Garantiramo više od 100.000 mjesečnih prikazivanja vaše reklame!

Tarot majstori • vidovnjaci • astrolozi
Saznajte budućnost i sudbinu vašeg posla, ljubavi, braka i zdravlja. Nazovite s povjerenjem:
🇭🇷 060 377 077 ili 064 550 543
fix: 3,49 kn/min; mob: 4,78 kn/min
Mnogima smo već pomogli. Dozvolite da pomognemo i vama.
www.tarot-freyaline.com


Skupo sam platila svoju mladenačku ljubav

Kad sam prije godinu dana završila srednju školu, bila sam puna planova za budućnost. Moja velika želja bila je da se upišem na ekonomski fakultet. Premda nisam nimalo sumnjala u svoje sposobnosti, znala sam da će to biti dodatni udarac mojoj obitelji jer financijski baš nismo najbolje stajali. Ove je godine i brat trebao krenuti u srednju školu, a to je značilo i nove troškove, što me dodatno brinulo.

Jedini izvor prihoda u našoj skromnoj obitelji oduvijek je bila tatina radnička plaća od koje, nakon što bismo podmirili režije i kupili hranu, najčešće ne bi preostajalo ništa. No, ne kaže se uzalud da nevolja nikad ne dolazi sama. Kad sam navršila četrnaest godina, mama se iznenada razboljela, a dijagnoza, na žalost, nije bila nimalo ohrabrujuća.

I danas vjerujem kako su jedino ljubav i snaga njezine volje učinili čudo te se mama nakon nekoliko godina intenzivnog liječenja ipak uspjela izvući. Premda je i dalje obilazila liječnike i svakodnevno trošila hrpu lijekova, bili smo sretni što je živa. Svim sam srcem željela nastaviti školovanje, no s druge strane – kako roditeljima natovariti toliki trošak. Nakon što sam im jednom prilikom natuknula kako bih željela na studij, unatoč postojećoj situaciji oboje su me svesrdno u tome podržali.
– Ne brini se, kćeri, već ćemo nekako izgurati. Izvrsna si učenica i bila bi šteta da odustaneš od svojih snova. Premda nam neće biti lako, snaći ćemo se. I mama i ja želimo da naša mala djevojčica jednoga dana bude svoj čovjek – rekao je tata.
– Slažem se. Dijana je pametna djevojka i bila bi prava šteta da ne ide za boljim životom – tiho je rekla.
– Hvala vam, puno vam hvala, jer znam koliko se žrtvujete za mene. Obećajem da vas neću iznevjeriti – ganuto sam odgovorila ljubeći ih.
Ipak, moje su želje bile jedno, a stvarnost nešto posve drugo.

Nekoliko dana nakon našeg razgovora tata je poginuo u automobilskoj nesreći. Prema policijskom izvješću, zaspao je za volanom i sletio s ceste. Šok, tuga i nevjerica danima mi nisu dali mira. Djelomično sam se osjećala krivom jer je tata naporno radio, a sve kako bih ja mogla na fakultet. Moji su se snovi srušili poput kule od karata. Izgubila sam glavni oslonac u životu i nisam znala kako dalje. Jedino sam bila svjesna da hitno moram pronaći nekakav posao. Studij u ovome trenutku više nije dolazio u obzir. Znala sam, ne zaposlim li se, moja obitelj uskoro bi se mogla naći u dugovima do grla.

Već sljedećeg dana krenula sam u potragu za poslom. Obišla sam nekoliko trgovina, no ondje su mi rekli da trenutačno ne trebaju radnike. Nisam gubila nadu. Odlučila sam iskušati sreću i obići nekoliko kafića, možda bih mogla raditi kao konobarica. I to bi bilo nešto za početak, tješila sam se.

U prvom kafiću u koji sam ušla, na moju veliku žalost, također nisu primali radnike. Simpatična konobarica koja je radila za šankom objasnila mi je da u lokalu rade isključivo članovi obitelji.
– Doista mi je žao što vam nisam mogla pomoći. No, u okolici ima još nekoliko kafića. Možda da ondje iskušate sreću? – ljubazno me otpravila.

Oglas pod otiračem

Baš šteta, a ovdje mi je moglo biti tako lijepo, razmišljala sam na odlasku. Kada sam u drugom, ali i trećem kafiću dobila gotovo isti odgovor, obuzela me panika. Bližila se večer i premda sam cijeli dan tražila, posao još uvijek nisam imala. Odlučila sam se vratiti kući, kad mi je pozornost privukao papir tik ispod mojih nogu. Činilo se da je to nekakav oglas jer su na njemu još uvijek bili ostaci ljepljive vrpce kojom je jednom zacijelo bio negdje pričvršćen. Tko zna kako je dospio ovamo? – pitala sam se ogledavajući se kao da ću tako pronaći odgovor na svoje pitanje.

“Potrebna konobarica za rad u ekskluzivnom lokalu. Plaća izvrsna” – stajalo je u oglasu. Ispod je radi bržeg kontakta bio naveden i broj mobitela. Nisam dvojila niti trenutka. Dograbila sam mobitel iz torbe i otipkala navedeni broj. Premda nisam imala pojma o tome koliko je oglas star, sve skupa mi se učinilo toliko neobičnim da sam to doslovce shvatila kao poruku s neba.

– Halo? – začula sam dubok muški glas s druge strane linije.
– Dobar dan, moje ime je Dijana i zovem u vezi s vašim oglasom za posao konobarice – rekla sam u dahu s nadom kako ovaj put neću čuti da je posao već zauzet.
– Ah, da, tražimo konobaricu. Možete li navratiti da vas upoznam? Nadam se da razumijete, ali pravilo po kojem zapošljavam radnice jest to da moraju biti zgodne – rekao je bez ustezanja. – Osim toga, punoljetni ste, zar ne? – upitao je.
Premda mi se ton njegova glasa nije nimalo svidio, nisam imala previše izbora.
– Naravno. Kada me možete primiti? – upitala sam uzdahnuvši.

Kad mi je rekao adresu, shvatila sam da se lokal nalazi na suprotnoj strani grada. To je otprilike značilo da ako i dobijem posao, još moram riješiti pitanje putovanja. Za tramvaj i ostala prijevozna sredstva nisam imala novca. Već ću nešto smisliti. Važno je da dobijem posao, a kasnije ću razmišljati o svemu ostalom, tješila sam se.
Trebalo je prilično vremena dok napokon nisam stigla na naznačenu adresu. Budući da kod sebe nisam imala ni kune, cijeli put sam prevalila pješice.

“Kaffe Bar Miki” stajalo je na reklami iznad ulaza. Evo, to bi trebalo biti to. Bože, pomozi mi, pomislila
sam ulazeći. Lokal je bio gotovo prazan. Sve u njemu odisalo je luksuzom. Pogled mi je pao na kožne naslonjače u separeu i nisam mogla a da ne pomislim kako su zacijelo stajali pravo bogatstvo. Nije loše, ako već moram tu raditi, neka mi barem bude ugodno, razmišljala sam osvrćući se oko sebe.
– Izvolite, molim? Kako vam mogu pomoći? – upitao me čovjek za šankom.
– Dobar dan, moje ime je Dijana. Imam dogovor sa šefom. Oprostite, vi ste šef? – upitala sam pribravši se.
– Ah, tako – kratko je rekao. – U tom slučaju pođite sa mnom! – naredio je.

Ako je unutrašnjost kafića bila luksuzno uređena, onda je ured u koji me konobar uveo sličio onom predsjedničkom. Za masivnim hrastovim stolom sjedio je krupni ćelavi muškarac.
– ‘Šefe, mala je stigla – s vidljivim strahopoštovanjem obratio mu se konobar.
– Dakle, ti si Dijana, naša nova konobarica. Lijepo, lijepo – mrmljao je odmjeravajući me. – Jesi li već gdje radila? Ta pridi bliže, što si se tako ukipila? Opusti se malo – rekao je.
– Ne bih, hvala. Ovo će biti moj prvi posao, naravno, ako me primite – bojažljivo sam promucala.
– Dakle, tako. Pa dobro. Spreman sam ti dati priliku ako se i sama malo potrudiš jer svi znamo kako je prvi dojam najvažniji, nije li tako? Da pojasnim, mogu slobodno reći da je ovo najekskluzivniji kafić u gradu, što znači da imamo isključivo odabranu klijentelu – pomalo nadmeno je rekao. – Dijana, ti si veoma lijepa djevojka i ne bi se trebala sramiti to i pokazati – znakovito je dodao pogleda prikovanog uz moje jednostavne traperice i majicu.

Dobivam posao

– Da, naravno, samo… – zaustila sam, no on me odmah prekinuo.
– Želim te vidjeti ovdje već u šest ujutro. Otvaramo u sedam, tako da ćeš imati dovoljno vremena pohvatati najosnovnije. Ne brini se, Dino će ti već sve pokazati – rekao je ustajući. Shvatila sam da je naš razgovor završen. Premda sam željela doznati još milijun stvari, susrevši se s njegovim hladnim pogledom brzo sam od toga odustala.
– Pa, hvala vam. Onda, vidimo se ujutro – tiho sam rekla okrenuvši se.
– I, da, još samo nešto! Nemoj mi slučajno sutra doći u trapericama. Ovdje očekujem privlačnu i dotjeranu mladu damu, a ne nekog dečkića – hladno je rekao, na što sam osjetila kako rumenim. Koji napuhanac! Moš’ si mislit! Kao da se i sama ne bih željela atraktivnije odijevati, samo što to i košta.

Vani je bilo prilično mračno i znala sam da se mama brine za mene. Ipak, bila sam ponosna na svoj uspjeh, a znala sam da će i mama biti sretna što sam dobila posao. No, možda bi ipak bilo bolje da joj zasad ne pričam o tome gdje i što ću točno raditi. Već će biti prilike za to kad se malo uhodam, pomislila sam.

Baš kao što sam i predvidjela, mamu je vijest o zaposlenju silno obradovala. Nisam imala srca kvariti joj radost, stoga sam slagala kako ću od danas raditi u jednom uglednom restoranu.
– Draga moja Dijana, što bih ja bez tebe. Nemaš pojma koliko mi je laknulo što ćemo imati koliko toliko siguran prihod u kući, no s druge strane, toliko si željela na taj fakultet. Da sam barem malo zdravija… – zaplakala je grleći me.
– Mama, ne plači, molim te! Bit će sve u redu, vidjet ćeš. Osim toga, za studij nikad nije kasno – tješila sam je iako ni sama nisam bila uvjerena u istinitost svojih riječi.

Preostalo mi je još samo riješiti problem putovanja, no i tome sam brzo doskočila. Nakon kraćeg razmišljanja sjetila sam se bratovog starog bicikla u podrumu. Možda mu kočnice i ne rade najbolje, ali imam li uopće izbora?
Unatoč laganoj nervozi, prvi radni dan prošao je prilično glatko. Dino me uputio u tajne konobarskog zanata tako da sam već nakon nekoliko sati osjećala kao da taj posao radim oduvijek. Gosti su bili fini i ljubazni i nitko nije bio sretniji od mene. Do kraja večeri dobila sam i pokoju napojnicu, na što sam bila posebno ponosna.
Kada sam navečer završila, šef me pozvao u svoj ured kako bismo dogovorili detalje. Po izrazu njegova lica shvatila sam da je prilično zadovoljan sa mnom.

– Dakle, mala, što kažeš? Nije loše za prvi radni dan, ha? Budeš li pametna, dobivat ćeš i trostruko veće napojnice. Moji su gosti imućni ljudi. Koja kuna manje ili više njima ne znači ama baš ništa, a tebi će dobro doći. Ah, da, još nešto, zatrebaš li kakav predujam, samo reci. Nije problem – započeo je odmjerivši moju skromnu crnu suknju i bijelu bluzu koje sam nosila toga dana.
– Hvala, to neće biti potrebno, znate, moram štedjeti – zbunjeno sam rekla zacrvenjevši se.
Još malo smo razgovarali, a kada je šef rekao koliku ću plaću dobivati, nitko nije bio sretniji od mene. Bilo je to više od svih mojih očekivanja. Taj ugostiteljski posao i nije tako loš, razmišljala sam po povratku. Još samo malo i ovaj ću bicikl zamijeniti kakvim skromnijim automobilom – kovala sam planove.

Kako je vrijeme odmicalo, postajala sam sve opuštenija i sigurnija u sebe. I šef i mušterije bili su više nego zadovoljni. A tada je jedne večeri u moj život ušao Toni.
Bilo je deset sati navečer i bližio se kraj radnog vremena kad je ležerno ušetao u lokal. Bio je najljepši muškarac kojeg sam ikad vidjela. Visok i tamnoput, u skupom odijelu plijenio je pozornost svih prisutnih. Nalikovao je filmskoj zvijezdi i bilo je očito kako je toga itekako svjestan.

Usta su mi još uvijek bila napola otvorena kad je prišao šanku, pritom nemarno spustivši ključeve, pretpostavljala sam, jednako skupocjenog automobila. Miris njegova skupog losiona ispunio mi je nosnice.
– Viski s ledom, ostalima po želji. Naravno, i ti popij nešto! – rekao je pozorno me motreći.
– Hej, ti si ovdje nova! Nije li tako? A što je s Ninom? Zar više ne radi ovdje? – zasuo me pitanjima. Umjesto odgovora, samo sam kimnula glavom. Ionako nisam imala pojma o tome tko bi trebala biti ta Nina. Osim toga, blizina i prodoran pogled ovog čovjeka silno su me zbunjivali. Kao da sam izgubila dar govora. Sva sam se spetljala.

Posluživši mu piće, odmah sam krenula uslužiti i ostale goste. Vrativši se nešto kasnije ponovno za šank, zatekla sam neznanca u prisnom razgovoru sa šefom.

Upoznajem Tonija

– Dijana, dođi, upoznaj našeg uvaženog gosta – pozvao me šef.
– Dijana – sramežljivo sam se predstavila pruživši mu ruku.
– Toni, drago mi je. Dijana, divno ime za divnu djevojku. Nego, nisam vidio jesi li što popila. Mogu li te sada počastiti? – upitao je smiješeći se.
Osjetila sam kako počinjem crvenjeti. Zaboga, što se to sa mnom događa? Zašto u blizini ovog muškarca osjećam uznemirenost? Dobro, jako je zgodan, što jest, jest, no, ne može li me već jednom prestati tako promatrati? – razmišljala sam.
– Oprostite, bilo mi je zadovoljstvo, no moram se vratiti poslu – pokušala sam se izvući.
– A, ne, ne! Samo ti sjedni s Tonijem i odmori malo. Bude li potrebno, ja ću uskočiti – rekao je šef zavjerenički se nasmiješivši Toniju.
– I kako je raditi ovdje? – upitao me kad smo ostali sami.
– Nije loše, nemam se na što požaliti – uspjela sam promucati.
– Miki je dobar čovjek, no budeš li ikad imala problema s njim, obrati se meni – našalio se. – Neko sam vrijeme bio odsutan, inače sam ovdje redovit gost. Nego, reci mi, kako ideš kući? Koliko znam, živiš na drugom kraju grada – objasnio je, a ja sam osjetila kako me preplavljuje ljutnja. Najradije bih istog trena zadavila šefa jer sam bila sigurna kako je Toni to morao doznati upravo od njega.
– Biciklom, ako vas baš zanima – ispalila sam kao iz topa, na što je on prasnuo u gromoglasan smijeh. Nakon što mi je očitao bukvicu o svim opasnostima noćne vožnje biciklom, ponudio se da me večeras odveze kući.
Shvatila sam da Toni nije tako uobražen kako sam mislila i osjetila sam kako se polako počinjem opuštati.
Toliko smo se zadubili u razgovor da nisam ni opazila kad smo ostali sami u lokalu.
– Eh, da, da ne bih zaboravio platiti – rekao je Toni pruživši mi novčanicu od petsto kuna.
Uredno sam naplatila njegovo dugovanje pruživši mu ostatak.

– U redu je. Zadrži ga – rekao je odmahnuvši rukom. Zabezeknuto sam ga pogledala. Ostatak novca prelazio je dvjesto kuna i smatrala sam kako je to previše za napojnicu. Osjetila sam nelagodu i nisam znala što učiniti.
– Ne mogu uzeti toliku napojnicu. Previše je – mucala sam.
– Molim te, ne kompliciraj! Spremi to već jednom u džep. Samo da nešto obavim, a tada, ako si spremna, možemo krenuti – rekao je potapšavši me po ramenu.
Nakon što sam oprala i pospremila i posljednju čašu, Toni je još uvijek s nekim razgovarao na mobitel.
Ispod očiju sam promatrala njegovu skladnu figuru. Sada sam bila posve sigurna u razlog svoje nervoze. Ovaj muškarac me neodoljivo privlačio, štoviše, mislim da sam se na prvi pogled zaljubila u njega. Odjednom sam jedva čekala da krenemo kako bih barem još malo uživala u njegovoj blizini.
No, činilo se da je Toni u posljednji tren ipak bio prisiljen promijeniti svoje planove. Osjetila sam silnu tugu kada mi je u znak pozdrava kimnuo glavom odmah potom odjurivši u noć. Vjerovala sam da će se Toni ubrzo vratiti, no prevarila sam se. Kada se ni nakon sat vremena nije vratio po mene, razočarano sam uzela bicikl i krenula kući.

Sljedećeg dana Toni je ponovno svratio u kafić. Baš kao da se ništa nije dogodilo, nije se čak ni ispričao zbog toga što me prethodne večeri ostavio na cjedilu. Možda mu ipak ne bih trebala vjerovati. Uostalom, što ja zapravo znam o njemu? – razmišljala sam.
– U jedanaest sam ovdje! Budi spremna – iznenada je rekao. Premda pomalo zatečena njegovim ponašanjem, nisam mu proturječila. Priznala ja to ili ne, Toni mi se sve više sviđao.

Kad sam te večeri završila s poslom, dočekao me ispred kafića. Njegov skupocjeni automobil blistao je na mjesečini.
– Izvolite, mlada damo – rekao je otvorivši mi vrata automobila.
– A kamo ću s biciklom? – zbunjeno sam upitala.
– Sad imaš mene i bicikl ti više neće trebati. No, uđi već jednom. Bez brige, malena, možeš mi vjerovati. Obećavam – nježno je rekao uvidjevši moje kolebanje.

Raskošni darovi

Od te smo večeri Toni i ja postali nerazdvojni. Koristili smo svaki trenutak kako bismo bili zajedno. Mazio me i pazio poput princeze. Neprekidno mi je donosio darove tako da mi je često znalo biti i neugodno zbog toga.
– Ovo je zacijelo koštalo pravo bogatstvo. Ne želim da toliko trošiš na mene. Ti si moje najveće blago i ništa mi više ne treba. Uostalom, otkud ti toliko novca? Jesi li dobio na lutriji? – prigovorila sam mu jednom prilikom kada mi je poklonio predivnu zlatnu ogrlicu.

– Što mogu kad ti svakoga dana iznova poželim pokazati koliko te volim. Zar je toliko važno čime se bavim? Važno je jedino to da mi posao donosi dobit i dok god je tako, moja će princeza imati što god poželi – rekao je mazno se privinuvši uz mene. Premda me njegov odgovor nije potpuno zadovoljio, u njegovu sam naručju sve brzo zaboravljala.
Nekoliko dana kasnije Toni je najavio kraći poslovni put u inozemstvo. Otkada smo bili u vezi, nismo se razdvajali i znala sam da će mi tih dana silno nedostajati. Na odlasku mi je protiv moje volje ostavio pozamašnu svotu novca.
– Ovo ti je za taksi i ostale sitnice dok me nema. Ne želim da se u gluho doba noći gradom vozikaš na biciklu. Uostalom, bio bih najsretniji kada uopće ne bi radila – rekao je utisnuvši mi poljubac.
– Volim kad si ljubomoran – nasmijala sam se uzvrativši mu poljubac. Ipak, nije mi promakla sjena koja je u tom trenutku preletjela njegovim licem.

Te večeri sam doista uzela taksi, no kad sam shvatila koliko je skup, već sutradan sam ponovno na posao krenula biciklom. Novac koji mi je ostavio Toni dala sam mami kako bi sebi i bratu kupila nešto odjeće. To je ipak bio prioritet u odnosu na svakodnevnu vožnju taksijem.

Sumnjivo putovanje

Toni se javio već sljedećeg jutra šturo mi rekavši da je došlo do nekih promjena da će morati produžiti svoj boravak u Frankfurtu. Učinilo mi se da u njegovu glasu čujem zabrinutost.
– Je li sve u redu? Imaš li kakvih problema? – nježno sam upitala.
– Naravno da jest! Moraš li baš uvijek postavljati glupa pitanja? – zavikao je u slušalicu i prekinuo vezu. Ostala sam potpuno šokirana. Toni nikad nije vikao na mene i ovo mu doista nije bilo slično. Postalo mi je jasno da doista nešto nije u redu. Nadala sam se samo da će brzo riješiti probleme ma kakvi oni bili i što mi se prije vratiti.

Prošlo je nekoliko dana, a Toni se nije javljao. Pokušavala sam ga dobiti na mobitel, no bio je nedostupan. Silno sam se zabrinula pa sam počela vjerovati da mu se dogodilo nešto loše. Na poslu sam se teško koncentrirala, no činilo se da to nitko ne primjećuje. Čak je i šef tih dana bio nekako odsutan i tih. Da ga nisam poznavala, rekla bih čak da je bio prestrašen. Ubrzo sam shvatila i zašto.

Već iduće večeri, pri kraju radnog vremena u lokal su banula dva muškarca. Premda im s lica nije silazio ljubazan osmijeh, hovi hladni pogledi govorili su suprotno. Čovjek ih nije morao dvaput pogledati kako bi shvatio da su opasni. Čak je i šefov strah u njihovu društvu bio očit. Kriomice sam promatrala dok su njih trojica o nečemu žustro raspravljali. Učinilo mi se da su u jednom trenutku spomenuli i Tonija. No, što bi Toni radio s ovim ljudima? – razmišljala sam prije nego što me pozvao šef.

– Dijana, što se danas događa s tobom? Sva si usporena. Brzo posluži gospodu pićem! Zapravo, donesi cijelu bocu! Kuća časti – dodao je uz dodvoravajući osmijeh.

Kad sam im donijela bocu najboljeg viskija koji smo imali, ponovno sam se odmaknula od šanka. Nekoliko minuta kasnije opazila sam kako im šef iz nekog razloga pokazuje u mom smjeru. Nisam mogla čuti o čemu je riječ, no to nije bilo ni potrebno. Na njihovim se licima jasno vidio gnjev, premda nisam imala pojma kakva bi trebala biti moja uloga u svemu tome. Još kad se jedan od gorila prijeteći zapiljio u mene, osjetila sam da me obuzima sve jači strah. Čim su nekoliko minuta kasnije napustili lokal, osjetila sam golemo olakšanje.

Kada sam te večeri napokon bila gotova s poslom, bila sam umornija no ikad. Znala sam da je tome uvelike pridonijela briga za Tonija, ali i neki loš predosjećaj koji mi nije dao mira. Nakon što sam šefu predala dnevni utržak, izvukla sam bicikl iz garaže i krenula kući. Cesta je bila sablasno tiha i gotovo nije bilo prometa na njoj. U svakom atomu svog bića osjećala sam neku neobjašnjivu nelagodu. Na žalost, uskoro se pokazalo da me intuicija nije prevarila.

Kada sam već bila na pola puta, presreo me crni automobil. Gotovo mi je stalo srce kad je iz njega izišao jedan od muškaraca iz kafića. U smrtnom strahu otvorila sam usta kako bih upitala što se događa, no nije bilo vremena za to. Bez riječi me zgrabio i premda sam se snažno opirala, ugurao me u automobil. Iz sveg glasa sam dozivala pomoć, ali znala sam da su mi šanse da na pustoj cesti privučem nečiju pozornost gotovo nikakve. Čim sam se našla u automobilu, osjetila sam kako mi golema ručetina tog muškarca stavlja nešto pod nos.
– No, no, pogledaj ti to! Mala je prava tigrica. Možda se kasnije i poigramo – raskalašeno je rekao. – A sada, slatko snivaj – bilo je posljednje što sam čula prije negoli sam utonula u tamu.

Kad sam napokon došla k svijesti, počela sam shvaćati ozbiljnost situacije. Bila sam oteta, a ova dvojica su zacijelo namjeravali od Tonija tražiti otkupninu za
mene. Oh, Bože, a kako će ga uopće pronaći kada ni ja nemam pojma ni gdje je niti kada se vraća – razmišljala sam.
– Hajde, glupačo, diži se, idemo! – osjetila sam kako me nečija ruka poteže za kosu.

Oteta sam

Nakon što me grubo izvukao iz automobila, shvatila sam da se nalazimo u vinogradu. Točno ispred nas stajala je nekakva koliba koju je već odavno nagrizao zub vremena. Dok me jedan čvrsto držao, drugi je petljao oko brave. Tko zna što će mi učiniti, pomislila sam. Nakon nekog vremena brava je popustila i uz stravičnu škripu vrata su se otvorila.
– Prestani cmizdriti i hodaj! – zarežao je krupniji od njih pritom me snažno pljusnuvši. Od jačine udarca osjetila sam kako mi je iz nosa potekla krv. Toni, oh, Toni, gdje si? Pomozi mi, molim te – zavapila sam u sebi. Ipak, koliko god sam bila prestrašena, shvatila sam da plakanjem neću postići ništa.
– Što želite od mene? Ne nadajte se da ćete za mene dobiti ikakvu otkupninu. Siromašna sam poput crkvenog miša – začudila sam se vlastitoj hrabrosti.
– Slušaj, glupačo! Još ne znamo praviš li se glupa ili to uistinu jesi, no, ne brini, uskoro ćemo i to saznati. Bilo bi najbolje da nam odmah kažeš gdje je Toni, u protivnom… – rekao je sitniji od njih s prijetećim sjajem u očima.
– Ali ja doista ne znam gdje je Toni! Posljednji put kada se javio bio je u Frankfurtu. Uostalom, kakve veze on ima s ovim? – upitala sam ništa ne shvaćajući.
Umjesto odgovora pogledali su se pritom prasnuvši u smijeh.
– Dobro, smatraš li ti nas budalama kad nam pokušavaš prodati priču o tome da nisi zajedno s njim dilala našu robu? Da sam na tvom mjestu, ne bih se tako šalio – zaprijetio je krupniji.
– Ali, ne razumijem o kakvoj je robi riječ? Mora da je u pitanju greška. Nemam nikakvu vašu robu – zbunjeno sam promucala.
– Dobro, kako god želiš! Toni je zbrisao s našom robom koja vrijedi milijune i zbog toga mora platiti. Sigurni smo da nije bio sam u igri. Netko mu je pomogao i premda glumiš nevinašce, siguran sam da si to upravo ti! Ali, dobro, ako se želiš igrati, možemo i tako. Daj mi svoj mobitel! Vrijeme je da i drugoj ptičici uđemo u trag. Siguran sam da će Toni, kada ga dohvatimo, pjevati puno bolje od tebe – zacerekao se otrgnuvši mi torbicu koja je nekim čudom još uvijek stajala na mom ramenu. Spoznaja da moj Toni ima neke veze s ovim o čemu je govorio ovaj čovjek ošinula me poput groma. Kako je samo mogao, vrištala sam u sebi.

Stravično iskustvo

Prekopavši moju torbu, našao je mobitel i nazvao Tonija. Prema sam svim srcem željela da se Toni javi, dođe i izvuče me odavde, s druge strane, sada sam strahovala i za njegov život. Ovi se nisu šalili. Ako već meni nema spasa, možda se makar on uspije izvući.

Na sreću ili pak nesreću, Toni ni ovaj put nije odgovorio na poziv.
– Nema veze, nama se ne žuri. Nije li tako, Gorane? – upitao je krupni obilno potežući iz boce koja se odjednom tko zna odakle stvorila u njegovitn rukama.
– Budalo, rekli smo bez imena! – bijesno je uzviknuo mršavko. – Učiniš li to još jednom, prosvirat ću ti mozak, jasno?
– Što se pjeniš? Mala nam ne može ništa. Ionako ćemo je se uskoro riješiti. Ili bismo se najprije mogli malo zabaviti! – dvosmisleno je dodao, na što mi je strava paralizirala tijelo.
– Molim vas, nemojte mi nauditi – uzaludno sam preklinjala sada već sigurna u njegove namjere.
– Radi što hoćeš. Ja idem malo na zrak. Pazi na telefon naravno, nemoj je ubiti. Ne zaboravi da nam je još uvijek potrebna. Bez nje nikad nećemo uhvatiti Tonija – savjetovao ga je Goran izlazeći. Nije uspio ni zatvoriti vrata za sobom, a njegov se prijatelj već bacio na mene. Uzaludno sam plakala i molila za milost. Jednom mi je rukom zatvorio usta, dok je drugom silovito trgao odjeću s mene. Uzalud sam se pokušavala osloboditi njegova stiska.

Ne znam koliko je trajalo dok nije zadovoljio svoju prljavu pohotu jer sam već nakon nekoliko trenutaka grčevite borbe izgubila svijest. Kad sam nešto kasnije došla k sebi, shvatila sam da potpuno naga ležim na tlu.
– Stvarno si prava tigrica, no ni ja nisam tako loš, ha? – samodopadno je rekao bacivši mi moju poderanu odjeću.
Nikad u životu nisam osjetila veće poniženje i sram. Najradije bih ga bila zadavila golim rukama. Proklet bio! Nećeš me uništiti samo tako, borit ću se! Preživjet ću, a tada će te već stići zaslužena kazna, bijesno sam pomislila. Iz razmišljanja me trgnula zvonjava mobitela.

– Ohoho, čini se da imamo ptičicu – rekao je vidno obradovan. – Halo, Toni, nismo se dugo vidjeli – prijeteće je zarežao u slušalicu. – Slušaj, imaš dva sata da se pojaviš s našim novcem. Ne zanima me gdje si
ni što si! Imamo tvoju Dijanu i ako ne dođeš … Nadam se da shvaćaš – hladno je rekao pruživši mi telefon.
– Golupčić te želi čuti. Ispričaj mu kako smo se lijepo zabavili naravno, ne zaboravi napomenuti kako se ja nikad ne šalim. Dva sata! – podrugljivo je rekao.
– Toni… – uspjela sam promucati prije negoli sam ponovno briznula u plač.
– Molim te, ne plači. Bit će sve u redu. Dolazim odmah. Nisu ti valjda naudili?

Stiže spas

Nisam stigla odgovoriti jer mi je moj tamničar istrgnuo mobitel iz ruke prekinuvši vezu.
Još sam jače zaplakala, na što me on samo prezrivo odmjerio. U tom trenutku u kolibu je ponovno ušao Goran.
– Zvao je Toni. Dogovorili smo mjesto i vrijeme. Čim uzmemo lovu, brišemo odavde. Već sam se za sve pobrinuo. No, požuri već jednom, idemo! – rekao je.
– A što ćemo s malom?
– Ostaje ovdje. Ne umre li od gladi, netko će je već pronaći. Uostalom, baš me briga – hladno je rekao.
Premda sam i dalje drhtala cijelim tijelom, na njegove riječi sam ponešto odahnula. Dakle, ipak me neće ubiti, i to je nešto, razmišljala sam.

Nakon što su me njih dvojica zaključali i otišli, nekako sam se uspjela osoviti na noge. Nisam imala pojma o tome koliko dugo sam već ovdje. Dan, dva ili čak tri. Osjećala sam silnu slabost, a bolno kruljenje u želucu podsjetilo me da već dugo ništa nisam pojela. Dok su mi suze klizile licem, bezuspješno sam se ogledavala po mračnoj kolibi u potrazi za nečim čime bih mogla razvaliti vrata. Na žalost, nisam uspjela pronaći ama baš ništa. Sjela sam u kut i glasno zaridala. Bože, čini se da ću doista skončati ovdje – zavapila sam posljednjim snagama.

U tom trenutku učinilo mi se da me netko doziva. Već sam pomislila da umišljam, no glas je postajao sve bliži i razgovjetniji. Toni, pa to je moj Toni, srce mi je poskočilo od sreće. Znači, živ je! Oh, Bože, hvala ti! – zahvaljivala sam u sebi. Premda mi je Toni morao koješta objasniti, bila sam sretna što mu se ništa nije dogodilo.

Vrata kolibe su se otvorila i zabljesnula me svjetlost.
– Dijana, ljubavi, što su ti učinili? Oh, Bože, pa ti krvariš. Kako sam mogao biti takva budala i ostaviti te samu. Oprosti mi, ljubavi, molim te, oprosti mi. Ako ti to uopće išta znači, sve sam im dao samo da mi kažu gdje si. Nemaš pojma koliko sam se bojao da te neću pronaći i da će biti prekasno. Bože, što li sam ti to učinio? Životinje su te silovale, zar ne? – bila je to više tvrdnja negoli pitanje. – Volim te više od života, a skoro sam te ubio – zaplakao je poput malog djeteta privivši me u zagrljaj.

Ni sama ne znam koliko smo dugo tako stajali i plakali. Vidjela sam da Toni zbog svega osjeća golemu krivnju.
– Bit će sve u redu – uspjela sam promucati, na što je Toni ponovno zaplakao.
– Da, ljubavi, hoće! Premda više nemam novac, stan niti automobil, imam tebe. Tako si lijepa, neiskvarena i čista. Jedino ti vrijediš u mom životu i samo zbog tebe se želim promijeniti. Naći ću normalan posao, samo mi obećaj da ćeš mi postati ženom. Volim te, Dijana, želim da to znaš, ma kakva bila tvoja odluka. Dođi, ljubavi, vodim te u bolnicu – dodao je podignuvši me u naručje poput djeteta.
– Nemam o čemu razmišljati. Već sam odlučila. Nećeš li više nikad odlaziti na poslovna putovanja, rado ću se udati za tebe – pokušala sam se našaliti. Licem su mi ponovno potekle suze, no ovaj put od sreće.