Tags: