Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Vidoviti Radomir

Spajam rastavljene preko fotografija, isceljujem od negativne enrgije, pomažem kod psihičkih problema, neplodnosti, posla i zdravlja. Ma gde god se nalazili osetićete moju energiju.
Pozivi iz Srbije:
065 3651 913 ili 064 3161 083
Pozivi iz inostranstva:
+381 65 3651 913 ili +381 64 3161 083 Viber / WhatsUp
Jednim pozivom promeni svoju sudbinu i privuci sreću u svoj život!

Sestra mi je htjela oteti muža

Ležimo u travi, opušteni na proljetnom suncu uživamo jedno u drugom. Rukom nježno prolazim kroz njegovu smeđu kosu dok me zelenkastim očima nježno miluje pogledom punim zahvalnosti. U svakoj njegovoj riječi osjećam njegovu ljubav. Naša djeca nekoliko metara ispred nas igraju se loptom i veselo skakuću. Ni sada ne mogu shvatiti kako sam mogla svu ovu sreću dovesti u pitanje. Prolaze me neugodni srsi kada se sjetim koliko smo bili blizu ponora.

Nakon nekoliko mjeseci hodanja Mislav i ja odlučili smo se vjenčati. Bili smo mladi i zaljubljeni. Ja sam završila srednju ekonomsku školu, a on je bio pri kraju studija grafike i dizajna. Zaposlio se u dobrostojećoj firmi, dobili smo stan od mojih roditelja i naš život polako je počeo. Taman kad sam se htjela zaposliti kao tajnica u jednom poduzeću, ostala sam u drugom stanju. Uskoro se rodio naš sin Matija, a ubrzo nakon njega mezimica Lana. Prihvatila sam život domaćice i nikad nisam žalila što sam se mlada udala i što nisam stvarala karijeru. Ponekad mi je bilo teško kada Marka nije bilo puno vremena kod kuće i kad bi radio po cijele dane, ali znala sam da imamo puno troškova i da drugačije ne bismo mogli normalno živjeti. Voljela sam biti supruga i majka i naizgled je sve bilo idealno.

Moja dvije godine starija sestra Irena oduvijek me je omalovažavala. Ismijavala je moj život i moje navike. Kad smo bile djevojke ja nisam puno izlazila i po cijele noći ostajala dugo vani, već sam voljela otići u kino ili na kolače s prijateljicama. Ona se uvijek modernije i izazovnije oblačila, moje “čedne” bluze i – prema njenom mišljenju – staromodan izgled. Uvijek me je nagovarala na bezobrazluk i buntovništvo, a ja sam bez obzira na nju cijenila roditelje i uvijek ih slušala u njihovim savjetima. Za razliku od nje, ja sam oduvijek voljela miran i staložen život. Ona je bila vječito u svađi s roditeljima, u svađi s bilo kakvim autoritetom te se ubrzo odselila od nas. Otišla je na studij u Rijeku i kad se nakon neuspješnog studiranja vratila u Zagreb, iznajmila je stančić, iako je radila kao prodavačica u ekskluzivnom butiku, svaki je mjesec tražila roditelje da joj plate stanarinu. Ponekad sam joj zavidjela na njenom divljem temperamentu i odvažnosti za buntovništvo, no kasnije sam shvatila da je njeno ponašanje samo dobar paravan za strah, nesigurnost i komplekse koji su se krili iza njega.

Prava istina bila je da je ona bila ljubomorna na mene, da je sve pokušavala da uništi moju stabilnost i sreću. I skoro joj je uspjelo. Bližio se Božić. Kao i svake godine Mislav i ja zajednički smo se dogovarali što ćemo kupiti djeci i što ću spremiti za veliki obiteljski ručak. Napravili bismo popis, on bi mi dao novce, a ja bih kupila dogovoreno. Odlučili smo Matiji kupiti dugo očekivani bicikl, a maloj Lani velikog plišanog medu. Htjeli smo i novu garnituru za dnevnu sobu. Uzela sam Lanu sa sobom i nas dvije krenule smo u kupovinu. Nakon što si je izabrala najvećeg medu u dućanu i što smo kupile ostale darove, krenule smo prema parkiranom autu. Kako je medo bio veći od Lane, to je bilo nemoguće.

Kad smo došle pred auto i dok sam ja tražila ključeve od auta u torbici, Lana je uperila prstić prema naprijed i rekla – Gle, mama, eno tate i tete Irene! Pogledala sam u pravcu njenog prstića i ostala zapanjena. Mislav i Irena išli su ulicom u smjeru prema nama i to zagrljeni! Dok je njegova ruka bila oko njezina struka, ona se odjevena u izazovnu suknjicu i bijelu bundicu stisnula uz njega. Nešto su pričali i smijali se te izgledali kao mladi zaljubljeni par koji jedva čeka da uskoči zajedno u krevet. Irena je oduvijek govorila da je Mislav dosadan tip i bezvezan muškarac.

Još prije našeg braka nagovarala me je da ga ostavim i nađem si nekog zanimljivijeg muškarca. Bez obzira na njene primjedbe nikad me nije uspjela poljuljati u mojoj ljubavi prema njemu i on mi je bio najbolji na svijetu.

Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim što vidim. Osjetila sam kako mi kapi znoja cure niz leđa. Došlo mi je da vrištim. Osjećala sam se kao da mi noževi paraju kožu. No otrijeznilo me je Lanino prisustvo. Znala sam da ona ne smije shvatiti ono što upravo gledamo. Čvrsto sam je primila za ruku i rekla da se moramo sakriti jer tata ne smije vidjeti medu i ne smije znati da kupujemo darove i za njega i ostale, da ćemo pokvariti iznenađenje ako nas sada vidi. Ona je oduševljena to prihvatila i nas dvije smo se sakrile iza auta i čekale da njih dvoje prođu. Kad su prolazili osjetila sam onaj slatkasti i poznati Irenin parfem. Kako sam je mrzila! Grizle su me oči i srce je boljelo, ali moje dijete je bilo ondje. Pregrizla sam bol i otišle smo doma.

Kad smo stigle kući i raspremile kupljene darove, sjela sam za stol, zagledala se u jednu točku i počela razmišljati.

Mržnja, uvrijeđenost, tuga i poniženje zavladale su mojim bićem. Prvi impuls koji se javio u meni bio je uzeti stvari i djecu i momentalno otići od Mislava k svojim roditeljima. Onda sam počela razmišljati o novcima… Pa ja nemam niti jedne svoje kune! Ne mogu se mrdnuti iz stana bez novca. Moji roditelji su u penziji koja je prilično niska i jedva pokriva njihove životne troškove, a kako bi onda tek pokrila troškove za mene i dvoje male djece. Osim toga, to je baš ono što Irena hoće! Hoće jednu svoju pobjedu i izabrala je ono najvažnije: moju obitelj. E ne dam se samo tako! Tako sam mislila dok se plan polako stvarao u mojoj glavi. Odlučila sam kako je ovo posljednji put da je moja sestra napravila budalu od mene.

Ljubav prema mužu kao da je nestala u trenutku. Ljutnja i gnjev zamijenili su sve ono lijepo što sam mu davala. Odlučila sam uzeti svoj život u svoje ruke. Taj dan ostala sam kod kuće i vješto sakrivala svoje osjećaje. Prošli su Božić i Nova Godina, proslavili smo sve to u krugu obitelji, baš kao i svake godine. Na božićnom ručku bila je i Irena. Zaista nisam ništa primjećivala između njih. Njihovu pretjeranu šutnju tumačila sam kao skrivanje. Mrzila sam ih sve više.

Namjerno sam im davala neke zajedničke poslove oko spremanja ručka, ali Mislav je to vješto izbjegavao. Kako sam ih mrzila! Nema riječi koja može to opisati. Roditelji nisu ništa primjećivali, a ja sam odlučila prešutjeti svoju nevolju.

Prošli su blagdani i ušli smo u novu godinu. Prema Mislavu sam bila hladna i suzdržana. Rekla sam mu da koristim neke vaginalne tablete zato jer imam jaku upalu te da mi nije dopušteno imati odnose. On je to prihvatio i nije ni pokušavao sa mnom voditi ljubav. Ja sam to tumačila kao zadovoljenje njegovih potreba s mojom sestrom. Sve više mi se gadio. Ona je potpuno prestala dolaziti kod nas, a više nije ni zvala telefonom. Cijelo vrijeme ja sam šutjela i ni na pamet mi nije palo da upitam Mislava bilo što, da mu kažem što sam vidjela i da mu dam priliku za objašnjenje.

Dani su prolazili i ja sam postajala sve spremnija za promjene. Preko oglasnika našla sam posao tajnice u poduzeću koje se bavi prodajom nekretnina. Rekla sam Mislavu da počinjem raditi i on me je potpuno podržao. Dogovorili smo se da ćemo staviti Lanu u vrtić, a Matiju u školski boravak. Njegovo zadovoljstvo protumačila sam kao sreću zbog vlastite slobode. Sada će imati više vremena za sebe i svoju ljubavnicu. Moći će je dovoditi kući jer u stanu neće biti ni mene ni djece. Kako je tek negdje sretan! – tako sam mislila. Nije mi ni na pamet palo da je čovjek možda sretan zato što više neće samo on raditi i neće morati imati toliko prekovremenih sati da bismo si pokrili troškove. Nije mi ni na pamet palo da mu je drago što će sada imati ženu koja će osim obitelji i kuće imati i vlastiti posao. Ipak, ništa ga nisam pitala i nastavila sam misliti po svome.

Na poslu je već na samom početku bilo odlično. Uz mlad i sposoban tim, dobru plaću i normalno radno vrijeme stjecala sam sve više iskustva. U početku sam radila isključivo tajničke poslove, no s vremenom je moja pristojnost, komunikativnost i taktičnost bila sve više uočavana. Nakon prvog sklopljenog posla za prodaju poslovnog objekta, direktor mi je dao i novi zadatak. Nakon toga su me unaprijedili i počela sam uz redovnu plaću dobivati i proviziju. Uz poštovanje kolega i sve veću zaradu, počela sam sve više razmišljati o sebi. Shvatila sam da sam uspješna žena i da je još zaista malo vremena potrebno da mogu postati potpuno financijski neovisna o svome mužu. Nisam mu rekla za svoj napredak i zaradu, i dalje je mislio kako radim isključivo kao tajnica te sam tajničku plaću stavljala na zajednički račun. On bi uvijek rekao da uzmem jednu trećinu novca samo za sebe tako da si kupim što želim, da ne radim samo za djecu i njega. To sam tumačila kao neko njegovo olakšavanje nečiste savjesti, a ni na kraj pameti mi nije bilo da je moj muž ponosan što radim i da želi da imam nešto novaca samo za sebe.

Kako je vrijeme prolazilo, postajali smo sve udaljeniji. Mržnju prema njemu sve je više zamjenjivala ravnodušnost, a ja sam najviše mislila na posao i novac. Bila sam spremna… Na poslu sam zamolila dvoje kolega da mi budu jamci, a oni su poznavajući moju poslovnu sposobnost odmah pristali. Otišla sam u banku i digla kredit za stan. Preko firme i uz neke kompenzacije kupila sam dvosobni stan u blizini svojih roditelja. Polako sam počela kupovati namještaj i malo po malo, opremila sam ga osnovnim stvarima. Jedno jutro čekala sam da Mislav ode na posao, javila u svoju firmu da neću doći na posao te odvela djecu u školu i vrtić. Spakirala sam svoje i dječje stvari, uzela svoje omiljene predmete iz stana i polako preselila sve stvari u novi stan.

Srce mi se paralo dok sam to činila i prvi put nakon nekoliko mjeseci sažalila sam se nad Mislavom. Zadnjih nekoliko mjeseci prema njemu sam se ponašala kao da ga nema, potpuno ga zapostavljala i ignorirala. Sad će se vratiti u stan i zateći ga praznog. On vjerojatno ni ne sumnja da sam ih ja vidjela zajedno. Sigurno će pomisliti da sam našla drugog muškarca i da ga nikad nisam ni voljela; tako sam mislila. Što se drugih muškaraca tiče, nije mi ni na kraj pameti bilo petljati se s ikime. Voljela sam svoga muža, no on me je varao s vlastitom sestrom i ja sam zamrzila cijeli muški rod. Uzela sam papir i napisala:

“Marko, ja te ostavljam. Razloga nema, jednostavno je tako. Nadam se kako shvaćaš da djeca kao maloljetnici trebaju biti sa mnom. Bit će kod mojih roditelja svaki vikend i ti tada možeš biti s njima.. Ako želiš, možeš ih voditi sa sobom i na more. Ako ti treba pismena rastava, sve ćemo se ljudski dogovoriti. Misli na našu djecu i nemoj se previše raspitivati o meni. Za njih ćeš ti uvijek biti najbolji i jedini tata na svijetu, a za mene prošlost. Pozdrav, Lidija.”

Kad sam završila s pisanjem, ruka mi se tresla i plakala sam nakon dugo vremena. Suze su samo tekle i ja sam se po prvi puta pitala radim li ispravno i jesam li možda ipak trebala pitati Mislava da mi objasni i kaže sve sam u lice. Ipak sam zatvorila pismo i stavila mu ga u sandučić.

Djeca su polako i teško prihvatila da živimo bez tate i da su s njim samo preko vikenda. Svojim roditeljima rekla sam o čemu se radi, ali im nikada nisam rekla o kojoj se ženi radi. Znala sam da bi im to slomilo srce. Irenu sam pozvala k sebi jedan dan i otvoreno joj rekla da sam ih vidjela i da sve znam o njima. Rekla sam joj neka ništa ne govori roditeljima i neka mi ne dolazi u stan. Ona je rekla da se slaže sa svime i ni u jednom trenutku nije rekla da joj je žao. Potvrdila mi je sve što sam vidjela i bez isprike otišla iz stana. Pomislila sam da ona nije moja sestra, da je neki stranac i neprijatelj. Stvarno je više nisam nimalo voljela.

Prvi put Mislav me je nazvao prije ljeta i pitao me kratko kako sam i da se dogovorimo oko ljetovanja. On i djeca otišli su k njegovima na more na tri tjedna. Nije me pitao zašto sam otišla, odakle mi stan, ništa me nije pitao. Tumačila sam to kao njegovu nezainteresiranost za mene i rezultat zajedničkog života s Irenom. Ponekad sam ih znala zamišljati kako strastveno vode ljubav i mučena gorkom ljubomorom bacala bih se na posao i zaboravljala bol. Vikende i ljeto bez djece iskoristila sam za usavršavanje poslovnog znanja. Pohađala sam razne seminare i predavanja, puno učila i upoznavala mnogo novih ljudi. Od domaćice, supruge i majke postala sam prava poslovna žena.

Koliko god mi je godio poslovni uspjeh, ponekad sam zaista znala biti usamljena. Razmišljala sam kako je Mislav morao zarađivati za sve nas i da mu sigurno nije bilo lako, ali da se nikada nije žalio. Razmišljala sam koliko sam puno vremena provodila uređivajući naš dom i kuhajući, a koliko smo malo imali zajedničkog vremena, koliko smo malo razgovarali. Uglavnom smo vodili površne razgovore vezane uz dom i djecu.

Nikad ga nisam pitala je li mu teško na poslu i je li bi bilo lakše živjeti da i ja radim. Ponekad bi osjetila kajanje i nostalgiju prema njemu, ali onda bih se sjetila onog blagdanskog jutra, mene i Lane sakrivene iza auta i njih dvoje u zagrljaju. Nastavljala sam sve i dalje držati u sebi i raditi.

Došao je i sljedeći Božić. Mislav je želio djeci kupiti darove koje sami izaberu i poveo ih je u grad. Kad sam se vraćala sa seminara i sama sam odlučila malo prošetati gradom i kupiti poneku sitnicu svakome. Dok sam u glavi mislila o tome što sam čula na tome seminaru, digla sam glavu i ispred sebe ugledala Mislava s djecom kako idu po ulici ruku punih zamotanih darova. Zaustavili smo se jedni pored drugih. Lana mi se razdragano bacila u naručje i sva uzbuđena mi govorila što joj je sve tatica kupio. Nakon dugo vremena što se Mislav i ja nismo vidjeli pažljivo sam digla glavu prema njemu. Sva sam se zacrvenila od šoka: ispred mene je stajao Mislav, prosijed i umoran, stariji za nekoliko godina. Imao je ljubazni osmijeh na licu, ali bio je tužan, mršav i jadan. Došlo mi je da mu se bacim oko vrata i da ga pitam kako je, je li mu nedostajem, u tom sam momentu bila spremna oprostiti mu sve! Matija je prekinuo moje burne misli i osjećaje i upitao može li tata doći k nama za Božić na ručak. Rekla sam da tata vjerojatno ima neke druge planove i da će se vidjeti kod bake na ručku. Oni su nastavili svojim smjerom, a ja sam otišla doma.

Nakon dva sata zazvonio je telefon. Javio se Mislav.

– Lidija, ja sam. Htio sam ti reći da nemam nikakve druge planove za Božić i da bih rado došao kod tebe na ručak. Strašno bih volio s tobom i djecom provesti Božić, bez obzira na sve. Rekao je to vrlo hladno i mirno.

Iz mene je odjednom bez kontrole buknula bujica riječi, baš kao vatra iz zmajevih usta.

– Bez obzira na sve?! Gade jedan! Da mi nećeš možda pod ruku dovesti vlastitu sestru?! Da je nećeš možda pred djecom grliti oko struka i držati je za ručicu?! Prokletniče, sav sam ti život dala i tako si mi vratio! I baš sam se ja morala udati za nevjernog čovjeka! Od svih žena na svijetu, baš si se morao spetljati s mojom sestrom!

Zašutjela sam i shvatila da je prekinuo razgovor. Sjela sam na kauč i gorko zaplakala. Sad kad sam mu sve rekla osjećala sam se kao prazna ljuštura. Nemir je napustio moju dušu i ja sam bila beskrajno tužna i prazna. To je kraj, pomislila sam.

Nakon pola sata začulo se zvonce na vratima. Pomislivši da je to moja mama s djecom, automatski sam otvorila vrata bez gledanja na špijunku. U stan su uletjeli Mislav i Irena. Ona je bila hladna, a on ju je vukao za ruku i urlao na nju iz sveg glasa:

– Ajde, sada joj reci sve što si joj odavno trebala reći! Dosta je bilo laži! Sve joj reci!

Ja sam ih samo gledala, a ona je hladno promrmljala:

– Što da ti kažem, sestrice draga? Da je tvoj muž glupa dobričina? Pa ti valjda i sama poznaješ svoga muža. Nudila sam mu se takoreći na tanjuru, a on je uvijek pričao samo o tebi i djeci. Nikad nije bio sa mnom, eto. Je l’ to sve? Mogu li sad otići iz ovog jadnog stančića? – rekla je ravnodušno pogledavši Mislava.

Nisam ni osjetila kad je moje tijelo poletjelo Mislavu u zagrljaj. Dok smo se grlili i punili jedno drugom usta poljupcima, Irena je izašla van. Bujica pitanja i odgovora letjela je iz mojih i njegovih usta. On je čitavo vrijeme mislio da sam ja našla nekog muškarca na poslu i nije htio mojoj sreći stajati na putu pa zato nije ni zvao ni dolazio. Za onaj dan u gradu kad smo ih Lana i ja vidjele rekao mi je da ju je jednostavno sreo u gradu dok je meni birao naušnice za dar, da se ona slučajno poskliznula i pala, pa je molila njegovu pomoć pri hodanju. Sve ostalo ja sam umislila, i one zaljubljene poglede i želju. Kad sam mu ispričala kako sam napredovala na poslu i kako dobro zarađujem, ponos je prštao iz njegovih očiju, a najsretniji je bio jer se konačno uvjerio da sam sve sama napravila, bez pomoći nekog drugog muškarca.

Javila sam mami i tati da ; zadrže djecu _ nekoliko m 1 dana, uzeli smo par slobodnih dana na poslu i čitavo vrijeme provodili zajedno u razgovorima, maženju i nadoknađivanju propuštenog vremena. Vratili smo stvari u naš zajednički stan, a ovaj dali na iznajmljivanje. Obećali smo jedno drugome ubuduće razgovarati o svemu i nemati nikakve tajne i neodgovorena pitanja između sebe. Prisjetili smo se što smo davnih dana naučili na zaručničkom tečaju: ljudi koji žele imati zajednički život moraju svaki dan odvojiti barem dvadeset minuta na kvalitetan razgovor između sebe. Učimo se biti što otvoreniji jedan prema drugom i na glas pričati o svojim problemima, željama i očekivanjima.

Oboje radimo i zajednički brinemo o djeci i kući. Više nema strogo odvojenih mojih i Mislavovih poslova, sve radimo zajedno i u dogovoru. Najveća smo podrška jedno drugom. Više nikada neću sumnjati u njega niti ću stavljati svoj ponos ispred našeg života. Mi više nikada nećemo gledati u ponor.